Nedavna kanadska studija dokazala je da je Američka akademija za pedijatriju (AAP) bila u pravu o lošim učincima pretjeranog gledanja televizije

Pokazalo se da će maloljetnici koji gledaju TV tijekom dužeg razdoblja počevši u dobi od dvije godine imati daleko više vjerojatnosti da će imati loše ocjene u školi i nezdravu prehranu kada postanu adolescenti.

Istraživači sveučilišta Universite de Montreal (UM) osvrnuli su se na količinu gledanja televizije, na prehrambene i akademske navike gotovo 2.000 dječaka i djevojaka iz Quebeca. Rođena između 1997. i 1998. godine, ova djeca su se počela pratiti i istraživati kada su navršili pet mjeseci.

Kad su njihova djeca navršila dvije godine, roditelji su izradili izvješća o navikama gledanja televizije njihovih sinova i kćeri. Jedanaest godina poslije, adolescenti su sami bili intervjuirani o njihovim prehrambenim navikama, njihovoj akademskoj izobrazbi i njihovoj trenutnoj količni gledanja televizije.

“Nije poznato koliko je prekomjerna izloženost TV ekranu u ranom djetinjstvu povezana sa životnim odabirom u adolescenciji” – izjavio je profesor Linda Pagani, odgovarajući autor studije.

“Ova skupina rođenih je idealna, jer su djeca rođena prije doba pametnih telefona i tableta i prije nego što su pedijatri izdali smjernice djeci za gledanje televizije.”

Istraživačica Isabelle Simonato teoretizira da previše gledanje TV-a potiče djecu da budu sjedeći tipovi. Ona vjeruje da djeca koja su razvila sklonost za provođenje slobodnog vremena bez napora nisu postala zainteresirana za školu i druge slobodne aktivnosti.

Više gledanja TV vodi do loših prehrambenih i nezdravih navika

Prema studiji, za svaki sat nakon prvog sata u kojem je djetetu bilo dopušteno gledati televiziju, događa se 8 posto veća potrošnja nezdrave hrane u dobi od 13 godina.

Adolescenti koji od malih nogu gledaju previše televiziju više jedu pržene krumpiriće, prerađeno meso i hladne nareske, bijeli kruh, grickalice i deserte, te piju bezalkoholna pića i druga nezdrava pića. Nasuprot tome, a 10 posto više ih uopće ne jede doručak.

Nadalje, svaki dodatni sat gledanja televizije (iza prvog sata gledanja) kod djece povećava indeks tjelesne mase (BMI) adolescenata za 10 posto. Adolescent koji puno gledaju TV također ulažu manje napora u prvu godinu srednje škole, što sprječava njihovu motivaciju da uspiju u kasnijim godinama.

“Ova studija nam govori da prekomjerne životne navike počinju u ranom djetinjstvu i čini se da ustraju tijekom cijelog životnog ciklusa. Život bez napora stvara zdravstvene rizike. Za naše društvo to znači veći teret zdravstvene zaštite povezan s pretilošću i nedostatkom kardiovaskularne kondicije” – upozorio je profesor Pagani.

Izdane su nove smjernice koje su potaknulo roditelje da ograničavaju dnevno gledanje televizije svojoj djeci na jedan sat. Istraživači su uspoređivali svoje podatke s podacima djece koja su svaki dan gledala manje od jednog sata televiziju.

Opet su otkrili da su djeca koja su premašila smjernice za gledanje TV-a bila mnogo sklona nezdravijim prehrambenim navikama, preskočila su doručak radnim danom, patila od viših indeksa mase BMI, gledala još više TV i bili loši učenici.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Traženje staloženostI od “života u trenutku” ili “živjeti sada” može biti vrlo teško, prema neuroznanstvenicima koji su locirali područje mozga zaduženog za korištenje prošlih odluka i ishoda, koji vode i upravljaju budućim ponašanjem.

Studija temeljena na istraživanju provedenom na Sveučilištu u Pittsburghu-u, a objavljena je u stručnom časopisu Neuron, i prva je takve vrste koja analizira signale vezane uz metakogniciju – osobnu sposobnost za praćenje i kontrolu spoznaje (pojam koji je pametno opisan kod istraživača kao “razmišljati o razmišljanju.”)

