Ogromno iseljavanje iz Hrvatske posljednjih godina novi je egzodus koji po inicijalnom intenzitetu premašuje onaj iz 60-ih godina prošlog stoljeća te je puno pogubniji za Hrvatsku jer se primarno iseljava mlada i obrazovana populacija

U Hrvatskoj danas živi manje od četiri milijuna ljudi – gotovo 300.000 manje nego tijekom 2011. godine, kad je proveden posljednji popis stanovništva. Samo u periodu od 2011. do 2014. godine iz Hrvatske se iselilo oko 165.000 stanovnika, a u naredne dvije godine iseljavanje je nastavljeno nesmanjenim intenzitetom: tijekom 2015., procjenjuje se, Hrvatsku je napustilo oko 65.000 ljudi.

Prirodnim putem, odnosno većim brojem umrlih od broja rođenih, od popisa do danas izgubljeno je još najmanje 65.000 osoba. Broj stanovnika tako je pao ispod psihološke granice od četiri milijuna, a do 2031., ostanu li trendovi isti, past će na 2,9 milijuna.

Konstatira to dr. Stjepan Šterc s Geografskog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u najnovijoj studiji “Demografski razvoj Hrvatske kao temelj planiranja mirovinskog sustava”, na kojoj je, u izradi karata, surađivao i geograf Filip Šterc. Studija nudi detaljan pregled demografskog stanja Hrvatske temeljem dostupnih statističkih podataka te procjene i prognoze autora o mogućim scenarijima u budućnosti.

A Hrvatska je u demografskom smislu, zaključuje autor, “prekrivena crnilom i samo još u manjim dijelovima poput oaza u pustinji ili izoliranih enklava pokazuje još kakvu-takvu vitalnost”. Ipak, nastavlja, sve to brine samo malobrojne: “idealističko vjerovanje u vrijednosti identiteta kao da u hrvatskoj suvremenosti ne postoji”.

Broj djece pao

Pretprošla 2015. godina bila je godina u kojoj se morala osvijestiti dramatičnost demografskih promjena i u onih koji su na upozorenja demografa ranije posprdno odmahivali glavom. U toj godini, ističe dr. Šterc, broj rođene djece pao je na samo 37.500, dok je umrlih bilo gotovo 17.000 više.

A takvi trendovi, ne uvedu li se dramatične promjene, intenzivnije će se nastaviti i u narednom razdoblju te će broj rođene djece, predviđa dr. Šterc, u narednih pet godina pasti na 30.000 godišnje, a za 10 godina na ispod 20.000 djece. Istovremeno će se broj umrlih približiti 60.000 te će Hrvatska godišnje – samo prirodnim putem, bez iseljavanja – gubiti oko 40.000 osoba. “Treba li zvoniti na uzbunu ili podići glas? Do neba”, piše dr. Šterc.

Izumiranje ukupnog stanovništva, navodi dr. Šterc, dosad je zabilježeno između dva uzastopna međupopisna razdoblja (između 1991. i 2001. te 2001. i 2011.), a prema svim procjenama, bit će zabilježeno i u trećem, odnosno nakon popisa 2021. godine. “Kad se to dogodi, populacija ulazi u razdoblje kada više ne može revitalizaciju provesti s domicilnom populacijom”, upozorava dr. Šterc.

Dobra je vijest, navodi, da statistike pokazuju da postojeći broj žena u fertilnoj dobi ukazuje na to da se, uz adekvatne mjere, može doći do povećanog broja rođene djece. Naime, danas u Hrvatskoj živi nešto više od 400.000 žena u dobi od 20. do 39. godine, odnosno u dobi najčešćeg rađanja. Radi se o 20 generacija žena te, navodi dr. Šterc, kad bi svaka osma u generaciji godišnje rodila, imali bismo 55.000 rođenih na godišnjoj razini – dovoljno barem za obnovu postojećeg stanovništva.

To je, ističe dr. Šterc, puka statistika, ali potvrđuje da još uvijek postoji demografski reprodukcijski potencijal u Hrvatskoj. No, samo još narednih pet godina, jer tada u razdoblje rodnosti ulaze manje brojne generacije ženskog stanovništva.

