Norveške šeste po veličini novine možda su prešle granicu kada su objavile crtež izraelskog premijera Benjamin Netanyahua koji je očigledno povezao njegovu politiku s nacizmom i aparthejdom

Crtež kojeg je napravio Finn Graff pokazuje izraelskog čelnika koji sjedi na klupi označenoj kao “samo za bijelce”. Tijelo mu je oblikovano kao svastika, dok lijevom šakom udara čovjeka sa brkovima, vjerojatno pripadnika manjine Druze.

Crtež je nacrtan nakon izvještaja o žalosti među Druzbama nakon što je Netanyahuova vlada izglasala reformu koja je službeno proglasila Izrael židovskom državom – korak kojem su se mnogi kritičari protivili rekavšti da se to protivi demokratskim vrijednostima.

Raphael Schutz, izraelski veleposlanik u Norveškoj, u utorak je ponovno objavio kontraverzni crtež, nazvavši ga “najodbojnijom antisemitskom slikom”. Zahtijevao je da se crtež izbriše, ali tri dana kasnije još je bio dostupan na web stranici novina.

Nekoliko grupa vezanih za Izrael objavile su izjave koje osuđuju crtež.

“Norveška je članica Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust, čija definicija antisemitizma uključuje uspoređivanje Izraela s nacistima” – izjavio je Jonathan Greenblatt, predsjednik Uprave Anti-Defamation League (ADL) za The Algemeiner, newyorkške novine koje izvještavaju židovske i izraelske vijesti. “Dagbladet i karikaturist, Finn Graff, duguju židovskoj zajednici Norvešku isprikom.”

Britanski mediji su također razljutili izraelsku vladu objavljivanjem priče o smrti palestinskih civila zbog izraelskih zračnih napada, koji u svom naslovu nisu uspjeli spomenuti da je izraelski napad došao nakon što su deseci raketa ispaljeni na Izrael iz Gaze.

Glasnogovornik izraelskog Ministarstva vanjskih poslova na Twitteru je nazvao naslov “lažima” i zatražio da se odmah promijeni – velikim slovima. BBC vijesti su ispunile taj zahtjev.
 

Today in @dagbladet, an example of the most repulsive imaginable #antisemitic imagery, with Israeli PM portrayed as a Nazi swastika punching off a Druze Israeli from a ‘whites only’ bench.
We demand dagbladet to remove this sickening image and apologize! pic.twitter.com/zy3OSuLJcu

— Raphael Schutz ???????? (@RafiSchutz) August 7, 2018

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Francuski predsjednik Emmanuel Macron predstavio planove o uvođenju prvog francuskog “Ministarstva istine” koje bi se borilo protiv dezinformacija na internetu

Nacrt zakona, dizajniran da se zaustavi ono što Macron naziva „manipuliranje podacima”, će se raspravljati u parlamentu u četvrtak, a zatim staviti u provedbu tijekom europskih parlamentarnih izbora sljedeće godine.

Zakon je zamisao samog Macrona, koji tvrdi da je tijekom kampanje 2017. bio “lažnih glasina” da je bio gay i imao tajni bankovni račun na Bahamima (no ‘glasine’ koje su se pokazale istinitim).

Prema zakonu, francuske vlasti će moći odmah zaustaviti objavljivanje informacija koje se smatraju lažnim, u vrijeme izbora.

Društvene mreže bi trebale uvesti mjere kojima bi se korisnicima omogućilo da označe lažne izvještaje, daju podatke o takvim stvarima nadležnim tijelima i javno objavljuju svoje napore protiv lažnih vijesti.

A zakon bi autorizirao državu da zabrani oglašavanje stranim oglašivačima iz inozemstva ako pokušaju destabilizirati Francusku – mjera koja je naizgled usmjerena na rusku državnu potporu.

Cenzura?

Europske vlade su se borile odgovoriti fenomenu lažnih vijesti, ne samo nakon optužbi o miješanju Kremlja u francuske i američke izbore, kao i na glasanje koje je dovelo predsjednika SAD-a Donalda Trumpa na vlast.

