Odakle potječe sav ovaj islamski fundamentalizam u modernom dobu? Većina dolazi iz Afganistana, Iraka, Libije i Sirije. Tijekom različitih razdoblja od sedamdesestih godina pa do danas

Ove četiri države su bile najsekularnije, najmodernije i najobrazovanije na čitavom Bliskom istoku. Što se sada dogodilo s tim državama?

SAD je osamdesetih godina organizirao postupni prevrat afganistanske vlasti što je rezultiralo stvaranjem Talibana koji su i preuzeli vlast.

SAD je početkom 21. stoljeća svrgnuo iračku vlast, uništavajući ne samo sekularnost već i civiliziranost države, koja je sada u potpunosti propala.

SAD i NATO su 2011. godine zbacili sekularnu libijsku vlast Moamer Gaddafija, ostavljajući iza sebe bezakonje i oslobađajući na stotine džihadista i na tone oružja diljem Bliskog istoka.

U proteklih par godina, SAD pokušava zbaciti sekularnu sirijsku vlast Bashara el Assada. Ovaj potez je zajedno s okupacijom Iraka doveo do stvaranja Islamske države koja vrši ona silna obezglavljivanja.

Međutim, to nije važno, važna je budućnost kapitalizma, imperijalizma, antikomunizma, nafte, Izraela i džihadista. Bog je veliki!

Počevši od Hladnog rata, američke vojne intervencije su se u proteklih 70 godina pobrinule da nema nijedna socijalistička, sekularna država među muslimanskim državama.

Pariz je 11. siječnja bio mjesto gdje se održao Marš nacionalnog jedinstva u čast ubijenih novinara agencija Charlie Hebdo. Marš jeste bio dirljiv, ali je predstavljao klasično zapadno licemjerje.

Nijednom nisu spomenuti novinari na Bliskom istoku koje je ubila američka vojska. U Iraku je ubijeno sedam novinara, u Afganistanu su 2001. godine bombardirane radijske agencija.

Što se Charlie Hebdoa tiče, oni su bili neokonzervativna agencija. Podržavali su svaku intervenciju NATO-a do današnjeg dana. Svi su bili protiv muslimana, protiv Hamasa (i ostalih palestinskih organizacija), protiv Rusa, protiv Kubanaca, protiv Huga Chaveza, protiv Irana, protiv Sirije, protiv Kijeva itd.

Nije lako iskritizirati Charlie Hebdo na pravi način, pošto nisu u pitanju bili “loši ljudi”. To je bila skupina karikaturista bez posebne agende koje nije zanimao nikakav oblik “korektnosti” (ni političke, ni religijske niti bilo koje druge). Njihov jedini cilj je bio da prodaju svoje novine.

Oni nisu jedini koji nisu pazili šta pričaju … Sjećate se Arsenija Jacenjuka? U pitanju je Ukrajinac kojeg su Amerikanci usvojili i postavili početkom 2014. godine na mjesto premijera u Kijevu kako bi poveo ukrajinske snage protiv Rusije u novom Hladnom ratu.

Jacenjuk je na njemačkoj televiziji 7. siječnja 2015. godine rekao: “Svi se sjećamo sovjetske invazije Ukrajine i Njemačke. Ne možemo dozvoliti da netko ponovi Drugi svjetski rat”.

Potrebno je napomenuti da ukrajinske snage među sobom sadrže neonaciste na visokim položajima u vlasti, a još mnogo više njih među vojnicima koji se bore protiv proruskih snaga na jugoistoku države. Jacenjuk je prošlog lipnja ove proruske pobunjenike nazvao “nižim ljudima”, iskoristivši termin koji nacistima nije stran.

U svakom slučaju, marš koji je održan u Parizu radi osuđivanja terorizma koji su počinili džihadisti mogao je biti održan i za žrtve iz Odese u Ukrajini prošlog svibnja. Isti oni gorespomenuti su sa svojim nacističkim obilježjima tada pozivali na smrt Rusa, komunista i Židova, spalivši tržni centar u Odessi i pobivši nekoliko desetaka ljudi dok je njih stotinu završilo u bolnici. Mnoge žrtve su pretučene ili upucane kada su pokušale pobjeći od plamena i dima. Vozila hitne pomoći nisu mogla doći do ranjenih.

Izazivamo vas da pronađete ijedan američki mainstream entitet koji je prenio ove užase. Jedina stanica koja je to učinila je RT u Washingtonu, na čijem sajtu se mogu naći svjedočenja, slike i snimci. Čak se i na Wikipediji može naći izvješće o incidentu 2. svibnja 2014. godine u Odessi.