Otac odgajatelj

“Cijeli koncept demografske revitalizacije primarno treba poticajno postaviti prema najvitalnijoj populaciji srednjoškolske obrazovne razine, čiji su i radni statusi niže pozicionirani i primanja manja i na koje bi se sigurnost radnog mjesta te supstituiranje primanja sa sigurnim financijskim statusom npr. majke odgajateljice ili oca odgajatelja vrlo vjerojatno pozitivno odrazila u demografskom revitalizacijskom smislu”, savjetuje dr. Šterc.

Podsjeća da je Hrvatska jedina zemlja u okruženju koja je nakon svakog rata u prošlom stoljeću izašla s manjim brojem stanovnika. Hrvatski se ukupni gubici, navodi dr. Šterc, od početka 20. stoljeća do danas procjenjuju na 2,534 milijuna stanovnika.

Popis 1921. godine, nakon Prvoga svjetskog rata, pokazao je gubitak od 363.000 stanovnika (ratna stradanja, migracije, smanjena rodnost), nakon Drugoga svjetskog rata, zbog izravnih i neizravnih stradanja vezanih uz rat i poslijeratna zbivanja vezana za Bleiburg i križni put, zabilježen je gubitak od 639.000 osoba, a nakon Domovinskog rata gubitak od 482.000 ljudi. Kroz iseljeničke valove Hrvatsku je napustilo oko 950.000 osoba, a u razdoblju nakon 1945. godine, prema procjeni dr. Šterca, rođeno je i 669.000 djece manje.

Hrvatsko stanovništvo uz to je i izrazito neravnomjerno razmješteno, mahom u ili oko velikih gradova i uz obalu, zbog čega je, poručuje dr. Šterc, nužno osmisliti modele usmjeravanja mladog gradskog i obrazovanog stanovništva prema ruralnim područjima zbog očuvanja njihovih funkcija.

Gotovo petina stanovništva danas živi u gradu Zagrebu, što nije prevelika koncentracija stanovništva u najvećem gradu u odnosu na druge europske zemlje, ali je Hrvatska toliko centralizirana i “sve upravno se događa u Zagrebu” da to, piše dr. Šterc, ima vrlo negativni demografski utujecaj na ruralna, brdsko-planinska, otočna i pogranična područja.

Izumiranje

“Razina negativnih demografskih pokazatelja i procesa u svim izvangradskim prostorima je takva da se ti prostori više ne mogu revitalizirati domicilnom populacijom. Takvi su procesi zahvatili i praktički cijelo gradsko područje, što Hrvatsku uvodi u izumiranje i demografski slom”, konstatira dr. Šterc. Tradicionalne hrvatske regije, poput Hrvatskog zagorja, Žumberka, većeg dijela Podravine, istočne i zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Gorskog kotara, Like, unutrašnjosti Istre, otoka i Zagore, demografski nestaju i mogu obnoviti svoju populaciju samo useljavanjem.

Ogromno iseljavanje iz Hrvatske posljednjih godina novi je egzodus koji po inicijalnom intenzitetu, piše dr. Štrec, premašuje onaj iz 60-ih godina prošlog stoljeća te je puno pogubniji za Hrvatsku jer se primarno iseljava mlada i obrazovana populacija. Prema procjenama dr. Šterca, temeljenim na statističkim podacima domaćeg i drugih europskih statističkih ureda i njihovoj prilagodbi, u periodu od 2011. do 2014. godine Hrvatsku je napustilo oko 165.000 osoba. Tri četvrtine iseljenika su osobe iz radnog kontingenta.

Nastavi li se iseljavanje tim intenzitetom, Hrvatska će za pet godina izgubiti oko 254.000 osoba radne dobi, odnosno “izravnih nositelja razvoja, inovacija i stabilnosti u zemlji”. Lani je, prema procjenama dr. Šterca, Hrvatsku napustilo oko 65.000 osoba, od toga njih 35.000 do 40.000 mladih, od kojih je pak njih 22.000 imalo završen fakultet.

Prosječna starost stanovništva u Hrvatskoj danas je 42,4 godine, a za 10 do 15 godina približit će se razini od gotovo 50 godina. Danas u Hrvatskoj živi više osoba u dobi od 75 godina nego djece do prve godine starosti, a onih starijih od 85 godina gotovo je dvostruko više nego djece do jedne godine starosti. Još se zornije brzina opadanja mladog stanovništva vidi usporedbom mlađih dobnih skupina. Tako je dobna skupina od 15 do 19 godina za 37.410, a dobna skupina od 25 do 29 godina za čak 60.144 osobe brojnija od najmlađe dobne skupine, od rođenja do četvrte godine života.

