Već pola stoljeća nitko nije pomišljao da bi bilo moguće iz starog materijala izvući snimke tih trenutaka, ali njemu je uspjelo

TA fotografija obilježila je epohu, možda čak cijelo 20. stoljeće. Ali, netko je morao stajati iza tog fotoaparata i baš je šteta što osim Aldrina u tim povijesnim trenucima nije zabilježen i Armstrong. Ili?

(Riječ je o ovome, ali teško da ćete shvatiti o čemu je riječ dok ne pročitate cijelu priču)

Vrata na lunarnom modulu otvorila su se u ponedjeljak 21. srpnja 1969. u 2 sata 39 minuta i 33 sekunde iza ponoći. Neil Armstrong imao je problema provući se kroz otvor zbog sve one u to vrijeme još nezgrapne opreme za održavanje života po sebi. Tek u 2.51 krenuo je sa spuštanjem prema ljestvama i niz ljestve.

A niti tu nije išlo lako, jer mu je kamera na prsima smetala da jasno vidi na što staje. Konačno, u 2 sata 56 minuta i 15 sekundi, otprilike u to vrijeme, točan trenutak u sekundu ostalo je otvoreno pitanje sve do danas, Armstrong je izgovorio ono svoje: “Ovo je mali korak za čovjeka…”, a najmanje 600 milijuna ljudi diljem svijeta nije treptalo, duboko je uzdahnulo ili čak i klicalo.

Nikome nije smetalo to što je slika bila crno bijela, što je kvaliteta slike u direktnom televizijskom prijenosu bila narušena prvo korištenjem SSTV sustava u Apollu 11, a onda dodatno i pretvaranjem slike u format za TV prijenos na Zemlji, te smetnjama. Vidjela se silueta, bilo je jasno što znače oni obrisi i to je bilo čudesno, spektakularno, povijesno.

“Ček’ tren! Što je ono tamo?”

Ipak, kad su se po novinama diljem svijeta počele na naslovnicama počele objavljivati savršeno oštre i detaljne fotografije Buzza Aldrina na Mjesecu u boji, a slikao ga je Armstrong, čovječanstvo je bilo opčinjeno. U bojama, sve se vidjelo, ljudsko oko nije se moglo do kraja nagledati stvarnih boja Mjeseca i stvarnog čovjeka koji po prvi put pozira na Mjesecu.

I desetljećima poslije kao urednik nisi mogao pogriješiti ako si uz dobar povod objavio takvu fotografiju Aldrina na glossy papiru svog magazina. Vremenom su se ljudi pitali gdje bio, što je radio, gdje je stajao Armstrong dok je fotografirao Aldrina?

Međutim, originalne snimke s Apolla 11 nisu bile od koristi jer su kontrasti na Mjesecu bili ekstremno oštri i ona mjesta u kojima se nalazio Aldrin, bila su u predubokoj sjeni za vidjeti na istoj snimci u tim trenucima i jednog i drugog. Pola stoljeća smatralo se da je trenutak zauvijek izgubljen.

Sve dok se toga nije dohvatio 61-godišnji Britanac Robert Godwin, čuven kao autor niza knjiga o rock muzici i svemirskim letovima. Sve do svibnja ove godine niti on nije mogao sanjati da će baš njemu to poći za rukom. U svibnju je u sklopu priprema za obilježavanje 50. obljetnice spuštanja posade Apolla 11 na Mjesec pregledavao snimke što ih je od NASA-e primio nekoliko godina ranije.

Jedna od snimki bila je internegativ što su ga u NASA-i izradili na osnovi 16 milimetarskog filma iz jedne od kamera na Apollu 11 na Mjesecu. Na jednom mjestu Godwin je uočio nešto što nitko nikada nije opazio od svih tih milijarda ljudi koji su tu snimku gledali i po stotine puta do danas. Godwin je zaustavio film i malo ga vratio unazad.

Polako ga je stao pregledavati i… tu su na trenutak bila obojica! Jasno je u istom kadru vidio oba astronauta kako se muvaju u trenucima u kojima se Aldrin i Armstrong pripremaju za prvo fotografiranje. Prvo su se nešto dogovarali, da bi Aldrin otišao pozirati, a Armstrong ga fotografirati.

Što se Godwina tiče, dalje je sve bila stvar tehničke obrade i ono što je dobio na kraju, bila je jasna, normalna snimka na kojoj se vide obojica.

