Višak masnog tkiva je znak da su na putu ozbiljniji zdravstveni problemi. Nekoliko studija pokazuje da je pretilost preteča dijabetesa, srčanih bolesti, artritisa i raka

Sada šokantna nova studija povezuje da pretilost smanjuje volumenom sive tvari.

Kako se mozak smanjuje, osoba postaje izložena većem riziku od ozbiljnih zdravstvenih stanja kao što je demencija.

Ovo je strašna vijest za većinu ljudi koji žive u Sjedinjenim Državama. Oko 75 posto odraslih muškaraca i 60 posto odraslih žena spada u kategoriju prekomjerne težine ili pretilosti. Ono što oni ne znaju je da im se mozak smanjuje, ne zbog starosti, i ne zbog genetike.

Istraživanje koje je objavila Američka akademija za neurologiju, usporedilo je indeks tjelesne mase (BMI), omjer struka i kuka, i ukupnu težinu masnih naslaga, uz MRI skeniranje mozga kod 9.652 osobe koje su sudjelovale u istraživanju.

U ovoj skupini, devetnaest posto ih je imalo prekomjernu težinu ili pretilo. Prema MRI skenovima ove skupine, oni s najvećim omjerom BMI i struka i kuka također su imali najniži volumen sive tvari.

Istraživači su se prilagodili drugim čimbenicima koji utječu na masu mozga, uključujući razine tjelesne aktivnosti, visoki krvni tlak, pušenje i dob.

Studija je zaključila:

“Kombinacija povišenog indeksa tjelesne mase (BMI) i “omjer struka i kuka” može biti važan čimbenik rizika za pojavu atrofije sive tvari.”

Kada se orbitofrontalni korteks smanji, osoba postaje sve impulsivnija; to može dovesti do spirale nekontroliranih prehrambenih navika. Kako masnoća na tijelu raste, višak masnih stanica također oslobađa hormone koji potiču upalu. Ova upala dalje ometa moždane stanice, umanjujući pamćenje.

Siva tvar mozga sadrži većinu živčanih stanica u tijelu. Ove živčane stanice povezane su sa stvarima poput fizičkog pokreta, koordinacije i samokontrole.

Uzročno-posljedična veza između povećanja tjelesne težine i skupljanja mozga može djelovati u oba smjera. Ako osoba dobije na težini, hoće li se njezin mozak polako početi smanjivati, ometajući njezinu sposobnost prilagođavanja?

Važno je ostati u formi kako bi se spriječilo smanjenje mozga, ali jednako je važno zaštititi živčane stanice od pošasti toksičnih elemenata poput aluminija. Aluminij se nagomilava u mozgu i uništava živčane stanice.

Masna riba, kao što su skuša, losos, sardine ili pastrva štite mozak jer u mozgu isporučuju omega-3 masne kiseline, osobito dokosaheksaensku kiselinu (DHA). Omega-3 se koriste u membranama mozga kako bi se poboljšala stanična struktura i poboljšala signalizacija u mozgu. Chia sjemenke, laneno sjeme, konoplja i orasi osiguravaju istu hranjivu tvar.

Gljive su još jedna vrsta hrane koja podržava rast živčanih stanica. Chaga, reishi, cordyceps i gljive lavovske grive mogu vrlo dobro koristiti mozgu.

Biljke s visokim sadržajem flavonola, poput kakaoa, podupiru rad regije hipokampusa u mozgu, poboljšavajući pamćenje i raspoloženje. Većina biljaka je bogata flavonolima.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Rezultati istraživanja sugeriraju da potrošnja fermentiranih namirnica koje sadrže probiotike može sniziti rizik i smanjiti socijalnu anksioznost zajedno sa ostalim vrstama neuroticizama

Ova povezanost je otkrivena nakon što su znanstvenici i drugi psihijatrijski zdravstveni stručnjaci otkrili da želudac također može igrati važnu ulogu u mentalnom zdravlju.

U jednoj studiji provedenoj na 700 studenata na sveučilištu William and Mary, pokazano je da oni koji su jeli veće količine fermentiranih namirnice su imali manje društvene simptome anksioznosti.

Jedan profesor je objasnio to ovako: “Vrlo je vjerojatno da probiotici u fermentiranim namirnicama povoljno mijenjaju probavu i crijeva i pak utječu na društvenu tjeskobu.”

Biološka povezanost između crijeva i mozga poznata je već neko vrijeme.

U odnosu na anksioznost, znanstvenici vjeruju da dobre bakterije u fermentiranoj hrani povećavaju razinu kemijskog spoja pod nazivom GABA – neurotransmiter koji ima anti-anksiozni učinak na tijelo.

Drugim riječima, dobre bakterije koje se nakupljaju u crijevima kada jedemo fermentiranu hranu mogu imati izravan anti-anksiozni, sedativni učinak.

Važno je napomenuti da crijevima flora varira od osobe do osobe, tako da je teško predvidjeti potrebnu količinu krastavaca ili druge fermentirane hrane kako bi se postigao sedativni učinak.

Na isti način, teško je predvidjeti stupanj učinka “protiv anksioznosti” jedući takvu hranu.

Dok postoje samo nekoliko studija koje povezuju fermentaciju i ljudski mozak, znanstvenici su proučavali takav učinak na životinjama. Prethodne studije su otkrile vezu između probiotika i depresije ili anksioznosti.

U takvim studijama, raznovrsan unos fermentirane hrane ima izravan utjecaj na oboje – osobnost i socijalnu anksioznost.

Prema riječima dr Matthew Hilimirea, profesora psihologije na sveučilištu William i Mary, “davanje tim životinjama probiotike koje sadrže spoj GABA, to je gotovo kao da ste im dali lijekove za anksioznost. Time se čak i vlastitom tijelu povećava taj neurotransmiter koji smanjuje anksioznost.”

Znanstvenici na Sveučilištu su također napomenuli vezu između razine GABA-e u mozgu i smanjene propusnost i upale crijeva. Na ovom kraju, znanstvenici su otkrili skraćivanje vremena nuspojava u probavnom sustavu – uključujući surenje crijeva i upale – kada se konzumiraju fermentirane namirnice.

Istraživači su u studiji objasnili vezu probava/mozga:

“Fermentirane namirnice koje često ulaze u tradicionalni prehrambeni jelovnik imaju potencijal da utječu na zdravlje mozga preko djelovanju bakterija koje su primijenjene na hranu ili piće, i načina na koji se fermentira hrana ili piće i time direktno utječu na naše vlastite mikrobiote … i to se može manifestirati na ponašanje … “

Fascinantno, broj neurona u našem probavnom sustavu sadrži otprilike isti broj neurona koji se nalaze u našoj leđnoj moždini.

Zapravo postoji i naziv za ovaj aranžman neurona u crijevima – trbušni živčani sustav, koji se često naziva naš “drugi mozak”.

Zbog tih neurona, naša crijeva su sposobna reagirati bez komunikacije sa našim mozgom. U stvari, otkriveno je da žudnja za određenim namirnicama ne mora doći iz mozga uopće, već iz crijeva.

