Većina država u svijetu gomila zalihe zlata, Hrvatska je jedna od rijetkih u svijetu koja nema zalihe zlata – tko je kriv i zašto su ga rasprodali još 2005. godine

Prema podacima World Gold Council početkom 2018. godine Rusija je u svojim državnim trezorima držala 1890,8 tona zlata, a u jesen ih ima već 1944. Razliku je ova zemlja nakupovala u samo tri mjeseca, što se, uz totalnu rasprodaju američkih državnih obveznica u Rusiji, tumačilo pripremom Rusije za smanjenje izloženosti američkom dolaru u dobu zahuktavanja carinskih ratova, udara Washingtona i na Tursku i na Iran. Drugim riječima, Rusija se za opasno razdoblje priprema gomilanjem zlata.

Nasuprot takvoj politici stoji Hrvatska koja je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nema apsolutno nikakvih zlatnih rezervi. Od zemalja bivše Jugoslavije Srbija danas ima najveće rezerve – 19,5 tona, potom Makedonija 6,9 tona, pa Slovenija 3,2 tone i BiH 3 tone. Za Hrvatsku World Gold Council navodi da zlatnih rezervi uopće nema, za što znamo da je posljedica čuvene rasprodaje 15,5 tona zlata iz Hrvatske još 2005. kada je guverner HNB-a bio Željko Rohatinski.

Bila je riječ o zlatu koje je Republika Hrvatska dobila podjelom imovine SFR Jugoslavije kao nasljednica SR Hrvatske u skladu sa svojih oko 28,5 posto udjela u BDP-u države koja se raspala 1991. U međuvremenu se dogodila svjetska financijska kriza, posebno posljednjih godina diljem svijeta snažnije ekonomije idu za tim da gomilaju svoje rezerve. Kada je 2011., još dok je Hugo Chavez bio živ, Venezuela zatražila od SAD-a da joj vrati zlato koje je držala u američkim trezorima, Washington je na to reagirao tvrdeći da je to direktan udar na SAD, odnosno dolar.

Kada je ubrzo poslije toga, pod pritiskom javnosti u Njemačkoj, Angela Merkel odlučila povući svoje zlatne rezerve iz SAD-a, reakcije nisu više bile tako žestoke. Njemačkom javnosti naprosto se proširila sumnja da njemačko zlato više nije tamo i zahtijevala je da ga se prebaci u Njemačku. A Hrvatska?

2005. smo imali 15 tona najčišćeg zlata, onog 99,99 posto čistoće, a danas nemamo ni grama. U doba kada je HNB prodao to zlato, bila je riječ o cijeni koja je bila najniža u posljednjih 10 godina! Premda se zlato prodaje u trenutku najvećih kriza, mi smo ga se riješili u doba Sanaderove vlade, kad je pokrenut gospodarski rast, a nezaposlenost počela drastično padati. Tom prodajom, prema najslabijoj računici naših ekonomista, izgubili smo pet milijardi kuna.

No neke projekcije govore i o gubitku od 30 pa i više milijardi! Zašto je Hrvatska prodala zlato u trenutku kad je cijena za uncu, a jedna unca sadrži 31,1035 grama, bila samo dvjestotinjak dolara, a poslije se popela i na 1800 dolara!? Zašto smo zlato prodavali u trenutku kad su mnogi svjetski ekonomisti upozoravali da cijena raste 10 posto na godinu i da će sigurno prijeći granicu od 1000 dolara za četiri do pet godina? O tome postoje tri oprečne teorije, a jednu od njih ruše i same izjave iz HNB-a.

#Prema prvoj verziji, koja je dugo kružila u hrvatskoj javnosti (a pokazala se netočnom), zlato smo prodali na preporuku MMF-a, koji je smatrao da je bolje kapitalizirati ta sredstva. Navodno su slične preporuke dolazile i iz drugih financijskih središta moći, ali svoje zlatne rezerve tada nitko od zemalja na Zapadu nije prodavao.

#Druga teorija govori o visokim troškovima čuvanja toga zlata u SAD-u, te je to i verzija koje su se godinama poslije držali u HNB-u. Bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski prije nekoliko godina je rekao da je “priča o hrvatskom zlatu stara i prežvakana”. No, da se to zlato prodalo u trenutku kada mu je cijena dosegnula 1800 dolara za uncu, Hrvatska bi na prodaji zaradila nevjerojatnih pet milijardi kuna! Zato ne čudi i treća teorija, ona koja govori o zavjeri svjetskih financijskih središta moći i dosluhu s vrhom HNB-a.

Rohatinski je prije pojašnjavao kako su zlato prodali po burzovnoj cijeni koja je tad bila na snazi te da su prinosi na devizne rezerve bili daleko veći od prinosa na zlato, pa je bilo logično “zamijeniti” zlato devizama. No, upućeni kažu da i nije Rohatinski bio taj koji vodio rasprodaju naših zlatnih poluga. Navodno je glavni ideolog čitave priče bio Zdravko Rogić, Čačićev HNS-ovac, koji je punih 20 godina u HNB-u bio zadužen upravo za sukcesiju bivše imovine.

Istog tog Rogića se, usput, smatra i jednim od glavnih krivaca što do danas nije riješen slučaj stare štednje Ljubljanske banke (Rogić je za pitanje Ljubljanske banke kao svog suradnika imenovao Marijana Klanca, koji je poslije postao direktor pravnih poslova u HNB-u i koji je tijekom nastanka duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama bio direktor pravne službe upravo te Ljubljanske banke, glavne filijale Zagreb!).

Prije nekoliko godina ekonomist Goran Marić u medijima je izjavio da “niti jedna Vlada ne želi vidjeti da je HNB samo na upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama i na prodaji zlata u sedam, osam godina izgubila 30 milijardi kuna!” On je tada prozvao bivšeg guvernera Škreba (bio na čelu HNB-a do 2000.) i njegovog zamjenika Rogića kao najodgovornije i za slom našeg bankarskog sustava u devedesetima, koji je koštao zemlju gotovo 90 milijardi kuna.

Tada smo, podsjetimo, ostali bez domaćih banaka, a od njihove rasprodaje stranim vlasnicima dobili smo jedva 5,4 milijarde kuna. Dvojbena procjena HNB-a o prodaji zlata ni danas nema pravoga opravdanja. Unca zlata tada je vrijedila od 220 do 240 dolara. Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijuna dolara.

Upravo te godine Hrvatska je u Bruxellesu potpisala Dodatak ugovoru o pitanju sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ na računima u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu. No, niz ekonomista u takvom potezu sa zlatom nije vidio problem, tako ni Ljubo Jurčić koji je prije nekoliko godina za Express rekao da je to bio uredan potez.

“Ako je Hrvatska mogla čuvati zlato, nismo ga trebali prodati, a ako smo ga prodali po cijeni koja je tada bila na snazi, onda je to u redu. Zlato više nema vrijednost koju je imalo u povijesti osobito količina koju smo mi imali. Igra sa zlatom je danas čista špekulacija. U krizna vremena poduzetnici pokreću špekulacijski balon potičući ljude na prodaju zlata i stvaraju takvu atmosferu. Tada cijena zlata skoči s recimo 270 dolara po unci zlata na 2300 dolara i onda špekulanti zarade tri, četiri ili deset puta više. No ne možete predvidjeti i znati kada će do toga doći i hoće li doći”, kazao je tada.

Kako bilo, godinama uoči rasprodaje hrvatskog zlata postojale su prognoze da će zlato rasti, što se i obistinilo. A, zahvaljujući internetu, takve prognoze su danas dostupne svima, pa i ekonomskim laicima. Procjenjuje se da danas u svijetu ukupno ima oko 165.000 tona zlata. Najveći kolač posjeduje SAD s oko 8130 tona, a velika većina zemalja upravo je ondje pohranila svoje poluge.

“SAD ima zlata jer time održava svoju bilancu. Kada bi prodali deset posto, srušili bi je. Priča sa zlatom je mješavina monetarne politike i špekulantskih poslova. Amerikanci njime umjetno drže bilance, a njihova snaga nije u zlatu, već u, primjerice, vojsci. Kao najveća vojna sila ondje je najsigurnije”, komentirao je Jurčić.

Damir Novotny u to je vrijeme rekao da pravi problem Hrvatske nije u tome što više nema rezervi zlata, nego to što nema rezerve plina i hrane. Zlato je, objašnjavao je, davno napušteno kao podloga za emisiju novca jer je ono još ’70-ih godina prošlog stoljeća prestalo biti monetarni instrument.

Što se Hrvatske tiče, ironično je da je misterij oko državnog zlata kod nas situacija koja se povijesno ponavlja. Čak još od doba NDH kada se “ustaško zlato”, oteto Židovima u Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, provlačilo po katedralskim katakombama. Dandanas njemu nema traga, osim povremenih špekulacija da je ono na kraju završilo u Vatikanu.

U vrijeme NDH Židovima je oteto sve što se dalo i većina im nikada nije vraćena. No zlato je ostalo najveći misterij.

“Činjenica je da su za vrijeme Pavelića Židovi u zlatu plaćali da ih ne diraju. No, o kojim količinama zlata je riječ, može se samo špekulirati. Ako se i negdje bilježilo na kraju su dokumenti uništeni. Naravno nije se radilo samo o otimanju zlata već i vrijednosnih papira, a o imovini da i ne govorimo. No zlato uvijek najviše pobuđuje zanimanje. Pokojni svećenik i povjesničar Krunoslav Draganović prvi je bio radio intervjue s preživjelih s Bleiburga i od njih saznao za dio priča o zlatu. No ono će zauvijek ostati misterija”, kazao je svojedobno povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Goran Hutinec.