Ovako su se osjećali ljudi 1969.

Godwin je na ovogodišnjem okupljanju avijacijskih entuzijasta EAA AirVenture u Wisconsinu u SAD-u prezentirao što je napravio. U videu njegovog izlaganja možete vidjeti na YouTubeu, namješten je da počinje od tog trenutka.

To je sažet prikaz njegovog otkrića, njegov rad na internegativu, zatim konačno obrađena snimka, te na kraju snimka s objašnjenim trenucima koja je povijesna fotografija nastala u točno kojem trenutku.

Iz današnje perspektive prve fotografije s Mjeseca u boji još uvijek su jako ugodne oku, ali su već pola stoljeća i u kolektivnoj svijesti čovječanstva i dijelom i opće i popularne kulture da je osjećaj spektakla odavno nestao, onaj osjećaj što su ga morali iskusiti ljudi koji su u ljeto 1969. prvi put vidjeli te fotografije.

Na snimci s Godwinove prezentacije, ako se obrati pažnja, na 55:44 u publici se može čuti jedno skupno: “Aaaaaah…” u trenutku kad se po prvi put otkriva sasvim obrađen prikaz i Aldrina i Armstronga. Poput pola stoljeća starog odjeka one čarolije što ju je iskusila publika iz 1969.

(express.hr)

Zvuk televizijskog prijenosa išao je jednim putem kroz elektroniku na Zemlji, slika drugima, usto se točan trenutak nije vidio

Prvo spuštanje ljudi na Mjesec, misija Apollo 11, bila je fascinantno precizna za ono doba. Što se preciznosti tiče, u nekim stvarima zadovoljila bi i danas.

Raketa Saturn V potjerala je svemirsku letjelicu do brzine od čak 11 kilometara u sekundi, sve do Mjeseca udaljenog 384.400 kilometara, što je oko 1,5 svjetlosnih sekundi.

Unatoč tome, zapovjedni centar u Houstonu u svakom je trenutku kontrolirao položaj Apolla 11 do razine pogreške od samo devet metara. U tim uvjetima i u to vrijeme to je malo je reći spektakularno. Išli su do krajnjih granica mjerljivosti tog doba, do milisekundi.

Unatoč tome, dogodilo se nešto nevjerojatno – zna se da su se Neil Armstrong i Buzz Aldrin na Mjesec spustili 20. srpnja 1969., da je to bilo u subotu u 22 sata i 56 minuta po istočnom američkom vremenu, ali ne i u koliko sekundi. Rekao je: “OK, sada ću izići.” Uslijedila je stanka od osam sekundi, a onda je rekao: “Ovo je mali korak za…” I tako dalje.

U kojoj je točno sekundi Armstrong prvi put zagazio na Mjesečevo tlo? Službeno priopćenje NASA-e navelo je da se to dogodilo u 22.56.20. New York Times prenio je to isto. Ali, kad se krenulo raditi transkript razgovora Armstronga sa Zemljom, ispalo je da se to dogodilo između 22.56.43 i 22.56.48. Još veća zbrka nastala je kada je NASA u studenom te godine objavila svoj konačni izvještaj – i vrijeme u 22.56.15.

The Atlantic, bez puno respekta za NASA-u tog doba, navodi da se stručnjaci danas slažu da je tom službenom izvještaju vjerojatno najmanje uputno vjerovati mu, jer riječ je o dokumentu podložnom mogućim pogreškama niza ljudi koji su sudjelovali u njegovom sastavljanju. Pritom se misli na službenike po uredima, naravno, ne na znanstvenike.

Jacob Stern možda je našao način kako da tome doskoči pola stoljeća poslije. Naveo je da je izvjesni njemački stručnjak za software, Heiko Küffen, 2009. pokušavao napraviti program koji bi savršeno vremenski točno pratio to putovanje na Mjesec. Nazvao ga je na 50. godišnjicu spuštanja, a ovaj mu je odvratio da nema puno vremena za razgovor jer je pri kraju praćenja rada programa na 192 sata dugom putovanju Apolla 11.

On je, također, uspoređivao transkripte snimaka sa snimkama i našao je da se ne slažu u dijelu stupanja Armstronga na Mjesec. Rekao je da je jako razočaran što se NASA barem za 50. obljetnicu “možda najvećeg postignuća čovječanstva” nije bolje potrudila točno utvrditi taj povijesni trenutak. Küffen je svoj posao započeo još 2011. Pritom je naišao na mnoštvo prepreka.