Britanska vlada uspostavila je jedinicu za “lažne vijesti”, a Italija ima online uslugu za prijavljivanje lažnih članaka, a Europska unija radi na “kodeksu prakse” koji bi pružio smjernice za društvene medijske tvrtke.

Francuska želi ići dalje – iako ne daleko od susjedne Njemačke, gdje se socijalne mreže suočavaju sa novčanim kaznama do 50 milijuna eura pod kontroverznim zakonom za kojeg kritičari kažu da je pretjerano drakonski.

Neki protivnici strahuju da bi francuske vlasti mogle koristiti ovlasti u novom zakonu kako bi blokirale neugodne ili kompromitirajuće izvještaje.

“To je korak ka cenzuri”, rekao je Vincent Lanier, šef francuskog nacionalnog sindikata novinara, SNJ. Označio je zakon “neučinkovitim i potencijalno opasnim”.

“Smanjenje slobode izražavanja uopće nije dobra ideja”, rekla je ministrica kulture Francoise Nyssen.

“Ostavljanje lažnih vijesti da se šire bio bi “izravni napad” na novinarstvo”, tvrdi ona.

No, za Jerome Fenoglioa, redakcijskog direktora novina Le Monde, novi zakon nosi preveliki rizik od suzbijanja informacija u javnom interesu.

Drugi su zabrinuti da bi zakon mogao dati dodatnu vjerodostojnost izvješćima koja su “lažna” od strane vlasti među onima koji su uvjereni da vlada sakriva istinu od njih.

Fabrice Epelboin, predavač medijskih studija na Sveučilištu Science Po u Parizu, predviđa “katastrofalne posljedice” zakona za kojeg kaže da “se već smatra zakonom cenzure”.

“To će samo pojačati osjećaj prkosa prema novinarima i političarima koji su već vrlo diskreditirani” – upozorio je on.

Lider desnice Marine Le Pen, čiji su sljedbenici optuženi za širenje lažnih vijesti, je među onima koji su se zalagali protiv protiv zakona, pitajući se: “Je li Francuska još uvijek demokratska država ako guši svoje građane?”

EU, s druge strane je rekla je da ne želi stvoriti orvelovsko “Ministarstvo istine” i neće zakonski zabranjivati lažne vijesti.

U Francuskoj postoje i pitanja o tome kako će zakon djelovati u praksi.

Suci će imati samo 48 sati za donošenje odluke po hitnom postupku.

Pravni stručnjak Vincent Couronne kaže kako je zakon “ne samo nesavršen i nepotreban, već i opasno za mir i raznolikost javne rasprave”.

To će pretvoriti suce u “arbitre istine i laži”, rekao je Patrick Eveno, profesor povijesti medija na Sveučilištu Sorbonne.

Što se tiče potencijalnog izbacivanja stranih medija, Fenoglio je izrazio duboko negodovanje s tom idejom, i to s obzirom na to da je Le Monde blokiran u Kini.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Njemačke dnevne novine su dale otkaz karikaturisti zbog ‘antisemitske’ ilustracije izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koja je bila povezana sa Izraelovom pobjedom na natjecanju pjesama Eurovizije i smrti Palestinaca u Gazi

Suddeutsche Zeitung (SZ) objavio je kontraverzni crtež Netanyahua, koji je preobučen u dobitnika Eurovizije Nete Barzilai, kako drži raketu na kojoj je Davidova zvijezda.

U pozadini, Davidova zvijezda se također može vidjeti i kao zamjena slova “V” u natpisu “Pjesma Eurovizije”. Izraz koji izlazi iz Netanyahujevih usta glasi: “Sljedeće godine u Jeruzalemu.”

Novine su se kasnije ispričale zbog rada karikaturiste Dietera Hanitzscha, a glavni urednik Wolfgang Krach rekao je da je ilustracija koristila antisemitske klišeje.

“Karikaturist je rekao da je samo želio istaknuti da će se sljedeće godine natjecanje održati u Izraelu”, rekao je Krach u priopćenju.

“Ali također se ta karikatura može gledati i drugačije, i mogla bi se smatrati antisemitskom. Tako je pogrešno bilo to objaviti i ispričavamo se” – rekao je glavni urednik lista.