Kada bi Amerikanci znali što se sve događa i koga sve njihova vlada podržava, ne bi mogli, a da se ne zapitaju zašto je to tako. Zašto je kapitalizam toliko dobar a komunizam toliko loš?

Mnogi misle da je McCarthy uništio komunističku partiju. Međutim, to nije točno. Komunističku partiju je uništio govor Nikite Hruščova 1956. godine, kojim je on predočio sve zločine Staljinove diktature.

Komunizam je i danas prilično omražen na Zapadu, a mnogi ni danas nisu shvatili da je ta mržnja bezrazložna. Sjetite se rata u Vijetnamu 1964. i 1965. godine. Amerikanci su bili toliko sretni zbog uspjeha svoje vojske. Nikome od njih nije palo na pamet da u nekim selima te iste bombe koje oni bacaju uništavaju nečije živote i domove.

Vijetnam nije bio jedini. Kuba je dugo godina bila meta uništenja SAD, ali se odvažno opirala. Kuba je 31. svibnja 1999. godine podnijela tužbu protiv SAD, tražeći odštetu od 181 milijarde dolara. Sveukupno je ubijeno 3.478 ljudi, a ozlijeđeno je 2.099 (naravno, u ove brojke nisu uključene sve one neizravne žrtve ekonomskog pritiska i blokada Washingtona koji su otežali opskrbu hranom i lijekovima).

Sjetite se epidemije hemoragijske groznice koju su Amerikanci umjetno proizveli na Kubi 1981. godine, a tijekom koje je zaraženo 340.000 ljudi, dok je 116.000 njih hospitalizirano. Stradalo je ukupno 158 ljudi, među kojima i 101 dijete. Sreća u nesreći je da je Kuba posjedovala zavidno zdravstvo te je veliki broj ljudi preživio.

U žalbu spada i kampanja zračnih i pomorskih napada protiv Kube koji su počeli u listopadu 1959. godine, kada je američki predsjednik Dwight Eisenhower odobrio program bombardiranja kubanske infrastrukture.

Još jedna stavka su oružane terorističke skupine, pod imenom los bandidos, koje su terorizirale otok pet godina, od 1960. do 1965. godine.

Sigurno ste čuli iz zloglasnu invaziju u travnju 1961. godine pod imenom Zaljev svinja. Iako je čitav incident trajao manje od 72 sata, ubijeno je 176 Kubanaca, dok je više od 300 njih ranjeno, a oko 50 njih je trajno onesposobljeno.

Da ne duljimo dalje, trauma koju su SAD nanijele kubanskom narodu ne može se usporediti ni s čim u ljudskoj povijesti, a svakako je veća od one koju su SAD doživjele 11. rujna.

(William M. Blume/Greenville Post)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Kijevske demonstracije organizirao je Washington kako bi postavio baze NATO pored granica Rusije i “opljačkao” Ukrajinu, nametnuvši joj kredit MMF.

U stvarnosti, piše Roberts, Ukrajina “nikada neće vidjeti niti jedan dolar MMF”. Zapravo, MMF će novac predviđen za Ukrajinu dati zapadnim bankama, a ove će za taj iznos smanjiti dug Ukrajine. Na kraju Ukrajina neće biti dužna bankama, već MMF-u.

“U usporedbi s korupcijom koja se sada obrušava na Ukrajinu, prethodni režim će izgledati pošteno”. Na kraju će “lakovjerne naivčine” žaliti zbog Majdana do kraja života, rezimirao je Paul Craig Roberts. U slučaju oružanog konflikta, Washington će priskočiti u pomoć svojim štićenicima, a tada će ulazak NATO u Ukrajinu natjerati Putina da pripoji preostale ruskojezične dijelove Ukrajine.

Nakon što je organizirao prevrat u Ukrajini, Zapad je sada spreman započeti “pljačku” pod maskom MMF-a, objavio je na svom web sajtu svjetski poznati ekonomist i publicista Pol Craig Roberts.

Mediji namjerno ne saopćavaju istinu o suštini kredita MMF-a, jer oni će za Ukrajinu značiti pad životnog standarda, gubitak vlastite proizvodnje i još veći dug. Na kraju će se naivni Ukrajinci kajati zbog Majdana do kraja života, smatra ovaj stručnjak.

Po njegovim riječima, kijevske demonstracije organizirao je Washington kako bi postavio baze NATO pored granica Rusije i “opljačkao” Ukrajinu, nametnuvši joj kredit MMF.

Ta “pljačka” je, piše Craig, već počela. A idealisti koji su protestirali na Majdanu ispali su “lakovjerne naivčine”.

Ukrajina se trenutno susreće s cijelim nizom problema. Sama po sebi predstavlja “nemogući spoj” ukrajinskih i ruskih teritorija, koje su u iste granice ugurali Lenjin i Hruščov.

