100 godina nakon sarajevskog atentata mišljenja o Gavrilu Principu su podijeljena i događajima koji su prethodili I. svjetskom ratu. Čini se da priča o Principu i atentatu nikada neće biti ispričana do kraja.

Kako se primiče stota godišnjica sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, tako se i balkanske nacionalističke strasti sve više razbukatavaju. U neiscrpnoj raspravi o događajima koji su prethodili jednom od najmračnijih poglavlja u povijesti čovječanstva Srbin iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip (naslovna fotografija), ima poseban značaj. Kao pripadnik “revolucionarne organizacije” Mlada Bosna, on je 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franz Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Stotinu godina kasnije, raspravama o atentatu i Gavrilu Principu balkanski nacionalistički vođe, kako se to može vidjeti iz medijskih napisa, nastoje ubrati dodatne političke bodove, posebno u BiH, kako bi u izbornoj 2014. godini ojačali svoje klimave pozicije. U igri su i najave o podizanju spomenika Gavrilu Principu u Beogradu i Istočnom Sarajevu, a Franzu Ferdinandu u Sarajevu, pri čemu se povijesne činjenice selektivno iznose i proizvoljno tumače.

U blizini stote obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata ukazuju se mnoge neugodne paralele s našim vremenom. Britaniju, supersilu koja je 1914. dominirala svijetom, kontrolirala mora i vladala globalnom imperijom kolonija, dominiona i protektorata, izazvala je Njemačka koja je sustigla britansku ekonomiju i već uveliko koncentrirala naoružanje na kopnu i moru kako bi naglasila zahtjev za svojim “postavljanjem pod suncem”. Prilike su bile uznemiravajuće slične današnjoj situaciji, kada američku globalnu nadmoć sve više izaziva uspon Kine .

Na prvi pogled , upadljivo je slično i ideološko rivalstvo supersila danas i prije stotinu godina: s jedne strane su Britanija nekad i Amerika danas, sa svojim demokratskim političkim sustavom koji čini vlada odgovorna zakonodovnoj vlasti i smenjiva na općim izborima; s druge su Njemačka nekad i Kina danas, s imenovanom i nesmjenjivom vladom odgovornom samo sebi. Slobodna štampa i otvorena javnost na jednoj strani, nasuprot kontrolirane javne sfere na drugoj, u kojoj cenzura i druga obilježja policijske države suzbijaju svaku kritiku vlasti. Iako se Amerika danas ne razlikuje od Kine po ničemu. Niti po ekonomiji, niti po policijskoj državi, niti po cenzuri, špijuniranju…

Sukob ideologija i religija bio je jasan prije 1914. kao što je i danas , i u oba slučaja koncentriran je na žarišta u pojedinim dijelovima svijeta.

Danas su to sukobi na Bliskom istoku koji treba da nas brinu, s opakim građanskim ratom u Siriji između suparničkih islamskih frakcija u kojem se ogleda rivalstvo šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, dok dodatne elemente opasnosti čine Izrael, sa svojim nuklearnim arsenalom, i opet Iran, sa tvrdoglavim nastojanjem da ga izgraditi. Kina i Rusija podržale su jednu stranu dok NATO i SAD stoje uz drugu.

Prije 1914. kritično žarište bio je Balkan, gdje su nacionalističke strasti bile raspaljene vjerskim sukobima kršćanskih zemalja poput Grčke i Bugarske protiv islamskog Otomanskog carstva. Habsburšku monarhiju, koju je vodila rimokatolička elita, izazivala je pravoslavna Srbija. I kao što su prethodnih godina vođeni ratovi na Bliskom istoku (1948,1967. A posljednji 1973.), tako su i na Balkanu ratovi vođeni između Rusije i Turske 1877-78. i između Srbije i Bugarske 1885. Veliki rat 1914. koji se u regiji ponekad naziva i Treći balkanski rat, za ove zemlje nije bio ništa novo.

Sve balkanske sile bile su dobro naoružane; zajmovima britanske, francuske i njemačke vlade snabdijevale su se najnovijim oružjem kod vodećih europskih proizvođača. Sve su bile politički nestabilne, s nasilno smjenjivanim vladama i razgranatim terorističkim organizacijama kao što je srbijanska “Crna ruka” ili Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO).

Prije Prvog Svjetskog Rata na Balkanu

Tada su se u balkanskim državama, umnogome kao danas u nacijama Bliskog istoka, u izvjesnoj mjeri ogledali odnosi između velikih sila, prije svega carske Rusije, Njemačke i Austrougarske. Ove su se tijekom Prvog balkanskog rata 1912-13. već našle na rubu, kada je Crna Gora u savezu sa Srbijom napala sjevernu Albaniju, među čijim stanovništvom nije bilo ni Crnogoraca ni Srba. Austrougarska je zahtijevala da se Srbija povuče, Rusija je počela da se mobilizira za pomoć Srbiji, Francuska je objavila podršku Rusima. Situacija je smirena intervencijom Britanije i međunarodnom konferencijom na kojoj je Albaniji zajamčena neovisnost.

Čitava ta epizoda bila je zloslutna naznaka onoga što će se dogoditi u kolovozu 1914. Raspadom saveza balkanskih država 1913. Bugarska je prešla pod patronat Nijemaca, dok je Srbija bila jedini preostali klijent Rusije u regiji. Ambicije Srbije već su 1908. dovele do austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, gdje je srpsko stanovništvo činilo značajan dio stanovništva. Bilo bi pogrešno otpisati ove događaje kao nevažne u kontekstu ambicija i rivalstva velikih sila, kako je to nedavno učinio londonski gradonačelnik Boris Johnson, baš kao što bi bilo pogrešno otpisati nasilne antagonizme na dašanjem Bliskom istoku kao nebitne za međunarodne odnose na širem planu.

Pa ipak, balkanske nacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća više nisu bile obične marionete Njemačke ili Rusije, kao što ni bliskoistočne države danas više nisu samo marionete Amerike, Rusije ili Kine. Kako je predsjednik Obama otkrio, kontrola izraelskih vlasti nije lak zadatak; možete reći Izraelcima da prestanu graditi židovska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, ali se oni neće obazirati. Kina i Rusija mogu blokirati pokušaje zapada da nametne sankcije Asadovom režimu u Siriji, i nastaviti ga opskrbljivati oružjem, ali budući da nisu u stanju da ga kontroliraju niti da zaustave njegove protivnike, okrenut će se mirnom okončanju sukoba; kooperacija u uklanjanju kemijskog naoružanja znak je da sirijski režim nema njihovu punu podršku.

Broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću.