Prateći što se događalo s televizijskom slikom tijekom prijenosa s Mjeseca, dakle brzinom svjetlosti, do Zemlje, a onda kroz pustu analognu elektroniku tog doba, sve dok nije stiglo do gledatelja, došao je do ukupnog kašnjenja od čak nekoliko sekundi u odnosu na točno događanje na Mjesecu.

Kako su slika i zvuk išli dijelom različitim putanjama kroz aparaturu, bilo je jasno da se lako moglo dogoditi da postoji vremenska nepodudarnost jednog s drugim. Dogodi se to pri direktnim prijenosima televizije i danas, u digitalnom dobu, kamoli prije pola stoljeća.

“Na kraju, nikada nećemo znati jesu li video i audio sasvim sinkronizirani”, kazao je Küffen.

Problem je i to što je snimka, ipak je to bila 1969., bila takva da u sjeni lunarnog modula nije bilo jasno u crno-bijelom prikazu je li u datom trenutku Armstrongu stopalo još uvijek na letjelici ili već na tlu. Da prema ljudima tog doba ipak ne smijemo biti previše strogi, objasnio je Bill Barry, povjesničar NASA-e.

“Točan trenutak kontakta Neilove čizme s površinom Mjeseca neizbježno je da je danas u domeni interpretacije, jer se u to vrijeme udaljenosti mjerilo oruđima koja nisu bila zamišljena utvrđivati takve točnosti”, kazao je.

Küffenu je stoga preostalo samo raditi s “razumnim pretpostavkama”. Njegov nalaz je da je Armstrong zakoračio u, dobro – znači 22 sata, 56 minuta i – 22 sekunde. Eric Jones, jedan drugi superstručnjak, bivši istraživač u Los Alamos National Laboratory, došao je, prateći Küffenove spoznaje do vremena 22.56.15.

Što se Barryja tiče, on se time ne zamara, ne smatra da je uopće bitno cijepiti dlaku oko nekoliko sekunda u ovom ili onom smjeru, kad niti je to bilo doba u kojem je to igralo ulogu u tom događaju, niti je oprema bila takva. A to znači da se danas to više ne može sa sigurnošću rekonstruirati.

“Eto, to se događa kad svemirski geekovi i inženjeri imaju na raspolaganju 50 godina analizirati i reanalizirati podatke”, zafrkavao se, naravno.

 

 

 

(express.hr)

“Mjesečeva stijena” koju su u ime NASA-e Neil Armstrong i Buzz Aldrin poklonili Nizozemskoj zapravo je “prilično bezvrijedni kamen sa Zemlje”, prema geolozima nizozemskog sveučilišta

#Istraživači iz Amsterdamskog sveučilišta koristili su najnovije znanstvene metode kako bi utvrdili podrijetlo stijene i bili su šokirani otkrićem da je “lunarna stijena”, vrijedna više od pola milijuna dolara, zapravo okamenjeno drvo, piše britanski Telegraph.

Xandra van Gelder, koja je nadgledala istragu, odbila je odgovoriti zašto im je NASA poklonila lažnu stijenu sa Mjeseca koja “vrijedi” pola milijuna dolara mjeseca, ali je rekla da će “kamen” biti “prikazan kao predmet koji će privući znatiželju” u amsterdamskom Rijksmuseumu.

“To je dobra priča, ali na neka pitanja još uvijek nećemo dobiti nikakav odgovor” – rekla je. “Možemo se tome samo smijati.”

Nizozemci su možda shvatili kao zabavu ovaj događaj vezan za mjesečeve stijene, ali Buzz Aldrin i NASA su se našli na meti bijesnih kritika – i odbili su objasniti zašto suveniri sa Mjeseca koji su poklonjeni zemljama diljem svijeta – su izloženi kao bezvrijedne krivotvorine.

“Mjesečev kamen” dobio je Willem Dreesu, bivši nizozemski čelnik, tijekom globalne turneje Neil Armstronga, Michael Collinsa i Edwinu “Buzz” Aldrina nakon misije na Mjesec 1969. godine.

J. William Middendorf, bivši američki veleposlanik u Nizozemskoj, napravio je prezentaciju g. Dreesu i predao mu “Mjesečev kamen” koji je potom doniran u Rijksmuseum nakon njegove smrti 1988. godine.

