Samo osam ljudi posjeduje bogatstvo koliko i 3,6 milijardi ljudi na planeti, odnosno polovica svjetske populacije, pokazali su danas objavljeni rezultati analize humanitarne organizacije “Oxfam”

Svih osam bogataša su muškarci, a “Oxfam” je za svoju analizu iskoristio “Forbesovu” listu milijardera iz ožujka 2016. godine prema kojoj osmorku čine osnivač “Microsofta” Bill Gates, s neto bogatstvom od 75 milijardi dolara, osnivač španjolske modne kuće “Inditeks “Amansio Ortega i investitor Warren Buffett, prenosi agencija AP.

Za njima slijede meksički poslovni magnat Carlos Slim, direktor “Amazona” Jeff Bezos, osnivač “Facebooka” Mark Zuckerberg, suosnivač “Oraclea” Larry Ellison i bivši gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg.

Predstavljajući izvješće uoči sutrašnjeg godišnjeg okupljanja globalne političke i poslovne elite u švicarskom mondenom odmaralištu Davos, “Oxfam” je saopštio da je jaz između superbogatih i siromašnih veći nego ikad, zbog čega je apelirao na svjetske lidere da poduzmu akcije kako bi riješili problem.

Ukoliko do toga ne dođe, kako upozoravaju iz “Oxfama”, bijes javnosti prema takvoj vrsti nejednakosti će nastaviti rasti, uzrokujući seizmičke političke promjene nalik prošlogodišnjem izboru Donalda Trumpa za predsjednika SAD i odluci Velike Britanije da istupi iz Europske unije.

“Šokantno je da tolika količina bogatstva bude u rukama nekolicine, u trenutku kada jedan od desetoro ljudi na planetu živi s manje od dva dolara dnevno”, izjavila je direktorica “Oxfam Internationala” Winnie Byanyima.

Isti izvještaj “Oxfama” od prije godinu dana je pokazao da najbogatijih 62 posto ljudi na planeti ima jednako bogatstvo kao i najsiromašnija polovica svjetske populacije. Oxfam navodi da je kriza nejednakosti u svijetu veća nego što smo se ikada bojali.
 
(sputniknews.com)

Socijalne razlike počele su se produbljivati osobito nakon 1990.. Otkako je nestala prijetnja komunizma, po svemu sudeći, nekoć uljuđeni kapitalizam se razulario i počeo gubiti ljudsko lice, posvetivši se isljučivo povećanju profita

Nejednakosti u svijetu poprimaju vrtoglave razmjere. Bill Gates – osnivač Microsofta i najbogatiji čovjek u SAD-u i svijetu – u posljednjih je šest godina udvostručio svoju imovinu koja se danas procjenjuje na 79 milijardi dolara.

Njegovo je bogatstvo gotovo jednako onome što ima 20 posto »najsiromašnijih« Amerikanaca. Četiri Amerikanca na vrhu ljestvice najbogatijih – Bill Gates, Warren Buffet, David Koch i Charles Koch, koji su teški 237 milijardi dolara – imaju gotovo jednaku imovinu kao i 40 posto stanovništva SAD-a, piše ovih dana američki MarketWatch.

Neki kažu da Gatesa ne bi trebalo prozivati, jer je postao veliki dobrotvor koji milijarde dolara ulaže u humanitarne svrhe. No, drugi upozoravaju da nije problem u Gatesu, nego u današnjem sustavu koji omogućuje stvaranje tako velikih nejednakosti. Na to upućuju i alarmantni rezultati istraživanja Oxfama, koje ta humanitarna organizacija objavljuje svakog siječnja, uoči sastanka u Davosu, gdje se okuplja svjetska financijska i ekonomska elita.

Nova krajnost

Globalna kriza nejednakosti dostiže nove krajnosti. Najbogatijih jedan posto stanovništva sada ima više bogatstva nego ostatak svijeta. Moć i privilegije koriste kako bi ekonomski sustav prilagodili i iskrivili tako da bi se povećao jaz između bogatih i svih ostalih, kaže Oxfam.

Prošle godine 62 najimućnija pojedinca imala su jednako bogatstvo kao 3,6 milijardi ljudi, odnosno kao siromašnija polovina čovječanstva. Za usporedbu, godinu dana ranije 85 pojedinaca »pokrivalo« je bogatstvo polovine čovječanstva, a 2010. takvih je bilo 388, procjenjuje Oxfam.

Isticanje imovinskih nejednakosti obično se pripisuje ljevičarima, jer oni često pokazuju veliku socijalnu osjetljivost. No, razmjeri koje nejednakosti poprimaju u posljednja četiri desetljeća – otkako se počeo urušavati komunizam i otkako su pobijedili slobodno tržište i kapitalizam – počele su duboko zabrinjavati sve misleće ljude, neovisno o stranačkim i političkim ukusima te svjetonazorima, pa i papu Franju.

Poruka Rothschilda

Javila se čak i Lyn Forested de Rothschild, pripadnica jedne od najbogatijih obitelji u povijesti čovječanstva, koja se danas zauzima za drukčiji kapitalizam, onaj koji bi djelovao u korist svih ljudi, a ne samo nekih.

Izvješće Oxfama još je jedan pokazatelj da je nejednakost dostigla šokantne ekstreme i da nastavlja rasti. Vrijeme je da svjetski vođe modernog kapitalizma, zajedno s našim političarima, porade na promjeni sustava tako da ga učine pravednijim i održivijim, poručila je ta gospođa svjetskoj eliti u Davosu. Bilo je to točno prije godinu dana. U međuvremenu nije učinjeno gotovo ništa. Prošlog tjedna isti ljudi ponovno su se sastali u tom švicarskom zimovalištu, a nejednakosti u svijetu dodatno su se zaoštrile.

Socijalne razlike počele su se produbljivati osobito nakon 1990.. Otkako je nestala prijetnja komunizma, po svemu sudeći, nekoć uljuđeni kapitalizam se razulario i počeo gubiti ljudsko lice, posvetivši se isljučivo povećanju profita. Prema riječima nobelovca Joseph Stiglitza, u zlatnom razdoblju kapitalizma, koje je otprilike trajalo od 1945. do 1980. godine, od njega su svi imali koristi – bogati i siromašni. Vlasti su vodile računa o tome da napreduju svi socijalni slojevi, a najviše je ojačao tzv. srednji sloj, što se osobito vidjelo u SAD-u. U posljednja četiri desetljeća stvari se vraćaju unatrag, srednji sloj propada, a većina stanovništva relativno siromaši.

Od početka osamdesetih

Nekoliko desetljeća poslije Drugoga svjetskog rata plaće u zemljama Zapada neprekidno su realno rasle i poboljšavao se životni standard većine ljudi. Od početka osamdesetih – prema istraživanju Thomasa Pikettyja, vodećeg istraživača nejednakosti u svijetu – zarade manjine (profiti) počele su rasti po stopama tri-četiri puta bržim od rasta gospodarstva.

Na drugoj strani, realne plaće zaposlenih, barem onih u SAD-u, već desetljećima stoje u mjestu, ili padaju, prema američkim istraživanjima. Stanje u SAD-u vrlo je važno, jer su Amerikanci desetljećima diktirali razvoj događaja i u ostalim zemljama. Piketty smatra da »kapitalizam treba spasiti od njega samoga«, i to uvođenjem globalnog poreza na najimućnije.

Ako dohoci onih na vrhu društva nastave rasti tri-četiri puta brže od rasta ekonomije, u sljedećih 50 godina sve bogatstvo pripadat će tankoj međunarodnoj eliti, a srednji sloj će potpuno nestati, upozorio je Piketty, napominjući da rastuće nejednakosti ugrožavaju demokraciju. »Nejednakosti su došle do stupnja gdje mali popravci sustava nisu dovoljni«, dodaje Stiglitz. Razvoj nejednakosti u posljendjih 40 godina je »sistemske prirode«, ocjenjuje taj nobelovac, koji vjeruje da je kapitalističkom sustavu stoga potreban svojevrsni remont.