Naš mikrobiom, zajednica bakterija koja se nalazi u našem probavnom sustavu, je pod utjecajem naših godina, genetskom kodu, razini stresa, i mjesta gdje živitmo.

Nadalje, ovaj mikrobiom je sposoban komunicirati s našim središnjim živčanim sustavom (CNS), a koji utječu na naše osobine ponašanja.

U jednoj studiji, sudionici su bili podijeljeni u dvije skupine, jedni koji su jeli pobiotike svaki dan i oni koji su uzimali placebo. Nakon samo tri tjedna, skupina koja je jela prebiotike imala je niže razine hormona stresa kortizola, te su u testovima imali manju pozornost na negativne informacije i više pažnje na pozitivne informacije.

Kiseli krastavci, kiseli kupus, jogurt, itd – možgu pokrenuti reakciju crijeva koja može otpustiti stres i anksioznost u mozgu.

Također, naučili smo da su crijeva doista “svojeglava”, i ona koja mogu utjecati na naše misli i ponašanje.

Ako smo spremni jesti zdravu hranu, vježbati i raditi dobre stvari potrebne za promicanje zdravlja crijeva, možemo pronaći naše bolje mentalno zdravlje.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Znanstvenici su uspjeli pokazati kako se autizam razvija kao posljedica procesa u mozgu i kako se ti procesi mogu preokrenuti. Možda će samo to biti dovoljno za liječenje ovog poremećaja

Autizam je poremećaj ponašanja koji ima brojne genetske uzroke, a po najnovjim istaživanjima čak korjene vuče iz cjepiva. Njegovi simptomi su povučeno i repetitivno ponašanje, poput ljuljanja naprijed natrag u sjedećem položaju i izbjegavanje svake socijalne interakcije.

Istraživači s MIT-ja su uspjeli preokrenuti neke od procesa razvoja tih simptoma tako što su pronašli jedan specifični gen, “Shank3″, koji nedostaje nekima od onih koji pate od autizma, piše MITNews.

U studiji koju su proveli na miševima, oni su dokazali da uključivanje tog gena, u kasnijem razdoblju života, omogućuje mozgu uspostaviti neuronske veze koje mu nedostaju i tako proces razvoja autističnog ponašanja preokrenuti u proces ozdravljenja.

Rezultati govore da je zaista moguće utjecati na mozak pacijenta čak i u odrasloj dobi i da su neki degenerativni procesi izlječivi. To daje nadu da će se u budućnosti pronaći uspješan tretman za autizam – kaže profesor Guoping Feng, s MIT-ja.

Protein koji proizvodi gen “Shank3″ je odgovoran za organizaciju stotina drugih proteina koji sudjeluju u stvaranju i održavanju neuronskih veza. Proučavajući rijetke slučajeve u kojima postoji defekt ovog gena, omogućilo je bliži uvid u neurobiološki mehanizam koji dovodi do autizma. Nedostatak ili defekt ovog gena vodi do poremećaja neuronskih veza, što dovodi do razvoja simptoma autizma, a to je jasno pokazano ovom studijom na miševima.

Istraživanje je podrazumijevalo da se genetskim inženjeringom isključi gen “Shank3″ kod miševa, u embrionalnoj fazi razvoja, ali da kasnije, intervencijom u prehrani, ponovo može uključiti.

Miševi su razvili simptome autizma, ali kada im je kasnije, u odrasloj dobi, gen ponovno uključen, uspjeli su suzbiti autistično ponašanje i uspostaviti socijalnu interakciju.

Pogledajte video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegram.rs/uredio:NSP)

Razne sofisticirane tehnologije kontrole uma već postoje. Znanstvenici su 2013. u laboratoriju uzgojili “minijaturne” ljudske mozgove, a najavljuju i razvoj daljinskog “skenera misli” – i uređaja za praćenje, stvaranja “umjetnih sjećanja”… Znanstvenici bi “jednoga dana” mogli pristupati i “snovima, sjećanjima i slikama proizvedenima u mozgu…”

Nema puno novoga u tvrdnji da je povijest čovječanstva obilježena razvojem tehnika kontrole uma ili barem nastojanjima u tom smjeru. Čak i u drevna vremena kad su vladari otvoreno vladali golom silom morali su potčinjenima ponuditi barem neki izgovor, pa makar bila to i neprovjerljiva teza da su kraljevi predstavnici Boga na Zemlji.

S razvojem društva, tehnologije i sveopće umreženosti razvijene su, naravno, metode stvaranja pristanka što je nazvano propagandom, ali razvoj znanosti (kako sa strane upoznavanje mehanizama ljudskog tijela tako i sa strane računala, radiotehnologije i elektronike) donio je i neke mogućnosti koje nikad prije nisu bile viđene.

Razumijevanje načina na koji naše misli i stanja ovise o našem hardwareu tj. mozgu, koji upravlja kako kemijom organizma tako i električnim tokovima, omogućilo je razvoj tehnologija za interakciju koje su u posljednjih nekoliko desetljeća postajale sve sofisticiranije. Većina najvećih proboja u stalnom su skrivanju pod isprikom nacionalne sigurnosti, ali čak i one objelodanjene spoznaje imaju uznemirujuće implikacije.

U dva nastavka proći ćemo kroz neke od njih. I dok će se drugi dio baviti elektromagnetskom kontrolom uma (za koju postoje uvjerljive naznake da je također već razvijena mada je mnogi optimisti smatraju tek znanstvenom fantastikom) u ovom prvom sažeto ćemo promotriti današnje dosege umrežavanja mozgova i sličnih pothvata.

Do 2050. godine

Naravno, na tako važne teme “šapu” će uvijek staviti vojska i obavještajne službe, pa ne čudi da izvješće Američkog ratnog zrakoplovstva još iz 1995., u odlomku pod naslovom „Upravljanje biološkim procesima”, predviđa da ćemo prije 2050. „steći jasno razumijevanje o radu ljudskog mozga, kako on doista upravlja raznim tjelesnim funkcijama i kako se njime može manipulirati. (…) Već možemo naslutiti razvoj izvora elektromagnetske energije (…) koji se mogu spojiti na ljudsko tijelo na način da omoguće pojedincu da spriječi voljne mišićne pokrete, upravlja emocijama (a time i postupcima), izazove san, prenosi sugestije, remeti … pamćenje, iznjedri sklop iskustava te izbriše sklop iskustava.“ Uskoro ćemo biti na pola puta od 1995. do 2050. Možda je i razvoj tih tehnologija odmakao već barem toliko daleko?

Čak i letimičan pregled “otvorene literature” pokazuje da razne sofisticirane tehnologije kontrole uma već postoje i koliko je napredna tehnologija kontrole uma bila čak još prije nekoliko desetljeća. Primjerice, izum Roberta G. Malecha iz 1974. (za koji je patent odobren 1976. i ustupljen dobavljaču vojne opreme Dorneu & Margolinu Inc). za „daljinsko nadziranje i mijenjanje moždanih valova.”

