Tijekom godina, Rusi su se usmjerili na mnoga područja razvoja – ugledavši se na SAD.

Na primjer, zloglasni američki projekt MKULTRA, dvadesetogodišnji CIA-in program koji je proučavao načine manipulacije ljudskim umom i mijenjanjem moždanih funkcija. Rusi su imali sličan program.

Tijekom Hladnog rata, SAD i SSSR su se borili na više razina kako bi pokazali svoja nadmoćna tehnička i znanstvena postignuća. Neke od ovih bitaka su dobro poznate i dokumentirane, kao što je trka za slanjem čovjeka na Mjesec.

Ostale su manje poznate. Jedna od ovih bitaka je na području nekonvencionalnih istraživanja – parapsihologija (ili psihotronika kako to Rusi zovu), kontrola uma i upravljanje na daljinu (remote control) i slično. Neki američki radovi na ovu temu su postali javni te postali temelj za razne knjige, TV dokumentarce i hollywudski film „Muškarci koji bulje u koze” sa George Clooneyem u glavnoj ulozi, piše Medium.com.

Ali puno manje su poznati eksperimenti na ruskoj strani. Danas se to mijenja zahvaljujući radu Serge Kernbacha s Istraživačkog centra napredne robotike i okolišne znanosti u Stuttgartu, Njemačkoj. Kernbach pruža pregled ruskih napora u nekonvencionalnim istraživanjima između 1917. i 2003. temeljenima na objavama u ruskim tehničkim časopisima i dokumentima koji su nedavno deklasificirani.

On pokazuje kako su ruska istraživanja napredovala manje-više neovisno od zapadnog svijeta. Ova utrka između SAD-a i SSSR-a u parapsihologiji (psihotronici) je koštala milijardu dolara.

Istraživanja u SSSR-u su mogla biti dovršena samo uz pomoć države, za razliku od zapadnog svijeta gdje su mogla biti i privatno financirana. Tijekom godina, Rusi su se usmjerili na mnoga područja razvoja – ugledavši se na SAD. Na primjer, zloglasni američki projekt MKULTRA, dvadesetogodišnji CIA-in program koji je proučavao načine manipulacije ljudskim umom i mijenjanjem moždanih funkcija.

Rusi su imali sličan program. Temeljio se na ideji da ljudski mozak može primati i odašiljati određene vrste visokofrekventne elektromagnetske radijacije i da to može utjecati na ostale objekte. Različiti istraživači su pokazali da ova „ljudska energija” može mijenjati magnetizaciju vodikove jezgre i stimulirati imunosni sustav pšenice, pa čak i ljudi. Razvili su i uređaj „cerpan” koji može proizvoditi i spremati ovu energiju.

Programi za mijenjanje ljudskih umova

Kao i MKULTRA, ovaj program je uključivao istraživanja utjecaja elektromagnetskih valova na ljude što je dovelo do razvoja psihotroničnih oružja, koja su namijenjena mijenjanju ljudskih umova.

Ono što manjka u Kernbachovim analizama je detaljna rasprava o rezultatima ovih istraživanja. Slijedom toga, možemo dobiti osjećaj da je ovo istraživanje gurnuto u pseudoznanost.

Iako Kernbach kaže da su ova istraživanja prekinuta 2003., nije jasno imaju li Rusija ili SAD i dalje aktivnih programa na ovim područjima. Međutim, Kernbach kaže da postoji 500 ruskih istraživača koji su aktivni na području psihotronike. U Rusiji je još uvijek puno klasificiranih nekonvencionalnih istraživanja. „Na primjer, dokumenti eksperimenata izvođenih od OGPU-a (tajna policija između 1922. i 1934. – kasnije NKVD, pa KGB) – poslije 80 godina ostaju tajni,” kaže Kernbach.

Ova Kernbachova istraživanja su samo zagrebali površinu ovog područja. Razvojem biotehnologije istraživanja na područjima ljudskog uma i njegovih mogućnosti su sve češća. Hoće li ova istraživanja postati javna možemo saznati jedino čekajući ili pritiskom na svoje Vlade da otkriju više informacija.

Možemo zaključiti izjavom predsjednika Rusije Vladimira Putina o budućnosti ratovanja: „Svemirski sustavi i IT alati, posebice u ‘cyberspace’-u, igrati će veliku ulogu, ako ne i odlučujuću u oružanim sukobima. U daljoj budućnosti, biti će stvoreni oružani sustavi koji koriste različite psihičke principe (zračni, geofizički, valni, genetički, psihofizički i ostali sustavi). Sve ovo će pružiti nove instrumente za postizanje političkih i strateških ciljeva, uz nuklearna oružja.”
 