“Sjećam se da je Drees bio jako zainteresiran za mali komad kamena. Ali da je to lažan kamen, ne znam ništa o tome” – rekao je gospodin Middendorf.

Britanski The Telegraph izvjestio je da je NASA poklonila Mjesečeve stijene u više od 100 zemalja nakon lunarnih misija 1969. i 1970. godine.

Veleposlanstvo Sjedinjenih Država u Haagu je također provelo istragu o aferi, ali se naravno o tome nisu očitovali.

Istraživači Amsterdamskog sveučilišta bili su u stanju reći da stijena vjerojatno nije sa s Mjeseca, a taj zaključak su potvrdili testovi.

“To je neupadljiv, prilično bezvrijedan kamen” – rekao je Frank Beunk, geolog koji je bio uključen u istragu.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Britanska tvrtka E2save i agencija za istraživanje Atomik Research anketirala je tisuću građana Velike Britanije i došla do rezultata koja se mogu protumačiti kao zapanjujuća

Ispitanici su odgovarali na različita pitanja o ljudskim vjerovanjima, od običnih do ekstravagantnih, a rezultati, tvrde istraživači, mjere racionalnost nacije.

Naime, zanimljivo je da čak 52 posto ispitanih Britanaca ne vjeruje da je čovjek sletio na Mjesec. Tvrde da je misija Apollo 11 lažirana i da ljudska noga nikada nije kročila na površinu Mjeseca.

Ispitani građani u dobi od 25 do 34 godine najbrojnija su skupina koju su istraživači svrstali među neracionalne jer njih čak 73 posto smatra da je slijetanje na Mjesec lažirano. Ni stariji nisu mnogo racionalnijih, jer njih 38 posto starijih od 55 godina ne vjeruje da su Neil Armstrong i Buzz Aldrin kročili našim najvećim prirodnim satelitom.

Da se radi o uistinu katastrofalnim rezultatima (za koji nemaju objašnjenja) govori i podatak kako 64 posto ispitanih misli da dinosauri nikada nisu postojali. Anketa je otkrila i da 30 posto ispitanih vjeruje u duhove, a 29 posto vjeruje u Boga.

S druge strane, samo njih 24 posto vjeruje u postojanje izvanzemaljaca, što je opet neobično jer je vjeroojatnost da smo apsolutno sami u ovom svemiru gotovo ravna nuli.

Što se tiče područja fantastike, i ovdje su rezultati zanimljivi. 12 posto Britanaca vjeruje u postojanje vještica i čarobnjaka, 10 posto vjeruje u postojanje čudovišta Nessie iz jezera Loch Ness, a jednako toliko ih vjeruje da postoji i Jeti. Nešto manje, osam posto, vjeruje da Bigfoot postoji, dok pet posto vjeruje u zmajeve.

No usporedba slijetanja na Mjesec sa vjerovanjem u bajke je čisti apsurd. Pisci pišu knjige, a svemirska agencija NASA koja nema veze sa svemirom, režira događaje koji se u stvarnosti nisu dogodili.

Očito je da Američko slijetanje na Mjesec nije više čista istina, već postaje ogromna naučna fantastika, kako misli više o polovice Britanaca.
 

 
(metro-portal.rtl.hr)

Još otkako je navodno Neil Armstrong dalekog 20. srpnja 1969. godine prvi put prošetao Mjesecom, no nije se htio zakleti u Bibliju da je to učinio, teoretičari zavjera tvrde da je taj “mali korak za čovjeka, ali golem za čovječanstvo”, zapravo bio lažiran u unaprijed pomno isplaniranoj prevari

Kao dokaze navode niz navodnih nelogičnosti iz snimke, poput američke zastave koja se i na Mjesecu vijorila, no iako su znanstvenici ponudili objašnjenje za svaki od tih detalja, golem broj ljudi vjeruje da Armstrong doista nikada nije zakoračio na Mjesec.

Kako bi se uvjerili je li doista bilo moguće tako lako lažirati slijetanje na Mjesec, ekipa BuzzFeeda je pokušala napraviti vlastiti video s istom radnjom.

Dobiveni rezultati trebali su odagnati svaku sumnju, no samo su još više rasplamsali raspravu.

Koliko ima sličnosti u snimkama, provjerite u videu.
 

