Bivši britanski diplomat William Mallinson kaže za RT da je najveći problem u svezi sa katalonskom krizom „ogromna veličina EU“, kao i globalizacija, koji dovode do „laganog uništenja nacionalnih država“

Mallinson je zatim povukao paralele između onoga što se sad dešava u Španjolskoj i NATO bombardovanja Jugoslavije i Beograda. Prema njegovim riječima, umanjivanje značaja nacionalnih država dovodi do iritacije manjih dijelova.

“Zašto NATO ne bombardira Madrid 78 dana? Situacija je slična na mnogo razina” – kaže Mallinson.

U stvari, Kosovo je još više dio Srbije nego što je Katalonija deo Španije. Sjetimo se da su male dijelove Španjolske u cjelinu spojili Ferdinand i Izabela u srednjem vijeku. Sjetimo se da je Španjolska jedinstvena država, ali i da je konglomerat.

Moramo se sjetiti ovog opasnog domino-efekta. To će još više nahraniti bijes u Baskiji. Isto se odnosi i na Valonce u Belgiji, a Škotsku da i ne spominjem – kaže Mallinson.

Niski standardi EU

Malo je kasno za EU da se sjeti međunarodnog prava na svojim zapadnim granicama, kada je ignorirala to isto pravo na istočnim granicama, rekao je za RT stručnjak za međunarodne odnose Marko Gašić.

Gašić kaže da je odluka Kosova o samoproglašenoj nezavisnosti priznata jer Kosovo nije članica EU.

Neki kažu da EU ima dvostruka mjerila kada je riječ o ovoj temi. Ja bih samo rekao da EU ima jako niske standarde u svezi ovog pitanja, kada je reč o međunarodnom pravu i njegovoj dosljednosti u pridržavanju međunarodnog prava.

Jer, EU je protiv katalonske secesije, a podržala je odvajanje Kosova od Srbije – kaže Gašić za RT na engleskom jeziku.

Prema njegovom mišljenju, riječ je o „očigledno šizofrenoj poziciji EU“.

Dok su se protivili referendumu u Španjolskoj, oni su uporno organizirali referendume u Jugoslaviji. U Jugoslaviji su govorili da nije važno šta kaže Ustav; u Španjolskoj kažu da je Ustav važan.

U Jugoslaviji su govorili: „Imate dva tjedna da odlučite da li želite nezavisnost od Jugoslavije, a mi ćemo o tome odlučivati u roku od tjedan dana“. To se sve dešavalo 1992. godine – kaže Gašić.

Europa nije naučila lekcije iz SFRJ

On kaže da ne veruje da je EU naučila lekcije iz SFRJ, jer „nikada nije priznala greške“.

Mislim da bi se EU ponašala na potpuno isti način i danas, jer Kosovo nije područje koja pripada tom klubu, ono nije u klubu bogataša kao što je Španjolska – napominje Gašić.

On kaže da bi se Europska unija trebala protiviti secesiji i u Španiji i u Srbiji, jer je jedino to moguće prema Helsinškoj povelji i Povelji Ujedinjenih naroda. (RT)
 
(sputniknews.com)

“OVO JE POSLIJE PADA BERLINSKOG ZIDA NAJVEĆI KONFLIKT NA ZAPADU IZMEĐU NARODA I DRŽAVE”

To je započeo i prvi internetski rat je u tijeku “, rekao je Julian Assange.

Odmah je precizirao: “Vodi se između Katalonije i Španjolske. Vlada i narodi Katalonije koriste internet kako bi organizirali svoj referendum o neovisnosti, a španjolske tajne službe to guše, čak i druge telekomunikacije, te uvode cenzuru.”

Osnivač WikiLeaksa dodao je to:

“To je nakon pada Berlinskog zida najveći sukob na Zapadu između naroda i države. Internetski rat u Kataloniji samo je dio tog sukoba.”

Assange je pozvao sve svoje “pratitelje” da na svim platformama gdje se nalaze označe Barceloni, kako bi “pokazali solidarnost s Kataloncima”.

Rekao im je da će na taj način pomoći Kataloncima da se zaštite od “agresivnog nadzora i napada cenzure iza kojih španjolska državna sigurnosna služba”.

Policija diljem Katalonije naložila je blokiranje svih mogućih biračkih mjesta i oduzme glasačke listiće i time onemogući “referendum o neovisnosti”.