Govoreći za “Jüdische Allgemeine”, njemački židovski list, autor karikature Hanitzsch je odbio spomenuti ispriku novina.

“To što su se urednici ispričali, to je bio način njihova poslovanja. Ja se ne ispričavam” – rekao je. “Mogu kritizirati politiku Netanyahu, čak i kao Nijemac.”

85-godišnji karikaturist, koji je bio u središtu drugog antisemitskog događaja 2016. godine, nakon što je prikazao američku vanjsku politiku kao hobotnicu koja drži globus, je dobio otkaz nakon njegovih primjedbi. Njemačko tiskovno vijeće sada je pokrenulo istragu o toj karikaturi.

Pišući za portal T-online, Jonas Mueller-Towe je rekao kako vjeruje da Davidova zvijezda na raketi može predložiti da su Židovi iza svih ratova.
 

In the best “Stürmer“ manner – Süddeutsche- Newspaper (SZ) with their caricature of the Jewish destroyer of the world with a big nose and ears. It is unbelievable that such a thing will be possible again in Germany in 2018.@IsraelinGermany @realDonaldTrump
Netzfund: pic.twitter.com/HgfVhZQ5KV

— Aletheia156 (@Aletheia156) May 15, 2018

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kada je najpoznatija autorica New York Timesa primijetila plavu i crvenu zastavu koja viori u blizini njezinog doma, informirala je lokalne novine kako bi izvijestila o “konfederacijskoj zastavi”

Ali postojao je samo jedan mali problem – to je bila norveška zastava.

“Cinkanje” za lokalne novine Seattle Times je došlo od strane poznate autorice i novinarke Rebecce Morris.

Njezina poruka lokanim novinama je glasila: “Bok. Iznenada se zaviorila zastava konfederacije ispred kuće u susjedstvu Greenwooda. Nalazi se na sjeveroistočnom uglu ulica 92. i Palatine, samo zapadno od 92. i Greenwood Avenije N. Voljela bih znati što to znači … ali, naravno, ne želim kucati na njihova vrata. Možda i drugi na tom području su postavili istu tu zastavu? Možda je to priča? Hvala vam.”

Seattle Times je preuzeo taj slučaj, i dovezao se izravno na to mjesto. Ali kad su stigli, uopće nisu vidjeli zastavu Konfederacije. Bila je to norveška zastava, koju je ponosno postavio građanin norveško-američkog podrijetla, koji podupire skandinavsku zemlji tijekom Olimpijade.

“To je norveška zastava”, izjavio je vlasnik kuće Darold Normal Stangeland za Seattle Times.

“Ona je izvješena tamo od početka Olimpijade. Ja sam ponosni norveški Amerikanac, moji su roditelji emigrirali ovdje sredinom 1950-ih godina, i radili su na tegljačima” – nastavio je Stangeland.

Kad je Morris obaviještena o njezinoj pogrešci, odgovorila joj je jednostavno: “VI mora da me zezate?” i napomenula da je čak i pogledala konfederacijsku zastavu na mreži.

Međutim, nakon poduže komunikacije, Morris je priznala svoju pogrešku. “Pa, izgleda poput norveške zastave!” rekla je. “Možda je to priča … politički smo toliko pod stresom da vidimo stvari koje nisu tamo”.

Nije to prvi put da se dogodila zabuna između dvije zastave, oboje imaju boje plave, crvene i bijele. U 2012. godini, žena u New Yorku došla je pod kritike nakon što je izvjesila minijaturnu norvešku zastavu. “Bilo je neugodno” – rekla je u to vrijeme. “Svi susjedi su me pitali da li ću se pridružiti pobunjenicima.”

Konfederacijska zastava dugo je bila kontroverzni simbol u SAD-u, zbog svojih povijesnih veza s ropstvom i segregacijom.