Možemo završiti u situaciji sličnoj kao u mnogim nerazvijenim zemljama, gdje su nejednakosti tako ozbiljne da bogati moraju živjeti u ograđenim i dobro čuvanim zajednicama te slati djecu na školovanje u SAD kako bih otmičari ne bi kidnapirali, izjavio je Stiglitz u intervjuu portalu EurActiv, misleći na stanje u europskim zemljama.

Zabrinut i MMF

Rastuće nejednakosti mogu koncentrirati političku moć u rukama nekolicine ljudi, dovesti do slabog korištenja ljudskih resursa, do političke i ekonomske nestabilnosti koja odrvaća investitore, pa i do nasilnih sukoba – upozorava skupina stručnjaka Međunarodnog monetarnog fonda u izvješću »Uzroci i posljedice dohodovne nejednakosti« iz lipnja prošle godine. Očito, tema je postala tako goruća da je stavljena i na raspravu kolegija MMF-a, institucije koju neki smatraju zaštitnikom i čuvarom kapitalističkog poretka.

Stručnjaci MMF-a zabrinuti su ponajprije zato što rastuće nejednakosti, propadanje srednje sloja i siromašenje ljudi potkopavaju mogućnosti gospodarskog rasta. Ako bogati povećavaj svoj udio u ukupnom dohotku, gospodarski rast se smanjuje, kažu u MMF-u. Ako siromašniji dio stanovništva povećava udio u dohotku, gospodarstvo se ubrzava, jer se tako povećava potražnja za proizvodima, odnosno kupovna moć stanovništva.

»Udjeli u dohotku, koje imaju siromašni i srednja klasa, glavni su motori rasta«, priznaju stručnjaci MMF-a, preporučujući državama da uvedu više, progesivne poreze na bogate te da stanovništvu omoguće kvalitetno i neprekidno obrazovanje.

Iako to nije službeno mišljenje vodstva MMF-a, objavom izvješća ta je institucija na mala vrata priznala ono što brojni ekonomisti govore već godinama. Rastuće nejednakosti – prelijevanje dohotka bogatoj manjini i sustavno siromašenje većine stanovništva – glavni je uzrok usporavanja gospodarskog rasta i izbijanja ekonomskih kriza. To je i glavni razlog zašto svijet više ne može dosegnuti visoke poslijeratne stope rasta, a nakon krize iz 2008. gospodarstvo čak ne uspijeva stati na čvrste noge.

Prema riječima Stiglitza, svijet je pao u stanje »velike boleštine« – što se osjeća i u Hrvatskoj. Lijek za tu bolest zasigurno nije štednja na većini stanovništva – jer siromašni ljudi ne mogu pokretati gospodarstvo – već u povećavanju njihovih primanja. Izlazu iz »velike boleštine« zasigurno bi pomogla dalekosežna preraspodjela dohotka i reforma financijskog sustava, ali jedini pravi lijek je povećanje ukupne potražnje, tvrdi Stiglitz.
 
(novilist.hr/uredio:NSP)

Svakodnevni su primjeri fotografija ISIS-ovih dezertera preplavljuju internet. Na jednoj slici u vojnoj odori puni oružja, na drugoj u casual trapericama, i brandiranoj majci sa skupim mobitelom u ruci, na putu za Europu u “izbjegličkoj” koloni

Rusija je u subotu nastavila s žestokim bombardiranjem uporišta Islamske države u središnjoj Siriji iako trpi kritike i optužbe Zapada da zapravo štiti interese predsjednika Bashar al-Assada

Viši dužnosnik u Moskvi kaže da je više od 60 zračnih napada od početka vojnih akcija u srijedu izazvalo paniku u redovima terorista.

“Započela je panika i dezerterstvo u njihovim redovima”, rekao je general-pukovnik Andrej Kartapolov iz ruskog stožera. “Oko 600 plaćenika je napustilo svoje položaje i pokušava pronaći put prema Europi“.

Ruski ministar obrane je jutros rekao da su ruski lovci-bombarderi Suhoj Su-34 u posljednja 24 sata bacili BETAB-500 bombu za uništavanje bunkere na zapovjedničko mjesto u području Al-Rake.

“Snažna eksplozija u bunkeru znači da su ga teroristi također koristili za skladištenje velike količine municije,” rekao je u komentaru povodom službenog objavljivanja videozapisa napada, citira AFP.

Ruski novinari koji su dobili pristup zračnoj bazi u Latakiji kažu da su tamo smještena ukupno 32 borbena zrakoplova, od kojih pojedini djeluju “vremešno”, i da vojno osoblje uživa niz pogodnosti, uključujući mobilnu saunu.

Prema Sirijskoj Organizaciji za Ljudskih Prava (Syrian Observatory for Human Rights), dezerteri ISIS-a ukoliko ne stignu pobjeći prema Europi, bivaju pogubljeni.

Evo zašto borci masovno napuštaju džihad

Svjetski mediji svakodnevno pišu o odlasku mladih ljudi u džihad u Siriju ili Irak, njihovim biografijama i motivima, no rijetki se pozabave onima koji se vraćaju iz ‘svetog rata’. CNN je objavio zanimljivu analizu o motivima koji tjeraju donedavne džihadiste da postanu zakleti protivnici onog čemu su svjedočili. Njihova iskustva govore o nejedinstvu i slabostima IS-a.

Upravo svjedočenje dezertera daje jedinstven uvid u funkcioniranje Islamske države, ali i ključne informacije za učinkovito slamanje te organizacije. U istraživanju su korištena svjedočanstva 58 prebjega, od kojih je dvije trećine pobjeglo tijekom 2015. godine.

Smeta im okrutnost

Svima je zajedničko da su jednom bili zaneseni idejama koje propagira IS.

Tako su neki dezerteri ispričali da su ostali razočarani jer borba protiv Assadovog režima u Siriji nije prioritet IS-a. Također, smatraju, IS ne štiti dovoljno sunite stradale od Assadovog režima. Unutarnje svađe su, kaže, redovite, a vođe su opsjednute traženjem izdajica i špijuna u svojim redovima.

Drugi dezerteri žalili su se na zlostavljanja i likvidacije civila, nasumična ubojstva talaca ali i likvidacije suboraca koje su često činili njihovi nadređeni. Ispitanike nije puno dirala sudbina manjina, samo zvjerstva nad sunitima.

BRITANAC SE ŽALI NA SUBORCE U IS-U: “Kradu mi cipele, ubacuju se preko reda i glasno pričaju dok spavam”

Ne mogu trpjeti nejednakost, nepravdu i rasizam

Korupcija je također smetala prebjezima jer su emiri i zapovjednici davali privilegije stranim borcima a manje Sirijcima.

Mnogi od njih prihvatili su sve nedaće koje nosi rat, no čini se da nisu mogli prijeći preko nepravde, nejednakosti i rasizma. Tako je jednog Indijca, zbog boje kože, grupa natjerala da čistiti zahode: “To nije sveti rat”, kasnije se požalio.

Nadalje, borci su razočarani Islamskom državom jer nisu dobili ništa od onog luksuza koji mi je obećan. Iskustvo rata nije im donijelo junaštvo, neki su smatrali svoje zadatke dosadnima dok neki tvrde da stranci u IS-u služe samo kao topovsko meso.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr,net.hr/uredio:nsp)

Prije četiri godine mnogi Amerikanci su se nadali da je moguće preokrenuti dvadesetpetogodišnji negativni trend. Umjesto toga, situacija se pogoršala. Danas je od ove nade, bez obzira na reizbor Barack Obame, ostalo malo toga.