Krim se već ujedinio s Rusijom, ali bi istim putem mogao krenuti i jugoistok Ukrajine, naročito ako “podmetnuta” vlada nastavi iskazuje neprijateljski stav prema ruskojezičnom stanovništvu.

Također se nazire sukob izmešu “Desnog sektora” i “marioneta” SAD-a, dodaje Paul Craig Roberts.

U slučaju oružanog konflikta, Washington će priskočiti u pomoć svojim štićenicima, a tada će ulazak NATO u Ukrajinu natjerati Putina da pripoji preostale ruskojezične dijelove Ukrajine.

Osim toga, zapadni mediji prešućuju istinu o “paketima pomoći” MMF. Mediji saopćavaju, i Ukrajinci im vjeruju, da će MMF spasiti zemlju, dajući milijarde. Ali, u stvarnosti, piše Roberts, Ukrajina “nikada neće vidjeti niti jedan dolar MMF-a”.

Zapravo, MMF će novac predviđen za Ukrajinu dati zapadnim bankama, a ove će za taj iznos smanjiti dug Ukrajine. Na kraju Ukrajina neće biti dužna bankama, već MMF.

A uvjeti fonda MMF podrazumijevaju stroge mjere štednje: u Ukrajini će biti smanjene mirovine, državni troškovi, subvencije za najvažnije nabave, na primjer, plin.

Kao rezultat toga će se smanjiti i bez toga niski životni standard, predviđa autor.

Privatna poduzeća i državna imovina biće prodata zapadnim kupcima. Također, Ukrajina će biti prinuđena da pređe na plivajući tečaj ukrajinske valute – hrivnje (UAH).

Da bi se spriječio pad grivne i visoke cijene uvoza, zemlja će morati ući u još veće zaduživanje. Pritom, ni korupcija neće nigdje nestati.

Na taj način, rezimira Roberts, “direktan rezultat naivnih demonstracija na Majdanu biće niži životni standard, porast korupcije, gubitak suvereniteta u ekonomskoj politici i predaja državne i privatne svojine u ruke Zapada”.

A dospjevši “u kandže NATO”, Ukrajina će se naći i u vojnom savezu protiv Rusije, pa će ruske rakete biti usmjerene i ka njoj. Za Rusiju i Ukrajinu i njihovu zajedničku povijest to je jednako tragediji.

Ako “zapadno pljačkanje i težnja Washingtona ka svjetskoj hegemoniji” rastavi Ukrajinu u Rusiju, to će biti sramota i zločin, piše Roberts.

Na kraju on ističe da vlade država-dužnika pristaju na programe MMF i potkradanje vlastitog stanovništva zato što su potkupljene.

“U usporedbi s korupcijom koja se sada obrušava na Ukrajinu, prethodni režim će izgledati pošteno” – uvjeren je autor.

Na kraju će “lakovjerne naivčine” žaliti zbog Majdana do kraja života, rezimirao je Paul Craig Roberts.
 
 
Fakti/uredio i preveo: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17216"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Poslije Staljinove smrti, u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Sa upozorenjem: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Kako svjedoče dokumenti iz arhive CIA u Washingtonu, Staljin je 1947. godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

“Tito i drugovi” dvotomna studija uglednog slovenskog povjesničara Jože Pirjeveca je do sada najkompletnija studija o Titu nastala na temelju višedesetljetnog istraživanja dosad neotvorenih arhiva.

Pirjevec je rođen u Trstu 1940., gdje je diplomirao povijest. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču. Doktorirao je (1976) na Sveučilištu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) povijest Istočne Europe, odnosno slovenskih naroda, na sveučilištima u Pisi, Trstu i Padovi, gdje je izabran za redovitog profesora.

Sada predaje suvremenu povijest na Fakultetu za humanističke znanosti u Kopru. Redovni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od osnivača nove stranke “Solidarnost”, koja je protiv ekonomske, političke i moralne krize u slovenskom društvu. Živi u Trstu …

‘TITO IN TOVARIŠI’

U svojoj knjizi ‘Tito in tovariši’ slovenski povjesničar specijaliziran za diplomaciju zapadnog Balkana Jože Pirjevec iznio je tvrdnju da je Tito dao otrovati Staljina i to na sličan način na koji je, vjeruje se, Staljin dao otrovati Lenjina.

Iako ova tvrdnja zvuči kao zaplet kakvog špijunskog filma, činjenica je da se Tito i Staljin nisu podnosili još od kraja Drugog svjetskog rata i da je Staljin bezuspješno pokušao ubiti Tita čak 22 puta. Jedan od kreativnijih pokušaja bio je nervnim plinom iz poklonjene kutijice za nakit.

