Koliko ste puta čuli kako se netko hvali da ima puno prijatelja, ili da ide svakodnevno po kavicama i “trač” partijama kao dio društvenog rituala, dok za druge mislite da nemaju niti jednog prijatelja. Evo što se krije iza svega toga

Ako smatrate da je genije samotnjak, jer je arogantna sveznalica, ili zato što je socijalno nespretan, tu niste potpuno u pravu.

Umjesto toga, pametni ljudi su iskreno sretniji bez neprestanog praznog brbljanja običnih smrtnika kao što smo ti ili ja.

Novo istraživanje objavljeno od strane “British Journal of Psychology” u veljači, dvojce autora, evolucijskog psihologa Norman Lia sa Sveučilišta u Singapuru i Satoshi Kanazawe sa London School of Economics, koje sugerira da pametniji ljudi mogu biti sretniji ako više vremena provode sami.

Prema njima su naši korijeni u drevnom lovačkom sakupljačkom društvu, u onome što oni nazivaju “savana teorija sreće”, koja objašnjava našu trenutnu percepciju sreće. Oni koriste teoriju da bi objasnili ishod ankete od 15.000 odraslih osoba u dobi između 18 i 28 godina starosti.

Analizirajući statističke i demografske podatke o istraživanju, otkrili su da ljudi koji su živjeli u područjima s više ljudi po jedinici površine su manje sretni. S druge strane, ljudi s više socijalne interakcije (opet bez iznenađenja ovdje) su bili sretniji.

Evo što je ipak šokiralo: pametniji ljudi nisu bili toliko pod utjecajem dvaju faktora gore navedenih. U stvari, oni bi možda čak i bili sretniji u gusto naseljenim područjima s manje interakcije s drugima.

“Učinak gustoće naseljenosti na zadovoljstvo životom je, dakle, više nego dvostruko veća za pojedinace sa manjim IQ nego za one sa velikim koeficjentom inteligencije. Više inteligentni pojedinci su zapravo manje zadovoljni životom, ako bi se družili sa svojim prijateljima češće.”

Da, dobro ste čuli.

“Stanovnici ruralnih područja i malih gradova su sretniji od onih u predgrađima, koji su pak sretniji od onih u manjim središtima gradova, koji su pak sretniji od onih u velikim središtima gradova”, objašnjavajući svoje istraživanje.

“Naši preci su živjeli kao lovci-sakupljači u malim grupama od oko 150 jedinki. U takvom okružju, imali su česte kontakte sa doživotnim prijateljima i saveznicima vjerojatno nužnima za opstanak i reprodukciju oba spola.”

Dakle, mi smo instinktivno povezani da radimo zajedno i napredujemo u relativno malim zajednicama.

No, vremena su se značajno promijenila od tada … i prema istraživačima, pametniji ljudi su možda jednostavno postali vješti u rješavanju novog “normalnog”.

“Inteligentniji pojedinci koji posjeduju višu razinu opće inteligencije, a time i veću sposobnost rješavanja evolucijskih problema, mogu se suočiti sa manje poteškoća u shvaćanju i rješavanju evolucijskih novih entiteta i situacija.”

Zapamtite, ovo je zaključak donesen od strane pojedinaca koji su vjerojatno natprosječni u smislu inteligencije.

Zatim tu je još jedna teorija: možda neki ljudi jednostavno ne mogu podnijeti razgovore koji se konstantno vrte oko klanjanja medijskim zvijezdama?

Ukoliko vjerujete u ovo istraživanje, posvetite većinu vremena za osobni razvoj, a ne u besmislenim razgovorima sa ljudima.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)