Kritičari kažu kako je vješanje ove zastave način obrane ropstva, dok drugi kažu da zastava poštuje povijest američkog juga. Ipak, na kraju krajeva i najobrazovanijim piscima i novinarima su obje zastave iste, zamislite što ostali misle.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Tri godine nakon napada na Charlie Hebdo, Laurent “Riss” Sourisseau, glavni urednik francuskoga satiričkog tjednika kaže da je sloboda govora postala “luksuzna roba” te se žali na troškove namijenjene osiguranju zgrade u kojoj se nalazi sjedište lista

Charlie Hebdo bio je meta krvavoga napada džihadista 7. siječnja 2015. kada su dvojica naoružanih muškaraca ubila 11 novinara u pariškom sjedištu satiričkog tjednika.

Među žrtvama su bili njegovi kolege Cabu, Wolinski, Tignous, Honore i šef redakcije Charb, a i Riss je ranjen u napadu.

“Tri godine u kutiji konzerve”, piše na naslovnici broja koji će se u prodaji naći u srijedu.

“Svaki tjedan treba prodati najmanje 15.000 primjeraka, što je gotovo 800.000 primjeraka godišnje, samo da bismo pokrili osiguranje sjedišta Charlie Hebdoa”, piše Riss u uredničkoj kolumni pod naslovom “Koliko stoji sloboda govora?”

“Je li normalno da na financiranje osiguranja sjedišta tjednika koji izlazi u jednoj demokratskoj zemlji ide više od 50 posto zarade? Koji drugi francuski mediji moraju investirati toliko novca da bi im se omogućila temeljna sloboda – sloboda govora”, pita se Riss u kolumni.

“Ta vitalna sloboda koja je neodvojiva od naše demokracije upravo postaje luskuzni proizvod, poput sportskih automobila ili dragulja koji se prodaju u pariškim trgovinama”, piše Riss.

List će u srijedu objaviti članak o krvavim ubojstvima koji pod naslovom “Što se izmijenilo u protekle tri godine” potpisuje novinar Fabrice Nicolin, a u subotu će se u Parizu odati počast žrtvama te će se u sklopu dana pod nazivom “Charlie uvijek” održati okrugli stol, koncert i rasprave.

U nedjelju će se na Trgu Republike na poziv Pokreta za mir i protiv terorizma održati okupljanje.
 
(dnevno.hr)

Sud u Hamburgu, pred koji je bio izveden njemački tv-voditelj Jan Bohmermann po tužbi predsjednika Turske – ocijenio je da je veći dio njegovih satiričnih stihova “nedopustiv” prema šefu jedne strane države, ali je istovremeno precizirao da su dopustive riječi o “usporenom i plašljivom glupanu Erdoganu”

Kako prenosi njemački tjednik Spiegel, za “nedopustive” je hamburški sud proglasio Bohmermannove satirične stihove u kojima su Erdoganu pripisane seksualne nastranosti i zločini protiv oporbe i nacionalnih manjina.

Tjednik precizira da je hamburški sud “dopustivim” proglasio i stih u kojem se za turskog lidera kaže da je “muškarac koji tuče djevojčice a pritom nosi masku od gume” (“Er ist der Mann der Mädchen schlägt und dabei Gummimasken trägt”).

Sud je – u obrazloženju – naglasio da je imao u vidu da se radilo o “političkoj satiri”.

Bohmermann se “proslavio” 31 ožujka u satiričnoj emisiji Neo Magazin Royale koja se emitira na televizijskom kanalu ZDF.

Bohmermann je uzalud dokazivao da su “dijelovi stihova” biti izvučeni iz konteksta i, samim tim, nepravilno protumačeni.

Erdoganov odvjetnik je izjavio da su on i njegov klijent zadovoljni presudom.

Erdogan i njegovu odvjetnici su se povodom Bohmermannovih stihova obratili i tužiteljstvu njemačkog grada Mainza.

U Njemačkoj napadi na Erdogana i dalje traju. Poznati berlinski tv-komentator Ulrich Kincle turskog redsednika je nazvao “neosultanom”, a za njegovu Tursku rekao da je zemlja u kojo je “više novinara u zatvoru nego na poslu”.

Od tužbe predsjednika Turske prema njemačkom novinau očito neće biti ništa, a tiranija prema novinarima valjada neće izaći u budućnosti izvan granica Turske.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Predsjednički kandidat je opet protiv sustava i elite, te obećava i poziva na reviziju FED-a. Bankari su ostali šokirani

FED (Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u.

Utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. Isprva nije bio dobro prihvaćen jer je smatran oblikom centralizirane vlasti. U to vrijeme SAD-om su vladali bankovni bankroti, gubitci deponenata, a 1907. bili su toliko izraženi da je potreba za stvaranjem središnje banke bila neminovna.

U vrijeme kad je osnovan FED, većina zemalja već je imala emisijsku banku (Engleska i Švedska od 17. stoljeća), ali su te banke bile različitog porijekla od FED-a. Te su banke bile privatne i bavile su se financiranjem problema kraljeva, da bi se tijekom vremena razvile u moderne emisijske banke, te postale javne institucije. FED je konstituiran u emisijsku banku koja vodi monetarnu politiku SAD-a decentralizirano koliko god je to moguće.(wikipedia)

TRUMP POZIVA NA ONO ŠTO U POVIJESTI NIJE VIĐENO

Republikanski kandidati za Bijelu kuću, rekao je da je važna revizija FED, pa čak je i prozvao svojeg suparnika, senatora Ted Cruza, za preskakanje glasovanja senatora Rand Paula o “Reviziji FED-a”, prijedloga koji je nastao još u siječnju

“Vrlo je važno da se učini revizija federalnih rezervi, a ipak Ted Cruz je propustio glasovanje o nacrtu zakona kojim bi se to omogućilo”, izjavio je Trump na Twitteru.

Sada se čini da Trumps želi pozvati na veću transparentnost monetarne politike i odluka iz FED-a, koja je krajnje potrebna zbog sposobnosti središnje banke i stvaranje ekonomskih balona i stvaranje depresija kroz beskrajno štampanje novca poznato kao “kvantitativno olakšavanje” koje samo vodi do masovne inflacije i konačnog uništenja dolara.

Drugim riječima, dok se Bernie Sanders žali da “bogati” uništavaju gospodarstvo, to je zapravo FED i Trump cilja na FED.

“DJa se slažem svim srcem da je američko gospodarstvo u ozbiljnoj nevolji, to nije zbog pohlepe “milijardera”, rekao je dr Bill Anderson, austrijski ekonomist i znanstvenik Mises Instituta.

“To je zato što američka vlada, putem Federalnih Rezervi stvara ono što je David Stockman [bivši Reaganov ekonomist] nazvao ‘kasino ekonomija’ koji je supstituirala realno gospodarstvo s kamatnim stopama na kojima se odražavaju stvarni gospodarski temelji, sa trgovanjem državnim dugom i monetarnom manipulacijom. “
 

It is so important to audit The Federal Reserve, and yet Ted Cruz missed the vote on the bill that would allow this to be done.

— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) Veljača 22, 2016

 

 
(preveo:NSP)

„Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa je važan element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju mehanizmom društva čine nevidljivu vladu koja je istinska vladajuća moć zemlje. Nama se upravlja, naši umovi su profilirani, naši ukusi formirani, naše ideje sugerirane.“

(citat iz knjige „Propaganda“ Edwarda Bernaysa)

To je logična posljedica načina na koji je organizirano društvo. Ogromni broj ljudskih bića mora surađivati ​​na ovakav način, kako bi zajedno glatko funkcionirali i kao demokratsko društvo.

Mediji su u vlasništvu bogatih ljudi koji odlučuju što će doprijeti do javnosti. Nadalje, ukoliko ste prošli kroz elitni sustav obrazovanja, završili odgovarajuće škole, možda Oxford, naučili ste da postoje određene stvari koje naprosto nije ispravno reći, kao i određena mišljenja koja nije ispravno imati. To je uloga socijalizacije kroz elitne institucije i ako vas ne ne uspiju prilagoditi, ispadate iz igre.

Tek primjera radi, u Hrvatskoj je otvorena „Edward Bernays“, Visoka škola za komunikacijski menadžment. To je privatna visokoobrazovna institucija, prva u Hrvatskoj i na području jugoistočne Europe koja izvodi cjelovito specijalizirano obrazovanje na području komunikacijskog menadžmenta i odnosa s javnošću.