Štoviše, eksperimenti što su se provodili prije više od tri desetljeća na Istraživačkom institutu Stanford pokazali su da je moguće bazično čitanje uma iz očitanja EEG-a (elektroencefalograma), otkrivajući postojanje „jednog nesimboličkog jezika obrazaca moždanih valova” koji bi se mogao dešifrirati i prevesti.

I zaista, „do kasnih 1960-ih (…) ‘daljinsko upravljanje’ čovjekovim mozgom – postignuto bez usađivanja elektroda – već je bilo na dobrom putu da bude ostvareno.” Razvijena su sredstva za stimulaciju mozga „stvaranjem električnog polja posve izvan glave” te je otkriveno da električni pulsevi mogu stimulirati mozak pomoću daleko manje energije negoli se ranije „smatralo (…) mogućim kod stare tehnike implantiranja.” Opravdani su strahovi budućnosti u kojoj bi se na takav način moglo upravljati “ljudskim robotima”.

Mozgovi bez tijela

U Pentagonovom izvješću sastavljenom 1970-ih godina stoji da će u roku od „nekoliko godina” vjerojatno biti moguće umetati zvukove i riječi izravno u mozak (zaobilazeći uši), te koristiti „kombinacije frekvencija i značajke drugih signala za stvaranje neuroloških efekata”. U izvješću se napominje da su Sovjeti uočili „razne promjene u kemijskim procesima u tijelu” te u “funkcioniranju” mozga nakon njegova izlaganja različitim frekvencijama.

Spominju se i istraživanja s MIT-a koja pokazuju da se „magnetski moždani valovi mogu uhvatiti (…) i pojačati kao da je mozak radio-odašiljač”, bez ikakvih implantata ili elektroda. U jednom članku iz 1981. opisano je kako će „mikrovalni generatori” postavljeni na odgovarajuće lokacije te odašiljući valove pri niskoj energiji stvarati „interferentne obrasce” na osnovu interakcije s moždanim valovima (moždanim elektricitetom). Potom bi ove obrasce interferencije „računalo moglo sastaviti u trodimenzionalnu pokretnu sliku mentalnih procesa”. Drugim riječima, mogao bi se razviti daljinski „skener misli” (i uređaj za praćenje).

To je bilo tada. Je li posrijedi bio neumjereni optimizam ili početni koraci koji su izmakli cenzuri, ali u današnjim člancima o navodno novijim inovacijama na polju “čitanja misli” i tehnologije kontrole uma ponekad se tvrdi da su za čitanje i “kontrolu” uma neophodni skeneri, elektrode i blizina subjekta. Kako god da bilo, naivno je misliti da će znanstvenici povezani s CIA-om o svojim istraživanjima objavljivati znanstvene radove, s obzirom da su svi potpisali ugovore o tajnosti. Nema šale, ta riječ je o “nacionalnoj sigurnosti”! Da ne pričamo o istraživačkim programima koji ponekad “zahtijevaju” labavije etičke standarde.

No, recimo da želimo ignorirati vjerojatno postojanje “tajne znanosti” o kontroli uma. I novije spoznaje predočene javnosti dovoljno su rječite. Evo nekih primjera.

Uzgoj mozgova

2004. godine je 25.000 neurona štakora na staklenoj ploči naučilo pilotirati simulatorom mlaznog aviona lovca F-22. Nakon što su znanstvenici stavili neurone na ploču, neuroni su se brzo počeli „ponovno povezivati, tvoreći živu neuralnu mrežu, svojevrsni mozak.”

Vodeći znanstvenik dodao je da bi se „jednoga dana”, iako naravno „u ne baš najbližoj budućnosti”, mozgovi bez tijela mogli koristiti za upravljanje dronovima, premda se tim eksperimentom željelo samo povećati spoznaje o funkcioniranju mozga i možda otkriti „mehanizam disfunkcije mozga”.

U kolovozu 2013. znanstvenici su objavili da su u laboratoriju uzgojili “minijaturne” ljudske mozgove. Kao što obično biva, minimizirane su sve eventualne negativne implikacije ili razlozi za brigu, ali su zato naglašavane moguće “terapeutske” primjene za razumijevanje razvojnih mana. Jedan istraživač je ipak napomenuo da bi uzgajanje većih laboratorijskih mozgova bilo “nepoželjno”. Bu’mo vidli, rekli su slijepci!

1. srpnja 2013. u jednom je časopisu navedena tvrdnja neuroznanstvenika dr. Sergio Canavera kako je sada moguće presaditi glavu jednog čovjeka na tijelo drugoga i ponovno spojiti leđnu moždinu. Potom, rekonstruirane su, na temelju fMRI-a (funkcionalnih prikaza magnetske rezonance) mozga, nasumične slike koje su vidjeli subjekti, u istraživanju koje “nagovještava” da bi znanstvenici „jednoga dana” mogli „pristupati snovima, sjećanjima i slikama proizvedenima u mozgu”.

Nadalje, spojeni su mozgovi dvaju štakora tako da je jedan, koji se nalazio u Sjevernoj Karolini, reagirao ‘telepatski’ na misli drugoga koji se nalazio u Brazilu. Mozak tog drugog štakora obrađivao je signale iz mozga prvog štakora, prenesene preko interneta, kao da su njegovi vlastiti. Znanstvenik je iznio pretpostavku o „budućoj mogućnosti svojevrsnog biološkog računala u kojem su povezani brojni mozgovi.” Unaprijed se veselim!

Napravljeno je i sučelje gdje su povezana dva mozga, što ljudima omogućuje da pokreću štakorov rep samim razmišljanjem o tome, a za predaju impulsa u štakorov mozak korišten je fokusirani ultrazvuk. Čitateljima je rečeno da iako još nije moguće „komunicirati s drugim ljudima izravno preko mozga (…) možda smo na dobrom putu da (…) upravljamo” drugim biološkim vrstama. Ali, budući da je „još veoma rano”, pisac članka se nada da se „sve etičke nedoumice mogu ukloniti”.

Kad se već spominje ultrazvuk, pokazalo se da fokusirani pulsevi ultrazvuka niskog intenziteta i niske frekvencije, prenošeni neinvazivno kroz lubanju do ljudskog mozga, mogu stvarati ne samo bol nego i zvuk, te izazivati „osjetilne podražaje”. U skladu s time, jedan laboratorij koji „tijesno surađuje” s DARPA-om (Agencijom za napredna vojna istraživanja), ministarstvom obrane i američkim obavještajnim zajednicama proučava korištenje pulsnog ultrazvuka za kodiranje „senzornih podataka u korteks”; drugim riječima, za stvaranje halucinacija kroz daljinsko i izravno podraživanje moždanih sklopova.

Moguće je postići da se „daljinski upravlja aktivnošću mozga” i „stvaraju umjetna sjećanja”. U ta istraživanja uključio se čak i Sony, patentirajući uređaj za korištenje ultrazvuka da bi se stvarale halucinacije, što je opet opisano kao „prenošenje senzornih podataka izravno u ljudski mozak”. Možda stoga i nisu nevjerojatne nedavno iznesene tvrdnje da se američka NSA (Agencija za nacionalnu sigurnost) služi ultrazvučnom tehnologijom za praćenje pojedinaca pomoću njihovih ‘pametnih telefona’.

