Više od trećine studenata koji su pohađali privatne fakultete proklinje svoje dugove studentskih kredita

Gotovo dvije trećine američkih diplomiranih studenata ozbiljno žali zbog svog odlaska na fakultet, a mnogi su ogorčeni što su preuzeli ogromna opterećenja studentskih kredita ili što su studirali bezvrijedna stupnjeve humanističkih znanosti, pokazalo je nedavno istraživanje.

Više od četvrtine diplomiranih studenata s diplomom fakulteta žalilo se što je uzelo studentske kredite koje si ne mogu priuštiti više nego išta drugo, prema Payscaleovoj online anketi o plaćama, provedenoj u travnju i svibnju, objavljenoj u utorak.

Milenijalci su bili posebno žalosni zbog svojih lošeg obrazovnog financijskog izbora, iako je Generacija X na drugom mjestu po kreditima, te su čak i neki Baby Boom ispitanici naveli dug kao izvor svojeg žaljenja.

Budući da je dug studentskih kredita premašio 1,6 bilijuna dolara ove godine u Americi, što premašuje čak i goleme dugove Amerikanaca sa kreditnim karticama, lako je vidjeti zašto mnogi studenti žele da nikada nisu potpisali svoje papire o zajmu, pogotovo nakon što je školarina za javne fakultete također porasla 62 posto u posljednjem desetljeću.

Više od trećine studenata koji su pohađali privatne fakultete proklinje svoje dugove studentskih kredita, dok nešto manje od četvrtine njihovih kolega sa javnih fakulteta dijeli taj osjećaj.

Međutim, ne žale svi studenti što su izabrali ovaj put. Oni s inženjerskim stupnjevima imali su najmanje žaljenja od bilo kojeg ispitanika, od kojih je 42 posto zadovoljno njihovim obrazovanjem na fakultetima, što je brojka koja ne iznenađuje.

No, potpuno tri četvrtine ispitanika sa fakulteta humanističkih znanosti žali se zbog svog obrazovanja, uključujući 21 posto koji su izrazili žaljenje zbog svoje odluke o izboru odabranog predmetnog područja, potvrđujući klišee o “beskorisnim” stupnjevima slobodnih umjetnosti, ostavljajući diplomante u dugovima s malo izgleda za posao.

Teško da se bilo koji inženjerski i računarski stručnjaci žale zbog svog izbora fakulteta, međutim samo 8 i 4 posto želi promijeniti i odabrati drugi put studiranja.

Samo 34 posto ispitanika uopće nije izrazilo žaljenje – s obzirom na to koliko radnih mjesta, pa čak i radnih mjesta na početnoj razini, zahtijeva diplomu u SAD-u.

Osobito s porastom automatizacije preuzimanja sve većeg dijela nekvalificirane radne snage i tvorničkih poslova koje su nekada obavljali ljudi, očekivanja da Amerikanci pohađaju koledž nikada nisu bila veća.

Niti, nažalost, nema troškove visokog obrazovanja. Oko 70 posto diplomiranih studenata na fakultetima izašlo je u „stvarni svijet“ te je opterećeno dugom studentskih kredita u 2019. godini, s prosječnim opterećenjem od 33.000 dolara.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Imamo sve – a sve smo nesretniji. Evo zašto je to tako i kako to promijeniti

U sad već klasičnom tekstu Boris Dežulović opisuje kako ga je neki Beograđanin zapitao: “Zašto ste vi Hrvati takvi namćori kad vam sve ide na ruku”?

Na pitanje “koje sve”, čovjek je iz rukava sasuo “sijaset blagodati”, odnosno “hrvatskih komparativnih prednosti”: “imate unutarnji avionski promet (mi nemamo)”, “bili ste treći na svijetu u nogometu”, “imate tri-četiri puta veće plaće od ostalih u regiji”, “pobijedili ste u ratu”, “imate najljepše more na svijetu”, “Janicu i Ivaniševića”, “ušli ste u EU i NATO”, “zauvijek ste se riješili Srba i Jugoslavije i opet stalno kukate i cendrate”.

“Da smo mi pobijedili u ratu”. nastavio je Beograđanin, “da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno”.

Beograđaninova se konstatacija oslanjala na golim okom vidljivi hrvatski pesimizam, kojeg je tad potvrđivala Gallupova anketa, a da se u zadnje tri godine ništa nije promijenilo nabolje svjedoči i novo UN-ovo izvješće o sreći.