Radni kontingent

Za deset godina, procjenjuje autor, starijih od 60 godina bit će dvostruko više (30 posto) nego mlađih od 19 godina (16 posto). Ovakvim tempom, Hrvatska bi uskoro mogla imati opterećenje od tri neaktivna na jednog aktivnog osiguranika, što mirovinski sustav može, prema prognozi dr. Šterca, izdržati još samo pet godina. Sredinom 2015. razlika između ulaska stanovništva u radni kontingent i izlaska iz njega iznosila je 11.972 osobe: toliko je manje osoba navršilo 15 godina nego što je osoba navršilo 65 godina.

Jedini koji od ovakvog katastrofalnog iseljavanja mladog stanovništva može, po mišljenju dr. Šterca, profitirati jest zdravstveni sustav.

Mirovinski je pak sustav pred slomom. Tijekom posljednjih deset godina ukupni se broj korisnika mirovina povećavao, a broj osiguranika smanjivao. U sljedećem desetljeću omjer će se pogoršavati, jer će brojnije generacije u dobi između 50 i 60 godina izlaziti iz radnog kontingenta. Prosječno korištenje mirovina od 17 godina, povećanje vitalnosti stanovništva i povećanje očekivanog trajanja života “uvjerava kako će se radni vijek vjerojatno morati produljiti do 69. godine života”, iznosi dr. Šterc.

Devizne doznake

Veliki potencijal koji, prema mišljenju dr. Šterca, može suštinski utjecati na promjene su hrvatski iseljenici, “naše bogatstvo i ključni demografski, gospodarski i ini revitalizacijski potencijal”. Danas na svijetu, prema procjenama autora, živi oko 7,6 milijuna Hrvata s “izraženim različitim, ali signifikantnim oblicima hrvatskog identiteta i vrijednosti”: 3,6 milijuna živi ih u Hrvatskoj, 400.000 u BiH, oko 250.000 u ostalim susjednim zemljama te oko 3,35 milijuna klasičnih iseljenika u drugim državama. Pretpostavlja se, navodi dr. Šterc, da je izvan Hrvatske oko 536.000 osoba hrvatskog identiteta s visokim obrazovanjem, što je 120.000 manje nego u Hrvatskoj. Međutim, navodi, Hrvatska ne čini ništa na njegovu povezivanju, “nismo ni sa čim svoje stanovništvo približili matici zemlji, još uvijek iseljeništvo smatramo kao u totalitarnom sustavu političkim neprijateljem”.

Prema mišljenju dr. Šterca, povezivanje obrazovnih hrvatskih školskih i akademskih sustava s djecom hrvatskih iseljenika trebao bi biti temelj postavljanja ostalih odnosa iz gospodarske sfere, a hrvatska akademska zajednica trebala bi se jednim dijelom okrenuti prema specifičnim studijima koji bi bili interes hrvatske iseljeničke populacije, poput studija mediteranskih otoka, studija dalmatinske obale, studija krša itd. Sve programe i projekte koji nisu hrvatski interes, smatra, treba povući iz obrazovnog sustava, od osnovnoškolskog do akademskog.

Iseljenici danas, prema podacima Svjetske banke, godišnje u Hrvatsku šalju oko 15 milijardi kuna tzv. doznaka. Ta bi razina, smatra dr. Šterc, mogla biti na godišnjoj razini 34,5 milijardi kuna. Unatoč činjenicama, demografija se u Hrvatskoj, smatra dr. Šterc, još uvijek promatra samo deklarativno.

“Hrvatska još razmišlja, važe, procjenjuje i vjeruje bezgranično u ekonomiju, a mladi nam pred očima nestaju prema nekom drugom kraju svijeta, a stari nas bez poziva napuštaju prema onom vječnom. Niti iz jednog nema više povratka”, konstatira dr. Šterc.

Očito je, zaključuje dr. Šterc, da je demografija hrvatski problem broj jedan te je nužno u svim razvojnim planovima, koncepcijama, programima i modelima postaviti “stanovništvo, žiteljstvo, ljudski potencijal” kao temelj.
 