Podsjetimo se i da je jedan je znanstvenik uspio natjerati svog kolegu u drugom uredu da pomakne svoj prst, i to pukim razmišljanjem o tome, u “prvoj” demonstraciji sučelja s dva ljudska mozga. Nadalje, uspjelo je daljinsko upravljanje crvom pomoću usađivanja magnetskih nanočestica u njega, nakon čega ga se izložilo „radiofrekvencijskom magnetskom polju” koje je stimuliralo njegove neurone.

Znanstvenici su rekli da bi njihova istraživanja mogla dovesti do „inovativnih načina liječenja raka” i „boljih načine liječenja dijabetesa”, kao i „novih načine liječenja nekih neuroloških poremećaja koji nastaju zbog nedovoljne neuro-stimulacije.” O manipulaciji ljudima nije bilo riječi. Nadalje, pisalo se o i LED-žaruljama (LED = dioda koja emitira svjetlo) koje se promiču tobože zbog njihove duže trajnosti u odnosu na dosadašnje “obične” žarulje. Međutim, LED svjetla su također poluprovodnici s mogućnošću da izazivaju “biološke i bihevioralne učinke”.

Kontrola uma

S time na umu prijeđimo na temu elektromagnetske kontrole uma. Budući da je tehnologija kontrole uma velikim dijelom vrlo tajna, izjave i službeni dokumenti s ‘viših instanci’ o njenom napretku nisu dostupni. Međutim, i opet je moguće pregledati čime se bave najsofisticiranija javna istraživanja, poput onoga pod vodstvom dr. Michaela Persingera, istraživača kognitivne neuroznanosti i profesora na Sveučilištu Laurentian u Ontariju u Kanadi.

Značajni aspekti Persingerova rada izravno se dotiču izvedivosti elektromagnetske kontrole uma usmjerene na ciljane pojedince ili populacije, i tako predstavljaju nastavak istraživanja o kojima se naglo prestalo pričati tijekom 1970-ih. A već su ta istraživanja sugerirala da bi se udaljena polja elektromagnetske energije mogla iskoristiti za utjecanje na mozak.

Prema Persingeru, na mozak mogu utjecati „elektromagnetska polja povezana sa sviješću koja su vrlo, vrlo slaba”. Ova elektromagnetska polja mogu čak “oponašati” učinke povezivane s uzimanjem raznih droga. To je moguće zato što mozak radi preko elektromagnetskih obrazaca (moždanih valova) a ne samo preko kemije, a za svaku drogu postoji „odgovarajući vremenski obrazac” elektromagnetskog zračenja „jednak molekularnoj strukturi” odnosne droge.

Uvođenjem elektromagnetskog ekvivalenta droge u mozak pojedinac bi trebao imati doživljaj kao da je doista konzumirao tu drogu. Drugim riječima, „za to vam ne treba nikakva kemikalija”. Trebamo li početi razmišljati o „elektromagnetskom LSD-u” ili „elektromagnetskom valiju” isporučenom ciljanom pojedincu ili populaciji preko satelita?

Elektromagnetski obrasci također mogu stvarati umjetna “osjetilna” iskustva. Naime, osjetilno iskustvo nije percepcija određene stvari “same po sebi”, nego tumačenje (od strane mozga) električnih obrazaca stvorenih nekim podražajem. Drugim riječima, ono što vidimo ili čujemo je “second-hand” roba.

Percepcija ruže je, u biti, iskustvo mozga s određenim elektromagnetskim rezonancijskim obrascem nastalim interakcijom ruže i osjetila, a ne doživljaj “same” ruže. Uvođenjem obrasca elektromagnetske rezonancije (koji se inače stvara danim podražajem) izravno u mozak, potreba za stvarnim podražajem (na primjer, za pravom ružom) „može se zaobići”. Drugim riječima, želi se reći da se živopisne halucinacije mogu stvoriti uvođenjem precizno podešenog elektromagnetskog zračenja u mozak.

Čini se da takve mogućnosti nisu samo teoretske. U članku iz časopisa „US News & World Report“ John Norseen, konstruktor neuralnog oružja za Lockheed Martin, rekao je da se elektromagnetski pulsevi mogu koristiti za stvaranje onoga što je nazvao „sintetskom stvarnošću”.

Norseen je o tome opširnije pisao u nizu mailova upućenih umjetniku Duncanu Laurieu, objavljenih na Laurieovoj web stranici (Norseen je umro 2007.). U jednoj takvoj raspravi Norseen je govorio o tehnologiji za stvaranje halucinacija. Tema se nametnula kad je Laurie spomenuo susret jednog meksičkog policajca s „letećom vješticom”. Prema policajčevoj priči, vještica je pala sa stabla i lebdjela iznad tla, da bi potom poletjela prema policajcu, „pokušavajući ga zgrabiti rukama kroz vjetrobran automobila”.

Premda je policajac vješticu doživio kao stvarno biće, Norseen je sugerirao da ta vještica nije bila živo biće nego tehnološki izazvana halucinacija koja je „prodrla u [policajčev] percepcijski mehanizam iz nutrine njegovih misaonih struktura”.

Drugim riječima, Norseen je pretpostavio da policajac nije imao stvarno osjetilno iskustvo već je doživio slijed događaja iz virtualne stvarnosti: živo i realistično, kompleksno “osjetilno” iskustvo proizvedeno isključivo u njegovu mozgu. Pravo pitanje za Norseena bi bilo je li ta vrsta halucinacija sada dostupna u arsenalu psiholoških operacija? Norseen je objasnio da je vještica mogla biti produkt „kružećeg satelita koji je greškom odaslao snažnu ‘tematsku’ zraku u [spomenuto] meksičko selo”.

Gornja “vještica” primjer je onoga što je Norseen zvao „semiotičkim elementom”. Za našu je svrhu dovoljno reći da je semiotički element „neuralna informacija” kodirana u „nosivim valovima”, koju potom dekodira mozak pojedinca. Norseena je osobito zanimala semiotika, poput “vještice” koja je „refleksivno upravljala” pojedincem.

Norseen je opisao i eksperiment sa štakorima u kojem bi štakor pritisnuo gumb, a elektromagnetsko polje bi stimuliralo dio štakorova mozga, izazivajući (po svemu sudeći) u štakoru osjećaje ushita. Štakor bi nastavio pritiskati gumb, otpuštajući „semiotički element zadovoljstva (Lauriejev izraz)”, sve dok nije uginuo. Po Laurieu, „Norseen je želio pokazati da kad biste mogli daljinski aktivirati taj dio mozga, putem određene transmisije, primatelj bi bio praktički nemoćan “zaustaviti svoj mozak da reagira na utvrđen, podražajno-reakcijski način na dani semiotički element”.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

ONO ŠTO PAMTIMO ČUVA SE U VIDU ELEKTRIČNIH IMPULSA I KEMIJSKIH SIGNALA

Ljudski mozak – prema istraživanjima neurofiziologa iz američkog Instituta “Salk” – može primiti približno deset puta više informacija nego što se dosad smatralo.

