Ruski znanstvenik A.I. Oparin i britanski znanstvenik J.B.S. Haldane su 1920 – tih godina iznijeli su teoriju da su munje u primitivnoj atmosferi mogle proizvesti kemijske građevne blokove života.

Darwin je razmišljao da je život mogao početi u “nekoj toploj maloj bari”. Slično tome, Oparin i Haldane su postavili hipotezu da su se kemikalije proizvedene u atmosferi rastvarale u prvobitnim morima formirajući “toplu razvodnjenu juhu” iz koje su proizašle prve žive stanice.

Oparin-Haldane hipoteza je zaokupila maštu mnogih znanstvenika i tako postala “ono što znanstvenici misle” o prvim koracima u postanku života. Ali je ostala kao netestirana hipoteza sve do ranih 1950 – tih kada su američki postdiplomac Stanley Miller i njegov mentor Harold Urey proizveli neke od kemijskih građevnih blokova života ubacujući električnu iskru u mješavinu plinova za koju su smatrali da je simulirala Zemljinu primitivnu atmosferu.

Godine 1953, Miller-Ureyin eksperiment je stvorio ogromno uzbuđenje u znanstvenoj zajednici i uskoro je našao svoj put u skoro svaki srednjoškolski i fakultetski udžbenik biologije kao dokaz da su znanstvenici demonstrirali prvi korak u nastanku života – bez Boga.

Millerov eksperiment je još uvijek istaknuto prikazan u udžbenicima, časopisima i televizijskim dokumentarnim filmovima, kao ikona evolucije. Pa ipak, više od desetljeća većina kemičara je bila uvjerena da eksperiment nije uspio simulirati uvjete na ranoj Zemlji i da tako ima malo ili nimalo veze s porijeklom života. Evo zašto.

Oparin-Haldaneov scenarij

Prvi korak u Oparin-Haldaneovom scenariju proizvodnje životnih kemijskih gradivnih blokova uz pomoć munja presudno ovisi od sastava atmosfere. Zemljina sadašnja atmosfera sadrži oko 21% kisika. Skloni smo misliti da je atmosfera bogata kisikom bitna za život, jer bismo umrli bez nje. Pa ipak, što je paradoksalno, životni gradivni blokovi se ne bi mogli formirati u takvoj atmosferi.

Nije iznenađujuće da je isti kisik koji je bitan za disanje često fatalan za organsku sintezu. Električna iskra u zatvorenoj posudi s močvarnim plinom (metanom) može proizvesti neke interesantne organske molekule, ali ako je prisutna samo mala količina kisika iskra će proizvesti eksploziju.

Pošto slobodan kisik može uništiti mnogo organskih molekula, kemičari često moraju uklanjati kisik i koriste zatvorene posude gdje sintetiziraju i čuvaju organske kemikalije u laboratoriju. Ali prije postanka života, kada nije bilo ni kemičara ni laboratorija, kemijski gradivni blokovi života su se mogli formirati samo u prirodnoj sredini koja nije imala kisik.

Prema Oparin i Haldaneu, ta sredina je bila Zemljina primitivna atmosfera. Zemljina sadašnja atmosfera je jako oksidirajuća. Oparin i Haldane su pretpostavili njenu suštu suprotnost – jako reducirajući atmosferu bogatu vodikom.

U to vrijeme, činilo se razumljivim pretpostaviti jako reducirajući atmosferu. Znanstvenici su vjerovali da je Zemlja izvorno formirana zgušnjavanjem međuzvjezdane prašine i plina, pa je bilo razumno pretpostaviti da je prvobitna atmosfera ličila na međuzvjezdane plinove koji se sastoje prvenstveno od vodika.

Godine 1952., dobitnik Nobelove nagrade, kemičar Harold Urey, zaključio je da se rana atmosfera sastojala prvenstveno od vodika, metana, amonijaka i vodene pare – baš kao što su Oparin i Haldane pretpostavili.

Ureyov postdiplomac na Chicago Sveučilištu, Stanley Miller, riješio je da eksperimentalno testira Oparin-Haldaneovu hipotezu. Miller je sastavio zatvorenu staklenu aparaturu u Ureyevom laboratoriju, ispumpao zrak i zamijenio ga metanom, amonijakom, vodikom i vodom.

(Da nije uklonio zrak, njegov sljedeći korak je mogao da mu bude i posljednji.) Onda je zagrijavao vodu i pustio da plinovi prelaze preko visoko voltažnih električnih iskri da bi stimulirao munje.

“Do kraja tjedna”, izjavio je Miller, voda “je bila tamno crvena i mutna”. Uzeo je dio za kemijsku analizu i identificirao nekoliko organskih spojeva. Među njima su bili i glicin i alanin, dvije najjednostavnije aminokiseline nađene u proteinima. Ipak, većina produkata reakcije su bili prosti organski spojevi koja se ne javljaju u živim organizmima.

Godine 1977, istraživači porijekla života Sidney Fox i Klaus Dous objavili su da je važniji razlog zašto je za Zemljinu primitivnu atmosferu “rasprostranjeno vjerovanje da u svojim ranijim fazama nije sadržavala značajnije količine kisika” te da “eksperimenti pokazuju da bi kemijska evolucija, kakva se opisuje sadašnjim modelima, bila uvelike spriječena kisikom “.

James C.G. Walker je također pisao da je “najjači dokaz” za sastav primitivne atmosfere “osiguran uvjetima za nastanak života. Redukcijska atmosfera je potrebna “.

Sudionici konferencije o podrijetlu života iz 1982. godine (od kojih je jedan bio Stanley Miller) složili su se da nije moglo biti slobodnog kisika u ranoj atmosferi “zato što su reducirajući uvjeti potrebni za sintezu organskih spojeva neophodnih za razvoj života”. Iste godine, britanski geolozi Harry Clemmey i Nick Badham pisali su da pokazuju dokaze da je “od najranijih vremena datiranih stijena, Zemlja imala atmosferu s kisikom”. Clemmey i Badham su izjavili da je obična “dogma” tvrditi da je Zemljinoj ranoj atmosferi nedostajao kisik.

Ali, geološki i biokemijski dokazi više nisu bili važni, zato što su izvjesni utjecajni znanstvenici odlučili da je Millerov eksperiment pokazao prvi korak u nastanku života, i oni su objavili da primitivnoj atmosferi mora da je nedostajao kisik. Clemmey i Badham su bili u pravu. Dogma je zauzela mjesto empirijske znanosti.

Sa znanstvene perspektive, ova dogma stavlja kola ispred konja.

Izdanje časopisa National Geographic iz ožujka 1998. godine prikazuje fotografiju Millera kako stoji pored svoje eksperimentalne opreme. Članak časopisa National Geographic objašnjava: “Mnogi znanstvenici sada misle da je rana atmosfera bila drugačija nego što je Miller prvo pretpostavio.”

Ali, slika vrijedi tisuću riječi – naročito kada njen naslov obmanjuje, a istina je zakopana duboko u članku. Čak je i pažljiv čitatelj ostavljen pod dojmom kako je lako bilo životu nastati na ranoj Zemlji.

Očito je da se danas široj populaciji promovira, a studentima biologije predaje mitologija umjesto znanosti.

DODATNO ČITANJE, knjiga:

HARUN YAHYA – Podvala Teorije Evolucije

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com