Staljin je Lenjina navodno dao otrovati kalijevim cijanidom. Lenjin je umro od posljedica moždanog udara, a liječnici smatraju da je do njega moglo dovesti upravo trovanje cijanidom. Pirjevec sugerira da je upravo na taj način i Tito dao ubiti Staljina.

28. veljače 1953. Staljin se nakon radnog dana povukao u svoju daču u blizini Moskve. Tamo je sazvao sastanak najbližih suradnika, na kojem je bio i Nikita Hruščov. Povjesničari su utvrdili da je taj sastanak trajao do 4 sata ujutro, nakon čega se Staljin povukao na spavanje. Nitko od prisutnih nije primijetio da se Staljin eventualno loše osjeća. Iako je obično ustajao u 6:30 i tog se jutra nije pojavio u uobičajeno vrijeme, nitko nije ulazio u njegovu sobu sve do oko 10 sati, jer je prije spavanja Staljin naredio da ga se ne budi dok sam ne ustane.

Kad su ga našli, ležao je na podu nepokretan i bez moći govora, no još je uvijek bio živ. Smatra se da su njegovi suradnici namjerno odugovlačili s pozivanjem liječnika, pod izgovorom da za to nemaju ovlasti. Liječnik je pozvan tek nakon što su prethodno nazvani ministar državne sigunosti i šef tajne policije. Staljin je na koncu umro 5. ožujka, od gušenja i nakon višednevne agonije, a medicinski nalazi potvrdili su da je 28. veljače preživio teški moždani udar.

Na dan Staljinove smrti u njegovom kabinetu je pronađeno Titovo pismo upozorenja, što Pirjavec uzima kao jedan od dokaza da je upravo Tito izdao kobno naređenje. U tom je pismu Tito upozorio Staljina da mu prestane slati ubojice, jer su ih već ulovili pet i da će njemu biti dovoljno da Staljinu pošalje samo jednog.

Tijekom svog posjeta Beogradu 1955. Hruščov se čak ispričao Titu zbog svih Staljinovih pokušaja ubojstva te mu odao svojevrsno priznanje na činjenici da je uspio osujetiti sve Staljinove pokušaje.

Pirjevčeva teorija o Titovoj odgovornosti za Staljinovu smrt uvrštena je i u Wikipedijin unos u bivšem sovjetskom vođi.

INTERVJU sa Jože Pirjevecom:

Na kojim se sve dokumentima i istraživanjima temelji vaša knjiga “Tito i drugovi”?

Na Titovoj Jugoslaviji počeo sam raditi još 1979. godine. Tada je već bilo prošlo trideset godina od isključenja KPJ iz Informbiroa, što znači da su postale dostupne zapadne arhive za 1948. godinu. Pošto me je tema rascjepa između Tita i Staljina zanimala, prvo sam otišao do Ureda javnih zapisa u Londonu (sada je to Nacionalni arhiv), gdje sam pregledao izvještaje iz Beograda koje je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova poslao veleposlanik sir Charles Pik. Nastavio sam studije u rimskom Ministarstvu vanjskih poslova i u Washingtonu, uz stipendiju Woodrow Wilson centra. U gradić lndependence u blizini Kansas Cityja preselio sam se, gdje je arhiva predsjednika Trumana.

… Proširio sam opseg svog rada na ruske, jugoslavenske, češke i njemačke arhive, bio sam nekoliko mjeseci u Oslu kao “suradnik” lokalnog Nobelovog instituta, istraživao u Kenedijevom arhivu u Bostonu, itd..

Ali najviše od svega moram biti zahvalan Vladimiru Dedijeru koga sam osobno poznavao i koji je, kao što znate o Titu prikupio ogromnu arhivu. Taj materijal, koji obuhvaća oko 200 jedinica (kutija) čuva se u Ljubljani i ja sam ga pored Dedijerevih knjiga o Titu, detaljno proučavao.

Nedavno sam slučajno našao u Veneciji, na otoku San Servolo još jedan dio Dedijera arhive, koja je također dragocjena.

“Tito i drugovi” nije knjiga samo o Titu već i o njegovim najbližim suradnicima i o tome kako su se vremenom njihovi odnosi mijenjali. Što nam otkrivaju ta Titova prijateljstva?

Prije svega, htio sam da napišem knjigu o Edvard Kardelju, koga smatram posljednjim europskim utopijskim socijalistom. Kada sam počeo raditi na ovoj temi, shvatio sam da je Kardelja nemoguće promatrati bez Tita. Tako je nastala ideja o vrsti grupnog portreta, u kome je trebalo da budu prikazani Titovi ostali najbliži suradnici … Život s Titom i kod Tita nije bio lak zbog njegove požude za vlašću, jer nije podnosio nikakve potpuno neovisne ličnosti pored sebe. Najdalje je istrajao pored njega Edvard Kardelj, ali i on je umro u nemilosti.

