Kada se pojavio u kinima, krajem 1976., “Network” Sydneyja Lumeta prema briljantnom scenariju Paddyja Chayefskog, predstavljen je kao izvanredan i odlično napisan film, ali u isto vrijeme mnogi su ga doživjeli kao pomalo nategnutu i neuvjerljivu satiru

I Lumet i Chayefsky karijere su započeli pedesetih i bili su uvjereni da se industrija nepovratno zakotrljala u pogrešnom smjeru, a ova crna komedija bila je svojevrsni protest protiv takvog trenda

“Network” je doživio trijumf, osvojio četiri Oscara, nominiran je za još dva, a i dan danas smatraju ga jednim od najboljih filmova u povijesti. Prije deset godina WGA (Writers Guild of America) scenarij je uvrstio na listu 10 najboljih u povijesti kinematografije, a prošle godine, BBC ga je uvrstio na 73. mjesto liste najboljih američkih filmova.

Savršeno pretjeran ili savršeno precizan?

Nicholas Barber u svom se osvrtu za BBC osvrnuo na to je li film uistinu “savršeno pretjeran” kao što se vjerovalo 1976. U to vrijeme svi su bili šokirani ovim neoptimističnim pogledom na drske i neodgovorne medije.

No, ono što najviše iznenađuje jest koliko je “Network” neusporedivo relevantniji danas nego ikad prije. Više nije šokantan.

Štoviše, toliko je precizno predvidio ono što se događa posljednjih dvadesetak godina da je to pomalo zastrašujuće. Čak i u trenucima “najnategnutije” satire, pogađa “u sridu”.

Ako niste upoznati s filmom, radnja prati Howard Bealea (kojeg je savršeno utjelovio Peter Finch koji je preminuo nedugo nakon snimanja), iskusnog voditelja kojem zbog pada gledanosti uručuju otkaz.

Tijekom posljednjeg pojavljivanja pred kamerama, Beale obznani da će počiniti samoubojstvo, ali nezainteresirani producenti to ni ne primjećuju jer su zaokupljeni ćaskanjem. Ipak, zaključuje da se neće ubiti već reći sve ono što mu je na pameti.

Gledatelji su oduševljeni, gledanost raste, a TV postaja odlučuje kapitalizirati njegovu novonastalu slavu i potiču ga da nastavi “propovijedati”.
 

 
Predsjednik informativnog programa Max Schumacher (William Holden) zgrožen je činjenicom da se Bealeov psihičko slom eksploatira zbog gledanosti dok producentica Diana Christiansen (Faye Dunaway) smatra da Beale nije koherentan ni stabilan, ali da savršeno artikulira bijes masa.

“Ne postoje nacije”

“Nakon što sam ga pogledao četvrt stoljeća kasnije, djeluje kao proročanstvo. Kad je Chayefsky stvorio Howarda Beale, pitate se kako je mogao predvidjeti Jerryja Springera, Howarda Sterna i WWF”, napisao je 2000. legendarni Roger Ebert u osvrtu za Chicago Sun-Times.

No, danas se možemo zapitati kako je mogao predvidjeti ponekad neopisivo sumanute političare koji baš poput Bealea, artikuliraju nezadovoljstvo masa kako bi skupili glasove.

No, to je tek dio priče. Nakon što Howard pred kamerama izjavi da bi američke kompanije trebale biti u vlasništvu Amerikanaca, u svoj ga ured poziva vlasnik televizijske stanice Arthur Jensen (Ned Beatty) koji mu održi “propovijed” o globalnom kapitalizmu:

“Ti si starac koji još uvijek živi u vremenima nacija i naroda. Ne postoje nacije. Ne postoje narodi. Postoji samo IBM, ITT, AT&T, DuPont, Dow, Union Carbide i Exxon. To su nacije svijeta u kojem danas živimo. Svijet je samo skup korporacija koje nesmiljeno određuju nepromjenjivi lokalni propisi biznisa”.

Čini li vam se ovo kao pretjerivanje? Upravo suprotno. U 2016. jedino što možete reći jest: “Tužno, ali istinito”.
 

 

Tračak optimizma

I to i dalje nije sve. Postoji paralelna priča koja je mnogima promakla u moru daleko većih tema.

Naime, Diana odlučuje producirati hit dodatak jesenskoj shemi – “The Mao Tse-Tung Hour”, seriju koja se emitira na tjednoj bazi i u kojoj pratimo dogodovštine stvarnih članova revolucionarne grupe Ecumenical Liberation Army. Ukratko, Diana je izumila moderne reality showove.

