Svjetski poznati i priznati američki filozof i publicist, profesor lingvistike na Massachusetts tehnološkog instituta Noam Chomsky oštro je kritizirao vojnu strategiju Donalda Trumpa

Ovaj vrhunski kritički intelektualac bio je gost prve emisije iz serije “Razgovor s Koreom”, koju će na RT-u voditi 43. predsjednik Ekvadora i osnivač pokreta “Savez Pais”, doktor ekonomskih znanosti Rafael Correa.

Chomsky je o vojnoj strategiji svoje zemlje rekao:

“Pod Trumpom strategija postaje sve slabija, sve manje učinkovita i sve dezintegriranija i sve očitije gubi autoritet i težinu koju je imala na međunarodnoj areni. Također: kreće se u smjeru uništenja svijeta”.

Filozof je dodatno dodao da odnos Washingtona prema postojećoj krizi postojanja planeta karakterizira i razotkriva odnos Bijele kuće prema klimatskim promjenama.

Chomsky je uvjeren da se Sjedinjene Države drže smijera koji samo dodatno povećava opasnost.

Posebno je naglasio: “Amerika sada potiskuje Saudijsku Arabiju sa pozicije svjetskog lidera u proizvodnji fosilnih goriva. To je katastrofa! “

Chomsky je uvjeren da bi konflikt sa Sjevernom Korejom najbolje bilo razriješiti po formuli “dvostrukog zamrzavanja” koju je predložila Kina: Pyongyang zamrzava svoj nuklearni program, a SAD obustalja vojne vježbe u blizini Sjeverne Koreje koje ona s razlogom doživljava kao prijeteće.

“Ovo je prava i vrlo ozbiljna prijetnja. Zato što, pored sjevernokorejskih granice patroliraju naši zrakoplovi koji nose nuklearno oružje – B-1 i B-52.

Chomsky je upozorio svoje sunarodnjake da Sjedinjenim Državama prijeti krah zbog neoliberalizma i tržišne ekonomije:

“Mi jurimo u propast koja je uvjetovana tržišnim sustavom koji je probleme premjestio iz društva u sferu tržišta. Stoga su u Sjedinjenim Državama interesi kapitala, transnacionalnih korporacija i financijskih institucija postavljeni iznad interesa ljudi”.

Chomsky je pojasnio govoreći:

“Tvrdi se da ideologija neoliberalizma tobože širi slobodu. Istina je da nameće tiraniju. Protivnici neoliberalizma u Sjedinjenim Državama označeni su kao marginalizirani i neprijateljski raspoloženi prema Americi. Porazno je ali je istina: Čim kritizirate politički smjer u SAD-u, postajete – neprijatelj Amerike. To je svojstveno samo diktaturama.”

Chomsky je uvjeren da je trenutno vladajuća Republikanska stranka SAD-a posvećena “razaranju života ljudi” i da se zato Amerika kreće ka propasti dok ostatak svijeta pokušava činiti nešto normalno i da da to osujeti.
 
(fakti.org)

Ljevičarski antifašistički pokret Antifa u SAD-u našao se pod povećalom javnosti nakon sudjelovanja u prosvjedu protiv neonacista odgovornih za nasilje u Charlottesvilleu

Poznati znanstvenik, filozof i aktivist, ljevičar Noam Chomsky je u razgovoru za Washington Examiner komentirao američku organizaciju Antifa: “Oni su minijaturna frakcija ljevice, baš kao njihovi prethodnici. Antifa je ogroman dar za desnicu, uključujući velik broj njezinih militantnih članova”.

“Kada sukob dospije na teren nasilja, pobjeđuju najotporniji i najbrutalniji”

Nasilne taktike koje koristi Antifa zapravo potiču nasilje sa militantne desnice i produžujući beskrajnu povratnu petlju nasilja i mržnje

Mnogi aktivisti povezani s američkom Antifom sami sebe smatraju anarhistima i socijalistima. Često nose crnu odjeću i skrivaju svoj identitet. Chomsky je o njima izjavio: “Često rade pogrešne stvari, kao što je sprečavanje razgovora, a cijeli pokret općenito djeluje štetno za interese njegovih članova”.

“Kada sukob dospije na teren nasilja, pobjeđuju najotporniji i najbrutalniji – a mi znamo tko su oni. Ovo također dovodi do gubitaka prilika za obrazovanje, organizaciju te ozbiljnu i konstruktivnu kritiku”, rekao je Chomsky.

“Ljevičarsko nasilje nije bilo problem u Njemačkoj”

Donald Trump zgrozio je javnost komentarom u kojem je izjednačio protuprosvjednike i neonaciste odgovorne za ubojstvo 32-godišnje Heather Heyer u Charlottesvilleu. Vođe Ku Klux Klana su mu čestitale na “ogromnoj pobjedi” koju im je omogućila njegova tvrdnja da krivce za nasilje treba tražiti na obje strane.

Chomsky je rekao da je zabrinut zbog Trumpove izjave te usporedio Antifu s antifašizmom za vrijeme nacističke vladavine u Njemačkoj. Naglasio je da “ljevičarsko nasilje nije bilo problem u Njemačkoj”.

“Antifa je direktna posljedica jačanja fašističkih organizacija”

Profesor na sveučilištu Georgetown, Mark Lance, izjavio je da je pokret Antifa direktna posljedica jačanja fašističkih organizacija u SAD-u.

“Postupci Antife ne moraju biti nasilni, ali većina članova spremna je na fizički otpor fašističkim marševima te obranu od napada fašista”, rekao je Lance.
 
(index.hr)

U tijeku je vrhunac uništenja države koja bez privatnog vlasništva prestaje biti Hrvatska i postaje samo kolonija nekih viših, malim ljudima neznanih struktura

Zahvaljujući neovisnim medijima koji uspavani rukama vrhuške plešu kako neznani sviraju i sveopćoj propagandi, kroz ljudsku povijest stvarani su i razarani brojni ljudski pokreti. Stvaran je kaos, podjele, bune ali i razaranje istih u svrhu – lažnog mira.

Poticani su financijski kolapsi, ideologije i mediji su postali ti koji kroje stvarnost što je daleko od njihove uloge – prenošenja stvarnosti i istine.

Samim time, čovječanstvo izloženo je nevjerojatnoj manipulaciji jer dok čovjek misli da je laž istina a istina laž, on je podložni rob matrice, umrtvljen u samome sebi i teško će se više snaći u svemu tome, u tom informacijskom kaosu kao i razabrati što je zaista bitno kako bi se nekim stvarima i suprotstavio, na vrijeme.

Te metode manipulacije svojedobno je raskrinkao Noam Chomsky te pružio uvid u 10 metoda kojima se masovni mediji u sprezi s politikom i moćnicima služe kako bi vi od samosvjesnog čovjeka postali rob njihovih laži. Prva na popisu je i najčešća, a riječ je o – preusmjeravanju pažnje.

Pažnju javnosti preusmjerava se s važnih problema na nevažne ili zapravo manje važnije. Ključni element kontrole nad ljudima je strategija ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjenama o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, umjesto vas.

Drže pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema ili odluka, okupiraju im misli pitanjima manje važnim kako bi se pozornost ljudi zauzela dok oni čine nešto mnogo važnije.

