DIRIGENT TREĆEG SVJETSKOG RATA NISU DRŽAVE NEGO GOSPODARI GLOBALNOG TRŽIŠTA

Sirijske kampanja pokazala je da Rusija posjeduje prvoklasno naoružanje, suvremene kozmičke snage, jedinstvene sustave protuzračne obrane, i najvažnije – sposobnost da ratuje sa svakim protivnikom. Rezultat toga je: povećanje za više od dva puta sume za naručeno rusko naoružanje – sa 26 milijardi dolara na 56 milijardi.

Međutim, s kim je ruska armija ratovala i ratuje u Siriji? Da li sa glavnim protivnikom? I nije li, zanesena borbama na geopolitičkom frontu, Rusija previdjela formiranje novih žarišta rata neposredno pored svojih granica?

Mislim da se odgovori na ova sasvim konkretna pitanja kriju u odgovorima na pitanja općenitijih znakova: koji su ciljevi i metode suvremenog rata?

Dok ruska vojska obuzdava teroriste na dalekim prilazima, glavni i globalni protivnik korak po korak učvršćuje svoje pozicije pored granica i unutar Rusije.

Novi svjetski rat, o kojem jedni govore da će svakog časa početi, a drugi – da im neće uspjeti Rusiju uvuku u rat, vodi se, u stvari, odavno. A kao glavni objekt tog rata – Rusija svaki dan trpi očigledne gubitke. Fizičke, ekonomske, socijalno-kulturne, na reputaciji i druge.

Drugo. Subjekti novog svjetskog (globalnog) rata – više nisu države, kao što je to bilo polovicom prošlog stoljeća, nego vlasnici i korisnici takozvanog globalnog tržišta.

U svakom slučaju, nisu islamisti ili konkretne zemlje približili svoje vojne baze tik uz ruske granice, organizirali državni prevrat u Ukrajini, aktivirali protiv Rusije ekonomske sankcije, ne izvode protiv nje dez-informativne napade i ne ubijaju Ruse na Donbasu ili huškaju jedne na druge najbliže susjede Rusije.

Logika razvoja globalnog tržišta i interesi svjetskih biznis-elita, to je – ono što danas određuje strateške ciljeve s uporabom sile i informativnih operacija po čitavom svijetu.

Većina zemalja uvjetnog Zapada ugrađena je u određenu hijerarhiju u kojoj svaki nivo ima svoju funkciju.

Svjetske biznis-elite postavljaju okvire globalizacije, utvrđuju strateške ciljeve i određuju mjeru i pravac djelovanja sile. A zemlje poput Turske, Ukrajine, Katara, Poljske i Saudijske Arabije čine – vojsku na isturenim položajima zapadnog naddruštva, čiji je zadatak da izvode napade u potrebnom pravcu i opsegu.

Na kraju, postoje i oni čija je misija da umru na bojnom polju fizički ili moralno u interesu globalnog naručitelja. To su plaćenici privatnih vojnih kompanija, teroristi, a također i angažirani novinari i političari za konkretne zadatke vojnog karaktera.

Izgleda da su Roosevelt, Hitler, Staljin i Mao Ce-tung bili posljednji političari globalne razine, koji su se u borbi za dominaciju rukovodili ne samo interesima vladajućih skupina, nego i vlastitim predodžbama o tome što se može i što treba. Sadašnji globalni rat ima trans-personalni, naddržavne i nadnacionalni znak.

Uspjeh Rusije u Siriji objašnjava se time što je na tom bojištu protivnik bio više ili manje jasan – islamista. Ali, da li ruske elite razumiju: tko i zbog čega provocira krvave sukobe između naroda bivšeg SSSR-a – u Gruziji, u Ukrajini, u Moldaviji, na Zakavkazju iu Centralnoj Aziji?

Jasan je cilj novog svjetskog rata koji je otpočeo Zapad – uspostavljanje globalne dominacije. Jasna je i hijerarhija najvažnijih zadataka svjetske oligarhije.

Prvi. Slomiti snage otpora i uspostaviti novi svjetski poredak kojim se upravlja iz jednog centra. Kao što vidimo, Rusija se našla na putu novog hegemona, znači, nju treba uništiti, ranije ili kasnije i na svaki mogući način.

Drugi. Postrojiti stanovništvo planete dijeleći ga na “izuzetne” nacije i sve ostale i samim tim završiti formiranje novog svjetskog poretka.

Riječju, novi svjetski rat – to više nije borba za teritorije, nego za poluge upravljanja sviješću masa i elita.

Prva faza tog rata (u kojoj se mi sada, zapravo, nalazimo) -jeste rat za reprogramiranje većeg dijela svijeta. Otuda i njegove osobitosti. Primjerice, u ovoj fazi nije obavezno neke neprijatelje fizički ubijati.

Zadatak je u tome da se protivnik ili razoruža sam i dobrovoljno, ili da na njegovoj teritoriji počne građanski rat. Kao što vidimo, to se dogodilo u Ukrajini i – po planu zapadnih stratega treba se desi- u Rusiji.

Povijest pokazuje: Rusiju nije moguće slomiti silom, ali je lako obmanuti, a nakon što je obmanu – dobivaju željeno, budući da rusko rukovodstvo samo predaje geopolitičkom protivniku nekada stečene teritorije i ukida stanje pripravnosti svojih strateških raketa.

Danas je upravo takav momenat koji je nastao nakon što je ruska vladajuća elita odustala od sovjetske geopolitičke doktrine, u početku uvela proamerički model vanjske politike i prihvatila američki naziv “meka sila”, a danas sve više postaje svjesna njegove štetnosti.

Po mom mišljenju, osnova učinkovite vanjskopolitičke strategije Rusije treba biti razumijevanje specifičnosti suvremenog rata: njegovog transnacionalnog i hibridnog karaktera, njegovog cilja i smisla.

Na primjer, hibridni rat pretpostavlja ne samo primjenu čitavog kompleksa ne-smrtonosnih borbi s protivnikom, već u prvi plan stavlja borbu za svijest masa i elita.

U tom smislu, kontrola cyber-prostora nalik je na monopol nad nuklearnim oružjem. Suvremene društvene mreže i najveće svjetske IT -kompanije po svojoj razornosti mogu se usporediti s nuklearnim bombama, s tim što se uništenje protivnika odvija “meko” i neprimjetno.

Može li se Rusija odupirati agresiji od strane geopolitičkog protivnika, ne posjedujući mogućnosti da kontrolira cyber-prostor čak ni na svojoj teritoriji?

Ako nema strategije za takvu konfrontaciju (kao što je to danas), onda očito ne može. Postavlja se pitanje: što činiti u takvoj situaciji?

Treba početi od utvrđivanja nacionalne ideologije koja ne može biti apstraktno-patriotska. Svaki elemenat suvremenog ruskog života treba proći kroz sustav novih patriotskih koordinata: ruski film, televizija, književnost, školski udžbenici, mediji, ekonomija, socijalna politika i sl.

Suvremeni rat najprije je – kognitivni, (jednostavno rečeno, intelektualno-informacijski), rat u kojem prije pobjede treba “nadmudriti” protivnika.
 
(fakti.org/uredio:NSP)