(jutarnji.hr)

Nakon dolaska “demokracije” i američkog kapitalizma nakon 1990. godine, stare društvene i moralne vrijednosti su uništene i neće se nikada više vratiti

Državni zavod za statistiku objavio je kako je u 2015. godini zabilježen pad broja rođene djece u odnosu na prethodnu godinu, i to za 5.2 posto. Rođena su 2 063 djeteta manje nego u 2014. godini.

Ukupan broj živorođenih u 2015. bio je 37 503. Istodobno, zabilježen je porast broja umrlih osoba u odnosu na prethodnu godinu – umrlo je 3366 osoba više, odnosno njih 6.6 posto. Ukupan broj umrlih bio je 54 205.

Stopa nataliteta, koja obilježava broj rođenih na tisuću stanovnika, u 2015. je iznosila 8.9, dok je stopa mortaliteta iznosila minus 4 (-16 702 osobe). Negativno prirodno kretanje pokazuje i vitalni indeks (živorođeni na 100 umrlih), koji je iznosio 69.2.

Sve su županije zabilježile negativan prirodni prirast, dok je najveći zabilježen u Osječko-baranjskoj županiji. Pozitivan prirodni prirast zabilježilo je 56 gradova i općina, dok je on bio negativan u 490 gradova i općina te u Gradu Zagrebu.

U 2015. sklopljena su 19 834 braka, a u istom je razdoblju bilo 6 010 pravomoćno razvedenih brakova.
 
(index.hr)

“Imamo sliku uginuća zemlje”

Talijanska ministrica zdravstva predlaže udvostručenje “bonusa za bebe” – poticaja za parove da imaju više djece u borbi protiv onoga što ona naziva katastrofalan pad nataliteta u zemlji.

“Nastavimo li kao što smo i do sada i ne uspijevajući preokrenuti trend, biti će manje od 350.000 rođenih godišnje u periodu od 10 godina.

40 posto manje nego u 2010. godine – prava “apokalipsa”, rekla je ministrica, Beatrice Lorenzin, u intervjuu objavljenom u tjedniku La Repubblica.

Lorenzin je izjavila da zakon kojeg ona predlaže se pridruži zakonu koji donosi bonus na dijete, koji je trenutno iznosi 80 eura ($ 90) mjesečno za obitelji s niskim i srednjim dohotkom, te uvesti veći bonus za drugo i svako slijedeće djece da bi potaknuli veće obitelji.

Predstavljen prošle godine, bonusi se trenutno plaćaju samo za bebe rođene između 1. siječnja 2015. i 31. prosinca 2017. godine pa sve do njihove 3. godine starosti.

Lorenzin želi proširiti bonus i za starije bebe i djecu (i za one koji su rođeni prije 2015. godine) i produljiti novčanu naknacu za dodatne tri godine, koje pokriva sve bebe rođene do kraja 2020. godine.

Obitelji sa višim prihodima, one s oporezivom zaradom od više od 25.000 eura godišnje, ne ispunjavaju uvjete za ovaj plan.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Planska depopulcija polako stiže i u Hrvatsku sa Zapada, uništavajući tradicionalnu obitelj, smanjujući vrijednost obiteljske zajednice i reklamiranjem krivih ciljeva u životu. Djeca su predstavljena danas kao luksuz, a razvodi se penju na preko 35%, i sve je to dio globalnog plana

Demograf Stjepan Šterc upozorio je prvoga dana nove 2016. godine da je pad nataliteta hrvatski problem broj jedan, uz odlazak mladih iz Hrvatske, naglasivši kako država napokon mora shvatiti da je zbog rađanja sve manje djece ugrožena budućnost cijelog naroda.

Istaknuo je i da se iz državnog proračuna apsolutno moraju maknuti sve stavke koje ‘financiraju parazitske sustave’.

Prof. Šterc u razgovoru za Dnevnik HTV-a podsjetio je da demografi kontinuirano “dižu glas”, “radikalno upozoravaju”, međutim – ništa se ne događa.

“Nama s početkom godine uvijek stižu lijepe slike rađanja u bolnicama i posjeti čelnih ljudi gradova, općina i županija, i na tome sve staje. Nakon toga slijedi naša kruta realnost i mi ćemo se vrlo teško iz nje izvući ako ne donesemo neke strateške odluke, a primarno ako ne shvatimo da je to objektivno problematika broj jedan u našoj zemlji”.