On je tada dodao da se dio zlata za vrijeme NDH skrivao u sanducima u zagrebačkoj Katedrali jer je ona slovila kao najsigurnije mjesto.

“Naravno nitko sa sigurnošću ne zna gdje je potom završilo, ali spominju se dva odredišta; Vatikan i Austrija. Nekoliko mjeseci prije završetka rata Pavelićeva supruga koja je bila zadužena za ratnu siročad, s tom djecom je pobjegla u dvorac u Austriju. Pretpostavljalo se da je s njom u Austriji završilo i dio zlata. Komunisti su kasnije ondje iskapali, no nema pismenog traga o tome jesu li ga ondje našli”, rekao je Hutinec.

Iako je tada bila opća nestašica, dodaje za Pavelića i zlato uvijek se našlo goriva i automobila.

“Pavelić nije pješačio niti je bježao na noge. Pa obzirom da je sa sobom, navodno, nosio i zlato, sigurno su ga prevozili adekvatnim vozilima”, dodao je.

Pisani tragovi iz srpskih medija govore da je uoči Drugog svjetskog rata Jugoslavija posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata. U Velikoj Britaniji je 1939. bilo pohranjeno 44.887 kilograma zlata. Obzirom da se nakon početka rata očekivao napad na Veliku Britaniju, Jugoslavija je odlučila zlato prebaciti u SAD.

Od predratnih 84 tone, nakon rata ostalo je 49 tona zlata. Srpski mediji pišu da su ustaše ukrali 1090 tona, a preostalo su, navodno, “oteli” Amerikanci koji su tražili da zlatom naplate zaplijenjenu imovinu njihovih građana koju su imali u Jugoslaviji. Uzeli su zlata u vrijednosti 17 milijuna dolara iako je ona vrijedila oko pet milijuna dolara.

Američki Državni odsjek izvijestio je 1998. da su ustaše potkraj rata, odnoseći državni novac, odnijeli i imovinu otetu Židovima i drugim žrtvama rasističke politike u vrijednosti od 80 milijuna tadašnjih dolara, uglavnom u zlatnicima. Ustaška Hrvatska državna banka je 1944. dio zlata od 1338 kilograma pohranila u Švicarskoj nacionalnoj banci. No Amerikanci pretpostavljaju da se tu ne radi o Židovskom zlatu nego o zlatu iz sarajevskog deponija Narodne banke Kraljevine Jugoslavije.

Švicarka je kasnije Jugoslaviji vratila 980 kilograma, a ostalih 358 nitko više nije spominjao. Obzirom da još nisu otvoreni vatikanski arhivi s dokumentima iz pontifikata Pija XII (1939. – 1958.) gdje se očekuje da bi se mogli naći tragovi o ustaškom zlato, samo se može špekulirati da je ono ondje i završilo. No, na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu 1997. zaključilo se da se u hrvatskim državnim arhivima ipak mogu pronaći neki podaci, što je tada potvrdilo i hrvatsko izaslanstvo.

U Londonu je tada objavljeno da su ustaške zlatne rezerve iznosile 45 sanduka zlata nepoznate vrijednosti. Od toga su 32 sanduka bila skrivena u Franjevačkom samostanu u Zagrebu te su 1946. predani emisijskoj Narodnoj banci Jugoslavije. Ostalih 13 sanduka palo je u ruke Ante Pavelića. Zlato je s Pavelićem i njegovih 1500 ustaša prešlo preko Bleiburga u automobilskoj koloni. Iza toga gubi mu se svaki trag.

U priču oko zlatnih poluga sumnjiva porijekla bio je 2007. spominjan i bivši premijer Ivo Sanader. Tada je hrvatski list iz Zadra pisao da je Sanader 2003., dvije godine prije no što je HNB prodao i zadnje hrvatske zlatne poluge, pohranio na Britanskim djevičanskim otocima 19.875 kilograma zlata.

Tada se procjenjivalo da ono vrijedi 400 milijuna eura. Sporni dokument koji je navodno potvrđivao priču, bio je plasirao Vladimir Zagorec. Tako je i bivši premijer dobio svoju mističnu priču koja će se pamtiti kao “Sanaderovo izgubljeno zlato”.

(express.hr)

Većina država u svijetu gomila zalihe zlata, Hrvatska je jedna od rijetkih u svijetu koja nema zalihe zlata – tko je kriv i zašto su ga rasprodali još 2005. godine

Prema podacima World Gold Council početkom ove godine Rusija je u svojim državnim trezorima držala 1890,8 tona zlata, a danas ih ima već 1944.

Razliku je ova zemlja nakupovala u protekla tri mjeseca, što se, uz totalnu rasprodaju američkih državnih obveznica u Rusiji, tumači pripremom Rusije za smanjenje izloženosti američkom dolaru u dobu zahuktavanja carinskih ratova, udara Washingtona i na Tursku i na Iran.

Drugim riječima, Rusija se za opasno razdoblje priprema gomilanjem zlata. Nasuprot takvoj politici stoji Hrvatska koja je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nema apsolutno nikakvih zlatnih rezervi.

Od zemalja bivše Jugoslavije Srbija danas ima najveće rezerve – 19,5 tona, potom Makedonija 6,9 tona, pa Slovenija 3,2 tone i BiH 3 tone. Za Hrvatsku World Gold Council navodi da zlatnih rezervi uopće nema, za što znamo da je posljedica čuvene rasprodaje 15,5 tona zlata iz Hrvatske još 2005. kada je guverner HNB-a bio Željko Rohatinski.

Bila je riječ o zlatu koje je Republika Hrvatska dobila podjelom imovine SFR Jugoslavije kao nasljednica SR Hrvatske u skladu sa svojih oko 28,5 posto udjela u BDP-u države koja se raspala 1991. U međuvremenu se dogodila svjetska financijska kriza, posebno posljednjih godina diljem svijeta snažnije ekonomije idu za tim da gomilaju svoje rezerve.

Kada je 2011., još dok je Hugo Chavez bio živ, Venezuela zatražila od SAD-a da joj vrati zlato koje je držala u američkim trezorima, Washington je na to reagirao tvrdeći da je to direktan udar na SAD, odnosno dolar.

Kada je ubrzo poslije toga, pod pritiskom javnosti u Njemačkoj, Angela Merkel odlučila povući svoje zlatne rezerve iz SAD-a, reakcije nisu više bile tako žestoke. Njemačkom javnosti naprosto se proširila sumnja da njemačko zlato više nije tamo i zahtijevala je da ga se prebaci u Njemačku. A Hrvatska?

2005. smo imali 15 tona najčišćeg zlata, onog 99,99 posto čistoće, a danas nemamo ni grama. U doba kada je HNB prodao to zlato, bila je riječ o cijeni koja je bila najniža u posljednjih 10 godina!

Premda se zlato prodaje u trenutku najvećih kriza, mi smo ga se riješili u doba Sanaderove vlade, kad je pokrenut gospodarski rast, a nezaposlenost počela drastično padati. Tom prodajom, prema najslabijoj računici naših ekonomista, izgubili smo pet milijardi kuna.

No neke projekcije govore i o gubitku od 30 pa i više milijardi! Zašto je Hrvatska prodala zlato u trenutku kad je cijena za uncu, a jedna unca sadrži 31,1035 grama, bila samo dvjestotinjak dolara, a poslije se popela i na 1800 dolara!? Zašto smo zlato prodavali u trenutku kad su mnogi svjetski ekonomisti upozoravali da cijena raste 10 posto na godinu i da će sigurno prijeći granicu od 1000 dolara za četiri do pet godina?

O tome postoje tri oprečne teorije, a jednu od njih ruše i same izjave iz HNB-a. Prema prvoj verziji, koja je dugo kružila u hrvatskoj javnosti (a pokazala se netočnom), zlato smo prodali na preporuku MMF-a, koji je smatrao da je bolje kapitalizirati ta sredstva.

Navodno su slične preporuke dolazile i iz drugih financijskih središta moći, ali svoje zlatne rezerve tada nitko od zemalja na Zapadu nije prodavao. Druga teorija govori o visokim troškovima čuvanja toga zlata u SAD-u, te je to i verzija koje su se godinama poslije držali u HNB-u.

Bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski prije nekoliko godina je rekao da je “priča o hrvatskom zlatu stara i prežvakana”. No, da se to zlato prodalo u trenutku kada mu je cijena dosegnula 1800 dolara za uncu, Hrvatska bi na prodaji zaradila nevjerojatnih pet milijardi kuna! Zato ne čudi i treća teorija, ona koja govori o zavjeri svjetskih financijskih središta moći i dosluhu s vrhom HNB-a.

Rohatinski je prije pojašnjavao kako su zlato prodali po burzovnoj cijeni koja je tad bila na snazi te da su prinosi na devizne rezerve bili daleko veći od prinosa na zlato, pa je bilo logično “zamijeniti” zlato devizama.

No, upućeni kažu da i nije Rohatinski bio taj koji vodio rasprodaju naših zlatnih poluga. Navodno je glavni ideolog čitave priče bio Zdravko Rogić, Čačićev HNS-ovac, koji je punih 20 godina u HNB-u bio zadužen upravo za sukcesiju bivše imovine.

