Živimo u okvirima ideologije koja još uvijek nije jasno opisana i definirana. Neoliberalizam se spominje u različitim i često za mnoge zbunjujućem kontekstu ili se u potpunosti prešućuje

No, upravo tišina i odvraćanje pozornosti od ideologije su ono što se događa od ranih ´70-ih, vremena kada se u Sjedinjenim Državama toj ideološkoj platformi utire put, a zahuktava se u vrijeme predsjednika Billa Clintona i od strane demokrata.

Bez neoliberalnog okvira, možda nije jednostavno shvatiti što je dobro ili loše za građane Hrvatske pod Oreškovićem ili Karamarkom naspram Milanovića ili manje više bilo koje političke opcije trenutno prisutne u političkoj areni u Hrvatskoj. Ukoliko na trenutak ostavimo po strani ideološke i povijesne zavrzlame, makar i posve opravdane, nužno je pronaći odgovor na pitanje u kojoj mjeri se svaka od njihovih stranaka slaže ili ne slaže s neoliberalizmom?

Postoje li uopće bitne razlike, ako govorimo prvenstveno o gospodarskim i socijalnim pitanjima? Kako razlučiti što se događa kada nam HDZ i Most obećaju gospodarske reforme koje su pisali njihovi prethodnici i navodni politički oponenti i zahvaljujući istima dobivaju izbore?

Odgovor leži u ideologiji o kojoj se u mainstreamu šuti, a zacijelo je najuspješnija od svih prošlih ideologija u redefiniranju subjektivnosti, u navođenju ljudi da promijene poimanje samih sebe, svojeg identiteta, osobnosti, nada i očekivanja, te snova i idealizacija. Klasični liberalizam je u zapadnom svijetu također u tome bio uspješan, i to punih 250 godina. Uspio je ljudima nametnuti nove načine definiranja samih sebe i novi čovjek je stvoren. Na žalost, ne i bolji.

Međutim, neoliberalizam je otišao „korak dalje“ i u svojoj pravoj i čistoj, a često pogrešno shvaćenoj ili tumačenoj verziji, nije okrenut slobodnom tržištu koje je potka onog starog. Štoviše on podrazumijeva snažnu državu, ali koja radi u korist isključivo bogatih. Naj veća od svih pogrešaka u interpretacijama je kako se radi o ideologiji koja podupire neutralnost države i jednakost kako je to činila klasična liberalna država. I to valja stalno ponavljati.

Radi se o perfidnom kapitalističkom projektu koji je započet odavno, a zadaća mu je transformirati sve, svako živo biće, svaku stvar, svaku istinu i na način na koji to niti jedna ideologija do sada nije uspjela.

Ako bi išli tako daleko da kažemo da je neoliberalizam konačni završetak u dugom nastajanju projekta kapitalizma, možemo reći da se u okviru njega svaki predmet, svako živo biće, svaka činjenica na planeti razlikuje od bilo koje prethodne ideologije. Neoliberalizam ima sreću što se poklapa s tehnološkim promjenama koje su mu omogućile potpuni prodor u svako područje društvenog života po prvi put u ljudskoj povijesti i on kao takav jest ideologija, ne samo ekonomska doktrina.

Od ranih ’30-ih, kada je Velika depresija prijetila klasičnom liberalnom konsenzusu, odnosno, ideji da su tržišta regulirala sama sebe, a država je trebala  samo igrati ulogu noćnog čuvara, do ranih ’70-ih, kada je vladala globalna nestabilnost, uključujući valutni kaos, demokratski svijet je živio pod kejnzijanskom paradigmom. Naime, tržišta su shvatila da su nestabilna, a intervencionizam vlade je ipak bio potreban da bi kapitalizam funkcionirao, inače su ekonomiji prijetili usponi i padovi.

Ovdje se nameće zanimljivo pitanje i jesu li ’70-e s uvođenjem zlatnog standarda i naftnim embargom uzrokovale neoliberalnu revoluciju s Miltonom Friedmanom i njegovom fiskalnom i monetarnom politikom ili je neoliberalizam došao sam po sebi, a Nixonova ga je administracija samo ukalupila u Friedmanove ideje, čime je kraj kejnezijanske ere postao neizbježan.

Treba reći da je neoliberalizam uspijevao izazvati krizu nakon svake krize, te je dokazano više od svih prijašnjih ideologija upućen na iskorištavanje krize u kojoj će svaka sljedeća dokidati prava radničke klase i bogate činiti bogatijima. Postoji određena aura nad neoliberalizmom, umotana u žargon ekonomske ortodoksije, koja je ostala imuna na političke kritike, jer je to dogma koju je ovjekovječila Margaret Thatcher i njezini ministri, a ona glasi kako on nema alternativu.

Neoliberalizam pravda krize koje je uzrokovao više puta kao ciklus koji se redovito ponavlja u posljednjih četrdeset godina. Tako je bilo s krizom zemalja u razvoju koje je ’70-ih pritiskao dug,  kreditna i kriza štednje ’80-ih, azijska valutna kriza iz ’90-ih, kao i krize drugorazrednih hipotekarnih kredita 2000-ih, bolje od bilo koje poznate ideologije.

To je djelomično zbog toga što postojanje neoliberalizma kao vladajuće ideologije, stanovništvo u cjelini uopće ne primjećuje, nego nastavlja izvući  preostale koristi od socijalne države koje je omogućilo doba kejnezijanizma. Međutim, neoliberalni ideolozi su uspjeli uvjeriti stanovništvo da razmišlja tako da je oslanjanje na vladu vrijedno osjećaja krivnje, stida i melankolije, a ne nešto na što ljudi imaju legitimno pravo.

Nije iznenađujuće da neoliberalni multikulturalisti, udobno raspoređeni po raznim akademijama, jednako tako demoniziraju ova potraživanja stanovništva, dok s druge strane, recimo, brane muslimane, Meksikance ili Afroamerikance. Međutim, kada je u pitanju radnička klasa, oni postaju proletarijat, smetnja koja ima problema s prihvaćanjem stvarnosti i ne uspijeva se ostvariti i definirati u okvirima neoliberalizma.

George W. Bush je imao korisnu funkciju i neoliberalizmu potrebne krize je uveo u sustav, koji je do tada bio “previše stabilan”. On je u javno mnijenje ubrizgao poželjnu paniku, koja je služila kao pogonsko gorivo za raspirivanje vatre neoliberalne revolucije. Primjerice, ovog trenutka u Americi Trump je od strane „demokrata“ prikazivan kao otpadnik, barem do sada, jer stvara kaos oko svih ključnih pojmova koji ne zvuče neoliberalno, a to je neprihvatljivo. Stoga ga je Jeb Bush nazvao “kandidatom kaosa.”

Neoliberalizam inače voli kaos, koji je bio njegov modus operandi još od ranih ’70-ih, ali samo onu vrstu kaosa kojeg može kontrolirati i usmjeravati.

Ovdje se treba vratiti na njegovo podrijetlo, a to je Velika depresija koja je završila s početkom Drugog svjetskog rata, nakon čega je došlo doba kejnezijanizma i trajalo trideset i pet godina.

No, baš kao što su globalna institucija kejnezijanizma, posebno MMF i Svjetska banka, osnovane u Bretton Woodsu 1944. godine, osnivači neoliberalne revolucije, naime Friedrich Hayek, Ludwig von Mises, Milton Friedman i drugi, su formirali Mount Pelerin Society u istoimenom švicarskom odmaralištu 1947. i posvetili se stvaranju ideologije koja je na kraju porazila kejnezijanizam i prevladala ga tijekom ’70-ih.

Što je dakle neoliberalizam i po čemu se razlikuje od klasičnog liberalizma?

Neoliberalizam nas uvjerava da su tržišta dovoljna sama sebi, kako ona ne trebaju propise, te da su najbolji jamci ljudskog blagostanja.

Sve što potiče tržište, a to su privatizacija, deregulacija, sloboda i mobilnost financija i kapitala, odustajanje vlada od socijalne države je dobro i za tržište i za ljude, a sve što navodno smanjuje tržište ili ga ograničava, gdje se nabrajaju državne službe, regulacija, ograničenja ulaganja i kapitala, treba obeshrabriti i uništiti.

Kada je Hillary Clinton odgovarala na česte zahtjeve za ponovnom regulacijom financija, uvijek je ponavljala kako se moramo pridržavati “vladavine prava”. Time je mislila razumijevanje zakona koji utjelovljuju osjećaj tržišta i to u čisto ekonomskom smislu. U ovoj revoluciji ljudi nemaju nikakav status u odnosu na korporacije i nacionalne države su na putu ka odumiranju, a sve se opet rastače pred apstrakcijom koju nazivamo “tržište”.

Jedan od načina da se sumira  neoliberalizam je reći da je sve podčinjeno tržištu, uključujući i države, civilno društvo i, naravno, sva ljudska bića.

Čak se i demokracija počinje tumačiti kao tržište, a politika je podlegla neoliberalnoj ekonomskoj teoriji, tako da govorimo o kraju demokratske politike kakvu smo poznavali protekla dva i pol stoljeća. Kao što je tržište apstrakcija, tako to postaje i demokracija, a pravo igralište je negdje drugdje, gotovo sigurno u carstvu stvarne i istinske ekonomske razmjene, koja, međutim, nije tržište. Možemo reći da se sva razmjena u stvari odvija na neoliberalnoj površini.

Neoliberalizam se često opisuje, a to izaziva puno konfuzije, kao „tržišni fundamentalizam“ i dok to može biti i istinito u neoliberalnoj samopromociji i samopredstavljanju, samo tržište je prije svega i uistinu samo mit, jednako kao i vrijednosti koje pripadaju prošlosti. Tržište u neoliberalizmu nema nikakve veze s tumačenjem istog u prijašnjim ideologijama.

Stvoren je novi entitet koji nadmašuje termin neoliberalne države, jer on obuhvaća i potencijalno inkorporira sve države svijeta, svemoćan je i ne ostavlja mjesta za individualne slobode koje je propagirao klasični liberalizam, pa i druge ideologije poput komunizma. Do izvjesne mjere nadmašuje čak i fašizam.

Tumačenja neoliberalne globalizacije se razlikuju po pitanju da li je država jaka ili slaba u odnosu na korporacije koje su glavni pronositelji neoliberalizma. No, možda to više nije pravo pitanje, već je li uopće išta ostalo od države, jer je ona postala tržište, a tržište je postalo država.

Projekt neoliberalizma, odnosno redefiniranja države kao institucije društva, je otišao tako daleko da je njegovo zadiranje toliko duboko da nitko od „demokratskih“ aktera neće moći dovesti u pitanje njegovu učinkovitost.

Čak i američki predsjednički kandidat Bernie Sanders, samoproglašeni demokratski socijalist, vrlo je opasno artikulirao koncepciju države i civilnog društva koja se temelji na efikasnosti i racionalnosti tržišta. Hillary Clinton, kojoj se smiješi predstojeća pobjeda na predsjedničkim izborima, tvrdi da se tržište može uhvatiti u koštac i s klimatskim promjenama, nejednakosti dohotka ili nepravednim zdravstvenim i obrazovnim sustavom ili rasnom nepravdom. Ali, istina je da će ako pobijedi, Hillary Clinton samo ojačati neoliberalizam, kao silu „koja nema alternative“.

Nasuprot njima, simpatizeri Trumpa su spremni na zabranjeno i “politički nekorektnu” borbu sa svim ostalima. Oni žele biti “pobjednici”, pa čak i po cijenu istrebljivanja drugih, a to nije neoliberalan način, koji ne priznaje da može biti pobjednika i gubitnika u neoliberalnom svemiru.

U tekućoj predizbornoj kampanji je Hillary Clinton savršeno artikulirala neoliberalizam, bolje od svih kandidata. Ljudi mogu opaziti da joj je ideologija utemeljena na konceptu da ljudska bića nemilosrdno teže da postanu ljudski kapital, što znači da one koji ne uđu u okvire neoliberalizma treba rigorozno izopćiti i kazniti.

To je ona tamna strana neoliberalizma, ideološka, koja na multikulturalizam ljudskih bića gleda kao na kapital, zbog čega se ovaj projekt sve više povezuje sa suzbijanjem slobode govora i netolerancije prema onima koji odbijaju ići zajedno s vrstom politike identiteta koje neoliberalizam promiče.

A to objašnjava zašto su ’90-ih pod Clintonom simultano i paralelno rasli i neoliberalna globalizacija i različiti načini neoliberalne dresure, kao što su sram i isključenje primatelja socijalne skrbi.

Istinski trošak države na socijalna davanja je zanemariv, ali je njegova simbolika neprocjenjiva. U Sjedinjenim Državama je obračun protiv socijalne skrbi išao uporedo s uvođenjem disciplinskih zakona koje guraju Clintonovi, a dovodi do epidemije masovnih uhićenja i zatvaranja.

Neoliberalizam ne dopušta fluidnost samoizražavanja i povremenu prisutnost na tržištu i postavlja zatvore kao jedinu alternativu za sve one koji nisu voljni poimati sebe kao tržišnu robu.

Kada govorimo o tržištu kao mitu, jer niti jedan od elemenata kojih bi moralo biti kod tržišta da bi ono funkcioniralo nije na mjestu, to je kada tržište poprimi neoliberalni oblik, kada klasične koncepcije kupca i prodavatelja kao slobodnih igrača više ne postoje i tada je radikalna nejednakost jedini prirodni ishod.

I ta nejednakost u posljednja četiri desetljeća bilježi nagli rast, štoviše može se govoriti o eksploziji nejednakosti, a ona u potpunosti opovrgava tvrdnje zagovaratelja neoliberalizma kako on povećava blagostanje građana.

Neoliberalizam se voli fokusirati na javni dug i rezanje javnog duga postaje poput manije, ali se uporedo sa smanjivanjem ili dokidanjem socijalnih davanja ide i na smanjenje poreza za bogate. Čak su i ratovi diljem svijeta bolja opcija od „rata protiv nejednakosti“.

Sveopći uspjeh neoliberalizma je sahranio socijalnu državu i pretvorio je u državu discipline popustljivu jedino spram tržišta.