Rekao je da će vrlo vjerojatno do kraja ove godine rodnost biti negdje na 31 do 32 tisuće rođene djece, te upozorio da je u odnosu na prethodnu godinu taj pad čak 20 posto.

Ključni problem države

“To je nevjerojatni pad rodnosti u Hrvatskoj. To mora zabrinuti apsolutno svakog tko iole razmišlja o budućnosti Hrvatske, i uz odlazak mladih koji je po službenoj statistici negdje oko 15.000, a po neslužbenoj vrlo vjerojatno prelazi nekoliko desetaka tisuća mladih godišnje, ukupna depopulacija Hrvatske može biti godišnje preko 50.000 ljudi. To je prestrašno”.

Ističe kako je “nedopustivo da se uopće o tome razmišlja, da li to postaviti na najveću institucijsku razinu u državi, da li to postaviti na ključni problem države i uopće dakle kalkulirati o tome što će se napraviti s tom problematikom”.

Za djecu umjesto za parazitske sustave

Ocijenio je da zapravo nije jasno kako itko misli postaviti koncepciju hrvatskoga gospodarskog razvoja ako imamo depupulaciju ukupnog stanovništva i prirodni pad, pogotovo ako će on biti ovako intenzivan. Poručio je kako se mora odmah ove godine shvatiti da je to ključna problematika i donijeti ključne odluke.

Kao prvo, istaknuo je prof. Šterc, to mora biti problematika koja je na strateškoj razini, a drugo, iz državnog proračuna se apsolutno moraju maknuti sve stavke koje, između ostaloga, financiraju parazitske sustave u državi kojih ima, po njegovoj procjeni, “preko 100 institucija, koje ničim ne pridonose razvoju hrvatskog društva”.

Prema njegovoj procjeni to je otprilike nekoliko milijardi kuna, koje se mogu usmjeriti u demografsku revitalizaciju i u znanstveni razvoj Hrvatske.
 

[VIDEO] Demografi upozoravaju: Ugrožena budućnost cijelog naroda! https://t.co/6q2IikITBE pic.twitter.com/oXibNOauqE

— HRT Vijesti (@hrtvijesti) January 1, 2016

 
(net.hr/uredio:NSP)

Propadanje stanovništva u državama polukolonijalnog karaktera naprosto označava izrabljivačku strategiju kapitala. Polukolonijalni karakter i jest u tome što nije potreban ogroman rezervoar radne snage zato što se izrabljivanje najviše ostvaruje kroz tercijarne djelatnosti – trgovinu, turizam i financijalizaciju

Posljednjih tjedana jedna od bitnih tema tiskanih medija bila je negativan prirodni prirast hrvatskog stanovništva. Drugim riječima, više ljudi umire nego što ih se rodi i tako već godinama. Međutim, prošle je godine u Hrvatskoj rođeno najmanje djece otkad se vode statistike, nešto više od 39 000. Pritom Hrvatska ima nezanemarivo visoku stopu smrtnosti od zloćudnih bolesti te nisku stopu fertiliteta. Sve ovo uzrokuje, kako se kreću procjene, da naše društvo nepovratno gubi desetak tisuća članova godišnje.

Ne treba zaboraviti i na mehaničko kretanje stanovništva, odnosno na migracije, kako vanjske tako i unutrašnje. Odlučujuće migracije su ipak one vanjske, olakšane ulaskom Hrvatske u EU. Neki mediji pišu da je već oko 40 000 hrvatskih građana emigriralo u zemlje EU.

Kad se sve to zbroji, vidimo da će hrvatsko stanovništvo drastično pasti u idućih nekoliko desetljeća.

Upravo je zato svako malo ta tema aktualna te se o njoj izjašnjavaju svi – političari, ekonomisti, doktori, naravno i demografi. Tu je problem što većina njih nesvjesno razdvaja populacijska kretanja i probleme stanovništva od ekonomskih kretanja i procesa materijalne proizvodnje društva, odnosno razdvaja demografiju od političke ekonomije. Zbog toga dolaze do izražaja njihove dijagnoze koje se u suštini svode na popravljanje populacijskih tegoba samo u okviru kapitalizma, dakle na popravljanje posljedica bez interveniranja u uzrok.