U nekom smislu bavili ste se i Titovim fizičkim izgledom, posebno očima. Što nam otkriva njegov izgled?

Tito je bio lijep čovjek. Kipar Augustinčić o njemu je rekao da mu je glava kao stvorena za prikazivanje u zlatnim kovanicama. Fizička privlačnost je nesumnjivo bila dio njegovog šarma, koji mu je bilo teško osporiti. U brojnim svjedočanstvima o susretima s njim, koje sam vidio u arhivama, strani diplomati često ističu upravo to. Iz tog razloga, izgledalo je neophodnim da u moju knjigu ubacim opis njegovih očiju, koje su primijetili brojni suvremenici. Većina je, iako ne uvijek, bila očarana.

Staljin je 1947. godine tražio od Tita da neke luke na Jadranu (Pula, Šibenik, Bokokotorski zaljev …) budu pod izravnom kontrolom sovjetske mornarice. A godinu dana potom došlo je do rezolucije Informbiroa. Ima li uzročno posledničkih veza između ova dva događaja?

Hvala vam na ovom pitanju, jer mi se čini da je od ključnog značaja za pravilno razumijevanje sukoba između Tita i Staljina. Kako svjedoči dokument koji sam našao u arhivi CIA u Washingtonu, Staljin je prethodne godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

Na taj način, on je izazvao mržnju moskovskog “hazjaina”.

Nakon Staljinove smrti u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Tito mu je napisao: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Da li ta Titova prijetnja ima veze sa Staljinovim infarktom nakon koga je uslijedila i njegova smrt? To je, naravno, samo hipoteza koja vjerojatno nikada neće biti dokazana.

Tito je bio jedini komunistički predsjednik koji je išao u apostolsku palaču, u Vatikan. Dobre odnose je imao s Papom Pavlom VI. Što je uvjetovalo ove njihove dobre odnose?

Nedavno objavljeni memoari Zdenka Roterja, partizana, udbaša i sveučilišnog profesora koji se, prije svega, bavio odnosima između države i katoličke crkve, potvrđuju da je Tito bio u prepisci s Pavlom VI, vjerojatno najliberalnijim papom prošlog stoljeća. Mislim da među njima nisu postojali tajni sporazumi, već su bili vezani srodnim procjenama suvremenih političkih situacija.

U poglavlju o Titovim ženama “Jovanka i ostale” navodite činjenicu da su navodno 1942. godine Tito i Davorjanka Paunović dobili dijete koje je dano na posvojenje. Jesu li to glasine ili …?

Ove informacije sam dobio u Dedijerovu arhivu. U svakom slučaju, čini mi se značajno da je odmah na početku 1942, kada je trebalo da ima dijete, Zdenka postala agresivnija i zahtijevala da vrhovno zapovjedništvo postupa s njom kao s Titovom suprugom. Kao što je poznato, između Tita i “drugova” došlo je do ozbiljne napetosti, jer koliko je puno on bio zaljubljen u Zdenku, drugi su je mrzili zbog nemogućeg karaktera.

Kako objašnjavate današnju Titovu popularnost? Postoji jugo-nostalgija, spominje se socijalizam s ljudskim likom, dobar obrazovni sustav, zdravstvena zaštita, sindikati koji su štitili zaposlenike. A to nam nedostaje. Je li po vama Jugoslavija bila umjetna tvorevina i da li se morala raspasti, i to na krvav način?

Ljudi su razočarani onim što je donijela “demokracija”. Čak i u Sloveniji, gdje nam ide najbolje, stanje je razočaravajuće, jer elite na vlasti posljednjih dvadeset godina nisu stale iza svojih zadataka.

Akritično su usvojile vrijednosti neoliberalizma, koji je trijumfirao na Zapadu i odbacile one elemente ljudske solidarnosti iz Titovog režima, koji su postojali unatoč brojnim smetnjama.

“Rezultat je raširena korupcija, tajkunstvo, oholost političara koji vladaju, sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Ova procjena ne znači da bi željeli povratak Titovog režima. Ta priča se zauvijek završila, jer od samog početka nije bila obećavajuća zbog prevelikih razlika i interesa između jugoslovenskih naroda.”
 

 
(jutarnji.hr, vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)

Do terorističkog napada 11. rujna 2001 godine, ubojstvo Johna Fitzgeralda Kennedyja (46) bilo je jedan od najtraumatičnijih događaja koji su potresli SAD.