Neoliberalizam i obrazovanje

Neoliberalizam očekuje da svi stupnjevi obrazovanja budu redizajnirani za promociju ideje da se donošenje odluka vođeno ekonomijom mora aplicirati u sva područja života, roditeljstva, intimnih odnosa, seksualnosti i identiteta u svim njegovim formama, a svi koji se neće slagati biti će izloženi disciplinskim mjerama. Svi su dužni investirati u svoju budućnost, kako ne bi pali na teret državi ili bilo kome drugome. U protivnom će im biti uskraćeno priznanje kao ljudskom biću.

Ova takozvana ekonomska „realnost“, iako krajnje iracionalna, se proteže na civilno društvo, ali jednako i na državu i nijedan ideal nekadašnje liberalne ili drugih ideologija koje vuku korijen iz humanizma, više se ne priznaju. Jedina vrijednost je ona obnavljanja tržišta, drugim riječima, neoliberalizam je izdignuo tržište kao jedinu vrednotu koju valja slijediti. Postao je poput boga, eteričan, neupitan, neosporiv i sveprisutan. Sve što u obrazovanju i državnoj politici nije sukladno i ne služi tržištu mora biti protjerano, zabranjeno i izbrisano iz sjećanja, a što objašnjava radikalnu javnu narativu koja sužuje javni diskurs, uključujući važnost politike identiteta, a isključuje svaki klasni korijen problema.

Neoliberalizam i klasni problem

Neoliberalizam će ići dalje s politikom ograničavanja mogućnosti razvoja društva, jer to je jedna od njegovih značajki, kao sustava koji želi dominaciju na svjetskoj sceni i kao takav će stalno sužavati polja ljudskog djelovanja.

Raseljeni radnici, koji su pretrpjeli najviše zbog erozije starih industrija u bivšim proizvodnim centrima, u svijetu su postali nevidljivi u razjedinjenosti, i više ne mogu biti dio političke jednadžbe.

Da rekapituliramo, neoliberalizam nije samo ekonomska doktrina, kako je žele prikazati, koja se drži ortodoksne teorije da tržišta reguliraju sama sebe, nego je riječ o ideologiji koja zadire u sve pore društva. U političkom smislu se privid demokracije ostvaruje kroz mogućnost izbora između dvije političke opcije koju čine socijaldemokratska ljevica i konzervativni demokršćani. Obje opcije, koje se u zapadnim zemljama, kao i u Hrvatskoj, desetljećima smjenjuju na vlasti, djeluju po istom neoliberalnom obrascu i razlikuju se samo u sitnim ideološkim detaljima, uglavnom kada je riječ o povijesnim i svjetonazorskim temama, koji služe samo za odvraćanje pozornosti javnog mnijenja od stvarnih problema.

Imamo dvije glavne političke opcije koje će nastaviti s provođenjem neoliberalne agende „slobodnog tržišta“, jer još uvijek ne postoji intelektualni pokret koji će razbiti mit o njemu.

Reforme koje podrazumijevaju ekonomsko restrukturiranje i posljedično i neizbježno, rast nejednakosti u društvu idu dalje, a koliko dugo, to ovisi o našoj sposobnosti za razmišljanje izvan neoliberalne paradigme. Ne smijemo nasjedati na lažna obećanja o sitnim kratkoročnim ustupcima, jer na tome počiva uspješna budućnost opakog i tvrdokornog neoliberalnog projekta.
 
(altermainstreaminfo.com.hr)

MMF TRUBI DA JE MOGUĆ GLOBALNI EKONOMSKI KRAH, A ON ĆE ZA NJEGA BITI JEDAN OD GLAVNIH KRIVACA

Nastupajući 8. ožujka u američkoj Nacionalnoj asocijaciji za biznis i ekonomiju – zamjenik generalnog direktora MMF, David Lipton, upozorio je da se rizik globalne ekonomske katastrofe i dalje povećava. To je točno, ali to nije cijela istina.

Teško da David Lipton može zamisliti realne razmjere tog problema.

Radi se o tome da je MMF jedan od glavnih krivaca za sadašnju krizu.

On radi jednostavno: nakon što otkrije da vlada neke zemlje nije u stanju isplatiti kredite, MMF joj predlaže da on iz svojih sredstava isplati kreditore i na taj način spasi njen kreditni rejting.

Zauzvrat, ta vlada se obvezuje da će MMF-u isplaćivati ​​dugove novcem koji će uštedjeti na račun smanjenja socijalnih naknada i državnih usluga, kao i na račun prodaje državnih aktiva stranim vlasnicima. U ulozi tih vlasnika često nastupaju klijenti onih istih banaka koje su i ugušile vladu koju “spasavaju” svojim kreditima.

Takvih primjera ima bezbroj.

Danas su to Grčka i Portugal. Tako je prije njih bilo u Irskoj i Latviji.

Međutim, glavni uzrok pada svjetske ekonomije je stagnacija potrošnje u takozvanim razvijenim ili industrijskim zemljama.

Uzmimo za primjer najveću ekonomiju u svijetu – Sjedinjene Države. Sada ekonomska politika neoliberala faktički ruši potrošačko tržište SAD, doslovno satirući potražnju za i uslugama i robom – kako domaćom, tako i uvoznom.

Postoje dvije razorne strategije. Prva je – premještanje industrijske proizvodnje u inozemstvo, s premještanjem radnih mjesta u području stručnih usluga, na primjer, u području proizvodnje softvera.

Umjesto tih radnih mjesta, otvaraju se nova, ali ona su u pravilu nisko plaćena i privremena. Primjerice, mjesta konobara, barmena ili prodavaca-konzultanata.

Kada se radna mjesta prenose u inozemstvo, u zemlji se smanjuju prihodi i kupovna moć stanovništva, a zajedno s tim i porezna osnova.

Da bi se osigurali priljevi u proračun, vlada počinje na svoju štetu privatizirati javnu infrastrukturu (npr. puteve) i izvore prihoda (npr. automate za parkiranje). Tako privatni investitori počinju sakupljaju prihode koji su ranije bili namijenjeni državnoj kasi.

Primjerice, 2008. gradske vlasti Chicaga dale su u zakup 36.000 automata za parkiranje za razdoblje od 75 godina. Prema tom, konzorcij privatnih investitora uplatio je u gradski proračun svega 1,2 milijarde dolara.

Druga i ne manje razorna neoliberalna strategija je – povećanje dužničkog tereta stanovništva. Primjerice, ranije su hipotekarni krediti ograničavani na iznos za čije opsluživanje je odlazilo 25% mjesečnih prihoda obitelji, a preostalih 75% ljudi su mogli koristiti po svom nahođenju ili štedjeti. Danas za hipotekarni kredit obitelj može trošiti do 50% svojih prihoda, odnosno, na taj način je mogućnost za potrošnju smanjena za 25%.

Isto takvu politiku vode banke-kreditori na tržištu automobila.

Ranije je kredit za kupnju automobila odobravan na tri godine, a sada – i do sedam godina, ranije je iznos kredita iznosio do 80% od cijene automobila, a sada – svih 100%. Povećavaju se rokovi i iznosi za plaćanje, a smanjuje mogućnost za potrošnju.

Zbog krajnjeg dužničkog opterećenja, koje je palo na vrat stanovništva, nije moguće povećavati potrošačke potrebe kako to savjetuje MMF. Takvi procesi očituju se ne samo u SAD, nego iu većini drugih zemalja svijeta.

U stimuliranju trgovine neće pomoći ni višestrane trgovinske inicijative – Trans-atlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo i Trans-Tihooceanske partnerstvo, koja podržava MMF.

Glavni i istinski cilj tih sporazuma je da – izvede globalne korporacije iz okvira djelovanja zakona onih zemlja u kojima će one raditi.

Takozvano partnerstvo davat će korporacijama mogućnost da osporavaju nacionalna zakonodavstva. Recimo, ako Francuska odluči da se priključi Trans-atlantskom partnerstvu, američka korporacija Monsanto će moći pozvati na odgovornost francusku vladu na temelju toga što francusko zakonodavstvo koje ograničava korištenje GMO-proizvoda “stvara barijere na putu razvoja slobodne trgovine”.

Teško breme za svjetsku ekonomiju predstavlja i zapadni bankarski sustav. Davanje bankarskih kredita svodi se gotovo u potpunosti na financiranje ugovora o kupnji nekretnina, tvrtka, sirovina i robe široke potrošnje.

Američke banke ne kreditiraju izgradnju novih proizvodnih kapaciteta, već stvaraju nove dužničke instrumente. A to, sa svoje strane, smanjuje mogućnost za investicije i potrošačke rashode.

Ipak, država na račun poreznih obveznika ili pomoću “nulte” ili negativne kamatne stope, koja klijente banke lišava njihovih akumuliranih sredstava, održava u dobroj formi krupne privatne banke koje su “prevelike da bi se urušile”.

Glavni rizik svjetske ekonomije je u tome što je neoliberalna ekonomija, čije principe i dalje slijede MMF i međunarodne institucije – greška koja može pretvoriti u katastrofu.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Argentina klizi ka scenariju da njome upravljaju velike multinacionalne kompanije, bankarski i financijski magnati koji su je ranije i doveli do bankrota. MONSANTO preuzima ministarstvo poljoprivrede!

Ljudi za koje se smatra da su bliski velikim korporacijama će igrati ključnu ulogu u argentinskoj vladi novog konzervativnog predsjednika Mauricia Macria. Argentinski narod je u drugom krugu predsjedničkih izbora s 51,40% podržao Macria, dok su pristaše politike “kirchnerizma” Danielu Scioliu, gubitniku izbora, dali 48,60% glasova.

Iako za sada u oba doma Nacionalnog kongresa Argentine i dalje vlada “Front za pobjedu” bivše predsjednice Cristine Fernandez de Kirchner, predsjednik Macri i nova vlada su već najavili “novi-stari” kurs argentinske politike.

Najava nove vlade je pravi udar za argentinski narod koji se tijekom godina “kirchnerizma” uspio oporaviti od ponora u kojeg je bio potonuo zbog neoliberalnog režima kojeg je karakterizirala iracionalnost i ekonomska politika podređena ostvarivanju ogromnih profita za korporacije i korumpiranu vladajuću elitu i dok su se pljačkali resursi zemlje, a narod je sve dublje tonuo u siromaštvo.

Svaka sumnja o stvarnoj volji Mauricio Macria da okrene leđa toj povijesti Argentine je izblijedjela najavom nekih ljudi koji će zauzeti važne pozicije u novoj vladi. Argentinu će voditi ljudi bliski velikim multinacionalnim kompanijama, bankarskoj i financijskoj eliti koji su je i doveli do neuspjeha i zloglasnog bankrota. Potrebno je navesti nekoliko imena kako bi se bolje razumjela novonastala situacija.

Investicijska banka JP Morgan će zauzeti Ministarstvo gospodarstva zahvaljujući Alfonso Prat-Gayu (50), argentinskom političaru i ekonomistu, bivšem zaposleniku američkog financijskog diva i predsjedniku Središnje banke Argentine u eri predsjednika Eduarda Duhaldea. Prat-Gray je napustio ured zbog velikih suprotnosti u načinu vođenja financija države kada je na vlast došao Nestor Kirchner.

Korisno je znati da je JP Morgan u izvješću od 2013. naveo potrebu da se politički intervenira u zemljama južne Europe kojima je nužno nametnuti politiku oštrih mjera štednje, tvrdeći da su u tim zemljama ustavi usvojeni nakon poraza fašizma “neprikladni za postizanje veće europske integracije”, te da su prožeti “snažnim utjecajem socijalističkih ideja”.

Shell, multinacionalna kompanija u sektoru nafte, izravno će preuzeti Ministarstvo energetike u Argentini sa svojim čovjekom. Naime, Mauricio Macri je za ministra imenovao Juana Joséa Arangurena, predsjednika argentinske podružnica Shella od 2003. do 2015. Treba reći da između Shella i vlade Nestora i Cristine Kirchner nikada nije bilo razumijevanja i još uvijek postoje mnogi neriješeni predmeti. Biti će zanimljivo vidjeti kako će se bivši čelnik Shella ponašati kao ministar energetike sada kada bi trebao raditi “s druge strane barikade”.

Ministarstvo proizvodnje će preuzeti još jedan čovjek povezan s velikim kompanijama. Tamo dolazi Francisco Cabrera koji je prije ulaska u politiku bio dužnosnik najvećeg ranga financijske grupe HSBC, jedne od najvećih i najvažnijih na globalnoj razini.

Pablo Avelluto, novinar i izdavač, preuzima Ministarstvo kulture, a istaknuti je član grupe Random House Mondadori Argentina. Avelluto je također bio na udaru mnogih kritika zbog njegovih nesuvislih izjava o nestalima u vrijeme vojne hunte i zbog prijedloga da se otpuste svi učitelji koji su prosvjedovali tražeći povećanje njihovih plaća.

Konačno na red dolazi i poljoprivreda gdje u ministarstvo praktično ulazi Monsanto, odnosno njihov čovjek Leonardo Sarquis, bivši generalni direktor sjemena u Ministarstvu poljoprivrednih resursa provincije Buenos Aires. U tom smislu Greenreport citira argentinski dnevni list El Federal.

“Buenos Aires, glavni grad i ekonomsko središte Argentine, ali i središte poljoprivredne proizvodnje dobiva osobu posebne prošlosti. Za paket genetski modificiranog sjemenja, koje trenutno ova multinacionalna korporacija uvozi u našu zemlju, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je priopćila da sadrži potencijalno kancerogene tvari, kao što je glifosat koji uzrokuje oštećenje DNK i kromosoma u analiziranim ljudskim stanicama”, piše El Federal i naglašava vezu između novog visokog dužnosnika Ministarstva poljoprivrede u Argentini i kompanije Monsanto.

Novi ministar agrarnih poslova u Buenos Airesu je radio za Monsanto i bilo je generalni direktor odjela biljnih sjemenki u Argentini, Urugvaju i Paragvaju. Sarquís je vodio poslovanje Monsanto sa sjemenjem u cijeloj Latinskoj Americi koju je za dvije godine i osam mjeseci, od 2005. do 2007. godine, kako se sam hvali, “doveo do održivog rasta”, piše Infocampo.