Kako objavljuje internet izdanje Elif, može primiti nekoliko petabajta različitih podataka, što znači – cijeli sadašnji sadržaj interneta.

Suradnik spomenutog instituta Terry Sejnowski dodatno je objasnio: “Ovo je prava bomba za neurofiziologiju. Pronašli smo ključ za razumijevanje kako funkcioniraju neuroni hipokampusa, odnosno centra za pamćenje.”

Razjasnili smo vezu između niske razine energetske potrošnje i visoke učinkovitosti. Prema najsuzdržanijim procjenama, kapacitet našeg pamćenja je približno deset puta veći i usporediv je s razmjerima cijele globalne mreže”.

Institut “Salk” nalazi se u američkom gradu La Jolla, a Sejnowski naglašava da se sva naša sjećanja nalaze u posebnom dijelu mozga koji neurofiziolozima nazivaju hipokampusom. U njemu se zapamćeno čuva u vidu električnih impulsa koji se prenose od jednog neurona ka drugom, a i u formi kemijskih signala koje međusobno razmjenjuju živčane stanice.

Sejnowski i njegove kolege – da bi razjasnili kako protječu ti procesi – napravili su potpuni računalni model dijela hipokampusa veličine jedne krvne stanice. Ispostavilo se da je simulacija rada čak i jednog tako maleckog dijela mozga vrlo složen računalni zadatak zbog ogromnog broja spojeva međunervnih stanica.

Promatrajući funkcioniranje sinapsi – živčanih završetaka – američki neurofiziolozi su otkrili nešto vrlo neobično.

Pokazalo se da je cijeli niz živčanih stanica bio povezan s jednim te istim “susjedima”, ali ne jednom, već s nekoliko sinapsi približno jednake veličine i obima. Iz toga su izveli zaključak da one prenose po dvije kopije jednog te istog signala.

S druge strane, sinapse koje povezuju neuron s drugim stanicama bile su drugih veličina. To je omogućilo američkim znanstvenicima da odrede “volumen” pojedinačnog neurona, odredivši tipični broj sinapsi različitih veličina na svakoj nervnoj stanici u hipokampusu.

Sejnowski i njegove kolege su utvrdili da neuroni sadrže neočekivano mnogo sinapsi različitih veličina, odnosno – čak 26 tipova živčanih završetaka, a svaki se razlikovao po obimu od susjednih za 8,3 posto.

Iz ovoga su izveli zaključak da svaki neuron može u sebi čuvati 4,7 bita raznih informacija (26 = 2 ^ 4,7).

Kako sve ovo funkcionira?

Tajna je u tome što sinapse ne prenose informacije garantirano, već sa šansom (biti prenijete) od približno 60 posto.

Pouzdanost prenošenja informacija i podataka osigurava se višekratnim ponavljanjem signala i posebnim sustavom “autobaždarenja” sinapsi čije se razmjere svake dvije sekunde povećavaju ili smanjuju, ovisno od zahtjeva (i signala) koji dolaze iz drugih dijelova mozga.

Zahvaljujući ovome, hipokampus je u stanju primiti 5-20 petabajta podataka, što je usporedivo s mogućnostima interneta.

Sejnowski – imajući upravo ovo u vidu – naglašava da je ljudski mozak najmoćniji kompjuter koji troši samo 20 wata energije, pri čemu naš živčani sustav operira količinama podataka koji su nedostupni čak i za suvremene superkompjutore.

Amerikanci računaju da će ova njihova otkrića biti inspiracija za pokušaj da se mogućnosti ljudskog mozga iskoriste za pravljenje super učinkovitih računalnih strojeva.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Znanstvenici sa Tomskog državnog sveučilišta zajedno s kolegama iz pet zemalja napravili su umjetnog nositelja prirodnog intelekta – fizički model sposoban da se samoobučava, kako bi modelirali patološka stanja i liječili različite vrste poremećaja ljudskog pamćenja, priopćilo je sveučilište

“Prvo su napravljeni matematički i kompjutorski modeli ljudskog mozga. Zatim je konstruiran elektronički uređaj koji sadrži perceptrone (umjetne neuronske mreže).

“On je sposoban obrađivati različite informacije, kao što su video i zvuk”- istaknuo je profesor sveučilišta Vladimir Sirjamkin.

Projekt realizira međunarodni laboratorij Centra za izvrsnost “Inteligentni tehnički sustavi” Tomskog sveučilišta u kojem rade znanstvenici iz Rusije, Njemačke, Bugarske, Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana.

Oni trenutno rade na glavnom sustavu robota koji predstavlja inteligentni sustav upravljanja. Na kraju bi umjetni mozak trebao biti pandan biološkog modela.

“Pred nama je ogroman posao, ali vrlo važan korak je već učinjen – uspjeli smo otkriti tajnu moždane neuronske mreže. U našem fizičkom modelu, kao i u ljudskom mozgu, odvija se formiranje novih neuronskih mreža i gašenje postojećih. Kod čovjek je to proces zaboravljanja”- ističe glavni konsktruktor Vladimir Šumilov.

Po mišljenju znanstvenika, mogućnosti za korištenje njihove umjetne inteligencije su neograničene. Ona bi mogla pomoći liječnicima u istraživanju i liječenju različitih vrsta amnezije, kao i Alzheimerove i Parkinsonove bolesti.

Uzrok tih patologija najčešće je oštećenje neuronskih veza ili prestanak rada neurona.

Na sveučilištu dodaju da bi stručnjaci mogli koristiti umjetni mozak za modeliranje patoloških stanja i da na temelju stečenog iskustva biraju metode njihovog liječenja pomoću lijekova.

Pored toga, umjetni nositelj prirodne inteligencije može se ugrađivati u “pametne” robotske sustave i neuroračunala.
 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

Promatrali smo u čudu, kako mlada djevojka, u svojim ranim dvadesetim, prelijepo svira klavir, iako joj je prije toga “glazbeni mozak” i veći dio desne hemisfere, kirurški odstranjen

Godine 1968, doktor John R. Platt, eminentni neurolog, biofizičar i socijalni psiholog, objavio je da naš mozak nema, kako se do tada mislilo 12-14 milijardi moždanih stanica, već sto milijardi.

Postoji oko tisuću međusobnih veza ili sinaptičkih spojeva po živčanoj stanici, ili oko tisuću trilijuna međuspojeva ukupno. Ako bismo koristili po trideset tisuća novih spojeva svake sekunde našeg života, ne bismo uspjeli da ih sve iskoristimo.

Iznad svega ovoga, u svakoj pojedinačnoj stanici (ovo uključuje otprilike deset trilijuna stanica u ostatku tijela) kapacitet informacija zapisanih u DNK predstavlja broj koji je trideset puta veći od ukupnog broja pismo zapisanih u Enciklopediji Britanici.

Za matematičara je to oko 6 x 109. Ako bi se rastegnula DNK u svih deset trilijuna stanica i povezala da čini neprekidni niz, dobila bi se putanja koja nadmašuje širinu cijelog Sunčevog sustava!

