Kina je najveći svjetski zajmodavac i posljednja istraživanja pokazuju da je od 2000. do danas odobrila više od 700 milijardi dolara raznih kredita koji nerijetko nisu ni zabilježeni u raznim službenim statistikama, a iznosi kredita u pojedinim državama premašuju i četvrtinu njihova BDP-a

U manje od dvadeset godina iznos kredita koje je Kina odobrila drugim državama premašio je 700 milijardi dolara i trenutno je više nego dvostruko veći od iznosa zajmova koje su zajednički odobrili Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka.

Impresivna brojka proizlazi iz podataka koje su u nedavno objavljenom istraživanju prikupili njemački ekonomisti Sebastian Horn i Christoph Trebesch te njihova kolegica s Harvarda Carmen Reinhart.

Troje stručnjaka objedinilo je informacije iz desetak raznih izvora koji su posljednjih desetljeća pratili tempo kineskog odobravanja zajmova, donacija, ulaganja i drugih financijskih transakcija te došli do zaključka da se oko polovice tih transakcija čak niti ne vidi u službenim statistikama, odnosno ni MMF ni Svjetska banka ne znaju za njih.

Istraživanje tako ponovo budi sumnju, koja se s vremena na vrijeme javljala posljednjih desetak godina, u to da su se pojedine države previše zadužile prema Kini i da bi zbog toga ona na njih mogla stvarati politički i gospodarski pritisak.

Jedan od razloga za to što o kineskom kreditiranju nije lako naći pouzdane podatke taj je da Kina odobrava zajmove iz više izvora i na više načina. U ulozi zajmodavca tako se ponekad nađe sama država, ponekad neka od velikih tamošnjih državnih banaka, kredite nekad odobre kineske državne kompanije, novac zna doći i iz državne pomoći ili iz fondova specijalno kreiranih za pojedine velike inicijative i sporazume.

Također, zajmove nerijetko zajednički odobrava više agencija ili institucija. Jednako tako, sporazumi između Kine i drugih država uz klasične kredite često poprimaju razne druge oblike financijskih ulaganja.

Kao primjer može poslužiti informacija da Kina nije prijavila Banci za međunarodne namire, svojevrsnoj središnjoj banci svih središnjih banaka, kredite koje je odobrila Venezueli, Iranu ili Zimbabveu, usprkos tome što je te države posljednjih godina izdašno kreditirala.

Autori studije nagađaju da razlog leži u tome što Kina odobrava kredite izravno kineskim izvođačima koji su angažirani na projektima u stranim državama kako bi se izbjegao rizik da vlade država potroše novac na nešto drugo. Kako te države s kineskim izvođačima imaju sklopljene ugovore, kojima plaćaju njihov rad, tako se ipak radi o kreditiranju država, ali neizravnom.

Podaci iz istraživanja pokazuju da pedeset najvećih država dužnika u prosjeku duguje Kini iznos u razini 17 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Taj udio je 2005. godine iznosio tek jedan posto.

Među državama koje su najopterećenije obavezama prema Kini nalaze se male i otočne države poput Džibutija, Maldiva ili Tonge. Tako Džibuti duguje Kini iznos koji se približava iznosu cijelog godišnjeg BDP-a, Tonga oko 42 posto, a Maldivi nešto više od 30 posto. No u grupu onih koji duguju Kini iznose veće od četvrtine BDP-a ulaze i Kirgistan, Kambodža, Niger i Republika Kongo.

Interesantno je i to da se među državama koje su opterećene dugovima prema Kini nalazi i dobar dio onih koje su početkom prošlog desetljeća nakon niza problema uspjele isposlovati otpis starih dugova raznim drugim bogatim stranim kreditorima. Zahvaljujući novom zaduživanju prema istočnoazijskoj ekonomskoj velesili dio njih opet se nalazi na putu u slične probleme.

Istraživanje je otkrilo i da Kina nije toliko strogi vjerovnik, kakvom je do sada smatrana. Od 2000. godine u više od 140 navrata restrukturirala je razne zajmove ili ih jednostavno otpisivala.

Iako je spremna na pregovore, Kina u šezdesetak posto slučajeva odobrava kredite po višim kamatnim stopama i s kraćim dospijećem nego što bi to države ostvarile s drugim međunarodnim kreditorima koji ugovaraju povlaštene uvjete.

Također, Kina često traži da povrat kredita bude osiguran prihodima koji se ostvaruju iz prodaje raznih sirovina kojima raspolažu zemlje dužnici.

Objavljeno istraživanje je vrlo dobar dodatak dosadašnjim analizama i daje nešto konkretnije uporište za procjene budućeg mogućeg političkog ili ekonomskog utjecaja koji bi Kina mogla ostvarivati u inozemstvu.

Neki procjenjuju da bi usporavanjem kineskog ekonomskog rasta polako moglo usporiti i njeno odobravanje inozemnih kredita te da bi se situacija u srednjem roku mogla stabilizirati.