Španjolska vlada priopćila je danas da je policija zatvorila 1.300 od 2.315 škola u Kataloniji koje su bile pripremljene kao glasačke jedinice na referendumu o neovisnosti Katalonije, koji službeni Madrid ne priznaje.

Izvor španjolske vlade izjavio je da su obitelji okupirale 163 škola označenih kao birališta, piše Reuters.

Španjolska policija infiltrirala se danas u telekomunikacijsko i tehnološko središte katalonske vlade, izvijestila je novinska kuća Vangardi, pozivajući se na tvrdnje radija “RAC1″.
 
(fakti.org)

Vladajuća koalicija u španjolskoj pokrajini Kataloniji objavila je u utorak da će referendum o samoodređenju koji namjerava organizirati u listopadu odmah ići u primjenu te da će smjesta proglasiti nezavisnost ako pobijedi “da”

“Ako je većina glasova u korist osnivanja katalonske republike, trebat će očigledno i neposredno proglasiti nezavisnost”, kazala je regionalna zastupnica CUP-a (krajnja ljevica, separatisti) Gabriela Serra na predstavljanju zakona koji će poslužiti za organiziranje referenduma.

Taj će zakon “ustanoviti iznimni pravni režim”, rekao je nešto ranije zastupnik Jordi Orobitg iz koalicije “Zajedno za da”, sastavljene od separatista desnice i ljevice.

“Prevladat će nad drugim propisima”, objasnio je drugi zastupnik te koalicije Lluis Corominas.

Za zagovornike neovisnosti taj će zakon biti iznad španjolskog ustava jer, kao što će pisati u njegovom članku 2, “narod Katalonije suvereni je politički subjekt”.

Tekstom se predviđa i uvođenje nezavisnog izbornog autoriteta zadužena za organiziranje i nadzor glasovanja.

O zakonu katalonski zastupnici trebaju glasati krajem kolovoza.
 
(jutarnji.hr)

OBZNANIO I DA POVLAČI INICIJATIVU ZA CALEXIT – DODUŠE, NE SPOMINJUĆI NI FBI NI CIA …

Lider pokreta ‘Yes California’, koji se zalaže za osamostaljenje najbogatije američke savezne države – Louis Marinelli – objavio je da će se preseliti u Rusiju.

Svoju odluku obrazložio je riječima:

“U Rusiji sam našao novu sreću, život bez briga, uzbuđenja i nezadovoljstava … Zato, ako je Rusija spremna da mi da stalni boravak – u njoj će biti moja kuća”.

Kako je prenio Business Insider, Marinelli – koji je inicijator takozvanog Calexit-a – objavio je da opoziva peticiju koju su potpisivale pristaše neovisnosti Kalifornije jer ne namjerava se u nju (iz Rusije) vraća u skorije vrijeme.

Ožujska anketa Rasmussen reports pokazala je da se više od 30 posto Amerikanaca ne protivi odcjepljenju Kalifornije.

Krajem siječnja je u toj državi SAD počelo potpisivanje Marinelijeve “Peticije za nezavisnu Kaliforniju”.

On je poslije pobjede Donalda Trumpa izjavljivao da je njegov dolazak na vlast “vjetar u leđa neovisnosti Kalifornije”.

Marinelli posljednjih godina nije krio svoju naklonost prema Rusiji i Vladimiru Putinu kao “svjetioniku” za sve suverenističke i antiglobalističke pokrete u svijetu. Ipak je njegova odluka da napusti Kaliforniju i odustane od daljnje borbe za njenu neovisnost – više nego neočekivana.

Vjerojatno nije slučajno što on sve svodi na osobni plan: odlučio sam da se trajno preselim u Rusiju …

Ne treba isključiti vjerojatnost da su mu američke tajne službe “pomogle” da obustavi daljnju političku borbu, da povuče inicijativu za Calexit i napustiti Sjedinjene Države.
 
(fakti.org)

Inicijativa “Da Kalifornija”, koja zastupa ideju odvajanja Kalifornije od Sjedinjenih Američkih Država, želi otvoriti “veleposlanstvo” države Kalifornije u Rusiji

Grupa “DA Kalifornija” pojavila se nešto prije izbora. Čelnik aktivista Louis Marinelli posjetio je Rusiju prije dva mjeseca i sastao se sa Antiglobalističkim pokretom Rusije.