U ožujku 2012. oko 25 milijuna Amerikanaca pokušavalo je naći posao s punim radnim vremenom. Milijuni ljudi su izbačeni iz svojih kuća. Na jednoj strani imamo prazne kuće, a na drugoj beskućnike. Svakako da je ovo jedna od posljedica ogromne i još uvijek prisutne financijske krize, ali i prije krize 2008. koja je započela kolapsom Lehman Brothers-a, američka ekonomija nije uspijevala ispuniti obećanja koja je sama davala.

Iako je BDP rastao, građani su morali prihvatiti pad životnog standarda. I prije početka recesije, zarade većine američkih obitelji, ukoliko se oduzmu prilagodbe inflaciji, postale su niže nego prije deset godina. Amerika je stvorila zadivljujuću ekonomsku mašinu, koja je očito funkcionirala samo za one koji se nalaze na vrhu piramide prihoda.

Zato je neophodno utvrditi što se dogodilo u SAD, kako smo postali društvo velike nejednakosti i sve manje socijalne mobilnosti, i koje su posljedice ovog stanja. Slika je mračna. Tek sada počinjemo mjeritimo koliko se naša zemlja udaljila od svojih ciljeva. Tijekom financijske krize 2007/2008. i naknadne velike recesije, kada se nasukala ova sve disfunkcionalnija forma kapitalizma, mnogi Amerikanci su doživjeli pravni brodolom. Pet godina kasnije, svaki peti Amerikanac ne može naći posao s punim radnim vremenom, oko 8 milijuna obitelji je izgubilo svoje kuće, dok mnogi očekuju da će im u ne tako dalekoj budućnosti stići rješenje o iseljenju. Još više njih je bespomoćno posmatralo kako im se nepovratno tope životne ušteđevine.

Čak i ako bi prvi znaci poboljšanja, koje optimisti uvijek vide, zaista bili nagovještaj pravog oporavka, ekonomija bi se tek u 2018. vratila na stanje pune zaposlenosti. Ali tijekom 2012. mnogi su izgubili nadu. Mladi, kojima nakon diplomiranja ostaju ogromni dugovi, uopće ne mogu naći posao. Ljudi koji su se poslije izbijanja krize smjestili kod svojih rođaka i prijatelja u međuvremenu su postali beskućnici. Kuće koje su kupljene tijekom buma tržišta nekretninama, prodaju se još uvijek ispod kupovne cijene ili su prosto prazne. Na ovaj način razobličen je krhki temelj financijskog buma proteklih desetljeća.

Jedna od najmračnijih stranica tržišne ekonomije koja je ovom prilikom izašla na vidjelo je velika i rastuća nejednakost. Njoj pripada najveća zasluga za raspad socijalnog tkiva i ugrožavanje gospodarske budućnosti ove zemlje. Bogati su sve bogatiji, dok drugi moraju se odriču najosnovnijih potreba, što se nekada smatralo nespojivim s američkim snom.

Činjenica da u Americi postoje bogati i siromašni svima je poznata. Iako ova nejednakost nije posljedica krize subprime kredita (hipotekarni krediti nepouzdanim dužnicima) i naknadne recesije, već prije svega 30-ogodišnjeg trenda, može se reći da ju je financijska kriza dodatno pogoršala. Srednji sloj je pod sve većim pritiskom, patnja socijalno slabih postala je opipljiva kada smo shvatili da su socijalne mreže vrlo porozne, a javni programi potpore dovedeni na rub bankrota. Jednom postotku na vrhu pošlo je za rukom da zadrži veliki dio nacionalnog dohotka, iako su superbogati imali određene gubitke u nekim investicijama.

Bez obzira koji dio skale dohotka promatramo, primijetit porast nejednakosti. Čak i unutar gornjeg jednog postotka postoji 0,1% onih koji dobivaju najveći dio kolača. Već u 2007., prije krize, gornjih 0,1% posto američkih kućanstava raspolagalo je dohotkom 220 puta većim od prosječnog dohotka donjih 90% posto kućanstava.

Kad je riječ o raspodjeli imovine tu primjećujemo još veću nejednakost, jer najimućniji postotku pripada dvije trećine ukupne nacionalne imovine. Točno je da podaci o raspodjeli dohotka predstavljaju samo trenutno stanje u nekoj ekonomiji. Baš to podatke o raspodjeli imovine čini pouzdanijima i veoma zabrinjavajuća, jer ova nejednakost ne uključuje varijacije godišnjeg dohotka. Uz to, imovina pruža pouzdane podatke o nejednakom pristupu resursima.

U Americi je u proteklom desetljeću došlo do sve bržeg raslojavanja različitih socioekonomskih grupa. U prvim godinama (2002-2007) poslije recesije na početku tisućljeća, gornji 1% kućanstava prigrabio je 65% porasta nacionalnog dohotka. Ovom postotku je išlo sjajno, dok je većini Amerikanaca bivalo sve gore.

Kada bi bogati postajali sve bogatiji, a od toga istovremeno i oni u sredini i oni na dnu imali neke koristi, slavili bismo uspjehe dobrostojećih i bili bismo im zahvalni za njihov doprinos. Ali to nije ono što se dogodilo. Pripadnici američkog srednjeg sloja već duže vrijeme imaju dojam da im je sve gore – i u pravu su. Dohodak tipičnog muškarca zaposlenog na puno radno vrijeme zaista stagnira u posljednjih trideset godina.

Kriza je višestruko uvećala ove nejednakosti, ne samo kroz porast nezaposlenosti, gubitak kuće ili stagnirajuće zarade. Bogatima doduše prijete veći gubici pri trgovini dionicama, ali se tržišta dionica oporavljaju relativno brzo. Zaista su najveću korist tijekom oporavka od recesije izvukli najbogatiji Amerikanci. Na gornji jedan postotak otpada 93% dodatnog dohotka ostvarenog u SAD tijekom 2010. u usporedbi sa 2009. Cjelokupna imovina donjeg i srednjeg sloja pretežno se nalazi u njihovim nekretninama. Budući da su u razdoblju između drugog kvartala 2006. i kraja 2011. cijene nekretnina pale u prosjeku za jednu trećinu, to je za većinu Amerikanaca, a posebno onih koji su uzeli velike hipotekarne kredite, značilo veliki gubitak vrijednosti imovine. Sa druge strane, top-menadžeri su bili vrlo uspješni u zaštiti svojih astronomskih primanja. Nakon blagog pada tijekom 2008. već u 2010. odnos između prosječnog godišnjeg dohotka menadžera i običnog radnika vratio na predkrizni razinu od 243:1.

Širom svijeta postoje zastrašujući primjeri o tome što se događa s društvima kada dosegnu razinu nejednakosti kome se Amerika trenutno približava. Primjeri nisu nimalo ugodni. To su zemlje u kojima bogati žive u ograđenim naseljima, gdje ih služe armije slabo plaćenih radnika. To su zemlje s nestabilnim političkim sustavima, u kojima populisti masama obećavaju bolji život, samo da bi ih kasnije razočarali. Međutim, najveći problem u ovim društvima je nedostatak nade. Oni bez sredstava znaju da su njihove šanse da pobjegnu iz siromaštva, da ne govorimo o usponu na vrh, zanemarivo male. Ne bi trebalo težiti ovome. Veliki stupanj nejednakosti i nedostatak šansi, karakterističnih ovih dana za SAD, niti su neizbježni, niti je njihov posljednji nagli porast, kako se često tvrdi, samo proizvod nemilosrdnih tržišnih sila.

Iako su SAD oduvijek bile kapitalistička zemlja, naša nejednakost je, makar u njezinim sadašnjim proporcijama, novi fenomen. Prije otprilike 30 godina, gornji jedan postotak kućanstava dobivao je samo 12% posto nacionalnog dohotka. I to je bilo neprihvatljivo, ali je od tada disparitet u drastičnom porastu, tako da je 2007. prosječni godišnji dohodak gornjeg postotka nakon poreza iznosio 1,3 milijuna dolara, dok se za donjih 20% posto kućanstava ova cifra kretala oko 17.800 dolara.