Osim unutarnjeg zaokreta u Argentini, novi desničarski predsjednik je izjavio kako bi Venezuelu trebalo izbaciti iz skupine Mercosur pomoću tzv. “demokratske klauzule”, na što je dobio oštar odgovor od ekvadorskog predsjednika Rafaela Corree.

Correa je Macriu poručio da su njegove izjave “uplitanje u unutarnje poslove Venezuele”.

“Izjave Mauricia Macria o primjeni tzv. “demokratske klauzule” zajedničkog tržišta Južne Amerike, Mercosur, protiv Caracasa predstavljaju jasno uplitanje u unutarnje poslove Venezuele”, novom argentinskom predsjedniku je javno poručio ekvadorski predsjednik Rafael Correa.

Correa je objasnio da se “demokratska klauzula” neće primjenjivati ​​unutar Mercosura, još manje u okviru zajednice Unasur, jer je to mjera koja se aktivira kada treba osujetiti vojne udare i uspostavu diktature.

“U Venezueli postoji jaka demokracija i politički projekt koji je podržan tijekom godina od strane većine stanovništva, a što se pokazalo na izborima koje je uvijek osvajao “chavizam”, svidjelo se to ili ne Macriu”, rekao je Rafael Correa.

Na optužbe koje se odnose na politički progon protiv njegove zemlje, Correa kaže da je to prljava kampanja koja pogađa sve progresivne vlade Latinske Amerike.

U zaključku je predsjednik Ekvadora rekao da pobjeda Macri neće zaustaviti već pokrenuti proces regionalne integracije.

Bilo bi dobro da je Rafael Correa u pravu, jer su već spremni “novi konzervativci” kao što je Henrique Capriles u Venezueli, Aécio Neves u Brazilu, Mauricio Rodas u Ekvadoru i Luis Lacalle Pou u Urugvaju. Ako Macri uspije i na vanjskopolitičkom planu, više od desetljeća borbe Latinske Amerike, tijekom koje se uspjela otrgnuti smrtonosnom zagrljaju Washingtona zahvaljujući upornosti Huga Chaveza, Nestora Kirschera i drugih progresivnih lidera Latinske Amerike, a jednim dijelom i zbog fokusiranja američke vanjske politike na ostvarivanje strateških ciljeva u Afganistanu, Iraku i drugim dijelovima svijeta, biti će uludo potrošeno vrijeme i Latinska Amerika bi iznova mogla postati “američko dvorište”.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam se u usporedbi s totalitarnim sustavima nije održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije, a ne manje zlo od totalitarizma

* Nebitno je da li desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma

* Papa Franjo je popravio papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i razlikuje se od Benedikta XVI koji liči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars

Vlada li danas svijetom antiislamizam?

Da, djelomice zbog površnosti, neznanja i stereotipa o muslimanima na Zapadu, a djelomice je dirigiran od strane država i politika kojima je diskreditiranje muslimana u nacionalnom interesu. Naravno, odgovorni su i radikalni islamistički pokreti i korumpirani muslimanski režimi. Oni diskreditiraju cijelu islamsku civilizaciju danas, kao što su ranije režimi poput staljinizma, maoizma ili Crvenih Kmera učinili da antikomunizam demonizira cijeli svjetski socijalistički i radnički pokret.

Kako se prema Vašoj ocjeni Islamska zajednica BiH “držala” od 1990., do danas?

U usporedbi s dvije velike susjedne joj kršćanske crkve razlikuje se dosta jer do početka rata nije pokazivala netrpeljivost prema ideji višekonfesionalne države. Zatim, u ratu nije bila agresor na susjedne narode, branila je na svojoj zemlji svoj narod, dok su mu susjedi kršćani uz blagoslove svojih vladika i vojnih dušobrižnika rušili džamije. Također, islam ima po svojoj prirodi slabiji nacionalizam. Ipak, IZ bi htjela biti državna religija, ali to ne može biti u BiH takvoj kakva je.

Dakle, slabija je od crkava u komšiluku onoliko koliko je BiH slabija kao država, zatim onoliko koliko je u islamu slabiji nacionalizam i utoliko što BiH nije muslimanska država, nego se sastoji od tri etnokonfesionalne paradržave, s nekom vrstom tri državne religije.

S tim u vezi, uvijek me je kod poratne IZ BiH najviše zanimalo – ne ono što su mediji napuhavali, nekakve vehabijske, selafijske i druge ekstremne grupe – nego koliko je u IZ ulemi i među muslimanskim intelektualcima uticajna ideja da podjela BiH za muslimane može biti korisna i da se time na jednom manjem, ali homogenom muslimanskom teritoriju formira nekakav evropski mini-Pakistan, što naravno SAD i EU ne bi dopustili, pa se zato prave da im je stalo do jedinstvene BiH.

Ali, znatiželjan sam koliko najutjecajnijih ljudi u IZ možda tako misli, to Aliji Izetbegoviću nije bilo mrsko, naprotiv, mislim da je za baš takvu varijantu molio Boga. U odnosu na ideju državne religije, IZ u BiH ima takve tendencije i obilježja iako je, bez obzira na medijske priče o megalomanskim novim džamijama, u slabijem statusu od nacionalnog pravoslavlja u Srbiji i RS, te nacional-katolicizma u Hrvatskoj.

Na ovim prostorima najveću količinu vlasti, moći, državnih privilegija i društvenoga utjecaja prigrabila je Katolička crkva u Hrvatskoj. Mislim da joj Srpska pravoslavna crkva i bosanska IZ zavide. Kad se vladike ili muftije nađu na kavi, zacijelo se pitaju kako je to tim hrvatskim biskupima i kardinalima uspjelo, pa kažu: pogledaj im nove monumentalne crkve tamo gdje uopće nema vjernika, popovske vile, mercedese i ministarske plaće, šta to mi pobogu radimo krivo, braćo moja mila?

Jednom ste izjavili da je kapitalizam najveće zlo modernog vremena – je li?

Moderno je doba počelo pod geslom: sloboda, jednakost, bratstvo. Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti.

On u usporedbi s totalitarnim sustavima nije se održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije a ne manje zlo od totalitarizma. Primjer: kad te s posla izbace na ulicu, to se fino zove downsizing ili outsourcing, skoro da čovjek poželi da ga te blagodati snađu. I sam naziv neoliberalni kapitalizam je marketinški trik.

To mu dođe kao nešto jako suptilno i progresivno. Ali pravo ime tom sistemu, ako ćemo govoriti istinu, moralo bi biti ekonomski ekstremizam, ekonomski fundamentalizam ili ekonomski terorizam. Neoliberalni kapitalizam je teror nad ljudima koji pokušavaju pošteno i ljudski živjeti od svog rada.

U njemu su prečesto gubitnici oni koji igraju po pravilima i vjeruju da se uspjeh postiže teškim radom, kako voli kazati Noam Chomsky. Taj sistem je dizajniran u korist jednog malog broja najbogatijih koji posjeduju ogroman dio svjetskog bogatstva i sve su bogatiji a svakim danom se povećavaju mase najsiromašnijih. Nedvojbeno je da taj sistem treba korjenito promijeniti, tu je ključno etičko pitanje koja su sredstva dozvoljena da ga se promjeni.

Je li papa Franjo drugačiji papa?

Da ništa nije napravio osim ove nove enciklike o zaštiti okoliša, dobar je. Osim toga, popravio je papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i dobrohotno se smješka čime se razlikuje od Benedikta XVI koji sliči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars.

Općenito govoreći, institucija papinstva se svodi na ritual bez neke naročite duhovne suštine. Suvremeni katolicizam je svjetski show, a vjernici su površni ili u nekim zemljama poput Irske, Poljske i Hrvatske, katolici su primarno zbog toga što su nacionalisti, a Crkva je simbol nacije.

Međutim, papinska institucija je važna jer povezuje vrlo heterogen svjetski katolicizam, zadovoljava neke ljudske potrebe, jer čovjek 21. vijeka voli tradiciju, spektakle i ne želi biti izoliran nego imati osjećaj pripadnosti međunarodnoj zajednici. Konačno, papa ima određeni autoritet i utjecaj koji se ponekad koristi za promicanje ljudskih prava i diplomatsko posredovanje u međunarodnim krizama.

Od nedavnih ozbiljnijih izazova, recimo, papa Franjo još nije uspio utjecati na konzervativne katolike u SAD, a to su većina biskupa, da smekšaju rigidne stavove o abortusu i kontracepciji zbog povijesne šanse za pedeset milijuna američkih siromaha da dođu do zdravstvenog osiguranja.

Čini se da bi kršćanima trebalo, barem u teoriji, biti važnije što je Obamacare omogućio milijunima najsiromašnijih i radničkoj klasi da se prvi put u povijesti dokopaju opće zdravstvene zaštite nego održavanje najrigidnijih konzervativnih pristupa abortusu i kontracepciji. Zato će biti zanimljivo vidjeti rezultate predstojeće papine posjete SAD-u u rujnu.

Svojevremeno se Vaše ime našlo na spisku nepodobnih Hrvata u “Slobodnom tjedniku”, a nalazi se opet u zadnje vrijeme crnim listama domovinskih neprijatelja. Zašto ste nepodobni?

Koliko se sjećam, na početku rata sam bio naveden u tom tabloidu kao agent udbe, a po nekim nedavnim navodima na desničarskim portalima pripadam urotnicima protiv hrvatske države koji rade na obnovi SFRJ. Nebitno je da li ti desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“ zbog ideologije, vjere nacije, ove ili one orjentacije, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma.

Baš kao i marševi ratnih veterana i ratnih vojnih invalida, apoteoza rata, spaljivanje nepodobnih knjiga, pokušaji državnih udara, ulično nasilje nad političkim protivnicima, obožavanje kulta države, supstitucija zbilje mitovima, komemoracija žrtava iz vlastitog etnosa uz naslađivanje nad patnjama drugih, itd. To su scene iz suvremene hrvatske povijesti.

Podsjećaju na scene iz poznatog filma „Dvadeseti vijek“ (Novecento) Bernarda Bertoluccija koji daje slike uspona talijanskog fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu su crnokošuljaši koji mlate neuvjerljive patriote i političke protivnike, ratni veterani u invalidskim kolicima s odličjima i fašističkim insignijama predvode fašističke mimohode, a ovi vode nasilju na ulicama, državnim udarima i diktaturi.

Šta je tema Vaše nove knjige “Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014.”?

Da bi se razumjela uloga SAD na Balkanu 1990-ih treba američke intervencije sagledati u širem povijesnom kontekstu i kroz perspektivu dugog trajanja. SAD je bio vojno prisutan više od dvije godine na Jadranu u krizi oko zapadnih granica nove jugoslavenske države nastale poslije 1. svjetskog rata. Zatim u Trstu i oko njega devet godina opet oko jugoslavensko-talijanskog razgraničenja poslije Drugog svjetskog rata.

Zatim dolaze balkanske avanture Amerikanca devedesetih i njihova odluka da tu uspostave trajnu vojnu bazu. Kroz tih stotinu godina pratim ove američke intervencije koje su bile uglavnom mirovno-posredničkog karaktera. Međutim, diplomaciju i politiku stavio sam u sjenu onog što je, inače, sporedno kod takvih studija, a to je globalno širenje utjecaja američke popularne kulture i njen utjecaj na lokalne i nacionalne identitete, te kako su oni kroz te uvezene žanrove percipirali Ameriku i Amerikance.

Tako da je ova knjiga jedna kulturna povijest prije nego politička. To znači, važnije mi je od Wilsona, Clintona, Holbrooka i Kissingera, analizirati što ima o Amerikancima i medjunarodnom vježbanju mira po Balkanu kazati Tijardovićeva opereta, mjuzikl Jalta, Jalta, jugoslavenski rock, Bijelo Dugme, Azra i Laibach, postjugoslavenski film, Edo Maajka, Dubioza kolektiv, TBF i balkanski hip hop.
 
(bnn.ba/uredio:nsp)

Pravom tržištu, na kojem su najuspješniji oni koji su najizvrsniji, mi u četvrt stoljeća samostalnosti nikada nismo ni dali priliku

Javna rasprava o karakteru ekonomskog sustava u Hrvatskoj izrazito je polarizirana. Dio javnosti zastupa stav da u Hrvatskoj vlada neoliberalni kapitalizam, a drugi dio nje, pak, tvrdi da mi, de facto, još živimo u socijalizmu. Zvuči pomalo nevjerojatno da građani koji žive u istoj zemlji imaju oprečna viđenja istog ekonomskog sustava. No, kako se rasprava odvija uglavnom na ideološkoj razini, često i da bi se skrenula pozornost sa stvarnih gospodarskih problema, ne iznenađuje da postoji velik jaz u percepciji ekonomskog sustava.

Jedini način da se premosti jaz u percepcijama jest da se pogledaju empirijski nalazi o funkcioniranju tržišta u Hrvatskoj. A takve nalaze odnedavno, na sreću, imamo. Kao posljedica suradnje znanstvenika Ekonomskog instituta Zagreb s istraživačima Svjetske banke, hrvatska javnost dobila je istraživanje o stanju tržišnih mehanizama.

Pod tržišnim mehanizmima podrazumijevamo proces formiranja novih poduzeća (ulazak na tržište) i eliminiranja starih poduzeća (izlazak s tržišta). Ti mehanizmi su temeljni zamašnjaci tržišnog kapitalizma. Oni omogućuju proces kreativne destrukcije koji s tržišta eliminira neučinkovita poduzeća kako bi se oslobodio prostor za nove i učinkovitije tvrtke, s ciljem povećanja ukupne količine proizvodnje.

Kako se kod nas ukupna količina proizvodnje ne povećava, nije iznenađenje što istraživanje sugerira da tržišni mehanizmi ne funkcioniraju. Nova se poduzeća osnivaju, a stara gase dva do tri puta rjeđe nego u zemljama regije.