 
Koji video vam je realniji? Svoje mišljenje možete napisati na našoj Facebook stranici, koju možete naći ovdje: https://www.facebook.com/NoviSvjetskiPoredakCOM.
 
(index.hr)

Nedavno je obilježena 46. godišnjica od “slijetanja” na Mjesec, ali još uvijek postoje oni koji ne vjeruju da se to ikad dogodilo

Prema teoretičarima zavjera Neil Armstrong i Buzz Aldrin (koji je inače mason 33. stupnja) bili su u studiju, a ne na Mjesecu, dok neki čak tvrde da je Stanley Kubrick, koji je “2001: Odiseju u svemiru” napravio godinu dana prije toga, režirao čitavu prevaru.

A nedavno je poznati britanski fizičar Brian Cox, profesor na Sveučilištu Manchester, na Twitteru objavio jasnu i jednostavnu poruku za teoretičare zavjera: “Rekao sam to već i reći ću to ponovo – ako ne mislite da je Apollo 11 sletio na Mjesec onda ste golemi idiot (u blažoj verziji op.a.) i trebali biste nabaviti novi mozak”.

Uz sve masovne debate o fizici sletanja na Mjesec, ovaj fizičar se odlučio, ne pobiti činjenicama fiziku, sletanja na Mjesec, već vrijeđanjem. Bravo Brian!

Na to je dobio i odgovor Buzz Aldrina: “Profesor Brian Cox je prilično pametan tip. Također, Rusi bi nas već razotkrili da nismo sletjeli”.

Čak je i Buzz Aldrin dao prilično “čvrstu” činjenicu o sletanju na Mjesec. Činjenicu koja ne raspravlja o fizici i kemiji sletanja na Mjesec, već o Rusima.

2002. godine je Aldrin, koji je tad imao 72 godine, kršćanskog teoretičara zavjere, koji ga je slijedio okolo i govorio mu da se zakune u Bibliju da je sletio na Mjesec i nazivao ga kukavicom, lažljivcem i kradljivcem, udario šakom u lice.

Buzz Aldrin naravno nije stavio ruku na Bibliju i prisegao da je sletanje na Mjesec istina. Uostalom, tko više danas išta vjeruje Amerikancima?!

Ukoliko se slažete sa činjenicom da je čovjek bio na Mjesecu ili ne, svejedno napišite komentar sa svojim činjenicama.

VIDEO – Buzz Aldrin ne želi reći da je sletio na Mjesec pod zakletvom Biblije:
 

 
(index.hr/uredio:NSP)

Kontraverzni redatelj Bart Sibrel vjeruje da je slijetanje na Mjesec prevara dizajnirana da skrene pozornost javnosti s rata u Vijetnamu

On već 20 godina tvrdi da je slijetanje na Mjesec lažirano, a sada kaže da ima i dokaz kojim to može potvrditi, prenosi dailystar.co.uk

Sibrel kaže da ima originalne snimke NASA-e na kojima se vidi da posadi Apollo 11 neka treća strana, najvjerojatnije CIA, govori što da kažu i kad prilikom komunikacije sa Zemljom.

On tvrdi da astronauti nikad nisu napustili orbitu Zemlje i da nisu stigli do Mjeseca jer je to nemoguće uslijed kozmičkog zračenja. Da je moguće da se otputuje do Mjeseca, ljudi bi već naveliko koristili resurse s njega.

Astronauti djeluju pomalo suzdržano na svojim originalnim intervjuima kao da najveći događaj za čovječanstvo nije bio dovoljno velik za njih da o njemu pričaju. Neil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec, skoro da ništa nije rekao u javnosti o svom dostignuću.

Sibrel je naveo da je došao do neobrađenih snimaka NASA-e koji nisu objavljeni u javnosti, a na kojima se čuje razgovor između posade i treće strane koja im govori kada što treba reći.

Sibrel, koji je režirao film “A Funny Thing Happened on the Way to the Moon” (“Smiješna stvar koja se dogodila na Mjesecu”, rekao je:

“Smatram da to nije teorija već činjenica. U prve tri godine dok sam režirao film sam mislio da to možda nije istina. Međutim, onda sam došao do neobrađenog snimka “.

Na snimci se čuje glas koji kaže “govori” prije nego što se Armstrong poveže s NASA-inim stožerom u Houstonu.