Dokument >> OVDJE
 

 
(dnevno,youtube.com/uredio:nsp)

U novom broju mjesečnika Vojna povijest, koji je iz tiska izašao nedavno, prvi put u Hrvatskoj izlazi tekst o najnovijem arhivskom otkriću koje posve razotkriva jedan od najmisterioznijih dijelova karijere jugoslavenskog komunističkog vođe Josipa Broza Tita. To je njegovo sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu!

Autor teksta poznati je beogradski publicist Pero Simić koji Titovu biografiju istražuje već više od 20 godina. Kad je o Španjolskom građanskom ratu riječ, Tito je sudjelovanje u njemu pretvorio u jedan od najvećih misterija svoje karijere. Danas znamo i zašto. Jer nije bio običan španjolski borac. On je ondje bio šef, koordinator i kontrolor stožera za likvidacije NKVD-a, Staljinove tajne policije, koja se obračunavala s trockistima!

NKVD (rus.Народный комиссариат внутренних дел) u SSSR-u bila skraćenica za Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, bila je i javna i tajna policijska organizacija koja je izravno vršila odluke donošene od vlasti uključujući i ubojstva političkih neistomišljenika u vrijeme Staljina. Prethodno se zvala ČEKA što opet dolazi od skraćivanja riječi Izvaredna komisija. Odgovarala je ministarstvu unutrašnjih poslova.

Sjedište NKVD-a bilo je u Lubjanki.

U Jugoslaviji se ta služba, poslije Drugog svjetskog rata, zvala OZNA a kasnije UDBA.

Ali krenimo redom. Nakon što je došao na vlast u Jugoslaviji, Titu su se javljali bivši ratni drugovi koji su ga vidjeli u Španjolskoj. No on je na marginama njihovih pisama najčešće pisao da ih „nikad nije vidio” ili da je riječ o nekoj zabuni. Mnoštvo takvih pisama danas se može naći i vidjeti u Arhivu Jugoslavije u Beogradu u kojemu se čuva i Titov arhiv. Kako piše Simić, Tito je tu veliku zagonetku do kraja života krio i od očiju javnosti i od svojih najbližih suradnika i od najintimnijih prijatelja. A dobro se pobrinuo da se ta tajna ne otkrije ni tridesetak godina poslije njegove smrti.

Zato za odgonetanje zagonetke Simiću nisu bila dovoljna čak ni višedesetljetna istraživanja u beogradskim i moskovskim arhivima ni uporne sustavne pretrage najpovjerljivije građe Titova osobnog arhiva u Beogradu. Potpuno neočekivano, Simić je točku na taj Titov rebus stavio nedavno. I to tamo gdje se najmanje nadao, u Arhivu Slovenije u Ljubljani, u kojemu se čuva pisana ostavština Vladimir Dedijera, Titova biografa.

Odškrinuta vrata

Kako objašnjava Simić, vrata te Titove Pandorine kutije prvi su put odškrinuta prije šezdesetak godina. Kvaku je prvi diskretno povukao Georgi Damjanov, visokopozicionirani sovjetski agent koji je radio u aparatu Kominterne. Bio je šef jednog od najvažnijih njezinih dijelova, odjela za kadrove za sve zemlje Europe, a njegovo lažno ime bilo je Aleksandar Belov. Čim je Staljin na svojim tenkovima doveo bugarske komuniste na vlast, Belov je postao ministar obrane Bugarske, a pet godina kasnije i poglavar bugarske države. Na toj je dužnosti 1953. godine primio akreditive novog Titova veleposlanika u Sofiji Mite Miljkovića. Kada je veleposlanik prenio domaćinu pozdrave vođe jugoslavenskih komunista, Belov se trgnuo i, nazivajući Tita samo njegovim tajnim moskovskim pseudonimom, zapitao: „A kako je naš stari drug Valter?” Kada je veleposlanik odgovorio da je Tito dobro, Belov je rekao: „Ja se s drugom Valterom dugo poznajem, mi smo u Moskvi dobro surađivali. On ima velike zasluge za međunarodni komunistički pokret.” Aludirajući na posebne agenturne poslove, izgovorio je i dvije ključne rečenice: „Mi smo njega slali na zadatke u Španjolsku i tamo je jedno vrijeme bio u velikim teškoćama, ali se dobro izvukao. I druge je zadatke drug Valter dobro izvršavao.”