Istraživanje pokazuje i da su poduzeća koja se ugase ili završe u stečaju efikasnija od onih koja ostaju na tržištu. To znači da se tržište u Hrvatskoj može opisati kao močvaru. Niti se u nju ulijeva nova voda (nova poduzeća), niti se iz nje izlijeva ustajala voda (stara neefikasna poduzeća).

Ovo malo tržišnih sila koje pak funkcioniraju teško je svesti pod pojam neoliberalni kapitalizam – njega možemo pripisati tek procesima vezanim uz divljački provedenu privatizaciju.

Ako nemamo neoliberalni kapitalizam, znači li to da nikada nismo izašli iz socijalizma? Mentalitetom smo možda zaista i ostali u socijalizmu, ali budući da tržište (makar u naznakama) imamo, to znači da je socijalistička organizacija tržišta definitivno iza nas.

U kakvom onda sustavu živimo? U takvom u kojem se tržište organizira po principu tko je kome rođak, kum i zemljak. Najbliža definicija takvog kapitalizma je ortački kapitalizam, u kojem uspijeva poslovni čovjek koji ima bliske veze s političarima i direktorima javnih poduzeća i ustanova. Glavni kriterij za uspjeh u ortačkom kapitalizmu nije izvrsnost kao u liberalnom kapitalizmu, nego lista kontakata koju imate u mobitelu.

Ortački kapitalizam, naravno, podrazumijeva da država ima velik upliv u ekonomski život zemlje, što je u hrvatskom slučaju nepobitna istina.

Kako naš kapitalizam zasnovan na principu tko koga poznaje utječe na tržišne mehanizme? Činjenica da naša poduzeća propadaju tri puta rjeđe od onih u drugim državama nije nipošto testament izvrsnosti naših poduzetnika, nego dokaz da se preko neformalnih ortačkih mreža na životu održavaju neefikasna poduzeća. Kako? Tako da se u njih u ulijeva državni novac i novac javnih poduzeća. Ili preko subvencija i sanacija, no, nažalost, mnogo češće putem procesa javne nabave koji je neraskidivo povezan s koruptivnim radnjama.

Najvažniji kriterij za izlazak s tržišta stoga neće biti nečija neuspješnost i odsutnost izvrsnosti, nego nedostatak kontakata s onim ljudima koji svojim odlukama to poduzeće mogu ne samo održati na životu nego ga i učiniti uspješnim.Isti razlog uzrokuje i slabašnu učestalost kreiranja novih poduzeća. Ortačke mreže omogućuju neizvrsnim poduzetnicima da uspješno preživljavaju izazovne tržišne uvjete.

No, da bi se interesi ortaka zaštitili, konkurencija u njihovu tržišnom segmentu nije dobrodošla. Stoga se stvaraju nevidljive barijere, kontradiktorna tumačenja javne uprave, represija poreznih i inih inspekcija.

U takvim uvjetima, tek rijetki su motivirani za osnivanje novih poduzeća. Rezultat ovih procesa međutim nije samo istinskog poduzetničkog duha u korjenu, već i stvaranje vrlo nezdrave poslovne klime. Ti procesi također služe i kao vrlo učinkovit repelent za sve potencijalne strane investitore koji žele kod nas uložiti novac.

Hrvatska, dakle, nije socijalistička republika, niti je kraljevina neoliberalnog kapitalizma.

U ovoj je zemlji “sveto trojstvo” političar – direktor u javnom sektoru – poduzetnik. Ta trojstva premrežila su cjelokupno gospodarstvo, zbog čega je proces kreativne destrukcije na umoru, a djelovanje tržišnih mehanizama dovedeno je do perverzije.

To, naravno, ne znači da ne postoje poduzetnici koji su u ovoj zemlji uspjeli baš zato što su izvrsni. Na sreću, imamo i dovoljno takvih, no zamjetno je da njihovo nezadovoljstvo i frustracija zbog “tržišne” situacije u zemlji svakodnevno raste. Stoga, ako vas netko zapita u kakvoj ekonomiji živite, nemojte reći u socijalizmu, jer smo iz njega izašli prije 25 godina.

Nemojte reći ni da živite u neoliberalnom kapitalizmu jer vam dokazi ne idu u prilog. Recite da je najbolji opis za ekonomiju u kojoj živite ortački kapitalizam, a da pravom tržištu, na kojem su najuspješniji oni koji su najizvrsniji, mi u četvrt stoljeća samostalnosti nikada nismo ni dali priliku.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Skandinavski socijalisti su po definiciji ekonomski analfabeti. Da nisu, ne bi bili socijalisti, no njihovo socijalističko uređenje je najbolje u svijetu. Zašto?

Prema tome, u argumentacijama svojih političkih stajališta, socijalisti se nikada neće oslanjati na neke ekonomske argumente, već se njihovi argumenti skoro pa uvijek svode na jeftinu populističku demagogiju, recitiranje par nepovezanih parola iz neke od opjevanih revolucija, demoniziranje neistomišljenika, napadanje strawmana i pozivanje na emocije, uz što više spominjanja fašizma, ropstva i eksploatacije gdje tim pojmovima nije mjesto.

Međutim, povremeno socijalisti u raspravama znaju izbaciti nekakav sumnjivi primjer iz povijesti ili teško provjerljivi statistički podatak koji, navodno, govori u korist nekih njihovih teza.

Jedan od vrlo čestih takvih primjera jest mit o uspjesima skandinavskog socijalizma, odnosno rastrošne socijalne države i visokih poreza u skandinavskim zemljama. Ako znamo da je životni standard stanovnika skandinavskih zemalja jedan od najviših u svijetu (iako ponekad malo precijenjen, ali dobro), zar to ne dokazuje uspjehe socijalne države?

Kratak odgovor je: ne. Zapravo, upravo je suprotno, a u tekstu ću pobliže objasniti i zašto.

Korelacijsko-kauzacijska konfuzija

Prije svega, ono što je potrebno znati, jest da korelacija ne znači kauzalnost. Ako dvije pojave koreliraju, to ne znači da jedna uzrokuje drugu. To što su Šveđani bogati, a imaju raširenu socijalnu državu i visoke poreze ne znači nužno da su Šveđani bogati zbog socijalnih politika i visokih poreza.

Naprotiv, istina je da su Šveđani bogati usprkos socijalnim politikama i visokim porezima, a postali su bogati tako što su kroz povijest dugo vremena imali relativno slobodno tržište s minimalnim državnim uplitanjem i niskim porezima.

Povijest

Do prije nekih 150 godina Skandinavci su bili prilično siromašni. Za današnje standarde, živjeli su užasnim uvjetima. Peteročlane obitelji su živjele u jednosobnim kolibama, redovito su ostajali gladni zbog čestih nestašica hrane uzrokovanih nepovoljnom klimom, smrtnost novorođenčadi je bila preko 20%, imali su i veliki problem s emigracijom, itd. Krajem 17. stoljeća u jednoj epizodi masovne gladi umrlo je 10% norveškog stanovništva. Do sredine 19. stoljeća, Švedska je bila jedna od najsiromašnijih europskih zemalja.

Međutim, u otprilike 100 godina, mnogo toga se promijenilo. Prosječni švedski dohodak je porastao osmerostruko, dok se istovremeno broj stanovnika udvostručio. Stopa smrtnosti novorođenčadi je pala s 15% na 2%, a očekivani životni vijek je porastao za 28 godina. Slično se dogodilo i u ostalim skandinavskim zemljama.

Mnogi misle da su uzrok tome mudre skandinavske socijal-demokratske vlasti koje su nekako uspjele pronaći savršen “treći put”, ukomponirati visoke poreze, redistribuciju bogastva i regulacije tako da ne ugrožavaju rast produktivnosti. I tako su skandinavske države postale izvor inspiracije ljudima diljem svijeta koju vjeruju u državni intervencionizam i blagodati socijalne države.

Ipak, oni koji zazivaju skandinavski model danas u cilju povećanja blagostanja i gospodarskog rasta prave pogrešku kada se orijentiraju na ono što skandinavske države čine danas. Ako želimo dostići skandinavski standard, onda bismo trebali pogledati što su Skandinavci radili da bi postigli današnji standard, tj. čime su oni uspjeli postići takav prosperitet da si danas mogu priuštiti takve destruktivne politike?

Anders Chydenius, finski svećenik (u to vrijeme Finska je bila dio Švedske) i otac skandinavskog liberalizma napisao je 1763. esej u raspravi oko razloga zašto sve više Šveđana napušta domovinu.

U svom eseju se obrušio na represivni državni aparat, na poreze i regulacije koje uništavaju poslovne mogućnosti, kritizirao je protekcionizam, licenciranje i državne privilegije, koje su samo štitile povlaštenu elitu blisku s državnom vlasti. Zalagao se za minimalnu vladu čija će jedina funkcija biti zaštita života i imovine građana, te za drastično smanjenje poreza i slobodno tržište, predavanje zemlje seljacima u potpuno vlasništvo, a protivio se svim državnim subvencijama određenim industrijama. Zalagao se također i za slobodu tiska, slobodu govora i slobodu vjeroispovijesti.

Chydenius je 1765. izabran u parlament i ubrzo dolazi i do nekih promjena, do liberalizacije, smanjenja poreza, ukidanja cenzure i smanjenja državnih intervencija u tržište. Ovdje se nalazi engleski prijevod Chydeniusovog teksta iz 1765. u kojem on zapravo objašnjava mehanizam nevidljive ruke 11 godina prije Adama Smitha!

Uglavnom, Chydenius je ubrzo nakon toga bio izbačen iz parlamenta, a nešto kasnije se švedski kralj ponovo vratio represivnim politikama i konfliktima s Rusijom i Francuskom. Međutim, u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem Chydeniusovih ideja ali i širenja liberalnih ideja po Europi, dolazi ponovo do reformi. Seljaci dobivaju puno vlasništvo nad zemljom. Jedan od najvažniji predvodnika tog vala liberalizma u Švedskoj bio je Lars Johan Hierta, uspješni biznismen koji je pokrenuo Aftonbladet, prve moderne novine u Švedskoj koje izlaze i danas, a u to vrijeme su bile laissez-faire glasilo.

Da ne idem u dugo u povijest, malo po malo, sredinom 19. stoljeća, dolazi do znatnih političkih promjena, švedski parlament usvaja mnoge liberalne reforme. Seljaci dobijaju zemljište u vlasništvo, ukidaju se barijere u trgovini i brojne regulacije koje su onemogućavale poslovanje, ukida se sustav gildi, dozvoljava se svakome da bez ikakvih posebnih dozvola od države pokrene posao, omogućeno je ženama da budu vlasnice imovine, uvažava se sloboda govora i tiska, ukidaju se regulacije kamatnih stopa, omogućuje se otvaranje dioničkih društava, drastično se smanjuju carine, itd. Jedan od najzaslužnijih političara za te reforme bio je ministar Johan August Gripenstedt.

U 50 godina, između 1860. i 1910. realni dohodak industrijskih radnika rastao je po stopi od 25% svako desetljeće, a očekivana životna dob se u tih 50 godina povećala za 12 godina. Ukupan realni dohodak se povećao za 170%, a sve to vrijeme razina državnog intervencionizma je bila minimalna. Na prijelazu stoljeća, udio državne potrošnje u švedskom  BDP-u je bio oko 6%. Liberalizam je u tih pedeset godina potpuno transformirao Švedsku (u to vrijeme Švedska je još u uniji s Norveškom).

Od vrlo regulirane i kontrolirane polu-feudalne ekonomije postali su otvoreno tržišno gospodarstvo s minimalnim regulacijama i državnim intervencionizmom. Ukidanje sustava gildi je dovelo do značajnog poboljšanja u proizvodnim procesima, kvaliteti, kreativnosti obrtnika i snižavanja cijena. Ubrzo stanovništvo u gradovima dobija uličnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju, i u to vrijeme nastaju neke poznate kompanije koje posluju i danas kao npr. Ericsson, AGA i Electrolux.

Kako to obično biva, s vremenom se pojavljuju i socijalistički oportunisti na političkoj sceni, dolazi do sve većih pritisaka raznih interesnih skupina za povećanjem državnih intervencija, liberali djelomično gube podršku u javnosti, međutim, sve do sredine 20. stoljeća Švedska ima još relativno ograničenu državnu potrošnju i uplitanje u gospodarstvo, te relativno niske poreze.

Primjerice, na ovoj tablici možemo vidjeti da je udio državne potrošnje u BDP-u 1938. u Švedskoj i Norveškoj bio oko 20%, u Danskoj ispod 17%. Za Finsku nema podataka, ali 1950. je iznosio 25%, dok danas sve te države osim Norveške imaju udio državne potrošnje u BDP-u preko 50%

Već 1950. godine Švedska je bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta, a ukupno porezno opterećenje je bilo vrlo nisko, oko 19% BDP-a, i sve do 1965. nije bilo više od 30%. U to vrijeme dolazi do značajnog rasta državnog aparata, ali i dalje Švedska ima relativno deregulirano tržište, vrlo niske carine i omogućava mnoge porezne olakšice.

Do najvećeg rasta državne potrošnje dolazi između 1960. i 1980., kada se udio državne potrošnje u BDP-u udvostručio, s 31% na 60%, što je bilo popraćeno povećanjem poreza, najviše za vrijeme socijalista Olofa Palmea. Između 1970. i 1982. državna potrošnja raste po prosječnoj stopi od 6% godišnje, a udio zaposlenih u državnom sektoru raste s 20% na 33%.

Ubrzo dolazi do pada gospodarskog rasta osamdesetih, dolazi do devalvacija valute, pada zaposlenosti, i švedske krize 1990-ih u kojoj stopa nezaposlenosti prelazi 10% u najgorim godinama. Između 1950. i 1990. nije uopće došlo do neto povećanja zaposlenosti u privatnom sektoru za niti jedno mjesto, dok se broj zaposlenih u državnom sektoru znatno povećao, a između 1975. i 1985. udio javnog duga u BDP se učetverostručio, i u 1985. je samo plaćanje kamata na nacionalni dug iznosilo 29% BDP-a. 1993. godine javni dug je prelazio 70% BDP-a, dok je proračunski deficit bio 13% BDP-a. Krajem osamdesetih dolazi do kreditne ekspanzije i do inflacije (službene brojke su 5-10% godišnje u tom periodu), volumen odobrenih kredita se povećava za preko 100% između 1985. i 1989. (odakle je taj novac došao?)