Lider pokreta upoznao se s ruskim antiglobalistima krajem rujna na konferenciji u Moskvi. Marinelli kaže da članovi ruskog pokreta dijele njegovo uvjerenje da država ima pravo na samoopredjeljenje, navodi list.

Marinelli je izjavio da se njegova “veleposlanstvo” neće baviti diplomatskim pitanjima, već će radije biti nastavno-metodološki centar koji će Rusima govoriti o povijesti i kulturi Kalifornije, jačati trgovinske veze i promovirati turizam.

Marinelli planira otvoriti ovakve centre po cijelom svijetu. On smatra da će to pomoći da Kalifornija brzo dobije pravo na neovisnost, navodi se u članku.

Marinelli je stanovnik Kalifornije i bivši nastavnik ruskog jezika. Lider pokreta “DA Kalifornija” je spreman komunicirati sa skupinama iz različitih zemalja, bez obzira na to kako ih doživljavaju u okruženju, glavno je da te skupine dijele njihovu težnju ka neovisnosti.

“Zbog toga ne vidimo problem da se ne putuje u Rusiju ili, primjerice, potpiše sporazum s ruskom grupom”, izjavio je Marinelli.

Hashtag “Calexit” odmah je stekao popularnost na društvenim mrežama 9. studenog nakon objavljivanja izbornih rezultata na kojima je pobijedio republikanac Donald Trump.

U nazivu hashtaga je direktna analogija s “Brexitom” za koji su stanovnici Velike Britanija glasovali u lipnju, podsjeća list.
 
(sputniknews.com)

“Ukoliko pozovete medvjeda na ples, ne odlučujete vi kada je ples gotov već medvjed”

Ruski predsjednik Vladimir Putin je odobrio ruskoj vojsci i obavještajcima da zaštite kurdski narod od Turske koja je zaprijetila da će izvršiti “etničko čišćenje” nad svim Kurdima.

Putin je izdao naređenje da se svi Kurdi zaštite, što mu omogućava Članak 87 ruskog Ustava po kojemu je Putin vrhovni zapovjednik oružanih snaga Ruske federacije.

Predsjednik Putin je zapovijed obrazložio činjenicom da se Turska sada smatra “ratobornom neprijateljskom prijetnjom” s obzirom na dokaze da turska vlada financira teroriste Islamske države dok ISIS šalje tankere i kamione pune nafte preko tursko-iračke granice.

Pošto ruski energetski gigant Gazprom Neft planira početi sa bušenjem nafte u Iraku iduće godine, Putin smatra da je krađa od Iraka isto što i krađa od Rusije.

Putina također brine činjenica da Turska pokušava zataškati svoje zločine, uključujući i genocidni napad na Kurde u svojoj državi zbog kojeg je preko 200.000 pripadnika ove skupine pobjeglo iz svojih domova.

Obamin režim u tome neizravno podupire Tursku pošto mu nije palo na pamet da naredi ovoj NATO članici da prestane sa ubijanjem i uništavanjem.

Predsjednik Putin se približio Kurdima nakon sastanka ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova s ​​čelnikom prokurdske stranke u Turskoj, Selatinom Demirtasa, koji je otkrio mnoge turske “mračne” tajne i kojeg je nakon toga premijer Turske, Ahmed Davutoglu, označio kao izdajnika.

Među najinteresantnijim informacijama koje je Demirtas otkrio Kremlju jeste dokaz o suučesništvu između Obaminog režima i Turske pri rušenju ruskog zrakoplova iznad Sirije 24. studenog. Glasnogovornik ruskog ministarstva obrane, Igor Konašenkov, naveo je da to potvrđuje da je američka strana proslijedila Turskoj informacije koje je dobila od Rusije o mjestu i misiji ruskog zrakoplova.

Predsjednik Putin je prije izdavanja svog naređenja upozorio članice Zaljevskog saveza sa suradnju (Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate) da će, ukoliko budu podržavali Tursku ili Islamsku državu, moći očekivati ​​trenutnu odmazdu Rusije.