Kina Iranu dostavlja oružje i nuklearnu tehnologiju , ali joj je to od slabe pomoći za veći utjecaj na Bliskom istoku, dok joj je nastup ublažen potrebom da održi dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. Ne samo zbog sve većeg značaja ekonomskih veza sa zapadom, Rusija je popustila pod međunarodnim pritiskom za uvođenje sankcija Iranu i ograničila svoje isporuke oružja. U svemu tome, malo je pokazatelja da bi se svjetske sile danas uvukle u sukob tako izravno kao 1914.

Značajan uzrok tome leži u drugačijem pristupu ratu. U Europi su ratovi 19. stoljeća bili ograničeni u trajanju i opsegu, i rijetko su uključivali više od nekoliko zaraćenih nacija. Sve u svemu, broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću. Ratovi za njemačko ujedinjenje tijekom 1860-ih , rusko-turski rat 1877-78. i slični sukobi brzo su rješavani odlučnim pobjedama jedne ili druge strane. Čak se ni Krimski rat 1854-56. nije proširio mnogo dalje od crnomorskog priobalja.

Strah od nemira i razaranja izazvanih francuskim revolucionarnim i Napoleonskim ratovima okupljao je u 19. stoljeću vodeće europske zemlje u takozvani “Koncert Europe”, kako bi se mogući sukobi razriješili na međunarodnim konferencijama. Iako je teško narušen 1850-ih i 1860-tih, Koncert je ponovo zakrpljen 1870-ih kada je Berlinski kongres prekrojio kartu Balkana, dok je druga konferencija u Berlinu 1884. riješila kolonijalna rivalstva – ne pitajući, podrazumijeva se, nikog od milijuna ljudi predviđenih za kolonizaciju. Ove institucije, kao danas Ujedinjenu narodi, osigurale su forum u kojem su diplomati i državnici mogli zajednički raditi na izbjegavanju oružanih sukoba, u čemu su uglavnom uspijevali.

Ako nema znakova da bi se UN, zbog svih nedostataka, uskoro mogao raspasti, to je prije svega zato što je poslijeratni sporazum 1945. počivao na općem shvaćanju da međunarodna suradnja u svim područjima mora biti jača nego što je bila pod Ligom naroda, zlosretne prethodnice Ujedinjenih nacija.

Razaranje koje je donio Drugi svjetski rat, s preko 50 milijuna mrtvih, uništenim gradovima, genocidima, općim poricanjem civilizacijskih vrijednosti, ostavilo je daleko snažniji dojam nego pogibije u Prvom svjetskom ratu, pretežno ograničene na vojne snage u aktivnoj službi – uz izuzetke, kao što je prije svega genocid više od milijun armenskih civila koje su pobili Turci 1915. Hirošima i Nagasaki su 1945. pružili dodatno, užasno upozorenje što bi se moglo dogoditi ukoliko svijet ponovo krene u rat.

Nasuprot tome, 1914. samo su malobrojni imali predstavu o kataklizmi koja se sprema. Baš kao što su admirali mislili da će rat na moru biti repriza velikih pomorskih bitaka iz prošlosti, tako su i generali vjerovali da će rat na kopnu ličiti na sukobe iz 1860-ih, koje bi započinjale hitre prethodnice prebacivane na front željeznicom, da bi zatim uslijedio odlučni udar i potpuni poraz protivnika; do zaključenja mira prošlo bi još nekoliko tjedana, najviše par mjeseci. Međutim, od tih dana su bodljikava žica, patentirana 1874. i mitraljez koji je usavršen desetljeće kasnije, postali standardna obrambena oprema; istovremeno sa motorom s unutarnjim sagorijevanjem i oklopnim štitom još uvijek nisu bili dovoljno razvijeni za proizvodnju tenka koji bi mogao uspješno pregaziti obranu. Samo je nekolicina uviđala ove neugodne činjenice – prije svih poljski bankar Jan Bloch koji je u knjizi “Moderno oružje i moderni ratovi”, objavljenoj na prijelazu stoljeća, tvrdio da će u sljedećem velikom ratu “vojna lopata biti važna koliko i puška” i predviđao da će budući rat biti opći krkljanac u kojem će brza pobjeda biti nemoguća.

Pisci i političari poticali rat kao ponos svakog muškarca

Ali nitko nije mario za ova upozorenja jer su generali, političari i državni službenici odbijali svaku pomisao da više nema lakih pobjeda. Već do 1910. ideju da se rat bliži dijelili su mnogi – zapravo, ona je generirala momentum ka ratu. Admiral Jackie Fisher je pisao o atmosferi koju je stvorio u Kraljevskoj mornarici poslije 1902: “Pripremali smo se za rat u radno vrijeme, razgovarali o ratu, mislili o ratu i nadali se ratu”.

Voditelj njemačkog generalštaba objavio je 1912. da rata mora biti i to “što prije to bolje”! Rat se u toj viziji javljao kao nešto ne samo neizbježno, već i pozitivno. Jedan njemački književnik pisao je u kolovozu 1914:

“Konačno je život povratio svoj ​​idealni značaj. Velike vrline čovječanstva … odanost, patriotizam, spremnost na smrt za ideale … trijumfirali su nad duhom trgovine i vlasništva … Rat bi očistio čovječanstvo od svih prljavština”. Rat se ukazivao kao prilika za slavu u prozaično doba.

U sličnom tonu, britanski pisci oduševljavali su se šansom koju bi pružio rat:

” Umrijeti mlad, čist, u žaru; umrijeti brzo, u savršenom zdravlju; umrijeti spašavajući druge od smrti, ili još gore – od gubitka časti … umrijeti i u puniji, bogatiji život poslije smrti sa sobom ponijeti neiskvarene nade i težnje, nezagorčana sjećanja, svu svježinu i radost proljeća – nije li to razlog za sreću a ne tugu?”

pisao je Horace Ensley Weichel u “Brdu” (1905.). Rat je izgledao kao raspuštanje, oslobađanje dugo zarobljene muške snage, razrješenje mnogih nerješivih problema koji su od kraja 19. stoljeća sve više morili europsku politiku i društvo: bijeg u jednostavniju, jasniju i slavniju stvarnost.

Također , prije 1914. više klase diljem Europe smatrale su rat uglavnom kao potvrdu muške časti, kao duel, samo u širem razmjeru. Duel je u to vrijeme bio uobičajen način osvete za stvarne ili uobražene uvrede muške časti u gotovo svim europskim zemljama. Francuski političar Georges Clemenceau se borio u duelu, kao i ruski premijer Pjotr ​​Stoljipin. Dueli su bili česti među junkerskom aristrokratijom u Njemačkoj, a na taj način su se redovito ogledali i političari Austrougarske. Samo su u Britaniji dueli izumrli: njegov smisao bio je obrana časti tako što se nepokretno stoji dok protivnik ispaljuje metak s udaljenosti od dvadeset – trideset koraka; otkriće suvremenog kriketa, u kojem muškarac treba da dočeka drugu vrstu zaobljenog, tvrdog predmeta koji leti ka njemu s druge strane terena, bio je zadovoljavajuća i umirujuće zakonita zamjena.

Moć, snaga volje, isticanje i stamenost pred neprijateljem bili su dio kodeksa ponašanja muškaraca iz više klase, čiji su postupci uveli Europu i ostatak svijeta u rat 1914., za razliku od fleksibilnosti i suptilnosti velikih državnika prethodne generacije, kao što je Bismarck koji je bio svjestan pogibeljnog položaja Njemačke imperije u međunarodnom poretku, bar onoliko koliko ga je Kaiser Wilhelm II ignorirao.

Stotinu godina kasnije, takav kodeks muškog ponašanja djeluje gotovo neshvatljivo. Političari nuklearnog doba suviše su svjesni fragilnosti svjetskog poretka. Muževno držanje danas izaziva samo podsmijeh. Užasi nacističkog rasizma i genocida također su dokrajčili socijalni darvinizam, doktrinu koja je bila široko prihvaćena među europskim elitama početkom 20. stoljeća, ali nije preživjela rat 1939-45.

Istovremeno, 1914. čelnici gotovo svih europskih nacija bili su izmučeni brigom za budućnost.

Njemačka se plašila rastuće moći Rusije; Austrougarsku je nervoznom činilo jačanje slovenskih nacionalizama unutar njenih granica; Rusija je zazirala od budućeg poniženja kakvo je pretrpjela zbog poraza u ratu protiv Japana 1904-1905. Na unutarnjem planu, europske države su muku mučile sa štrajkovima, sifražetskim kampanjama, prijetnjom građanskim ratom u Irskoj koji bi destabilizirao Britaniju; ubojstva i radnički nemiri podrivali su caristički autokraciju u Rusiji; pobjeda marksističkih Socijalnih demokrata na njemačkim izborima 1912. izazvala je krizu samopouzdanja vladajuće elite.

Moglo bi se ukazati na paralelu s današnjom krizom u eurozoni, u kojoj sve zemlje članice nastoje da izbjegnu kolaps mada i dalje svaka vodi svoju politiku i različito rješavaju probleme; međutim, socijalni nemiri izazvani krizom pretežno su ograničeni na Grčku, dok su glavne države uspjele da zajedno ograniče štetu pa je kolaps, bar zasad izbjegnut.

Ipak, ekonomski čimbenici igraju ulogu 1914. kao i danas. U Francuskoj i posebno Britaniji, pokrenuta je nacionalna debata o naizgled nezaustavljivom uspjehu njemačke ekonomije. I zaista, njemačka industrija u predvečerje rata već je bila nadmašila britansku. Od 1860. učetverostručen je njemački udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, dok je britanski smanjen za trećinu. Njemačka je proizvodila dvostruko više čelika od Britanije, a dominirala je kemijskom i električnom industrijom diljem svijeta kroz firme kao što su Siemens, BASF, AEG i mnoge druge. U znanosti, teorije Max Plancka i Albert Einsteina dovele su do revolucije u fizici, dok su Robert Koch i njegovi učenici preuzimali vodstvo otkrivajući uzroke jedne bolesti za drugom kroz pionirski rad u bakteriologiji. Motorno vozilo bilo je njemački izum, kao i dizel motor. U strepnjama koje ponekad narastaju do paranoje, moguće je naći sličnost u zabrinutosti suvremene Amerike zbog ubrzanog rasta Kine. Ipak, američke brige do sada nisu prevedene u politička dijela. Intervencije Sjedinjenih Država nisu usmjerene protiv kineske uloge u različitim dijelovima svijeta, već protiv srednjih i malih regionalnih sila poput Sirije, Afganistana i Iraka.

Uoči 1914. međutim , mnogi su u Njemačkoj mislili da bi taj ekonomski i tehnološki napredak trebalo prevesti u političku moć na svjetskoj sceni. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi je dominantna predstava o globalnoj moći počivala na prekomorskim kolonijama. Svježe ujedinjena Njemačka uglavnom je propustila podjelu imperijalnog plijena u “Tuči se za Afriku” 1880-ih. Britanska vlada se nije protivila njemačkim kolonijalnim zahetvima; naprotiv, u jednom trenutku je u ponudi bio dogovor po kojem bi London pristao na njemačku akviziciju trošne i loše branjene prekomorske imperije koju su držali Portugalci.

Sve to ukazuje na ogromne razlike između svijeta iz 1914. i ovog danas. Prije jednog stoljeća, Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Nizozemska, Njemačka, Danska i Rusija su posjedovale ogromne kolonije s milijunima podanika. Rastuća moć i utjecaj uskoro će i Sjedinjenim Državama osigurati članstvo ovom klubu. Prvi svjetski rat bio je borba između imperija, a jedan od njegovih proizvoda biće nova podjela svijeta u kojem su pobjednici među sobom podijelili njemačke kolonije.

Kolonijalizam je izgubio legitimitet poslije 1945.

Početak 21. stoljeća svjedoči razvoju nekadašnjih kolonija poput Brazila, Nigerije ili Indije, u velike igrače globalne ekonomske igre. Nasuprot desetljećima hladnog rata, kada su se međunarodni odnosi svodili na bipolarni sustav u kojem je Sovjetski Savez bio u izravnoj opoziciji zapadnim silama, sada imamo multipolarni sustav. Svijet je postao više nalik onom s kraja 19. stoljeća, iako Britanija, unatoč svom ogromnom prekomorskom carstvu, nikada ni približno nije dosegla utjecaj Sjedinjenih Država nakon sloma komunizma. I tada su međunarodni odnosi bili konstituirani kao multipolarni sustav, s tom razlikom što su gotovo svi veliki takmaci bili iz same Europe.

Slom ovog sustava bio je jedan od glavnih faktora koji je vodio izbijanju rata 1914. Sve do 1904-05. Britanija je smatrala Francusku i Rusiju za svoje glavne rivale u utrci za globalnu prevlast, ali kako su se opasni anglo – francuski sporovi u Africi razriješili, a Rusija odustala od Azije nakon poraza od Japana, uspon Njemačke došao je u centar pažnje pa se Europa podijelila duž linija kasnijeg hladnog rata, na dva naoružana i sve oštrije sukobljena tabora. U atmosferi koja je pothranjivala pretežno pozitivan stav prema ratu ovo je bio zlokoban razvoj događaja, bez paralele na početku 21. stoljeća i pored svih junačenja koje oko Sirije ili Irana demonstriraju Rusi i Kinezi s jedne i NATO snage s druge strane.

Drugu je paralelu moguće povući između dva doba. Kao što smo danas usred ere ubrzane globalizacije, tako su 1914. procesi globalizacije bili uveliko u tijeku zahvaljujući telefonu, parnom brodu, a uskoro i avionu. Zajedničke investicije francuskih i njemačkih kompanija stvorile su ekonomske entitete koji su prelazili granicu na Rajni. Kulturna razmjena, turizam, ekonomska prožimanja, do 1914. dosegli su globalne razmjere.

Unatoč uvijenim pokušajima marksista da dokažu kako su vodeći motivi za Prvi svjetski rat bili ekonomski, logika kapitalizma ne govori u prilog ratu. Ipak, ni ekonomska racionalnost ni kulturna razmjena nisu bili dovoljni da spriječe sukob. Razlog za to, međutim, nije ideološki. Ništa ne može biti manje uvjerljivo od aktualnih pokušaja konzervativnih političara i autora kao što su Michael Gov i Boris Johnson da prikažu početak Prvog svjetskog rata kao sukob između britanske liberalne demokracije i njemačkog autoritarnog militarizma.

Te 1914. godine 40% posto odraslih muškaraca u Britaniji nije imalo pravo glasa; ljudi koji su se prijavljivali u vojsku nisu bili dobrovoljci za obranu prava, jer ih gotovo polovica nije ni imala. U Njemačkoj su svi odrasli muškarci mogli glasovati. Najveća politička partija Njemačke, marksistička SDP koja se u početku protivila ratu, glasala je za ratne kredite samo zato što je vlada problem uspješno predstavila kao obranu od carističkog despotizma uz svoju predanost miru bez prisvajanja teritorija. Do druge polovice rata Kaiser Wilhelm je bio prisiljen prihvatiti demokratske reforme u Pruskoj. Kaiser Wilhelm – nedosljedan, neodlučan, nestabilan – ipak nije bio Hitler. Imperijalna Njemačka nije bila diktatura.

Zagovornici proslave Prvog svjetskog rata kao bitke za britanske vrijednosti zapravo imaju nešto zajedničko s televizijskom serijom “Crna guja” – isključivo su fokusirani na Zapadni front. Potrebno je da dignemo glave iznad rovova i sagledamo širu dimenziju rata. Činjenica da je jedna od dvije glavne britanske saveznice bila despotska Rusija cara Nikolaja Drugog trebalo bi da razveje svaku pomisao da se rat vodio za obranu “zapadnog liberalizma” do izlaska Rusije iz rata 1917-18. Naravno, britanska propaganda je sukob prikazivala kroz moralne i ideološke koncepte, ispravno ukazujući na njemačke zločine u Belgiji u prvim tjednima rata, mada ih je ubrzo počela preuveličavati. Međutim, bilo je mnogo zločina i na Balkanu i Istočnom frontu, pa bi bilo pogrešno ukoliko bi predstojeće komemoracije zanemarile šire europske i globalne dimenzije sukoba u pojednostavljenim reprizama britanske propagande iz tih vremena.

Tijekom 1914. i kasnije, nacionalističke strasti glavnih strana u sukobu prije svega su bile proizvod rata, a ne njegov uzrok.

Ovaj rat će inaugurirati tri desetljeća nacionalističke mržnje u Europi, pokrenute potrebom pravdanja sukoba i pogoršavane onim što se danas čini kobnom politikom nacionalnog samoopredjeljenja koju je propagirao predsjednik Woodrow Wilson u svojih “Četrnaest točaka”.

Ekonomska rivalstva izbila su među novim državama stvorenim poslije rata, što je sprečavalo uklanjanje ozbiljnih financijskih posljedica sukoba, koje su najprije izazvale razornu inflaciju, a zatim doprinijele katastrofi Velike krize. Demokracije su kolabirale pod pritiskom nacionalističkih strasti diljem Europe 1920-ih i 1930-ih. Ideja etnički homogenih nacionalnih država dovela je do neizrecivog stradanja i milijuna mrtvih između 1918. i 1948. kada su manjine ugnjetavane, progonjene i ubijane diljem središnje i istočne Europe.

Sjećajući se Prvog svjetskog rata, svakako bi prije svega trebalo obratiti pozornost na lekcije ovih tragičnih iskustava. Tijekom Kubanske krize 1962. predsjednik John F. Kennedy pokazao je da vodi računa: čitao je “Puške kolovoza” Barbare Takmen koja ga je uvjerila da su do rata 1914. doveli metež, neodlučnost i loša komunikacija između lidera velikih sila, i da bi se nuklearni rat sa Sovjetskim Savezom mogao izbjeći samo ukoliko svoj ​​stav nedvosmisleno da na znanje Nikiti Hruščovu, što je i učinio.

Početkom 21. stoljeća , međutim , kada je prijetnja nuklearnim konfliktom između vodećih sila svijeta uklonjena, lekcija katastrofe 1914. je drugačija. Iako će Francuska, Njemačka i drugi sudionici u Prvom svjetskom ratu kazati da se repriza propasti može izbjeći izgradnjom Europske unije i razumijevanjem, fokus političara bi trebao biti usmjeren na Bliski istok, taj Balkan 21. stoljeća, koji i dalje prijeti da eksplodira u širi, daleko opasniji požar.

Uzok Prvog Svjetskog Rata i Gavrilo Princip

Priča o atentatu u Sarajevu je jedan u nizu pokušaja manipulacije poviješću kojim se legitimiraju nacionalističke oligarhije, ističe sarajevski novinar..

Je li Gavrilo Princip bio heroj, terorist ili žrtva indoktrinacije? Je li se, pod maskom jugoslavenstva Mlada Bosna, čiji je Princip bio član, zalagala za srpske velikodržavne interese? U kojoj je mjeri srpska organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt”, utjecala na Mladu Bosnu? Povjesničari o tome danas iznose različite ocjene.

Navodno nema čvrstih dokaza da je Crna ruka bila direktno vezana za srbijansku vladu, no izvjesno je da su ovu organizaciju vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Njen šef je bio utjecajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su atentatori i dobili oružje. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Edin Radušić smatra da je Crna ruka srpska nacionalistička, a prema elementima nasilja koje je pokazivala, i teroristička organizacija. “Crna ruka je imala i neke jugoslavenske pretenzije, ali je to jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva”, tvrdi Radušić.

Bosanskohercegovački povjesničar Tomislav Išek kaže da danas ima mnogo različitih tumačenja o tome je li Princip bio heroj ili terorist te je li atentat bio povod ili uzrok rata. “Gavrilo Princip je bio član Mlade Bosne oko koje se također danas stvara jedna velika zbrka. Ta je organizacija bila protiv Habsburške Monarhije. Gavrilo Princip je ubio Franza Ferdinanda, ali i njegovu trudnu suprugu Sofiju Höchenberg, što je stvorilo dojam da je riječ o terorističkom činu. To i je bio teroristički čin, ali treba znati njegovu pozadinu. Austro-Ugarska se pripremala za jedan rasplet događaja koji bi uslijedio i bez atentata”, kaže Išek.

“Srbijanska vlada je bila apsolutno protiv rata”

Ističe se uoči stote godišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata ponovo postavlja pitanje odgovornosti za te događaje.

“U određenim krugovima se javljaju potpuno neutemeljeni napori da bi se na nekoga svalila povijesna odgovornost ili da bi se ona s nekoga skinula. Danas se pronalaze i kao nekakvi dokazi, spominju tzv. eksluzivni dokumenti, među kojima je i pismo austrijskog guvernera Oskara Potioreka, koji su i prije više puta objavljeni te s tog aspekta ne predstavljaju nikakvu novost. Ako uzmemo u obzir povijesne činjenice, onda je jasno da nema dileme oko odgovornosti za Prvi svjetski rat. Samo se tražila iskra koja bi zapalila svijet. Srbijanska vlada na čelu s Nikolom Pašićem je bila apsolutno protiv rata”.

No, ima i onih koji misle drugačije. Austrijsko-britanski povjesničar Christopher Clark vjeruje da je Srbija odgovorna za Prvi svjetski rat, a njegova knjiga “Mjesečari” izazvala je buru negodovanja u Beogradu. Direktor sarajevskog Instituta za povijest Husnija Kamberović najavio je da će stota godišnjica atentata i početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu od 19.6. do 21.6. 2014. godine biti obilježena i velikom znanstvenom konferencijom na kojoj će oko 150 povjesničara iz velikog broja zemalja raspravljati o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. “Želimo vidjeti što se može potvrditi, a što eventualno promijeniti u interpretaciji početka, trajanja i posljedica Prvog svjetskog rata”.

Razlike u gledištima

U povijesti koju smo učili u zemlji u kojoj smo odrasli, a to je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Gavrilo Princip se smatrao herojem i hrabrim, mladim nositeljem ideje jugoslavenstva i borbe protiv okupatora. Ja misim da je takav povijesni odnos prema njemu potpuno opravdan i logičan”, kaže Deutsche Welle.

“Poslije 100 godina, sarajevski atentat se u Beogradu tumači kao neminovnost koja nije skrivila Prvi svjetski rat, već samo ubrzala njegovo izbijanje. Povjesničari su, također, jednoglasni da je Princip osoba koja je izvršila atentat i nitko ga ne doživljava kao teroristu, a tek malo tko kao žrtvu. Srpski mediji predstavljaju Gavrila Principa kao ‘lučonošu slobodarske misli’“.

Percepcije građana

Mišljenja građana BiH i danas su podijeljena. B.R. iz Mostara tvrdi da je Gavrilo Princip “svjesno ili ne, radio za srbijanske, a ne jugoslavenske interese”. “Naoružala ga je Crna ruka, instrukcije je dobivao od srbijanskih obavještajaca i na kraju je, pucajući u trudnu ženu, počinio i teroristički čin. Nisam siguran da su baš svi u BiH, posebno Hrvati, tada bili za neku ideju jugoslavenstva”, kaže B.R.

“Atentat pripadnika Mlade Bosne na Ferdinanda bio je samo inicijalna kapsula svemu onom što se dogodilo početkom dvadesetog stoljeća u Europi. Princip je prije svega bio revolucionar, kao i drugi pripadnici Mlade Bosne, i želio je slobodu za svoju zemlju”, kaže N.K. iz Trebinja.

M.T. iz Banja Luke smatra da se ljudi i njihova djela moraju promatrati u kontekstu vremena i događaja u kojem su živjeli i djelovali. Ona podsjeća da su Austro-Ugarsku zvali i “tamnicom naroda” zbog čega je bilo logično što je i u BiH, u vrijeme ideje jugoslavenstva, bilo ljudi koji su se protivili aneksiji BiH. “U tom smislu, Princip za mene nije ni heroj ni terorist, već jednostavno mladi čovjek koji je zajedno sa svojim prijateljima imao neku ideju za koju je vjerovao da je dobra, plemenita i uzvišena. Rat je bio neminovan u vrijeme kada se atentat dogodio, ali je atentat bio gotovo savršen povod. Što se spomenika tiče, mislim da bi trebalo obilježiti ovaj događaj na isti način na koji je već bio obilježen, vratiti iz Muzeja njegove stope i spomen ploču na mjesto gdje se događaj i desio. Sve drugo je politizacija”, kaže M.T.
Bivši Principov most

A M.K. iz Sarajeva kaže da je Gavrilo Princip bio romantičar, poput većine mladića njegove dobi. “Pod jakim utjecajem nacionalističke propagande iz Beograda većina članova Mlade Bosne učinila bi što i on, ali bi to isto učinili i pripadnici trenutno postojećih nacionalističkih grupa u Srbiji i BiH. Što se spomenika tiče, treba ih podići u Sarajevu, na mjestu na kojem se atentat dogodio. Ja sam za spomenik i Principu i Ferdinandu, odnosno događaju po kojem je Sarajevo prvi put postalo globalno poznato”, kaže M.K.

“Za mene je Gavrilo Princip bio jedan nedovoljno obrazovani mladić, zadojen idejama nacionalizma koje su ga na kraju i natjerale da uradi takvu, po meni katastrofalnu stvar. Inicijativa za podizanje spomenika Gavrilu Principu je klasična nacionalistička propaganda, poput inicijative za postavljanje križa na Zlatištu iznad Sarajeva”, ističe K.K. iz Sarajeva.

S obzirom na različita gledišta građana, ali i tumačenja povjesničara, čini se da priča o Gavrilu Principu i sarajevskom atentatu na ovim područjima nikada neće biti ispričana do kraja, te da su glavne linije podjela oko njegove uloge danas izražajnije nego prije stotinu godina.
 

 

 
 
pescanik.net, dw.de, youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16649"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Od oko 200 zemalja koliko u svijetu postoji, samo 22 nikada nisu iskusile britansku invaziju, zaključak je nove studije koju su proveli sami Britanci.

Od zemalja koje su se tijekom povijesti, iz ovog ili onog razloga, našle na meti britanskih napada, samo mali broj je pretvoren u formalne kolonije.

Britanija je u doba kraljice Viktorije sebe ponosno zvala imperijom u kojoj sunce nikada ne zalazi. Ali, studija koja je nedavno provedena pokazuje da je njen istinski globalni doseg bio daleko širi nego što bi na temelju zemljopisnih karti moglo zaključiti.

Velika Britanija je, kad se zbroji, u nekom povijesnom trenutku napadala gotovo 90 posto svjetskih država.

Studija o kojoj je riječ predstavlja dio nedavno objavljene knjige All the Countries We’ve Ever Invaded: And the Few We Never Got Round To. “Sve zemlje koje smo ikada napali, i onih nekoliko koje nikada nismo”, koja je plod dvogodišnjeg rada i istraživanja autora Stuart Laycock-a. Studija na temelju mapa pokazuje da je Britanska imperija na svom vrhuncu vladala skoro četvrtinom svjetskog stanovništva.

Laycock je postojeće svjetske države razmatrao alfabetskim redom, provjeravajući je li britanska vojska ikada kročila na njihovu teritoriju, silom, uz prijetnju silom, na temelju ugovora ili za plaću, a obuhvaćene su bile i zemlje koje su se našle na meti britanskih gusara, privatnih vojski i naoružanih istraživača.

To je na popis stavilo i zemlje kao što su Kostarika, Ekvador i El Salvador, koje nisu imale gotovo nikakvih povijesnih veza s Britanijom, ali su kao dio španjolske imperije stalno bile na meti britanskih napada s mora, izvođenih sa znanjem i odobrenjem države.

Prva invazija u 2. stoljeću nove ere

Najranija invazija s Britanskih otoka izvršena je na kraju 2. stoljeća nove ere, na sjevernu Francusku, a među manje poznatima iz novije povijesti je, recimo, invazija na Island 1940. godine, kada je ova zemlja kao neutralna odbila ući u rat.

Mada je smatrao da dobro poznaje povijest svoje zemlje, Laycock tvrdi da je i sam bio bio “apsolutno zapanjen” ukupnim brojem do koga je na kraju došao.

Jedina zemlja za koju vjeruje da po broju invazija može mjeriti s Britanijom je njen susjed Francuska, koja je ujedno bila i meta najvećeg broja britnaskih napada tijekom povijesti.

Iznenađujuće koje su se zemlje našle na popisu ovih napadnutih zemalja:

• Kuba, gdje su 1741. godine, snage pod vodstvom admirala Eduard Vernona, upale na obalu kod zaljeva Guantanamo. On je preimenovao ovaj zaljev u Kamberled zaljev, prije nego što su bili prisiljeni pod neprijateljskim stavom lokalnih snaga i izbijanja bolesti među britanskim snagama napuste otok. Dvadest godina kasnije, Havana, veliki dio otoka zauzele su Britanske snage nakon vrlo krvave borbe.
• Island, invazija 1940. godine, nakon što je Island kao neutralan, odbio ući u rat na strani saveznika. Invazija od 745 marinaca, naišla je na protest islandske vlade ali ne i na otpor.
• Vijetnam, koji je iskusio invazije Britanije još u XIX stoljeću. Zadnja, 1945-1946. godine koja je bila posljedica britanske borbe nad komunistima.

Smatra se da je prvi put ovakav popis zemalja, uopće, i sastavljen. Gospodin Laycock, prethodno je objavio knjige iz rimske povijesti, a svoje neobično istraživanje započeo je nakon što ga je njegov 11-godišnji sin pitao koliko zemalja je Britanija napala.

Nakon gotovo dvije godine istraživanja gospodin Laycock je bio šokiran razultatima “bio sam potpuno zapanjen, jer sam mislio da sam relativno dobro povijesni informiran, ali postoje mjesta za koja mi nije palo na pamet da su bile predmet invazije Britanije. To me je šokiralo, rekao je Laycock.

“Možemo napisati slične knjige i za ostale zemlje, mada bi popis bio daleko kraći, Amerikanci su kasnije počeli s ovim poslom, ali oni, zato, naporno rade na njemu u XX stoljeću”.

“Jedan drugi narod koji se najviše približio Britaniji u ovom poslu, je Francuska” rekao je gosp. Laycock-Shvaćam da ljudi mogu se ne slože s mojim istraživanjem, ali ja samo želim, da po ovom pitanju, potaknuti debatu”, dodao je.

U slučaju Mongolije, ne mogu se pronaći točni dokazi, ali moguće je da je i ona bila pod invazijom Velike Britanije, iako se sada nalazi na spisku 22 zemlje koje nisu bile napadnute.

Mongolija se našla zahvaćena nemirima nakon Ruske revolucije. Gospodin Laycock je našao dokaze o britanskoj vojnoj misiji u Rusiji oko 100 km od Mongolske granice, ali nije mogao utvrditi je li intervencija obuhvatila i Mongoliju.

Istraživanje sada navodi imena zemalja na temelju sadašnjih nacionalnih granica i imena. Mnoge invazije dogodile su se dok nisu promijenile svoja imena. Istraživanje je pokrilo 192 države članice UN, kao i Vatikan i Kosovo, koje nisu članice UN, ali su priznate od strane britanske vlade kao neovisne države.

Najranija zabilježena invazija je na Galiju, današnju Francusku, krajem II stoljeća. Tada je Britansku vojsku vodio Clodius Albinus koji je pokušao osvojiti carski prijestolje. Vojska je poražena 197 godine u Lionu.

Gospodin Laycock je još dodao: “Na jednoj razini, za Britance je nevjerojatno i začuđujuće, da je ovo dio njihove povijesti, ali na drugoj razini je jasno da je to dio povijesti na koji smo manje ponosni. Knjiga ne nudi bilo kakve moralne norme i presude u vezi naše povijesti. Ona je trebala da to predstavi na zabavan način. “

Zemlje koje nikada nisu bile predmet britanske invazije:

• 1. Andora
• 2. Bjelorusija
• 3. Bolivija
• 4. Burundi
• 5. Srednjoafrička Repubilka
• 6. Čad
• 7. Kongo
• 8. Gvatemala
• 9. Obala Bjelokosti
• 10. Kirgistan
• 11. Lihtenštajn
• 12. Luksemburg
• 13. Mali
• 14. Maršalovi Otoci
• 15. Monaco
• 16. Mongolija
• 17. Paragvaj
• 18. Sao Tome i Principe
• 19. Švedska
• 20. Tadžikistan
• 21. Uzbekistan
• 22. Vatikan

 

 
 
(vestinet, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16195"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

INTERVJU: Mr. DRAGAN HAZLER

Predsjednik HAZUD-a, ugledni farmaceut te kreator brojnih novih lijekova, objašnjava kako se umjetno stvorenim bolestima, stresom i siromaštvom provodi podmukli genocid, obrazlaže način na koji se protiv te globalističke pošasti treba boriti, te otkriva kako članovi HAZUD-a namjeravaju pomoći Hrvatskoj da ozdravi.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori nedavno je ustrojila Razred za spas ljudskog roda, čiji će zadatak biti djelovanje protiv ‘podmuklog genocida’ kojega, prema mišljenju mnogih članova Akademije, provode pojedinci i skupine koje možemo svesti pod zajednički nazivnik: ‘globalisti’. Povod je to za razgovor s Draganom Hazlerom, predsjednikom HAZUD-a, ali i uglednim farmaceutom i biokemičarom koji je godinama radio u Znanstveno-istraživalačkom institutu farmaceutske tvrtke Novartis, te koji i iz vlastitog iskustva zna kako pojedini farmaceuti, ali i drugi moćnici, ‘liječeći’ ljude, ustvari truju populaciju i smanjuju broj pripadnika ljudske vrste.

Tvrdite da ‘svjetski globalisti’ provode podmukli genocid putem aidsa, virusologije, modificirane i kemijskim otrovima zagađene hrane, metodama proizvodnje straha i stresa… Možete li tu tvrdnju malo pojasniti?

Jasno je da je riječ o podmuklom genocidu. Dokazuju to brojni primjeri ‘širenja demokracije’ kroz ratove, neokolonijalizma, bankarskog i trgovačkog monopola, zapostavljanja proizvodnog rada, sijanja straha i stresa kroz nesigurnost u zaposlenju i gubitku osnovnih sredstava za život, kreditnog zaduženja kojim se ljude dovodi u nemilost kreditnog ropstva… Za vjerovati je, osim toga, da brojne kancerogene i druge bolesti kao i nove varijante virusnih bolesti, potječu iz laboratorija. Mislim tu prije svega na AIDS, kravlje ludilo, te razne vrste gripe za koje se unaprijed stvaraju cjepiva. Dodajmo tome još brojne otrovne insekticide, fungicide, pesticidi i druga zaštitna kemijska sredstva protiv korova, kao i stimulatotore plodnosti u poljodjelstvu, koji se talože u plodinama, u zemlji, u vodama i u zraku. U hrvatskoj poljoprivredi upotrebljava se 12 vrlo otrovnih kemijskih sredstava. Dio tih otrova konzumiraju ljudi i životinje što nije bez posljedica, pa se s pravom može govoriti o podmuklom genocidu.

Imate li, kao farmaceut i biokemičar koji je radio u Novartisu, dokaze za tu tvrdnju?

- Radeći četvrt stoljeća kao farmaceutski i biokemijski znanstvenik i istraživač, neotehnolog i kreator brojnih novih lijekova i aplikacionih metoda, znam da je stvaranje i ispitivanje novih lijekova svih oblika vrlo dugotrajan posao. Nastajanje lijeka traje desetak, pa i više godina. Pitam se, stoga, kako je moguće da se u jesen najavi jedan oblik nove gripe, a već u zimu se prodaje i primjenjuje cjepivo protiv te gripe?! Bit će, dakle, da su u pravu oni koji govore da je serum protiv planirane gripe proizveden nekoliko godina ranije, da bi se gripa posijala čim je lijek spreman za upotrebu.

Koji je cilj ‘podmuklog genocida’?

- To znaju samo globalisti, a mi potencijalne žrtve pretpostavljamo da strahuju od buma populacije u svijetu, napose u zaostaloj Africi. Zato primjenjuju razne metode podmuklog genocida, da bi usporili natalitet.

Je li se moguće boriti protiv tih vladara iz sjene’?

- Borba protiv globalista i globalizacije je vrlo problematična i teška jer narod kojeg su globalizatori osiromašili, se nada da će mu biti bolje. Kao primjer možemo navesti slučaj odnosa Hrvata prema Europskoj Uniji. Narod se nada boljitku u Europskoj Uniji pa glasuje za nju, iako će mu zasigurno biti lošije u EU, nego je sada.

Gdje će biti sjedište HAZUD-ovog ‘Razreda za spas ljudskog roda’?

- Sjedište Razreda, koji je već u oblikovanju, bi trebalo biti u Zagrebu. Osim akademika dr. Emila Čića, prof. dr. Ante Lauca, dr. Srećka Sladoljeva, prof. dr. Zvonimira Šeparovića, dr. Petra Vučića… očekuje se jaka podrška Hrvatske stranke zelenih, Vjerana Piršica, Hrvatske ženske stranke preporoda, Nade Landeke, Vedrane Milas…

Kako u Hrvatskoj akademiji znanosti u dijaspori gledate na probleme u Hrvatskoj i na činjenicu da sve dublje klizimo u dužničko ropstvo?

- Na opće stanje u Hrvatskoj, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori gleda izmiješano: skeptično, pesimistično i optimistično. Stanje shvaćamo kao dijagnozu, za koju istovremeno tražimo terapiju. U nju vjerujemo i ona nas hrani optimizmom. Hrvatski ljudi se, dakle, trebaju primiti proizvodnog i infrastrukturnog rada i ne čekati otvaranje radnih mjesta od krajnje nesposobnih struktura u sva tri oblika vlasti. Treba zaustaviti rasprodaju hrvatskih dobara, ukinuti daljnje zaduživanje, radom stvarati sredstva za život i iz turističke zarade vraćati inozemne dugove.

Hrvatski zemljoradnici i stočari (mljekari) bi trebali preuzeti švicarski model, primjerice Migros: Od brazde do police u trgovinama i od kravljeg vimena do prodaje na malo sve je umreženo u isti konzorcij. U Hrvatskoj je suprotno: proizvođač prodaje kilogram pšenice po 1,30 kuna, da bi na kraju lanca, kad se namire svi profiteri, potrošač kruh od 70 dekagrama plaćao čak oko 8 kuna. Prema sadašnjem stanju trebalo bi u Hrvatskoj ustrojiti Vladu spasa od najsposobnijih ljudi bez obzira na stranačku pripadnost… Aktualna je vlada, prema svim pokazateljima, najlošija u Hrvatskoj od 1991. do danas.

Kako komentirate činjenicu da Hrvati nestaju, odnosno da se sva manje djece rađa, dok u isto vrijeme mnogi odlaze u inozemstvo?

- Trend slabog nataliteta u Hrvatskoj i enormno visoki odlazak mladih Hrvatica i Hrvata u inozemstvo je krajnje zabrinjavajući i ulaskom Hrvatske u EU demografsko stanje će se još pogoršati. Postoji prilično dobro rješenje tog problema, a to je useljenje Hrvata u Hrvatsku iz zemalja u kojima je životni standard niži nego u Hrvatskoj, odnosno iz Južne Amerike.

Brojni Hrvati iz dijaspore bi se rado vratili u Hrvatsku, ali Hrvatska im to namjerno otežava. Primjera za to ima mnogo: U prošlogodišnjem popisu stanovništva, ispušteni su u popisivanju Hrvati u dijaspori; glasovanje u dijaspori je jako otežano birokratskim metodama i udaljenošću biračkih mjesta; Hrvatska nema ministarstvo za dijasporu; medijska povezanost Hrvatske s dijasporom je na najnižoj maćehinskoj razini u usporedbi s drugim državama. Hrvatska djeca gledaju dječje emisije na Srpskoj televiziji koja emitira 24-satni program za Srbe u dijaspori. HTV hrani svoje gledatelje primitivnim sapunicama i američkom revolver-kulturom i hvali se da ima najveću gledanost u ‘Regiji’. Sadašnji premijer Zoran Milanović je prije ‘kukurikanja’ promukao u svojim govorima za ukidanje raznih prava Hrvatima u dijaspori…

Zbog čega su hrvatski znanstvenici u domovini i članovi HAZU-a toliko nezainteresirani za stanje u zemlji?