Na grafikonu ispod prikazan je trend stvaranja novih poslova od 1981. do 2003. Kao što vidimo, u Švedskoj i Finskoj zaposlenost je na istom nivou, u Danskoj je došlo do malog povećanja (uglavnom zbog fleksibilnijeg zakona o radu i restrikcijama u socijalnim davanjima), a u “neoliberalnoj” Irskoj imamo povećanje od preko 50%.

U tom periodu najviše su oštećena mala i srednja poduzeća. Visoki porezi i regulacije su otežavali otvaranje novih poslova i inovacije, dok su velike korporacije s velikim ekonomijama opsega lakše prevaljive te prepreke. U 2000. godini, od 50 najvećih švedskih kompanija, samo je jedna bila osnovana nakon 1970., odnosno gotovo sve su bile još iz vremena liberalnog perioda švedske ekonomije.

Između 1975. i 2000. BDP po glavi stanovnika u SAD je porastao 72%, u zapadnoj Europi 64%, dok u Švedskoj svega 43%. Da je švedska imala rast BDP-a po istoj stopi kao prosjek OECD-a od 1970., u 2002. bi svako kućanstvo bilo bogatije za 2 700 dolara mjesečno.

Na gornjem grafikonu prikazane su prosječne stope gospodarskog rasta OECD zemalja između 1960. i 1996. s obzirom na razinu državne potrošnje. Iz grafikona je vrlo jasna korelacija između gospodarskog rasta i veličine državnog aparata.

Na donjem grafikonu (izvor) prikazano je kretanje švedskog BDP-a po stanovniku usklađenog za kupovnu moć, u odnosu na prosjek OECD-a od 1950. do 2004., a može se jasno uočiti znatan pad od početka šezdesetih godina, i blagi rast nakon djelomične liberalizacije devedesetih.

U tablici ispod prikazane su prosječne godišnje stope rasta odabranih zemalja ukupno i per capita u određenim periodima. Vidimo da je Švedska krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća bilježila čak jači gospodarski rast od Velike Britanije i Njemačke, te neznatno slabiji od SAD-a, da bi između 1950. i 1977. došlo do značajnog usporavanja rasta švedskog gospodarstva, upravo u ono vrijeme kada dolazi po velikog povećanja državne potrošnje i poreznog opterećenja.

Šveđani su se od te krize devedesetih donekle oporavili upravo liberalizacijom tržišta i smanjenjem državnog aparata. Došlo je do porezne reforme, mnogi porezi su smanjeni (najviša marginalna stopa poreza na prihod je do 1990. bila ogromnih 90%, dok je do danas spuštena na 56,5%), a neki ukinuti (kao npr. porezi na nasljedstvo i darove), ukinute su sve subvencije u poljoprivredi, većina javnih poduzeća je privatizirana (čak djelomično i školstvo, zdravstvo, te mirovinsko osiguranje), industrije su deregulirane, a državna potrošnja je smanjena, kao i socijalna davanja. Od 1993. godine, udio državne potrošnje u švedskom BDP je smanjen sa 67% na 49% u 2013. U isto vrijeme su i ostale skandinavske zemlje provele rezove u državnoj potrošnji (najmanje je državnu potrošnju smanjila Danska, za 10 postotnih poena).

Na donjem grafikonu prikazan je švedski BDP po stanovniku u odnosu na američki prije i nakon tržišnih reformi početkom devedesetih:

Ukratko, Švedska (a ni ostale skandinavske zemlje) se nije obogatila zbog socijalističkih politika, nego usprkos njima. Švedska se obogatila jer je jedan dugi period kroz povijest, oko sto godina, imala prilično liberalne ekonomske politike, bila je tržišno orijentirana, imala mali ograničeni državni aparat, slobodnu trgovinu s inozemstvom, niske poreze i regulacije, i u tom periodu Šveđani proživljavaju nezapamćen gospodarski rast, dolazi do ogromnog rasta životnog standarda i realnog dohotka stanovništva, te Švedska postaje jedna od najbogatijih zemalja svijeta.

Upravo zbog takvih tržišno liberalnih politika koje su Šveđanima omogućile zavidan prosperitet, švedska država si je mogla priuštiti takvu rastrošnost u socijal-demokratskoj fazi, međutim, to ih je brzo koštalo, i koštat će ih opet, ako nastave s takvim politikama. Povećanje državne potrošnje, poreznog opterećenja i državnog intervencionizma u drugoj polovici 20. stoljeća uzrokovalo je značajan pad standarda u skandinavskim zemljama, smanjenje zaposlenosti, te visoku inflaciju i krizu devedesetih koja je prisilila državne vlasti da malo popuste u svojim apetitima, te je došlo do rezova u državnoj potrošnji i porezima, i do liberalizacije nekih industrija, što je omogućilo i izlazak iz krize.

Švedski ekonomist Assar Lindbeck je tako podijelio povijest švedske ekonomije u tri epohe: faza slobodnog tržišta (1870.-1970.), faza intervencionizma (1970.-1990.), te faza djelomične liberalizacije (1990. do danas).

Također, valja napomenuti kako je Švedska bila neutralna u oba svjetska rata u 20. stoljeću, te je tako bila pošteđena štetnih posljedica ratnih razaranja i njena infrastruktura je ostala netaknuta. Doduše, Danska i Norveška su bile tijekom Drugog svjetska rata pod nacističkom okupacijom, a Finci su vodili iscrpljujući obrambeni rat protiv Sovjeta. Međutim, jedna Zapadna Njemačka je u dva svjetska rata bila gotovo potpuno uništena i nakon 1945. krenula praktički od nule, a u svega par desetljeća je dostignula švedski standard, i to pod vodstvom “neoliberala” Adenauera i Erharda. Neki neupućeni socijalisti će njemački boom pripisivati Marshallovom planu što je prilično smiješno s obzirom da je Jugoslavija po glavi stanovnika primila oko 11 puta veći iznos za reparacije nakon rata, pa je svejedno jugoslavenski standard bio drastično lošiji od zapadno-njemačkog.

Za detaljnije o ekonomskoj povijesti Švedske, ali i još mnogo više, preporučam odličan esej Johana Norberga How Laissez-Faire Made Sweden Rich, dostupan ovdje, i rad Assara Lindbecka Three Swedish Models, dostupan ovdje.

Ekonomska sloboda

Razina socijalizma i intervencionizma u skandinavskim ekonomijama je često pomalo preuveličana u usporedbi s ostatkom svijeta.

Da, skandinavske države imaju mnoge karakteristike socijalističkih politika, poput visokog progresivnog oporezivanja, politika redistribucije dohotka, velike državne potrošnje i sl. Međutim, koliko je to u usporedbi s ostalim državama?

Hmm, pa i ne baš toliko loše. Pogledamo li malo bolje, skandinavske ekonomije su ekonomski relativno slobodne, usprkos visokim porezima i socijalnim programima. Složenost birokracije, regulacije, barijere u pokretanju i obavljanju biznisa, te protekcionizam su na vrlo niskim razinama.

Da se razumijemo, skandinavske države u apsolutnom smislu jesu vrlo intervencionističke, provode vrlo destruktivne socijalističke politike i izrazito su neslobodne ekonomije. Ali, u relativnom smislu, u odnosu na ostatak svijeta, su čak među slobodnijima, tj. manje represivnim, što ustvari najviše govori o tome kako se cijela paradigma na svjetskoj razini pomaknula u krivom smjeru.

U Švedskoj je PDV, ovisno o vrsti proizvoda 25, 12 ili 6%. U Norveškoj slično tako, iznosi 25, 15 ili 8%. U Finskoj je 24% (na hranu 14%, a na smještaj i kulturu 10%), a u Danskoj 25%. Znači, praktički jednako kao i u Hrvatskoj, među najvišim stopama u svijetu.

Također, sve skandinavske zemlje imaju i vrlo progresivno oporezivanje dohotka, kao i velik udio države potrošnje u BDP-u (u Danskoj, Finskoj i Švedskoj prelazi 50%).

No, unatoč svemu tome, ako pogledamo Heritageov indeks ekonomskih sloboda za 2014., sve skandinavske zemlje su među tridesetak najslobodnijih u svijetu: Danska je na visokom 10. mjestu, Finska na 19. mjestu, Švedska na 20., a Norveška na 32. Usporedbe radi, Hrvatska je 87. mjestu, Srbija na 95., a SAD na 12. mjestu.

Dakle, jedna Danska s ogromnim udjelom državne potrošnje u BDP-u, te izrazito visokim PDV-om i porezom na dohodak, je među 10 najslobodnijih ekonomija svijeta (čak je ocijenjena bolje nego SAD u 2014.), a to puno više govori o tome kako je ekonomska sloboda u cijelom svijetu na tragično niskim razinama.

Po komponenti business freedom u tom indeksu, na skali od 1 do 100, sve skandinavske zemlje su pri vrhu: Danska je na 98.1 (2. na listi), Finska na 93.6 (7. mjesto), Švedska na 91.1 (11 .mjesto), Norveška na 90.9 (12. mjesto), dok je Hrvatska na 61.4, a, primjerice, SAD na 89.2 (da, “socijalistički” Skandinavci su bolje ocijenjeni po slobodi biznisa od “kapitalističke” Amerike).

Pogledamo li indeks jednostavnosti obavljanja biznisa (ease of doing business) Svjetske Banke koji uključuje elemente poput volumena birokracije, troškova i vremena za pokretanje i registraciju biznisa, visine poreza, zaštite vlasničkih prava, uvoznih i izvoznih barijera i sl., vidimo da su i tu skandinavske zemlje među najpovoljnijima: Danska je na 5. mjestu, Norveška na 9., Finska na 12., a Švedska na 14. Usporedbe radi, Hrvatska je 89. mjestu.

Danska, primjerice, ima najliberalnije tržište rada u Europi i jedan od najfleksibilnijih zakona o radu koji omogućava vrlo lako zapošljavanje i otpuštanje, vrlo fleksibilno radno vrijeme, nema restrikcija za noćni rad niti rad nedjeljom.

Također, niti jedna od skandinavskih zemalja nema zakonski određenu minimalnu plaću.

Sve u svemu, skandinavske države svakako imaju ogromne poreze i destruktivnu redistribucijsku politiku, ali su u nekim drugim segmentima regulacija poslovanja i zapošljavanja puno ekonomski liberalniji u odnosu na druge, stoga je neutemeljeno njihov uspjeh pripisivati socijalističkim politikama. Naprotiv, one su uspjele usprkos socijalističkim politikama, a zahvaljujući onim tržišno liberalnim.

Posljedice socijalne države

Ono što mnogi simpatizeri skandinavskog modela također zanemaruju jest dugoročni utjecaj welfare politika na produktivnost stanovništva i druge neželjene posljedice. Općenito, svako državno financiranje nezaposlenih umanjuje kod pojedinaca motivaciju za radom. Svaki dio dohotka koji se oduzme realnom sektoru da bi se dao nezaposlenima, povećava trošak proizvodnje i smanjuje trošak nerada. Što je taj dio veći, jasno, manji je pritisak na nezaposleni dio stanovništva da se aktivira u produktivnom sektoru. Zašto raditi za 4000 kuna, ako se može ne raditi za 2000? Na taj način, politika redistribucije potiče letargiju i nezaposlenost, a destimulira radišnost i produktivnost. U dugom roku vodi potpunoj dekadenciji društva, a tih destruktivnih učinaka nisu pošteđeni ni Skandinavci.

Kako nam Per Bylund objašnjava ovdje, nekad su indvidualizam i samostalnost bile ključne značajke skandinavskog mentaliteta. Biti Šveđanin značilo je voditi brigu o sebi, zarađivati za sebe, ne ovisiti o drugima i ne biti nikome na grbači. I upravo takav mentalitet im je omogućio da od jedne od najsiromašnijih europskih zemalja postanu jedna od najbogatijih u manje od sto godina. Biti u mogućnosti brinuti se za sebe i svoju obitelj je bila stvar ponosa, dok je traženje pomoći od drugih bilo sramota, no to ne znači da nisu bili voljni pomagati jedni drugima kada je bilo potrebno. Puno prije razvoja socijalne države, postojale su lokalne privatne organizacije za financijsko pomaganje i zdravstvenu zaštitu onima koji su u nevolji.

Međutim, stvari su se s vremenom promijenile. Institucionaliziranjem sustava socijalne skrbi, centralna država je postala primarni organ pružatelja socijalne pomoći nezaposlenima i time preuzela ulogu dobrovoljnih humanitarnih organizacija i vjerskih institucija.

Širenje socijalnih politika (i općenito državne potrošnje) u skandinavskim zemljama uzrokovalo je i promjene u samom mentalitetu stanovništva. Pojedinci su počeli plodove nečijeg tuđeg rada pomalo shvaćati zdravo za gotovo, kao neko neotuđivo pravo. Naravno, u tom procesu svakako da je imala značajnog utjecaja i državna propaganda kroz obavezno (i uglavnom državno) školstvo, a to je u konačnici rezultiralo još većim pritiscima za što više progresivnijih politika i stvaranjem generacija i generacija ljudi koji su se navukli na ovisnost o državnom aparatu.

Došlo je potpune promjene paradigme u društvenom mentalitetu, u osjećaju za odgovornost, a time i u političkoj sferi.  Sve više birača počelo je zahtjevati još više socijalnih benefita, još više državnih programa, što je i dovelo do rastućih poreza i ogromnog povećanja državne potrošnje u drugoj polovici 20. stoljeća za vrijeme socijal-demokratske vlasti.

Bylund nam lijepo sažima “logiku” iza tih principa politika socijalne države:

The “welfare logic” vindicating such preposterous demands goes something like this. The premise is that every individual has a right to a good life. It can be concluded that a good life is made through not having to worry about material wealth, and thus having welfare benefits and gaining financial “independence” is essential. Financial independence, in turn, requires a high-status, high-salary, and not-too-demanding job; a good job is thus an inferred human right. The people who currently have the jobs literally occupy the positions and are therefore in the way — each and every one of them violates my right to that job. This makes anyone who has a good job a rights-violator and therefore criminal.

