Smjestio se u kolibu koju je još 1935. sagradio njegov pradjed na Sokolskoj planini, na nešto manje od 1.000 metara nadmorske visine

Posljednje četiri godine Radovan Popović iz sela Vrbić neprekidno živi u planini. I to možda i ne bi bilo čudno da je riječ o nekoj starini, navikloj na surove uvjete života ispod vedrog neba. Ali u pitanju je čovjek u punoj snazi, star 36 godina, elektromehaničar po zanimanju.

Smjestio se u kolibu koju je još 1935. sagradio njegov pradjed na Sokolska planina, kod Vujičić vode, na nešto manje od tisuću metara nadmorske visine.

Sredio je oronulu građevinu s dvije prostorije i sad tu živi, ​​ima stado od 60 ovaca i deset hektara zemlje, o kojima sam brine.

Radio je svojevremeno u nekoliko firmi, ali čekanje na neredovitu plaću i sve ostalo što prati taj život nisu mu odgovarali i odlučio se na nesvakidašnji korak.

Radio sam ja u nekim tvrtkama, u Vojvodini, od jutra do mraka. Spavao sam u hladnim sobama i čekao kada će se gazde smilovati da mi isplate zarađeni novac.

Dok su moji drugari krenuli nizvodno, iz sela ka gradu, tražeći ljepši i lakši život, ja sam odlučio krenuti težim putem.

Uzvodno, uzbrdo ka Vujičić vodama i kolibi svog pradjeda.

Nisam se pokajao jer sad živim od svog rada i u svojoj slobodi – priča Radovan.

Struje nema, kao ni kupaonice, vodu uzima s planinskog izvora, a prije godinu dana nabavio je solarnu ploču, koja mu omogućuje da koristi nekoliko malih žarulja, sluša radio i dopuni mobitel.

U planinu je prvi put došao prije 18 godina, nakon završene srednje škole, i imao je 19 ovaca.

Nekoliko puta se vraćao u rodno selo, ali je 2012. odlučio ostati u planini, na pradedovsku ognjištu, i više je nije napuštao.

Svojoj kući u Vrbić nisam uopće odlazio dvije godine, a svaka tri mjeseca odem do Krupnja, gdje pokupujem neophodne namirnice.

“Sad se spremam za zimu, kada ovdje znaju pasti veliki snijegovi. Neće mi biti dosadno jer počinje sezona jagnjenja, koja traje dva mjeseca” – kaže Radovan, koji godišnje ima oko 50 janjadi i kome u čuvanju stada pomaže pas Luna.

Kaže da uvijek ima nešto za raditi, a ustaje prije šest sati jer je noć u planini duga, pa se dobro naspava.

Dok krstari planinom, sretne ponekog zeca, lisicu ili divlju svinju, a prošle zime naišao je i na vuka, ali je svatko otišao svojim putem.
 
(vestinet.rs)