Prema mnogima, jedan od najomiljenijih i najhumanijih predsjednika zalagao se za mir, ljudska prava, socijalnu i zdravstvenu zaštitu svakog Amerikanca. Smatrao je da je putovanje na Mjesec besmisleno trošenje novca. Prvi je predsjednik koji je dobio Pulitzerovu nagradu. Bio je prvi katolik i Irac u Bijeloj kući.

Prema mnogima, jedan od najomiljenijih i najhumanijih predsjednika zalagao se za mir, ljudska prava, socijalnu i zdravstvenu zaštitu svakog Amerikanca. Smatrao je da je putovanje na Mjesec besmisleno trošenje novca. Prvi je predsjednik koji je dobio Pulitzerovu nagradu. Bio je prvi katolik i Irac u Bijeloj kući.

Njegov mandat obilježila je napeta situacija oko Kube zbog raketnih baza koje je SSSR montirao na otoku. Kriza je riješena tako što su Kennedy i Hruščov postigli sporazum.

S druge stane, šuškalo se o njegovim brojnim aferama. Ona s Marilyn Monroe bila je javna tajna, ali za mnoge druge vjeruje se da su bile izmišljene. Iako se pričalo da je bio playboy i tabletoman, ispostavilo se da je cijeli život bolovao od Addisonove bolesti. Liječnik mu je davao Novokain, kokain i još neke lijekove pa je ponekad bio nafiksan do euforičnosti. Kako ne bi izgledao bolesno, stalno su ga sunčali pa otuda njegov šarmantno preplanuli ten koji je više podsjećao na holivudsku zvijezdu nego na političara.

Kennedyja je ubio Lee Harvey Oswald, ili nije?

Kobnog 22. studenog 1963. godine JFK posjetio je Dallas u sklopu predizborne kampanje za izbore 1964. godine. S njim u automobilu je bila supruga Jacqueline i teksaški guverner John Connally.

Lee Harvey Oswald ispalio je dva metka u Kennedyja (46) sa šestog kata zgrade. Treći metak ranio je Connallyja. Kennedy, koji se vozio u kabrioletu, pogođen je u glavu i vrat. Iako su ga odmah prevezli u obližnju bolnicu, umro je pola sata nakon atentata. Nije ni dolazio k svijesti.

Okolnosti ubojstva nikada nisu razjašnjene, a prema nekim teorijama Oswald nije ubojica već su postojala dva ili čak tri snajperista. Rodile su se brojne teorije zavjere prema kojima su krivci Kennedyjev potpredsjednik Johnson, CIA, republikanci, mafija, Fidel Castro, KGB…

Lee Harvey Oswald uhićen je nekoliko sati nakon atentata. Tvrdio je da je nedužan, ali nikada nije imao priliku braniti se pred sudom. Jack Ruby, vlasnik noćnog kluba povezan s organiziranim kriminalom, ubio ga je dva dana kasnije u policijskom postaji i to, začudo, pred TV kamerama.

Za ubojstvo omiljenog predsjednika odgovoran njegov zamjenik?

Ruby je iz zatvora dao intervju za dokumentarni film o ubojstvu JFK-a. Novinarka ga je pitala što misli o atentatu.

Da je zamjenik predsjednika Kennedyja bio netko drugi, a ne trenutni čovjek na tom položaju, Kennedy bi i danas bio živ – rekao je Ruby.

Nekoliko dana kasnije je umro, službeno od raka. Prije toga o bolesti nije bilo riječi. Novinarka se nedugo zatim ubila. U prve tri godine nakon Kennedyjevog ubojstva umrlo je ili je ubijeno 18 ključnih svjedoka.

Joachim Joesten u svojoj knjizi 1968. godine iznio je sumnje o upetljanosti Kennedyjevog potpredsjednika Lyndona B. Johnsona u atentat. Navodno se bojao kako ga neće odabrati za zamjenika u sljedećem mandatu. Mrzio je Kennedyja.

Povezao se s CIA-om, FBI-jem i Tajnom službom. Prema drugoj teoriji udružio se s naftnim magnatima koji su platili ubojstvo jer je Kennedy htio promijeniti Zakon od naftnom poslovanju. Johnson za vrijeme svoje vladavine nije promijenio Zakon pa su naftne kompanije zaradile stotine milijuna dolara.

Čak je i Johnsonova ljubavnica Madeleine Brown ispričala kako je večer prije atentata došao kod nje nakon sastanka s FBI-om, mafijom, čak i Nixonom, te rekao kako ga Kennedy nikada više neće osramotiti: ‘To nije prijetnja, to je obećanje!’.

Najdugovječniji i najzloglasniji direktor FBI-ja J. Edgar Hoover imao je zalihu kompromitirajućeg sadržaja o predsjedniku koji je bio slab na žene. Kennedy mu nije mogao ništa, a neki su uvjereni da upravo on stoji iza atentata.

Warrenova komisija odbacila je brojne dokaze

Johnson, koji je postao predsjednik nakon atentata, odobrio je rad specijalnog tijela Warrenove komisije čiji je zadatak bio rasvijetliti okolnosti atentata.

Zaključak je bio da je Oswald radio na svoju ruku i ubio predsjednika iz nepoznatog razloga. Ispalio je tri metka u razmaku od 4,8 do sedam sekundi. Dva metka pogodila su predsjednika, a treći teksaškog guvernera Connollyja koji je i svjedočio pred komisijom da je u trenutku atentata bio uvjeren kako je bilo više strijelaca ili je pucano iz automatske puške.

Stanovnici Dallasa svjedočili su da su čuli više hitaca, a neki su vidjeli misterioznog čovjeka kraj drvene ograde Dealey Plaze. Mnogi su kasnije ‘uvjereni’ da promijene svoje iskaze.

Je li Oswald radio za CIA-u ili je CIA znala za napad?

Od čak 80 posto Amerikanaca koji ne vjeruju zaključku Komisije, najviše ih vjeruje u teoriju da je u atentat umiješana vlada i CIA. Navodno je Lee Harvey Oswald bio povezan s tom vladinom Agencijom, a Gaeton Fonzi, jedan od istražitelja ubojstva, tvrdi da nisu smjeli istraživati povezanost CIA-e i Oswalda.

Oswaldova supruga bila je Ruskinja i često su putovali u njezinu domovinu. Oswald se čak i u SAD-u nalazio sa sovjetskim diplomatima. Mnogi vjeruju kako iza napada stoji KGB, a postoje čak i teorije kako Oswald nije ni bio svjestan što čini već mu je bio ispran mozak.
 

 
Bivši agent CIA-e John M. Newman otkrio je 1995. godine kako je Agencija znala da Oswald planira napad, ali nisu ništa poduzimali.

Prema drugim teorijama, američke tajne službe žrtvovale su Oswalda, svog bivšeg agenta.

Iza atentata stoje Kubanci i Fidel Castro?

Navodno su FBI i CIA uništili većinu dokumenata nakon atentata. Za sve je bio odgovoran bivši direktor CIA-e Allen Dulles kojega je Kennedy otpustio nakon propale akcije iskrcavanja u Zaljevu svinja.

Kubanski iseljenici počeli su prijetiti Kennedyju nakon propasti te akcije. Naime, nadali su se kako će im pomoći u svrgavanju Castra s vlasti te da će se moći vratiti u domovinu. Međutim, Kennedyjeva popularnost na Kubi drastično je pala. Jedan od članova anti-Castro grupe, Nestor Castellanos zaprijetio je predsjedniku mjesec dana prije atentata. Rekao je kako ga očekuje pakao kada dođe u Dallas. Nekoliko dana prije atentata, navodno je drugi iseljenik unosio oružje u jedan hotel u Dallasu.

Warrenova komisija odbacila je ove tvrdnje.

Amerikanci su nekoliko puta pokušali ubiti Fidela Castra, a pošto nisu uspjeli okrenuli su se na financiranje anti-Castrovih grupa kako bi to oni učinili. Noć prije atentata na Kennedyja, supruga izdavača Henryja Lucea, Clare Boothe Luce dobila je dojavu čovjeka koji se predstavio kao Julio Fernández da se njegova skupina treba sastati s Oswaldom, koji im je ponudio pomoć u atentatu na Castra. Međutim, otkrili su da je komunist koji radi s kubanskim obavještajcima. Znali su da će napraviti nešto veliko, ali nisu znali što. Warrenova komisija odbacila je i te dokaze, a Castro je tvrdio da nema veze s atentatom jer je bio svjestan da bi to bilo političko samoubojstvo.

U to vrijeme vjerovalo se kako je CIA povezana s mafijom pa su navodno i preko njih pokušali ubiti Castra. Mafijašima se predsjednik zamjerio jer je zajedno s bratom najavljivao rat organiziranom kriminalu. To ih je posebno boljelo jer su s njegovim ocem Josephom Kennedyjem usko surađivali.

Rezultati obdukcije zataškani su zbog Kennedyjeve bolesti

Teoriju o postojanju više strijelaca potvrdile bi samo različite ulazne rane pa se zato rodila teorija da je Kennedyjevo tijelo zamijenjeno na letu prema Washingtonu. Stručnjaci su na tajnoj lokaciji sakrili dokaze o više strijelaca. Laboratorijski tehničar Paul K. O’Connor, koji je vidio tijelo, tvrdio je kako je predsjedniku bio izvađen mozak. Naravno, i u ovoj teoriji iza svega stoji američka vlada.