Zdravi razum je zamijenilo dogmatsko vjerovanje u Državu Dadilju od kolijevke do groba. Osjećaj za osobnu odgovornost je zamijenila ideologija prirodnih prava na ovisnost o drugima. Načelo slobode od prisile je zamijenjeno konceptom slobode od odgovornosti.

Čak nam i danska socijal-demokratska političarka Karen Haekkerup priča:

In the past, people never asked for help unless they needed it. My grandmother was offered a pension and she was offended. She did not need it. But now people do not have that mentality. They think of these benefits as their rights.

Nadalje, državno preuzimanje skrbi za socijalne slučajeve, te starije i nemoćne, dovelo je do potpune deformacije osjećaja za solidarnost kod pojedinaca. Mlađe generacije sve manje osjećaju ikakvu odgovornost za brigu o starijima, dok sve više pripadnika starije generacije provodi starost usamljeno i u depresiji.

Danas ljudi očekuju da će država voditi brigu o tome. Istovremeno, roditelji koji imaju problema s odgojem djece očekuju da ih se oslobodi njihove odgovornost, a da brigu za djecu preuzme država sa svojim odgojno-obrazovnih aparatom. I sve su to logične implikacije širenja programa socijalne države. Socijalna država uništava osjećaj za odgovornost i solidarnost, smanjuje motivaciju za radom i kreativnošću, a potiče lijenost i nerad, te stvara generacije neodgovornih, nezrelih, razmaženih i ovisnih pojedinaca.

Vjerojatno arhitekti socijalne države nisu imali u planu moguće promjene u mentalitetu i društvenom moralo do kojih će dovesti socijalne politike. Možda su stvarno samo htjeli svima omogućiti socijalnu sigurnost, nekakav sustav u kojem će i oni koji su nesposobni za samostalan rad biti u mogućnosti živjeti dostojnim životom. Ipak, eksperiment je bio promašaj, doživio je bumerang. Ljudi ipak nisu protoni, nego svjesna bića koja djeluju s ciljem, i ne mogu biti podložni socijalnom eksperimentiranju koje pretpostavlja ceteris paribus uvjete. U stvarnosti, ceteris paribus uvjeti ne postoje, a ljudsko djelovanje se prilagođava promjenama u vanjskim poticajima (incentives).

Ovaj popularni članak iz New York Timesa od prošle godine je prenio priče dva socijalna slučaja iz Danske koji više od desetljeća uživaju benefite socijalne države. Prvi je slučaj samohrane 36-godišnje majke koja od šesnaeste godine živi na socijalnim plaćanjima u iznosu od 2700 dolara, što je tri puta više od prosječne hrvatske neto plaće. Drugi je slučaj izvjesnog Roberta Nielsena, 45-godišnjaka koji se hvali kako je od 2001. na socijali i da nema namjeru tražiti posao, jer mu je i ovako sasvim dobro. Čak je i vlasnik svog stana u kojem živi.

Da bude jasno, takve posljedice socijalnih politika ni slučajno nisu endemične za skandinavske zemlje. One su prisutne svugdje gdje se provode, one su nužna posljedica državnog poticanja nerada.

Još jedan zanimljiv pokazatelj pogrešnih podražaja koje šalju socijalne politike jest trend povećanja stope invaliditeta. U 2007. godini Švedska je imala najvišu stopu invaliditeta u svijetu. U 2008. godini, među četiri OECD zemlje s najvišom stopom primatelja socijalnih benefita na temelju invalidnine su čak tri skandinavske (Švedska na drugom mjestu, Norveška na trećem, Finska na četvrtom) sa stopom od oko 10%, dok je OECD prosjek bio 5,7%.

Danska je također bila iznad prosjeka, na sedmom mjestu. Naravno, nisu Skandinavci u stvarnosti nadprosječno invalidi, dapače, čovjek bi očekivao od kršnih i otpornih Vikinga zapravo iznadprosječnu radnu sposobnost. Vjerojatniji razlog visokom broju prijavljenih invalida su relativno visoka državna davanja za invaliditet, što je poticaj i onima fizički sposobnima da se predstavljaju kao invalidi i tako zloupotrebljavaju državne benefite. Državna potrošnja na bolovanja i invalidninu u Švedskoj iznose oko 3,6% BDP-a, dok je OECD prosjek na oko 1,9% BDP-a.

U 2007. godini, primjerice, Šveđani su prema podacima WHO-a bili među najzdravijim narodom na svijetu, a 13% ih je primalo neki oblik državne naknade za invaliditet, radnu nesposobnost ili bolovanja, što je tada bila najviša stopa na svijetu. Mnogi ekonomisti i liječnici za to krive upravo vrlo labave socijalne politike, niske kriterije za uključivanje u programe pomoći, te vrlo slabo kontroliranje individualnih slučajeva. Tijekom nogometnog svjetskog prvenstva 2006. broj bolovanja među muškarcima u Švedskoj je porastao za čak 55%.

Također, velikodušne socijalne politike u Skandinaviju privlače velik broj imigranata iz siromašnijih zemalja i to često iz onih kultura koje nisu baš kompatibilne sa zapadnom civilizacijom (pa su tako ti imigranti i najčešći počinitelji kriminalnih djela). Dobar dio tih imigranata, ako ne većina, se nikad ne zaposli, već živi od socijalnih primanja, koristi usluge socijalne države poput zdravstva i školstva za djecu, a kada dobiju državljanstvo, u pravilu glasaju za političare koje im nude još više politika redistribucije i benefita socijalne države. U 2011. godini u Švedskoj, čak 60% socijalnih davanja je otpalo na imigrante, koji čine oko 14% stanovništva.

Na kraju se postavlja pitanje …  da li je ipak kapitalizam bolji?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)

Dok se u Hrvatskoj za sve zlo koje nas je snašlo posljednjih godina krivi neoliberalni kapitalizam, sve glasniji libertarijanci i liberali smatraju da nam treba još više kapitalizma ako želimo opstati

‘Neoliberalna doktrina je potpuno izvlačenje države iz ekonomije i što manja uloga države smanjivanjem bespotrebne birokracije. Kod nas je situacija potpuno drugačija jer je država vlasnik kompanija, intervenira na tržištu opraštajući jednima dugove a drugima ne i masovno subvencionira u gospodarstvu’, naglašava poduzetnik Davor Huić, jedan od predstavnika liberalno / libertarijanskog pokreta u Hrvatskoj koji nastoji podići glas o nužnosti promjena i transformaciji Hrvatske prema slobodnotržišnoj ekonomiji.

Tko su libertarijanci?

Riječ je o pokretu kojemu je individualna sloboda ključna vrijednost u političkom životu. Prevedeno na današnje prilike u Hrvatskoj, to bi značilo što manju državu, lišenu nepotrebne birokracije, koja se miješa u odnose na tržištu. Huić navodi da postoje razne varijante libertarijanaca, od anarhokapitalista koji smatraju da je moguće društvo bez države do institucionalista koji podržavaju minimalnu državu koja bi zadržala monopol nad upotrebom sile i sudskim aparatom, a sve ostale funkcije trebale bi se rješavati tržišnim odnosima.

U praksi, libertarijanci bi željeli privatizaciju svega, od školstva do zdravstva. Također žele i oštar obračun s nabujalom birokracijom.

‘Od početka krize 2008. godine izgubili smo 200 tisuća mjesta u ekonomiji, ali je javni sektor ostao na istoj razini ili je jačao. Imamo prevelik, preskup, nereformiran i neefikasan javni sektor da bi ga naša ekonomija mogla podržati i to je ključni problem’, smatra Huić.

… a u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj je libertarijanska scena sve življa. Mala skupina blogera, ekonomista, filozofa, novinara, sveučilišnih profesora i znanstvenika svakodnevno širi glas o tome da ono što imamo u Hrvatskoj nije kapitalizam, već beskrajna tranzicija. Huić objašnjava da ima sve više libertarijanskih blogera i autora koji pišu i javljaju se u javnosti i zastupaju stavove o nužnosti što manje države kao otpor jednoj etatizaciji (vlast državnog birokratiziranog aparata) društva.

‘Ima dosta ekonomista koji su dugi niz godina aktivni na sceni – i ne samo njih. Stvar je u tome da se u posljednje vrijeme počelo prepoznavati da pitanje tržišne ekonomije nije samo ekonomsko pitanje, nego i ideološko. Onda su se počeli uključivati i filozofi i ljudi iz javnog života, novinari, blogeri, poduzetnici…’

Sve skupa, nastavlja, riječ je o dvadesetak ljudi koji su aktivni, koji pišu, objavljuju, koji su na Facebooku. ‘Poduzetnici Saša Cvetojević i Nenad Bakić, bloger i aktivist Marko Rakar, sveučilišni profesor Darko Polšek, Borislav Ristić i ekonomisti poput Velimira Šonje i Vuka Vukovića neki su od njih, a taj milje se sada proširuje’, kaže.

Libertarijanac je i Krunoslav Gašparić, autor bloga Kapitalac, koji objašnjava da je scena započela od blogova. Među predvodnicima je bio Nenad Bakić sa svojom Eklektikom, ali on je orijentiran prema investicijama i strogo na ekonomiju. ‘Tu je kao političko-ekonomski blog najjači Nedjeljni komentar, koji godinama piše autor u sjeni – ne znamo tko je, pa Usporedbe, Monopolizam, među zadnjima je stigao KatKapital koji je konzervativac, ali mi smo svi isprepleteni u našim blog rolovima i pratimo tko što piše. Tako da je sva ta scena i sve te ideje dolaze u javnost kroz blogove’, objasnio je Gašparić.

Socijalizam u venama

‘Razlika između nas i drugih bivših socijalističkih zemalja, to sada i strani komentatori vide, jest da smo mi zaglibili u tranziciji. Mi nismo napravili tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, nismo je proveli na isti način kao druge zemlje – Češka, Poljska, Slovačka – kojima je socijalizam bio uvezen izvana pa su ga odbacile s ruskom čizmom’, kaže Davor Huić. Mi smo, objašnjava, imali nekoliko procesa paralelno i tranziciju iz socijalizma u kapitalizam zajedno s ratom. ‘Bit je u tome da mi nismo s tim socijalističkim naslijeđem u potpunosti raskrstili, s obzirom na to da je antifašistički pokret autohton i Komunistička partija bila nezavisna od Moskve. Mi socijalizam smatramo svojim autohtonim proizvodom’, smatra Huić. I drugi narodi bivše Jugoslavije, dodaje, imaju slične probleme. ‘Nismo se oslobodili tog jednog mišljenja da je država odgovorna osigurati ti posao, a za sve što nemaš ideš na ulicu i tražiš da ti vlada osigura; Englezi to zovu ‘nanny state’, govori Huić i zaključuje da je samo pitanje vremena kad će cijela stvar ‘puknuti’ jer 800 tisuća ljudi koji rade ne mogu izdržavati taj sustav.

Neformalno, na Facebooku postoji velika grupa ‘Libertarijanci koji govore naški’, nisu svi libertarijanci jer je grupa otvorena, ali se tu nalazi mnogo libertarijanaca i mnogo onih koji žele čuti što to jest. Unutar grupe objašnjavaju što je libertarijanstvo i zainteresiranima daju linkove. ‘Teži se da se kroz današnje vijesti ljudima najavi neželjena posljedica. Jer to što kolektivističke glave uvijek previđaju, posljedica je nekog događaja, oni u startu žele dobro, ali u konačnici to ne ispadne dobro i onda se zaboravi to dvoje povezati – uzrok i posljedicu’, oštar je Gašparić. Ima među libertarijancima raznih struja.

Stjepo Bartulica i Vice Batarelo, predvodnici nove hrvatske konzervativne desnice, u potpunosti se slažu s libertarijancima i liberalima kada je ekonomija u pitanju, ali svjetonazorski, po pitanjima vjere, zastupaju konzervativna stajališta. Oni su predstavnici konzervativno libertarijanske struje. ‘Oko ekonomskih stvari, fundamenata, pogledi su nam vrlo slični, a po pitanjima vjere se razlikujemo’, navodi Huić. Njegov načelni stav jest da je to individualna stvar svakoga čovjeka. ‘Budući da živimo u demokratskom sustavu i nekome se mora dati glas jer nema drugog izbora, izglednije je da će libertarijanac dati glas nekome takvome nego nekome tko je u potpunosti antitržišno orijentiran’, rezonira Gašparić.

U Hrvatskoj postoji strah od kapitala i prihvaćanja ideja slobodnog tržišta

A kakav je taj današnji hrvatski kapitalizam? Libertarijanski bloger smatra da u Hrvatskoj danas nemamo kapitalizam, nego ‘kumski kapitalizam’. ‘Za to postoji odvojeni pojam – ‘kronizam’ koji određuje stjecanje dobiti ili koristi vis a vis ugovora s državom. To su javno-privatna partnerstva i ne samo to, nego i cijeli sustav poticaja i zakona poput Zakona o strateškim investicijama, koji je također kronistički zakon’, objašnjava Gašparić. Huić navodi da 52 posto zaposlenog stanovništva ne može izdržavati ostalih 48 posto koji ne rade: ‘To je nemoguće! Jedino zbog čega još nismo bankrotirali jest to što je jeftin novac na tržištima kapitala pa se možemo jeftino zaduživati. Idući financijski poremećaj, ako bude, uništit će nas.’ Gašparić ide i korak dalje i iz skupine koja radi izdvaja sve zaposlene u državnim i javnim službama jer njihove plaće dolaze iz proračuna.