Gornji jedan postotak zarađivao je u jednom tjednu 40% više od cjelokupnog godišnjeg dohotka donje petine kućanstava , a najvišem 0,1% posto je bio potreban samo jedan dan da zaradi ono što donjih 90% stanovništva zaradi za cijelu godinu. Dohodak najbogatijih 20% nakon poreza jednak cjelokupnom dohotku donjih 80%. Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je zajedno rasla 30 godina, dohodak je rastao u svim segmentima, ali više na nižim dijelovima ljestvice dohotka nego na vrhu. Ratno iskustvo iznjedrilo je Mi-osjećaj, tako da su političke mjere poput GI-zakona dodatno približile ljude.

Međutim, tijekom posljednjih 30 godina podjele u našem društvu su se produbile. Ne samo da je dohodak na vrhu eksponencijalno rastao, već je istovremeno za niže slojeve čak i padao. (To nije bio univerzalni obrazac, jer je tijekom devedestih nižim i srednjim slojevima išlo relativno bolje, ali otprilike od 2000. godine nejednakost je počela drastično se povećavati.)

Nešto slično današnjem zabrinjavajućem stupnju nejednake raspodjele vidjeli smo tijekom svjetske ekonomske krize 30-ih godina prošlog stoljeća. Ekonomska nestabilnost bila je tada, kao i danas, u bliskoj vezi s rastućom nejednakošću. Značajno približavanje razlika u dohocima između 1950. i 1970. može se djelomično pripisati razvoju na tržištima, ali su ipak odlučujući doprinos dale političke mjere, poput olakšan pristup visokom obrazovanju preko vojnog zakona ili visoko progresivni porezni sustav, uveden tijekom Drugog svjetskog rata.

Nasuprot ovome, u godinama poslije “Reganove revolucije” došlo je do produbljivanja jaza između dohodaka, uz istovremeno demontiranje državnih inicijativa uvedenih kako bi se ublažili nepravedni učinci tržišta, smanjivanje najviših poreznih stopa na dohodak i rezanje socijalnih programa.

Opće je poznato da tržišta zakonom ponude i potražnje imaju određeni utjecaj na stupanj ekonomske nejednakosti. Ali ove sile djeluju iu drugim industrijskim zemljama, u kojima u posljednjem desetljeću ipak nije došlo do takvog rasta nejednakosti kakav smo vidjeli u SAD. Ovdje prije svega mislim na europske zemlje, ali i na Kanadu i Australiju.

Trendovi nejednakosti mogu se preokrenuti. U nekim zemljama se to i dogodilo. Brazil je jedna od zemalja tipičnih za drastične nejednakosti, ali tijekom 90-ih brazilska vlada prepoznaje ove opasnosti i njihovu vezu sa socijalnom i političkom polarizacijom i ekonomskim rastom. U Brazilu se stvara široki društveno-politički konsenzus da se nešto povodom ovoga mora uraditi. Pod predsjednikom Enrique Cardozo-m dolazi do povećanja državnih ulaganja u obrazovanje, koji su obuhvatili i najsiromašnije slojeve stanovništva, a pod predsjednikom Lula da Silva-om uvode se socijalni programi za borbu protiv gladi i siromaštva. Nejednakost se smanjila, rast povećao, a društvo postalo stabilnije.

Stupanj nejednakosti u Brazilu još uvijek premašuje onaj u SAD, ali dok se Brazil žestoko bori kako bi smanjio siromaštvo i jaz između bogatih i siromašnih, Amerika je dopustila da se povećaju obje ove kategorije. Najgore je to što je politika u tome imala veliki udio. Danas je Amerika ekonomski najdublje podijeljena razvijena industrijska zemlja. Ukoliko želimo nešto uraditi povodom ovoga, moramo prvo poništiti političke mjere koje su ovome doprinijele, uz istovremeno donošenje inicijativa kako bi ublažili disparitete koji su posljedica tržišnih sila.

Veliki utjecaj na povećanje nejednakosti imale su osim tržišnih sila i politike i opće društvene promjene, koje su se ticale i normi i institucija. One su oblikovale politiku, a ona njih. Najupadljivija društvena promjena je slom sindikata. Dok je 1980. 20,1% posto radnika bio sindikalno organiziran, taj broj je do 2010. pao gotovo za polovicu, na 11,9%. Posljedice su bile gubitak ekonomskog utjecaja i politički vakuum. Bez zaštite sindikata radnicima je išlo sve lošije. Tržišne sile su ograničile utjecaj preostalih sindikata. Prijetnja prebacivanjem proizvodnje u inozemstvo dodatno je erodirala moć sindikata. Kako je tijekom administracije Franklin D. Roosevelt-a poticano sindikalno organiziranje, tako su republikanski političari na saveznoj i državnoj razinu u ime fleksibilizacije tržišta rada radili na slabljenju sindikata. Početak ovog procesa označava Ronald Reagan-ovo gušenje štrajka kontrolora leta 1981.

Prema popularnom ekonomskom učenju, fleksibilna tržišta rada potiču gospodarski rast. Ja tvrdim da snažna zaštita radničkih prava koriguje postojeći neravnopravni ekonomski položaj. Takva zaštita pozitivno utječe na lojalnost radnika svojoj tvrtki, na njihovu predanost i motivaciju. Osim toga, jača se društvena kohezija i poboljšava atmosfera na radnom mjestu. Činjenica da je razvoj na američkom tržištu rada tijekom Velike recesije bio tako nezadovoljavajući i da se položaj američkih radnika u posljednjih 30 godina konstantno pogoršava, trebalo bi pobuditi sumnju u mitske prednosti fleksibilnog tržišta rada. U SAD sindikati se još uvijek smatraju uporištem statičnosti, a otuda i uzrokom neučinkovitosti tržišta rada, što dugoročno šteti njihovoj reputaciji.

Do sredine 70-ih postojao je široki društveni konsenzus: menadžerski kadrovi su bili dobro plaćeni, ali ne basnoslovno; prihodi su ravnopravno dijeljeni između lojalnih radnika i menadžmenta. Dioničari nisu imali puno utjecaja. Američki zakon o privrednim društvima pogoduje menadžerima. Dioničarima vrlo teško dovesti u pitanje menadžerske odluke, ili spriječiti preuzimanje kompanije, ili pak da povećaju svoje pravo glasa u kompaniji. Mendžera su tijekom godina naučili da se zabarikadiraju i da štite svoje interese. Ovo se radi na više načina: zaogrtanja investicija u neprozirni veo, čime se vrijednost tvrtke čini netransparentnom, a borba oko preuzimanja riskantnije; “otrovnim pilulama” kojima se vrijednost kompanija smanjuje u slučaju preuzimanja; “zlatnim padobranima” kojima menadžeri sebi osiguravaju bezbrižan život u slučaju preuzimanja tvrtke.

Tijekom 80-ih i 90-ih, top-menadžeri postupno shvaćaju da im mjere za obranu od vanjskog preuzimanja zajedno sa slabljenjem sindikata omogućuju nekažnjeno bogaćenje. Čak je i nekoliko vodećih financijskih kapitalista priznalo “da je način određivanja plaća menadžera u našem krajnje manjkavom sustavu korporativnog upravljanja doveo do nenormalnih zarada izvršnih direktora i članova upravnih odbora”.

Promijenilo se i shvaćanje toga što se smatra “nepravednim”. Menadžeri ne oklijevaju prisvoje veliki dio tvrtkina kolača i time pribave pozamašne sume novca, dok istovremeno tvrde kako moraju otpuste radnike i smanjiti plaće ne bi li tvrtka preživjela.