Slovenski komunist Josip Kopinič, koji je bio visoki sovjetski obavještajac u Španjolskoj, potkraj života otkrio je na koje su zadatke Staljinove specijalne službe slale Tita u Španjolsku. U neobjavljenom svjedočenju, koje je dao Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, Kopinič je rekao da je Titov prethodnik na čelu KPJ Josip Čižinski, alias Milan Gorkić, bio predstavnik Kominterne za Španjolsku „u svim vidovima pomoći i odnosa”, a da se „posle Gorkića Tito prihvatio dobrog dijela tih poslova”: „Pod Titom je bio tako i rad predstavnika IV odseka NKVD-a, koji je pored ostalih poslova radio i na likvidacijama neprijatelja u inostranstvu.” „Tito je bio kontrolor IV odseka. I zbog toga je išao u Španiju na inspekcijska putovanja, na dan-dva”, priznao je Kopinič, koji je Titu bio toliko naklonjen da je potkraj Španjolskog građanskog rata odigrao jednu od glavnih uloga u njegovu dolasku na čelo KPJ.

„Neprijatelji” kojima su se u Španjolskoj bavili likvidatori NKVD-a, pod Titovom naredbom, bili su tzv. trockisti, kako je Moskva etiketirala sve oponente Josifa Visarionoviča Staljina. Ti su ljudi u Španjolskoj, kako je Tito potkraj 1937. godine pisao u „Proleteru”, „svakodnevno raskrinkavani kao izdajnici i špijuni u službi generala Franka”. A „raskrinkavanje” je bila istoznačnica za fizičke likvidacije.

Kopiničevo priznanje još je točnije potvrdio Maurice Thorez, koji je u vrijeme Španjolskog građanskog rata bio generalni sekretar CK KP Francuske, preko koga su se iz Moskve prenosile sve povjerljive sovjetske odluke i naredbe za Španjolsku. Tako se u njegovim rukama našao i dokument iz koga se „videlo da je Tito bio zadužen za likvidacije u Španiji”, točnije da je bio „šef štaba za likvidacije u Španiji”, a da su ostali članovi stožera bili: talijanski komunist Vittorio Vidali, Hrvati Ivan (Stevo Krajačić) i Ivan (Antonov) Srebrenjak i bosanski Srbin Vlajko Begović, koji je bio zamjenik šefa NKVD-a u međunarodnim brigadama u Španjolskoj i šef operativnog centra za likvidacije u Albaceti.

Poslije Torezove smrti sadržaj tog dokumenta Dedijeru je 1979. godine u Parizu prezentirao biograf lidera francuskih komunista Albert Soboule. Iako mu je Soboule bio „izvanredan prijatelj”, Dedijer se, vjerojatno zbog straha od posljedica, nije usudio niti pokušati objaviti ovo prvorazredno otkriće.

Postojanje ovog dokumenta Dedijeru je deset godina poslije, rujna 1989. godine, potvrdio i Titu vrlo naklonjen Josip Kopinič, koji je Titu 1938. omogućio da postane kandidat za generalnog sekretara CK KPJ.

Ovaj dokument potvrdio je i jedan od španjolskih likvidatora Ivan Stevo Krajačić: „Četvrti odsek je radio dve vrste poslova: diverzije pod komandom ruskog generala Pavlova i likvidacije neprijatelja – trockista.”

Pozadinu ove velike Titove tajne do kraja je odgonetnuo jedan njegov bliski suradnik, šef njegove predsjedničke administracije, zagrebački komunist židovskog podrijetla Leo Mates. Tito se s Matesom družio baš u vrijeme Španjolskog građanskog rata, a nakon završetka tog rata svraćao je i u Matesovu kuću u Zagrebu.

Na Dedijerovo pitanje – kako je Tito postao generalni sekretar CK KPJ i kakve je usluge izvršio Sovjetima u Španjolskoj da mu daju mandat u doba staljinističkih pogroma, Mates je rujna 1983. godine dao odgovor koji se sada prvi put predočava javnosti:

„Činio je prljave usluge u Španiji.”

„To je za Sovjetski Savez bio važan poligon – i vojnički i strateški, ali i kadrovski (čišćenje).”

„Tito je tamo čistio ljude.”

U razgovoru s Dedijerom to je potvrdio i sâm Kopinič:

„I Tito i Kardelj radili su za NKVD.”

A sada najvažnije otkriće. Događaj se odigrao u prvim danima Drugog svjetskog rata u obiteljskoj kući Lea Matesa na Šalati, ekskluzivnoj zagrebačkoj četvrti. Pokraj Matesa sjedila je Anka Butorac, bivša supruga Blagoja Parovića, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih komunista, koji je nekoliko mjeseci prije odlaska u Španjolsku pao u nemilost i Kominterne i svoje supruge zbog ljubavne veze s jednom mladom suradnicom sovjetskog poslanstva u Budimpešti.