Libertarijanski lijek za krizu

Što napraviti da bi se živjelo bolje? ‘Rješenje je manja, jeftinija država, niži porezi, više prostora za privatnu inicijativu i jednostavniji birokratski aparat’, navodi Huić. Prema njegovu mišljenju, efikasnija država je nužna u sferama u kojima je potrebna, da osigura pravednu tržišnu utakmicu i provođenje ugovora. Nužno je, kaže, smanjiti opterećenje, posebno opterećenje rada: ’200 tisuća ljudi u realnom sektoru izgubili smo zbog visoke porezne presije, nefleksibilnog radnog zakonodavstva i birokratskih barijera.’ S druge strane, Gašparić predlaže da se razmisli o jednom tranzicijskom razdoblju za sve servise koji se danas ostvaruju putem državnog proračuna i kroz državne monopole. A država ima monopole nad mnogim stvarima: zdravstvom, školstvom, energetikom…

‘Zdravstvo je veliki potrošač i nema razloga da država ne dozvoli otvaranje nezavisnih bolnica i da ljudi ako već imaju obavezu da plaćaju sustav zdravstvene skrbi, mogu odlučiti hoće li to biti HZZO ili netko drugi’, poručuje Gašparić. Smatra da ljudima treba dati izbor ako već postoji prisila odvajanja za zdravstveno osiguranje.

‘Bila je tu nekada Addenda, osnovno zdravstveno osiguranje, pa su je pokopali. Kada je to krenulo dobro, onda su je odlučili presjeći. Tu bi se smanjio trošak’, objašnjava bloger Gašparić. Također bi privatizirao i školstvo i dao priliku ljudima da odaberu škole u koje će djecu slati. Sada su uglavnom osuđeni na učitelje koje dobiju, bez obzira na njihovu kvalitetu.

‘Učitelji se ne nagrađuju po kvaliteti rada, nego po stažu. Znači, može biti neki mladi nadobudan profesor koji će imati manju plaću od nekoga staroga učitelja koji je shvatio kako sustav funkcionira, a koji tamo sjedi sa 30 godina staža i baš ga briga za dobrobit djece i za njihovo znanje. Jedino što može prepoznati i nagraditi trud i znanje i angažman profesora jest liberalizacija. Privatne škole i vaučeri’, smatra Gašparić. Tako bi se smanjili ogromni izdaci koje država ima u zdravstvu i školstvu

Libertarijanac zastupa mišljenje da treba uvesti konkurenciju gdje se to može kako bi se smanjili nominalni troškovi države. Tako bi se, priča, smanjio državni proračun i dobili bismo rasterećenje novčanika građana. ‘Ako se smanji državni proračun i administracija, ljudi će polako prelaziti iz državnog u privatne sektore, ovisno o tome koliko će biti kvalitetni. Ni oni koju zagovaraju da to bude pod kapom države, nemaju se što buniti jer ako je stvarno javno zdravstvo dominantno i bolje, onda će to dokazati istog trena jer mu konkurencija neće učiniti ništa’, pojasnio je Gašparić.

Libertarijanci / liberali na političkoj sceni?

Problem s kojim se susreću libertarijanci i liberali u Hrvatskoj jest taj što, kako kaže Huić, u Hrvatskoj nema ni jedne stranke za koju bi pošteni liberal mogao glasati. Iako nominalno imamo stranke koje i u svom imenu imaju naziv ‘liberalna’, protržišno orijentirani ljudi u Hrvatskoj, tvrdi Huić, ne prepoznaju te stranke kao liberalne. ‘Ne postoji ni jedna stranka koja kao svoj cilj građanima nudi manje poreze. To je pravi test liberalizma. Neka ponude manje poreze, za tim u Hrvatskoj postoji potražnja’, poručuje Huić. Gašparić je prepoznao jedino ‘Hrvatsku 21. stoljeća’ Nataše Srdoč kao stranku koja je najbliža njihovim pogledima, ali je opet je bliže konzervativnim pogledima, nego klasičnim liberalnim, odnosno, libertarijanskim. ‘Možete čuti naznake onih elemenata koje mi zastupamo, u zadnje vrijeme Martina Dalić dosta o tome progovara, iako je meni sve to skupa dosta licemjerno jer ona je bila na vlasti pa onda nije znala ništa ili možemo reći da doživljava nekakvu katarzu za koju ne znamo u kojem će pravcu ići’, naglasio je Gašparić.

U kapitalizmu je spas

Zaključno, Huić smatra da se Hrvatska kao relativno nerazvijena zemlja koja guši poduzetnički instinkt brojnim zakonima, a s ‘trešmarksističkog’ dijela scene dolazi taj jedan antipoduzetnički duh, mora hitno mijenjati. ‘Imamo državu upetljanu u apsolutno sve i dok to ne riješimo, neće nam biti bolje’, rezonira Huić te dodaje da zbog toga nismo interesantni ni stranim niti domaćim investitorima. ‘Nitko neće doći u nestabilnu zemlju koja je na granici bankrota’, zloslutan je Huić. A Gašparić smatra da kada govorimo o odgovornosti kapitalizma za situaciju u državi, moramo znati da on ipak djeluje unatoč svemu što čini država. ‘Bez obzira na političke, ekonomske i ideološke poglede, potrebno je uz znatno više kritike pristupati razmatranju prijedloga koji dolaze od države, odnosno vlasti i institucija. Samo tako možemo razviti spoznaju o uzrocima i posljedicama politika koje predlaže i provodi vlast. Taj pristup kroz izvjesno vrijeme dovest će do uspostave vladavine prava kao osnove za slobodno i prosperitetno drustvo’, poručio je libertarijanac.
 

 
(tportal, youtube.com/uredio: nsp)

Do sredine 1990-ih, neoliberalizam se proširio na čitav svijet.

Najveći dio starog socijalističkog svijeta apsorbiran je u kapitalističku svjetsku ekonomiju, bilo kroz reforme “velikog praska” ili, u slučaju Kine i Vijetnama, postepenim ali konstantnim otvaranjem i deregulacijom. Do tada su otvaranje tržišta i liberalizacija dosta odmakli i u većini zemalja u razvoju. Ovo se najčešće odigravalo brzo, ali bilo je i drugih slučajeva gdje se odvijalo postupno kroz dobrovoljnu promjenu politike, primjerice u Indiji.

Otprilike u to vrijeme, potpisani su neki važni međunarodni sporazumi koji su označili novu eru globalnih integracija. Godine 1994, sporazum NAFTA (North American Free Trade Agreement) potpisali su SAD, Kanada i Meksiko. To je bio prvi veliki sporazum o slobodnoj trgovini između razvijenih zemalja i neke zemlje u razvoju. Godine 1995, zaključena je Urugvajska runda pregovora o GATT-u, što je dovelo do prerastanja GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju).

WTO obuhvaća mnogo više područja (npr. zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što su patenti i žigovi i trgovina uslugama) i ima veće ovlasti nego GATT. U EU je napredovala ekonomska integracija, sa završetkom projekta “jedinstvenog tržišta” 1993. godine (s takozvane “četiri slobode kretanja” – roba, usluga, ljudi i novca) i 1995. pristupanjem Švedske, Finske i Austrije. Krajnji rezultat je bio stvaranje međunarodnog trgovinskog sustava koji je bio mnogo naklonjeniji slobodnijoj (iako ne potpuno slobodnoj) trgovini.

Također, ideja globalizacije bila je ključni koncept tog doba. Međunarodna ekonomska integracija se, naravno, odvijala od šesnaestog stoljeća, ali prema novom globalizacijskom narativu ovaj proces je sada ušao u potpuno novu fazu.

To je omogućila revolucija u komunikaciji (internet) i transportu (avio-promet, kontejnerski transport), koji su doveli do “odumiranja udaljenosti”.

Prema tvrdnjama globalizatora, države više nisu imale drugog izbora osim prihvatiti novu realnost i potpuno se otvore za međunarodnu trgovinu i investicije, istovremeno liberalizujući domaće gospodarstvo. Oni koji su se opirali ismijavani su kao “savremeni ludisti” koji misle da mogu vratiti davno prošlo vrijeme i preokrenu tehnološki napredak. Knjige s naslovima Svijet bez granica, Svijet je ravan i Jedan svijet, spremni ili ne odražavale su suštinu ovog novog diskursa.

Početak kraja: Azijska financijska kriza

Euforija s kraja osamdesetih i početka devedesetih nije potrajala. Prvi znak da u “vrlom novom svijetu” nije sve kako treba pojavio se s financijskom krizom u Meksiku 1995. Previše ljudi je investiralo u meksičke financijske vrijednosne papire očekujući da će ova zemlja, pošto je bezrezervno prihvatila tržišnu politiku i potpisala sporazum NAFTA, postati najnovije ekonomsko čudo. Meksiko su spasile vlade SAD i Kanade (koje nisu željele da se njihov novi slobodnotržišni partner sruši) kao i MMF.

Godine 1997, uslijedio je veći udar s azijskom financijskom krizom. Neke dotad uspješne azijske zemlje – takozvane “MIT ekonomije” (Malezija, Indonezija i Tajland) i Južna Koreja – zapale su u financijske nevolje. Uzrok je bilo pucanje mjehura aktive (cijene aktive porasle su iznad svog realnog razine, na temelju nerealnih očekivanja).

Iako su bile opreznije od drugih zemalja u razvoju u otvaranju svojih ekonomija, ove države su prilično drastično otvorile svoja financijska tržišta krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Pošto više nisu imale tolika ograničenja, njihove banke su se agresivno zaduživale kod bogatih zemalja s nižim kamatnim stopama. Banke bogatih zemalja smatrale su da nije rizično kreditirati države sa višedesetljetnim odličnim ekonomskim uspjehom.

Kako se prilivalo sve više stranog kapitala, cijene aktive su skočile, što je poduzećima i kućanstvima u azijskim zemljama omogućilo da se još više zaduže, koristeći svoju sada vredniju imovinu kao kolateralu. Ovaj proces se uskoro pretvorio u samo-ispunjeno proročanstvo, budući da su rastuće cijene aktive opravdavale dodatno zaduživanje i posuđivanje. Kada je postalo jasno da su takve cijene aktive neodržive, novac je povučen i uslijedila je financijska kriza.

Azijska kriza ozbiljno je pogodila ove države. U gospodarstvima gdje se rast od 5 posto (po glavi stanovnika) smatra recesijom, proizvodnja je 1998. pala za 16 posto u Indoneziji i 6-7 posto u ostalim zemljama. Desetine milijuna ljudi ostalo je bez posla u društvu gdje nezaposlenost podrazumijeva bijedu, imajući u vidu slabu socijalnu državu.

U zamjenu za novčanu pomoć MMF-a i bogatih zemalja, pogođene azijske zemlje morale su pristati na velike promjene – sve u pravcu liberalizacije svog tržišta, naročito financijskog. Iako je gurnula azijske ekonomije u smjeru tržišta, azijska kriza – poput brazilske i ruske koje su odmah za njom uslijedile – posijala je prvo sjeme nepovjerenja u posthladnoratovski tržišni trijumfalizam.

Počelo se ozbiljno govoriti o reformi globalnog financijskog sustava, a diskusije su bile vrlo slične onima poslije globalne financijske krize 2008. Čak su i mnogi vodeći zagovornici globalizacije, poput kolumniste lista Financial Times Martina Wolfa i tržišnog ekonomiste Jagdish Bagvatija, počeli preispitivati mudrost dozvoljavanja slobodnog međunarodnog protoka kapitala. Globalna ekonomija nije bila u sjajnom stanju.

Lažna zora: od internet buma do velikog stišavanja

Kada su krize zauzdane, razgovor o globalnoj financijskoj reformi je zamro. U Americi, velika Kontrareakcija nastupila je 1999. ukidanjem legendarnog njudilovskog Glass Steagall zakona, koji je strukturno razdvojio komercijalno i investicijsko bankarstvo.

U 2000 uslijedila je nova panika, kada je internet mjehur – pošto su akcije internet kompanija, bez ikakvog izgleda da će u doglednoj budućnosti postati profitabilne, narasle do apsurdno visoke razine – pukao u SAD. Panika je ubrzo popustila, pošto su Federalne rezerve intervenirale i agresivno smanjile kamatne stope, što su ubrzo učinile i središnje banke drugih bogatih zemalja.

Od tada, činilo se da prve godine tisućljeća protiču glatko u bogatim zemljama, naročito u SAD. Rast je bio konstantan, iako ne baš spektakularan. Izgledalo je da će cijene aktive (cijene nekretnina, dionica itd..) Zauvijek rasti. Inflacija je i dalje bila niska.

Ekonomisti – uključujući Ben Bernankea, predsjednika upravnog odbora Federalnih rezervi od veljače 2006. do siječnja 2014. – govorili su o “velikom stišavanju”, jer je ekonomska znanost konačno savladala nagli rast i pad. Alan Greenspan, predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi od kolovoza 1987. do siječnja 2006, zvali su “maestro” (što je ovjekovječeno u naslovu njegove biografije autora Bob Woodward, poznatog po Watergate-u) jer je skoro kao alkemičar mogao upravljati permanentnim ekonomskim bumom, a da ne potakne inflaciju ili financijski potres.

Polovicom prvog desetljeća 2000-ih, ostatak svijeta je konačno počeo osjećati “čudesni” rast Kine iz prethodna dva desetljeća. Godine 1978, na početku ekonomskih reformi, kineska ekonomija činila je samo 2,5 posto svjetske ekonomije. Kina je imala minimalan utjecaj na ostatak svijeta – njen udio u svjetskom izvozu robe iznosio je samo 0,8 posto. Do 2007. ove brojke su porasle na 6 i 8,7 posto. Sa relativno malo prirodnih resursa a zaprepašćujuće brzim rastom, Kina je počela usisavati hranu, rude i gorivo iz ostatka svijeta, a efekt njenog značaja počeo se sve jače osjećati.

Ovo je pomoglo afričkim i latinoameričkim izvoznicima sirovina, omogućivši konačno ovim gospodarstvima da nadoknade vrijeme koje su izgubile 80-ih i 90-ih. Kina je pritom postala veliki vjerovnik i investitor u nekim afričkim zemljama, što je ovima dalo prostora u pregovorima s institucijama Breton Woodsa i tradicionalnim donatorima pomoći kao što su SAD i europske države. U slučaju latinoameričkih zemalja, ovaj period je obilježilo napuštanje neoliberalne politike koja je napravila toliku štetu u mnogim zemljama. Brazil (Lula), Bolivija (Morales), Venezuela (Chavez), Argentina (Kirchner), Ekvador (Korea) i Urugvaj (Vasquez) su najistaknutiji primjeri.