Na pitanje jednog profesora, inače zagovornika organske evolucije: “Kako teorija evolucije objašnjava razvoj ljudskog mozga koji ima sposobnost da rješava probleme mnogo veće od onih s kojima će se tijekom života susresti?

“Prema evolucijskoj teoriji organizam razvija samo one sposobnosti koje su mu neopodne.” Bio je iskren i objasnio da evolucionistička teorija nema valjano objašnjenje za ovu pojavu.

A onda je on upitao:

“Zašto vjerujete da mozak ima kapacitet koji ne možemo upotrijebiti tijekom cjelokupnog životnog vijeka?”

Učinilo nam se da smo vidjeli iskricu u njegovom oku kad je postavio to pitanje i pomislili smo da možda očekuje teološko objašnjenje budući da je znao da smo religiozni.

Naravno, nismo imali srca da ga razočaramo, pa smo odgovorili: “Vjerujemo da kad je Bog stvorio prvog čovjeka po svom obličju, nije imao namjeru da ga poživi šezdeset, sedamdeset pa čak ni sto godina. Bog je planirao da čovjek živi vječno.”

Zato ga je opremio mozgom kojem ne bi bio problem da se fascinira beskonačnim svemirom kroz beskrajnu vječnost!

Ljubazno, ali ozbiljno, profesor je rekao: “Možda ste u pravu.” I mi čvrsto vjerujemo da jesmo. Slažemo se s autorom koji je napisao: “Svako ljudsko biće koje je stvoreno prema Božjem obličju, obdareno je istorodnom silom kao i sam Stvoritelj individualnošću, silom da misli i čini.

Ljudi u kojima je ova sila razvijena jesu oni koji prihvaćaju odgovornosti, preuzimaju inicijativu i imaju utjecajan znak. Cilj pravog odgoja je razvijanje ove sile; obučavanje mladih da budu ljudi koji misle svojom glavom, a ne da budu puki odsjaj ideja drugih ljudi.”

Ta jedinstvenost i individualnost ljudskog bića je vodila čuvenog neuro-istraživača John C. Eklesa da pred kraj predanog istraživačkog života izjavi slijedeće:

“Pošto materijalistički pogled na svijet nije u stanju objasniti našu jedinstvenost, prinuđen sam da jedinstvenost sebe samog tj. svoje osobnosti pripišem činu natprirodnog duhovnog stvaranja.

Teološki govoreći, svaka ličnost je neponovljiva Božja kreacija koja se usađuje u rastući fetus u vremenu između začeća i rođenja. To je činjenični dokaz unutarnjeg jezgre jedinstvene individualnosti koji nije moguć bez ‘Božanske kreacije’.

Priznajemo da nijedno drugo objašnjenje nama nije logično; niti genetska jedinstvenost sa svojom fantastično nevjerojatnom kombinatorikom; niti diferencijacija pod utjecajem faktora sredine koja ne determinira nečiju jedinstvenost, već je samo modificira. Zaključak je od neprocjenjivog značaja.

On iznova učvršćuje naše vjerovanje u postojanje ljudske ličnosti kao čovjekove cjelokupnosti i njenog čudesnog podrijetla u Božjem stvaranju.

Po njoj prepoznajemo Boga ne samo kao transcedentnog Tvorca svemira, Boga u kakvog je Einstein vjerovao, već kao Oca punog ljubavi kome dugujemo sebe same.

Ovim izražavam svoje napore da s dubokom poniznošću razumijem ličnost sebe samog, kao biće koje je u stanju da doživi vlastitu stvarnost.

Nudimo vam ovo u nadi da ćemo mi ljudi biti u stanju otkriti tu vjeru koja preobražava u značenju i značaju ovu predivnu avanturu koja je svakome od nas darovana u našem malom mikrokozmosu, kroz naš predivni mozak koji je naš kontrolni centar u procesima spremanja kreativnosti i uživanja u odnosima s drugim bićima.

Neki neuro-znanstvenici vjeruju da na rođenju mozak sadrži najveći broj neurona (živčanih ili moždanih stanica) tijekom cijelog života. (Ovo je vjerojatno istina za mnoge osobe, ali ne i za sve)

Od tada, kažu ovi znanstvenici, moždane stanice izumiru nevjerojatnom brzinom, posebno u nekim dijelovima mozga. Ustanovljeno je da kora velikog mozga, uključujući motornu koru i frontalne režnjeve, gubi oko pedeset tisuća neurona svaki dan.

Ali ako odemo malo dublje u moždanu strukturu, postoji mali ili nikakav gubitak stanica. Iako ne znamo pravi razlog smrti ovih stanica, možemo načiniti znanstvenu pretpostavku na temelju sličnog procesa gubitka moždanih neurona u poznim godinama. Ono što zasigurno znamo jest da ako prestanemo koristiti moždane stanice, one izumiru.

Ovo je rezultat 28-ogodišnje studije u kojoj je praćeno četiri tisuće stanovnika države Washington. Princip je jasan: “Iskoristi ili izgubi!”

Naravno, iako je neupotreba važan, nije i jedini čimbenik gubitka. Destruktivne strane tvari, nedostatak kisika, nedovoljna i hranidbeno siromašna prehrana, infektivne bolesti, neodgovarajuće okruženje i ozljede glave, također u velikoj mjeri doprinose gubitku ovih dragocjenih stanica.

Ovaj gubitak za sobom vuče neizbježne posljedice – slomljen mozak! – Kao što su onesposobljenost, napredujući degeneracija, mentalna konfuzija, iskrivljeni doživljaj i gomila emotivnih poremećaja! Znanstvenici su pronašli važnu stvar.

Ustvari, kad neuron u mozgu umre, mozak istog momenta odašilje “komunalnu jedinicu” makrofaga, da počiste mrtvo tkivo prije nego što ono “zagadi” moždano okruženje.

Mozak onda naredi vojsci rezervista astrocitima da se pripreme za desant i ispuste tovar “faktor rasta neurona” (nerve growth factor) čim za to dobiju zeleno svjetlo.

Proučavaoci mozga su otkrili da mozak čeka da mi, ili netko tko brine o nama, izda naređenje. Ovakvo naređenje izdajemo svaki put kad se natjeramo na razmrdavanje našeg tijela i mozga. Baš tako!

Mi sami, ili netko tko nas voli i brine o nama, smo u stanju da iscjeljujemo!

Svojim očima smo vidjeli dijete koje nije imalo centar za sluh, gledanje i druge velike i važne moždane strukture; dijete koje je trebalo da nikad ne progleda, da nikad ne začuje zvuk, ili uradi išta osim ležati paralizirano u krevetu do kraja života.

Promatrali sam njegovu majku kako ga dugo vremena s ljubavlju snažno masira. Gledali smo kako mu pridržava glavu i prsni koš, dok ga ohrabruje da zapuze – da pokuša uporabiti ruke i noge.

Promatrali smo je kako njegov svijet ispunjava predivnim zvucima i prizorima, sve vrijeme dok ga snažno masira. I vidjeli smo njegovo puzanje!