U mnogim krugovima ova šizofrena predstava o “pravednosti” je tako doboko usađena da je jedan od članova Obamine vlade na početku velike recesije bez trunke stida mogao da kaže da zbog nepovredivosti ugovora osiguravajuća kuća AIG mora isplatiti bonuse čak i onim menadžerima koji su tvrtku doveli na rub propasti, te je država morala pomoći sa 130 milijardi dolara. Samo par minuta kasnije, isti čovjek je upozorio radnike u autoindustriji da moraju prihvatiti izmjene ugovora o radu koje uključuju veliko smanjenje zarada. Drugačiji zakoni o korporativnom upravljanju ili samo neznatne modifikacije, primjerice veće prisustvo dioničara u upravnom odboru, možda bi ukrotili razuzdanu želju za bogaćenjem top-menadžera, ali gornji 1% ne želi ove reforme, čak iako bi njihovim uvođenjem ekonomija postala učinkovitija. Oni koriste svoj politički utjecaj tako da nikada ne dođe do ovih reformi.

Slabljenje sindikata i društvene kohezije, zajedno sa zakonima o korporativnom upravljanju, nije dovelo samo do pada udjela plaća u ukupnom nacionalnom dohotku, već je promijenjen i način kako naša ekonomija reagira na recesiju. Ranije su tijekom recesije poslodavci nastojali zadržati radnike i time osiguraju njihovu lojalnost i stručnost. Posljedica je bila pad produktivnosti, dok je udio plaća u nacionalnom dohotku rastao. Dobit je snosila najveći teret ekonomskog usporavanja.

Po izlasku iz recesije udio zarada se smanjivao. Ali u ovoj i prethodnoj recesiji (2001) obrazac se promijenio: udio zarada je padao ibu recesiji i tijekom sljedećih nekoliko godina. Sa druge strane, tvrtke su se hvalisale svojom bezobzirnošću: otpuštale su radnike da bi produktivnost rasla. Paradoksalno je to što su porezne olakšice za bogate donijete u istom trenutku kada su tržišne sile počele povećavaju nejednakost. Najviši porez na dohodak Reagan je sa 70% posto smanjio na 28% posto, da bi ga Clintonova administracija povećala na 39,5%, ali ga je Bush ponovo smanjio na 35%, što je trebalo dovesti do povećanja štednje i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, to se nije dogodilo.

Reagan je čak tvrdio da će blagotvorni efekti smanjenja poreza za posljedicu imati porast državnih prihoda. Ali jedino što je poraslo bio je deficit. Iste učinke proizvela su i porezna umanjenja Bushove administracije. Povećanje štednje je izostalo, štednja privatnih kućanstava bila je rekordno mala. Međutim, najveći porezno-politički skandal bilo je smanjenje poreza na kapitalnu dobit. Ovaj proces započeo je Clinton, da bi se on još velikodušnije nastavio pod Bush-om, dovodeći na kraju do toga da je porez na dugoročnu kapitalnu dobit sada samo 15 posto. Ovaj potez je najviše pogodovao superbogati, jer veliki dio njihovog dohotka čine upravo prihodi od kapitalne dobiti. Pravi je apsurd to što se više oporezuju radnici nego investitori, a pogotovo špekulanti. Štoviše, kapitalna dobit se oporezuje tek onda kada se realizira (kada se otuđi vrijednosni papir). Ovo odlaganje naplate poreza ima velike prednosti, naročito kada su kamate visoke. Ukoliko se vrijednosni papiri nasljeđuju, kapitalna dobit ostvarena za života preminulog nasljeđuje se bez plaćanja poreza.

Porezne olakšice na kapitalnu dobit i na prihode od dividendi su u stvari samo porezne olakšice za bogate. Donjim 90% posto kućanstava pripada manje od 10 posto svih prihoda od kapitalne dobiti. Manje od 7% posto kućanstava s godišnjim dohotkom manjim od 100.000 dolara ostvaruje kapitalnu dobit ili prihode od dividendi. Kada je riječ o bogatašima zarade čine samo 8,8% njihovog dohotka, ali zato kapitalna dobit sa 57% posto i prihodi od dividendi sa 16% posto sudjeluju u njihovom ukupnom dohotku. To znači da se 73% njihovog dohotka oporezuje po nižim poreznim stopama. U SAD 400 poreznih obveznika ostvaruje 5% ukupnog prihoda od dividendi, za što su u 2008. platili 153,7 milijuna dolara poreza na kapitalnu dobiti u iznosu od 61,5 milijardi dolara. Smanjivanje poreza na kapitalnu dobit sa uobičajenih 35% na 15% predstavljalo je za svakog od ovih poreznih obveznika poklon od oko 30 milijuna dolara u 2008, što je za državu značilo gubitak od 12 milijuna dolara poreznih prihoda. Ovo je dovelo do toga da bogati prosječno plaćaju manje porezne stope, a to je imalo za posljedicu da se njihova imovina brzo uvećavala. Prosječna porezna stopa u 2007. za 400 najbogatijih iznosila je 16,6%, što je značajno manje od 20,4% za ostale porezne obveznike. (U 2008, posljednjoj godini za koju imamo podatke, ova stopa je blago porasla na 18,1% posto.)

Dok je prosječna porezna stopa od 1979. neznatno smanjena, sa 22,2% na 20,4%, za gornji 1% kućanstava pala je za gotovo jednu trećinu, sa 37% na 29,5%.

Mnoge zemlje su uvele porez na nasljedstvo ne samo da bi povećale svoje prihode, već da bi spriječile nastanak nasljednih dinastija. Kada jedna generacija prenosi svoju nesmanjenu imovinu na drugu generaciju, time ugrožava jednakost šansi u cijelom društvu. Kada bogati izbjegavaju porez (što se sve češće događa) i kada se istovremeno smanjuje porez na nasljedstvo (što se dogodilo za vrijeme predsjednika Busha, koji je praktički ukinuo ovaj porez, iako samo na jednu godinu), onda raste značaj naslijeđene imovine. U ovakvim okolnostima i uz sve veću koncentraciju imovine kod gornjih 1% (ili gornjih 0,1%), postoji opasnost da se naposljetku SAD pretvore u nasljednu oligarhiju.

Bogati i superbogati često upotrebljavaju dionička društva da bi zaštitili svoju imovinu od fiskusa i učinili sve u njihovoj moći ne bi li zadržali što nižim porez na korporacije i unijeli što više rupa u porezne zakone. Neka dionička društva tako vješto koriste manevarski prostor unutar zakonskih odredbi da uopće ne plaćaju porez.

Iako je porez na korporacije u SAD navodno veći nego u mnogim drugim zemljama, zakonska stopa iznosi 35%, stvarno porezno opterećenje je isto kao  u drugim zemljama s nižim porezom. U stvari, porez od korporacija čini daleko manji dio BDP-a nego što je to slučaj u drugim razvijenim industrijskim zemljama. Rupama u zakonu i posebnim odredbama ovaj porez je do te mjere obesmišljen da danas čini samo 9% posto saveznih poreznih prihoda; sredinom 50-ih udio ovog poreza iznosio je 30% posto saveznih poreznih prihoda. Kada neka američka tvrtka investira u inozemstvu preko svoje inozemne tvrtke kćeri, tada se dobit oporezuje tek kada se novac prenese u SAD. Dok je to za tvrtke fantastična opcija (kada se primjerice investira u zemlji s niskim porezima poput Irske), poticanje reinvestiranja u inozemstvo proizvodi perverznu posljedicu, jer se radna mjesta otvaraju van, a ne u SAD.

Na razini saveznih država stanje je još gore. Mnoge od njih čak ni deklarativno ne zagovaraju oporezivanje građana prema ekonomskoj moći, dakle progresivno, već koriste porez na promet kao najveći izvor prihoda, a pošto siromašni najveći dio svog dohotka izdvajaju za potrošnju ovaj porez je često regresivan.