Ideja joj pada na pamet nakon što pogleda crno-bijelu snimku u kojoj članovi ELA-e pljačkaju banku. Isprva je oduševljena: “Želiš mi reći da su to sami snimili dok su pljačkali banku?”

Njezino čuđenje danas ne bi imalo smisla jer svi teroristi snimaju svoja nedjela i nema televizije koja te snimke ne bi prikazala. I dok je Diana u “Networku” prikazana kao bezdušna zavodnica bez skrupula kojom upravlja samo bolesna ambicija, danas je možemo gledati samo kao ženu ispred svog vremena.

Mnogo je toga u posljednjih 40 godina od “pretjeranog” došlo do “uobičajenog”.

U današnje vrijeme ona je heroina. Jest da su neki njezini postupci i dalje moralno upitni, ali nađite osobu koja u današnje vrijeme neće eksploatirati nečiju slabost zbog gledanosti.

Pa Hrvati masovno uživaju u “Ljubavi na selu”, “Mijenjam ženu” i “Big Brotheru” čiji producenti rade upravo to. Diana je lijepa, snažna, iskrena, samosvjesna, otvoreno govori o seksualnosti i vođena je ljubavi prema svom poslu koji obavlja bez greške.

I dok je mnogo toga u “Networku” depresivan prikaz transformacije medija nagore, slučaj Diane koja je na trenutke inovativna i u program pokušava progurati kontrakulturni i anti-establišment sadržaj dok se u isto vrijeme bori protiv starih seksista koji joj stoje na putu, dokaz je da u svemu postoji i tračak optimizma. Iako se Lumet i Chayefsky s tim vjerojatno ne bi složili.
 

 
(index.hr)

Video na dnu ovog članka sadrži 4 različita isječka o svijesti koja će u potpunosti promijeniti način na koji gledate na naš svijet

Prvi video je preuzet iz igranog filma Charlieja Chaplina iz 1940. godine pod nazivom “Veliki diktator”, i to je katarza-monolog:

“Žao mi je, ali ja ne želim biti car. To nije moj posao. Ne želim vladati ili osvojiti bilo koga. Volio bih pomoći svima – ako je moguće – Židovu, poganinu – crncu – bijelcu. Svi mi želimo pomoći jedni drugima. Ljudi su takvi. Želimo živjeti od sreće drugih ljudi – a ne međusobnog jada. Mi ne želimo da mrzimo i preziremo jedni druge. U ovom svijetu ima mjesta za sve. A dobra zemlja je bogata i može pružiti život za svakoga. Način života može biti slobodan i lijep, ali smo izgubili put.

Pohlepa je otrovala ljudske duše, zabarikadirala svijet mržnjom, zakoračila u bijedi i krvoproliće. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u nju. Strojevi koji daju obilje, nas ostavljaju u oskudici. Naše znanje nas je napravilo ciničnima. Naša pamet, teškima i neljubaznima. Mi mislimo previše i osjećamo premalo. Više od strojeva trebamo čovječanstvo. Više od pameti trebamo dobrotu i blagost. Bez tih osobina, život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno ….

Zrakoplov i radio su  nas približili jedni drugima. Sama priroda tih izuma vapi za dobrotom u ljudima – vapi za univerzalnim bratstvom – za jedinstvo svih nas. Čak i sada moj glas doseže do milijuna širom svijeta – milijuni očajnih muškaraca, žena i male djece – žrtave sustava koji muči i zatvara nevine ljude.

Za one koji me može čuti, ja kažem – ne očajavajte. Bijeda koja je sada na nama je samo u prolazu pohlepe – gorčina ljudi koji se boje ljudskog napretka. Mržnja među ljudima će proći, a diktatori umrijeti, a snaga ljudi će se vratiti ljudima. I tako dugo dok ljudi ne umiru, sloboda nikada neće propasti….”

Gledajući ovaj video sada, posebno u trenutnoj klimi koja okružuje naš svijet, pouka koju moramo nositi je pojam pronalaženja zajedništva ujedinjavanjem unatoč našim razlikama. Čvor koja nas veže je želja za ljubavlju, prihvaćanjem i slobodom.

Drugi isječak dolazi iz moje Večera sa Andreom (My Dinner with Andre), filmu iz 1981. Taj razgovor je još jedno samo-ispunjujuće proročansko umjetničko djelo. Ono izaziva pitanje što “sloboda” zapravo znači, i prisiljava nas da postavimo pitanje, da li smo zatvorenici, ili smo zapravo naši čuvari?

