Mala djeca već od 18 mjeseci starosti se tretiraju kao pokusni štakori, nadrogirani s nekim od najgorih lijekova koji oštećuju mozak

To su vrste lijekova koje uzrokuju divlje deluzije, agresivne impulse, nepredvidivo ponašanje, ili u nekim slučajevima, mogu izazvati nasilje i suicidalne misli.

Zašto roditelji, liječnici, psiholozi i neurolozi i dalje zanemaruju ove grozne nuspojave?

Uzmimo primjer, 5 mjeseci starog Andrew Riosa, novorođenče, koji je počeo dobivati napadaje (što je česta nuspojava cjepiva, usput rečeno).

Kad je Andrew navršio 18 mjeseci, neurolog je stavio dijete na lijekove za epilepsiju naziva felbamat, koji je odmah uzrokovao nasilničko ponašanje u dijete, piše Naturalnews.

Kao dječak, život mu je bio rastrgan kroz medicinski sustav, a neurolog je ponovno intervenirao i prepisao Risperdal, eksperimentalni lijek koji se koristi u odraslih osoba s bipolarnim poremećajem i dijagnozom shizofrenije.

Lijek je izazvao kod dječaka nasilnu i obmanjujuću nesanicu. Ukoliko bi zaspao, često se budio iz sna vrišteći, i interaktivno na sumanutim način pričao sa predmetima koji nisu bili prisutni u prostoriji.

‘Sve je postalo još gore “

“Sve je postalo još gore”, rekla je dječakova majka, kako se mališanovo čudno ponašanje nije poboljšavalo kroz razdoblje od četiri mjeseca, koliko je bio već na lijekovima.

No, bilo je nalik na ovo “Uzmi ovo, nije to velika stvar, kao da su Tic Tac bomboni”, rekao je otac dječaka Genesis Rios.

“On je samo dijete.”

Ovo je noćna mora koja se javlja kod milijuna djece danas žive u SAD-u, kao i oni pate u rukama prijekog i ludog medicinskog sustava izgrađenog na principu liječenja i guranja tableta u svakoga.

Lijekovi za psihu koji se crpe iz tih farmaceutskih tvrtki su najmoćnija sila koja pogoršava psihičke probleme u svijetu, oni su zapravo uzrokuje duševnu krizu zdravlja u SAD-u, izvlačenjem bespomoćne djece od stvarnosti, prisiljavajući njihov mozak da se prilagodi kemijski induciranim promjenama koje su nenamještene i očito destruktivne (na kratki i dugi rok).

Ove tablete doslovno mijenjaju strukturu i kemijski sastav dječjih mozgova, u vrijeme kada su oni najviše krhki i u razvoju.

Ove tablete su pritisak na djecu koja su na milost i nemilost svojih roditelja i pod kontrolom liječnika.

Ove tablete koje uzrokuju psihološki ovisne nuspojave, nikad nisu ni bile potrebne, na prvom mjestu. Kako su ti kemijski preparati uopće prihvaćaju kao “lijek” u naše vrijeme?

Prema nacionlnoj bazi podataka IMS Health Vector za 2013. godinu, milijuni djeca do pet godina su prisiljeni na ove lijekove, koji zauvijek mijenjaju kemiju njihovih umova i tijela na način koji medicinski stručnjaci ne razumiju.

Jedina stvar što medicinski stručnjaci razumiju, je kako zadržati što viši nivo guranja novih tebleta na bilo kakav zdravstveni problem.

Ovakav scenarij je toliko uvredljiv, tako opak. … Ti scenariji su sada uobičajeni

IMS Health baza podataka izvještava da psihotični lijekovi poput Risperdala i Seroquela su propisani kod gotovo 20.000 djece mlađe do dvije godine.

Stope rasta uporabe tih lijekova su prebrze. Naime, stopa po kojoj su ovi lijekovi propisani kod male djece je skočila više od 50 posto u samo jednoj godini!

Stručnjaci kažu da se ovi lijekovi se koriste za ublažavanje izljeva ljutnje, ili pokušaj da se preokrene inhibirano, neverbalno ili tromo ponašanje kod djece.

“Mislim da se jednostavno ne može napraviti ni približna dijagnoza ove vrste poremećaja u djece te dobi”, rekao je dr Ed Tronick, profesor razvoja mozga i znanosti mozga na Sveučilištu Massachusetts Boston.

“Postoji vrlo uski rasponu od onoga što ljudi misle da prototip dijeteta treba izgledati. Odstupanja koja dovode da roditelji traže intervencije poput ove. Mislim da je to ludo.”

IMS Health izvješće nam govori da 274,804 američke djece mlađa od jedne godine stavljeni na psihotične lijekove poput Prozaca i Zolofta!

Za svu malu djecu manju od pet godina, više od 1 milijun njih je sada na lijekovima koji otećuju mozak. Ukupno, 8,389,034 djece do 17. godine je pod tim psihijatrijskim lijekovima, a stopa rasta se ubrzava. …

Kako se mozak u razvoju mijenja i oblikuje na način koji još ne razumije, i kako nasilne nuspojave lijekova zauzimaju svoje mjesto u američkoj kulturi, kakva budućnost čeka svako ovo dijete?

Ako ćemo promotriti ovu situaciju ozbiljnije, a na kraju ćemo vidjeti vezu između tih psihičkih lijekova, njihovih kemijskih nuspojava i ulogu u svim masovnim pucnjavama u Americi koja se događaju?

Zašto dopuštamo velikim farmaceutskim kompanijama da žrtvuju vašu djecu na barbarski način? Postavlja se pitanje, da li je Velika Pharma zapravo indirektni čimbenik masovnih pucnjava?
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Prema procjenama australskih liječnika, za samo 20 godina antibiotici će biti potpuno beskorisni

Ljudi će umirati i od najmanje posjekline ili uboda na zahrđali čavao. Rutinske operacije poput uklanjanja slijepog crijeva postat će noćna mora za koju pacijent nije siguran da će je preživjeti.

Na transplantacije organa možemo potpuno zaboraviti. Obistini li se predviđanje australskog ministra znanosti Iana Chubba, svijet je na rubu postantibiotičke katastrofe, znatno opasnije od globalnog zagrijavanja ili općeg zagađenja. Zbog prekomjerne uporabe antibiotika i kada ima i kada uopće nema medicinskog opravdanja, antibiotici postaju sve nedjelotvorniji jer bakterije stvaraju rezistenciju – mehanizme otpornosti na te lijekove. Prema Chubbovim prognozama, do potpune neučinkovitosti antibiotika doći će za dva desteljeća.

Ako nešto ne poduzmemo, ne razvijemo li nove oblike antibiotika, ali i ne promijenimo li drastično navike i ne prestanemo propisivati te lijekove šakom i kapom, svijet će se, u zdravstvenom smislu, vratiti u 19. stoljeće – tvrdi Chubb. A novih antibiotika na vidiku jednostavno – nema. Posljednja generacija antibiotika razvijena je prije četvrt stoljeća, a među njima bio je i Plivin Sumamed.

Situacija je doista alarmantna. Sve se države svijeta bore, pokušavaju smanjiti uporabu antibiotika kako bi što dulje zadržale njihovu učinkovitost, ali rezultati nisu ohrabrujući. Kako novih antibiotika još nema, radi se na edukaciji liječnika i pacijenata, pokušava se objasniti da antibiotici nisu uvijek nužni za uspješno liječenje – kaže magistra farmacije Dijana Mrđen.

Do danas je razvijeno stotinjak antibiotika, a otpornost bakterija razvila se njihovom prekomjernom i stihijskom uporabom. Liječnici su pacijentima nerijetko propisivali antibiotike novije proizvodnje dok su stariji oblici lijeka još imali medicinski potencijal. Izdavanjem najnovije vrste antibiotika i za relativno bezopasne bolesti, poput upale grla, rušio se medicinski potencijal.

Čest je običaj liječnika da pacijentima izdaju antibiotike za svaki slučaj, jednostavno da se pokriju u slučaju bilo kakvih komplikacija, iako za takvo što nema nikakvog zdravstvenog razloga. Uporaba antibiotika toliko je raširena i ljudi su se na njih toliko navikli da su liječnici pod užasnim pritiskom. Nije rijedak slučaj da pacijenti dođu u ordinaciju i zatraže antibiotike samo zato što idu na more, da ih ponesu sa sobom ako se nešto dogodi. Neki od pacijenata jednostavno ne žele otići od liječnika bez recepta za antibiotike, iako uopće nisu bolesni – kaže magistra Mrđen.

Nema više transplantacija

Takvim odnosom prema antibioticima i njihovom prekomjernom uporabom, bakterije su razvile zaštitne mehanizme protiv tih lijekova.

Neke vrste bakterija sada već luče kemikalije koje uništavaju antibiotik. Druge pak vrste bakterija jednostavno “izguraju” antibiotik iz stanica organizma dok se treće vrste bakterija smještaju u dijelove organizama koje antibiotici ne zahvaćaju.

Stafilokoki, koji prouzrokuju infekcije kože, dišnih puteva i koji su odgovorni za većinu slučajeva trovanja hranom, postali su ekstremno otporni na antibiotike koji na njih vrlo često uopće ne djeluju. Antibiotici su jedan od stupova suvremene medicine, a bez njih u vodu pada cijeli niz sada standardnih medicinskih procedura i zahvata. Pri transplantaciji organa, imunitet pacijenta mora se srušiti kako tijelo ne bi odbacilo presađena jetra ili bubreg.

Bez djelotvornih antibiotika velika je vjerojatnost da bi čovjek oslabljena imuniteta umro od infekcije. Slična je situacija i pri operacijama tijekom kojih se otvara abdomen. Vjerojatnost postoperativne infekcije narasla bi bez učinkovitih antibiotika na više od 60 posto, koliko god sterilne operativne dvorane bile. Već sada u Europi svake godine od posljedica postoperativnih infekcija umire oko 25.000 pacijenata, a taj broj u skoroj bi se budućnosti mogao značajno povećati.

Slična je situacija i s tuberkulozom koja bi ponovo mogla steći status teške, neizlječive bolesti.

Na žalost, prekomjerna upotreba antibiotika u humanoj medicini nije jedini, a vrlo vjerojatno ni najveći uzročnik razvoja otpornosti bakterija na lijekove. Naime, mislite li da antibiotik niste popili već godinama, varate se. Antibiotici su danas u masovnoj uporabi u veterini i industriji stočne hrane, a životinje na farmama, od krava i goveda do pilića, masovno se tretira antibioticima kako bi se postigli što bolji proizvodni rezultati uz što manje uginuća. Gotovo svaki komad mesa koji kupite u mesnici, gotovo svako jaje koje skuhate za doručak, gotovo svaka čaša mlijeka koju vaše dijete popije za obrok u sebi sadrži tragove antibiotika.

Porez na antibiotike

Ti lijekovi nisu prisutni u velikim razinama, ali sasvim dovoljnima da pomognu bakterijama na navikavanje, da im pruže priliku za razvoj obrambenih mehanizama.

A takva situacija traje već desetljećima. Saznanje da bakterije razvijaju rezistenciju prema antibioticima postoji već godinama, ali još donedavno samo je uski krug znanstvenika na to upozoravao i obraćao pažnju.

Smatralo se da će nove generacije antibiotika redovito dolaziti, no ta je procjena bila pogrešna.

Ne samo da je razvoj antibiotika složen postupak već je i iznimno skup. A farmaceutske kompanije ne vide zaradu u razvoju lijeka poput antibiotika. Naime, dok lijekove za srčane bolesti ili za dijabetes pacijenti piju cijeli život, liječenje antibioticima traje samo nekoliko dana, i isplativost njihova razvoja vrlo je upitna.

Upravo zbog toga što postoji samo ograničena paleta tih lijekova, sve se češće čuju i prilično radikalna rješenja na koji način što dulje zadržati njihovu učinkovitost, na koji način smanjiti prekomjerno izdavanje ovih lijekova. Profesor Richard James sa Sveučilišta u Nottinghamu smatra da bi državama trebalo propisati poreze na temelju potrošnje antibiotika.

Kao što sve zemlje svijeta danas imaju kvotu ugljičnog dioksida koji mogu ispustiti u atmosferu, a nakon toga plaćaju penale, isto bi trebalo uvesti i za antibiotike. Svaka zemlja trebala bi imati pravo na propisivanje određene količine lijekova, a propisuje li više od te kvote, to bi trebala posebno platiti – kaže profesor James.

Dok se zakonski na međunarodnoj razini ne regulira potrošnja a time i budućnost antibiotika, liječnički timovi sve više pažnje poklanjaju metodama liječenja infekcija kakve su korištene prije 1920-ih i pojave penicilina.

Dvije su metode koje imaju koliko-toliko obećavajući učinak.

Serumska terapija koju tvore antitijela, razvijana je do 1925. a za njezino otkriće Emil von Behring dobio je i Nobelovu nagradu.

Terapiju bakteriofagima, virusima koji napadaju bakterije, razvijali su pak liječnici istočne Europe i svojedobno su postizali relativno dobre rezultate.

Te dvije tehnike, gotovo napuštene od kada je počela masovna uporaba antibiotika, danas su ponovo pod povećalom stručne javnosti i podgrijavaju nade liječnika. Bar kao prijelazno rješenje dok se, i prije svega ako se, stvori nova generacija antibiotika.

Ako ste u doticaju s onima koji piju antibiotike, kao da ih pijete i vi

Iako je čak 90 posto zimskih infekcija uzrokovano virusima, zastrašujuće je da se njih 75 posto liječi antibioticima. To je potpuno pogrešan pristup koji stvara rezistentnost na bakterije.

Na Balkanu, ali i općenito u južnoeuropskim zemljama zbog nedisciplinirane uporabe antibiotika razvijena je rezistencija na njihovo djelovanje, tako da već nekoliko godina trošimo nove antibiotike najšireg spektra, a drugi se ne razvijaju, upozorila je prof. dr. sc. A.T.. Situacija nije bezazlena i okrenuli smo se prema akcijama da očuvamo djelotvornost antibiotika koje imamo, jer od novih se ne možemo puno nadati.

Problem rezistencije bakterija na antibiotike postao je očigledan od 1960. do 1980. Bilo je poznato da su bakterije u evolucijskoj prednosti u odnosu na ljude jer njima za promjenu jedne generacije treba 20 minuta, a nama 20 godina. – Mislili smo, bakterije će razvijati nove mehanizme rezistencije, a mi ćemo razvijati nove antibiotike. I onda je krajem 20. stoljeća postalo jasno da novih antibiotika nema. Ima ih u nekim pretkliničkim fazama, ali vrlo oskudan broj i pitanje je hoće li ikada zadovoljiti uvjet da ne budu štetni za ljude. Jako se usporilo otkrivanje novih primjenljivih antibiotika – objasnila je prof. dr. sc. A.T., dr. med., specijalist medicinske mikrobiologije s parazitologijom.

Kako dolazi do rezistencije na antibiotike?

Prirodno je da se stvara otpornost na antibiotike, ali se ne bi trebala događati tako brzo, kaže dr. A.T. – Postoje zemlje koje racionalno troše antibiotike i kod njih je situacija dobra, to su Nizozemska i skandinavske zemlje koje imaju malu potrošnju antibiotika. Oni su upotrebu racionalizirali od samog početka.

Dva su načina kako se štititi od razvoja rezistencije, to se odnosi na sustav kontrole bolničkih infekcija, dakle sprečava se širenje bakterija s pacijenta na pacijenta i sustav propisivanja antibiotika. Skandinavci su u tome vrlo uspješni i oni mogu računati na mnoge stare antibiotike, a imaju rezervu i u novim antibioticima. Mi već uvelike trošimo najnovije antibiotike, najšireg spektra i nismo jedini. Cijela južna Europa prilično je nedisciplinirana u potrošnji antibiotika, a prednjači Grčka – tumači dr. A.T.

Do otpornosti bakterija na određeni antibiotik dolazi zbog stalnog izlaganja bakterija antibioticima u jednoj zajednici. – Primjerice, ako svaki drugi čovjek u zajednici popije kuru antibiotika u godini dana, onda ćemo mi kao zajednica imati dosta rezistentne bakterije, dok na primjer u Nizozemskoj, gdje ljudi slabo piju antibiotike, ne dolazi do otpornosti jer oni po svojoj koži i crijevima imaju starinske bakterije. Ako ne piješ antibiotike, ali si u dodiru s ljudima koji ih piju, to je isto kao da ih piješ i ti. Zato je bitno da ljudi u zajednici općenito troše manje antibiotika – objasnila je dr. A.T. i napomenula da zato ne trebamo postati bakteriofobi.

Kada zaista treba uzimati antibiotik?

Mnogi su nesretni kad odu kod liječnika i ne dobiju antibiotik jer misle da liječnik time podcjenjuje njihovo zdravstveno stanje. Antibiotik je lijek koji djeluje samo na bakterije, ne i na viruse i zato treba shvatiti da se antibiotici ne trebaju uzimati samoinicijativno, bez liječničkog recepta.

Krenuli smo s javnozdravstvenom kampanjom o upotrebi antibiotika usmjerenom prema građanima jer smo sigurni da oni svojim potomcima žele ostaviti u nasljeđe djelotvorne antibiotike – rekla je dr. A.T. – Prema provedenoj anketi izdavanje antibiotika bez recepta u Hrvatskoj nije često, ali prema istoj toj anketi velik broj ljudi odgovorio je da bi posegnuli za antibiotikom bez recepta zbog grlobolje ili uhobolje, kad bi bili u takvoj situaciji.

Treba mijenjati stav građana i upozoriti ih da su antibiotici, lijekovi koji djeluju na bakterije, ali ne i na viruse. A u zimskom razdoblju većina respiratornih infekcija dišnih putova, kao što su kihanje i kašljanje, bilo da je popraćeno temperaturom ili nije, uglavnom je uzrokovano virusima. Znači 90 posto infekcija gornjih dišnih putova uzrokovano je virusima, a 75 posto antibiotika propisuje se upravo za njihovo liječenje, što znači da je to bespotrebno trošenje antibiotika.

Dr. A.T. kaže da su infektivne bolesti intrigantne i imaju dinamičan razvoj te su zato izazov liječnicima koji u prvim satima bolesti ne mogu procijeniti zahtjeva li infekcija antibiotik ili ne. Dr. A.T. kaže da treba ohrabrivati bolovanja jer bolestan čovjek ni zbog sebe ni zbog drugih ne smije ići na posao i treba mirovati. Da bi netko dobio antibiotik, to mora biti teška infekcija, a s teškom infekcijom ne može se ići raditi. Većina respiratornih zaraznih bolesti tipične su za zimsko doba pa je potrebno mirovati, piti čaj, a ne odmah posezati za antibiotikom. Tako da bih poručila – bolovanje da, antibiotici ne.’

Liječnici pripisuju antibiotike iz straha da ne 
pogriješe i tako počinjemo gubiti najjače antibiotike

Najviše smo zabrinuti za djecu. Ako je dijete klonulo, onda treba dati antibiotik kao i kod ozbiljnih infekcija, ali ako dijete okolo trčkara i ima malo povišenu temperaturu, roditelji moraju bdjeti nad njim i davati mu čaj i druge blaže lijekove. Roditelji moraju nadgledati bolesno dijete i antibiotik ih ne može od toga spasiti.

Zabrinjavajuća je činjenica da je devedeset posto antibiotika potrošeno izvan bolnica za bolesti koje ne ugrožavaju život. Liječnici kod težih bolesti, da ne bi pogriješili, često odmah propišu jači antibiotik, što ima za posljedicu da počinjemo gubiti te najjače antibiotike i trenutačno smo se vratili na stare antibiotike iz 50-ih godina prošlog stoljeća.
 

 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Svakih 80 minuta jedan ratni veteran oduzme si život, a američki psiholozi već govore o epidemiji samoubojstava

Samoubojstva su najveći protivnik s kojim se suočavam u 37 godina vojne karijere – tvrdi general Lloyd J. Austin, zamjenik načelnika glavnog stožera američke vojske. Američki vojnik umire u vojnim operacijama svaki dan, a život si svakih 80 minuta oduzme vojni veteran. Ovi šokantni podaci iznenadili su i uznemirili Ameriku, a još više činjenica da broj veterana samoubojica, ali i aktivnih vojnika raste iz godine u godinu brzinom koju nitko u Pentagonu nije mogao zamisliti, a kamoli predvidjeti.

Vojska sada grčevito pokušava sve moguće, pa je odobreno i tri milijuna dolara za istraživanja na sveučilištu u Indiani. Profesor neurobiologije Michael Kubik nastoji doći do spreja za nos koji bi sprečavao vojnike da počine samoubojstva. Sprej nade trebao bi tako djelovati na procese u mozgu da se zaustave procesi koji dovode do suicidnih ideja, depresija i bipolarnog ponašanja. Tek će daljnja istraživanja pokazati može li sprej spasiti brojne ljudske živote, ali i znanstvenici su svjesni da to ne može biti jedino rješenje. Ideja je svakako sjajna i vjerujemo u sprej koji bi mogao zamijeniti klasične antidepresive, poručuju znanstvenici dok američku vojsku zapljuskuje novi val samoubojstava.

Tajni dopis

Američki ministar obrane Leon Panetta nedavno je poslao interni dopis vojnim i civilnim liderima zemlje u kojima zaključuje da su samoubojstva jedan od najsloženijih problema s kojima se susreće ministarstvo obrane.

Godišnje 6500 veterana počini samoubojstvo, što je više od ukupnog broja poginulih američkih vojnika u Iraku i Afganistanu. Polja smrti nezaustavljivo se sele iz ratnog vihora, gdje su bili angažirani američki vojnici, u samu Ameriku, a psiholozi kažu da je riječ o pravoj i neobjašnjivoj “epidemiji” samoubojstava.

Stravične brojke

I dok se o patnjama veterana nakon rata u Vijetnamu puno pisalo, snimali su se brojni filmovi, skladale pjesme, danas kao da nije tako. Kraj života američkog veterana rijetko zabilježe i novine. Sve dok alarmantni podaci nisu procurili u javnost, o toj se temi prije nekoliko godina jedva i govorilo na stručnim skupovima.

Ali onda su podaci zgrozili prvo stručnjake pa zatim javnost, a objavljeno je i da znatno raste broj samoubojstava aktivnih vojnika. Vojska je tajila alarmantne brojke, ali sada je i Pentagon priznao da su samoubojstva jedan od najvećih problema s kojima se vojska suočava.

Napad na Ameriku bio je povod mnogim mladićima da se odluče za vojsku i da odu u Irak i Afganistan. Cheryl DeBoy imala je dvojicu sinova, Michaela i Ryana, koji su jedan za drugim otišli u rat protiv al Qa’ide i terorizma. Michael se vratio, a prvi dojam na dočeku bio je strašan.

“Njegovo se tijelo treslo, izgledao je kao prazna ljuska”, zaprepašteno je ispričala majka. Ubrzo se počeo drogirati, a stalno je sa sobom nosio pištolj kakav je imao u Iraku. Onda se vratio i Ryan, deprimiran, stalno spominjući samoubojstvo, a i on je posegnuo za drogom. Htjeli su se liječiti, ali dugo je trebalo da dođu na red. Pritisak veterana na medicinske centre ogroman je i obično prođe šest mjeseci prije nego što počne terapija.

Ryan to nije dočekao. Uzeo je preveliku količinu droge, namjerno. Michael je bio u teškom stanju, ali polako se počeo oporavljati. Psiholozi kažu da se baš kod te populacije rizik od samoubojstava učetverostručuje. “Moj dom postala je noćna mora”, zaključuje Cheryl DeBoy uz suze.

Nezaposlenost, nemogućnost da se liječe, sklonost drogiranju, pojačana agresivnost, samo je dio onog što muči veterane, a američko društvo danas kao da nema strpljenja za bivše vojnike. U vrijeme rata u Vijetnamu, te poslije njega, približno je bila ista stopa samoubojstava među civilnim stanovništvom i vojnicima, ali se taj trend naglo počeo mijenjati nakon intervencija u Iraku i Afganistanu. I psiholozi u američkoj vojsci bili su iznenađeni.

Masovna potreba

Već 2004. statistika je pokazivala veliki porast samoubojstava vojnika i veterana. A četiri godine poslije stanje je postalo naprosto alarmantno. Od aktivnih vojnika najčešće su si uzimali život mladići u dobi od 18 do 24 godine, a dvojica od trojice samoubojica bili su u Iraku ili Afganistanu. Mnogi od njih imali su psihičke probleme, poput depresije ili tjeskobe.
Emocionalni i psihološki ožiljci muče još brojne američke vojnike. Tek ove godine vojska je shvatila da je riječ o ozbiljnoj epidemiji koja se širi i da treba nešto poduzeti, pa je naručeno opširno istraživanje. Poruka je da se više ne smije stavljati glava u pijesak pred gorućim problemom. Brojne povjerljive telefonske linije, nazvane “veteranske”, sve su češće u Americi, a računa se da je pomoć zatražilo 400.000 ljudi. Marinci sada imaju posebnu savjetodavnu službu, a za pomoć se svi mogu obratiti anonimno.
 

 
(jutarnji.hr, infowars.com/uredio:NSP)

Sigurno ne bi željeli da vaša djeca naiđu na ovaj odvratni dvojac zbog straha da će im izazvati noćne more. Dva bića, prema organizatorima Olimpijskih igara, su oblikovani od kapi rastaljenog čelika korištenih za izgradnju olimpijskog stadiona. Oni su zapravo strašna, jednoka prezentacija koja se čini da umanjuje svečanu atmosferu. Zašto oni imaju jedno oko ????

Prema dužnosnicima Olimpijade 2012., Wenlock se temelji na britanskom gradu Much Wenlock (područje inspiracije za moderne Olimpijske igare) i engleskog grada Stoke Mandevillea, gdje je osnovana Paraolimpijada za fizički-hendikepirane sportaše. Predsjednik, londonskog olimpijskog odbora gospodin Coe, je opisao u medijima kako su maskote dizajnirani posebno da privlači djecu, imajući na umu digitalno doba. Mnogi Britanci su otkrili da je maskota kontroverzna i zbunjujuća.

Godinu dana ranije, 2012 Olimpijski logo je pozdravio mješavinom podsmijeha i zagonetke. Iznureni promatrači su objasnili taj dizajn kao odraza jadne državne britanske kreativnosti, ali mala manjina je imala vrlo drugačiji odgovor: pripremamo se premazati se temeljnim premazom za uspostavu Novog svjetskog poretka, putem najveće prijevare u povijesti.
 

 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9675"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]