U njemu je Hrvatska još nesretnija – pala je čak za pet mjesta u odnosu na prošlu godinu! Zauzeli smo 82. od 156 mjesta. Najsretniji su Finci (kod njih su čak i izbjeglice najsretniji), odmah do njih je Norveška, slijede Danska, Island, Švicarska, Nizozemska, Kanada, Novi Zeland, Švedska i Australija.

Odmah je vidljivo da je riječ o zemljama u kojima se cijene individualizam i postignuće, rad i red, ali postoji i jak osjećaj za socijalnu pravdu. Na stranicama koje slijede naši najugledniji stručnjaci, istaknute javne osobe, pokušali su odgovoriti “zašto smo takvi namćori” odnosno zašto kao nacija nismo sretni.

Nalazi su spektakularni od našeg kolektivizma, koji izgovor za neuspjehe redovito traži u drugima, do jala koji (opet) u drugima vidi idealnu priliku za proizvodnju frustracija, od vječitog uspoređivanja s drugima, do vrste i tipa prehrane, od nepravednosti našeg sustava (imamo najviše sudaca, a najmanje pravde), do vječne mantre o resursima, sve je tu istraženo, opisano, dijagnosticirano… Evo nalaza i recepata.

Seks nam je OK, ali država nas rastužuje

Siromaštvo je definitivno jedan od razloga naše nesreće , smatra Nataša Barolin Belić, gestalt psihoterapeutkinja i seksualna terapeutkinja.

No kod ljudi kojima su egzistencijalne potrebe zadovoljen,e a svejedno su nesretni, problem može biti u načinu života i svim obavezama koje ovo društvo zahtijeva od zaposlenih osoba.

Naš sustav na mnoge načine uvjetuje da ljudi dolaze doma trajno nesretni, što se odražava na obitelji i bračne odnose. Hrvati, doduše, nemaju velikih problema sa svojom seksualnošću. No ekonomska situacija potiče nesreću u obitelji i partnerskim odnosima.

Osim toga, psihologinja kaže da u takve odnose ulazimo vrlo nepromišljeno. “Ljudi se često nađu u braku s osobom s kojom nisu sretni i ne mogu zadovoljavati svoje osnovne potrebe. Ljudi ne promišljaju puno o odnosima”, rekla je Barolin Belić.

Svejedno, ako država ne osigura uvjete da se može raditi i zaraditi, da nam plaća bude dovoljna da možemo normalno živjeti, teško ćemo si sami pomoći.

“Hrvati trebaju početi razvijati svijest o sebi. Postaviti si pitanja ‘tko sam ja?’, ‘gdje živim?’, ‘kakav je ovaj svijet?’, ‘s kakvim osobama se želim družiti?’ i ‘kakva osoba želim biti?’ Potrebno je postaviti ovakva dublja pitanja jer ćemo tako početi zrelije ulaziti u partnerske i bračne odnose.

Ljudi koji su otvoreni rastu i promjeni te dolaze na terapiju, nakon određenog perioda rada na odnosu postaju mnogo zadovoljniji i sretniji”, kaže psihologinja.

Hrvati se trebaju riješiti osjećaja nezadovoljstva njima samima, a Barolin Belić kaže da se to može postići jedino kontinuiranim radom na sebi kroz osvještavanje, čitanje knjiga, učenje, širenje pogleda na svijet, pa čak i različite duhovne prakse.

“Što smo zadovoljniji sa sobom i što više sreće imamo sa sobom, mislim da ćemo imati i puno bolje partnerske odnose te biti i mnogo sretniji”, zaključuje Nataša Barolin Belić.

Za polovicu tuge krivi smo sami…

Prva doktorica za sreću u Hrvatskoj, Anita Freimann, docentica je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a doktorirala je na temi o ekonomiji sreće. To je, objašnjava dr. Freimann, novija ekonomska grana koja se bavi kvalitetom života stanovnika te proučava razinu zadovoljstva i sreće. Razvila se prije 40-ak godina u svijetu, no u Hrvatskoj je još relativno nov pojam kojim se bave malobrojni znanstvenici.

Ekonomija sreće kombinira ekonomiju i psihologiju pa je time sreća postala mjerljiva, nije na trivijalnoj razini i može metodološki kvantificirati na razini cijeloga svijeta.