Pukotina u zidu: globalna financijska kriza 2008.

Početkom 2007. primjećuju se prvi znaci panike oko otplate hipotekarnih kredita koji se eufemistički nazivaju “drugorazrednim” (čitaj “s većom mogućnošću da ne budu vraćeni”). Ove kredite su davale američke financijske tvrtke u prethodnom razdoblju rasta nekretnina.

Ljudima bez stabilnog prihoda, sa sumnjivom kreditnom poviješću, pozajmljivan je novac koji nisu mogli priuštiti, pod pretpostavkom da će cijene nekretnina nastaviti rasti. Računalo se da će oni, ako se nešto dogodi, moći vrate kredit prodajom kuće. Pri tom, tisuće ili čak stotine tisuća ovih visokorizičnih hipotekarnih kredita spojeni su u “kompozitne” financijske proizvode, zvane MBS i CDO, koji su prodavani kao niskorizične hartije, pod pretpostavkom da su šanse da veliki broj dužnika istovremeno zapadne u nevolju sigurno mnogo manje nego s pojedinačnim dužnicima.

U početku, problematični stambeni krediti u SAD procjenjivani su na 50-100 milijardi dolara – što nije mala suma, ali sustav lako je apsorbira (kako su tada mnogi tvrdili). Međutim, kriza je izbila punom snagom u ljeto 2008, kolapsom investicijskih banaka Bear Stearns i Lehmann Brothers. Ogroman val financijske panike preplavio je svijet. Otkriveno je da su neka od najpoznatijih imena u financijskoj industriji u velikoj nevolji, jer su stvorila i kupovala ogromne količine sumnjivih kompozitnih financijskih proizvoda.

“Kejnzijansko proljeće” i povratak tržišne ortodoksije – s osvetom

Prvobitna reakcija velikih ekonomija bila je sasvim drugačija od reakcije poslije Velike depresije. Makroekonomske mjere bile su kejnzijanske utoliko što su dozvolile da se napravi veliki proračunski deficit – makar tako što nisu smanjivale potrošnju usporedo s padom poreznih prihoda i u nekim slučajevima povećavajući državnu potrošnju (Kina je to uradila najagresivnije).

Velike financijske institucije (npr. Kraljevska banka Škotske u Velikoj Britaniji) i industrijske tvrtke (npr. GM i Chrysler u SAD) spašene su društvenim novcem. Centralne banke spustile su kamatne stope na povijesni minimum – recimo, Banka Engleske smanjila je kamatnu stopu na najnižu razinu od svog osnutka 1694. Kada više nisu mogle spuštaju kamatne stope, upotrijebile su takozvano kvantitativno popuštanje – što praktično znači da centralna banka stvara novac ni iz čega i pušta ga u ekonomiju, najčešće kupujući državne obveznice.

Međutim, tržišna ortodoksija ubrzo se vratila s osvetom. Svibanj 2010. je bio prekretnica. Pobjeda konzervativaca u Velikoj Britaniji i nametanje programa pomoći Grčkoj signalizirali su povratak stare doktrine proračunske ravnoteže.

Štedljivi proračuni, gdje se potrošnja drastično kreše, nametnuti su u Velikoj Britaniji i takozvanim PIIGS gospodarstvima (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska). U Americi, republikanci su uspjeli natjerati Obaminu vladu da prihvati ogroman program kresanja potrošnje 2011. Uz potvrdu antideficitarnog opredeljenja središnjih europskih zemalja u vidu europskog Sporazuma o fiskalnoj stabilnosti iz 2012, to je označilo nastavak kretanja u tom pravcu. U svim ovim zemljama, naročito u Velikoj Britaniji, politička desnica koristi argument uravnoteženja proračuna kao izgovor da ozbiljno razgradi socijalnu državu, što joj je oduvijek bio cilj.

Posljedica: Izgubljena desetljeća?

Kriza 2008. donijela je katastrofalne posljedice, a kraj se još uvijek ne vidi. Četiri godine nakon izbijanja krize, krajem 2012, proizvodnja po glavi stanovnika ostala je niža nego 2007. u dvadeset dvije od trideset četiri članice OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), kluba bogatih zemalja (i šačice zemalja u razvoju) sa sjedištem u Parizu.

BDP po glavi stanovnika 2012 kada se izuzme efekt inflacije, bio je 26 posto niži nego 2007. u Grčkoj 12 posto niži u Irskoj 7 posto niži u Španjolskoj i 6 posto niži u Velikoj Britaniji. Čak i u Americi, koja se uspješnije oporavila od krize nego druge zemlje, prihod po glavi stanovnika 2012. bio je 1,4 posto niži nego 2007.

Sa štedljivim proračunom, izgledi za gospodarski oporavak u mnogim ovim zemljama su slabi. Problem je u tome što radikalno kresanje državne potrošnje u stagnantnoj (ili čak opadajućoj) ekonomiji koči oporavak. To smo već vidjeli tijekom Velike depresije. Posljedica je da će najvjerojatnije proći dobar dio desetljeća prije nego što se mnoge od ovih zemalja vrate na razinu iz 2007. One se trenutno vjerojatno nalaze na polovici “izgubljene desetljeća”, kakvu su imali Japan (devedesetih) i Latinska Amerika (osamdesetih).

Procjenjuje se da je kriza ukupno proizvela 80 milijuna novih nezaposlenih ljudi diljem svijeta. U Španjolskoj i Grčkoj, nezaposlenost je skočila s oko 8 posto prije krize na 26 posto i 28 posto u ljeto 2013. Nezaposlenost mladih premašuje 55 posto. Hrvatska ih slijedi u korak. Čak i u zemljama s “blažom” nazaposlenošću, kao što su SAD i Velika Britanija, službena stopa nezaposlenosti dostigla je 8-10 posto.

Premalo i prekasno? Izgledi za reformu

Unatoč razmjerima krize, reforme su bile spore. Unatoč činjenici da se uzrok krize krije u pretjeranoj liberalizaciji financijskog tržišta, financijske reforme su bile prilično blage i uvodile su se vrlo sporo (tijekom nekoliko godina, dok su američke banke u vrijeme New Deal-a imale rok od godinu dana da svoje poslovanje usklade sa mnogo oštrijim reformama). U nekim financijskim područjima, poput trgovine kompleksinim financijskim proizvodima, nije bilo nikakvih reformi.

Naravno, ovaj trend bi se mogao preokrenuti. Uostalom, u SAD i Švedskoj poslije Velike depresije, reforme su uvedene tek nekoliko godina nakon ekonomske krize i poteškoća. Birači u Nizozemskoj, Francuskoj i Grčkoj otjerali su s vlasti zagovornike štednje u proljeće 2012; talijanski birači su to isto učinili 2013. EU je uvela neke financijske propise, ozbiljnije nego što su mnogi vjerovali da je moguće (npr. porez na financijske transakcije, ograničenje na bonuse u financijskom sektoru).

Švicarska, koja se često smatra utočištem superbogatih, usvojila je 2013. zakon koji zabranjuje visoke nagrade za najviše rukovodioce sa osrednjim performansama. Iako još mnogo toga ostaje da se napravi u vezi s financijskom reformom, ovakvi propisi bi se smatrali nemogućim prije krize.
 
(pescanik/uredio: nsp)

Lako misliti da se dugovima ne može pobjeći. Uostalom, gospodarstvo propada, troškovi života rastu, a šef baš i nije dijelio povišice, već je dijelio otkaze.

Kada neka od tih misli postanu uvjerenje, tada će diktirati i stavljati ograničenja na vašu realnost i budućnost.

Istraživanja su pokazala da prezadužene osobe i njihove obitelji obično trpe od psihičkih trauma, koje mogu ozbiljno narušiti tjelesno i mentalno zdravlje. Nadalje, zbog nedostatka i financijskih sredstava često se prekida ili skraćuje obrazovanje djece, pa se time narušavaju njihove buduće mogućnosti za zapošljavanje i zaradu. Nikome se nije lako suočiti s neugodnom i financijskom situacijom, ali samo odgađanje aktivnosti neće ublažiti probleme. Ne postoji opći recept za rješavanje teškoća, ali ipak postoje pravila koja bi mogla poboljšati stanje.

To su najviše osjetili stanovnici bivše Jugoslavije koji su iz socijalizma preko noći uletili u galopirajući kapitalizam, zadužujući se u svemu, kao da su pod hipnozom. Naravno, posljedice su nakon 20 godina zaduživanja vidljive danas sve više i više.

Današnje vanjske gospodarske okolnosti ne moraju diktirati vaš život. Oni su poput teških vremenskih uvjeta i velikih valova koji udaraju o brod na moru. Ako jedrite samostalno svojom jedrilicom preko mora, onda ovi vanjski čimbenici ne bi trebali određivati vašu sudbinu.

Tvoja sudbina će biti realizirana prema načinu kako si pripremio svoja jedra. Ovo je način kako ljudi dolaze na različita mjesta u životu; ishod i rezultat se uvelike oslanjaju na mentalne putanje – ili način kako si pripremio jedra.

Donosimo vam osam snažnih načina za postavljanje novog jedra koje će izvući vaš brod iz dugova

JEDAN: Izbacite ograničavajuća vjerovanja i negativne afirmacije koje su skrivene u podsvijesti

Prilikom izlaska iz duga, važno je tražiti razloge za pobjedu, unatoč izazovima koje su izvan vaše kontrole. Jačina vjere je ona koja vas vodi kroz oluju, usmjeravajući vaš brod. Na taj način, vi preuzimate odgovornost, aktivirajući neustrašive namjere.

Identificirati ograničavajuća uvjerenja, morate postati samo-svjesni svog misaonog života, imati stražu na ulazu u vaš umu. Na taj način, svjesno ćete naučiti okrenuti negativne afirmacije naopako. U ovoj samosvjesnoj iskrenost, vi ćete odlučiti preuzeti punu odgovornost za svoju sadašnju stvarnost i buduću sudbinu.

DVA: Napisati plan
Kako negativni temelji napuštaju vaš um, vrijeme je da se poduzmu mjere i napiše plan. Vrijeme je da napravite matematiku i stavite brojeve na papir. Uključite sve prihode i rashode proračuna tijekom svakog mjeseca, dajući svakoj jedinici novca (kuna, dinar, marka, dolar, euro) po ime.

Kao proračun bude tiskan, važno je da se ista poklapa sa proračunom vaše supruge. Ako ste u braku, izlazak iz duga je onda zajednička avantura. Da bi se prošlo kroz sve to, oba pojedinca moraju razmišljati i planirati na “istoj strani”, učinkovito komunicirajući.

TRI: Stvoriti prvo novčani fond za hitne slučajeve
Prilikom pokretanja avanture izlaska iz duga, prvo morate staviti sa strane dovoljno gotovine za kompenzaciju Murphyevog Zakona hitnih slučajeva. Kao što je zakon gravitacije siguran na Zemlji, tako i zakon koji kaže da se sve s vremenom istroši, pa je potrebno održavanje i popravak.

Imajući novac za hitne slučajeve posebno za ove događaje iznenađenja će vas spriječiti da se zabijete u još veći dug kako bi se spasili iz takve situacije. Idealna zaliha novca za hitne slučajeve varira od obitelji do obitelji. Najbolje da se počne sa 500 – 1000 eura.

ČETIRI: Napadnite svaki dug s namjerom, počevši od najmanjeg
Koristite Zakon momenta impulsa koji će vam pomoći da preskočite s jednog uspjeha do drugog. Koristite preciznost i ubrzanje kada napadate svaki dug. Zapamtite da morate usredotočiti svu energiju na samo jedan dug u tom vremenu, od najmanjih do najvećih. Strijelci ne mogu pogoditi metu u centar fokusirajući se na tri ili više meta odjednom. Ciljajte na dugove prve-razine i odradite svoj put jedan po jedan, s fokusiranim intenzitetom.

PET: Prodaj ono što ne koristiš
Prodati sve što služi kao kamen spoticanja. Višak koji će vas zakrčiti, materijal i igračke mogu zapravo usporavati duhovni rast i slobodu. Čišćenjem kuće, stana ili mjesta prebivališta, dobiva se dodatni novac koji će napasti dug ali i osloboditi senzaciju.

ŠEST: Niže mjesečne uplate
Idite naprijed pojednostavljenjem troškova životnih navika prema luksuznim stvarima i skupim uslugama. To bi moglo značiti da manje jedete vani po restoranima ili uopće ne. To bi moglo značiti jeftiniji plan trošenja telefona, jeftinijeg televizijskog paketa, …itd.

SEDAM: Investirajte u svoje zdravlje, naravno
Ako kupujete jeftinu hranu, to zvuči da ćete imati dodatni novac svaki mjesec za otplatu dugova, ali to može biti zamku. Trošite novac na zdrave, hranjive namirnice kako bi poboljšali svoju energiju i produktivnost.

Hraneći se bolje, vaš imunološki sustav će biti bolje opremljen za obradu bolesti koje će vam dolaziti od stresa uzrokovanim kreditima i dugovima. Učiti kako se brinuti o tijelu bez pozivanja medicinske intervencije može vas spasiti od skupih posjeta liječniku i lijekova na recept koji mogu donijeti više problema kroz nuspojave.

OSAM: Pronađite način da služiti drugima kada im zatreba
U potrazi za otplatom dugova, možete sebe pronaći čvrsto vezanog za novac, ali nema potrebe da se zaustavi davanje drugima. U stvari, kada darujete mudro (ali ne i potičući razmaženo trulo ponašanje ljudi koji primaju) može doći u prilike, odnosa i drugih prosperitetnih blagoslova u svom životu. Davanje znači dijeljenje vremena ili vještine. Služenje drugima bi moglo čak značiti i pokretanje poslovanje sa strane pružajući proizvod ili uslugu svijetu. Ako je učinjeno s dobrim namjerama, ova dodatna usluga može biti ključ za financijsku neovisnost na kraju.

Umjesto razbijanja glave iznalaženjem uzroka prevelike potrošnje, snagu treba usmjeriti na izlazak iz nezavidne situacije.

 
(autor: mag. spec. Alfred Bošković / uredio:nsp)