OTREŽNJUJUĆE SAZNANJE: U ČETVRTOM SVJETSKOM RATU BI SE KORISTILE TOLJAGE I KAMENE SEKIRE

U samom scenariju nuklearnog rata nema ništa novo. Sa pojavom nuklearnog oružja takav scenarij razmatrale su sve zemlje koje ga imaju.

Povremeno je sve dolazio do bezumlja i situacija se toliko usijavala, da je, izgledalo, na primjer, u razdoblju Karipske krize, da samo što nije počela posljednja bitka.

Ali, upravo je shvaćanje da će to biti baš posljednja bitka, i da će se u “Četvrtom svjetskom ratu” koristiti toljage i kamene sjekire, tjeralo usijane glave da se malo ohlade.

Na taj način, u stvarnosti je nuklearno oružje u vojne svrhe korišteno samo prvi i (nadajmo se) posljednji put – u Hiroshimi i Nagasakiju. Pravda, slika je bila takva, da je shvaćanje onoga što se dogodilo dovoljno sve do danas.

Međutim, vojni vrhovi i znanstvenici nisu mogli ne razrađivati različite scenarije nuklearnog rata. Razmatrale su se različite varijante. Paralelno se povećavala “utrka u naoružavanju”.

Krajem 80-tih godina prošlog stoljeća količina nuklearnog oružja u svijetu je bila takva, da bi u slučaju njegovog istovremenog eksplodiranja, zemlja bi se mogla uništiti nekoliko puta. Ali, sudionike procesa je najviše zanimalo: “da li je moguće napraviti takav scenarij nuklearnog rata u kojem bi zemlja koja zada prvi udarac bila jedini beneficijar konflikta?”

To jest – da li bi, “ispucavši” svoje oružje, potom nastavila sama živjeti u dijelu planete koji je preostao. Primjerice, je takva koncepcija dobila naziv “Ograničeni nuklearni rat”.

Točku na to pitanje stavio je SSSR, prvo smislivši, a zatim primjenivši sustav “perimetra”, koji je na Zapadu dobio naziv “Mrtva ruka”.

Na praktičnom planu, “perimetra” je sustav za automatsko upravljanje masovnim nuklearnim udarom čija je namjena da garantirano dostavi borbena naređenja najviše komande SSSR ( sada RF) do zapovjednih mjesta i sustava za lansiranje strateških raketa u slučaju da su linije za vezu iz nekog razloga oštećene.

To jest sustav koji osigurava odmazdu eventualnom protivniku čak i u slučaju da se nema više kome dati odgovarajuće naređenje. Pri tom, “perimetru” je alternativni zapovjedni sustav za sve rodove vojske koje u svom naoružanju imaju nuklearno oružje.

Od samog početka sustav je bio projektiran kao potpuno automatski (za zajamčeni uzvratni nuklearni udar) i, u slučaju masovnog napada, sposoban je donesti odluku o uzvratnom udaru ili samostalno, ili uz minimalno učešće čovjeka. To svojstvo “perimetra” aktivno koriste holivudski scenaristi i redatelji kada snimaju filmove poput “Terminator. Sudnji dan”.

Mnogi nazivaju postojanje sustava amoralnim (osobito se takvi glasovi čuju na Zapadu). Međutim, suštinski je to u ovom trenutku jedini obuzdavajući faktor koji omogućava da se održi relativno mirni status quo. Pošto nijedan agresor zdravog razuma, dok postoji “perimetar”, neće sebi dozvoliti da izvede preventivni nuklearni udar.

Po riječima jednog od kreatora sustava – Vladimira Jariniča, “perimetar” je također svojevrsno osiguranje u slučaju da ruska vrhovna komanda donese brzopletu odluku na temelju neprovjerenih informacija. Tako, kada dobiju signal iz sustava koji upozorava na raketni napad, rukovoditelji države imaju mogućnost da ga aktiviraju, a zatim čekati sam nuklearni napad, znajući da se će se odmazda agresorima svejedno dogoditi. S takvim pristupom, potpuno se isključuje mogućnost donošenja odluke o uzvratnom nuklearnom udaru u slučaju lažne uzbune.

Sustava je postao operativan u siječnju 1985. godine. Treba reći da u SAD postoje ili su barem postojali slični sustavi.

Ispostavlja se da je najstrašnije oružje istovremeno i najbolje sredstvo za očuvanje mira. I dok ono postoji, postoji nada da će biti sačuvan mir, možda loš, ali bez nuklearnog rata.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(fakti.org)