Treći isječak je iz filma Mreža (Network), iz 1976. godine film o izmišljenoj televizijskoj mreži. Središnji lik, Howard Beale, se “probudi” i shvati koliko su stvari postale zabrljane, a on “lud kao pakao, a ne može to više podnijeti.”

Završni isječak, koji je uzet iz emisije sa Dylan Ratigan-om iz 2003. godine u kojem se priča protiv korupcije središnjeg bankarskog sustava. On se, kao i Beale iz “Mreže”, čini da je imao svoje buđenje, te je odlučio zauzeti stav izražavajući svoje mišljenje o tome koliko je neetičko trenutno stečeno stanje stvari.

Kada pogledamo u prošlost, i razmišljati o našoj sadašnjosti, moramo analizirati naš trenutni individualni stav o prirodi naše stvarnosti, tako da možemo stvoriti bolju budućnost za opće dobro.

Prošlost nam daje tragove, sadašnjost nam daje jasnoću, a budućnost će uspjeti ako ćemo napredovati prema razini više svijesti s povjerenjem u naše uvjerenje i ljubavi u našim srcima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Scenarist Paddy Chayefsky napisao je, kako su mnoga filmska udruženja zaključila, jedan od najboljih scenarija ikada preslikanih na veliko platno.

Bila je to godina 1976. kada je redatelj Sidney Lumet prihvatio ekranizirati rukopis, kojem će vrijednost, s godinama prestat biti satirična te postati opasna po gigantsko konsolidacijsko-korporativno, mediokratsko društvo 21. vijeka.

Film „TV mreža“ {Network} snimljen je prije 37. godina, u doba kada televizijski sadržaj nije bio konstruisan političkom retorikom vladajuće elite, niti je služio kao najefikasnije, manipulacijsko oružje koje je, cijelu jednu naciju usmjeravalo ka putu kojim se rjeđe ide.

Kontrola uma bila je tada, a mnogima je i dan danas, pojam koji se pripisuje paranočnim pojedincima i sljedbenicima teorija zavjera. Sadržaj ovog teksta bit će rezultat analitičko-kritičkog stava koji sam stekao o televiziji nakon gledanja filma „TV mreža“ ali i svih drugih dokumentiranih, literalnih i video uredaka. Također, bitno je naglasiti da ću u tekstu analizirati samo američko medijsko tržište, kao najbogatije i najutjecajnije u cijelome svijetu.

U 1983. godini, 90% američke medijske lepeze bilo je u rukama 50. kompanija. Od 2011. godine, 90% od svega onoga što Amerikanci čitaju, gledaju i slušaju kanališe svega šest medijskih konglomerata. Kao država, SAD su davno prestale postojati.

Danas za SAD možemo reći da su „biznis“ koji teži globalnom, kapitalističkom imperijalizmu. Da bi postali međusobno povezani, televizija se koristi kao glavni alat za ispiranje mozga, kako Amerikancima tako i ostatku svijeta.

S tim u vezi, jedna od najvećih laži koja krasi svakog trećeg Amerikanca jeste demokratija, kao politički poredak unutar kojeg bi vlast {trebala} pripasti narodu, preko predstavnika kojeg su sami izabrali.

Demokratija je samo mrtvo slovo na papiru. Vlast ne pripada narodu. Vlast ne pripada predsjednku. Vlast pripada CBS-u, Time Warner-u, VIACOM-u, Disney-u, NEWS-CORP-u i General Electrics-u. Pomenuti konglomerati imaju kontrolu nad svim, prije svega političkim komunikacijama, putem kojih ostvaruju svoje ekonomske ciljeve, te drugim ništa manje bitnim društvenim aspektima.

Međutim, sve pomenute kompanije, posebnu pažnju poklanjaju televiziji kao jedinoj i apsolutnoj istini. Televiziju koriste kako bi opravdali svoje, u većini slučajeva, destruktivne ideologije, čiji rezultati idu samo u njihovu i ničiju drugu korist.

Putem televizijskog programa kreirat će istinu bez pružanja potencijalnog, alternativnog razmišljanja. U svojim programima, ne pružaju ništa više od onoga što misle da bi javnost trebala znati. Oni odlučuju kako će javnost razmišljati, kako će se oblačiti, kako će se ponašati, kako će svoju djecu odgajati. Oni odlučuju šta će javnost slušati i gledati. Oni odlučuju šta je moralno, a šta ne. Oni se služe indoktrinacijom šoka.
 