- U komentiranje nezainteresiranosti HAZU odnosno bivše JAZU je nezahvalno ulaziti. U HAZU, ili bivšem JAZU i u SDP-u je zadržana najukorjenjenija Jugoslavija. Uzmimo samo jezikoslovlje. Gotovo svi istaknutiji jezikoslovci su članovi HAZU (bivše JAZU), a Hrvatski narod se kroz njih služi nametnutim Vukovim i Srtossmayerovim – Daničićevim izgovorom i pravopisom. Hrvatska ima najbolji pravopis u Europi – Gajev korienski pravopis na etimologijskim osnovama, kojeg Srbi i hrvatski jezikoslovci, njihovi pripuzi, nazivaju ustaškim, pa je prema tome Ljudevit Gaj ustaša iz 1831. godine kad je stvorio taj pravopis. U opću pasivnost HAZU je teško ulaziti. Možda je tome glavni razlog što su akademici stari ljudi. HAZU (bivši JAZU) nema mladih znanstvenika. Zar o tome ne govori podatak da od 25 vrhunskih mladih hrvatskih znanstvenika u CERN-u nijedan nije član HAZU. HAZU bi trebala ustrojiti dvije razine: razinu besmrtnika, bivših znanstvenika, stručnjaka i umjetnika… i razinu mladih dokazanih i perspektivnih znanstvenika s međunarodnim priznanjem. HAZU ili bivši JAZU nema uopće Razred za Hrvate u dijaspori.

Kome je u interesu uništenje Hrvatske?

- Odgovor je kratak, jasan i točan: Marksistima i Masonima je u interesu uništenje Hrvatske. Marx je umro, ali marksizam u svojim brojnim smjernicama živi u Europi. Marx je ostavio svoje zapise, u kojima stoji da Hrvate treba uništiti. Marksizam je pokazao svoje lice u Bleiburgu, u Jazovkama, u Dravogradu, u Teznu, u Hudoj Jami, u Kočevju, u Macelju… u dvjesto masovnih grobnica po Sloveniji i oko 1500 masovnih hrvatskih grobnica diljem Hrvatske i još toliko po Bosni i Hercegovini Masoni su antikatolici, a Hrvatska je pretežno katolička, pa je jasno da im je Hrvatska trn u oku.

Što učiniti da se totalni ‘potop’ Hrvatske spriječi?

- Treba gospodarski, kulturno, pošteno i domoljubno odgajati hrvatski narod. Hrvatska je jedina država u Europi u kojoj nema u školi predmeta o državnom i nacionalnom domoljublju. U Švicarskoj se počinje s domoljubljem već u vrtićima. U gospodarstvu, proizvodnom radu i u kulturi nas je komunizam osakatio, ulijenio i usmjerio u: ‘Snađi se druže!’ ili ‘Ne možeš me tako malo platiti, koliko ću ja malo raditi!’ Vrhunac nasljeđa iz komunizma jest: ‘Kruha i igara!’

Što Hrvatska akademija znanosti u dijaspori čini ili kani učiniti da se stanje u domovini popravi?

- Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori poduzima brojne pothvate da se stanje u Hrvatskoj popravi. Naš proglas jest: Akademija u politici i iznad politike – treba spasiti Hrvatsku, probuditi i unaprijediti sve relevantne faktore. Na tom putu HAZUD osniva sastavnice u velikim hrvatskim gradovima i u Bosni i Hercegovini. Radi se na učlanjenju istaknutih znanstvenica – Hrvatica i odgovarajućih Hrvata u HAZUD-D (D-D = domovine i dijaspore). U uspješnoj fazi je elektroničko umrežavanje hrvatskih znanstvenih, stručnih i umjetničkih umova u dijaspori i domovini – državi Hrvata. Židovi su u Babilonskom progonu oko 500 godina prije Isusa osnivali akademije, da ih spase od asimilacije, a mi Hrvati u dijaspori osnivamo Akademije da spasimo domovinu – državu Hrvatsku za hrvatski narod, koji će tu sretno i zadovoljno živjeti kao gospodar svoga na svome.

Kakav je odnos HAZUD-a sa vlastima u Hrvatskoj, a kakav s HAZU?

- Odnos državnih vlasti prema HAZUD-u je tolerantan, ali još uvijek je na snazi Zakon o zabrani uporabe sintagme ‘Hrvatska akademija…’ Taj zakon nema ingerenciju na HAZUD izvan Hrvatske. Spomenuta sintagma je rezervirana samo za HAZU odnosno bivši JAZU. Odnos s HAZU ili bivšim JAZU jest vrlo skroman, no znatan broj članova HAZU su i akademici u HAZUD-u.

Zbog čega je važno povezati Hrvatsku sa svojim iseljenicima?

- Prema popisu stanovništva, kojeg su proveli američki Hrvati, u čitavoj dijaspori živi 4,7 milijuna Hrvata s potomcima, koji su svjesni svog hrvatskog bića. Od povezanosti s tako velikom dijasporom država Hrvatska bi mogla imati goleme koristi. Volja postoji kod Hrvata u dijaspori, ali je treba probuditi i u Hrvatskoj.

Možete li na kraju reći i koju riječ o sebi?

Školovao sam se u Hrvatskoj, gdje sam završio Farmaceutski fakultet. Specijalizaciju sam radio na Institutu Ruđer Bošković. U Švicarskoj sam nastavio školovanje na Postdiplomskom studiju na ETH u Zürichu. Tu sam se intenzivno družio s hrvatskim nobelovcima dr. Lavoslavom Ružičkom i. dr. Vladimirom Prelogom. Korespondentni Biokemijski fakultet, dva stupnja i specijalizaciju završio sam u Cincinnati-u u SAD-u, a praktikum u Baselu.

Radeći u Pharma Forschung & Entwicklung Institutu u SANDOZ/NOVARTISU (u slobodnom prijevodu: u Znanstveno-istraživalačkom institutu) završio sam 25 GSIA postdiplomskih studija – svake radne godine po jedan 6-mjesečni, u kojima sam sudjelovao kao slušatelj i kao predavač.

Bio sam 20 godina profesor u industrijskoj školi za tehničare i laborante. U znanstveno-istraživalačkom radu na polju novih lijekova, novih tehnologija, novih aplikacijskih metoda i norma za Švicarsku i Europsku farmakopeju uz moje ime je vezano oko 500 znanstvenih radova, među kojima su brojni patenti. Participator sam u stvaranju Sandimuna bez kojega nema uspješne transplantacije organa.

Na ideji osnivanja HAZUD-a udružili smo se dr. Lavoslav Ružička i ja već 1973. godine. Pripreme i savladavanje YUGO prepreka išle su teško i sporo. Ružička je umro, a ja sam tek 25. ožujka 1978. okupio 28 istaknutih hrvatskih intelektualaca i zajedno smo osnovali HAZUD.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9872"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]