No činjenica da su u studiji obrađeni podaci za gotovo pet tisuća raznih transakcija, sklopljenih u razdoblju od 1949. pa sve do 2017., pokazuje da se radi o enormnom broju raznih faktora čije je kretanje nemoguće predvidjeti, a povijest nas uči da njihov utjecaj obično osjetimo u najgorem mogućem trenutku.

(tportal.hr)

Afrika je kontinent s golemim prirodnim resursima, kontinent koji je u prošlosti mnogo propatio zbog akcija bijelih doseljenika koji su prekrajali regiju prema svojim interesima, ne uzimajući u obzir tradiciju i lokalne društvene odnose

To je kontinent na kojem su mnoge zemlje osim siromaštva, gladi i prirodnih katastrofa, trpjele krvave ratove i unutarnje sukobe, koji u mnogim slučajevima traju još i danas, dok su drugi ostavili duboke rane ili uzrokovali teške posljedice za društvo.

Crni kontinent sa svojim nepresušnim prirodnim bogatstvima tradicionalno privlače najmoćnije nacije, osobito zapadne zemlje, koje su utjecaj u toj regiji vidjele i kao ključnu komponentu u borbi za utjecaj u cijelom svijetu.

Osim Francuske i njenog vječnog sna o kolonijalnom carstvu “Françafrique”, jedna od ključnih zemalja su Sjedinjene Američke Države, koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza znatno ojačale napore u jačanju svoje prisutnosti u Africi. Prvo su krenule sa Sudanom i Etiopijom, zemljama koje su u prošlosti aktivno surađivala sa SSSR-om, a kasnije je Washington svoje aktivnosti proširio na mnoge druge zemlje, ponekad izazivajući više štetnih “nuspojava” od suše ili gladi.

Katastrofa u Libiji

Jedan od najindikativnijih slučajeva širenja američkog i utjecaja NATO saveznika u Africi je Libija, zemlja koja je još uvijek trpi posljedice američke “podrške demokraciji”.

Washington “će uvijek biti uz libijski narod”, uvjereno je izjavio američki predsjednik Barack Obama 2011. godine, na početku vojne kampanje NATO saveza protiv te arapske države.

“SAD, zajedno s međunarodnom zajednicom, podržavaju libijski narod. Vi ste pobijedili u svojoj revoluciji”, oduševljeno je rekao američki predsjednik nekoliko mjeseci kasnije, 20. listopada, kada je dobio vijest o likvidaciji pukovnika Muammara Gaddafija, te pozdravio demokratske promjene koje u budućnosti čekaju zemlju.

Zapadne zemlje su se odlučile oglušiti na mnoga svjedočanstva i javnosti su prikazivale lažnu sliku o Libiji. Čak su i brojni stručnjaci upozoravali da je klađenje na libijsku “oporbu” bila pogreška.

Umirovljeni američki diplomat George Kenney je u ožujku 2011. upozorio da će inozemna vojna intervencija u Libiji dovesti do produženog sukoba i posljedičnog porasta terorizma.

“Aktivnost NATO-a u Libiji će uzrokovati daljnja previranja u svijetu. Po mom mišljenju, dogodit će se ista stvar kao u Iraku i Afganistanu”, rekao je George Kenney.

“Libijska oporba nakon svrgavanja neprijatelja neće biti u stanju stvoriti stabilnu novu vladu, a pobunjenici će se suočiti zbog unutarnjih proturječja”, usred libijskog sukoba je rekao tada još ruski veleposlanik pri NATO-u, Dmitrij Rogozin.

“NATO intervencije, političke i vojne, i Arapsko proljeće bi mogli rezultirati u vrelim Arapskim ljetom, sa svim posljedicama koje će ono imati i na druge države u regiji”, ponovio je Rogozin krajem 2011. godine.

“SAD i saveznici promiču građanske ratove u stranim zemljama iz jednostavnog razloga što su obdareni potpunom neznanjem. Pokušavaju promijeniti režime od kojih većinu uopće ne razumiju”, rekao je u srpnju 2011. istraživački novinar Adrian Salbuchi.

11. rujna 2012. je Washington prvi put na vlastitoj koži doživio kako izgleda “nova libijska demokracija”. U napadu na američko veleposlanstvo u Bengaziju su ubijena četiri Amerikanaca, među kojima i veleposlanik Christopher Stevens. Zbog visokog rizika od terorističkih napada su u kolovozu 2013. SAD bile prisiljene privremeno zatvoriti 19 veleposlanstva na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. U svibnju 2014. godine je Washington naredio raspoređivanje ratnih brodova uz libijske obale.

Danas je ta arapska zemlja utonula u kaos. U Libiji postoje dvije “de facto” vlade, jedna izabrana na legitimnim izborima, koja se nalazi na istoku zemlje, te vlada islamističkih ekstremista čiji je Kongres u Tripoliju.

U travnju prošle godine je tijekom sastanka u Moskvi s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom libijski premijer Abdullah Al-Tani optužio Zapad i prozvao ga odgovornim za kaos u zemlji nakon pada režima Muammara Gaddafija, te pozvao Rusiju da pomogne Libiji u ponovnom uspostavljanju državnih institucija. Ruski ministar vanjskih poslova je tada naglasio da Moskva sudjeluje u međunarodnim naporima koliko god je moguće, samo da se stabilizira stanje u toj sjevernoafričkoj zemlji, te istaknuo potrebu pronalaska što bržeg rješenja za ponovno ujedinjenje države.

Mali – Kolateralna žrtva akcije u Libiji

Kao što se očekivalo, rat u Libiji je uz potporu NATO saveza otvorio ‘Pandorinu kutiju’ nestabilnosti u zemljama Sahela. Tisuće boraca iz Mauritanije, Malija, Nigera i drugih zemalja, koji su se borile kao plaćenici u vojsci bivšeg libijskog vođe Muammara Gaddafija, vratili su se u zemlje porijekla naoružani do zuba.

Jedna od prvih afričkih zemalja koja je osjetila posljedice rata u Libiji je bila Mali.

Kroz svojoj kratku postkolonijalnu povijest ta je zemlja konstantno bila pod prijetnjom pobune sjevernih plemena, posebno Tuarega, koji su težili stvoriti nezavisnu državu čiji će teritorij uključivati ​​sjeverni Malija, južni dio Alžira, istočne provincije Mauritanije i sjeverni Niger.

22. ožujka 2012. je državnim udarom u Maliju svrgnut predsjednik Amadou Toumani Touré, a 6. travnja Tuareg pobunjenici iz Nacionalnog pokreta za oslobođenje AZAWAD (MNLA) proglasili su uspostavu Islamske države AZAWAD na području od 850 000 četvornih kilometara.

Prema optužbama od strane vlasti u Maliju, Tuarezi, koji su bili dio elitne divizije Gaddafija, stigli su automatskim puškama, bacačima granata i strojnicama, oružje koje su dobili od bivše libijske vlade. Također su imali i veću količinu modernog francuskog oružja, isporučenog tijekom rata libijskim pobunjenicima.

“Gaddafi je znao kontrolirati aktivnost Tuarega u Sahelu, ali su oni sada krenuli vlastitim ‘putem’. To su vrlo dobro pripremljeni i naoružani ljudi, koje su iskusili zapovjedništvo i borba protiv njih je izuzetno teška zadaća”, rekao je Jevgenij Satanovski, predsjednik ruskog Instituta za Bliski istok.

Rat u Libiji je bivšim plaćenicima Gaddafija donio ne samo novac i oružje, nego i pola godine od borbenog iskustva.

Osim toga, prema pisanju lista The New York Times , SAD su u regiji četiri godine provodile velike anti-terorističke programe i uložile između 520 i 600 milijuna dolara za obuku postrojbi u Maliju. Vojnike su učili da patroliraju granice i neutraliziraju zasjede, kao i druge metode borbe protiv terorizma. Međutim, iako obučene za borbu protiv terorista, te su vojne jedinice napustile zemlju i zaputile se u redove islamističkih ekstremista.

Krajem 2012. godine je došlo do eskalacije nasilja na sjeveru Malija, koji je bio okupiran od strane separatističkih skupina, a rezolucijom UN-a je odobreno slanje strane vojne misije da toj afričkoj zemlji da vrati mir. Francuski vojnici bili prvi koji su u Mali stigli u siječnju 2013.

Unatoč izjavama predsjednika Françoisa Hollandea, francuska vojska se nije borila u Maliju više od mjesec dana, a vojna intervencija u afričkoj zemlji je produžena do 13. srpnja 2014., a zatim se sve okončalo operacijom Barkhane u kojoj su se protiv islamista borile vojske Francuske, Malija, Nigera, Burkine Faso, Mauritanije i Čada, uz veliku podršku Sjedinjenih Država.

Prema nekim stručnjacima, tada se ponovno probudilo suparništvo između Francuske i SAD-a u upravljanju post-kolonijalnom Afrikom.

Kriza se nastavlja u Sudanu

Godine 1983. je građanski rat podijelio Sudan na dva dijela. Sukob poznat kao ‘Drugi sudanski građanski rat’ je postao poznat kao jedna od najnasilnijih epizoda dvadesetog stoljeća i trajao je sve do 2005. godine, kada je potpisan mirovni sporazum.

U prvoj fazi sukoba, SAD su podržavale muslimansku vladu u Khartoumu koja je u područjima pod svojim nadzorom nametnula krutu interpretaciju šerijata, no američka prisutnost je samo intenzivirala borbe. 1989. godine je u muslimanskom sjevernom Sudanu izvršen vojni udar koji je doveo do uspona na vlast još radikalnijim islamista i tada se Washington odlučio podržati južne pobunjenike.