Dok porezna politika može ili dopustiti bogatima da se još više bogate ili upravljati preraspodjelom, dotle daleko važniji ekonomski efekt imaju državni rashodi, a posebice kad je riječ o tome kako zaštiti siromašne od daljnjeg osiromašenja. Jedan od uspješnih programa za borbu protiv siromaštva bio je državno mirovinsko osiguranje. Nova istraživanja su pokazala koliko su veliki ovi efekti: samo je porezni kredit na zarade, kojim je najviše uvećan dohodak siromašnih obitelji, pridonio smanjivanju siromaštva za 2% posto. Uloga novca za stanovanje, bonova za hranu i besplatnih školskih obroka također je veoma značajna u borbi protiv siromaštva.

Od zdravstvenog osiguranja za siromašnu djecu mogu profitirati milijuni, jer on umanjuje rizik da će ova djeca uslijed neke bolesti ili nekog zdravstvenog problema snositi posljedice čitavog života, što stoji u jasnom kontrastu sa potporom kompanija, koje daleko više koštaju i od kojih daleko manje ljudi ima koristi. Međutim, SAD su izdvojile više novca za spašavanje banaka, kako bi one nastavile isplaćuju bonuse svojim menadžerima, nego za pomoć onima koji su ostali bez posla tijekom ove recesije, koju su prouzročile banke. Konačan rezultat politike zadnjih 25 godina je taj da smo za banke (i ostale koncerne poput AIG) stvorili daleko otporniju sigurnosnu mrežu, nego što smo to učinili za druge Amerikance. To je slika SAD-a u 2012.

Plaćamo visoku cijenu za našu veliku i još uvijek rastuću nejednakost, a pošto će se ovaj trend vjerojatno nastaviti, ukoliko ništa ne poduzmemo, cijena koju plaćamo će vjerojatno rasti. Ljudi u srednjim, a posebno Niżna skupinama dohotka biće najteže pogođeni, mada će i naša zemlja u cjelini, naše društvo i naša demokracija platiti visoku cijenu. Društva s velikim nejednakostima nisu učinkovita, njihove ekonomije su nestabilne i dugoročno neodržive. Kada jedna interesna skupina stekne previše moći, ona počinje prilagođavati politiku svojim interesima, tako da više ne služi općem interesu. Ukoliko bogati koriste svoju političku moć da bi svojim tvrtkama osigurali ogromne prednosti, tada preko potrebna sredstva odlaze u ruke malobrojnih, umjesto da od njih svi imaju koristi.

Unatoč uvriježenom mišljenju da Amerikanci imaju daleko veće šanse za uspjeh od Europljana, Amerika već dugo nije zemlja neograničenih mogućnosti. Točno je da se nešto slično dogodilo i u drugim zemljama. Međutim, ovo ni u kom slučaju nije neizbježno, što pokazuju primjeri društava u kojima je nejednakost bila daleko veća nego u SAD, a koja su uspjela smanjiti jaz između bogatih i siromašnih, pomognu siromašnima i učine obrazovanje dostupnijim širim društvenim slojevima. Dakle, drugačiji svijet je moguć.

Ukoliko želimo očuvati sustav u kojem svaki građanin, a ne svaki dolar, ima pravo glasa, neizbježna je reforma našeg političkog sustava. Stvaranje fer i otvorenog političkog sustava će biti teško izvodivo unutar ekonomskog sustava sa tako velikim jazom između bogatih i siromašnih. Nedavno smo vidjeli da naš politički sustav prestaje funkcionirati ukoliko u društvu izostaje osjećaj zajedništva. Ali kako stvoriti ovaj osjećaj kada je zemlja duboko podijeljena? Imajući u vidu rastući jaz u našoj ekonomiji možemo samo postaviti pitanje: Što vama znači budućnost naše politike?

Dva scenarija za narednih 50 godina. Prema jednom, jaz između siromašnih i bogatih je veći nego ikada. SAD su zemlja u kojoj bogati žive u ograđenim naseljima, njihova djeca pohađaju skupe privatne škole i imaju pristup prvoklasnoj medicinskoj zaštiti. Ostali žive u nesigurnosti, u najboljem slučaju imaju loše obrazovanje i nadaju se da se neće teže razboljeti, jer imaju de facto ograničenu zdravstvenu zašititu. Na samom dnu su milijuni mladih koji se osjećaju izopćen iz društva i koji su izgubili svaku nadu.

Ovo sam već imao prilike vidjeti u zemljama u razvoju. Ekonomisti su ovom fenomenu dali naziv “dualna ekonomija”, gdje dva društva žive jedno pored drugog, ali ne znaju ništa jedno o drugom i ne mogu ni zamisliti kako izgleda život u onom drugom. Da li ćemo zaista tako nisko pasti kao neke druge zemlje, gdje zidovi postaju sve viši, a socijalni sukobi sve intenzivniji? To stvarno ne znam, ali ni u kom slučaju ne smijemo isključiti ovaj zastrašujući scenarij.

Prema drugom scenariju, riječ je o društvu u kome se smanjio jaz između bogatih i siromašnih, u kome vlada osjećanje da svi dijelimo istu sudbinu, u kome činimo zajednički napor za stvaranjem jednakih životnih prilika, u kome riječi “sloboda i pravda za sve” opisuju stvarno stanje, u kome se poštuje Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koja jamči ne samo građanska i politička prava i pravo vlasništva, već i ekonomska prava običnih građana.

U ovoj viziji imamo živ politički sustav, koji se suštinski razlikuje od onog u kome 80% mladih ne izlazi na izbore jer su frustrirani politikom. Vjerujem da je samo ovaj drugi scenarij u skladu s našim povijesnim nasljeđem. Još uvijek nije kasno za promjenu tečaja i povratak temeljnim načelima pravednosti i jednakosti šansi na kojima je ova zemlja izgrađena. Ali nemamo još puno vremena.
 
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

Najnovija studija Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istraživanje pri Sveučilištu Ujedinjenih naroda otkriva da je 2000. godine najbogatijih 1 % posto stanovnika posjedovalo 40 % posto materijalnih dobara, dok je najbogatijih 10 % posto punoljetnih stanovnika posjedovalo 85 posto ukupnog svjetskog bogatstva.

Donja polovica punoljetne svjetske populacije posjedovala je 1 % posto globalnog bogatstva. Međutim, ovo je samo ilustracija tekućeg procesa. Pritom, svakog dana sve je više loših vijesti za jednakost ljudi, pa tako i za kvalitetu života svih nas.

“Društvene nejednakosti natjerale bi tvorce suvremenog projekta da pocrvene od srama” – ovim riječima Michelle Rosario-u, Dominik Burgh i Florian Ogan završavaju članak “Ugroženi ljudski rod”, koji su zajedno napisali i objavili 2011. U doba prosvjetiteljstva, u vrijeme Francis Bacon-a, Descartes-a, pa čak i Hegela, ni na jednom mjestu na planeti životni standard nije bio više nego dvostruko veći od onog u najsiromašnijem području. Danas najbogatija država, Katar, može se podiči prihodom po glavi stanovnika koji je 428 puta veći od prihoda u najsiromašnijoj zemlji, Zimbabve-u. A to su, da ne zaboravimo, usporedbe među prosječnima i liče na onaj zabavni recept za paštetu od zečetine i konjskog mesa: uzmete jednog zeca i jednog konja …

Uporno ustrajavanje siromaštva na planeti zahvaćenoj fundamentalizmom ekonomskog rasta dovoljno je da natjera razborite ljude da zastanu i razmisle o izravnim i kolateralnim žrtvama ovakve raspodjele bogatstva. Sve dublji ponor koji razdvaja siromašne i očajne od dobrostojećih, optimističnih, sigurnih i arogantnih – ponora čija dubina ionako nadilazi sposobnosti penjanja svih osim najmišićavijih i najbeskrupuloznijih planinara – očigledan je razlog za ozbiljnu zabrinutost. Kao što autori navedenog članka upozoravaju, glavna žrtva sve dublje nejednakosti biti će demokracija – dok sve manje dostupna sredstva za preživljavanje i prihvatljiv život postaju predmet besprizornih borbi (možda i ratova) između zbrinutih i ubogih.