Ono što je slijedilo Leo Mates je 24. rujna 1983. vjerno, od riječi do riječi, prenio Titovu biografu Vladimiru Dedijeru, koji je o tom velikom otkriću napravio sljedeću bilješku: „Tito u Matesovoj kući u Zagrebu, iznad Šalate, Anki Butorac odjednom: Ja sam tvoga ‘druga’ poslao u Španiji u smrt!” Dedijerova je nevjerica bila toliko velika da je pokraj ove Titove rečenice, u lijevom gornjem uglu, ružičastim flomasterom ispisao četiri krupna uskličnika: !!!!

Flert s činovnicom

Nepunih pola godine prije nego što ga je Tito „poslao u Španjolsku u smrt”, Blagoje Parović bio je organizacijski sekretar CK KPJ, osoba broj dva u partijskog hijerarhiji. Zbog flerta s činovnicom sovjetskog veleposlanstva u Mađarskoj Tito ga je potkraj 1936., po nalogu Moskve, razriješio te dužnosti, a Parović je poslije toga vidio priliku u Španjolskoj da se dokaže. U sovjetskom je gradu Rjazansku završio tromjesečni vojni tečaj i početkom 1937. preko Pariza krenuo prema Pirenejima. Gorkićev CK KPJ postavio ga je za svog predstavnika u republikanskoj Španjolskoj, gdje je Parović pokrenuo i uređivao dobrovoljački list „Dimitrovac”, u kome su tekstovi objavljivani na srpsko-hrvatskom, češkom, španjolskom i slovenskom jeziku. Početkom srpnja 1937. postavljen je za komesara XIII. internacionalne brigade. Govorio je: „Budite takvi da svaki vaš rođak i poznanik, svaki drug i prijatelj, svaka organizacija i narod koji ovde predstavljate s ponosom može reći: ‘To je moj sin, moj drug, član moje organizacije, sin moga naroda.’”

Ubijen je 6. srpnja 1937. u sumrak pokraj jednog sela blizu Madrida.

Na licu mjesta odmah ga je, u krupnom planu, snimio bosanski komunist Vlajko Begović, bojnik po činu, član Titova stožera za likvidacije, „glavni egzekutor u Španiji”. Prema svjedočenju Titova generala i španjolskog dobrovoljca Peke Dapčevića, Vlajko Begović također je „učestvovao u ubistvu Blagoja Parovića”.

Kut snimanja fotografije – s lica, iznad tijela mrtvog Parovića – pokazuje da je snimka napravljena ne iz pijeteta prema tom čovjeku već da bi se dokazalo da je zadatak izvršen.

Junačka smrt

Parović je bio jedan od najperspektivnijih jugoslavenskih komunista. Centralni komitet KPJ još je početkom 1934. donio odluku da u slučaju uhićenja Milana Gorkića i predstavnika KPJ u Kominterni Vladimira Ćopića Blagoje Parović „stane na čelo CK”.

Gorkićev pomoćnik Rodoljub Čolaković opisao je Parovića kao „jednog od rijetkih naših radničkih aktivista koji su se uzdigli i osposobili za samostalan politički rad širih razmjera”.

Nekoliko mjeseci poslije njegove likvidacije Parovića je Tito nazvao „jednim od najboljih članova CK KPJ”, a njegovu smrt „junačkom smrću”.

Titovu ulogu šefa, koordinatora i kontrolora stožera za likvidacije u Španjolskoj uvjerljivo dokazuje i jedan Titov dokument nastao potkraj 1937., nepunih pola godine poslije likvidacije Blagoja Parovića. U njemu Tito svog neimenovanog „dragog prijatelja” u Moskvi obavještava da Ivan Krajačić „vrlo dobro obavlja svoju profesiju” u Španjolskoj i da „smo odlučili da ga pošaljemo k tebi na specijalizaciju njegove profesije”. „Za drugog kandidata – Vokšina (Josipa Kopiniča) karakteristika se nalazi kod vas.”

Krajačić je desetljećima bio šef OZNA-e, Udbe i Službe državne sigurnosti Hrvatske i predsjednik Vlade i Sabora Hrvatske.

Posebna je priča i Titova fotografija iz kampa u Francuskoj koja je autentična. Iza nje krije se afera. Objavljena je 1961. u knjizi „Naši Španci”, koja je već u tisku imala ozbiljnih problema. Naprijed piše da je izašla 1961., a na posljednjoj stranici da je njezin tisak u tiskari „Ljudske pravice” u Ljubljani završen tek „marta 1962. godine”! Knjiga je prešućena i povučena bez otvaranja afere, među ostalim, po svemu sudeći, i zbog ove Titove fotografije te objavljivanja Begovićeve fotografije mrtvog Blagoja Parovića. Simić vjeruje da je Begović autor i ove Titove fotografije.
 