Samim time može se vidjeti gdje žive najsretniji ljudi na svijetu, iako je za ljude i političke sustave puno korisnija kad se radi na manjim teritorijalnim cjelinama, poput županija ili gradova, jer tad politika može poduzeti konkretne promjene u smjeru sreće.

Hrvati su od 150 svjetskih zemalja, koje obično sudjeluju u istraživanjima, negdje na polovici ljestvice, što je zapravo porazno i govori da smo prilično nesretni ljudi.

Najsretnije su skandinavske zemlje, poput Finske, Danske ili Norveške. Hrvati su nesretni dijelom zbog kolektivističkog pristupa životu, dok ljudi u sretnijim zemljama više njeguju individualistički pristup. To znači da se oslanjaju na sebe i nemaju potrebu biti prosječni.

S druge strane, u Hrvatskoj vlada veliki egzistencijalni strah, mnogi odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom, a u situaciji ako ne znate hoćete li sutra imati što dati djetetu jesti, sigurno ne razmišljate o sreći.

S treće strane, Hrvati su opterećeni mišljenjem okoline pa u tom smislu stalno gledaju kako drugi žive i uspoređuju se s njima, a odatle proizlazi i fenomen socijalne komparacije.

Nećemo se uspoređivati s Billom Gatesom kao najbogatijim čovjekom svijeta, ali ćemo se uspoređivati s ljudima istog obrazovanja, prihoda ili mogućnosti. Ako su u nečemu bolji, postajemo zavidni, a to nas čini nesretnima.

Sreća je stanje uma i ovisi samo o nama, pa onda čovjek koji je nesretan neće odjedanput postati sretniji samo zato što se preselio u najsretniju zemlju na svijetu.

Znanstvenici smatraju da pola faktora sreće ovisi o genetici, dakle o tome koliko su nam roditelji bili sretni, a ostatak ovisi o nama samima i činjenici kako reagiramo u pojedinim situacijama.

Isto tako, novac i imovina nisu nikakva garancija sreće. Jasno, ako nemate novca dovoljno za ispunjenje osnovnih egzistencijalnih potreba, onda vam svaka dodatna kuna predstavlja radost i više sreće jer ćete moći kupiti kruh ili mlijeko.

Međutim, kad čovjek dođe do razine prosječnih prihoda, sreća više ne raste s daljnjim povećanjem prihoda. Postoje istraživanja u svijetu koja se bave dobitnicima na lotu pa su tako zaključili da je 90 posto dobitnika izrazito nesretno i da im je dobitak promijenio život na gore.

Više novca može donijeti osjećaj zadovoljstva ako smo ga sami zaradili, ali ako je novac pao s neba, jednako tako i odleti iz naših života. Smatram da Hrvatska ima jako dobre izglede da postane sretnija država, a to je s jedne strane i politička odluka za koju u ovom trenutku nema sluha, no to će se promijeniti.

Europska komisija radi na zakonima koji će zahtijevati od članica da najmanje jedanput u dvije godine provedu istraživanja o sreći nacije kako bi povećali kvalitetu života svojih građana. To će morati i Hrvatska.

S druge strane, kralj male himalajske države Butan prije puno godina ustvrdio je da ga ne zanima bruto nacionalni dohodak (BDP), nego je osmislio novi koncept bruto nacionalne sreće (BNS). To je uveo u obrazovni sustav pa djeca još od vrtića tijekom cijelog školovanja uče o sreći i zadovoljstvu te kako kultivirati sreću i biti sretan čovjek.

Samo time iz klupa izlaze samosvjesni mladi ljudi koji izrastaju u sretne pojedince. Nadalje, kod njih, ali i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima te u još nekim državama, postoje ministarstva sreće. To su nezavisna državna tijela kojima je jedini zadatak propitati kakav će utjecaj na kvalitetu života u tim državama imati donošenje pojedinih zakona.

Ako je taj utjecaj loš, zakoni ne prolaze i nikad ne budu doneseni. U Hrvatskoj sam razgovarala s brojnim predstavnicima lokalnih zajednica, ali u svemu ovome trenutačno ne vide previše smisla jer su opterećeni politikom i trenutačnim okolnostima. Dok se to ne aktivira, pojedinac može puno poduzeti i učiniti kako bi postao sretnijim bez obzira na opću klimu u društvu.