Jedno od osnovnih moralnih opravdanja tržišne ekonomije, dakle da je težnja za osobnim profitom istodobno i najbolji mehanizam postizanja zajedničkog dobra, dovedeno je u pitanje i praktično otkriveno kao laž. Tijekom dva desetljeća prije izbijanja posljednje financijske krize, u najvećem broju zemalja OECD realni prihodi najbogatijih 10 % posto kućanstava su rasli mnogo brže nego za najsiromašnijih 10 % posto. U nekima od tih zemalja, realni prihodi na dnu ljestvice čak su pali.

Tako se disproporcija primanja znatno proširila. “U SAD, prosječna plaća najbogatijih 10 % posto sada su 14 puta veća nego za donjih 10 % posto” – s teškom mukom priznaje Jeremy Warner, zamjenik urednika Daily Telegrapha, jednog od dnevnika s dugom reputacijom oduševljenog promoviranja okretnosti i spretnosti “nevidljive ruke” tržišta, za koju njegovi urednici i čitatelji vjeruju da će riješiti sve probleme koje izaziva tržište (ako ne i još neke).

On dodaje: “Rastuća nejednakost dohodaka, iako očigledno neželjena iz socijalne perspektive, nije toliko važna ukoliko svi zajedno postaju bogatiji. Ali kada najveći dio nagrade ekonomskog napretka odlazi komparativno malom broju ljudi sa ionako visokim primanjima, što se u praksi događalo, očigledno nastaje problem. “

Ovo priznanje zvuči oprezno i ​​mlako, ali je iznuđeno na valu visoke plime istraživanja i službenih statističkih podataka, koji otkrivaju ogromnu razdaljinu između onih na vrhu i onih na dnu socijalne hijerarhije. U oštrom kontrastu sa političkim izjavama koje se recikliraju u opća uvjerenja – o kojima se više ne razmišlja i koja se dalje ne propituju i ne provjeravaju – bogatstvo nagomilano na vrhu društva očito se nije “slilo dolje” i nije omogućilo nama ostalima da budemo bogatiji, zadovoljniji ili da se osjećamo sigurnije i optimističnije glede svoje i budućnosti naše djece.

U povijesti ljudskog roda, nejednakost i njena vidljiva tendencija da se samoreproducira nije ništa novo. Međutim, vječito pitanje nejednakosti i njezinih uzroka i posljedica nedavno je ponovno dovedeno u središte pozornosti javnosti i postalo je tema usijanih rasprava i drastičnih preokreta.

Najozbiljniji od tih preokreta jeste otkriće, ili bolje rečeno pomalo zakašnjelo shvaćanje, da “velika podjela” u američkom, britanskom, kao i sve većem broju drugih društava, sada nije na one sa “vrha, sredine i dna, nego na majušnu ​​grupu sa samog vrha i skoro sve ostale “.

Na primjer, “broj milijardera u SAD-u se za 25 godina uvećao četrdeset puta do 2007. godine – dok je ukupan imetak najbogatijih 400 Amerikanaca porastao sa 169 milijardi na 1.500 milijardi dolara”. Poslije 2007, tijekom godina kreditnog kolapsa praćenog ekonomskom depresijom i rastućom nezaposlenošću, ovaj trend je eksponencijalno ubrzan: umjesto da pogodi sve jednakom mjerom kako se očekivalo i predstavljalo, kriza je bila uporno selektivna u raspodjeli udaraca: broj milijardera u SAD-u je dostigao 2011. godine povijesnu cifru od 1.210, dok je njihov ukupan imetak skočio sa 3.500 milijardi 2007. na 4.500 milijardi dolara 2010.

“Godine 1990, trebalo vam je 50 milijuna funti da biste dospjeli na popis 200 najbogatijih stanovnika Britanije, koji jednom godišnje pravi Sunday Times. Do 2008, ta cifra se popela na 430 milijuna, dakle uvećana je devet puta. ” Sve u svemu,” ukupan imetak najbogatijih 1.000 ljudi na svijetu skoro je dvostruko veći nego imetak najsiromašnijih 2,5 milijarde “. Prema podacima Svjetskog instituta za razvojno ekonomsko istraživanje, “najbogatijih jedan posto svjetskog stanovništva sada ima skoro 2.000 puta više novca od donjih 50 posto”.

Međunarodna organizacija rada (ILO) procjenjuje da trenutno tri milijarde ljudi živi ispod linije siromaštva, koja je postavljena na 2 dolara dnevno. John Galbraith, u predgovoru za Izvještaj o ljudskom razvoju Ujedinjenih naroda iz 1998, pokazao je da 20% svjetske populacije troši 86% svih proizvedenih roba i usluga, dok najsiromašnijih 20 posto troši samo 1,3%. Danas, skoro 15 godina kasnije, ove cifre su još lošije: najbogatijih 20 posto stanovništva troši 90 % posto proizvedene robe, dok najsiromašnijih 20 % posto troši 1%. Također se procjenjuje da se 40 % posto svjetskog bogatstva nalazi u posjedu jednog postotka populacije, dok najbogatijih 20 ljudi ima resurse jednake onima najsiromašnijih milijardu ljudi.

Ekonomist i pisac Érik Orsenna kaže da novije transformacije idu na ruku infinitezimalnoj manjini svjetskog stanovništva; njihova prava priroda bi nam promakla ako bismo analizu usredotočili, kao što smo činili prije deset godina, na prosječna primanja najbogatijih 10 % posto. Kako bismo razumjeli mehanizam današnje tekuće mutacije (koja se razlikuje od obične “faze u ciklusu”), moramo se fokusirati na najbogatijih 1 % posto, ako ne i na 0,1 % posto. Ukoliko to ne učinimo, propustićemo prave razmjere promjene, koja se svodi na degradaciju “srednjih klasa” na status “prekarijata”.

Ovaj stav potvrđuje svaka studija, bilo da se fokusira na zemlju istraživanja ili promatra širu sliku promjena. Pritom, sve studije se poklapaju u još jednom pogledu: skoro svugdje u svijetu nejednakost ubrzano raste, što znači da su bogati – a naročito vrlo bogati – sve bogatiji, dok su siromašni – a naročito vrlo siromašni – sve siromašniji, svakako u relativnom, ali sve više iu apsolutnom smislu. Štoviše, bogati ljudi se dodatno bogate samo zato što su bogati.

Siromašni ljudi su sve siromašniji samo zato što su siromašni. U današnje vrijeme, nejednakost se nastavlja produbljivati prateći vlastitu logiku i ubrzanje. Više joj nije potrebna pomoć izvana – nikakav vanjski stimulans, pritisak ili udarac. Društvena nejednakost prijeti da postane prvi perpetuum mobile u povijesti kojeg su ljudi, nakon bezbroj neuspješnih pokušaja, konačno uspjeli izmisliti i pokrenuti. Ovo je drugi preokret koji nas obvezuje da razmišljamo o društvenoj nejednakosti iz nove perspektive.

Još 1979, jedna studija Carnegie centra uvjerljivo je prikazala ono što je ogromna količina dokaza dostupnih u to vrijeme nagovještavala i što svakodnevno životno iskustvo i dalje potvrđuje: da je budućnost svakog djeteta prije svega određena socijalnim okolnostima u kojima dijete živi, ​​zemljopisnim mjestom rođenja i mjestom njegovih roditelja u društvu – a ne pameću, talentom, trudom, upornošću.