“Otkriće polja nafte u Sudanu 1990. godine od strane američke kompanije Chevron je samo dodalo ulje na vatru”, piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO, koji ističe najnasilnije karaktere ratova u područjima bogatima naftom.

Borbe postaju sve složenije zbog prisutnosti američkih magnata, a 1994. SAD prisiljavaju sukobljene strane da potpišu dogovor o novom državnom uređenju. Međutim, čelnici muslimanskog sjevera se ne slažu i američke tajne službe orkestriraju nerede, koji su imali potporu Zapada.

2005. godine je potpisan mirovni sporazum i započeo proces tranzicije koji je kulminirao proglašenjem neovisnosti Južnog Sudana. Međutim, dugo očekivani mir nije došao ni u jednu od dvije nove države.

Aleksandar Šarkovski ističe “kako Washington pruža potporu, uključujući i vojnu, i jednoj i drugoj državi, koje se, unatoč svojim bogatim resursima, oslanjaju na američku pomoć, dok istovremeno obje zemlje trpe siromaštvo i korupciju i snose posljedice svojih odluka”.

Etiopija pod stalnim pritiskom “saveznika”

Etiopija, koja graniči sa Sudanom, također je prošla teška razdoblja u svojoj povijesti koja je također obilježena utjecajem Sjedinjenih Država.

Godine 1993. je zemlja je bila podijeljena na Etiopiju i Eritreju. Godine 1996. su pod pritiskom Washingtona, te dvije godine od početka rata jedne zemlje protiv druge, kopnene snage Eritreje i Etiopije sudjeluju u građanskom ratu u Sudanu, podržane od strane američkog ratnog zrakoplovstva.

Nakon 11. rujna 2001. američki obavještajne službe u Etiopiji stvaraju kamp u kojem provode obuku oporbenih boraca Somalije. U Etiopiji su i američke zračne luke odakle se pokreću tradicionalni napadi bespilotnim letjelicama protiv u Somaliji i Jemenu.

Od 2011. godine SAD imaju bazu vojnih bespilotnih letjelica u Arba Minchu u južnoj Etiopiji.

Godine 2006., također pod pritiskom Washingtona, Etiopija šalje trupe u Somaliju, gdje us prisutne i danas.

Intervencija u Somaliji

U ranim 90-im Somalija je poprište kaotičnog građanskog rata i humanitarne katastrofe.

U sklopu operacije Ujednjenih naroda “Restore Hope”, 1992. godine američki predsjednik George Bush u tu zemlju šalje 28 000 vojnika. Misija se proširila na Bushevog nasljednika, Billa Clintona, koji se morao pozabaviti gospodarima rata odgovornima za nerede i kaos u zemlji.

U listopadu 1993. godine somalijski gerilci postavljaju zasjedu američkim snagama za brzo djelovanje, a rezultat bitke je obaranje dva američka borbena helikoptera UH-60 Black Hawk. 18 vojnika je poginulo, a više od 70 ih je ranjeno i Bill Clinton tada najavljuje povlačenje američkih snaga.

Od 2000. godine u Somaliji jača islamistička radikalna skupina “Zajednica islamskih sudova” (Islamic Courts Union), koja prima potporu iz Saudijske Arabije i drugih monarhija Perzijskog zaljeva.

Suočeni s novom prijetnjom, predstavnici američke obavještajne zajednice uvjeravaju i financiraju gospodare rata u Somaliji i potiču ih na stvaranje saveza protiv islamista, Saveza za obnovu mira i borbu protiv terorizma (ARCPT). Kampanja naišla i na oštre kritike nekih američkih dužnosnika koji su tvrdili da će se tako potkopati svi napore u borbi protiv terorizma u Somaliji.

Savez kojeg su stvorile SAD ne samo da je unio duboke podjele, nego se pokazao potpuno neučinkovit. U srpnju 2006. snage “Zajednice islamskih sudova” zauzimaju Mogadiš, glavni grad Somalije, a u prosincu iste godine su pod kontrolom držale cijelu zemlju.

21. prosinca 2006. i službeno počinje rat između Somalije pod kontrolom ICU i Etiopije koja podupire snage prijelazne vlade Somalije i vlade autonomnih regija Puntland i Galmudug.

Sjedinjene Države se u siječnju 2007., uz podršku tadašnjeg predsjednika Somalije, Abdullahija Yusufa Ahmeda, izravno uključuju u rat i pokreću zračne napade protiv navodnih vođa Al Qaede u toj zemlji i islamista iz ICU-a.

U kolovozu 2008. godine radikalna skupina Al Shabaab se odvaja od “Zajednice islamskih sudova” i vodi rat protiv koalicije koju je stvorio Washington koji traje do danas.