Neko je jednom rekao da je kapitalizam najbolja kontracepcija. Ovu tvrdnju mi proživljavamo u ovom trenutku. Naši stručnjaci kao da ne shvaćaju da živimo u kapitalizmu i da svi naši procesi u društvu upravo poprimaju oblike kapitalističkih odnosa. Svi oni konstatiraju da nam je obiteljska politika nezadovoljavajuća i da je jedino rješenje za niske stope nataliteta i fertiliteta ono smišljeno i dugoročno. I u pravu su. Ali oni kao da nisu svjesni činjenice da je opadanje našeg stanovništva samo druga strana propadanja hrvatskog društva kao kapitalističkog društva. Dakle, osnovne uzroke katastrofalne demografske situacije ne treba tražiti u demografiji, nego u političkoj ekonomiji. Zato što uzroke u opadanju stanovništva ne treba tražiti u samom kretanju hrvatskog stanovništva, nego u društveno-ekonomskoj formaciji unutar koje se to stanovništvo kreće.

Nije dovoljno reći da je stopa nataliteta niska zato što se rodilo manje djece i da je ona jedan od uzroka pada broja stanovnika. S druge strane, nije dovoljno reći ni da je nezaposlenost mladih veliki problem za prirodno kretanje stanovništva. Ovaj problem, koji je usko vezan za kapitalizam onda treba i razraditi.

Mladima, čija je nezaposlenost katatrofalno visoka, teško je, pa gotovo i nemoguće, raditi bilo kakve planove, a kamoli one o obitelji, kada nemaju posao i prihode. Treba i naglasiti da mladi nikako ne mogu riješiti stambeno pitanje. Primorani su živjeti s roditeljima dugi niz godina. Drugog izbora nemaju. Ovo iziskuje svakakve probleme, među kojima su ekonomski problemi tek jedni u nizu. Kako roditelji mogu izdržavati još i svoju djecu (koja više nisu djeca!) od svojih malih plaća ili pak malih mirovina? Sve to uz očiglednu činjenicu da u kapitalizmu ne mogu svi biti zaposleni pa dio društva uvijek čini rezervnu industrijsku armiju.

Neki će ipak reći kako mladi itekako imaju izbora: neka traže bilo kakav posao. Ako kojim slučajem i nađu posao, jedva da si mogu osigurati i manji stan ili sobu budući da su im plaće male i da su najčešće vezani ugovoroma na određeno vrijeme pa ne mogu uzeti stambeni kredit. S druge strane, i stambeni kredit je nepovoljan jer čovjeka uvlači u dužnički odnos koji traje desetljećima. Još više, veže ga za ovaj sistem i ubija u njemu bilo kakvo buntovništvo i kritičko raspoloženje. Opće je poznata stvar da mlađi radnici, koji bi trebali biti najagilniji, najborbeniji u borbi za svoja radnička prava nerijetko su oni ti koji šute i koji se ne bune. Svima im je samo jedna stvar na pameti – ne žele riskirati borbu za svoja prava da ne dobiju otkaz jer onda itekako riskiraju, između ostalog, i gubitak svojeg stana ili kuće. I to zato što im je stambeno pitanje neraskidivo vezano uz obiteljski život ili uz formiranje istog.

Ipak, uspije li se osigurati dovoljna plaća za normalan život, za većinu ljudi to i dalje ne znači opuštanje, nego prekovremeni posao i stres (zbog raznih dugovanja jer ni ta plaća ne može pokriti sve potrebe). Ovo potom može uzrokovati određene probleme u privatnom i obiteljskom životu. Stoga nije čudno da se ljudi sve manje odlučuju za djecu i za obiteljski život.

Naime, zbog čega bi se jedna žena koja je jedva dobila posao s prosječnom, a to znači nedovoljnom plaćom, odlučila za djecu kad je svjesna toga da svom djetetu (a kamoli da ima više djece) neće moći priuštiti normalan život? Čak i ako joj uspije, bit će to na uštrb njenog vremena koje će moći posvetiti sebi i obitelji. S nužnim izmjenama, slično vrijedi i za muškarce.

Zapravo se ljudi ovdje pokazuju racionalnima jer je u kapitalizmu za većinu racionalno imati što manje djece dok je za društvo u cjelini ova situacija iracionalna. Dakle, ono što je za pojedinca dobro i korisno, to je u ovom slučaju za društvo vrlo nepovoljno.