DODATAK
Josip Broz Tito – Bez maske – Dokumentarni film

 
(vecernji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

O pravom porijeklu i misiji Josipa (Josifa) Broza zvanog Tito, nagađali su i pisali mnogi, a legende i kuloarske priče su vodile do mnogih nevjerovatnih otkrića.

Tako su neki tvrdili da Tito uopće nije Josip Broz iz Kumrovca, već njemu nalik ruski Židov, koji je zamjenio na ruskom frontu poginulog Broza. O tome su, međutim napisane i brojne studije, a samo u prošloj godini je izdano nekoliko opsežnih knjiga o Titovom liku i djelu, pa bi svako daljnje razmatranje tog aspekta njegova života bilo bespredmetno i suvišno.

Zbog toga bih se u ovom osvrtu ograničio na jedno od najbitnijih pitanja o Titu, na koje nitko nikada nije jasno odgovorio, a to je pitanje o njegovoj navodnoj pripadnosti masonskim ložama. Pošto je članstvo u masonskoj loži tajno, a Tito se, iz razumljivih razloga nikada nije time “podičio”, ostaje nam da iz dokaza i indicija koje ću u slijedećim retcima nabrojiti, sami zbrojimo “dva i dva” te ustanovimo da je Tito vjerovatno bio mason. Toj tvrdnji u prilog govore slijedeće točke:

1. TITO JE UMRO KAO MUSLIMAN

Ovu tvrdnju je potvrdilo više  izvora, a jedan od njih je Titov osobni tajnik Berislav Badurina, koji je izjavio da je Tito umro kao Musliman, čitajući Kuran po treći put.

Bogradski muftija Hamdija Jusufspahić je potvrdio Titovu privrženost Islamu:

“Ja sam se više puta sreo sa Titom. Sreo sam se sa njim i kao student u Kairu. Bio sam student islamsko-teološkog sveučilišta. To je najstarije sveučilište na svijetu. Al Azhar se zove… Bio sam tamo profesor u jugoslovenskoj dopunskoj školi kada smo se prvi put sreli. Tito je došao u naš klub, Klub Jugoslovena, i pitao: `Tko od vas, djeco, govori arapski?`. `Ja govorim arapski`, bio sam jedini koji je u to vrijeme od omladine govorio arapski. Onda je Tito rekao: `Učite djeco arapski jer arapski je jezik budućnosti`”, navodi Jusufspahić koji je veliki prijatelj s Titom postao tijekom 1968. godine, nakon svog dolaska u Beograd.

Jusufspahić je ispričao i kako se tijekom godina Tito kod njega često raspitivao kako i koliko puta dnevno se mole muslimani, a najčešće su razgovarali o tome kako muslimani zamišljaju Boga.”

Već spomenuti Titov tajnik Badurina je prišao Jusufspahiću nakon Titove smrti i čestitao mu na tome da je Tito umro u muslimanskoj vjeri. Kad ga je Jusufspahić koji je upitao što da radi sa tim saznanjem, Badurina mu je odgovorio: “Da znate to, i ništa više. Vidjet ćete kad bude sahranjen. Bit će samo ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, jer tako se muslimani sahranjuju”.

Ono što Badurina nije, iz neznanja ili namjerom dopunio, je činjenica da se još jedna vrsta ljudi sahranjuje ispod neobilježenih grobnica – a to su tzv. “slobodni zidari” ili masoni. Iako muslimani slove kao najveći neprijatelji Amerike i masonstva, zanimljiva je činjenica da mnogi masoni jako cijene islamsku religiju. To dokazuje i postojanje masonskog reda “Shrine”, u kojem novi članovi zakletvu polažu s rukom na Kuranu. Znakovito je da su se i mnogi katolici, morali zakleti nad Kuranom, ulazeći, većinom iz materijalnih interesa u ovu masonsku sektu.

Dobro je poznato da je Tito za svog života doslovno bio heroj arapsko-islamskog svijeta, a pokojni diktator Saddam Hussein je zaključio da “Jugoslavija sigurno ne bi prodala Irak – da je Tito bio živ..” Nakon Titove smrti, Saddam je plakao danima i bio gotovo neutješan.

Zanimljivo je spomenuti da su sve do godine 2000., članovima islamske lože “Shrinersa” mogli postati samo masoni najmanje 32. stupnja škotskog obreda, a na tom stupnju masoni u tajnom obredu prelaze na islamsku vjeru. Postoje dakle ozbiljne indicije da je Tito bio pripadnik škotskog masonskog obreda.

2. KONGRES KOMUNISTIČKOG OGRANKA KOMITERNE U TRSTU

U svim knjigama o Josipu Brozu Titu, a i u svjetskoj literaturi o ovom komunističkom diktatoru, gotovo se prešućuje “peti kongres Kominterne”, koji je održan u lipnju mjesecu 1924. u Trstu. Po nekim saznanjima, Josip Broz je od godine 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju sovjetske obavještajne službe NKVD u Moskvi, a poslije ovog kongresa su za njega trebale biti predviđene vodeće uloge u svjetskom komunističkom pokretu. Kongres je dirigiran i zamišljen od slobodnog zidara židovskog porijekla Lewa Dawidowicza Bronsteina, poznatijeg po nadimku Trocki, koji je nakon Lenjinove smrti pokušao nastaviti proces “permanentne svjetske revolucije”. No, sve jača struja oko Josifa Visarionoviča Staljina iskoristila je kongres za promoviranje svoje ideje o uspostavi socijalističke države, čime se Kominterna praktički odrekla svoje ideje o “svjetskoj boljševističkoj revoluciji”.

Ova dva revolucionarna koncepta, Staljinov i Trockijev, su bila suštinski nepomirljiva, što je dovelo do prognanstva Trockog iz SSSR-a, 1929.godine. Za samog Tita, iako je uglavnom bio tipični politički “makjavelist”, možemo reći da je uglavnom ostao na liniji Lenjina i Trockog, pa je stoga 1938. bio optužen za “trockizam”, a svatko tko je onda u SSSR-u dobio tu oznaku, mogao je već pripremati vlastiti sprovod. Izvukao ga je tada šef kominterne Georgi Dimitrov, budući bugarski komunistički premijer.

Da između Tita i Staljina “nešto ne štima”, pokazali su i već “opjevani” sukobi koji su počeli krajem četrdesetih godina, a nastavili se gotovo kroz cijelo vrijeme Staljinove vladavine.

3. POKRET NESVRSTANIH

U pogledu sumnje da je Tito bio mason, znakovit je i njegov idiličan odnos sa Winstonom Churchillom, koji je bio mason 33.stupnja. U Titovoj posjeti Velikoj Britaniji 1953., Englezi su mu u vodama Gibraltara priredili doček dostojan cara. Iznad Titovog broda “Galeb”, u Titovu su čast letjele desetine britanskih vojnih zrakoplova, a sa tri velika ratna broda Ujedinjenog Kraljevstva odjekivali su počasni plotuni. Politika “trećeg bloka”, koju je Tito vodio uz svesrdnu podršku Ujedinjenih naroda, dobro se uklapala u masonsku sliku svijeta, a naivno je povjerovati da bi Tito, bez “blagoslova” Engleske, mogao oko sebe okupiti cijeli “nesvrstani svijet”.

Ne zaboravimo da je ideja za “Pokret nesvrstanih” došla od velikog Titovog prijatelja, indijskog premijera Nehrua, koji je bio odgojen u duhu sotonističkog “Teozofskog društva”, što je poslijedica činjenice da je njegov otac bio mason u indijskoj “Harmony Lodge”. Mladi Nehru je potom studirao biologiju na tradicionalno masonskom Cambridgeu, pa je njegova kasnija “inicijacija” u londonsku masonsku ložu bila logična poslijedica i dio porodične tradicije.

4. TITOV SPROVOD

Titov pokop je jedan od najočitijih dokaza njegove povezanosti s masonerijom. Na njegovom se sprovodu naime okupio najveći broj državnika u svjetskoj povijesti. Titovu duhu se tada poklonili: 31 predsjednik republike, četiri kralja, pet prinčeva, šest potpredsjednika država, sedam predsjednika parlamenata, 22 predsjednika vlada, 13 zamjenika predsjednika vlada, 47 ministara vanjskih poslova. Prisutno je bilo ukupno 215 delegacija iz 125 država svijeta, a sahrana je uz pomoć čak 41 kamere, prenošena u gotovo svim zemljama svijeta. preko TV ekrana je posljednji oproštaj s Titom moglo pratiti dvije trećine svjetskog stanovništva.

Usporedimo li ovaj odaziv sa “brojnošću” svjetske diplomacije na sprovodu Dr.Franje Tuđmana, lako ćemo zaključiti tko je bio Tito, a tko Tuđman. Prvi hrvatski predsjednik je svojim izjavama prije smrti, u kojima je otvoreno prozvao svjetsku masoneriju, nazvavši ih “vragovima u bojama”, zaradio diplomatski bojkot svoje sahrane na Mirogoju. Time je još jednom dokazana teza, kako svjetske političke tokove već desetljećima u potpunosti kontrolira anglo-saksonska masonska koalicija, a što su dobro znali i Tuđman i Tito. Ovaj potonji je vještim političkim manevrima okrenuo tu činjenicu u svoju korist, plešući cijeli život na tankoj liniji hladnoratovskih sukoba, što se nikako nije moglo napraviti bez jakog “zaleđa” duhovnih “vladara svijeta”.
 
izvor: hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9637"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Kada je nedavno njemački tjednik “Der Spiegel” ekluzivno otkrio “Titove tajne ubojice”, nitko se u Hrvatskoj i Srbiji nije posebno uzbudio, jer je to otkriće ličilo na ponalaženje rupe u saksiji. Naravno, zahtjev Gojka Bošnjaka, ustaše koji je 1973. godine bio žrtva pokušaja ubojstva u Njemačkoj, a čiji je likvidator u Karlsruheu osuđen na 10 deset godina robije, prihvaćen je kao medijska senzacija. Bošnjak od njemačkog ministra unutarnjih poslova traži da se Josipu Brozu posthumno, zbog ubojstava emigranata, oduzme orden Izvanrednog saveznog križa, koji mu je 1974. dodijelio njemački predsjednik Gustav Heinemann.

Tito i njegove državne ubojice su od 1970. do 1989. godine u Njemačkoj ubijena 22 hrvatska iseljenika, u Europi i SAD 16 srpska emigranata. Ono što Gojko Bošnjak zna, a neće da kaže, jest činjenica da su državne ubojice iz Udbe likvidirale političke emigrante porijeklom iz Jugoslavije uz suglasnost vlasti u Njemačkoj i Americi. Naime, uvijek kada je Broz odlazio u službene posjete ovim državama, zahtijevao je od vlasti u Bonnu i Washingtonu da pohapse ili njegova tajna policija Udba pobije Titine političke protivnike. I zato Nijemci neće Titu oduzeti orden koji su mu dali, upravo za “čišćenje” njihovog prostora od “jugoslovenskih terorista”.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tito i Udba su imali 11 državnih ubojica iz svih republika. Ključ za ubijanje emigranata je bio nacionalni, pa su Hrvati ubijali ustaše, Slovenci bijelu gardu, Bosanci balije, a Srbi su ubijali četnike i Šiptare po svijetu. Konobar iz Niša, izvjesni B. Panajotović je u Chicagu ubio četnika D. Kašikovića, ali i devetogodišnju Ivanku, koja je vidjela zlikovca. FBI je taj zločin zataškao, a likvidator je operirao lice i skriva se danas u Coloradu.

U Njemačkoj je hrvatska Udba trebao ubiti Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora u INA-i, ali kako su to udbaški egzekutori iz Zagreba odbili, angažirani su Crnogorci. U tom masakru Đurekovića sudjelovali su Božović, Malešević i M – čije ime ne smijem izgovoriti. Prva dvojica su pokojnici, a treći živi i vrlo je utjecajan u Crnoj Gori. Uostalom, Njemačka nije uspjela dobiti Josipa Perkovića, šefa Udbe u Hrvatskoj, koji je osuđen za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Niti se Njemačka zbog toga mnogo buni, jer ona i danas uvažava političke zločine komunista i maksimalno ih skriva.

Ta tajnovitost je dio političkog protokola zemalja, koje su provodile vlastiti državni terorizam. Naredbodavci udbašima su bili visoke političke ličnosti, koje su i same bile dužnosnici tajnih službi, pa bilo da se ona zvala NKVD, Ozna, Udba, KOS ili SDB. Prisjetimo se da je rad u tajnoj službi JNA, zatim SID-u i SDB, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao često samo jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših dužnosnika. Tajni agenti su bili Josip Broz, Mitja Ribičić, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović, Nikola Ljubičić, kao i Edvard Kardelj. U novije vrijeme, kada su komunisti postali demokrati sa agenturama su radili Kučan, Janša, Tuđman, Gligorov, Izetbegović ili Milošević.

I svaka nova država koju su stvarali ove vojskovođe je imala svoju Udbu, a ona je pravila svoje ulične i narodne heroje, razne Arkane, Tute i Juke. Ovi momci su bili suradnici Titove agenture, samo su promijenili vladara i nastavili svoj podzemni pohod, a da nikada nisu ratovali između sebe. A i kako bi kada su bili drugari iz podzemlja u Frankfurtu. Milorad Ulemek Legija je bio miljenik mladog političara, koji ga je vodio kod Đinđića kući navečer, da ga upozori da Njemci žele ga likvidiraju. Dragana Vasiljkovića tj.. Kapetana Dragan, stvorila je srpska Udba, jer je po nalogu J. Stanišića doveden iz Australije u Krajinu izigravati srpskog nindžu.

Od 11 državnih ubojica, većina je otišla u prošlost, ali su danas živi i vrlo aktivni njih trojica – u Hrvatskoj i Crnoj Gori. A njihov šef Odsjeka za likvidacije postao je veliki majstor srpski masonerije i živi u Srbiji. Nije problem u tome da su Titove ubojice među nama, [highlight color="yellow"] već u tome da je brozovska Udba preživjela građanski rat i revoluciju i nametnula se kao tajna politička struktura demokracije [/highlight] . Uostalom, u Beogradu, svi udbaši i njeni mafijaši imaju običaj govoriti: “Da nas nije bilo, 5. listopada ne bi uspio. Mi smo narodu donijeli demokraciju! ”

Udbaši i mafijaši, međutim, zaboravljaju, kako već deset godina naplaćuju demokraciju koju su izborili na ovim prostorima. Udbaši koji su bila instrument Titovog režima, agenti Miloševića i Tuđmana, postali su veoma značajni suradnici Đinđića i Mesića, a ostali su u državnim i stranačkim aparatima Tadića i Josipovića. U Srbiji ih najviše ima u Ministarstvu vanjskih poslova, na mjestima konzula, u Ministarstvu obrane na funkcijama za ljudske resurse i vojnu industriju, zatim u medijima, gospodarstvu, mafiji i sportu.

Željko Kekić, bivši jugoslavenski špijun iskreno priznaje:

“Moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

 

[highlight color="yellow"] Hvatska Udba je, uostalom, dovela Gojka Šuška iz Kanade i namjestila ga za ministra. A Miroslav Tuđman, kao bivši šef agenture najbolje zna gdje su mu danas instalirani kadrovi. [/highlight] Jer, ako su komunisti postali demokrati, zašto ne bi udbaši postali njihovi savjetnici i suradnici.

Ako se samo površno skicira ta udbaška mimikrija, koja je im je omogućila da se infiltriraju u novu vlast, vidi se da su to učinili tako što su udbašku strukturu prenijeli u politiku i društvo. Glavni tajni posao udbaša danas na na blkanskom prostoru jeste ilegalno financiranje stranaka. Udbaši su stručnjaci za pravljenje “crnih para”. To je ilegalno zarađeni novac, kojim se plaćaju prljavi stranački poslovi. Taj novac je počeo da se stvara od prvih dana demokracije, jer su bivši načelnici tajnih službi, i u Beogradu, i u Zagrebu, pljačkali porušene gradove i banke, potom prvi otvorili poslove oko privatnih banaka i mjenjačnica, agencija za promet nekretnina, zatim agencija za privatne detektivne i osiguravanje. Samo u Srbiji agencije za osiguravanje imaju pod oružjem 30.000 ljudi.

Bivis udbaši su postali savjetnici i suradnici za sigurnost političkih partija, funkcionera, tajkuna, bankara. A u stvari se bave ucjenjivanjem i reketarenjem bogatih ljudi, uzimanjem partijskog postotka za svaki biznis sa državom, [highlight color="yellow"] ugovaranje prodaje državne imovine pod nejasnim okolnostima i uz visoku proviziju. [/highlight] Nerijetko pribjegavaju prijetnjama, batinjanjima i ubojstvima. U Beogradu udbaši su ubili Đinđića, au Zagrebu su ubili Pukanića. Izvršioci su bili članovi Udbine mafije iz zemunskog i zagrebačkog klana.

Najvažnija politička uloga Udbinih nasljednika je korištenje i prodaja tajnih dosjea stranačkih čelnika i simpatizera, sponzora političkih stranaka i stranih špijuna u domaćim gaćama, svim zainteresovao stranama. Cijena dosije sa tajnama običnog bisnismen, kojeg treba “ubijediti” da financira neku malu stranku, je u Beogradu –10.000 eura. A dosjei državnih dužnosnika vrijede već i milijun eura, jer su u njima podaci o zaraznim bolestima, kartonima iz ludnica, o ljubavnicama, prijevarama, ali i fotosi sa homoseksualnih seansi.

Udbaši danas posjeduju liste sa imenima političara, svećenika, javnih ličnosti, koji su homoseksualci, time ih ucjenjuju i ubacuju u razne političke igre. I zato svaki od političara koji se sprema za vrhovnu vlast strepi od ovih udbaša, njeguje ih, plaća i koristi, sve dok ne shvate da su iskorišteni. [highlight color="yellow"] Udba i danas potpuno kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. [/highlight] U njenim rukama su gospodarstvo, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi tajni suradnici udbaša. A dokle ćemo to biti, to nitko ne zna!?
 

 
preneseno sa serbianna.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8388"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]