Al Shabaab surađuje s terorističkim organizacijama poput Al Qaede i pokušava svrgnuti prozapadnu vladu u Mogadišu, te nametnuti svoju strogu verziju islamskog zakona, dok tranzicijska vlada, unatoč podršci Etiopije, još uvijek nije uspjela uspostaviti nacionalno jedinstvo.

Početkom 2014. godine su SAD angažirale nekoliko desetina redovnih postrojbi u toj zemlji, a američki vojnici provode obuku i daju savjete domaćim borcima.

Međutim, u srpnju 2014. godine se otkrilo da Washington kao strogu tajnu čuva svoju vojnu nazočnost u Somaliji u posljednjih sedam godina. Naime, tamo se neprestano rotira odred od 120 vojnika, koji uključuje i pripadnike specijalnih snaga i još uvijek je u Somaliji.

Rezultat “kontinuiranih intervencija” je da su vlade zemalja Roga Afrike –Sudana, Južnog Sudana, Somalije i Etiopije – sada potpuno ovisne o američkoj pomoći.

Postrojbe u drugim afričkim zemljama

The Washington Post 2014. objavljuje kartu koja otkriva koliko je iznenađujuća američka vojna prisutnost u subsaharskim zemljama i koliko je američka vojska uključena u ratne operacije u tom dijelu Afrike.

Kao što navodi američki dnevni list, sve bi se moglo opisati kao “rastući rat u sjeni borbe protiv Al-Qaede i drugih militantnih skupina”.

Osim već spomenutih slučajeva, karta uključuje sljedeće zemlje:

Burkina Faso

Od 2007. SAD imaju bazu u glavnom gradu, Ouagadougou, koja djeluje kao središte američke obavještajne mreže u cijsloj regiji. Špijunski zrakoplovi polijeću iz te zemlje i nadziru Mali, Mauritaniju i Saharu u potrazi za borcima Al Qaede islamskog Magreba (AQIM).

Republika Kongo

Američki vojnici ovoj zemlji pomažu u potrazi za članovima ugandske gerile iz “Vojske Gospodnjeg otpora” (Lord’s Resistance Army), koju vodi Joseph Kony.

Centralnoafrička Republika

U travnja 2013. SAD imaju oko 40 vojnika u toj državi, kojoj također pomažu u potrazi za Konyevom “Vojskom Gospodnjeg otpora”.

Čad

U svibnju 2014. godine je Washington najavio da će poslati 80 vojnika u tu zemlju i surađivati u potrazi za nigerijskim djevojkama koje je otela islamistička teroristička skupina Boko Haram.

Džibuti

Američka vojska tamo ima veliku bazu poznatu kao ‘Camp Lemonnier’. U zračnoj luci Džibuti-Ambouli se nalazi oko 4 000 vojnika, mnoštvo zrakoplova i bespilotnih letjelica.

Kenija

Od studenog 2013. u objektu “Camp Simba”, u blizini granice sa Somalijom, američka vojska ima oko 60 vojnika.

Niger

2013. američko ratno zrakoplovstvo uspostavlja bazu za bespilotne letjelice u glavnom gradu, Niameyu. Bijela kuća tvrdi da je u bazi oko 100 vojnika u misiji “prikupljanja obavještajnih podataka”.

Nigerija

U svibnju 2014. je mala skupina američkih vojnika i civilnih savjetnika raspoređena u Nigeriji, a pridružila se potrazi za djevojkama koje su oteli teroristi Boko Harama. Ovoj se postrojbi pridružilo oko 70 vojnika koji su već bili u Nigeriji, od kojih je 50 pripadnika redovitog osiguranja američkog veleposlanstva, te 20 marinaca koji su provodili vježbe.

SAD ima bazu u gradu Entebbe, iz koje polijeću nadzorni zrakoplova PC-12 u potrazi za “Vojskom Gospodnjeg otpora”. Ukupan broj američkih vojnika u Ugandi je oko 300, a službeno u zemlji “pružaju informacije, savjete i pomoć” snagama Afričke unije u potrazi za Konyem.

Američki ciljevi u Africi

Afrika je za SAD u zona od vitalnog interesa. 2008. se stvoreno Posebno zapovjedništvo američkih oružanih snaga za Afriku (AFRICOM), što jasno govori o strateškoj važnosti Afrike, od pomorskih puteva, Sueskog kanala i Roga Afrike, do pristupa prirodnim resursima.

Prema mnogim stručnjacima, SAD naporno rade da zadrže svoj utjecaj u Africi, jer znaju da će, ako što prije ne poduzmu hitne mjere, bit će ‘protjerani’ s afričkog teritorija.

Osim toga, neki analitičari ističu da je utjecaj na afričkom kontinentu “posljednje utočište Baracka Obame da na bilo koji način spasi svoj ugled koji je ozbiljno narušen neuspjesima njegove vanjske politike”.

“Američka vanjska politika pod Obamom je od strane mnogih stručnjaka osjenjena kao neuspješna, tako da Obama mora pokazati barem neki napredak u tom području”, rekao je politički analitičar Peter Akopov nakon summita američkog predsjednika i 47 afričkih šefova država u kolovozu 2014. godine.

Konačno, summit su mnogi vidjeli kao posljednji pokušaj da ujedinjenja SAD-a i Afrike u suprotstavljaju napredovanja konkurenata, posebice Kine, na takozvanom “crnom kontinentu”.

Američki rivali u Africi

Glavni protivnik zapadnih zemalja, posebice SAD-a, u borbi za utjecaj u Africi je Kina, čija je kampanja na kontinentu započela prije četvrt stoljeća. Iako su Kinezi počeli graditi odnose s afričkim zemljama u šezdesetim godinama, prije početka devedesetih nisu imali sredstava da značajno povećaju svoj utjecaj u Africi.

Afrički prirodni resursi su od vitalnog značaja za brzi rast azijskog diva, a posljednjih godina je Pekingu napravio značajan napredak zahvaljujući svojoj ekspanziji diljem kontinenta. Od 2000. godine Kina organizira slične sastanke na vrhu kao i SAD, a obujam trgovine između Kine i Afrike se u 2014. udvostručio, dok je onaj između SAD-a i Afrike ostao na istoj razini.

Općenito je Zapad u Africi još utjecajniji od Kine. Na primjer, Francuska kontrolira gotovo cijeli financijski sustav zapadnoafričkih država, ali Kineski uspon ozbiljno zabrinjava predstavnike zapadnih zemalja.

Rusija se vraća u Afriku

SSSR je pak uložio puno novaca i truda na kontinentu i bio je čvrsto uporište afričkih zemalja u procesu dekolonizacije. Od 1960. do 1990. godine je Sovjetski Savez takoreći bio najvažnija sila na kontinentu, a zemlje oslobođene od kolonijalizma su od Moskve tražile pomoć kako bi postale istinski neovisne.

SSSR je odgovorio na njihov zahtjev i dao im kredite, opreme i gradio infrastrukturu. Ideološko razumijevanje je također važno, jer su se mnoge zemlje odlučile za onoga koji im je dao priliku da se oslobode diktate Zapada i tako krenule socijalističkim putem.

Iako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza Rusija gotovo u potpunosti napustila Afriku, već ranih 2000-ih počinje postupni povratak na kontinent. Trenutno vodeće ruske rudarske tvrtke rade u Angoli, Gvineji, Namibiji, Nigeriji i Južnoj Africi. Sveukupno, Ruska je pozicija najjača u Južnoafričkoj Republici

Spirala povijesti

” Naravno da su temelje mnogih aktualnih problema Afrike stvorili kolonizatori. Europljani su preuredili kontinent na svoj način, bez obzira na lokalne tradicije, društvene odnose i kulturna obilježja afričkih zemalja, a zatim podmetnule bombu koja je sada aktivirana” , piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO.

“Danas, zapadne zemlje, prije svega, SAD i multinacionalne korporacije koje iskorištavaju Afriku i njezine resurse, koriste prednosti od krize koju su sami. Oslabljene nacionalne vlade, jedna za drugom, došle su u situaciju da ovise o Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Sadašnja politika Zapada prema Africi podsjeća na Britansko Carstvo i temelji se na načelu “podijeli pa vladaj”, što je samo još jedna od analogija Amerike s politikom Rimskog Carstva i strategijom “divide et impera”. Svi znamo što se dogodilo Vječnom Rimu i Londonu. I ne zaboravite da se povijest ponavlja”, kaže stručnjak.

Zemlje subsaharske Afrike u kojima su trenutno prisutne američke oružane snage (Foto / Ivan Serbinov)

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

James Petras umirovljeni profesor sociologije, počasni član Sveučilišta Binghamton u New York-u i honorarni profesor na Sveučilištu Saint Mary u Halifaxu, te jedan od najboljih poznavalaca prilika u Latinskoj Americi i na Bliskom Istoku, u ponedjeljak je za urugvajski Radio Centenario dao intervju u kojem je govorio o francuskoj vojnoj intervenciji u Maliju i ključnim događajima koji su obilježili 2012.

Radio Cenetenario: Započeli smo razgovor o tome koje su zemlje uključene u vojnu intervenciju u Maliju, tj. kako je to bila ideja Francuske, kojoj su se pridružile Velika Britanija i Sjedinjene Države.

James Petras: To je prvo što sam danas pročitao u vijestima. Moramo priznati kako je euro-socijalizam uvijek blisko surađivao s kolonijalizmom. Socijalizam u Europi uopće nema antiimperijalističke karakteristike i godinama provode iste kolonijalne metode. U ovom slučaju predsjednik Hollande, koji šalje borbene zrakoplove i bombardira gradove ubija civile, u stvari brani francuske ekonomske interese u susjednim zemljama, pogotovo u Nigeru.