 
Proces dehumanizacije traje desetljećima, a humanoidi su jedan od najsavršenijih kreacija televizijske manipulacije. U jednoj od svojih pjesama, američki rocker Marilyn Manson otpjevao je: „Odgojeni smo da budemo glupi. Naučeni da budemo apsolutno ništa“.

Imam običaj reći, da je televizija najjače oružje masovne destrukcije. Istina, međutim u ovom slučaju, televizija ubija sve duhovne, moralne i međuljudske vrijednosti. Televizija je 9. 11. 2001. godine započela vjerski rat, kojeg je Amerika nazvala ratom protiv terorizma, koji je po mom mišljenju, hipokratski izraz za neobjavljeni Treći svjetki rat. Pomenutog datuma, televizija je pokazala svoju najveću, nikad ranije viđenu moć manipulacije masama.

Narod SAD-a uvjeren je da su islamske vođe odgovorne za smrt cca 3.000 civila koji su tog dana radili u Trgovačkim centrima i Pentagonu, te oni koji su se vozili Letom 93. Dokazi da je to laž monstruoznih razmjera, bili su svima ispred nosa, ali američki narod bio je emotivno slomljen te je kao takav očajnički tragao za Supermen-om koji će osvetiti najveći i najžalosniji dan u historiji te zemlje. Svaki slijedeći potez, tadašnjeg predsjednika Bush-a, dobijao je zeleno svjetlo.

Vlade u državama Bliskog Istoka, u kojima familija Rothschild nije imala kontrolu nad centralnim bankama, preko noći, poput domina padale su, sa sobom odnoseći tisuće ljudskih života. Za to vrijeme, u SAD-u kao i u drugim zapadnim mainstream medijima, Amerika je i dalje prikazivana kao žrtva i jedini gubitnik.
 

 
Mržnja prema Islamu i muslimanima bila je prisutna i u kinima, ali i u filmovima snimljenim za TV distribuciju. Lažima truju vlastiti narod, te blockbuster filmovima, jeftinom popularno-komercijalnom muzikom i senzacionalističkim novinarstvom obmanjuju i usmjeravaju javnost ka privilegovanom hedonističkom načinu života.

Sve to pojedincu, ali i cijelom društvu pruženo je, kako se ne bi probudili i počeli kritički, svojom glavom razmišljati te, poput Howard Beale {Peter Finch} gradom histeriziralii i vikali: „Kao pakao ljut sam i ne želim to više trpjeti!“

Novinarstvo prisutno u medijima SAD-a identično je poslu kojim se Wilson Smith bavio u Orwell-ovom romanu „1984“. Njegov zadatak bio je praviti korekcije novinarskih tekstova koji su, u bilo kojoj mjeri, narušavali ugled Partije te su kao takvi iz Ministarstva istine, puštani u javnost. Kad sam već kod romana „1984“, fiktivnu državu Oceaniju i njenu političku uređenost mogu i smijem uporediti sa današnjom američkom političkom propagandom, koja je cjelokupnu naciju načinila neonacističkim, Četvrtim rajhom.

Baš kao što je i slučaj sa Oceanijom, i SAD su u konstantnom ratu sa nevidljivim neprijateljem, dok se paralelno, unutar samih granica države dešavaju psihološke i moralne implozije. U američkim mainstream medijima, unutrašnja problematika cenzurisana je i prekrivena trivijalnim temama kao što su „showbiz“ i žuta štampa, predstavljajući SAD idealističkim, utopijskim mjestom za življenje. I dok vojska SAD-a širi demokraciju tamo gdje potrebe za tim nema, malo ko se smije usuditi i Ameriku javno prozvati jedinom, najopasnijom i globalnom diktaturom, koja svoju ideologiju brani Machiavelli-ovom tezom „Cilj opravdava sredstvo“.

S tim u vezi, heroj i vođa naroda kao što je u filmu „TV mreža“ bio Howard Beale, nije poželjan u totalitarističkom društvu kao što je to SAD društvo. Čak i kada se pojavi neko utjecajan, ko svojim djelovanjem želi, i uspjeva promijeniti društvo na bolje, biva smaknut kao izmišljeni lik kojeg glumi Peter Finch, ali kao i mnoge stvarne ličnosti iz svijeta politike, muzike i filma.
 

 
(freshpress.info,youtube/uredio:nsp)