Sibrel vjeruje da taj glas najvjerojatnije pripada nekom agentu CIA-e koji podsjeća Armstronga kada treba govoriti i što treba reći.

On je također rekao da je ideja da je čovjek kročio na Mjesec “apsurdna” i da je čitav događaj napravljen kako bi se skrenula pažnja javnosti sa rata u Vijetnamu.

“Da je to bilo tako lako napraviti još davne 1969. godine, do sada bi već bilo baza na Mjesecu”, dodao je on. “Međutim, ljudi ne žele povjeruovati da je to laž jer je taj događaj za njih svetinja. Jednom sam pitao profesora na fakultetu da li bi povjerovao da Armstrong nije kročio na Mjesec kada bi se pojavio dokaz, a on je odgovorio da ne bi”.

Sibrel navodi da čovječanstvo nije moglo kročiti na Mjesec iz razloga koje je u svojim studijama predstavio avio-inženjer Werhner Von Braun.

On je rekao da se na 430 kilometara od Zemlje nalazi Van Allenov pojas koji je neprobojan zbog visoke razine zračenja i da bi raketa koja bi letjela na Mjesec morala biti veličine Empire State zgrade i biti teška kao kruzer.

Sibrel također tvrdi da Mjesec svakih 48 sati biva pogođen olujama meteorita koji mogu ubiti astronaute u trenutku i oštetiti svemirsku letjelicu.

Ljudi su takvi, pokažeš im istinu i dokaze, ali oni još uvijek vjeruju u laži.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs)

Ruski astronaut Genadij Padalka se pridružio maloj ali odabranoj skupini ljudi, koji su napravili “selfie” tijekom šetnje svemirom

Padalka je već postavio brojne rekorde u svemiru, proveo je 859 dana iznad Zemljine atmosfere, od 18. kolovoza 2015. godine. Međutim, on nije postavio prvi Selfi u otvorenom svemiru.

Ta čast pripala je Buzz Aldrinu tijekom misije “Gemini 12″. davne 1966. godine.

Buzz Aldrin, za one koji ne znaju je bio mason škotskog reda najvišeg masonskog 33. stupnja.

Laž o sletanju na mjesec je otišla s njegovim kolegom u grob jer je Neil Armstrong umro 2012. godine, no Buzz je dao zakletvu masonskom redu da će šutjeti do kraja života, i naravno neće nikada reći istinu.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Sve napetiji odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije mogli bi se naći pred novim izazovom: ispitivanjem Rusije da li su Amerikanci sletjeli na Mjesec

Utjecajni američki list izvještava da je Vladimir Markin, glasnogovornik Istražne komisije ruske vlade, u ruskom dnevniku “Izvestia” u utorak poručio da bi takva istraga mogla rezultirati novim uvidima u povijesna putovanja u svemir.

I prema navodima Moskovskog Timesa, Markin bi podržao istragu koja bi se bavila nestankom originalnih snimaka s posljednjeg slijetanja na Mjesec 1969. godine, kao i gdje se nalazi kamenje donijeto sa Zemljinog prirodnog satelita tijekom nekoliko misija, prenosi Washington Post.

Ne tvrdimo da nisu letjeli (do Mjeseca) i napravili film o tome. Ali, svi znanstveni, ili možda kulturni, artefakti su dio ostavštine ljudske vrste i njihov nestanak je zajednički gubitak. Istraga će pokazati što se dogodilo – istakao je Markin.

Međutim, Markinove riječi najvjerojatnije neće zabrinuti NASA-ine dužnosnike.

Još 2009. godine, predstavnici Američke agencije za istraživanje svemira priznali su da je zbog mjera štednje obrisano 200.000 snimaka (obratite pozornost na “mjere štednje”), među kojima su bili i izvorni video-zapisi prvog slijetanja na Mjesec.

NASA je, ipak, uspjela doći do kopija snimaka slijetanja zahvaljujući izvorima poput arhive stanice CBS News. Sa druge strane, NASA je isticala da su tlo i kamen s Mjeseca jedinstveni.

Razlikuju se od bilo čega na Zemlji u toliko različitih aspekata – naglasio je 2001. godine David McKay, jedan od čelnika NASA-inog ogranka “Johnsonov svemirski centar”, gdje se skladišti najveći dio materijala pribavljenog na misijama. No na kraju se ipak postavlja pitanje, zašto Amerikanci nisu sletjeli ponovo na mjesec u zadnjih 50 godina?