Tko je bio E. Bernays po kojemu ta visoka škola nosi ime?

Pionir ili „otac propagande“ koji 1928. piše: „Američka poslovna zajednica je bila impresionirana propagandnim akcijama. Tada su bili u problemu, jer je zemlja formalno postala demokratskija i sve više ljudi je moglo pristupiti izborima.

Kako je Amerika bivala bogatija, pristizalo je sve više imigranata i što nam je bilo činiti? Postalo je preteško vladati kao privatnim klubom. Očigledno, samo je jedan odgovor, morate imati pod kontrolom kako i što ljudi misle.“

Primjera manipulacija ima bezbroj, dotaknimo se tek djelića povijesti.

Dvadeseto stoljeće je obilježeno isprovociranim i pomno planiranim procesom kojemu je cilj pretvoriti sveukupno društvo u (anti) društvo u kojemu se „Ja“ pretpostavlja onome nekadašnjem „Mi“.

Netko će reći da je sve „teorija zavjere“, no povijesne činjenice govore drugačije.

Nećak Sigmunda Freuda, Edward Bernays je bio prvi u nizu znanstvenika koji su radili na usavršavanju „znanosti kontrole misli“. U političkoj sferi je upravo on naveo masovnu psihološku manipulaciju kao „inženjering pristanka“.

Koristeći propagandu i psihološku manipulaciju za uvjetovanje potrošača na kupnju proizvoda (tako je počelo), nazivao je to „odnosima s javnošću“.

O tome govori i četvrti dio BBC-evog dokumentarca „The century of Self“:

Dvadeseto stoljeće se opravdano može nazvati stoljećem sebičnosti. Ovaj dokumentarac upire prstom u Sigmunda Freuda i njegovog nećaka, Edwarda Bernaysa.

Već prije Prvog svjetskog rata političari i biznismeni koriste njihova saznanja i tehnike kako bi naveli ljude da im ili daju glasove na izborima ili kupuju njihove proizvode, a Woodrow Wilson Bernaysa postavlja na čelo „Povjerenstva za informiranje javnosti“ kako bi provodio proratnu propagandu.

Ovdje Bernays uvelike koristi i pretvara u praksu Freudovu teoriju da je ljudsko ponašanje vođeno nesvjesnim instinktivnim porivima.

Služeći se upravo Freudovim napucima, on cilja na nesvjesne i iracionalne osjećaje kod stanovništva i uspješno navodi inače duboko izolacionistički nastrojenu američku javnost na prihvaćanje ideje o sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu.

Bernays po svršetku rata, nakon uspješno odigrane uloge inženjeringa u ratnohuškačkoj vladinoj propagandi, u mirnodopsko vrijeme nudi svoje „usluge“ korporacijama i svesrdno pomaže u potrošačkog društva.

Cilj je kulturu „potrebe“ pretvoriti u kulturu „želje“ i natjerati potrošača da kupuje, kupuje….i pritom se osjeća bolje. Bernays, svjestan negativnih konotacija vezanih uz termin propagande, smišlja onaj „odnosi s javnošću“.

Već ’20-ih u Americi je konzumerizam uvelike zaživio, 1927. društveni kritičari izražavaju zabrinutost zbog činjenice što Amerikanci više nisu građani, već „potrošači“, a 1929. dolazi do poznatog gospodarskog sloma.

Bernaysova propaganda je uspješna, građani se zadužuju kod banaka, kupuju dionice, tržište dionica bilježi rekordne rezultate, ali se pod pritiskom kupnje posuđenim novcem ubrzo slama. Tijekom „Velike depresije“ Bernays fokusira napore na utjecaj na političke poglede javnog mnijenja.

Ni on, niti sam Freud nisu vjerovali u ljudsku jednakost. Uplašeni rastućom fašizacijom Europe u to vrijeme, obojica vjeruju kako demokracija nije siguran oblik vladavine s obzirom na činjenicu da je „čovjek podložan nesvjesnim porivima“.

Obojica vjeruju kako je čovjeka nužno kontrolirati i da demokracija može funkcionirati samo ako se kontinuirano provodi ciljani inženjering.

Potrošač će ostati trajno politički pasivan ukoliko njegova iracionalna želja bude zadovoljena uvijek novim proizvodima koje može kupiti.

1936. Nacionalni savez proizvođača upošljava Bernaysa u pokretanju ideološke kampanje usmjerene protiv „New Deala“ i protiv rastućeg „unionizma“ kojeg Alex Carey spominje u Preuzimanju rizika u demokraciji (Taking the Risk of Democracy).

Po svršetku Drugog svjetskog rata, Bernaysove usluge koristi CIA, gdje on djeluje kao savjetnik u pitanjima kako obuzdati i kontrolirati „iracionalnu agresiju“ masa. Tijekom svoje službe u CIA-i, Bernays osmišljava i provodi i kampanju za Eisenhowerovu administraciju, koja ima za zadatak uvjeriti američku javnost u direktnu „prijetnju sovjetskog komunizma“.

Dijelom te kampanje je bila i mobilizacija javnosti i dobivanje potpore Kongresa za puč protiv demokratski izabranih vlasti u Gvatemali 1954., kada je svrgnut predsjednik Jacobo Arbenz.

Tada je naime Bernays radio i u korist United Fruit Company, koja je bila zabrinuta zbog Arbenzove najave agrarnih reformi kojima bi United Fruits izgubile svoje ogromne plantaže banana u Gvatemali.

U nastavku, naravno, „odnosi s javnošću“, odnosno propaganda, bujaju kao prava industrijska mašinerija koja zapošljava cijele timove psihoanalitičara, stvaraju se ciljane grupe koje imaju za zadatak reklamu učiniti efektivnijom, privlačnijom, koje ciljaju na ono naše nesvjesno i to u svim sferama naših života.

Kada kritizirate medije i kažete: „Gle, ovaj novinar je napisao ovo ili ono, a to nije istina!“, dotični će se naljutiti i objasniti vam kako mu nitko ne govori što i kako da piše, jer on piše što misli ili smatra ispravnim.

„Sve to o pritiscima i ograničenjima su gluposti, jer nikad nisam bio pod pritiskom”, uobičajeni je odgovor.

To zapravo može biti i točno, ali poanta je da ti novinari nikada ne bi bili unutar mainstreama, osim ukoliko se već nisu dokazali kao podobni, jer su „programirani“ reći pravu stvar. U protivnom, nikada ne bi došli u priliku reći što misle. Fakulteti su postali rasadnici ideoloških disciplina i socijalizacije kadrova koji ulaze u sustav.

I što nam govori struktura tog cijelog sustava? Kakve vijesti možemo očekivati? To je prilično jasno. Uzmimo primjerice The New York Times. Radi se korporaciji koja proizvodi, ali proizvod nije informacija, nego sama publika.

Nije im bitan novac koji će zaraditi time što ćete vi kupiti njihove novine, štoviše, sretni su što svoje priče mogu servirati na internetu posve besplatno i dostupne svima. Oni zapravo gube novac kada kupujete novine. Publika je proizvod. Proizvod su i povlašteni ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, najviše razine odlučivanja ljudi u društvu. Morate prodati proizvod na tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači, opet druge tvrtke.

Bilo da su u pitanju televizija ili novine, prodaje se publika. Korporacije prodaju odgojenu publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija to je velik i unosan posao.

Većinski vlasnik njemačkog RTL-a njemačko je privatno poduzeće Bertelsmann AG sa sjedištem u Guterslohu. Ono posjeduje 90,5 posto dionica dok je ostatak u vlasništvu malih dioničara. Ponosni vlasnik paketa od 25% dionica RTL-a u Hrvatskoj je koncern Agrokor Ante Todorić. No, Bertelsmann AG nije klasično poslovno poduzeće kojeg motivira samo profit. Vlasnici Bertelsmann AG-a su njemačke bogataške, milijarderske obitelji Mohn i Bertelsmann kroz svoju obiteljsku zakladu Bertelsmann Foundation.

A temeljni ciljevi zaklade Bertelsmann, prema njihovom vlastitom priznanju, nisu ekonomske već političke prirode. Poduzeće Bertelsmann ima stoljetnu tradiciju u izdavaštvu, u novije vrijeme i u komunikacijama, te djeluje po cijelom svijetu pod raznim imenima i firmama u svojem vlasništvu. Kada su svojedobno kupovali renomiranu američku izdavačku kuću Random House, pod pritiskom američkih novinara Bertelsmanni priznaju kako su tijekom vladavine Adolfa Hitlera bili najveći nakladnik nacističke promidžbe u Trećem Reichu. No, zaklada Bertelsmann tvrdi kako su joj primarni ciljevi „širiti demokraciju“.

Zaklada Bertelsmann je prisutna i u Hrvatskoj. 2. lipnja 2005. godine u Zagrebu je organizirala dvodnevni forum pod nazivom ‘Jugoistočna Europa na putu u EU’ na koji su, kako prenosi HINA, došli predstavnici dvadeset zemalja, deset vlada i šest međunarodnih organizacija. Predsjedatelj foruma bio je član izvršnog odbora Bertelsmann zaklade Werner Weidenfeldt, a među govornicima su bili tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, austrijski Wolfgang Schuessel, tadašnja ministrica vanjskih poslova, sada predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, Dimitrij Rupel i drugi.

Nova TV također je u stranom vlasništvu. Većinski vlasnik Nove TV je američki Central European Media Enterprises. Najznačajniji vlasnik Nove TV većinski je vlasnik CEME Ronald Lauder, jedan od nasljednika kozmetičkog carstva Estee Lauder.

Manje poznato, ali mnogo važnije za nas je, što je Ronald Lauder bio američki veleposlanik u Beču od 1986. do 1987. godine, a prije toga u Pentagonu podtajnik Ministarstva obrane za Europu i NATO.

U svibnju 2009. Lauder prodaje 31% CEME, samim time i Nove TV, američkom divu Time-Warneru za 240 milijuna dolara, no još uvijek je većinski vlasnik.

Westdeutche Allgemeine Zeitung Medien Gruppe (WAZ), najveći je dioničar Europapress Holdinga (EPH). EPH i WAZ su izdavači najvećeg broja novina i publikacija. Njihov udio pokriva oko 60% ukupno medijskog prostora u Hrvatskoj.

Pobrojimo neke: Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novosti, Dubrovački vjesnik, Šibenski list, Globus, Auto-klub, Auto-blic, Gloria, Cosmopolitan, Moto-klub, Playboy, itd. WAZ-ov glavni izvršni direktor od 2002. je Bodo Hombach, svojevremeno jedan od najutjecajnijih političara njemačke Socijaldemokratske stranke (SDP) i čvrsti zagovornik europske politike.

Bodo Hombach bio je šef kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera od 1998. do 1999., a zatim i glavni koordinator EU Pakta o stabilnosti jugoistočne Europe (1999-2002).

Hombach svojevremeno izjavljuje: „Htio bih se od Zagreba do Dusseldorfa voziti bez putovnice“. Ispunila mu se želja.”

Najveći pojedinačni dioničar Novog lista, a čini se i Glasa Slavonije je bio misteriozni Media Development Loan Fund iz New Yorka, među čijim je financijerima i nezaobilazni, sveprisutni George Soros, famozni investitor i multimilijarder koji spada među 10 najbogatijih Amerikanaca. Tu su se nalazili i još neki opskurni fondovi iza kojih se, neki smatraju, krije CIA.

MDLF je registriran u New Yorku kao „neprofitna organizacija“ i suosnivač i izvršni mu je direktor, od samoga početka Aleksandar Vučinić, koji je na tu poziciju došao direktno iz Soroseve zaklade za koju je radio tijekom rata u Pragu. Među krupnijim vlasnicima Glasa Slavonije nalazila se i kontroverzna austrijska HYPO Alpe Adria Banka.

I na kraju, što reći o prirodi medijskog proizvoda? Očita pretpostavka je da proizvod medija odražava interes kupca i prodavača, institucija i sustava moći koji ih čine onime što jesu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)