Istog tog Rogića se, usput, smatra i jednim od glavnih krivaca što do danas nije riješen slučaj stare štednje Ljubljanske banke (Rogić je za pitanje Ljubljanske banke kao svog suradnika imenovao Marijana Klanca, koji je poslije postao direktor pravnih poslova u HNB-u i koji je tijekom nastanka duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama bio direktor pravne službe upravo te Ljubljanske banke, glavne filijale Zagreb!).

Prije nekoliko godina ekonomist Goran Marić u medijima je izjavio da “niti jedna Vlada ne želi vidjeti da je HNB samo na upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama i na prodaji zlata u sedam, osam godina izgubila 30 milijardi kuna!”

On je tada prozvao bivšeg guvernera Škreba (bio na čelu HNB-a do 2000.) i njegovog zamjenika Rogića kao najodgovornije i za slom našeg bankarskog sustava u devedesetima, koji je koštao zemlju gotovo 90 milijardi kuna.

Tada smo, podsjetimo, ostali bez domaćih banaka, a od njihove rasprodaje stranim vlasnicima dobili smo jedva 5,4 milijarde kuna. Dvojbena procjena HNB-a o prodaji zlata ni danas nema pravoga opravdanja. Unca zlata tada je vrijedila od 220 do 240 dolara.

Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijuna dolara. Upravo te godine Hrvatska je u Bruxellesu potpisala Dodatak ugovoru o pitanju sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ na računima u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu.

No, niz ekonomista u takvom potezu sa zlatom nije vidio problem, tako ni Ljubo Jurčić koji je prije nekoliko godina za Express rekao da je to bio uredan potez. “Ako je Hrvatska mogla čuvati zlato, nismo ga trebali prodati, a ako smo ga prodali po cijeni koja je tada bila na snazi, onda je to u redu. Zlato više nema vrijednost koju je imalo u povijesti osobito količina koju smo mi imali. Igra sa zlatom je danas čista špekulacija.

U krizna vremena poduzetnici pokreću špekulacijski balon potičući ljude na prodaju zlata i stvaraju takvu atmosferu. Tada cijena zlata skoči s recimo 270 dolara po unci zlata na 2300 dolara i onda špekulanti zarade tri, četiri ili deset puta više. No ne možete predvidjeti i znati kada će do toga doći i hoće li doći”, kazao je tada.

Kako bilo, godinama uoči rasprodaje hrvatskog zlata postojale su prognoze da će zlato rasti, što se i obistinilo. A, zahvaljujući internetu, takve prognoze su danas dostupne svima, pa i ekonomskim laicima. Procjenjuje se da danas u svijetu ukupno ima oko 165.000 tona zlata. Najveći kolač posjeduje SAD s oko 8130 tona, a velika većina zemalja upravo je ondje pohranila svoje poluge.

“SAD ima zlata jer time održava svoju bilancu. Kada bi prodali deset posto, srušili bi je. Priča sa zlatom je mješavina monetarne politike i špekulantskih poslova. Amerikanci njime umjetno drže bilance, a njihova snaga nije u zlatu, već u, primjerice, vojsci. Kao najveća vojna sila ondje je najsigurnije”, komentirao je Jurčić.

Damir Novotny u to je vrijeme rekao da pravi problem Hrvatske nije u tome što više nema rezervi zlata, nego to što nema rezerve plina i hrane. Zlato je, objašnjavao je, davno napušteno kao podloga za emisiju novca jer je ono još ’70-ih godina prošlog stoljeća prestalo biti monetarni instrument.

Što se Hrvatske tiče, ironično je da je misterij oko državnog zlata kod nas situacija koja se povijesno ponavlja. Čak još od doba NDH kada se “ustaško zlato”, oteto Židovima u Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, provlačilo po katedralskim katakombama. Dandanas njemu nema traga, osim povremenih špekulacija da je ono na kraju završilo u Vatikanu.

U vrijeme NDH Židovima je oteto sve što se dalo i većina im nikada nije vraćena. No zlato je ostalo najveći misterij. “Činjenica je da su za vrijeme Pavelića Židovi u zlatu plaćali da ih ne diraju. No, o kojim količinama zlata je riječ, može se samo špekulirati. Ako se i negdje bilježilo na kraju su dokumenti uništeni.

Naravno nije se radilo samo o otimanju zlata već i vrijednosnih papira, a o imovini da i ne govorimo. No zlato uvijek najviše pobuđuje zanimanje. Pokojni svećenik i povjesničar Krunoslav Draganović prvi je bio radio intervjue s preživjelih s Bleiburga i od njih saznao za dio priča o zlatu. No ono će zauvijek ostati misterija”, kazao je svojedobno povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Goran Hutinec.

On je tada dodao da se dio zlata za vrijeme NDH skrivao u sanducima u zagrebačkoj Katedrali jer je ona slovila kao najsigurnije mjesto.

“Naravno nitko sa sigurnošću ne zna gdje je potom završilo, ali spominju se dva odredišta; Vatikan i Austrija. Nekoliko mjeseci prije završetka rata Pavelićeva supruga koja je bila zadužena za ratnu siročad, s tom djecom je pobjegla u dvorac u Austriju. Pretpostavljalo se da je s njom u Austriji završilo i dio zlata. Komunisti su kasnije ondje iskapali, no nema pismenog traga o tome jesu li ga ondje našli”, rekao je Hutinec.

Iako je tada bila opća nestašica, dodaje za Pavelića i zlato uvijek se našlo goriva i automobila. “Pavelić nije pješačio niti je bježao na noge. Pa obzirom da je sa sobom, navodno, nosio i zlato, sigurno su ga prevozili adekvatnim vozilima”, dodao je.

Pisani tragovi iz srpskih medija govore da je uoči Drugog svjetskog rata Jugoslavija posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata. U Velikoj Britaniji je 1939. bilo pohranjeno 44.887 kilograma zlata. Obzirom da se nakon početka rata očekivao napad na Veliku Britaniju, Jugoslavija je odlučila zlato prebaciti u SAD. Od predratnih 84 tone, nakon rata ostalo je 49 tona zlata.

Srpski mediji pišu da su ustaše ukrali 1090 tona, a preostalo su, navodno, “oteli” Amerikanci koji su tražili da zlatom naplate zaplijenjenu imovinu njihovih građana koju su imali u Jugoslaviji. Uzeli su zlata u vrijednosti 17 milijuna dolara iako je ona vrijedila oko pet milijuna dolara.

Američki Državni odsjek izvijestio je 1998. da su ustaše potkraj rata, odnoseći državni novac, odnijeli i imovinu otetu Židovima i drugim žrtvama rasističke politike u vrijednosti od 80 milijuna tadašnjih dolara, uglavnom u zlatnicima.

Ustaška Hrvatska državna banka je 1944. dio zlata od 1338 kilograma pohranila u Švicarskoj nacionalnoj banci. No Amerikanci pretpostavljaju da se tu ne radi o Židovskom zlatu nego o zlatu iz sarajevskog deponija Narodne banke Kraljevine Jugoslavije.

Švicarka je kasnije Jugoslaviji vratila 980 kilograma, a ostalih 358 nitko više nije spominjao. Obzirom da još nisu otvoreni vatikanski arhivi s dokumentima iz pontifikata Pija XII (1939. – 1958.) gdje se očekuje da bi se mogli naći tragovi o ustaškom zlato, samo se može špekulirati da je ono ondje i završilo.

No, na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu 1997. zaključilo se da se u hrvatskim državnim arhivima ipak mogu pronaći neki podaci, što je tada potvrdilo i hrvatsko izaslanstvo. U Londonu je tada objavljeno da su ustaške zlatne rezerve iznosile 45 sanduka zlata nepoznate vrijednosti. Od toga su 32 sanduka bila skrivena u Franjevačkom samostanu u Zagrebu te su 1946. predani emisijskoj Narodnoj banci Jugoslavije. Ostalih 13 sanduka palo je u ruke Ante Pavelića.

Zlato je s Pavelićem i njegovih 1500 ustaša prešlo preko Bleiburga u automobilskoj koloni. Iza toga gubi mu se svaki trag. U priču oko zlatnih poluga sumnjiva porijekla bio je 2007. spominjan i bivši premijer Ivo Sanader.

Tada je hrvatski list iz Zadra pisao da je Sanader 2003., dvije godine prije no što je HNB prodao i zadnje hrvatske zlatne poluge, pohranio na Britanskim djevičanskim otocima 19.875 kilograma zlata. Tada se procjenjivalo da ono vrijedi 400 milijuna eura.

Sporni dokument koji je navodno potvrđivao priču, bio je plasirao Vladimir Zagorec. Tako je i bivši premijer dobio svoju mističnu priču koja će se pamtiti kao “Sanaderovo izgubljeno zlato”.
 
(express.hr)

Prosvjed se održava protiv postupaka nove Vlade, a počinje u 18.30

Sutra će se na Trgu svetog Marka održati prosvjed protiv postupaka i izjava nove Vlade i njenih članova. Prosvjed formalno organizira Radnička fronta, a planirani početak je u 18.30 sati.

“Svi imamo zajednički cilj – da izrazimo svoje neslaganje s onim što nova vlast radi, govori i smjera i tko se u njoj nalazi! Sve ostalo je puno manje bitno. Ako se slažete bar s dijelom rečenoga i ako niste oduševljeni onime što govori nova vlast, fašistoidnim listama i mjerenjem ‘domoljublja’, dođite u ponedjeljak 1. veljače u 18.30h na Markov trg na protest!”, navedeno je u pozivu na prosvjed.

Razlozi prosvjeda

Objašnjenje organizatora zašto organiziraju ovaj prosvjed prenosimo u cijelosti i bez intervencija.

U ponedjeljak će se održati Prosvjed “izdajnika” na Markovu trgu. S obzirom na buru reakcija koje su nastale, jasno je čemu prosvjed, ali ponovit ćemo još jednom zašto se smatramo “izdajnicima” i zašto i sve ostale “izdajice” zovemo da nam se pridruže. “Izdajice”“ smo:

• jer ne želimo živjeti u državi gdje profesionalni “domoljubi” sastavljaju liste nepoćudnih, ukidaju životno partnerstvo, ograničavaju umjetnu oplodnju, uništavaju kulturu i (i dosad jedva postojeće) medijske slobode, dok istodobno po tko zna koji put pljačkaju čitavo društvo, krešu radnička prava, smanjuju plaće i pogoduju korporacijama
• jer ne želimo da nam Karamarko određuje što smijemo govoriti u javnosti
• jer ne smatramo da su profesionalni “branitelji” (a u stvarnosti fašistoidna bojna plaćenika koja štiti HDZ-ovu kleptokraciju) uzor i mjerilo svega u ovoj zemlji
• jer mislimo da HDZ nije “stvorio Hrvatsku” (“slučajno” baš u isto vrijeme kad su se raspali i SSSR i Čehoslovačka) nego opljačkao Hrvatsku
• jer držimo da Franjo Tuđman nije bio “otac domovine” nego autokrat, ksenofob i rodonačelnik ideje o “200 bogatih obitelji”
• jer ne smatramo da, nažalost, imamo puno toga čime se možemo ponositi u ovoj uništenoj, osiromašenoj i opljačkanoj zemlji
• jer ne mislimo da vikanje “Hrvatska, Hrvatska…” i držanje ruke na srcu za vrijeme himne može zamijeniti sram koji osjećamo dok moramo kopati po smeću ili gledati druge kako su prisiljeni da to čine, dok pobjednici privatizacije uživaju u svojim dvorcima i na jahtama
• jer se ne slažemo da su mržnja prema drugima i drugačijima nešto pozitivno
• jer ne mislimo da je različitost loša niti ikoga mrzimo zato što je stranac, Srbin, musliman, LGBT, ljevičar, Jugoslaven/“Jugoslaven“, ateist…
• jer ne želimo da simpatizeri NDH budu ministri kulture
• jer želimo društvo solidarnosti, jednakosti, socijalne pravde i tolerancije a ne društvo mržnje, eksploatacije i netolerancije

Mjerenje domoljublja

Inicijativu za ovaj prosvjed je pokrenula i organizira Radnička fronta, kao progresivna politička organizacija koja se zalaže ne samo za radnička prava, nego i za ljudska, manjinska, seksualna i sva ostala prava. Međutim, to ne znači da Radnička fronta na bilo koji način ovaj protest prisvaja niti da je on otvoren samo onima koji se s RF-om i inače slažu u svemu – na njega su potpuno dobrodošli svi koji imaju nešto reći po pitanju nove vlade, bilo da se slažu s našim razlozima, bilo da se slažu samo s nekima od njih ili da imaju neke treće razloge.

Svi imamo zajednički cilj – da izrazimo svoje neslaganje s onim što nova vlast radi, govori i smjera i tko se u njoj nalazi! Sve ostalo je puno manje bitno. Ako se slažete bar s dijelom rečenoga i ako niste oduševljeni onime što govori nova vlast, fašistoidnim listama i mjerenjem “domoljublja”, dođite u ponedjeljak 1. veljače u 18:30h na Markov trg na protest!
 
(telegram.hr/uredio:NSP)

Uskoro nećemo imati što za jesti, kriza je sve jača, zalihe se tope, natalitet rekordno pada, sve više ljudi oboljeva od raka, no mi se još uvijek uvelike bavimo prošlošću. pravim istinama i teorijama zavjere iz 2. Svjetskog rata

No, neke se stvari u povijesti moraju rasčistiti, a neke ne moraju. Pitanje je koje se stvari moraju, a koje ne moraju rasčistiti iz povijesti.

Američka povjesničarka židovskog podrijetla, doktorirala je na temu ‘Spašavanje Židova u bivšoj Jugoslaviji’ prilikom čega je pregledala nevjerojatnih pet tisuća dokumenata iz tog doba koji su ju naveli da se danas bori kako bi pobila sve optužbe koje su se strovalile na blaženog Alojzija Stepinca za kojeg tvrdi da je zaista imao osobine svetaca.

‘On je spašavao Židove, i grupe i pojedince’ rekla je dr. Eshter Gitman koja je gostovala na Laudato televiziji na kojoj je u intervjuu izrekla mnogo zanimljivih stvari o kojima Hrvati nemaju pojma jer ih razni Goldsteini i sl. desetljećima trolaju iskrivljenom povijesti koja nalaže da su ‘Hrvati genocidan narod’.

Međutim Gitman tvrdi upravo suprotno, da se Hrvatima divi cijeli svijet jer ono što je ona pronašla kopajući po dokumentima nije nađeno niti u jednoj drugoj zemlji.

To su dokumenti koje su za vrijeme NDH potpisivali obični ljudi, Hrvati koji su svojim potpisom i pismom Paveliću spašavali Židove koji su im bili susjedi, prijatelji, rođaci itd.

‘Kad sam te dokumente pokazala svojim profesorima u Americi oni nisu mogli vjerovati. U tim dokumentima je iskazana dobrota Hrvata i to obićnih ljudi koji se nisu bojali, koji nisu čak možda ni razumjeli da bi ih njihov potpis mogao stajati života.

Usprkos životnoj opasnosti na tisuće obićnih ljudi potpisalo je da ne žele da se progone njihovi susjedi, rođaci, prijatelji, židovi, a takva dobrota nije zabilježenja nigdje u povijesti, ni u jednoj zemlji’, rekla je Gitman.

Fantastičan intervju s doktoricom povijesti koja razotkriva istinu o Stepincu, Hrvatima i Židovima u Jugoslaviji pogledajte u nastavku!
 

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:NSP)

Globalisti i kapitalizam je dobro odradio svoj posao. Nezaposlenost nikada veća, ekonomija nikada manja, političari su ukrali budućnost građana, mladi ljudi besposleni gledaju i razmišljaju kako će im imigranti-dezerteri uzeti radno mjesto

Ne treba se zavaravati kako su gnjusne ideje rasizma i ksenofobije u Hrvatskoj iskorijenjene te da među nama nema onih koji ljude druge rase vide kao prezrene silovatelje s kojima pošten bijelac nema što činiti

Oni su mladi ljudi, između dvadeset i trideset godina života, iako su neki i tinejdžeri. Neki studiraju, drugi rade, treći su nezaposleni.

Za njih izbjelice iz ratom zahvaćenih bliskoistočnih zermalja nisu ljudi kojima treba pomoći, nego uljezi koji će “silovati naše žene”. Preziru podjednako Arape i Židove – s Azijatima su malo blaži jer “Japanci njeguju rasnu čistoću svoje zemlje”.

Bijela rasa za njih je religija, a na svojim stranicama pozivaju na rasni sveti rat.

Nova generacija rasista

To je, ukratko, slika nove generacije hrvatskih rasista koji su proteklih dana pojačali svoje aktivnosti, vjerojatno motivirani dolaskom izbjegličkog vala. Porast broja ksenofoba bilježi se u brojnim europskim zemljama, pa bi se moglo reći da je Hrvatska samo dio tog trenda. Na ulicama Zagreba upadljiv je porast broja uvredljivih grafita s rasističkim sadržajem, svastikama i porukama kao što je “Ovo je zemlja bijelog čovjeka”.

Poznavatelji radikalne scene s kojima smo proteklih dana razgovarali uvjeravaju nas da se ponovno rađaju i neke dosad zamrle ekstremističke skupine, a Novi Zagreb osvanuo je nedavno oblijepljen plakatima “Masovna imigracija – genocid bijelih nacija”.

Kada se u obzir uzme i podatak da je nedavno istraživanje pokazalo kako čak tri četvrtine maturanata u Hrvatskoj smatra da NDH nije bila fašistička, čini se da se na sceni pojavljuje čitava nova generacija radikala, zbog čega smo odlučili upozoriti na njih.

Najjezivijim se čini Kreativistički pokret Hrvatske, koji očuvanje bijele rase smatra “religijom”, a osim Židova i Arapa, preziru čak i kršćane jer smatraju da ne čine dovoljno za opstanak bijele rase. Kreativizam je pokret koji se bazira na ideologiji Bena Klassena, autora Biblije bijelog čovjeka.

‘Nadmoćna’ bijela rasa

Neki našu ideju smatraju idealnom jer na prvo mjesto postavlja rasu. Smisao je prije svega izvršenje najvažnijeg prirodnog zakona – očuvanje, opstanak i napredak vlastite vrste – u ovom slučaju bijele rase.

Ako pogledate na kakvoj razini se nalazi danas Europa, a na kakvoj, recimo, Afrika, bilo u tehnološkom, društvenom ili kulturološkom smislu, onda vam ne treba diploma nuklearnog fizičara da zaključite kako je bijela rasa itekako nadmoćna u odnosu na Afrikance u ovom primjeru – govore nam rasisti. Njihovo je djelovanje zasad bazirano na lecima i plakatima te internetu, gdje na svojim stranicama pozivaju na “rasni sveti rat”.

16 rasističkih zapovijedi

1. Dužnost je i sveta odgovornost svake generacije da osigura vječnu opstojnost Bijele rase na Zemlji.

2. Budite plodni i množite se. Pomognite napučiti svijet svojom vrstom. Naš je sveti cilj ispuniti svijet samo bijelim ljudima.

3. Upamtite da su obojene rase vaši smrtni neprijatelji te da je od svih najopasnija židovska rasa. Naš je cilj raširiti Bijelu rasu, a potisnuti naše neprijatelje.

4. Vaša vodilja kod svakog postupka mora biti: Što je najbolje za Bijelu rasu?

5. Trebate održati svoju rasu čistom. Rasno miješanje je podmukli zločin protiv prirode i protiv svoje rase.

6. Lojalnost Bijeloj rasi mora biti na prvom mjestu.

7. U poslu uvijek preferirajte pripadnike svoje rase. Odustanite od poslovanja sa Židovima što prije. Ne zapošljavajte obojene rase. Imajte društvene odnose samo s pripadnicima svoje rasne obitelji.

8. Uništite i izbacite židovske namjere i utjecaj iz svog društva. Marljivo radite na izgradnji bijelog svijeta.

9. Rad i kreativnost su naše vrline. Mi rad smatramo plemenitim, a našu volju za radom blagoslovom za našu rasu.

10. Odlučite u ranoj mladosti da ćete tijekom života učiniti barem jednu veliku stvar za svoju rasu.

11. Štitite čast svoje rase u svakom trenutku.

12. Naša je dužnost i čast pratiti prirodni plan napretka naših budućih generacija.

13. Poštivat ćete i štititi instituciju obitelji i držati ju svetom. To je trenutna karika u dugom zlatnom lancu Bijele rase.

14. Kroz život ćete vjerno slijediti naše načelo Krvi, Zemlje i Časti. Prakticirajte ga marljivo, jer ono je srce naše vjere.

15. Kao ponosni pripadnici Bijele rase, mislite i djelujte pozitivno, budite hrabri, uvjerljivi i agresivni. Konstruktivno koristite svoje kreativne sposobnosti.

16. Mi, kao rasni drugovi Bijele rase, odlučni smo u tome da povratimo potpunu i bezuvjetnu kontrolu nad vlastitom sudbinom.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

To je zbirka monologa Adolfa Hitlera kao i razgovora koje je vodio s bliskim suradnicima u razdoblju od 1941. do 1944. godine.

Sve njegove riječi zabilježili su Heinrich Heim, Henry Piker i Martin Bormann. Hitler je govorio o religiji, filozofiji, politici i brojnim drugim temama.

Između ostalog, na nekoliko mjesta spominje Hrvate u kontekstu koji nije nimalo laskav. Iako nikada nije bio na hrvatskoj obali, Hitler kaže kako je svjestan da je to dobra turistička destinacija.

Kada bi Hrvati bili dio Reicha, kao izvrsni vojnici njemačkog Führera, čuvali bi močvarna područja. Prema njima se ne bi trebai ponašati onako kako to sada čini Italija. Hrvati su jako ponosan narod i trebalo bi ih prisegom vjernosti vezati izravno uz Führera.

U tom slučaju mogli bismo se na njih potpuno osloniti. Recimo, kada ispred mene stoji Kvaternik (Slavko Kvaternik, ustaški ideolog), u njemu vidim sve ono što Hrvati jesu – čvrst u prijateljstvu, a njegova riječ obvezuje zauvijek – govori Adolf Hitler.

Ipak, povijesne okolnosti pokazuju kako je Hrvatska za njega bila izvor za pljačku i besplatnu radnu snagu.

Svaki 30. čovjek išao je u Njemačku na prisilni rad, a mnogi se nisu vratili. Riječ je o više od 200.000 ljudi iz Hrvatske i područja BiH. Također, iz NDH su nacisti eksploatirali poljoprivredne proizvode i rudu. Generalno, Hitler je na NDH gledao kao na koloniju – objasnio je jednom za Express povjesničar prof. dr Ivo Goldstein.

Njegov kolega Tvrtko Jakovina izjavio je kako je Hitlerovo mišljenje variralo i bio je sklon onima koji su mu bili saveznici, iako je imao loše mišljenje o Slavenima.

Govoreći opet o Hrvatima, privlačna mi je ideja, gledano s etničke točke gledišta, da ih treba germanizirati. S političkog gledišta ipak ta ideja nije ostvariva – objašnjava Hitler.

“Slavenski narodi u njegovoj imperiji su imali samo jedno mjesto – ono na kome se tretiraju kao roblje za sekundarne poslove. Slovake, Hrvate i slične tretirali su kao seljake koji su bili glupii ništa više od toga. U vrijeme rata izlazile su dječje slikovnice gdje su upravo te narode prikazivali u takvom svjetlu.

Ipak, njegov odnos je nedosljedan. Bugari su mu bili najbliži, pa ih je najviše cijenio, dok su Česi o kojima je govorio osobito negativno, u ratu ipak prošli s manje gubitaka nego drugi. Svatko tko je bio na njegovoj strani ponekad dodjeljuje koju pozitivnu rečenicu “

“Mađarima se lakše upravlja nego Rumunjima. Kakva šteta da umjesto Rumunja ne možemo postaviti Hrvate “, sanjari Veliki Vođa o pokornosti drugih naroda. Ubrzo potom otkriva skrivene želje.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata.

Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost – nastavlja Führer.

U NDH njemački državljani bili su u bitno boljoj poziciji od ostalog stanovništva

“Oni su imali ključnu, privilegiranu ulogu pa nisu morali plaćati porez, nisu morali ići u vojsku, a čak su izbjegavali i zatvorske kazne ako su morali ići na odsluženje zbog kriminala”, objasnio je Goldstein.

Iz svega toga jasno je vidljivo da unatoč pojedinim riječima pohvale, kažu povjesničari, Hitler Hrvate gleda samo kao oruđe u stvaranju nove Europe, a nikako kao ravnopravne.

“Kad je govorio o strategiji, tvrdio je da u ovom trenutku u jugoistočnoj Europi postoje ‘dreckstaaten’ ili gov….ske državice (misleći pritom na Mađarsku, NDH, itd.), Ali će se taj sastav nakon rata po njemačkoj pobjedi, temeljito preurediti”, smatrao je Goldstein.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata. “Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost “, nastavlja Führer.

NDH mu nije bila blizu ni mislima, ni srcu

Gotska teorija smatra Hrvate slaveniziranim Gotima. Splitski arhiđakom Toma u 13. stoljeću je govorio o toj teoriji, ali na vrlo klimavim i nimalo znanstveno utemeljenim činjenicama.

“Ustaške vlasti u NDH toliko su se htjele dodvoriti nacističkom gospodaru, da su izvukli tu teoriju i postavili je kao službenu u tom razdoblju. Ni tada ta ideja nije imala puno pobornika, a nakon rata je bila meta kritika, pa čak i ismijavanja”, objasnio je Jakovina.

Povjesničari se slažu kako neke Hitlerove izjave, izvađene iz konteksta, možda djeluju laskavo, ali na kraju je jasno da mu NDH nije bila blizu misli, ni blizu srca, jer se u tom razdoblju bavio puno većim problemima – osvajanja europskog tla.

Bio je neobrazovan

Ipak, kroz razgovore je vidljivo kako je razmišljao o aktualnim trenucima, a pokazao je i neobrazovanost u ključnim situacijama. “Iskopali su glavu neandertalca i uskliknuli: To je bio naš predak. Kako znaju da taj nazovi neandertalac zapravo nije bio majmun? Sve što o tome mogu reći jest da to sigurno nisu bili naši preci.

“Kada nas pitaju o našim precima, uvijek treba istaknuti Grke”, kazao je objašnjavajući kasnije da su kipovi grčkih bogova jasna vizija pravog germanskog čovjeka, jer Grci su za njega Germani i nitko u antici nije uspio dostići njihovu nadmoć.

Uspoređujući glave grčkih kipova s ​​profilom njemačkih ljudi, zaključuje Hitler dalje, sličnost je očigledna.

Trudio se pokazati svoje znanje

Njegovi suvremenici teško su podnosili takve tvrdnje, navodeći kako su razgovori s njim često bili naporni i dosadni. Povjesničar Maks Domarus kaže kako je Hitler inzistirao na potpunoj tišini dok on govori i nije dopuštao upadice ni potpitanja.

“Uvijek je Hitler taj koji govori. On može biti furer koliko god hoće, ali uvijek se ponavlja i uvijek dosađuje gostima“, navodno je jednom prilikom izjavila Magda Goebbels, supruga Hitlerovog pobmoćnika i ministra Jozefa.

Suvremenici su tvrdili kako se u društvu učenih ljudi Hitler jako trudio pokazati svoje znanje. Knjiga “Hitler ‘s Table Talk” osim na njemačkom, dostupna je na francuskom i engleskom jeziku.

U Rusiji su 2008. godine zakonom zabranili njezino posjedovanje i distribuciju zbog rasističkih komentara punih mržnje prema Rusima i Židovima.

KNJIGA “Hitler ‘s Table Talk” – možete ju na engleskom jeziku skinuti OVDJE!
 
(24sata.hr,vestinet.rs/uredio:nsp)

Svako delikatnije političko, gospodarsko ili kulturno pitanje, iznova obnavlja i nedoumice o udjelu slobodnih zidara u svemu tome. Tako je bilo i s ulaskom Hrvatske u EU

Priče o masonima nikada nisu prestale intrigirati. Uz slobodno zidarstvo kod nas se uvijek upleću i podsjećanja na značenje i utjecaj masona na povijest Hrvatske u posljednjem stojeću.

Nakon nedavnog teksta o masonima u nedjeljnom Večernjem listu kao i ovog teksta, znatiželja će se kod čitatelja najvjerojatnije još umnožiti. Napose o ulozi masona u stvaranju prve Jugoslavije. Uglavnom se i danas kao i nekoć uz masone povezuje tajnovitost, moć i utjecaj na važne društvene događaje, pa i na presudna politička, gospodarska i kulturna zbivanja i u svijetu i u Hrvatskoj. Uz to se uglavnom lijepi i prikrivena hrvatska zebnja o masonima koji s Hrvatskom nešto opet planiraju.

U Hrvatskoj postoji zbog povijesnih nedoumica i mnoštvo predrasuda prema slobodnim zidarima. Rašireno je i mišljenje da su Hrvate u prvu državu južnih Slavena uveli upravo masoni. Činjenice tome ne protuslove, dapače. Hrvati, članovi Jugoslavenskog odbora, uglavnom su bili masoni.

Zapravo, masonima nisu bili samo Frano Šupilo i Ante Trumbić. U Hrvatskoj kontinuitet slobodnoga zidarstva ide i kroz prvu i kroz drugu Jugoslaviju, pa nema razloga ne vjerovati da organiziranih masona nema i danas. Masona je bilo i u NDH. Egzemplaran je bio ustaški “vojskovođa” Slavko Kvaternik koji je, kako se priča, u “bratstvo” primljen još kao mladi časnik glasovite Glinske pukovnije.

Zajedničku su jugoslavensku kraljevinu masoni stvorili, dok su u komunističkoj Jugoslaviji, premda zabranjeni, tajnovito egzistirali. Najupečatljiviji je primjer toga kontinuiteta književni nobelovac Ivo Andrić. Iako je pripremio Trojni pakt koji je Kraljevina Jugoslavija potpisala s Njemačkom Adolfa Hitlera, Andrić je u Titovoj Jugoslaviji, koja je veličala svoj antifašizam, postao prvim predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije!

Još prije toga postao je čak i članom Titove komunističke Partije! Titovi su komunisti i njihove tajne službe o Anđriću sve sigurno znali, pa i to daje mason. Usprkos svemu tome, Andrić je bio i poslanik Savezne skupštine Jugoslavije kad je 1961. dobio je Nobelovu nagradu. Tito je žalio što nagradu nije dobio, njemu ideološki bliskiji Miroslav Krleža, nego, eto, ideološki mu nesukladni Andrić.

U Titovni Jugoslaviji slobodno zidarstvo nije bilo javno dopušteno, premda se zna da je i naibliži Titov suradnik, Moša Pijade, bio mason, čak se i za samog Tita špekuliralo, a i još se nagađa, da je i sam bio mason. Kao krunski dokaz za takvu tvrdnju uvijek se navodi da na njegovoj grobnici u beogradskoj Kući cvijeća nema nikakvih oznaka, pa ni crvene zvijezde petokrake.

Masona je bilo i u prvoj poratnoj Titovoj ideološki miješanoj vladi. Sigurno je da su masonima bili dr. Ivan Šubašić i Savo Kosanović. Prvi predsjednik Narodne skupštine Jugoslavije, dr. Ivan Ribar – također. I poznati je zagrebački odvjetnik dr. Ivo Politeo isto dokaz kontinuiteta hrvatskog Slobodnog zidarstva.

U monarhističkoj Jugoslaviji na tzv. Bombaškom procesu branio je mladog terorista Josipa Broza Tita, a u Titovoj autokratskoj državi na, od njegova režima montiranoga političkoga procesa, protiv zagrebačkoga kardinala dr. Alojzija Stepinca!

Moguće je da je i u kasnijim partjjskim vrhuškama bilo slobodnih zidara. O tome nije moglo biti nikakvoga javnoga govora dok god je postojao komunistički režim.

Raspad Jugoslavije mnogima je bio znak da je zapravo oslabio utjecaj masona i da se srušila moć jugomasonerije. Samostalnost Hrvatske shvaćala se i još se shvaća kao opreka raspadu Jugoslavije.

Zato će iz toga najvjerojatnije biti mnoštvo novih hrvatskih priča o masonima. Pogotovo nakon obnove ovdašnjih masonskih loža i najnovijega javnoga govora o hrvatskim masonima. I sam će taj javni govor sigurno dospjeti pod svojevrsni nacionalni sitnozor.

Podozrenje i sumnje koji uvijek masone prate neće ni ovoga puta izostati. Hrvatski ulazak u EU iznova je otvorio i ulogu hrvatskih masona u tome. Svako delikatnije političko, gospodarsko ili kulturno pitanje, iznova će obnavljati i nedoumice o udjelu slobodnih zidara u svemu tome. Masonski kontinuitet u Hrvatskoj, jednako tajnovit, postoji odvajkada, a pogotovo u posljednjem stoljeću. Masoni su i danas misteriozni kao i uvijek. Jesu li pak i moćni kakvim ih se smatra?
 
 
(vecernji.hr/uredio:nsp)

Možda je Tito bio pozvan da se pridruži, međutim nema dokaza da je to napravio, kako tvrde pojedini srpski autori. Ipak, potpuna istina bit će poznata kada se za 50 godina otvore britanski dokumenti.

Slobodni zidari se nisu voljeli isticati i javno istupati, ali neosporno su utjecali na važne političke događaje na ovim prostorima. Jedan od najvažnijih prijeratnih događaja bilo je stvaranje Banovine Hrvatske iz 1939., a kada sam pomnije analizirao, uočio sam da su sporazum dogovorila po trojica hrvatskih i srpskih političara, koji su ujedno bili pripadnici slobodnozidarskih loža. Tako sam otkrio neke zanimljive podatke o slobodnom zidarstvu, koji su nepoznati i stručnjacima u ovom području”, dok opisuje drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije “Mudrost, Snaga, Ljepota” – koji na 800 stranica izlazi u izdavačkoj kući Profil i opisuje masonske utjecaje na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu.

Dok se u “Mudrosti” bavio početnom fazom slobodnog zidarstva, “Snaga” sadrži njihovu povijest tijekom dvadesetog stoljeća i, među ostalim, odgovara na dugogodišnje dileme jesu li Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Moša Pijade i Vladimir Velebit bili pripadnici slobodnozidarskih loža. “To treba demistificirati. Tito, Krleža i Velebit nisu bili slobodni zidari, ali je bio Moša Pijade. Kako se Velebit stalno družio sa slobodnim zidarima, Tito je izabrao baš Velebita i poslao ga kao izaslanika NOB-a u Veliku Britaniju, koja je kolijevka slobodnog zidarstva. S druge strane, Moša Pijade je pod pseudonimom ušao među slobodne zidare, a kasnije godinama bio blizak Titov suradnik”, pojašnjava Šömen.

Ovaj poznati slovenski književnik, scenarist i novinar, koji od 1983. živi u Zagrebu, također je slobodni zidar od 1990. kada su ga prijatelji pozvali u bratstvo. Kada se prije dvadeset godina počeo interesirati za slobodnozidarsku povijest, naročitu na tlu Hrvatske i Slovenije, otvorila su se mu vrata u knjižnice i arhive europskih velikih loža.

Dok se u prvoj knjizi bavio dalekom prošlosti, drugi dio Šömenovog triptiha obrađuje uglavnom nepoznate događaje iz dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Koliko god se njihov utjecaj često mistificira, brojni slobodni zidari snažno su utjecali na hrvatsku politiku, kulturu i gospodarstvo. Pritom su se često nalazili u sukobima s Katoličkom Crkvom, ustaškom marionetskom državom, ali i komunističkim vlastima.

Slobodni zidari propovijedaju da treba vjerovati u Velikog graditelja svih svjetova, što je – prema ovakvom shvaćanju – puno više od pojma Boga, kao što propovijedaju kršćanstvo, islam ili judaizam. Razumljivo da su u dominantno katoličkoj Hrvatskoj, ovakva razmišljanja nailazila na snažne otpore iz crkvenih krugova. Dodatni sukob rasplamsale su duboke svjetonazorske razlike, primjerice, pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala su “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”.

Nepoćudni elementi

Zbog toga su se slobodni zidari, zajedno sa Židovima i Srbima, našli u prvoj grupaciji nepoćudnih elemenata, koje je režim Ante Pavelića odlučio iskorijeniti.

Već u prvim mjesecima nakon osnivanja NDH, ustaške vlasti su u logor Jasenovac zatočile četrdesetak slobodnih zidara, među kojima i poznatog povjesničara umjetnosti Grgu Novaka, profesora Antuna Barca i odvjetnika Natka Katičića. Neki su ubrzo likvidirani, no ostali su premješteni u Staru Gradišku, a neizvjesnost u ovom logoru smrti, odlučili prekratiti tako što su organizirali stručna predavanja i o tome pravili zabilješke. Tako je u prosincu 1941., uz obrazloženje da se radi o “terapiji mozga” i “pola sata zaborava”, organizirano čak 60 predavanja, a zatim i zajedničkih meditacija. Tako je Barac 2. prosinca 1941. održao predavanje na temu “Moji pogledi na hrvatsku književnost”, a nešto ranije Mirko Deanović je održao izlaganje o Danteovom “Paklu”, što je, vjerojatno, bila aluzija na uvjete koji su vladali u jasenovačkom logoru.

Zabilježeno je Katičićevo predavanje o Dalmaciji, a 8. prosinca Grga Novak je govorio o neolitu u Dalmaciji. Krešimir Baranović, ravnatelj Opere u HNK pričao je “O hrvatskoj glazbi” i “Portretu balerine Ane Pavlove”, ekonomist Ivo Belin podučavao je na temu “Plus i minus u privredi” dok je pedijatar Branko Dragišić pričao na temu “Natalitet i mortalitet kod Hrvata”. Izgleda da su sve lošiji životni uvjeti počeli diktirati teme, tako da je početkom 1942. Dragišić govorio “O tifusu”, a Ivo Ivančević predavao “O posljedicama luesa i tuberkuloze”.

Izlazak iz logora

Prema zabilješkama iz Stare Gradiške, posljednje predavanje bilo je Belinovo koji je 20. 2. 1942. govorio na temu “Naše novčarstvo”. Na proljeće 1942. slobodni zidari su bili pušteni iz ustaškog logora ali nisu dobili zaposlenja. Potpisati su morali izjavu da o tome što su doživjeli u logoru u Staroj Gradiški nikome neće govoriti.

Jedna od zanimljivijih priča vezana je za Stanoja Mihaldžića, političara i slobodnog zidara u novosadskoj Loži Mitropolit Stratimirović, a kasnije člana zagrebačke Lože Pravednost. Mihaldžićeva karijera bila je izuzetno burna, u mladosti je bio jugoslavenski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, a kasnije je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postao načelnik zagrebačke policije, potom vršitelj dužnosti bana Savske banovine, pa ministar unutarnjih poslova u vladi Cvetković-Maček, i napokon, ban Dravske banovine sa sjedištem u Sarajevu do 17. travnja 1941. godine. Mihaldžić je bio anglofil i 1940. u Beogradu je pod krinkom gospodarskog ureda, zaposlio skupinu Slovenaca koji su špijunirali za Engleze. Nijemci su izvršili pritisak na jugoslavensku vladu uz obrazloženje kako u njoj “ima previše slobodnih zidara”, i Mihaldžić je premješten na bansku dužnost u Sarajevu. Ubijen je sredinom 1941. u Sarajevu kao engleski agent, iako je prema nekim pričama, odveden u Graz i preživio rat.

Mihaldžića se u svojm uspomenama prisjetio i Miroslav Krleža, koji je 1931. u policiji tražio izdavanje putovnice kako bi mogao otputovati u Češku i Poljsku. U Banskim dvorima, Krleža se prisjetio kako ga je Miheldžić “primio u istom kabinetu gdje sam bio kod Pavelića 1943. ili kod Bakarića 1945. Dao mi je rukom znak da sjednem. Otvorio je ladicu, izvadio pasoš, naklonio se i ja sam gotovo bez riječi napustio kabinet”, pisao je Krleža.

Upravo je Krležinom odnosu s masonima posvećen velik dio Šömenove knjige o slobodnim zidarima. Neki njegovi postupci izazvali su veliku pažnju. Kao urednik u Enciklopediji Jugoslavije slobodno zidarstvo nije ni spomenuo, dok je u Općoj enciklopediji ovom fenomenu posvećeno svega 56 redaka. U stvarnosti, Krleža nije bio sklon slobodnom zidarstvu, tako da je u romanu “Na rubu pameti” više puta u posprdnom kontekstu spomenuo “malograđanske slobodne zidare”. Pritom je paradoksalno da se o Krleži pisalo kao članu masonske Lože Libertas, koja je prestala raditi još 1938., a na popisu članova nikada se nije nalazilo ime ovog poznatog pisca.

Ali u privatnom životu, Miroslav Krleža se često družio i bio prijatelj sa slobodnim zidarima poput beogradskog slikara Petra Dobrovića, a u svojem stanu, na polici iznad knjiga, nalazila se mrtvačka glava, koju je kao poklon dobio od Drage Perovića, tadašnjeg šefa Anatomskog instituta, ujedno i slobodnog zidara. Krleža je među prijatelje ubrajao Julija Benešića, člana Lože Libertas. Krležin prijatelj bio je pjesnik Gustav Krklec, član Lože Šumadija, a kada se 1922. preselio u Beograd, ušao je u Ložu Preporođaj.

Ovdje vam navodimo dokaz kojim se potvrđuje da je Moša Pijade radio prema masonskoj Agendi i koja je već 60 godina ista

Citat Može Pijade sa prvog zasijedanja AVNOJ-a, studenog 1942. u Bihaću:

“Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo paliti. Pripucat ćemo, pa se povući. Nijemci nas neće naći, ali će iz osvete paliti sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova nad glavom, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posjed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, kazališnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima plaću i ima kruha, za nas ne vrijedi ništa. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi samo mrtni neprijatelj svakog blagostanja, reda i mira.”
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)

Jugoslavenska policija, ali i sve republičke tajne političke policije rado su bile za likvidaciju političkih protivnika, prije svega onih u emigraciji, koristili su usluge ljudi iz podzemlja.

Zlatno doba ovih ubojica trajalo je od ’60-ih do ’90-ih godina prošlog stoljeća. U tom razdoblju su, prema podacima koje je još prije 20-ak godina objavio škotski list “Daily record”, jugoslovenske tajne policije ubile više od 60 političkih emigranata.

Povjesničar Bojan Dimitrijević podsjeća da je upotreba kriminalaca za političke likvidacije poprimila šire razmjere tek sredinom ’60-ih godina, nakon što je pojačana teroristička aktivnost emigracije, osobito hrvatske.

Do tada su korišteni ljudi koji su imali svoje regularne poslove. Zanimljiv je slučaj jednog liječnika koji je ubijao za tajnu službu da bi poslije obavljenog posla ponovo oblačio bijeli mantil i liječio pacijente – kaže Dimitrijević.

Angažiranje ljudi iz podzemlja, kako kaže Dimitrijević, za RB je predstavljalo dvostruku uštedu – posao je bio obavljen, a istovremeno su imali uvid u to što se događa s druge strane zakona. Kriminalci su pak za te svoje usluge dobivali slobodu djelovanja u inozemstvu i neku vrstu logističke potpore (putovnice i sl..).

Postojalo je, međutim, pravilo da se i ubojstva rade po ključu, točnije svatko je ubijao svoje – hrvatska služba progonila je i likvidirala ustaše, a srpski služba bila je zadužena za četničku i albansku emigraciju.

Pitanje je, međutim, da li će se ikada saznati puna istina o tome. Ne vjerujem da su vođene bilješke, a i ako jesu, najvjerojatnije su potom uništavane – kaže Dimitrijević i dodaje da se o tim ubojstvima najviše saznalo od istraga vođenih u zemljama gdje su i ona počinjena.

 

 
(blic.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Sve ozbiljne tajne s vremenom zadobiju karakter urbanih legendi. A jedna među njima je tajna o blagu poglavnika Nezavisne države Hrvatske Anti Paveliću.

Stariji vjerojatno pamte poneke konobare koji su govorili da znadu gdje je to “Pavelićevo zlato” skriveno. U zagrebačkim šaputanjima nije se, zapravo, znalo je li riječ o zlatu, ili kakvom blagu druge vrste. Još manje se znalo koliko je toga izneseno u bježaniji.

Dokumenti, nedavno objavljeni na internetu, bacaju nešto više svjetla na ono što je Pavelić, sluteći propast svoje države, poslao u inozemstvo.

Dopisi iz arhiva

Ti su dokumenti ležali pod oznakom stroge tajnosti u Washingtonu, i to nekoliko desetljeća. Riječ je, praktično, o tri vojne institucije koje su se po svršetku II. svjetskog rata dopisivale na temu Pavelićevih sanduka i kutija (“14 boxes and 4 trunks”). Od toga su dvije bile američke, obje pri zapovjedništvu Američke vojske u Austriji, a jedna jugoslavenska.

Američke su bile Odjel za reparaciju, dostavu i restituciju (Reparation, deliveries and restitution division), na čelu s pukovnikom K. S. McKee-jem, te Odjel za spomenike & lijepe umjetnosti (Monuments & Fine Arts Branch) na čelu s R. H. Miller-om. S jugoslavenske strane zahtjeve i pisma potpisivao je “pukovnik V. Vodopivec”, šef Vojne misije Demokratske, federativne Jugoslavije pri Savezničkom savetu za Austriju u Beču.

Međutim, ključni dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, i prvi u kronološkom slijedu, sročio je stanoviti “admiral Crisomali – Ceremonienmeister -d. kroat. Staatsoberhauptes”. Napisan je 28. travnja 1945. u “Altausseeu” a trebao je potvrditi da je navedeni, sa svojim krležijanskim imenom i titulom, deponirao 18 sanduka (“kisten”) u ime hrvatskog vrhovništva u “Salzbergwerk Altaussee”. Dotični su bili označi s natpisima od “P 1 Zagreb” do “P 18 Zagreb”.

Tajni podzemni depo

Međutim, na ovaj činjenični dokument nije se potpisao ni sam Crisomali, a ni imenovani primatelj u ime navedene “ustanove”.

Istovremeno, odavde je jasno da je NDH izaslala u Austriju a prije konačnog poraza veliku količinu vrijednog materijala. Koliku i kakovu ne može se nagađati.

Poznavatelji ove tematike otprije znaju da je rudnik soli pored austrijskog jezera (Altaussee) bio mjesto na kome su nacističke glavešine još 1944. spremile nevjerojatno blago svjetske umjetnosti, popljačkano u raznim okupiranim zemljama.

Tu je bio sakriven znameniti Ghentski oltar braće van Eyck, tu su bili Rafaelo, Vermeer i mnogi drugi geniji, pohranjeni po Goeringovom nalogu duboko pod zemlju.

Jednako tako, tu su Hitlerove poražene marionetske državice, odnosno njihovi šefovi, skrivale svoje vrijedne zbirke i raznorodno zlato pred porazom o kome su, čini se, međusobno šutjeli, iako su se za njega zajednički pripremali, i to baš sigurnim pospremanjem zločinačkih činjenica što su se doticale najviših vrijednosti ljudskog duha u povijesti.

Hitlerovo blago

Na stranu, ovdje, to što su nacistički ljubitelji umjetnosti bacili krvave mrlje po spomenutim i nespomenutim umjetninama, i to što su mnoge od njih jednostavno uzeli milijunima Židova po raznim zemljama, a koje su poslali u logore smrti.

Jasno, rudnik Altaussee, a očlto se radi o kompleksnoj mreži rudarskih okna, što i danas predstavlja turističku atrakciju, postao je skladiše nacističkog “odsjeka” historije, od vrha u Berlinu, do podružnica u Bratislavi, Sofiji, Zagrebu i drugdje, skladište za koje se zamišljalo kako može izdržati bombardiranje i istragu pobjedničkih saveznika. Drugim riječima, Pavelićeva je pošiljka bila dijelom veće prtljage te poražene skupine koja se do kraja nadala, i preko njega, da je nečuveni preokret još uvijek moguć. To se nije dogodilo, Hitler i njegovi otišli su u ropotarnicu, a ostalo je blago u spomenutom skivenom rudniku i još mnogima.

Evo što je pukovnik američki pukovnik McKee napisao o Pavelićevu blagu, i to kao “predmetu” što se tiče “jugoslavenske imovine u Altausse rudniku”.

On ga je preuzeo, dakako, od njemačkih vojnika koji su čuvali ovu Hitlerovu “Alpsku tvrđavu”. No prije, treba reći da američki pukovnik nije ni znao kako se hrvatski poglavnik zove, te ga uporno piše “Paveliću” – dijakritičkih znakova nije ni imao na svome pisaćem stroju.

Ribbentropov poklon

U ime svoga ureda za Restituciju McKee je uputio ovo pismo Odjelu za spomenike i lijepe umjetnosti. (O njemu je napisao knjigu Robert Edsel, i to pod naslovom “The Monuments Men”, koje se u Hollywoodu prihvatio George Clooney.)

Pukovnik McKee je potvrdio 1. svibnja 1946. da se radi o “14 kutija i 4 sanduka”, što su označeni kao “imovina Poglavnika Hrvatske Pavelicu iz Zagreba”.

Tih 18 jedinica pregledali su “predstavnici Jugoslavenske vojne misije za repatrijaciju”: kapetam Mileusnić (Milevsnic) i poručnik Tunguz, “zajedno s nižepotpisanim”. McKee bilježi: “Ustanovljeno je da 18 sanduka sadrži ono što se smatra dijelom kućanstva obitelji Pavelicu, uključujući srebro, posteljinu, fonografske ploče, albume itd., plus veliki porculanski servis za jelo za koji se vjeruje da ga je Poglavniku darovao Ribbentrop.

Svi su predmeti novi (contemporary), mnogi obilježeni šahovnicom i nemaju nikakovu umjetničku vrijednost”.

Pukovnik McKee podsjetio je, isto tako, da je ovaj sadržaj deponirao u rudniku admiral “Grisomali”, što verificiraju pridruženi dokumenti. Onih koje novinar nema na uvidu, ako tonije onaj jedan jedini na kome nema niti čijeg žiga, niti čijeg potpisa.

“Kako je ‘the Pavelicu family’ donedavno živjela u St. Gilgenu, Austrija, opetovano se vjeruje da to naglašava personalni karakter imovine o kojoj se ovdje govori”, ponavlja pisac ovoga pisma. I dodaje kako treba zabilježiti da ‘Pavelicu’ traži Međunarodni sud kao ranog zločinca, te da još uvijek nije pronađen. U zaključku istog pisma pukovnik McKee praktično nalaže odnosno “preporuča” Odsjeku za spomenike i lijepe umjetnosti da nakon prezentacije odgovarajućih dokumenata, od strane Vojne misije Demokratske Federativne Jugoslavije, “predmetnutu imovinu preda njima, kako bi je Jugoslaveni čim prije transportirali u Zagreb”.

Nevažan sadržaj

McKee još jednom ponavlja: “Kako je karakter ovoga materijala (sadržanog u sanducima) nevažan, te kako ne postoji njegov inventar, a sastavljanje takve liste predstavljalo bi veliku poteškoću i gubitak vremena, sugerirano je da se ni ne treba raditi takav popis invenatara”.

Časnik McKee ovako je pisao kolegi Milleru iz Odjela za spomenike i lijepe umjetnosi, zato što su američke vojne vlasti namjeravale isprazniti rudnik Altaussee i predati njegove sadržaje pod upravu R. H. Milleru i njegovu odjelu. (On će ih držati, kako pokazuju stare fotografije, u ruševnim austrijskim zdanjima u Salzburgu.)

Odgovor iz Beča

S druge strane pukovnik Vodopivec, šef Vojne misije Jugoslavije u Beču, odgovorio je 27. svibnja 1946. na svoj način na citirani dokument. Vodopivec je, u biti, imao namjeru da se to isto pismo shvati kao “popis broj 5 naših zahtjeva za restitucijom u američkoj zoni Austrije”.

A to zato što su ovi Pavelićevi sanduci, vjerojatno, bili ispušteni u državnom zahtjevu za restitucijom. Stoga je jugoslavenski pukovnik nešto opširniji u navođenju imovine sadržane u pospremljenim sanducima.

Pukovnik Vodopivec podsjeća da je “18 sanduka s privatnim vlasništvom izdajnika i ratnog zločinca Ante Pavelića” spremljeno u rudniku soli Altausse, te da je “naš oficir za vezu u Linzu” posjetio rudnik i izvršio inspekciju tih sanduka uz dopuštenje američkih vojnih vlasti, i to u društvu poručnika (?) Millera iz Američke vojske. Tako je provjereno da su se nalazili duboko u rudniku”.

Sadržaj sanduka

Vodopivec navodi da je bilo pregledano samo 14 Pavelićevih sanduka, te su četiri, prema tome, ostala neotvorena.

Svi su oni veliki optilike 1 metar puta 1 metar puta 1,5 metara (1x1x1,5). Među sadržajem otvorenih sanduka pronađeni su slijedeći predmeti: tepisi manjih veličina; lijepe porculanske posude; srebrne žlice, noževi, vilice, svijećnjaci, posuđe itd; fino staklo (kristal?), albumi s fotografijama i poštanskim markama; gramofonske ploče; stolnjaci; 4 nešto manja sanduka, koja su zaključana, nisu bila otvarana”.

U ime jugoslavenske vlade pukovnik iz Vojne misije zahtijevao je da ova imovina, “kao privatno vlasništvo Ante Pavelića, najvećeg ratnog zločinca naše zemlje”, bude vraćeno u Titovu Jugoslaviju.

Ostaje veliko pitanje zašto dotični sanduci nisu bili vraćeni u Jugoslaviju, barem koliko je javnosti poznato.

Gdje su završili?

Američki pukovnik McKee želio ih je vratiti, kao što je to pukovnik Vodoipivec i tražio u ime jugoslavenske Vojne misije, odnosno Titove vlade.

Gdje su sanduci nestali? I još veće pitanje: što je bilo u četiri sanduka što se nisu otvorila ni pred jugoslavenskim predstavnicima?

Je li moguće da je unutra bilo skriveno ustaško zlato? Odgovori na to pitanje ostaju do danas jako magloviti.

Pouzdano nam je poznato samo još to da je pukovnik McKee poslao pismo uredu Vrhovnog zapovjednika američke zone u Salzburgu, na ruke spomenutog Millera iz Odjela za spomenike i umjetnine.

Posebna skrb

U njemu je sažeo prethodno pobrojane pojedinosti i zaključio da se Pavelićevi sanduci imaju staviti pod kontrolu časnika s titulom “kontrolora imovine” (property control officer), čime se on sam priješio “formalnog zahtjeva jugoslavenske vlade za povratom” dotične imovine. McKee je, istovremeno, naredio Milleru da će zaduženi časnik-kontrolor “jedino uskladištiti i čuvati istu u skladištu u Salzburgu”.

Izričito mu je zabranio sastavljati inventar te iste, po svim izvorima Pavelićeve osobne imovine.

“Ne smije biti službenog kontakta sa članovima bilo koje strane (vojne) misije u vezi s restitucijom (ove imovine) bez izričitog dopuštenja ovoga ureda”, naglasio je na kraju svoga pisma McKee.

Što je bilo dalje? Može li se ova tajna razotkriti? Točno, postoje glasine, pa čak i pojedine novinske varijante u vezi s blagom o kome govore novoobjavljeni dokumenti iz američkog Nacionalnog arhiva. Ali, još uvijek se ne zna sadržaj Pavelićevih 18 sanduka, niti mjesto na koje su bili prebačeni ili razdijeljeni poslije Salzburga.
 
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software