No, moramo analizirati kako su islamistički pobunjenici, koji su dobro organizirani i naoružani, uspjeli zauzeti većinu teritorija na sjeveru Malija. Te skupine, koje sada napada Francuska i druge zemlje, financirane su i naoružane od strane zapada za vrijeme agresije na Libiju. Francuska, Engleska i SAD su im dali svoje oružje kako bi svrgnuli Gaddafija, a te iste snage su se nakon obavljenog posla uputile u Mali. Dakle, radi se o bumerang-efektu; Europa je poticala islamiste da unište sekularnu i neovisnu Libiju, a sada se bori protiv njih. Još bi napomenuo jednu stvar. Hollande sada govori o mjerama štednje, tj. kako je potrebno smanjiti izdvajanja za socijalne programe, a troši milijune eura na rat u Africi.

Tu se radi o velikom proturječju. Smanjivati prava radnika i nastaviti politiku manjih socijalnih izdvajanja, a trošiti novac na invaziju jedne zemlje u Africi koja ima korumpiranu vladu i koja uopće nije neovisna. Vlada u Maliju je toliko korumpirana i nesposobna, da je morala zvati Francusku u pomoć. Kao što je uvijek bilo u povijesti, marionetske vlade uvijek ovise o imperijalnim silama, kako bi zadržale vlast.
Opet naglašavam, kako se ne može vjerovati onome što se zove ‘europski socijalizam’, budući da on uvijek ima dva lica. Kada je u pitanju unutarnja politika, možemo i razgovarati o nekakvom socijalizmu, sve dok ne zaglavi u vojnim intervencijama protiv stranih zemalja. U to smo se mogli uvjeriti sada kada su se morali suočiti sa zahtjevima moćnika koji upravljaju vanjskom politikom.

Radio Cenetenario: Da li ova intervencija može utjecati na susjedne narode i zemlje koje graniče s Malijem?

James Petras: Da, to je činjenica. Islamisti igraju vodeću ulogu u agresiji na Siriju, a oni koji su srušili vlasti u Tripoliju sada sudjeluju u agresiji na Mali. Drugim riječima, ako bi islamisti kojim slučajem preuzeli vlast u Siriji, odmah bi napali svoje susjede; Libanon, Jordan i Irak, a možda i druge zemlje. Ne postoji razlika između onoga što se dogodilo u Libiji i onoga što se sada događa u Maliju, i što bi bilo sa Sirijom ako se dogodi nešto slično.

Ovdje se radi o destruktivnoj viziji imperijalizma. Sve što se dogodilo u Afganistanu, dogodilo se i u Iraku, te sad u Siriji, a kada islamski ekstremisti dovoljno ojačaju, oni se okrenu protiv zapada. Tako se ponašaju u svim zemljama u kojima su sudjelovali u rušenju bivših režima, jer žele ojačati svoju poziciju u regiji.

Još bih spomenuo jednu stvar. Hollande je upozorio francuske sigurnosne službe da budu oprezne i da pooštre sve sigurnosne mjere, obzirom da Francuska može biti meta terorističkih napada zbog intervencije u Maliju. Dakle, na agresiju bi se moglo odgovoriti terorističkim napadima, ali ne samo u Francuskoj, nego u cijeloj Europi.

Radio Cenetenario: Porazgovarajmo malo o našem kontinentu (Latinska Amerika). Prošlog četvrtka su u Venezueli održani masovni skupovi u znak potpore predsjedniku Chavezu, tj. na dan kada je morao položiti predsjedničku prisegu. Što mislite o tome?

James Petras: Iz Venezuele stižu oprečne vijesti. Iako je zemlja stabilna i stopa inflacije je u padu, govori se kako nema ulaganja, rasta proizvodnje… I u politici je u tijeku velika mobilizacija zbog Chavezovog stanja. Skupština je donijela odluku o odgodi inauguracije, a oporba govori kako je zemlja nestabilna i da se ne poštuje ustavni poredak. Dakle, u Venezueli postoje dvije stvarnosti. Mediji šire propagandu o problemima, neizvjesnosti, nelegalnih tranzicijskih procesa u zemlji, itd.
Drugim riječima, imamo kontrast onoga što se stvarno događa u Venezueli i onoga što prenosi buržoaski tisak. On nastoji stvoriti sliku bezakonja u Venezueli i stvoriti osjećaj neizvjesnosti i kaosa, koji nisu realni.
Osobno, mislim da se ne može govoriti o nikakvoj krizi u Venezueli. Svi mi želimo da se Chavez oporavi i da zauzme svoje mjesto predsjednika, a u međuvremenu ne bi smjeli pridavati važnost glasinama koje širi oporbeni tisak.

Radio Cenetenario: Što kažete o novim ljudima u Obaminoj administraciji?