 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
(tportal.hr,youtube/uredio:nsp)

Predsjednik Eisenhower podupirao je plan koji nije ostvaren, ali je kroz njega izgrađena mreža špijunskih satelita

Nikada kraja naučnoj fantastici koja stiže iz novootkrivenih dokumenata. Ovaj put se radi o bazi koja bi prosječno bila udaljena 384 400 km (udaljenost Zemlja-Mjesec), da bi se napala zemlja udaljena u prosjeku 5000 km. Zašto je Eisenhower iznosio takve priče u javnost, no svemirska utrka je već počela, a time i medijsko obmanjivanje!

Američka je vojska još 1959. godine planirala na Mjesecu instalirati vojnu bazu koja bi se koristila za nadzor u špijunske i komunikacijske svrhe, pokazuje tajni dokument Projekt Horizon koji je od nedjelje dostupan javnosti. Dokument, koji sadrži 100 stranica, deklasificiran je na 45. obljetnicu spuštanja NASA-ine misije Apollo 11 na Mjesec, ali i u trenutku kada su odnosi između SAD-a i Rusije dostigli najnižu točku od završetka Hladnog rata.

Zaostajali za Sovjetima

Kada je 21. srpnja 1969. godine u svojoj šetnji po Mjesečevu moru tišine Neil Armstrong izgovorio glasovitu rečenicu o “malom koraku za čovjeka, a velikom za čovječanstvo”, iza Amerike i Sovjetskog Saveza već je bilo desetljeće hladnoratovskog nadmetanja u svemiru.

U tom su ratu Rusi dugo prednjačili. Oni su u listopadu 1957. godine lansirali prvi umjetni satelit Sputnjik 1, a mjesec dana poslije i Sputnjik 2 s moskovskom kujicom lutalicom Lajkom, prvim živom bićem poslanim sa Zemlje u svemir (žrtvovana u ime tehnološkog i hladnoratovskog nadmetanja, Lajka je umrla u mukama). Prvi čovjek u svemiru bio je 1961. godine kozmonaut Jurij Gagarin, a slijedila ga je 1963. godine kozmonautkinja Valentina Terješkova, prva žena u svemiru.

Gradnja baze na Mjesecu sa stalnom posadom trebala je biti izvedena u šest faza, a iz nje bi se vodili napadi na Zemlji, ali i u svemiru

No, predsjednik John F. Kennedy u svom je glasovitom govoru 1962. godine naciji obećao da će prvi čovjek na Mjesecu biti Amerikanac. Dok su se američki astronauti i ruski kozmonauti javno utrkivali tko će prvi stići na Mjesec, drugi aspekti te utrke odvijali su se u tajnosti.

Netom objavljeni Projekt Horizon otkriva planove o uspostavljanju američke vojne baze na Mjesecu koja bi bila korištena za razvoj tehnika nadzora Zemlje i svemira.

Moćna špijunska mreža

Američka vojska planirala je uspostavljanje baze u šest faza, od kojih bi prva počela u studenom 1964. godine, a zadnja završila u lipnju 1969. godine, kada bi Mjesečeva baza postala operativna. Zamisao je, također, bila da se u sklopu vojnog sustava na Mjesecu mogu pokrenuti napadi ne samo na pojedine ciljeve na Zemlji nego i u svemiru.

Objavljeni dokumenti otkrivaju i to da je američka vojska namjeravala istražiti učinke eksplozije atomske bombe na Mjesecu ili njegovoj blizini. Zanimljivo je da je u jednu od tih studija 1959. godine bio uključen i astronom Carl Sagan koji je tada bio mlada zvijezda u usponu.

Studiju je vodio Leonard Reiffel iz Vojnog istraživačkog instituta u Illinoisu koji je mnogo godina poslije priznao da je glavna intencija bila da se eksplozijom atomske bombe u blizini Mjeseca “cijeli svijet zadivi američkoj snazi i moći”.

No, taj je projekt napušten kad je njegovo vodstvo shvatilo da rizici nadmašuju moguće benefite. Iako mnogi od ciljeva u sklopu Projekta Horizon nikad nisu ostvareni, neke od ideja realizirane su u drukčijem obliku. Tako je američka svemirska tajna služba National Reconnaissance Office (NRO) stvorila moćnu mrežu satelita koji prate cijeli svijet.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)