Hrvatski je narod nevjerojatno podložan upravo ovoj vrsti manipulacije i to u tolikoj mjeri da već više od 20 godina šuti na baš sve što elita provodi iz vlasti u vlast, zaista neovisno s koje ideološke strane jer vlast u Hrvatskoj nije samostalna već upravljana izvana, pogotovo od ulaska Hrvatske u Europsku uniju čije direktive se provode bez pitanja javnosti, a čak je u lazak Hrvata u EU bio nasilan i varate se ako mislite da je hrvatski narod na tom referendumu nešto odlučio s obzirom na nisku izlaznost i more ‘mrtvih’ birača.

Posljednja takva manipulacija događa se sa slučajem Todorić. Naime, danima mediji baš onako snažno forsiraju ovu temu i zaobilaze sve druge. A tek javnost koja po društvenim mrežama prosipa svoju energiju na pljuvanje, odlučivanje, komentiranje nečega što su oni gore i iscenirali i već imaju spreman plan za Todorića.

Ne kažemo da Todorić nije važan, važan je, međutim, u njegovoj sjeni odvija se nešto mnogo, mnogo monstruoznije.

A to je razvlaštenje hrvatskih obitelji i provođenje zakona koji će uništiti Hrvatsku na način da će već i ovako osiromašeni hrvatski narod uskoro ostaje bez privatnog vlasništva. I šuti.

Naime, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, ta briselska zvijer doslovno se požalila na jednu činjenicu – a to je da su Hrvati u cijeloj Europskoj uniji narod koji još uvijek ima gomilu privatnog vlasništva. To je narod koji rijetko iznajmljuje, imaju svoje domove, svoja zemljišta svoju sigurnost i ono što najviše smeta – slobodu.

Naravno, ta činjenica zasmetala je zvijeri iz jednog jedinog razloga – dok imaš svoje, ne mogu ti ništa. Hrvatska je zbog privatnog vlasništva bila slobodna zemlja i njeni ljudi bili su slobodni. Neovisni od kontrolnog aparata.

Ubrzo nakon tužaljke da su Hrvati slobodni izglasava se nikad strašniji Ovršni zakon koji desecima tisuća hrvatskih ljudi doslovce krade njihovu imovinu. Blokira se država, blokira se narod, hrvatske obitelji se izbacuju na ulicu i nasilno im se oduzima sloboda. Ljudi su postali nikad ovisniji o pomoći i samilosti države, banke i drugih ovrhovoditelja i žive kao njihovi robovi.

No, to nije bilo dovoljno imovine. Ostalo je još nešto i sada već treća vlast po redu (neovisno i ideologiji stranke) gura samo jednu stvar – porez na nekretnine koji je posljednji udarac na privatno vlasništvo Hrvata.

A mi šutimo, i trošimo se na već unaprijed dogovorene slučajeve poput – slučaja Todorić. Umiruju ili bolje rečeno obmanjuju ljude rekavši da će on zamijeniti – komunalne naknade međutim, samo za tri godine, 2020. oni najavljuju potpunu poreznu reformu i to niko ne čuje.

Potpuna porezna reforma uključuje nasilno oduzimanje imovine Hrvatima, onima koji neće imati novca za porez. Stvar i je u tome da za tri godine više nitko neće imati novca ni za hranu a kamoli za porez, a sva imovina hrvatskih obitelji koju su ljudi zaradili, sva djedovina naših starih uskoro će pripasti državi, a državno će pripasti europskoj zvijeri.

Naravno, porez će moći plaćati samo oni najbogatiji opet i tako će vrhuška ponovno uživati ‘plodove svog rada’ a hrvatski narod ostat će roblje bez krova nad glavom potpuno ovisan o svojim robovlasnicima i tako podložan svakom ugnjetavanju.

Stvar je u tome da ako porez na nekretnine prođe – bit će to vrhunac uništenja države koja bez privatnog vlasništva prestaje biti Hrvatska i postaje samo kolonija nekih viših, malim ljudima neznanih struktura. A proći će, jer smo nasjeli na najočitiju metodu manipulacije!
 

 

 
(dnevno.hr)

Islamistički terorizam postao je globalna pojava nakon napada 11. rujna 2001. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su, istodobno, rijetko kad glavni cilj terorista, smatra američki povjesničar i lingvista Noam Chomsky

Teroristi Al Kaide oteli su 11. rujna 2001. godine nekoliko putničkih zrakoplova i usmjerili ih na objekte Pentagona i Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, a u napadima je poginulo 3.000 ljudi.

“Dvije tisuće prve godine radikalni terorizam islamista bio je ograničen na područja u kojima su živjela plemena na afganistansko-pakistanskoj granici.

Sada su oni diljem svijeta i rijetko kada su usmjereni protiv Amerike”, rekao je Chomsky.

Prema njegovim riječima, glavni ciljevi terorista prošle godine bili su koncentrirani u Zapadnoj Africi, što je u velikom stupnju posljedica bombardiranja koja su izvodile Francuska, Velika Britanija i SAD u Libiji.

“To nam nekako govori o učinkovitosti produbljivanja nasilja, bez zagledavanja u korijene fenomena”, dodao je Chomsky.
 
(sputniknews.com)

Američki lingvist i filozof Noam Chomsky smatra da Obama na Bliskom istoku ostavlja globaliziranom rat dronovima koji je označio početak nove ere međunarodnog terorizma

Američki lingvista i filozof Noam Chomsky smatra da su pojedine zapadne zemlje svojom politikom izazvale izbjeglički val u regiji, a među njima su Sjedinjene Države, Velika Britanija i druge europske zemlje, prenosi “Deutsche Welle”

Chomsky je u intervjuu za “kantara”, portal “Deutsche Wellea” koji se bavi dijalogom s islamskim svijetom, podsjetio da migranti pretežno potječu s Bliskog istoka, ali i iz Afrike, gdje Europa ima svoju dugu priču.

“Posljednja stoljeća su bila obilježena iskorištavanjem i pljačkanjem afričkog kontinenta. Posljedice se osjećaju sve do danas i spadaju u uzroke bijega mnogih Afrikanaca u Europu”, navodi on.

Na Bliskom istoku su, dodaje, brojni razlozi doveli do izbjegličkog vala koji traje, a jedan od važnijih je američka i britanska invazija na Irak, koja je, kaže, potpuno razorila državu.

“Iračani i dalje bježe iz svoje zemlje pred sektaškim sukobom koji prije invazije na taj način nije postojao. Kada se sve to bolje promotri, onda se vidi da postoje određene države koje su svojom politikom izazvale izbjeglički val u regiji – a među tim državama su SAD, Velika Britanija i druge europske zemlje”, objašnjava američki lingvist.

Na pitanje što na Bliskom istoku ostaje iza američkog predsjednika Baracka Obame, kome se uskoro završava mandat, Chomsky odgovara da je pozitivno u njegovoj vladavini to što nije upotrebljavao ekstremno nasilje i agresiju, kao što je njegov prethodnik učinio zlonamjernom invazijom Iraka, “najvećim zločinom ovog stoljeća”.