Glasnogovornik Zaljevskog saveza za suradnju, katarski ministar vanjskih poslova Kaled bin Muhamed al Atijah, odmah je odgovorio rekavši da saudijska koalicija čini sve što je u njezinoj moći da se izbori protiv ekstremističke ideologije i da ne djeluje u sklopu američke koalicije.

U svakom slučaju, ukoliko Moskva podrži Kurde u borbi protiv Turske, a naročito ako im osigurati oružje koje su zahtijevali, turska politika će se naći u kaosu.

Kako kaže ruska poslovica:

“Ukoliko pozovete medvjeda na ples, ne odlučujete vi kada je ples gotov već medvjed”.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Kurdske skupine održale su sastanak na jugoistoku Turske i pozvale na proglašenje autonomije u trenutku dok turske snage vode sukobe s kurdskim pobunjenicima, kojih je, prema podacima agencija do sada ubijeno preko 200

Kurdski izvori ističu da turske snage ubijaju i civile.

Poziv na proglašenje autonomije dolazi dva dana nakon zasjedanja Demokratskog Narodnog Kongresa (DTK), koji je sastavljen od više kurdskih nevladinih organizacija, u turskom jugoistočnom gradu Diyarbakir.

“Pravičan otpor koji pruža naš narod protiv politika koje degradiraju kurdski problem je u svojoj suštini zahtjev za lokalnom samoupravom i lokalnoj demokracijom”, navodi se u konačnom tekstu rezolucije koja nosi naziv “Deklaracija političke odluke o pitanju samouprave”.

Nema sumnje da će ovaj poziv dodatno eskalirati napetosti i sukobe između Kurda i turskih vlasti koje se oštro protive bilo kakvoj autonomiji koja bi eventualno mogla voditi u proglašenje kurdske države.

Turski predsjednik Recep Erdogan rekao je u svom posljednjem govoru da Turska nikada neće dozvoliti stvaranje nove države unutar njenih granica.
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)

Predstavnici domorodačkog stanovništva Aljaske i Havaja obratili su se Ujedinjenim Narodima sa molbom da se razmotri pitanje nezakonite aneksije njihovih teritorija od strane vlasti SAD u okviru Vijeća UN koji će biti održan 11. svibnja i zatražili da im se da pravo na samostalnost i održavanje referenduma

Prema priopćenju, objavljenomnedavno zasjedanju UN u Ženevi, teritorija Aljaske i Havaja 1959. godine progutale su Sjedinjene Države prijevarom i namjernim kršenjem mandata i principa UN i procesa samostalnosti”.

Kako prenosi agencija Tass, stanovnici ove dvije savezne američke države pozvali su UN da “isprave grešku” i mirnim putem organiziraju održavanje referenduma na Aljasci i Havajima.

“Oni uzimaju našu zemlju i u ogromnim količinama eksploatiraju mineralne resurse, nanoseći štetu okolici. Smatramo da nam Rusi mogu pomoći. Godine 2017. navršit se 150 godina od vremena kad je Rusija Americi prodala Aljasku. Kada bismo mogli, radeći s Rusijom, da predočimo istinu o tome što se doista dogodilo u povijesti i promijenimo iskrivljenu koncepciju o Aljasci i našim narodima, mislim da bi to bio dobar način da se ispravi situacija”, izjavio je predstavnik Aljaske u formiranoj radnoj skupini “Savez Aljaska-Havaji za samostalnost” Ronald Barnes.

“Naša kultura se guši. Politika SAD je usmjerena ne samo protiv naše kulture, već i cijele planete, jer se na Havajima nalazi vojna baza Pearl Harbor. U vrijeme vojnih vježbi, oni zagađuju našu zemlju i vodu. Od toga se razbolijevaju ljudi. To predstavlja zloupotrebu naše zemlje i naroda. Mi ne želimo biti dio vojne mašinerije”, dodao je predstavnik havajac Leon Siu.

Velika Britanija se raspada na Malu Englesku i ostale

Škotski politički potres nije gotov, a ostatak Ujedinjenog Kraljevstva nema pojma što se događa i nije u stanju shvatiti posljedice onoga što se nedavno dogodilo.

“Sjeverno od granice”, kako Englezi vole nazivaju Škotsku, od danas postoji praktički samo jedna politička stranka, stranka škotskih nacionalista, SNP.