Sin odvjetnika iz velike kompanije imao je 27 puta veće šanse od sina povremeno zaposlenog sitnog činovnika (ako obojica sjede u istoj klupi u istom razredu, ako im škola jednako dobro ide, ako su jednako vrijedni i imaju isti koeficijent inteligencije) da će do svoje četrdesete godine imati plaću koja će ga smjestiti među 10 % posto najbogatijih ljudi u zemlji; njegov školski drug imati će samo 12% šanse da zarađuje čak i prosječnu plaću. Manje od tri desetljeća kasnije, 2007. godine, situacija je mnogo gora – jaz se proširio i produbio i postao još manje premostiv nego ranije. Istraživanje Kongresnog ureda za proračun pokazalo je da 1 % posto Amerikanaca ima bogatstvo od 16,8 bilijuna dolara, što je za dva bilijuna dolara više od ukupnog bogatstva donjih 90% stanovništva. Prema Centru za američki progres, tijekom ta tri desetljeća prosječan prihod za donjih 50 posto Amerikanaca porastao je 6 posto – dok se prihod najbogatijih 1 % posto uvećao za 229%.

Godine 1960, prosječna plaća rukovodioca najvećih američkih korporacija nakon odbijenih poreza i doprinosa bila je 12 puta veća od prosječne plaće tvorničkih radnika. Do 1974, plaće i bonusi direktora bili su 35 puta veći od plaće prosječnih radnika iste tvrtke. Do 1980, direktor je zarađivao 42 puta više od prosječnog radnika, što se deset godina kasnije udvostručilo na 84 puta više. Ali zatim oko 1980. godine, krenulo je hiper-ubrzavanje nejednakosti.

Do sredine devedesetih, prema časopisu Business Week, taj faktor je već bio 135, a 1999. godine je došao do 400, a 2000. godine direktor je zarađivao 531 puta više od radnika. I ovo su samo neki od sve brojnijih pokazatelja “činjeničnog stanja” i samo neki od brojeva koji ga pokušavaju ilustrirati, kvantificirati i izmjeriti. Oni se mogu navoditi do sutra, jer svako novo istraživanje dodaje nove brojeve.

Međutim, kakva je socijalna realnost koju ove brojke odražavaju?

Ovako Joseph Stiglitz opisuje rezultate dvije ili tri navodno najuspješnija desetljeća u povijesti kapitalizma koje su prethodila kreditnom krahu 2007, i depresiji koja je uslijedila:

“nejednakost je oduvijek pravdana argumentima da oni na vrhu daju najveći doprinos gospodarstvu, igrajući ulogu “otvarača radnih mjesta” – ali “onda su došle 2008. i 2009. godina, i vidjeli smo te ljude koji su doveli gospodarstvo do ruba propasti kako odlaze sa stotinama milijuna dolara u džepovima “.

Ovoga puta očito niste mogli opravdati njihove nagrade time da su dali doprinos društvu; njihov doprinos nisu bila nova radna mjesta, nego produžavanje redova “viška ljudi” (kako se nezaposleni danas nazivaju – ne bez razloga). U svojoj posljednjoj knjizi The Price of Inequality, Stiglitz zaključuje da je SAD postala zemlja “gdje bogati žive u izoliranim zajednicama, šalju djecu u skupe škole i imaju pristup prvorazrednoj zdravstvenoj zaštiti.

Za to vrijeme, mi ostali živimo u svijetu nesigurnosti, u najboljem slučaju osrednjeg obrazovnog sustava, i praktički minimalne zdravstvene zaštite “. Ovo je slika dvaju svjetova – koji imaju malo ili nimalo dodirnih točaka, tako da njihova međusobna komunikacija faktički i ne postoji (u SAD kao i u Britaniji, obitelji izdvajaju sve veći dio prihoda za pokrivanje troškova geografskog i socijalnog udaljavanja – što dalje to bolje – od “drugih ljudi”, a osobito siromašnih).

U svojoj pronicljivoj i briljantnoj vivisekciji današnjeg stanja nejednakosti, Danijel Dorling, profesor Sveučilišta u Sheffieldu, dopunjuje Stiglitz-ovu sintezu – dok istovremeno podiže perspektivu s jedne zemlje na planetarni razinu: najsiromašnija desetina svijeta redovito ostaje gladna. Najbogatija desetina ne može sjetiti kada je bilo tko u povijesti njihove obitelji gladovao.

Najsiromašnija desetina rijetko kada može osigurati osnovno obrazovanje svojoj djeci; najbogatija desetina trudi se platiti školarine koje će njihovoj djeci omogućiti da kontaktiraju samo s takozvanim “jednakima” i “boljima”, jer su se počeli bojati toga da njihova djeca ostvaruju kontakte s drugom djecom. Najsiromašnija desetina skoro po pravilu živi u mjestima gdje nema socijalne sigurnosti ni pomoći za nezaposlene. Najbogatija desetina ne može ni zamisliti život od takve pomoći.

Najsiromašnija desetina može osigurati samo nadničarski posao u gradu, ili je čine seljaci u ruralnim područjima; najbogatija desetina ne može zamisliti situaciju bez sigurne mjesečne plaće. Iznad njih, u najbogatijem dijelu gornjeg postotka, ljudi ne mogu zamisliti život od plaće, već samo život od kamata koje generira njihovo bogatstvo.

Tako on zaključuje: “kako se ljudi geografski polariziraju, sve se manje i manje poznaju, a sve više zamišljaju” … Stewart Lens, u članku pod naslovom “Nejednakost: pravi uzrok naših ekonomskih muka” slaže se s Stiglitz-om i Dorling-om da sa vrha nametnuta dogma o koristima koje društvo ima kada bogati postaju sve bogatiji – nije ništa više od mješavine ciljane laži i svjesnog moralnog sljepila: prema ekonomskoj ortodoksiji, zdrava doza nejednakosti stvara efikasniju i brže rastuću ekonomiju. To je zato što visoke nagrade i niski porezi na vrhu – kako se tvrdi – potiču poduzetnost i stvaraju veći ekonomski kolač.

Da li je tridesetogodišnji eksperiment poticanja nejednakosti bio uspješan? Dokazi govore da nije. Razlika u bogatstvu je drastično porasla, ali bez obećanog ekonomskog napretka. Od 1980, britanski rast i produktivnost niži su za trećinu a nezaposlenost je pet puta veća nego u egalitarnijoj poslijeratnoj eri. Tri recesije poslije 1980. bile su dublje i trajale dulje od onih iz pedesetih i šezdesetih, a kulminirale su u krizi posljednje četiri godine. Glavni ishod eksperimenta nakon 1980. jeste ekonomija koja je polariziranija i sklonija krizi.

Pošto je primijetio da “smanjen udio u zaradama uništava potražnju u gospodarstvima, koje se dobrim dijelom oslanjaju na robu široke potrošnje”, i da “potrošačka društva gube sposobnost trošenja”, i kako “koncentriranje plodova rasta u rukama malobrojne svjetske financijske elite vodi do ekonomskih mjehura”, Lens dolazi do neizbježnog zaključka: surova realnost socijalne nejednakosti loša je za svakog, ili skoro svakog u društvu. I nastavlja sa zaključkom koji bi trebalo, ali dosad nije, da slijedi nakon takve presude:

“Ključna lekcija iz prethodnih 30 godina jeste da ekonomski model koji dopušta najbogatijim članovima društva da akumuliraju sve veći i veći dio kolača na kraju sam sebe uništava. To je lekcija koju, čini se, tek treba naučiti. “

Da rezimiramo: Da li je točno da “od bogatstva malobrojnih svi imamo koristi”? Nije. A pogotovo nije istina da svaki pokušaj ispravljanja prirodne nejednakosti među ljudima škodi zdravlju i snazi, kao i kreativnim i produktivnim sposobnostima društva, koje bi svaki pripadnik društva zbog vlastitog interesa trebao uvećavati. I nije istina da diferencijacija socijalnih položaja, kapaciteta, prava i nagrada odražava razlike u prirodnoj obdarenosti i doprinosu članova čitavom društvu. Laž je najodaniji saveznik (ili temelj?) društvene nejednakosti
 
 
(pjescanik.net, social-europe.eu/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje