Među 1,7 milijuna tajnih američkih depeša iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, odnosno oko 10.000 dokumenata Ambasade SAD u Beogradu, posljednjih u nizu koje je objavio WikiLeaks, jeste i ona koja govori o bojazni Vlade Jugoslavije da bi predsjednik Josip Broz Tito mogao biti ubijen u Alžiru.

U pozivu upućenom direktoru za istočnoeuropska pitanja Bakeru, 21. kolovoza 1973. godine, Štrbac, zamjenik jugoslavenskog šefa misije, izrazio je zabrinutost Vlade da bi određeni emigranti, ekstremistički orijentirani, mogli otputovati u Alžir, za vrijeme Summita nesvrstanih, gdje bi mogli izvesti određene aktivnosti protiv Tita, tijekom njegovog boravka u toj zemlji “, navedeno je u depeši.

Štrbac je američkoj vladi prenio zahtjev u kojem se traži da SAD informiraju tamošnju jugoslavensku ambasadu u slučaju da određeni hrvatski, srpski ili makedonski emigranti, koji imaju prijavljeno boravište u SAD, a čija se imena nalaze na listi koju je proslijedio Bakeru, otputuju u inozemstvo, neposredno pred samit u Alžiru.

“U razgovoru, Štrbac je naveo da je Vlada Jugoslavije sličan zahtjev uputila i Kanadi, Francuskoj i drugim zemljama”, stoji u dokumentu.

Naime, on je izjavio da je jugoslavenska ambasada došla do zaključka da ekstremističke organizacije u SAD, a koje potječu iz Jugoslavije, nisu odustale od svoje antijugoslovenske borbe. Naglasio je da su neki od primjera emigrantskog djelovanja doveli do zaključka Ambasade da pripremaju nešto u “narednim danima”.

Naime, u izdanju hrvatskog lista “Danica”, koji datira od 15. kolovoza 1973. godine, objavljenog u Chicagu, nalazi se članak koji poziva Hrvate da pošalju novac u španjolsku Valenciju, kako bi bila omogućena financijska podrška emigrantima koji se pripremaju za “Dan X”, što Štrbac interpretira kao dan eventualne Titove smrti.

Štrbac navodi i četiri sastanka emigrantskih organizacija koji će biti održani u bliskoj budućnosti, a riječ je o Sjevernoameričkom savjetu za hrvatsku državu (NACCS), Ujedinjenim američkim Hrvatima (UAC), Srpske narodnoj obrani (SND) te Makedonskoj patriotskoj organizaciji (MPO).

On smatra da je vrlo moguće da će neki od američkih kongresmena ili američkh političkih figura prisustvovati ovim sastancima, nakon čega je zamolio američku vladu da ne daje službeno priznanje ovim organizacijama koje prijete integritetu Jugoslavije.

“Ciljevi NACCS i UAC je uništenje Jugoslavije i stvaranje separatističke, Nezavisne hrvatske države, SND se zalaže za raspad Jugoslavije i stvaranje velike Srbije, dok se MPO zalaže da odvajanje Makedonije od Jugoslavije i pripajanje velikoj Bugarskoj”, navedeno je u depeši.

Baker je na sve ovo odgovorio da ne može narediti dužnosnicima da li posjetiti neki od ovih sastanaka ili ne, ali je naglasio da politika SAD prema Jugoslaviji i dalje ostaje onakva kakvu je izložio predsjednik Nixon, a to je da SAD podržavaju jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije.
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)

O pravom porijeklu i misiji Josipa (Josifa) Broza zvanog Tito, nagađali su i pisali mnogi, a legende i kuloarske priče su vodile do mnogih nevjerovatnih otkrića.

Tako su neki tvrdili da Tito uopće nije Josip Broz iz Kumrovca, već njemu nalik ruski Židov, koji je zamjenio na ruskom frontu poginulog Broza. O tome su, međutim napisane i brojne studije, a samo u prošloj godini je izdano nekoliko opsežnih knjiga o Titovom liku i djelu, pa bi svako daljnje razmatranje tog aspekta njegova života bilo bespredmetno i suvišno.

Zbog toga bih se u ovom osvrtu ograničio na jedno od najbitnijih pitanja o Titu, na koje nitko nikada nije jasno odgovorio, a to je pitanje o njegovoj navodnoj pripadnosti masonskim ložama. Pošto je članstvo u masonskoj loži tajno, a Tito se, iz razumljivih razloga nikada nije time “podičio”, ostaje nam da iz dokaza i indicija koje ću u slijedećim retcima nabrojiti, sami zbrojimo “dva i dva” te ustanovimo da je Tito vjerovatno bio mason. Toj tvrdnji u prilog govore slijedeće točke:

1. TITO JE UMRO KAO MUSLIMAN

Ovu tvrdnju je potvrdilo više  izvora, a jedan od njih je Titov osobni tajnik Berislav Badurina, koji je izjavio da je Tito umro kao Musliman, čitajući Kuran po treći put.

Bogradski muftija Hamdija Jusufspahić je potvrdio Titovu privrženost Islamu:

“Ja sam se više puta sreo sa Titom. Sreo sam se sa njim i kao student u Kairu. Bio sam student islamsko-teološkog sveučilišta. To je najstarije sveučilište na svijetu. Al Azhar se zove… Bio sam tamo profesor u jugoslovenskoj dopunskoj školi kada smo se prvi put sreli. Tito je došao u naš klub, Klub Jugoslovena, i pitao: `Tko od vas, djeco, govori arapski?`. `Ja govorim arapski`, bio sam jedini koji je u to vrijeme od omladine govorio arapski. Onda je Tito rekao: `Učite djeco arapski jer arapski je jezik budućnosti`”, navodi Jusufspahić koji je veliki prijatelj s Titom postao tijekom 1968. godine, nakon svog dolaska u Beograd.

Jusufspahić je ispričao i kako se tijekom godina Tito kod njega često raspitivao kako i koliko puta dnevno se mole muslimani, a najčešće su razgovarali o tome kako muslimani zamišljaju Boga.”

Već spomenuti Titov tajnik Badurina je prišao Jusufspahiću nakon Titove smrti i čestitao mu na tome da je Tito umro u muslimanskoj vjeri. Kad ga je Jusufspahić koji je upitao što da radi sa tim saznanjem, Badurina mu je odgovorio: “Da znate to, i ništa više. Vidjet ćete kad bude sahranjen. Bit će samo ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, jer tako se muslimani sahranjuju”.

Ono što Badurina nije, iz neznanja ili namjerom dopunio, je činjenica da se još jedna vrsta ljudi sahranjuje ispod neobilježenih grobnica – a to su tzv. “slobodni zidari” ili masoni. Iako muslimani slove kao najveći neprijatelji Amerike i masonstva, zanimljiva je činjenica da mnogi masoni jako cijene islamsku religiju. To dokazuje i postojanje masonskog reda “Shrine”, u kojem novi članovi zakletvu polažu s rukom na Kuranu. Znakovito je da su se i mnogi katolici, morali zakleti nad Kuranom, ulazeći, većinom iz materijalnih interesa u ovu masonsku sektu.

Dobro je poznato da je Tito za svog života doslovno bio heroj arapsko-islamskog svijeta, a pokojni diktator Saddam Hussein je zaključio da “Jugoslavija sigurno ne bi prodala Irak – da je Tito bio živ..” Nakon Titove smrti, Saddam je plakao danima i bio gotovo neutješan.

Zanimljivo je spomenuti da su sve do godine 2000., članovima islamske lože “Shrinersa” mogli postati samo masoni najmanje 32. stupnja škotskog obreda, a na tom stupnju masoni u tajnom obredu prelaze na islamsku vjeru. Postoje dakle ozbiljne indicije da je Tito bio pripadnik škotskog masonskog obreda.

2. KONGRES KOMUNISTIČKOG OGRANKA KOMITERNE U TRSTU

U svim knjigama o Josipu Brozu Titu, a i u svjetskoj literaturi o ovom komunističkom diktatoru, gotovo se prešućuje “peti kongres Kominterne”, koji je održan u lipnju mjesecu 1924. u Trstu. Po nekim saznanjima, Josip Broz je od godine 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju sovjetske obavještajne službe NKVD u Moskvi, a poslije ovog kongresa su za njega trebale biti predviđene vodeće uloge u svjetskom komunističkom pokretu. Kongres je dirigiran i zamišljen od slobodnog zidara židovskog porijekla Lewa Dawidowicza Bronsteina, poznatijeg po nadimku Trocki, koji je nakon Lenjinove smrti pokušao nastaviti proces “permanentne svjetske revolucije”. No, sve jača struja oko Josifa Visarionoviča Staljina iskoristila je kongres za promoviranje svoje ideje o uspostavi socijalističke države, čime se Kominterna praktički odrekla svoje ideje o “svjetskoj boljševističkoj revoluciji”.

Ova dva revolucionarna koncepta, Staljinov i Trockijev, su bila suštinski nepomirljiva, što je dovelo do prognanstva Trockog iz SSSR-a, 1929.godine. Za samog Tita, iako je uglavnom bio tipični politički “makjavelist”, možemo reći da je uglavnom ostao na liniji Lenjina i Trockog, pa je stoga 1938. bio optužen za “trockizam”, a svatko tko je onda u SSSR-u dobio tu oznaku, mogao je već pripremati vlastiti sprovod. Izvukao ga je tada šef kominterne Georgi Dimitrov, budući bugarski komunistički premijer.

Da između Tita i Staljina “nešto ne štima”, pokazali su i već “opjevani” sukobi koji su počeli krajem četrdesetih godina, a nastavili se gotovo kroz cijelo vrijeme Staljinove vladavine.

3. POKRET NESVRSTANIH

U pogledu sumnje da je Tito bio mason, znakovit je i njegov idiličan odnos sa Winstonom Churchillom, koji je bio mason 33.stupnja. U Titovoj posjeti Velikoj Britaniji 1953., Englezi su mu u vodama Gibraltara priredili doček dostojan cara. Iznad Titovog broda “Galeb”, u Titovu su čast letjele desetine britanskih vojnih zrakoplova, a sa tri velika ratna broda Ujedinjenog Kraljevstva odjekivali su počasni plotuni. Politika “trećeg bloka”, koju je Tito vodio uz svesrdnu podršku Ujedinjenih naroda, dobro se uklapala u masonsku sliku svijeta, a naivno je povjerovati da bi Tito, bez “blagoslova” Engleske, mogao oko sebe okupiti cijeli “nesvrstani svijet”.

Ne zaboravimo da je ideja za “Pokret nesvrstanih” došla od velikog Titovog prijatelja, indijskog premijera Nehrua, koji je bio odgojen u duhu sotonističkog “Teozofskog društva”, što je poslijedica činjenice da je njegov otac bio mason u indijskoj “Harmony Lodge”. Mladi Nehru je potom studirao biologiju na tradicionalno masonskom Cambridgeu, pa je njegova kasnija “inicijacija” u londonsku masonsku ložu bila logična poslijedica i dio porodične tradicije.

4. TITOV SPROVOD

Titov pokop je jedan od najočitijih dokaza njegove povezanosti s masonerijom. Na njegovom se sprovodu naime okupio najveći broj državnika u svjetskoj povijesti. Titovu duhu se tada poklonili: 31 predsjednik republike, četiri kralja, pet prinčeva, šest potpredsjednika država, sedam predsjednika parlamenata, 22 predsjednika vlada, 13 zamjenika predsjednika vlada, 47 ministara vanjskih poslova. Prisutno je bilo ukupno 215 delegacija iz 125 država svijeta, a sahrana je uz pomoć čak 41 kamere, prenošena u gotovo svim zemljama svijeta. preko TV ekrana je posljednji oproštaj s Titom moglo pratiti dvije trećine svjetskog stanovništva.

Usporedimo li ovaj odaziv sa “brojnošću” svjetske diplomacije na sprovodu Dr.Franje Tuđmana, lako ćemo zaključiti tko je bio Tito, a tko Tuđman. Prvi hrvatski predsjednik je svojim izjavama prije smrti, u kojima je otvoreno prozvao svjetsku masoneriju, nazvavši ih “vragovima u bojama”, zaradio diplomatski bojkot svoje sahrane na Mirogoju. Time je još jednom dokazana teza, kako svjetske političke tokove već desetljećima u potpunosti kontrolira anglo-saksonska masonska koalicija, a što su dobro znali i Tuđman i Tito. Ovaj potonji je vještim političkim manevrima okrenuo tu činjenicu u svoju korist, plešući cijeli život na tankoj liniji hladnoratovskih sukoba, što se nikako nije moglo napraviti bez jakog “zaleđa” duhovnih “vladara svijeta”.
 
izvor: hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9637"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.

Brand, odnosno prepoznatljivost “jugoslavenskog puta u socija1izam’, “jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma”, “jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim licem”, “jugoslavenske nesvrstanosti’ itd. nije stvaran iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju “od Triglava do Đerdapa°.

Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama ‘ideologija` tzv. “socijalizma’! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao’ te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu  opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.

Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni) sustav bio je isključivo u funkciji održanja te nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim ideološko-političkim parametrom, sinonimom za “napredno’, “lijevo°, “progresivno’ i to je ostalo tako u medijsko – političko – znanstvenim društvene dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.

Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°!  Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.

PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA

Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili ni Josip Kopinič – Vazduh te ostali njegovi bliski suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u programu niti jedne relevantne političke stranke tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije svega, ali i zbog činjenice što su doista bili uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih snaga koje su bile povezane s Titom.

Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog’ svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam’. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?

Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata 1941. godine ?

To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).

Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo, možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u njegovim Memoarima “Revolucija koja teče“ situacija bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom središtu Srbije “s 10.000 radnika u Vojno – tehničkom zavodu“ postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako samo tri člana, Valjevu dva itd.

Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju ‘čiščenja’ moglo uopće ostati.

Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu, živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije. Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim riječima, titoistička je partija 1941. godine imala najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od njih u zatvoru su započeli suradnju – tako su, primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik Svetislav Stefanović – Ćeće postali policijski suradnici tijekom  izdržavanja zatvorske kazne.

JUGOSLAVENSKA BAČVA

Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv. slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito “slobodno’ vrijeme provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje agente u njihove redove).

Major Randolph Churchill u Slunju s partizanima

Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.

Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna “bačva“ pod njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je „obruč“ za tu “bačvu“ bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci istodobno nisu igrali i na neke “druge karte”.

Poznato je’ da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.

Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera, pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?

To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.

TKO JE TITU DAVAO NOVAC?

Hrvatski list svojedobno je pisao o “ustanku’ u Srbu gdje se postrojilo 27. srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju “balvan revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je krenuo u Zagreb podnijeti izvješće ‘o stanju na terenu’ te ga likvidirali kako bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!

Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?

Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem, Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije „Živjela sovjetska Hrvatska!’, a ne “Živjela sovjetska Jugoslavija!“? Nije li to, možda, bio razlog za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski “ljevičari” iz HSS, Ribnikar (vlasnik ‘Politike’)…i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra “glavnu ulogu’ u Manjkasovu filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha, ,,opasnom agentu“ Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?

I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima’? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?

Da zaključim: Tito je bio britanski agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito ‘očistio” organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao “britanske agente’ da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i “narodnom frontom’ koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.

Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama’ moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.

Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti hrvatskog naroda.

 

 

 
uređeno i preneseno sa hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8465"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]