Vidjeli smo da je odgovorilo na prizore i zvukove koje mu je uputila! Vidjeli smo, i to dobro! Snimci njegovog mozga su pokazivali da je razvoj zaustavljen na razini primarnog moždanog tkiva, na samom početku.

On je imao tako malo za ponuditi. Ali, kao odgovor na majčinu stimulaciju, taj jednostavni i nerazvijeni mozak je izdao naređenje vojsci astrocita da se razbježe svud po mozgu i oslobode faktor rasta neurocita, kako bi iznikli novi moždani putevi i veze između nekolicine neoštećenih teritorija.

Ove nove veze, na novom teritoriju, nastale kao odgovor na odgovarajući i kontinuirani trud, oslobodile su nove kemikalije kako bi se električna pražnjenja mogla prenositi i time omogućiti novonastalim enzimima da ovom djetetu omoguće koristiti svoje udove, oči i uši.

Promatrali smo u čudu, kako mlada djevojka, u svojim ranim dvadesetim, prelijepo svira klavir, iako joj je prije toga “glazbeni mozak” i veći dio desne hemisfere, kirurški odstranjen.

Njezini kirurzi su vjerovali da će ostati paralizirana i vezana za krevet u ostatku svog života.

Ali ona je inzistirala da nauči svirati klavir.

I određenim, odgovarajućim i usmjerenim naporima, naučila je. Ima još mnogo toga da se nauči o misterioznom i strahopoštovanja dostojnom mozgu.

Iz knjige “Kako unaprijediti mozak”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Vaš stari prijatelj mozak ima oko 100 milijardi neurona koji svi zajedno rade kako biste vi mogli da razmišljate, volite, primjećujete stvari i ponekad se nervirate. Često se nervirate! Pored toga što je nevjerovatan rezultat evolucije, uz to je i priličan psihički umarač.

Da, baš tako. Vaš mozak ima običaj da bude vaš najveći neprijatelj! Evo ih – pet načina na koji će vas taj sadistički smarač učiniti što jadnijima čim mu se ukaže prilika.

5. Loše stvari oko vas

Vaš mozak bolje pamti loše stvari, a uz to mnogo bolje prepoznaje ljuta od sretnih lica. Stvar je u tome da mozak traži potencijalne prijetnje oko vas. Nekad davno, to je bila razlika između toga da li ćete biti pojedeni ili ćete uloviti večeru. Sretna okolnost je da se sve mijenja kako starite. Možda će vas boljeti kosti, ali ćete makar pronaći dobrotu u ljudima.

4. Negativne misli

Što se više trudite da potisnete negativne misli, bit će vam još gore. Stvar je u tome što naš mozak nema sistemsko rješenje za brisanje loših misli. Jedini način da provjerite da li o nečemu razmišljate je da razmišljate o tome. A to baš i nije ono što ste htjeli. Otkriveno je i da ljudi koji mnogo brinu imaju značajno aktivniji mozak od onih koji su opušteni. A to će onda potrošiti njihovu energiju i mozak neće moći da se pozabavi problemima i na kraju je zaista veća šansa da se njima i dogode loše stvari. Prokletnik jedan!

3. Tuga je kao droga

Kada nam se nešto loše dogodi, stalno ćemo neko vreme razmišljati o tome i često kroz tužne filmove, knjige i muziku mazohistički uživati u patnji. Naš mozak se iz nekog razloga stalno vraća svojim mračnim mislima. Tajna je u lučenju hormona, na koje je mozak vrlo slab i zapravo se brzo navuče na njih, što nas sve na ovaj ili onaj način čini adrenalinskim ovisnicima.

2. Bolje nesretan nego neizvjestan

Kako starite, mozak će biti sve manje spreman da preuzima rizike. Zamka vašeg mozga je to da će radije odabrati tugu i nesreću nego neizvjesnu situaciju. A onda nećete ni primijetiti i brzo ćete se plašiti svake promjene, pa čak i one koja je sasvim izvjesno dobra za vas. Bizarno? Veoma! Ali mnogi ljudi se suočavaju sa ovakvim izazovima svakodnevno. Razmislite o tome da li ste možda nekad raskinuli zato što ste se plašili šta će biti, a ne zato što je stvarno bilo loše u toj vezi. Eto, vidite…

1. Sreća zahtijeva napor

Još je Sigmund Freud rekao da je nesreća naše uobičajeno stanje. Za sreću se ipak morate potruditi.

Ali niste vi krivi, pazite koliko je lako da upadnete u zamku! Sigurno ste maštali o tome da se odmorite od svega i ne radite baš ništa. Zašto? Zato što često radite stvari koje zapravo ne volite. A šta je suprotno? Da ne radite ništa? Netočno! Suprotno je da radite stvari koje volite i slobodno se zahvalite vašem mozgu na ovoj prijevari.

Sjećate se kada smo rekli da je vaš mozak pravi psihički umarač? E, sad vam je jasno!
 
(radiosarajevo.ba/uredio: nsp)

Ako ste vi ili vaši voljeni jednom patili od Alzheimerove bolesti ili nekog drugog oblika demencije, ima nade i ozdravljenje bi se moglo naći u biljci, gomolju, korjenu pod imenom – kurkuma.

Na temelju tri istraživanja koja su nedavno provedena, kurkuma, čiji je glavni aktivni sastojak kurkumin, ima moć ne samo da ozdravi osobu u ova dva stanja – ponašanje i psihičke simptome povezane s demencijom, već može dovesti i do potpunog oporavka od bolesti u samo nekoliko mjeseci.

Tradicionalni začin za kuhanje koji se koristi obilno po cijeloj Indiji i jugoistočnoj Aziji tijekom mnogo tisućljeća, kurkuma je predmet bezbrojnih znanstvenih istraživanja u posljednjih nekoliko godina. Krvožilni, probavni, i neurološki sustavi tijela, ispostavilo se, su svi pozitivno reagirali na kurkumu, a naizgled beskrajan popis bolesti za koje je ovaj začin poznat da pruža ozdravljenje, neprestano se širi cijelo vrijeme.

Ovo je definitivno slučaj prema kojim se možemo nositi sa strahopoštovanjem, prema utjecaju koji ima biljka kurkuma na kognitivno zdravlje, kao što pokazuje novo istraživanje iz Japana. Glavni liječnik na Kariya Toyota General Hospital iz grada Kariya i njegove kolege ocjenili su tri odvojena istraživanja slučaja koji su uključivali kurkumu i došli do nekih zanimljivih zaključaka o terapeutskoj vrijednosti te biljke. U svakom slučaju, kurkuma je pokazala kako ublažiti simptome demencije i poboljšala ukupne kognitivne funkcije.

“U istraživanju koje je uključilo tri bolesnika s Alzheimerovom bolesti, kod kojih su kognitivne funkcije i ponašanja i psihološki simptomi demencije bili teški, izrazita razdražljivost, uznemirenost, tjeskoba i apatija, tratirani su kurkuma prahom u kapsulama više od godinu dana, i utvrđeno je da je povezano s ublažavanjem simptoma” napisali su autori istraživanja u njihovom sažetku.