Naši demografi ponajviše, a i poneki ekonomisti, preporučuju razne populacijske politike kako bi se poboljšala demografska situacija zemlje. Međutim, tražiti provođenje (i to strateško, plansko) bilo kakve politike, pa tako i populacijske ili vjerovati u neke mjere s ciljem podizanja stope nataliteta možemo ilustrativno usporediti i sa zahtjevima da se povećaju plaće radnika kako bi on bolje živio, te da se zaposli još mladih ljudi da bi uopće živjeli. Dakle, to je nemoguće u ‘hrvatskom’ kapitalizmu.

Neko će reći – ako nije moguće u hrvatskom kapitalizmu, onda je moguće u francuskom, njemačkom ili nekom trećem kapitalizmu. Drugim riječima, naši stručnjaci ipak neće dovoditi u pitanje kapitalizam jer su, eto, i neke zemlje zapadne Europe uspjele riješiti svoje demografske probleme, pa zašto onda ne bismo i mi?

Odgovor je ipak sljedeći: razvijene buržoazije zapadne Europe jednom su mogle uspješno (a to znači u skladu s istinskim, a ne samo s kapitalističkim, potrebama društva) rješavati demografska pitanja. Kao što su mogle uspješno rješavati i mnoge druge probleme koje je kapitalizam kao sistem naslijedio. Međutim, odavno su te buržoazije postale nazadne i njihovo je djelovanje postalo opća smetnja za daljnji razvoj tamošnjih društava, kao što je i kapitalizam postao opća smetnja za daljnji razvoj proizvodnih snaga suvremenog društva. Interesi kapitala i društva nikada nisu bili u sukobu kao što su to u današnje vrijeme.

Prema tome, ako se pojedine od tih zemalja i uspješno nose s demografskim problemima, to je zato što se usporedbe rade u okvirima kapitalizma, na stranu što one kao središte internacionalnog kapitala veći dio tih problema rješavaju izrabljivanjem nerazvijenih zemalja. Na primjer, Francuska jest riješila dobar dio populacijskih teškoća ako se stvar gleda iz ‘naše’ perspektive (gdje svjedočimo drastičnom starenju i smanjenju stanovništva) kao i iz perspektive kapitalističkih odnosa u kojima ipak dominira proces reprodukcije stanovništva kao proces obnavljanja jedne gigantske radne snage za kapital. Međutim, ako se pogleda potencijal razvoja francuskog društva i razmjeri potencijalnog oslobađanja stanovništva od svih onih okova koje kapitalizam nameće, tada može uočiti da se pitanje populacije može riješiti daleko efikasnije i bolje. Jedino ograničenje za to jest trenutni društveni sistem. Zasada Francuska ovaj problem, kao i uostalom ostale razvijene zemlje, uvelike rješava tako što privlači mnogo kvalificirane radne snage iz svojih (bivših) kolonija.

S druge strane, hrvatska buržoazija nikad nije bila progresivna niti je mogla samostalno i odlučno rješavati značajne društvene probleme. Stoga to od nje ne treba očekivati ni sada. Ionako hrvatska država ne djeluje u primarnom interesu domaće buržoazije tako da ova ni ne može podrediti sebi populaciju kao što to čini krupni inozemni kapital u svojim državama. Zapravo našu populaciju sebi podređuje internacionalni kapital.

Podrediti sebi određenu populaciju znači obnavljati stanovništvo za potrebe kapitala i njemu svojstvenih odnosa. Ovo obnavljanje jest kako materijalno tako i duhovno pošto se budući radnici odgajaju u kapitalističkom društvu i putem kapitalističkog društva.

Tako da propadanje stanovništva u državama polukolonijalnog karaktera naprosto označava izrabljivačku strategiju kapitala. Polukolonijalni karakter i jest u tome što nije potreban ogroman rezervoar radne snage zato što se izrabljivanje najviše ostvaruje kroz tercijarne djelatnosti – trgovinu, turizam i financijalizaciju.

Kontrola populacijskih procesa posljedica je kontrole ekonomskih procesa. Međutim, kontrolu nad ovim, prije svega društvenim procesima hrvatska kapitalistička država moći će uspostaviti jedino izmjenom svog klasnog karaktera, što onda podrazumijeva i samu izmjenu sistema na kojem je utemeljena.
 
(mojzagreb.info/uredio:nsp)