Istraživač David Wrone uvjerava kako je to nemoguće jer je lijes bio čvrsto vezan zbog turbulencija te da tijelo nitko nije mogao dirati. Međutim, na kraju se ispostavilo kako je njegov brat Robert zataškao obdukciju jer je JFK stalno bio na drogama zbog bolesti.

Nove tehnologije potvrdile – bila su četiri pucnja!

Dok je istraga Warrenove komisije 1964. zaključila da su ispaljena tri hica, istraga koju je 1979. naložio odbor američkog Kongresa, utvrdila je da je ispaljen i četvrti hitac, neposredno ispred predsjednika. No, stručnjaci Nacionalne akademije znanosti 1982. godine zaključili su da je to bio samo odjek pucnjeva koje je ispalio Oswald.

Međutim, kako je jedan policajac slučajno u blizini ostavio uključenu radio stanicu, nove tehnologije uspjele su odvojiti zvuk i potvrditi da su bila četiri pucnja. Istražitelj D. B. Thomas uvjeren je da je upravo taj četvrti hitac kriv za Kennedyjevu smrt.

James Douglass u knjizi ‘JFK and the Unspeakable: Why He Died and Why It Matters’ tvrdi kako je JFK ubijen jer je postao prijetnja vojno-industrijskom kompleksu jer je od vojnika postao mirotvorac. Atentat je isplanirala CIA koja se povezala s mafijom, a sve to je bilo kamuflirano u anti-Castrove grupe. CIA je znala da će propasti akcija invazije Kube, ali su pustili da za sve okrive JFK-a. Otpušteni direktor CIA-e kasnije je bio na čelu Warrenove komisije.

Marilyn Monroe je spavala s Johnom, ali je voljela Roberta

U braku Jackie i Johna nisu cvjetale ruže. Jackie je znala za njegove afere, ali ju je posebno smetala ona s Marilyn Monroe. Monroe se zadnji puta pojavila u javnosti na rođendanskom slavlju Kennedyja u svibnju 1962. godine. Uživo na TV-u otpjevala mu je Happy Birthday, Mr. President. Iako su je više puta upozoravali da dođe na vrijeme, zakasnila je. Zbog provokativne čestitke, predsjednik je i odlučio prekinuti vezu s njom. Poslao je svog brata Roberta da ‘odradi posao’, a tada je navodno počela aferu s njim.

JFK

Diplomiravši na Harvardu, sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu kao zapovjednik torpednog čamca, te je ranjen u borbi protiv Japanaca 1943. godine. Bio je zastupnik u Kongresu, a kao kandidat Demokratske stranke izabran je u studenom 1960. za predsjednika SAD.

Kennedy je jedini katolik te prvi Irski Amerikanac koji je postao predsjednik SAD-a. Ujedno je i jedini predsjednik SAD-a dobitnik Pulitzerove nagrade (godine 1957.).

Ubrzo nakon njegova stupanja na dužnost došlo je do neuspjele akcije antikastrovskih emigranata protiv Kube, a u listopadu 1962. Kennedy objavljuje pomorsku blokadu Kube, zbog raketnih baza koje je SSSR montirao na otoku. Kriza je riješena u neposrednom sporazumu između Kennedyja i Nikite Hruščova, koji je pristao na povlačenje sovjetskih raketa.

Kennedy se orijentirao na sporazumijevanje sa SSSR u vezi s utrkom u naoružavanju. Ta politika je dovela do sklapanja Moskovskog sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa u ljeto iste godine.

Program što ga je predložio Kongresu za stvarno i potpuno provođenje u život građanske ravnopravnosti za Crnce bio je u tom pogledu najrevolucionarniji čin od vremena Abraham Lincolna, što ga je stajalo života.

Postao je žrtvom atentata u Dallasu. Sa šestog kata zgrade ispaljena su dva hica i predsjednik je u otvorenim kolima klonuo, pogođen u glavu i vrat. Preminuo je u obližnjoj bolnici pola sata nakon atentata, ne došavši svijesti. Okolnosti njegova ubojstva nisu do danas razjašnjene.

Njegovom smrću umro je čovjek čija bi politička mudrost i snažan utjecaj na ljude, da se bore za ideale slobode i demokracije, možda mogla svladati protuslovlja u američkom društvu, koja su nakon atentata, izbila svom žestinom u vidu oštrih sukoba oko vijetnamske politike i eskalacije nasilja u javnom životu. Zaredala su ubojstva prominentnih osoba, a rasni su sukobi postali kronična boljka američkog društva.
 

 
(24sata, wikipedia.org, youtube.com/ uredio: nsp)