James Petras: Ono što možemo vidjeti je da ne postoji neki veliki zaokret. Imenovanja čelnika CIA-e, i državne riznice su obavljena po željama Wall Streeta i Pentagona. Dakle, financijski sektor će i dalje biti potčinjen Wall Streetu, a za obavještajnu politiku je odabran John Brennan, koji se služio torturom u ispitivanju zarobljenika.

Odabir lopova i mučitelja ukazuje na kontinuitet u politici. Ima samo jedan problem, a to je gospodin Hagel, koji je imenovan za ministra obrane, a koji će imati veliki utjecaj na vanjsku politiku. On se suočio s napadima cionista i njihovih prijatelja u Kongresu i to bi moglo stvoriti velike probleme zbog utjecaja američkih židovskih organizacija u Izraelu. No sve te kontroverze neće donijeti prevagu cionistima, unatoč ogromnom utjecaju kojeg imaju u gospodarskom životu zemlje.

Radio Cenetenario: Imate li još nešto o čemu bi htijeli razgovarati?

James Petras: Imam, o tri stvari. Ovdje imam podatke o nezakonitim novčanim transakcijama u svijetu. Iz zemalja Trećeg svijeta, ponajprije onih iz Afrike i Latinske Amerike, je u američke banke i na off-shore račune u Europi i SAD-u kriomice uplaćeno 5,8 trilijuna dolara, i to u deset godina (2001.-2010.). Zemlja koja je najviše izgubila je Kina, 274 milijarde dolara godišnje. Da li su Kinezi toliko bogati da mogu poslati toliko novca? Meksiko je druga zemlja, kada se radi o ilegalnim transakcijama, s 47 milijardi dolara. Te dvije zemlje prednjače, no imamo i Venezuelu, s 3,8 milijardi dolara koji su izašli iz zemlje, umjesto da su uloženi u gospodarstvo ili da se na taj novac plati porez.

Urugvaj je na 61. mjestu na toj listi. Svake godine se iz Urugvaja kriomice iznese 736 milijuna dolara i položi na strane račune. Ako uzmemo u obzir da Urugvaju treba novac na socijalnu projekte, očuvanje okoliša itd., onda se radi o ogromnoj šteti koja je učinjena.
No, moramo reći odakle uglavnom dolazi taj novac. Od trgovine drogom, korupcije i drugih nezakonitih aktivnosti koje tim ljudima omogućavaju dobit. I nema smisla oporezovati radnike i zaposlenike, ako protuzakonito iz zemlje izlaze ovako velika sredstva.

Moraju se pojačati kontrole, uvesti strože mjere kada je utaja poreza, na ovako velike iznose, u pitanju. Drugo, o čemu sam htio govoriti, je onečišćenje i zagađenje u Kini. Ono je ovoga vikenda je u Pekingu bilo 36 puta veće od granice dozvoljenog. Ljudi u Pekingu hodaju s maskama po ulici, jer je nemoguće udisati zrak s tolikom razinom kontaminacije. I što se događa? Vlasti u Kini nisu voljne provoditi zakone koji postoje. Kina ima zakone koji štite okoliš, ali nitko za njih ne mari, jer je to u suprotnosti s interesima kapitala. Multinacionalne korporacije su toliko utjecajne da mogu vršiti pritisak na kinesku vladu da ne provodi zakone koje je sama donijela. Onda se Kina krivi za sve, a pravi krivac je negdje drugdje. U Kini je na vlasti radnička i narodna partija, ali ne dozvoljava radničkoj klasi da provodi zakone o zaštiti okoliša.

I na kraju zadnja tema o kojoj želim razgovarati je rudarska industrija, na granici Čilea i Argentine. Ogromna ulaganja su samo pripreme za iskorištavanje resursa. No, u procesu proizvodnje će se koristiti arsen i druge kemikalije, koje su potrebne u procesu kod zlata, srebra i bakra. To će zagaditi rijeke i kontaminirati polja, osobito ona pod vinovom lozom, a da ne spominjem devastaciju koja će se dogoditi.

Svakoga dana će se koristiti 36 tisuća tona dinamita.Cijele planine će biti uništene. To će promijeniti slivove voda, a snijeg koji se otopi neće imati kamo otjecati. Sve to će imati štetan utjecaj. Vidim da niti Piñera u Čileu, ali ni predsjednica Kirchner ne spominju ovaj problem.

Radio Cenetenario: To je stvarno kompletna analiza. Hvala Vam, nadam se da ćete se zabaviti na odmoru u Kaliforniji. Malo je vruće, ali globalno zatopljenje je činjenica.

James Petras: Da to se nabolje vidi u Australiji, gdje se smjenjuju požari i poplave, jedno za drugim. No, što da se radi? Vlade slušaju diktat velikih kapitalističkih magnata. Istinski socijalizam je jedini način da se spasi, ne samo društveni život, već i cijela planeta.
 
 
izvor: advance.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12510"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]