Premda već godinama upravljaju tamošnjom vladom, sve do nedavno nisu imali značajan broj predstavnika u Westminsteru. Sada, od 59 članova parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva koliko dolazi iz Škotske, SNP ima 56. Laburisti, kojima je Škotska bila sigurno utočište desetljećima, više ne postoje u tom dijelu ove zemlje.

Tako su se Britanci jutros probudili u dvije različite države, i to je toliko jasno da čak i sami Englezi počinju stidljivo govoriti o smrti njihove unije i o mogućnostima da je David Cameron posljednji premijer Velike Britanije, kao što se moglo čuti od komentatora na BBC-u.

Sada se pojavljuje pitanje legitimiteta nove britanske vlade, pošto će, pod jedan, vladu formirati stranka koja je praktično izabrana samo od strane Engleza, dok će Škote predstavljati nacionalistička partija koja želi neovisnost.

Drugo, Škoti se nalaze u situaciji da moraju prihvatiti vladu David Camerona kojeg mnogi optužuju da je pobijedio širenjem škotofobije.

Treće, po prvi put u povijesti britanske politike, postoji ovakva podjela glasova po nacionalističkoj liniji koja prati unutarnje granice u zemlji; dvije glavne unionističke stranke, konzervativci i laburisti, pukli su izvan Engleske i Walesa (u kome su pobijedili laburisti), ne postoje praktično ni u Škotskoj ni u Sjevernoj Irskoj. Istina, Sjevernom Irskom dominiraju dvije stranke koje se zalažu za opstanak unije, ali to nisu ove dvije koje operiraju na nacionalnoj razini.

Četvrti aspekt novonastale situacije je da onaj koji je poznat od ranije, ali je sada izraženiji nego ikada. Naime, SNP je ljevičarska stranka, a Škotska glasa za takve opcije već dugi niz dekada. Velška partija je također ljevičarska, također traži neovisnost, i u novom sazivu parlamenta imat će tri mjesta. Sinn Féin, stranka irskih nacionalista, imat će četiri mjesta u parlamentu. Unatoč tome, na vlasti u UK će biti desničari. Koje su, moramo ponoviti, praktično odabrali samo Englezi.

Konačno, i Škoti i Velšani žele, čak i ako izbore neovisnost, ostanu u Europskoj uniji. Englezi, mnoge ankete pokazuju, to ne žele.

Dodatni problem u ovoj zamršenoj jednadžbi je i činjenica da je David Cameron praktično pobijedio na ovim izborima zahvaljujući obećanju da će 2017. godine organizirati referendum po pitanju ostanka UK u EU, ali također i sa implicitnim obećanjem da će “engleski zakoni važiti za engleske glasove”.

(Kratko pojašnjenje: Velika Britanija je zemlja sastavljena iz četiri dijela, Engleske, Škotske, Walesa i Sjeverne Irske. Izuzev Engleske, svi ovi dijelovi imaju svoje vlastite parlamente i vlade s manjim ili većim nadležnostima. Drugim riječima, svi oni glasuju za parlament cijele Britanije iz koga se formira vlada koja upravlja i Engleskom, ali postoje pitanja u tim drugim dijelovima na koje Englezi ne mogu utjecati. Na neki način, pravno gledano, Englezi su građani drugog reda u Velikoj Britaniji, međutim, pošto su ogromna većina stanovništva, to je tako samo na papiru.)

Ovo može značiti samo jedno: formiranje engleskog parlamenta, koji trenutno ne postoji, a to može biti uvod u federalizaciju zemlje i konačno njen raspad.

Izgleda da je neuspješni škotski referendum prošle jeseni bio samo uvod u potres, da je pokrenuo duhove na sjeveru umjesto da ih umiri kako se očekivalo, i da ćemo uskoro, vrlo brzo, imati novi referendum koji SNP neće izgubiti, posebno ako se Englezi odluče izvući cijelu zemlju iz Europske unije. Bude li Škotska napustila uniju, slijedit će je Wales, a vjerojatno i Sjeverna Irska. Uostalom, Velika Britanija neće više biti ujedinjeno bez Škotske, imajući u vidu da su upravo Engleska i Škotska formirale prvobitno UK.

Za pet ili deset godina, ono što danas znamo kao Veliku Britaniju moglo bi postati mala Engleska.
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Moj šef, koji je inače i bio nekada u Američkom senatu je nekoliko puta napomenuo da će biti nekakva prijevara u Bosni. Mjesec dana pred navodni genocid u Srebrenici mi je rekao da će taj grad biti uporište medija diljem svijeta i dao nam je upute da zovemo medije

Robert Baer, ​​bivši visoki izaslanik i časnik CIA, ujedno je i autor mnogih djela u kojima je odavao informacije o CIA io administraciji Bill Clinton-a i George Bush-a, zbog čega je nekoliko puta uhićivan i privođen. Osobni prijatelj, Mitt Waspurh koji je radio u senatu i koji mu je davao pojedine informacije je ubijen u hotelu iz sačmarice. 

Kao visoki operativac CIA radio je na prostoru Jugoslavije u razdoblju od (1991-1994) i na Bliskom istoku. Robert Baer je sudjelovao u nekoliko dokumentaraca na National Geographic optužujući vladu Busha za rat zbog nafte!

Intervju je obavljen uživo u Kanadi, tijekom mog puta prije nekoliko dana. R

obert Baer trenutno promovira svoju knjigu-The secret of White House-u Quebecu, gdje smo i razgovarali. U intervjuu smo razgovarali o pozadini rata u Jugoslaviji.

Kad ste stigli u Jugoslaviju, gdje je to točno bilo i koji Vam je bio prvi zadatak?

Stigao sam helikopterom sa još 3 agenta. Sleteli smo 12. siječnja 1991 u Sarajevo. Zadatak nam je bio da pripazimo na navodne teroriste srpskih nacionalnosti, koji bi trebali napasti Sarajevo.

O kojim teroristima je riječ i zašto bi oni navodno trebali izvršiti te napade?

O srpskom, dani su nam spisi da grupa po imenu “Vrhovna Srbija” planira izvesti bombaške napade na ključne zgrade u Sarajevu zbog želje da Bosna izađe iz tadašnje Jugoslavije.

Da li je takva grupa postojala i što ste Vi točno radili u Sarajevu po naradbi naredbe CIA-e?

Takva skupina nikad nije postojala! I nas je centrala prevarila. Imali smo zadatak da upozoravamo i širimo paniku među političarima u Bosni, jednostavno punili smo im glavu da će Srbi napasti. U početku smo i mi prihvatili priču, ali poslije smo se malo zapitali. Zašto dižemo paniku kad ta skupina očligledno ni ne postoji?

Kako i kada se završila da operacija i je li imala neko ime?

Za mene je završila nakon 2 tjedna, dobio sam novi zadatak u Sloveniji. Inače operacija je trajala još mjesec dana i imala je naziv “ISTINA”. Iako je to bilo sve samo ne to! Iako je to bilo sve samo ne to!

Kažete otišli ste u Sloveniju, kojim povodom?

Tamo sam dobio instrukcije da je Slovenija spremna proglasiti neovisnost, dane su nam pare, nekoliko miliona dolara, uz taj novac mi smo financirali razne nevladine organizacije, oporbene stranke i razne političare koji su raspaljivali mržnju.

Kakvo ste Vi imali mišljenje zbog te propagande od strane CIA, i što su o tome misliš vaše kolege?

Svakako da se zadatak ne odbija od CIA-e, pogotovo ne tada jer su svi bili nervozni i skloni paranoji! Mnogi agenti i visoki činovnici CIA su nestajali samo zato što su odbili raditi propagandu protiv srba u Jugoslaviji. Ja osobno sam bio šokiran dozom laži naše agencije i političara! Mnogi agenti CIA su radili propagandu a da nisu ni svjesni što rade. Jednostavno svatko radi djelić priče, i samo onaj tko je sklopio cijelu priču zna pozadinu a to su političari.

Znači je postojala propaganda isključivo prema Srbima?

Da i ne. Propaganda je imala za cilj da zavadi države i da se one odvoje od matične Jugoslavije. Morali smo izabrati žrtveno janje koje bi bilo krivo za sve. Netko tko bi bio odgovoran za rat i nasilje. Srbija je odabrana jer je na neki način bila nasljednica Jugoslavije.

Možete li nabrojati političare koji su u bivšoj Jugoslaviji bili plaćeni od strane CIA?

Da, mada je to delikatno. Stipe Mesić, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izebegović, mnogi savjetnici i članovi vlade Jugoslavije, plaćeni su i bili srpske generali, novinari pa čak i pojedine vojne formacije. Jedno vrijeme je plaćen bio i Radovan Karadžić ali je prestao da uzima pomoć kad je shvatio da će biti žrtvovan i optužen za zločine u Bosni. Bio je izrađen od Američke administracije. Bio je izrađen od Američke administracije.

Spomenuli ste kontrolu i financiranje medija, kako je to bilo točno?

To se već zna, pojedini agenti CIA su bili zaduženi za pisanje službenih izjava koje bi spikeri čitali na vijestima. Naravno spikeri nisu ništa znali, oni su to dobili od svog šefa, a on od svog koji je bio naš čovjek. Postojao je jedan zadatak za sve, a to je da se kroz televiziju širi mržnja, nacionalizam i skroz su se isticale razlike među ljudima.

Možete li reći nešto o tome ukoliko znate?

Da! Od 1992 sam u Bosni bio ponovo, ali ovog puta smo trebali obučavamo vojne formacije koje su predstavljale Bosnu, novu državu koja samo što je proglasila neovisnost. Srebrenica je preuveličana priča i nažalost veliki broj ljudi su izmanipulirani. Broj žrtava je jedank ubijenim srbima i drugima ali Srebrenica je politički marketing. Moj šef, koji je inače i bio nekada u Američkom senatu je nekoliko puta napomenuo da će biti nekakva prijevara u Bosni. Mjesec dana pred navodni genocid u Srebrenici mi je rekao da će taj grad biti uporište medija diljem svijeta i dao nam je upute da zovemo medije.

Kad sam pitao zašto, rekao je - vidjet ćeš. Dobivena je naredba da s novonastalom Bošnjačkom vojskom udarimo po kućama i civilima. Naravno to su bili građani Srebrenice. U tom trenutku sa druge strane udarili su i Srbi. Vjerojatno je i njih netko platio i nahuškao!

Tko bi onda mogao kriv biti za genocid u Srebrenici?

Jednostavno, žrtve u Srebrenici su bile tu zbog Bosanaca, Srba i Amerikanaca tj. nas! Ali sve je prepisano Srbima. Nažalost mnoge žrtve su sahranjene kao muslimani, a bili su Srbi ili druge nacionalnosti. Prije nekoliko godina je moj drug, bivši agent CIA i sadašnji čovjek u MMF-u rekao da je Srebrenica proizvod dogovora između Američke vlade i političara u Bosni. Srebrenica kao grad je žrtvovana jer je nakon tog navodnog zločina srba, Amerika imala povoda za napad.

Što mislite općenito zašto se Jugoslavija raspala, tj. zašto je Vaša vlada imala želju da to napravi?

Sve je jasno, ljudi koji su nekad huškali na rat, a ujedno i pripovedali o miru sada su vlasnici kompanija koje eksploatiraju razna rudna bogatstva i slično! Jednostavno, napravili su od Vas robove, vaši ljudi rade za džabe i taj proizvod ide u Njemačku i Ameriku, oni zarađuju! A Vi još na kraju morate otkupite i uvesti ono što ste sami napravili, pošto nemate novca, morate se zadužiti, to je čitava priča sa cijelim Balkanom!

Geneva - Tuđman i Milošević

Niste bili na Kosovu aktivni kao agent CIA, ali da li je i tu bilo nekog pritiska od strane Amerike?

Kako ne! Kosovo je oduzeto iz dva razloga, prvo zbog rudnih i prirodnih resursa, a drugo, Kosovo je vojna baza NATO-a! U srcu Europe je njihova najveća vojna baza.

Imate li poruku za ljude iz bivše Jugoslavije?

Imam. Neka zaborave prošlost, ona je iscenirana i lažirana. Izmanipulrani ste, oni su dobili što su htjeli i glupo je da se Vi još mrzite, morate pokazati da ste jači i da ste shvatili tko je sve napravio! Ja se iskreno ispričavam! Zato duže vrijeme i otkrivam tajne CIA-e i Bijele kuće!

Čini li vam se da se i danas 20 godina nakon rata događa ista stvar kroz medije zemalja bivše Jugoslavije? Manipulacija, širenje mržnje, širenje straha…? Sami prosudite.
 
(vestinet.rs/uredio i preveo:nsp)