“S druge strane, dogovor koji je sklopljen s Iranom mora se pozitivno ocijeniti. To se moglo mnogo ranije desiti. Ipak mislim da je bolje imati sporazum nego nemati ga nikako”, ukazuje Chomsky.

On, međutim, kaže i da Obama na Bliskom istoku ostavlja globalizirani rat dronovima koji je označio početak nove ere međunarodnog terorizma.

“Mislim da će se to raširiti. Neće se raširiti samo tehnologija dronova već će se pokazati da je ona upotrebljiva za akcije raznih terorističkih grupacija”, upozorava poznati lingvist i filozof.

Chomsky, također, primjećuje da je u slučaju “arapskog proljeća” Obama, isto kao i njegovi saveznici, najprije podržavao postojeće diktature dokle god je mogao, a da je poslije tih prevrata napravljeno sve da se ponovno uspostavi stari sustav.
 
(sputniknews.com)

“Američka izuzetnost” i mesijanizam su postali opravdanje za ekspanzionizam

“Dobri su američki putevi, ali kuda vode?”
V. Zorin

Dvadeseto stoljeće, kako se danas mnogim čini, proteklo je u znaku dominacije Sjedinjenih Američkih Država.

Vodeća uloga SAD u svjetskoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima, u vojno-tehničkoj i vojno-strateškoj sferi prilično je očigledna. Mnogo je teže odrediti se kakve su pozicije na svjetskoj sceni i postignuća američkog društva u duhovnoj sferi, koliko je značajna dubinska, ontološka metafizika tog društva koja se odražava u globalnom povijesno-društvenom napretku, ukratko – u kome pravcu se zaista pomaknulo čovječanstvo uslijed američkih humanitarnih, i, u užem smislu, ideoloških napora.

“Ako je Rim dao svijetu pravo, Engleska – parlament, a Francuska – kulturu i nacionalnu republiku, moderne Sjedinjene Države dale su svijetu znanstveno-tehnički napredak i masovnu kulturu” – pisao je američki politikolog Zbigniew Brzezinski.

Naravno, Brzezinski je kao socijalni filozof isuviše odiozna figura, a njegova intelektualna dostinguća na tom području su prilično upitna, ali nama je interesantan njegov izbor “suhog ostatka” “američkog stoljeća” koji se može svrstati u neprolazne vrijednosti.

Reći ćemo odmah Brzezinski otvoreno vara, dajući Americi povijesni primat u pokretanju znanstveno-tehničkog napretka. Taj proces ima svoje univerzalne zakone, a točka njegove bifurkacije je, razumije se, vezana za realizaciju projekta “moderna”.

Teško da Brzezinski to ne zna. Očito, iskusni politikolog zna da je u SAD, kao ni u jednoj drugoj zemlji, znanstveno-tehnički napredak bio komercijaliziran, da nije stavljen u službu “postizanja sreće cijelog čovječanstva (pobjeda nad bolestima, glađu, povećanja ukupnih resursa zahvaljujući istraživanju i čak promjeni prirode , itd.), već je iskorišten za “postizanje sreće pojedinca”.

Iz SAD je došlo previše (riječ “suviše” je ovdje na mjestu) tehnički i tehnološki naprednih proizvoda za masovnu upotrebu – od sigurnog brijača, do pristupačnog automobila, a zatim i osobnog računala.

Dok je masovna kultura, koju je spomenuo Brzezinski, po našem mišljenju, sasvim na mjestu. Upravo je u SAD pokrenuta masovna proizvodnja ideoloških proizvoda s dobrom potražnjom (glazbe, filmova, brendova, moderne odjeće i još mnogo toga) i uspješno je organiziran njihov izvoz u druge zemlje.

Upravo tu se krije važan razlog potpunog zamagljivanja uzroka uspjeha. Zašto se to zamagljivanje dogodilo – ta tema može biti predmet posebnog istraživanja, ali je njegova suština u sljedećem: korištenje učinkovitih marketinških tehnologija (u širem smislu te riječi) bilo je prikriveno ideološkim faktorima.

Aktivno se eksploatirala teza da su sva postignuća i “duhovno vodstvo” SAD rezultat isključivo postojanja univerzalne i čvrste nacionalne ideje. Upravo je ona pomogla da se ujedini narod, štoviše, ona je pomogla da se umjetno stvori nova nacija i, kao posljedica toga, da se postigne povijesni uspjeh. I da se tvrdi da je mogući sumrak SAD daleko iza vidljivog horizonta.

Danas je uobičajeno da se na nacionalnu ideju SAD gleda kroz prizmu jačanja modela sekularnog društva i kroz kult potrošnje. Međutim, fenomen američke nacionalne ideje imao je eshatološke korijene.

Prvi doseljenici, konkretno – engleski protestanti, koji su stigli u Novi svijet 1620. godine, nisu maštali o bogatstvu, oni su maštali o izgradnji Kraljevstva Božjega na zemlji. Oni su htjeli da žive i rade u ime Gospodina. A rad su shvaćali kao služenje Bogu, bogatstvo i uspjeh – kao znak Božje ljubavi, ali sva bogatstva, smatrali su oni, treba da pripadaju samo Gospodinu.

Stvaranje bogatstva samo za sebe smatralo se grijehom. “Mi moramo pamtiti da ćemo biti kao grad na vrhu brda, i pogledi svih ljudi biće upereni u nas – zato, ako u poslu kojeg smo se prihvatili ne budemo postupali po pravdi Božjoj, i On nas zbog toga liši svoje pomoći, koju nam sada pruža, svi ljudi u cijelom svijetu o tome će znati i pričati “- pisao je John Vintrop, prvi guverner kolonije Massacusetskog zaljeva, na brodu “Arabella”, ploveći ka obalama Amerike.

Upravo u toj propovijedi “Obrazac kršćanskog milosrđa” sadržane su osnovne dogme i obrazloženje izuzetnosti prvih kolonista, a zatim i novoformirane američke nacije. “Takva je bila svijeta i premudra Promisao Gospodina Svemogućeg u opredeljivanju ljudskog života, da u svim vremenima jedni budu bogati, drugi siromašni, jedni da vladaju i uzdižu se, drugi da budu u ništavilu i podčinjavaju se”.

Te riječi nas upućuju na same korijene američkog mesijanizma, o kojem su kasnije govorili svi istaknuti političari SAD.

Kako je pisao Friedrich Engels – “Amerika je stvarala svoju tradiciju sama, polazeći od konkretnih okolnosti, a te okolnosti su formirale potrebne nove oblike odnosa …”. I zaista, ispostavilo se da je američka ideologija nevjerojatno vitalna, zahvaljujući svojoj univerzalnosti. Demokracija, sloboda, jednakost, napredak, mogućnost da se radi i razvija, da se stekne ostvari uspjeh i stekne bogatstvo. To je ono čemu teži cijeli svijet.

Međutim, danas “američki san” gubi svoju popularnost. Tvrtka 24/7 Wall St. analizirala je rezultate anketa i sastavila listu od deset zemalja s najnegativnijim stavom prema SAD i međunarodnoj politici koju provode. Na 10. mjestu nalazi se Slovenija, gdje je postotak građana koji ne odobravaju djelovanje SAD – nešto ispod 54 posto. Na 9. mjestu je Tadžikistan, 54 posto. 8. Austrija – 55 posto. 7. Egipat- 58 posto. 6. Iran – 61 posto. 5. Pakistan – 65 posto. 4. Libanon – 66 posto. 3. Bjelorusija – 69 posto. 2. Palestina – 72 posto. 1. Rusija – 82 posto.

Da bi se otkrili uzroci krize “američkog sna”, potrebno je upoznati se s transformacijom nacionalne ideje SAD i dinamikom njenog razvoja.

Ideje ujedinjenja i prosperiteta američkog društva, jamčenje slobode govora, vjeroispovijesti, tiska i mitinga, ideje o zemlji koja će predstavljati primjer cijelom svijetu, danas se transformiraju i umnogome su se pretvorile u ideju o “američkoj izuzetnosti”.

Postoje različiti argumenti koji idu u korist ovakvog zaključka. Početkom XX stoljeća pojam “američka izuzetnost” počeli su naširoko koristiti sociolozi u pokušaju da objasne uzroke slabe zastupljenosti radikalnih ideja među pripadnicima američke radničke klase.

Znanstvena zajednica aktivno je tražila odgovor na pitanje: zašto su Sjedinjene Države jedina industrijski razvijena zemlja u kojoj nije bilo značajnijeg socijalističkog pokreta? Taj problem je zanimao mnoge, pošto po Marksu “razvijenija zemlja pokazuje manje razvijenim sliku njihove budućnosti”. Polazeći od te logike, SAD je trebalo da bude prva socijalistička zemlja.

Na samom početku prošlog stoljeća njemački socijalista, sociolog Werner Zombart, izdao je knjigu pod nazivom “Zašto nema socijalizma u Sjedinjenim Državama?” Godine 1927. Jay Lavston, generalni sekretar Komunističke partije SAD (a kasnije – ljuti antikomunista i agent CIA ), definirao je “američku izuzetnost” kao samo njegovoj zemlji svojstven postepeni rast čvrstoće i stabilnosti američkog kapitalizma, koji je, kako je rekao, spriječio socijalističku revoluciju u Americi.

Josif Staljin je 1929. godine, negirajući tvrdnju da je Amerika otporna na društvene revolucije, okarakterizirao Lavstonove ideje kao “herezu američke izuzetnosti”

Pristaše američke izuzetnosti tvrde da su Sjedinjene Države “poseban slučaj”, jer su one jedine u svom državnom uređenju bile zasnovane na republikanskim idealima, a ne na zajedničkom povijesno-kulturnom nasljeđu, etničkoj homogenosti ili konsolidiranoj vladajućoj eliti.

Politiku SAD od momenta njihovog formiranja karakterizira sustav kočnica i ravnoteža, koji je zamišljen tako da spriječi prekomjerno jačanje pojedinih osoba ili političkih partija.

Uslijed toga, u SAD je sačuvana slobodna republikanska demokracija, i građani žive na teritoriju čiji zakoni odražavaju građanske vrijednosti. Još jedan argument u korist “Američke izuzetnosti” je društvena mobilnost. Sjedinjene Države su poznate kao “zemlja mogućnosti”, i time se ponose, a vlada zemlje navodno uvijek pomaže da se stvori “početna platforma” da bi svaka ličnost uvijek mogla popeti na društvenoj ljestvici.

Treba istaknuti da se tijekom dva mandata Georgea Busha mlađeg u znanstvenoj praksi i političkoj publicistici termin malo udaljio od svog povijesnog konteksta.

Pristaše i protivnici “američke izuzetnosti” počeli su koristiti taj pojam u kontekstu diskusije o tome mogu li SAD da budu “iznad zakona” ili “izuzete iz zakona” kada je u pitanju bilo koje međunarodno pravo. To je dovelo do terminoloških zabuna, pošto je prilikom korištenja termina dolazilo do pomicanja smisaonog akcenta i udaljavanja od povijesnog konteksta.

Mnogi pobornici ideje “tradicionalne američke izuzetnosti”, koja kaže da je Amerika izuzetna nacija u usporedbi s drugima, jer je kvalitativno različita od ostatka svijeta, slažu se s tim da Sjedinjene Države moraju u potpunosti da se podčinjavaju međunarodnom javnom pravu i da djeluju samo u njegovim okvirima. Međutim, zbog navedenih razloga, danas se “američka izuzetnost” i mesijanska uloga SAD smatraju opravdanjem za američki ekspanzionizam.

Za današnje kritičare SAD upravo su američka “svjetska” ekspanzija i agresivna vanjska politika glavni kontraargument u diskursu o jedinstvenosti američke ideje. Primjerice, poznati američki intelektualac Hauard Zin u knjizi “Narodna povijest Sjedinjenih Država” tvrdio je da u američkoj povijesti postoje takvi užasavajući primjeri “nemorala”, da on ni na koji način ne može biti primjer vrline.

Američki teolog Reynhold Niburu tvrdi da će vjera Amerikanaca u to da su nositelji samo dobra na kraju dovesti do moralnog raspada društva.

S tim je nemoguće ne složiti se. Sa povijesnog aspekta, SAD su jedna od najekspanzionističkih država današnjice.

“Ekspanzija” je počela odmah po ujedinjenju 13 kolonijica na istočnoj obali Sjeverne Amerike. Osvojeni su Teksas, Arizona, Novi Meksiko i Kalifornija od Meksika 1846. godine. Do sredine 19. stoljeća Washington je istisnuo Veliku Britaniju s niza teritorija u sjeverozapadnom dijelu Pacific priobalja i uspostavio hegemoniju u zapadnoj hemisferi.

Podsjetimo da je 1823. godine, u pismu kongresu, James Monroe, peti predsjednik SAD, proglasio takozvanu Monroovu doktrinu. U njoj se govorilo da su zemlje na američkom kontinentu zona isključivog utjecaja SAD i da će se svaki pokušaj miješanja europskih država u poslove zemalja tog kontinenta smatrati agresijom prema SAD. Štoviše, SAD su davale sebi za pravo da izvedu preventivni napad na svaku državu koja ugrožava njihove nacionalne interese.

Noam Chomsky, američki politički aktivist i profesor na Harvardskom sveučilištu, izložio je suštinu Monroe doktrine na sljedeći način: “sloboda da se pljačkaju i eksploatiraju zemlje u zapadnoj hemisferi”.

Američki politolog Kenneth Kolman povezuje Monroovu doktrinu političkom mitologijom i ideologijom imperijalizma: “Politički mit Monroe doktrine nastajao je paralelno s nastankom američke imperije … Hegemonija, kao i imperija, zahtijeva stvaranje legitimizujuće mitologije … U procesu osvajanja novih prostranstava, imperijalna mitologija tvrdi: “mi vladamo tobom, pošto je naša vladavina u tvom interesu”.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata dogodilo se zemljopisno proširenje primjene Monroe doktrine. Prema geopolitičkoj koncepciji Makindera, unutarnji prostor Euroazije, koji je on u početku nazivao osovinskim regijom svjetske politike i povijesti, a kasnije Hartlendom, i koji se uglavnom poklapao s teritorijem Sovjetskog Saveza, ima ključnu ulogu za vladavinu svijetom.

Naširoko su poznate geopolitičke maksime Makindera: “Tko upravlja Istočnom Europom, taj vlada Hartlendom; Tko upravlja Hartlendom, taj vlada Svjetskim otokom, tko upravlja Svjetskim otokom, vlada svijetom”.

Već pominjani Zbigniew Brzezinski najbolje je izrazio i obrazložio politiku novog američkog ekspanzionizma.

Koncepcija Brzezinskog o povećanju granica američke hegemonije sastoji se u stalnom proširenju obima Monroe doktrine.

Danas SAD djeluju djeluju u potpunosti u skladu s tim doktrinama: uspostavu kontrole nad Istočnom Europom putem gutanja Poljske, Češke i Mađarske u obliku njihovog članstva u NATO, komadanje, uništavanje i okupiranje Jugoslavije i uspostavu američke hegemonije na Balkanskom poluotoku, a sada i uspostavu kontrole nad Ukrajinom.

Lako je dokazati da se upravo na ideji “američke izuzetnosti” zasniva kako Monroe doktrina, tako i sva današnja vanjska politika SAD i da upravo ta ideja opravdava sve što radi američko rukovodstvo. To dokazuje i činjenica da su tijekom cijele američke povijesti istaknuti državnici u svojim javnom nastupima govorili o “američkoj izuzetnosti”.

Ronald Reagan je 1982. godine govorio: “Uvijek sam smatrao da je ova blagoslovljena zemlja na neobičan način bila odvojena od drugih, da je Božja promisao stavila ovaj kontinent između oceana kako bi ga otkrili ljudi sa svih krajeva Zemlje s posebnom ljubavlju prema vjeri i slobodi”.

U naše vrijeme određeni krugovi američkih konzervativaca smatraju smatraju da će ideja izuzetnosti raditi upravo u njihovom interesu. Prema rezultatima istraživanja Gallupa (2010.), to je zaista tako.

Većina Amerikanaca (80 posto) slaže se s tvrdnjom da su SAD jedinstvena država zahvaljujući svojoj povijesti i Ustavu, koji je razlikuju od drugih naroda, kao najveću naciju na svijetu.

Zvezda u usponu Republikanske stranke senator Marko Rubio, jedan od kandidata na predsjedničkim izborima, učinio je “američku izuzetnost” središnjem temom svoje kampanje za izbore za senat 2012. godine u državi Florida. U svom govoru nakon pobjede on je opisivao Ameriku kao “mjesto kojem nema ravnih u povijesti cijelog čovječanstva”.

Ta tema je bila glavna i u vanjskopolitičkim parolama Mitt Romneya (kandidat Republikanske stranke na izborima za predsjednika SAD 2012. godine): “Amerika treba biti svjetski lider. Smatram da smo izuzetna zemlja s jedinstvenom sudbinom i jedinstvenom ulogom u svijetu. Ovaj momenat pripada Americi. Nikada se neću ispričavati zbog Amerike”.

Polazeći od svega navedenog, može se zaključiti da američka ideja prije osigurava rad gigantskog imperijalnog stroja nego što predstavlja ideal svakog čovjeka na našoj planeti. Naročito treba naglasiti da ta ideja nije toliko univerzalna.

Ovdje treba primijetiti da se sami Amerikanci suzdržavaju od korištenja pojma “nacionalna ideja”. Ekvivalent ideologije u SAD je više takva smisaona konstrukcija kao što je “američki san”, koju je uveo poznati američki povjesničar James Adams u njegovom povijesnom traktatu “Epos Amerike” (1931).

Sam po sebi traktat je imao prilično prozirnu ideološku funkciju, pošto je trebalo podići optimizam i vjeru u budućnost građana zemlje tijekom “velike depresije”. To je također u određenoj mjeri pokazatelji amerikocentričnosti ideologije vladajuće klase SAD.

Međutim, iako Amerikanci tvrde da svatko može ostvariti američki san, u stvarnosti to nije tako.

U SAD je razvijen kult sile zato što u toj zemlju vodeću ulogu imaju postavke socijalnog darvinizma.

Socijal-darvinistički “borba za život” između rasa je, primjerice, po mišljenju američkih političara, nepromjenjivi biološki temelj međunarodnih odnosa. Ideolozi, geopolitičara i politički lideri Sjedinjenih Država odlično razumiju da osobna potrošnja, koja faktički i određuje okvire nacionalnog ideala, ima čvrste “granice rasta”: na Zemlji nema dovoljno resursa da svatko ostvari “američki san”.

Zato je za američke ideologe najvažnije da se u društvenoj svijesti stvori model države u kojem građani sve što učine Kongres i predsjednik (čak i ako je to praćeno ubijanjem i nasiljem) doživljavaju kao jedino ispravno rješenje u konkretnoj situaciji – da narod podržava čak i najokrutnije odluke vezane za bilo koju drugu naciju. Tako da je sve oprošteno i opravdano, pošto se u tom slučaju (i samo u tom) osigurava sretan život Amerikanaca, kako u svojoj zemlji, tako i u inozemstvu.

To se može potkrijepiti citatom jednog od rodonačelnika geopolitike Mehena: “Još uvijek veći dio svijeta regiji divljacima ili državama koje su nerazvijene u ekonomskom ili političkom smislu, i zbog toga nisu u stanju da u potpunosti koriste potencijal teritorija kojima upravljaju. S druge strane, u visoko civiliziranim državama gomilaju se viškovi energije. Ta energije u vrlo bliskoj budućnosti treba biti usmjerene na osvajanje novih prostora”.

Narodi koji nisu dovoljno kvalitetni u rasnom smislu, koji nemaju političku i ekonomsku tradiciju, nemaju pravo upravljati prostorima. A Anglosaksonci su politički i ekonomski najrazvijenija rasa. Zbog toga Anglosaksonci imaju pravo na svaki prostor.

Tako je američka ideologija – ideologija izabranih.

Većina drugih zemalja odbacuje zapadni kulturni kod. Ali, s tim u vezi, ne može se pravilno shvatiti budućnost američkih ideologema bez prizivanja faktora povijesne dinamike.

Filozofija Moderne, kao što je poznato, glavnu pozornost posvećuje napretku, a napredak se u toj paradigmi predstavlja kao jedno linijsko “uzlazno stubište vremena”.

Prostorne, civilizacijske, državne, kontinentalne razlike nemaju nikakvog značaja. Međutim, u XXI stoljeću, u eri globalizacije, svijet postaje sve zatvoreniji i uzajamno povezaniji.

Prostor se smanjuje, neki narodi, koji su ranije bili u kulturnoj, političkoj i ideološkoj izolaciji, priključuju se zajedničkom informativnom prostoru i to se ne može ignorirati. Zato se danas pojavljuju takve geopolitičke koncepcije (koje su već postale banalne) kao “sukobi civilizacija”, etnokulturna barijera, sukob Sjever – Jug, konflikt Istoka i Zapada i dr.

U takvim današnjim uvjetima važno je shvatiti da Amerikanci u principu ne mogu uspostaviti “novi svjetski poredak” – Pax Americana. Ljudi će uvijek težiti univerzalnijim i fundamentalnije koncepcijama, primjerice, kao što je religija.

Iako su i budizam, i kršćanstvo, i islam različiti, raznoliki i imaju mnogo tokova i sekti koje se razlikuju po mnogim osnovnim odredbama, svim tim religijama je svojstven fundamentalizam. Danas većina stručnjaka smatra da je religija univerzalnija ideologija za sve slojeve stanovništva, za sve nacije i narode. Dok je kult sile – ideologija uskog, elitnog sloja stanovništva, koji ima mogućnost da bude na vrhu društvene piramide.

Štoviše, sami Amerikanci prestaju vjerovati u “američki san”.

Richard Esko, stariji znanstveni suradnik “Kampanje za budućnost Amerike”, u svom članku “Sedam činjenica koje pokazuju da je američki san mrtav” piše o tome da je daleko od toga da danas svaki Amerikanac može ostvariti “američki san”.

Robert Putnam, politolog i profesor ekonomije i državne politike na Harvardskom sveučilištu, u svojoj knjizi “Naša djeca” piše: “Mi vjerujemo da je Amerika zemlja mogućnosti, gdje sve ovisi od vaših sposobnosti i napora. Međutim, u posljednjih 25 godina svjedoci smo velikog jaza između mogućnosti ljudi iz različitih klasa.

Amerikanci su uvijek vjerovali u jednakost mogućnosti, ideja, da sva djeca, bez obzira na status obitelji, trebaju imati mogućnost da poboljšaju svoj ​​život. Danas taj Središnji princip američkog sna više nije toliko ostvariv, u svakom slučaju je mnogo manje ostvariv nego ranije”.

Može se zaključiti da je američki kult potrošnje, zbog ograničenosti resursnog potencijala Zemlje, slabost američke ideologije. “Američki san” bi trebalo sadržavati univerzalnije dogme, da bi ostao aktualan i primjenjiv. Možda je “američki san” koji se temelji samo na materijalnog bogatstvu neodrživ.

Da li je smanjenje kvalitete života zaista toliko loše? Nezaposlenost je oslobodila mnoge od posla koji su mrzili. Manje kredita znači da ćemo se manje oslanjati na banke, a više jedni na druge”- navodi su članku američkog ekonomskog stručnjaka Kimberly Amadeo.

Američki stručnjaci zvone na uzbunu: potrebno je pronaći nove ideologeme na kojima će se zasnivati ​​”američki san”, inače će izvoz američke ideologije doživjeti neuspjeh. Danas postoji mnogo ideja koje mogu je zamjene, bilo to rusko pravoslavlje, kineski komunizam, učenja i dogme islama.

Štoviše, treba primijetiti da će se uvijek naći zemlje koje imaju iste karakteristike kao Amerika. Zemlje i narodi koji također smatraju sebe izuzetnima.

Povijesni jedinstvena sudbina Sjedinjenih Država je više rezultat kombinacije mnogih faktora i ne tiče se konkretnih aspekata nacionalnog karaktera. Nacionalni znak je kombinacija svih njegovih komponenti, i zato je svaki narod na Zemlji jedinstven. Iz toga proizlazi da promoviranje principa jedinstvenosti određene nacije ili zemlje i ne može biti aktualna ili unikalna ideja. I to je najveća greška američkih ideologa.
 
(fakti.org)

PROCJENJUJE DA JE “AMERIČKOM PORETKU” UPUĆEN IZAZOV SA TRI STRANE SVIJETA

Sjedinjene Države se suočavaju s izazovima na sve strane i gube svoje dominantne pozicije na međunarodnoj areni – ocijenio je Noam Chomsky u eseju objavljenom na sajtu TomDispatch.com.

Svjetski poznati američki lingvista, filozof i povjesničar ukazao je da SAD imaju nekoliko razloga da budu zabrinute povodom pitanja “tko vlada svijetom”.

Pritom je prvo podsjetio da je vojna moć od završetka hladnog rata igrala ključnu ulogu u međunarodnoj politici Washingtona. Pa precizirao da se to najbolje vidjelo u Istočnoj Aziji – gdje se Ratna mornarica SAD odnosi prema Južnom Kineskom moru kao prema “unutarnjem jezeru”, zatim u Europi – gdje djeluje NATO, i na Bliskom Istoku.

U svakoj od te tri regije – naglašava Chomsky – američkom “poretku sigurnosti” upućen je izazov.

Chomsky u tom kontekstu podvlači: fundamentalno pitanje međunarodne politike je – da li će Washington smoći snage i biti spreman priznati pravo drugih država na vlastite zone utjecaja.

On procjenjuje da je moguć konflikt između Rusije i NATO-a povodom istočne Europe i navodi da taj konflikt ima pretpovijest.

Nakon raspada SSSR, Zapad se odlučio za širenje NATO saveza. Zapravo, između dva koncepta iz 90-ih – širenja Europske unije (NATO) i formiranja Europe od Lisabona do Vladivostoka – izabrao je prvi (širenje EU-NATO). Jer, u konceptu “Velike Europe” je vidio “veliku Rusiju”, a njoj je bilo namijenjeno daljnje slabljenje i destrukcija.

Chomsky posebno naglašava da je Vladimir Putin namjeru saveza da usisa i Gruziju i Ukrajinu s razlogom doživio kao prijetnju svojoj državi:

“To je isto kao da su Meksiko i Kanada razmatrali mogućnost da se priključe Varšavkom paktu. Treba li naglašavati da bi CIA takav pokušaj presjekla masimalno surovo?! “

Chomsky zaključuje da SAD moraju shvatiti “Putinovu logiku”. To je neophodno jer su se radi “doslovno o preživljavanju svijeta”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

“Sjedinjene Države su oduvijek bile društvo kolonizatora. I prije nego što je postala država, to društvo je uništavalo indijansko stanovništvo “ocijenio je svjetski poznati američki znanstvenik – lingvista, filozof i mislilac Noam Chomsky

Oštro kritizirajući vanjsku politiku svoje zemlje, on navodi da su SAD izašle na svjetsku scenu 1898. nakon što su uspostavile kontrolu nad Kubom koju su, u stvari, pretvorili u svoju koloniju. Zatim su prodrli na Filipine i pritom ubili nekoliko stotina tisuća ljudi.

Chomsky nastavlja nabrajanje epizoda u nastajanju imperije. Havaje su prvo oteli od starosjedilačkog stanovništva, a nakon 50 godina uključili ih u svoj sastav kao jednu od američkih država.

SAD pokušavaju stvoriti svijet za svoje potrebe

Po završetku Drugog svjetskog rata SAD su postale svjetska sila koja posjeduje moć i sustav sigurnosti bez presedana.

Pošto je uspostavio kontrolu nad Zapadnom hemisferom i dva oceana, Washington je počeo razmišljati kako da svijet uredi po svom nahođenju.

Chomsky se slaže da se moć SAD smanjila u usporedbi s 1950. godinom kada je dostigla svoj maksimum (tada je njihov udio u svjetskom BDP iznosio 50%, sada iznosi – 25%). Ipak, i pored toga, smatra on, SAD su i dalje najbogatija i najmoćnija zemlja svijeta, a po vojnoj moći nema im ravne.

Srednji istok u kaosu zbog američkih intervencija

Prije samo 15 godina na Srednjem istoku nije bilo takvih sukoba kakve danas gledamo. To je posljedica američkog upada u Irak, najstrašnijeg zločina sadašnjosti. Američko-britanska invazija prouzročila je najteže posljedice koje su dovele do razaranja Iraka – kaže Chomsky.

Jedna od najstrašnijih posljedica bila je razaranje većeg dijela poljoprivrede Sirije koja je hranila tu zemlju. Kao posljedica toga ljudi su krenuli u gradove što je prouzrokovalo napetost i sukobe.

Utrka u naoružavanju Rusije i SAD – kolektivna ludost

Rusija posjeduje ogroman vojni potencijal i predstavlja glavnu prepreku na putu ostvarenja planova Pentagona. Problem je u tome što Rusija i SAD, polazeći od mogućeg nuklearnog rata, konstantno povećavaju svoj vojni potencijal, što je samo po sebi kolektivna ludost.

Chomsky smatra da je nuklearni rat u suprotnosti sa zdravim smislom i može plane samo kao posljedica ljudske greške ili tehničkog kvara. On se slaže s bivšim ministrom obrane, William Perryjem, koji je nedavno izjavio da je prijetnja nuklearnog rata sada veća nego u vrijeme Hladnog rata.

Chomsky smatra da rizik proizlazi prije svega iz sve većeg broja incidenata u kojima sudjeluju oružane snage nuklearnih sila.

SAD konstantno provocira

U sadašnje vrijeme SAD konstantno koriste provokacije. NATO izvodi vojne vježbe u Estoniji na 200 metara od ruske granice. Teško da bismo mi trpjeli nešto slično u Meksiku – kaže Chomsky.

Posljednji takav slučaj bio je udar u studenom prošle godine, nanesen ruskom lovcu koji je bombardirao pozicije džihadista u Siriji. Dio Turske gotovo je okružen sirijskim teritorijem. Ruski bombarder nalazio se iznad nje 17 sekundi i oboren je. To je nedopustiva provokacija na koju, srećom, Rusija nije odgovorila učincima sile.

Ali je zato u Siriji rasporedila suvremeni sustav PZO koji omogućava obaranje zrakoplova NATO-a. Rusija to argumentira činjenicom da se slični slučajevi događaju gotovo svakodnevno u Južnom Kineskom moru.

Stvara se dojam da kad bi države u koje upadaju SAD postupale isto tako neodgovorno kao Washington, onda bi se svijet odavno stropoštao u provaliju.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

Daesu, također poznat kao Islamska država, ne može biti poražena vojnom silom

Povećanjem zračnih napada na terorističke organizacije, Zapad povećava vjerojatnost velikih terorističkih napada nalik onima u Parizu 13. studenog, kaže proslavljeni američki znanstvenik Noam Chomsky.

Ako Zapad želi smanjiti mogućnost daljnjih terorističkih napada, treba se baviti uzrocima terorističkih napada u Parizu.

Uzroci su invazija na Irak i Afganistan, kao i vehabizacijom sunitskog islama, što je rezultiralo usponom globalnog radikalnog islamizma, objasnio je profesor Chomsky.

Dakle, prije nego što skoči u bombardiranje Daesu-a na Bliskom istoku, Zapad se treba prvo zapitati zbog čega je do svega došlo.

“Ako želite da se to završi, prvo pitanje koje se postavlja je: zašto je do toga došlo? Koji su bili neposredni uzroci i što su bili dublji korijeni. I onda im se pokušate obratiti?”, rekao je profesor Chomsky u intervjuu za nezavisnu i neprofitnu online globalnu medijsku mrežu “Aktivzm Minhen”.

U suprotnom, jednostavna strategija bombardiranjea neće učiniti ništa osim što će povećati rizik od dodatnih terorističkih napada.

Osim toga, Chomsky je dodao da je vjerojatno nemoguće pobijediti Daesu vojnom silom, ali čak i da se to dogodi i Zapad uspije uništiti teroriste, nešto lošije bi se pojavilo umjesto toga ako osnovni uzroci ne bi bili pravilno uklonjeni.

Niz bombaških napada i pucnjave potresli su Pariz 13. studenog. Nekoliko ekstremista pokrenulo je koordinirane napade diljem grada, ubivši oko 130 ljudi je ozlijeđeno više od 360 na više lokacija, uključujući restorane, koncertnu dvoranu i stadion.

Daesu, teroristička organizacija zabranjena u mnogim zemljama, preuzela je odgovornost za napade.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam se u usporedbi s totalitarnim sustavima nije održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije, a ne manje zlo od totalitarizma

* Nebitno je da li desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma

* Papa Franjo je popravio papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i razlikuje se od Benedikta XVI koji liči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars

Vlada li danas svijetom antiislamizam?

Da, djelomice zbog površnosti, neznanja i stereotipa o muslimanima na Zapadu, a djelomice je dirigiran od strane država i politika kojima je diskreditiranje muslimana u nacionalnom interesu. Naravno, odgovorni su i radikalni islamistički pokreti i korumpirani muslimanski režimi. Oni diskreditiraju cijelu islamsku civilizaciju danas, kao što su ranije režimi poput staljinizma, maoizma ili Crvenih Kmera učinili da antikomunizam demonizira cijeli svjetski socijalistički i radnički pokret.

Kako se prema Vašoj ocjeni Islamska zajednica BiH “držala” od 1990., do danas?

U usporedbi s dvije velike susjedne joj kršćanske crkve razlikuje se dosta jer do početka rata nije pokazivala netrpeljivost prema ideji višekonfesionalne države. Zatim, u ratu nije bila agresor na susjedne narode, branila je na svojoj zemlji svoj narod, dok su mu susjedi kršćani uz blagoslove svojih vladika i vojnih dušobrižnika rušili džamije. Također, islam ima po svojoj prirodi slabiji nacionalizam. Ipak, IZ bi htjela biti državna religija, ali to ne može biti u BiH takvoj kakva je.

Dakle, slabija je od crkava u komšiluku onoliko koliko je BiH slabija kao država, zatim onoliko koliko je u islamu slabiji nacionalizam i utoliko što BiH nije muslimanska država, nego se sastoji od tri etnokonfesionalne paradržave, s nekom vrstom tri državne religije.

S tim u vezi, uvijek me je kod poratne IZ BiH najviše zanimalo – ne ono što su mediji napuhavali, nekakve vehabijske, selafijske i druge ekstremne grupe – nego koliko je u IZ ulemi i među muslimanskim intelektualcima uticajna ideja da podjela BiH za muslimane može biti korisna i da se time na jednom manjem, ali homogenom muslimanskom teritoriju formira nekakav evropski mini-Pakistan, što naravno SAD i EU ne bi dopustili, pa se zato prave da im je stalo do jedinstvene BiH.

Ali, znatiželjan sam koliko najutjecajnijih ljudi u IZ možda tako misli, to Aliji Izetbegoviću nije bilo mrsko, naprotiv, mislim da je za baš takvu varijantu molio Boga. U odnosu na ideju državne religije, IZ u BiH ima takve tendencije i obilježja iako je, bez obzira na medijske priče o megalomanskim novim džamijama, u slabijem statusu od nacionalnog pravoslavlja u Srbiji i RS, te nacional-katolicizma u Hrvatskoj.

Na ovim prostorima najveću količinu vlasti, moći, državnih privilegija i društvenoga utjecaja prigrabila je Katolička crkva u Hrvatskoj. Mislim da joj Srpska pravoslavna crkva i bosanska IZ zavide. Kad se vladike ili muftije nađu na kavi, zacijelo se pitaju kako je to tim hrvatskim biskupima i kardinalima uspjelo, pa kažu: pogledaj im nove monumentalne crkve tamo gdje uopće nema vjernika, popovske vile, mercedese i ministarske plaće, šta to mi pobogu radimo krivo, braćo moja mila?

Jednom ste izjavili da je kapitalizam najveće zlo modernog vremena – je li?

Moderno je doba počelo pod geslom: sloboda, jednakost, bratstvo. Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti.

On u usporedbi s totalitarnim sustavima nije se održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije a ne manje zlo od totalitarizma. Primjer: kad te s posla izbace na ulicu, to se fino zove downsizing ili outsourcing, skoro da čovjek poželi da ga te blagodati snađu. I sam naziv neoliberalni kapitalizam je marketinški trik.

To mu dođe kao nešto jako suptilno i progresivno. Ali pravo ime tom sistemu, ako ćemo govoriti istinu, moralo bi biti ekonomski ekstremizam, ekonomski fundamentalizam ili ekonomski terorizam. Neoliberalni kapitalizam je teror nad ljudima koji pokušavaju pošteno i ljudski živjeti od svog rada.

U njemu su prečesto gubitnici oni koji igraju po pravilima i vjeruju da se uspjeh postiže teškim radom, kako voli kazati Noam Chomsky. Taj sistem je dizajniran u korist jednog malog broja najbogatijih koji posjeduju ogroman dio svjetskog bogatstva i sve su bogatiji a svakim danom se povećavaju mase najsiromašnijih. Nedvojbeno je da taj sistem treba korjenito promijeniti, tu je ključno etičko pitanje koja su sredstva dozvoljena da ga se promjeni.

Je li papa Franjo drugačiji papa?

Da ništa nije napravio osim ove nove enciklike o zaštiti okoliša, dobar je. Osim toga, popravio je papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i dobrohotno se smješka čime se razlikuje od Benedikta XVI koji sliči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars.

Općenito govoreći, institucija papinstva se svodi na ritual bez neke naročite duhovne suštine. Suvremeni katolicizam je svjetski show, a vjernici su površni ili u nekim zemljama poput Irske, Poljske i Hrvatske, katolici su primarno zbog toga što su nacionalisti, a Crkva je simbol nacije.

Međutim, papinska institucija je važna jer povezuje vrlo heterogen svjetski katolicizam, zadovoljava neke ljudske potrebe, jer čovjek 21. vijeka voli tradiciju, spektakle i ne želi biti izoliran nego imati osjećaj pripadnosti međunarodnoj zajednici. Konačno, papa ima određeni autoritet i utjecaj koji se ponekad koristi za promicanje ljudskih prava i diplomatsko posredovanje u međunarodnim krizama.

Od nedavnih ozbiljnijih izazova, recimo, papa Franjo još nije uspio utjecati na konzervativne katolike u SAD, a to su većina biskupa, da smekšaju rigidne stavove o abortusu i kontracepciji zbog povijesne šanse za pedeset milijuna američkih siromaha da dođu do zdravstvenog osiguranja.

Čini se da bi kršćanima trebalo, barem u teoriji, biti važnije što je Obamacare omogućio milijunima najsiromašnijih i radničkoj klasi da se prvi put u povijesti dokopaju opće zdravstvene zaštite nego održavanje najrigidnijih konzervativnih pristupa abortusu i kontracepciji. Zato će biti zanimljivo vidjeti rezultate predstojeće papine posjete SAD-u u rujnu.

Svojevremeno se Vaše ime našlo na spisku nepodobnih Hrvata u “Slobodnom tjedniku”, a nalazi se opet u zadnje vrijeme crnim listama domovinskih neprijatelja. Zašto ste nepodobni?

Koliko se sjećam, na početku rata sam bio naveden u tom tabloidu kao agent udbe, a po nekim nedavnim navodima na desničarskim portalima pripadam urotnicima protiv hrvatske države koji rade na obnovi SFRJ. Nebitno je da li ti desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“ zbog ideologije, vjere nacije, ove ili one orjentacije, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma.

Baš kao i marševi ratnih veterana i ratnih vojnih invalida, apoteoza rata, spaljivanje nepodobnih knjiga, pokušaji državnih udara, ulično nasilje nad političkim protivnicima, obožavanje kulta države, supstitucija zbilje mitovima, komemoracija žrtava iz vlastitog etnosa uz naslađivanje nad patnjama drugih, itd. To su scene iz suvremene hrvatske povijesti.

Podsjećaju na scene iz poznatog filma „Dvadeseti vijek“ (Novecento) Bernarda Bertoluccija koji daje slike uspona talijanskog fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu su crnokošuljaši koji mlate neuvjerljive patriote i političke protivnike, ratni veterani u invalidskim kolicima s odličjima i fašističkim insignijama predvode fašističke mimohode, a ovi vode nasilju na ulicama, državnim udarima i diktaturi.

Šta je tema Vaše nove knjige “Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014.”?

Da bi se razumjela uloga SAD na Balkanu 1990-ih treba američke intervencije sagledati u širem povijesnom kontekstu i kroz perspektivu dugog trajanja. SAD je bio vojno prisutan više od dvije godine na Jadranu u krizi oko zapadnih granica nove jugoslavenske države nastale poslije 1. svjetskog rata. Zatim u Trstu i oko njega devet godina opet oko jugoslavensko-talijanskog razgraničenja poslije Drugog svjetskog rata.

Zatim dolaze balkanske avanture Amerikanca devedesetih i njihova odluka da tu uspostave trajnu vojnu bazu. Kroz tih stotinu godina pratim ove američke intervencije koje su bile uglavnom mirovno-posredničkog karaktera. Međutim, diplomaciju i politiku stavio sam u sjenu onog što je, inače, sporedno kod takvih studija, a to je globalno širenje utjecaja američke popularne kulture i njen utjecaj na lokalne i nacionalne identitete, te kako su oni kroz te uvezene žanrove percipirali Ameriku i Amerikance.

Tako da je ova knjiga jedna kulturna povijest prije nego politička. To znači, važnije mi je od Wilsona, Clintona, Holbrooka i Kissingera, analizirati što ima o Amerikancima i medjunarodnom vježbanju mira po Balkanu kazati Tijardovićeva opereta, mjuzikl Jalta, Jalta, jugoslavenski rock, Bijelo Dugme, Azra i Laibach, postjugoslavenski film, Edo Maajka, Dubioza kolektiv, TBF i balkanski hip hop.
 
(bnn.ba/uredio:nsp)