“Mozak mora pratiti odluke i ishode koje proizvede”, rekao je Marc Sommer, koji je napravio istraživanje za proučavanje na Sveučilištu u Pittsburghu, a sada je na fakultetu Sveučilišta Duke. “Vi trebate kontinuitet misli,” Sommer je nastavio. “Mi stalno imamo u vidu odluke dok se krećemo kroz život, razmišljajući o drugim stvarima. Mi pogađamo, i to je analogno radnoj memoriji, što upućuje prema prefrontalnom korteksu.”

Sommer je predvidio da neuronski korelacija metakognicije boravi u istim područjima mozga odgovornim za spoznaju, uključujući frontalni korteks – dio mozga povezan s izražavanjem osobnosti, odlučivanje i socijalnog ponašanja.

Istraživački tim je proučavao pojedinačne neurone in vivo u tri frontalna kortikalnih područja mozga: frontalno polje za oči (povezano s vizualnom pozornošću i pokretima očiju), dorzolateralni prefrontalni korteks (odgovoran za motorno planiranje, organizaciju i regulaciju), i dopunsko polje za oko (SEF) koje je uključeno u planiranje i kontrolu saccadic pokreta očiju – vrlo brzi pokreti oka koji omogućuju da kontinuirano prefokusiravamo na objekt.

Da biste saznali gdje se metakognicija događa u mozgu, subjekti izvršavaju zadatak vizualnog donošenja odluka koji uključuje slučajno bljeskanje svjetla i dominantno svjetlo na kartonskom kvadratu. Sudionici su zamoljeni da se sjete i odrede gdje se dominantna svjetlost pojavila, pogađajući da li su u pravu. Istraživači su otkrili da, dok je neuronska aktivnost povezana s odlukama i pretopstavkama u sva tri područja mozga, navodno metakognitivne aktivnosti koje povezane sa odlukama borave isključivo u SEF-u.

“SEF je složeno područje [mozga] povezan s motivacijskim aspektima ponašanja”, rekao je Sommer. “Ako mislimo da ćemo dobiti nešto dobro, neuronska aktivnost teži da bude visoko u SEF-u. Ljudi koji žele dobre stvari u životu, a da bi održali te dobre stvari, oni moraju usporediti ono što se događa sada sa odlukama u prošlosti. “

Sommer napominje da je definiranje takvih pojmova vezanih za metakogniciju, poput svijesti, bio je teško zadnjih nekoliko desetljeća. On vidi svoje istraživanje i budući rad vezane za istraživanje metakognicije kao jedan korak u sustavnom procesu rada prema boljem razumijevanju svijesti. Proučavajući metakogniciju, kaže on, on reducira veliki problem raščlanjujući “red misli” u jednostavnije komponente: proučavajući kako jedan spoznajni proces utječe na drugu.

“Zašto nisu naše misli neovisne jedni od drugih? Zašto ne bismo živjeti u ovom trenutku? Za zdrave osobe, nemoguće je živjeti u sadašnjem trenutku. Lijepa je stvar za reći u smislu “iskoristi dan” i uživaj u životu, ali naš unutarnji život i iskustva su puno bogatija od toga. “

Do sada, bolesnici s mentalnim poremećajima nisu testirani na tim zadacima, ali Sommer je zainteresiran vidjeti kako SEF i druga područja mozga mogu biti ometana kod tih poremećaja.

“Sa šizofrenijom i Alzheimerovom bolesti, postoji fraktura u misaonom procesu. Ona je stalno poremećen, a unatoč pokušaja zadržavanja misli, oni se mogu omesti vrlo lako”, rekao je Sommers. “Pacijenti s ovim poremećajima imaju problema sa podrškom sjećajući se posljednjih odluka koje bi ih vodile kasnije u svojem ponašanju, sugerirajući problem s metakognicijom.”

Sredstva za ovo istraživanje je predviđeno od strane Sveučilišta u Pittsburghu, zajedničkog Sveučilišta u Pittsburghu-Carnegie Mellon Sveučilišnog Centra za neuronske osnove spoznaje, Nacionalni institut za mentalno zdravlje, i Alfred P. Sloan Fondacija.
 
(preventdisease.com/uredio: nsp)