To znači da bismo za početak mogli manje vremena provoditi istražujući medije. Prema jednom istraživanju, moderan čovjek današnjice iz okruženja i medija u samo jednom danu prima toliko informacija koliko je čovjek u 16. stoljeću primio tijekom cijeloga života. Naš mozak nije se u nekoliko stoljeća toliko drastično promijenio.

Stoga bi nam dobro došao odmor od svih tih informacija kojima smo bombardirani. Imamo premalo vremena za sebe, pa je recept svakako i taj da pronađemo trenutke samo za nas. U tom vremenu možemo meditirati, provoditi vježbe disanja ili bilo koju tehniku opuštanja kakvih danas ima bezbroj.

I u konačnici, najvažnije je prestati živjeti život u skladu s tuđim očekivanjima. Kod nas se očekuje da čovjek završi fakultet, oženi se, ima djecu… No nekoga to ne veseli. Pojedinci među nama mogu sasvim solidno živjeti i od poslova za koje ne treba diploma fakulteta.

Za nekoga drugoga možda sreća ne leži u rađanju i djeci, pa zašto se onda siliti na to? Trebamo si dopustiti veću slobodu, a to u konačnici vodi do zadovoljnijeg života, zaključila je doc. dr. sc. Anita Freimann s Ekonomskog fakulteta u Osijeku.

Ona je doktorirala na temu sreće u Osijeku, a tijekom istraživanja na reprezentativnom uzorku od 1019 ispitanika otkrila je kako je u Osijeku najsretniji građanin muškarac koji živi u Industrijskoj četvrti s prosječnom plaćom. Što bi tek bilo da se istraživanje odnosilo na cijelu zemlju.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.

 
(express.hr)

Obojene revolucije su nastale kao odgovor na nezadovoljstvo stanovništva, koje je legitimno, ali je zloupotrebljeno u svrhe političkih interesa SAD

Svaka obojena revolucija imala je svoj korijen, uzrok, tijek i rezultate. Zajednička im je želja za krucijalnom promjenom, za ljudskim slobodama, vladavinom prava i većim mogućnostima zapošljavanja, pogotovo za mlađu generaciju.

Međutim, s rušenjem Berlinskog zida i kolapsom Varšavskog pakta otvorio se prostor istoka Europe i Bliskog istoka koji su Sjedinjene Države pokušale popuniti svojim političkim, ekonomskim i vojnim prisustvom.

To je dovelo do jačanja nestabilnosti u određenim zemljama i pomoći onim političkim snagama koje su obećavale takve promjene koje bi vodile širenju NATO-a ka istoku i približavanju ruskim granicama.

“Sve što se dešavalo u Ukrajini i na Bliskom istoku imalo je za cilj približavanje i kontrolu ruskih granica prema Zapadnoj Europi. Bojim se da je ovo što se sada događa na Bliskom istoku nastojanje da se destabilizira i sama Europa, i ta destabilizacija je inspirirana od određenih centara moći u SAD“.

Nije prejako reći da su obojene revolucije samoubojstvo država, to je zapravo prava dijagnoza.

Kada bi ljudi koji su obmanuti da uzmu učešća u masovnom aspektu obojene revolucije znali što rade, kojim ciljevima stvarno služe i što će biti posljedice njihovih lakomislenih i nepromišljenih postupaka, nikada u tome ne bi uzeli učešće, kaže on.

“Sve se radi pod plaštom jedne iluzije koja se sastoji od prividnog nastojanja da se izađe u susret aspiracijama ljudi koje su potpuno normalne – za boljim životom, za reguliranjem njihovih eventualnih nezadovoljstava nekim objektivnim uvjetima u kojima žive …”.

Sve to mogu biti legitimni povodi za nezadovoljstvo, smatra on, ali oni koji mobiliziraju to nezadovoljstvo i usmjeravaju ga u pravcu državnog samouništenja to ne rade radi širenja demokracije ili iz želje da zadovolje aspiracije ljudi, nego da ih iskoriste radi dovođenja na vlast garniture koja će služiti stranom faktoru koji je inspirira, financira i usmjerava lažni proces koji se zove obojena revolucija.

“Da biste prepoznali proces obojene revolucije, morate uvijek imati širom otvorene oči za obrazac koji se ponavlja. U Americi postoji izreka, koja je u ovom slučaju relevantna: ako se kreće kao žaba, ako krekeće kao žaba i ako liči na žabu, onda je u pitanju žaba“.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(rs.sputniknews.com/uredio:nsp)