“Ukupna ocjena neuropsihijatrijskog kratkog upitnika značajno se smanjila u oba – jačina simptoma i teret skrbnika, nakon samo 12 tjedana tretmana” dodali su. “Ocjena Mini-Mental State ispita (MMSE) otišla gore za pet poena (od 12/30 do 17/30) u jednom od slučajeva, a druga dva slučaja su bila u stanju prepoznati svoju obitelj u roku od jedne godine nakon početka liječenja kurkumom.”

Konzumiranje vrlo malo, do samo jedan gram kurkume dnevno tijekom tri mjeseca može dovesti do “znatnog napretka”

Dakle, dok konvencionalna industrija bolest i dalje troši milijarde dolara u potrazi za farmaceutski-baziranom “lijeku” za demenciju, jednostavan, jeftin začin za kuhanje, napravljen od biljke, je već napravio taj posao. Uzimajući samo jedan gram, ili otprilike jedna četvrtinu žličice  dnevno, kurkume u prahu, ispostavilo se da je dovoljno za proizvodnju nevjerojatnih poboljšanja u psihološkim bolestima i simptomima demencije.

Ranije istraživanje objavljeno u časopisu Annals of Neurology indijske akademije u 2008 potvrđuje tu činjenicu, nakon što je utvrđeno da je kurkuma prirodni antioksidans koji djeluje protuupalno, i detoksikacijski mehanizmi pomažu poboljšati pamćenje kod pacijenata s demencijom. Jednostavno konzumirajte ovaj začin koji je ispunjen okusima kao dio svoje normalne prehrane, drugim riječima, ima potencijal da potpuno preobrazi zdravlje mozga i ublaži čak i najgore demencije.

“Kurkumin (spoj u kurkumi) kao antioksidans, i njegovo protuupalno i lipofilno djelovanje poboljšava kognitivne funkcije u bolesnika s AD (Alzheimerovom bolest),” napisao je autor ovog ranijeg istraživanja u svojem sažetku. “Zbog različitih učinaka kurkumina, kao što su smanjenje beta-amiloid plakova, odgođena degradacija neurona, metalni-kelati, protuupalno, antioksidans i smanjenje formacije mikroglija, ukupna memorija kod pacijenata s Alzheimerovom bolest se poboljšala.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Traženje staloženostI od “života u trenutku” ili “živjeti sada” može biti vrlo teško, prema neuroznanstvenicima koji su locirali područje mozga zaduženog za korištenje prošlih odluka i ishoda, koji vode i upravljaju budućim ponašanjem.

Studija temeljena na istraživanju provedenom na Sveučilištu u Pittsburghu-u, a objavljena je u stručnom časopisu Neuron, i prva je takve vrste koja analizira signale vezane uz metakogniciju – osobnu sposobnost za praćenje i kontrolu spoznaje (pojam koji je pametno opisan kod istraživača kao “razmišljati o razmišljanju.”)

“Mozak mora pratiti odluke i ishode koje proizvede”, rekao je Marc Sommer, koji je napravio istraživanje za proučavanje na Sveučilištu u Pittsburghu, a sada je na fakultetu Sveučilišta Duke. “Vi trebate kontinuitet misli,” Sommer je nastavio. “Mi stalno imamo u vidu odluke dok se krećemo kroz život, razmišljajući o drugim stvarima. Mi pogađamo, i to je analogno radnoj memoriji, što upućuje prema prefrontalnom korteksu.”

Sommer je predvidio da neuronski korelacija metakognicije boravi u istim područjima mozga odgovornim za spoznaju, uključujući frontalni korteks – dio mozga povezan s izražavanjem osobnosti, odlučivanje i socijalnog ponašanja.

Istraživački tim je proučavao pojedinačne neurone in vivo u tri frontalna kortikalnih područja mozga: frontalno polje za oči (povezano s vizualnom pozornošću i pokretima očiju), dorzolateralni prefrontalni korteks (odgovoran za motorno planiranje, organizaciju i regulaciju), i dopunsko polje za oko (SEF) koje je uključeno u planiranje i kontrolu saccadic pokreta očiju – vrlo brzi pokreti oka koji omogućuju da kontinuirano prefokusiravamo na objekt.

Da biste saznali gdje se metakognicija događa u mozgu, subjekti izvršavaju zadatak vizualnog donošenja odluka koji uključuje slučajno bljeskanje svjetla i dominantno svjetlo na kartonskom kvadratu. Sudionici su zamoljeni da se sjete i odrede gdje se dominantna svjetlost pojavila, pogađajući da li su u pravu. Istraživači su otkrili da, dok je neuronska aktivnost povezana s odlukama i pretopstavkama u sva tri područja mozga, navodno metakognitivne aktivnosti koje povezane sa odlukama borave isključivo u SEF-u.

“SEF je složeno područje [mozga] povezan s motivacijskim aspektima ponašanja”, rekao je Sommer. “Ako mislimo da ćemo dobiti nešto dobro, neuronska aktivnost teži da bude visoko u SEF-u. Ljudi koji žele dobre stvari u životu, a da bi održali te dobre stvari, oni moraju usporediti ono što se događa sada sa odlukama u prošlosti. “

Sommer napominje da je definiranje takvih pojmova vezanih za metakogniciju, poput svijesti, bio je teško zadnjih nekoliko desetljeća. On vidi svoje istraživanje i budući rad vezane za istraživanje metakognicije kao jedan korak u sustavnom procesu rada prema boljem razumijevanju svijesti. Proučavajući metakogniciju, kaže on, on reducira veliki problem raščlanjujući “red misli” u jednostavnije komponente: proučavajući kako jedan spoznajni proces utječe na drugu.

“Zašto nisu naše misli neovisne jedni od drugih? Zašto ne bismo živjeti u ovom trenutku? Za zdrave osobe, nemoguće je živjeti u sadašnjem trenutku. Lijepa je stvar za reći u smislu “iskoristi dan” i uživaj u životu, ali naš unutarnji život i iskustva su puno bogatija od toga. “

Do sada, bolesnici s mentalnim poremećajima nisu testirani na tim zadacima, ali Sommer je zainteresiran vidjeti kako SEF i druga područja mozga mogu biti ometana kod tih poremećaja.

“Sa šizofrenijom i Alzheimerovom bolesti, postoji fraktura u misaonom procesu. Ona je stalno poremećen, a unatoč pokušaja zadržavanja misli, oni se mogu omesti vrlo lako”, rekao je Sommers. “Pacijenti s ovim poremećajima imaju problema sa podrškom sjećajući se posljednjih odluka koje bi ih vodile kasnije u svojem ponašanju, sugerirajući problem s metakognicijom.”

Sredstva za ovo istraživanje je predviđeno od strane Sveučilišta u Pittsburghu, zajedničkog Sveučilišta u Pittsburghu-Carnegie Mellon Sveučilišnog Centra za neuronske osnove spoznaje, Nacionalni institut za mentalno zdravlje, i Alfred P. Sloan Fondacija.
 
(preventdisease.com/uredio: nsp)