Krvavi dolari – nedvojbeno su ključ čitanja današnje civilizacije koju u svojim bestsellerima analizira kanadska spisteljica Naomi Klein.

Usprkos tomu, na pariškoj konferenciji UN-a o klimatskim promjenama Bill Gates uskliknuo je: „Ako upali bit će čarolija!“. Iako plemenita, beskrajno je naivna ideja jednog od 28 svjetskih milijardera uvjerenih da novim tehnologijama mogu zaustaviti globalno onečišćenje i zagrijavanje Zemlje nakon dva stoljeća onečišćavanja.

Ne samo zato što za razvoj novih tehnologija, poput hipotetske ideje Billa Gatesa o „umjetnoj fotosintezi u kojoj se sunčeva svjetlost koristi za proizvodnju ugljikovodika“, treba proći barem desetljeće, već i zato što je globalno zagrijavanje odavno prešlo kritične granice. Naravno da treba mijenjati svijet, ali što reći kada sam američki predsjednik ne vjeruje čak ni u mogućnost dogovora, izjavivši stranom tisku da je “teško natjerati 200 nacija da se o nečemu dogovore”, čime je u biti potvrdio da će trgovina i industrija uvijek biti važniji od klimatskih promjena, ma koliko urgana poharalo SAD.

Uostalom, u svojoj knjizi o klimatskom uništenju (“Ovo mijenja sve”) Naomi Klein, koju predstavljamo u nastavcima, vrlo konkretno istražuje smrtonosne veze čovjeka i onečišćavanja prirode fatalne po čovječanstvo.

To više nije samo neoliberalistički udar korporacija na ekonomiju, slamanje malih nacija i kultura, već doista apokaliptični udar nuklearne snage klimatskog uništavanja same Zemlje, koja od vremena industrijalizacije nije prestala biti crpljena, onečišćavana i uništavana.

Čudne prirodne katastrofe, poplave, tsunamiji, učinak staklenika i globalnog zagrijavanja koji potvrđuje dio znanstvene zajednice, dio negira, doista postavlja osnovno pitanje opstanka vrsta. Ako je Američka trgovinska komora u svom pokušaju da Agenciji za zaštitu okoliša oduzme pravo regulacije emisije ugljika, iznijevši ideju da se u „slučaju globalnog zagrijavanja populacija može prilagoditi klimi pomoću bihevioralnih, psiholoških i tehnoloških adaptacija“, tada doista možemo zaključiti „da su upravo klimatske promjene dovele u kušnju, kao malo što, naš klimatski značaj“.

Bogate nacije i nekadašnje imperijalne velesile nikada nisu ni prestale crpiti afrički kontinent u kojemu će, nagovješćuje autorica, obradiva zemlja i dalje biti otimana kako bi se na njoj proizvodili hrana i gorivo za bogate nacije i tako „rasplamsati novu fazu neokolonijalne otimačine na grbači najpoharanijih mjesta na svijetu, što novinar Christian Parenti sjajno dokumentira u knjizi Tropic of Chaos“.

Klimom uzrokovani gubitci

Kao što je već pisala i u „Doktrini šoka“ (video na kraju članka), kad toplinski udari i divlje oluje satru malena imanja i ribarska sela zemlju će predati u ruke velikim tvrtkama za izgradnju golemih luka, luksuznih odmarališta i industrijskih farmi.

Nekoć samodostatni ruralni stanovnici izgubit će svoju zemlju te će ih poticati na preseljenje u sve napučenija urbana geta. Suša i geta i dalje će se koristiti kao izlika za poturanje genski modificiranog sjemenja i tjeranja farmera u sve veći dug. Posebno je jezivo proročanstvo: „U bogatijim nacijama svoje velike gradove štitit ćemo skupim morskim zidovima i olujnim preprekama, a golema obalna područja naseljena sirotinjom i starosjediocima divljanju oluja i podizanju razine mora“.

Među „mjerama“ koje će poduzimati velesile, svakako zanimljivo u kontekstu današnjeg stanja u svijetu zvuči i izjava kako će pojedine vlade u ime „nacionalne sigurnosti“ intervenirati u drugim državama zbog vode, nafte i obradive zemlje. Neke multikorporacije ipak su se trgle, svjesne posljedica, pa su Starbucks i Chipotle upozorili da ekstremne vremenske pojave mogu utjecati na „dostupnost njihovih temeljnih sirovina“. Bilo je tu i drugih ljudi. U lipnju 2014. bivši njujorški gradonačelnik Michael Bloomberg, bivši američki ministar financija Henry Paulson i ekološki filantrop Steyer upozorili su kako će klimatske promjene američko gospodarstvo godišnje stajati milijarde dolara samo zbog posljedica razine porasta mora, te da „korporacijski svijet mora ozbiljno računati na takve, klimom uzrokovane gubitke“.

Ekonomski bogate zemlje, smještene na višim širinama, mogle bi doživjeti i izvjestan ekonomski procvat, proriče Klein. Nakon superoluje Sandy graditelji luksuznih naselja već su prodavali svoje privatne i od katastrofa zaštićene infrastrukture, uključujući apartmane s podmorničkim brtvama na Manhattanu. Stephen Kliegerman, izvršni direktor marketinga tvrtke Halstead Property izjavio je New York Timesu da će „kupci biti presretni da mogu platiti relativna jamstva da u slučaju prirodne katastrofe neće doživjeti neke veće neugodnosti“.

Zloglasna američka banka Goldman Sachs, koju je fascinantno prikazao Michael Moore kao jednu od najzaslužnijih banaka koje su izazvale umjetnu ekonomsku krizu 2008. koja je u temeljima promijenila svijet i patentirali kreditno uništavanje ljudi diljem svijeta na razne nove načine (vrlo osjetne i u Hrvatskoj), tijekom oluje Sandy uvela je pomoćne generatore koji joj uopće nisu trebali, spominje Klein.

Osiguravateljske tvrtke u SAD-u već su počele svojim najvažnijim klijentima slati i privatne vatrogasne ekipe kada njihovim posjedima zaprijete požari. Istodobno „rasturivači države“ poput Heartlanda uništavaju i javni sektor, podsjeća spisateljica. U svakom slučaju, bivši direktor CIA-e James Woolsley bio je u pravu kada je 2007. napisao da će na „mnogo toplijem svijetu altruizam i velikodušnost vjerojatno otupjeti“.

„Kumulativni problem“

Medijski, pak, komentatori govore o „zamoru suosjećanja“, kao da sućut ima granica…A upravo je to dokazala organizacija Americans for Prosperity pokrenuvši kampanju sprječavanja dotoka državne pomoći područjima pogođenima uraganom Sandy. Koliko su klimatske promjene ozbiljna prijetnja potvrdio je i Kevin Anderson, zamjenik direktora Tyndallova centra za istraživanje klimatskih promjena, izjavom da se smanjenje od 2 Celzijeva stupnja možda moglo postići 1992., za vrijeme održavanja Zemaljskog summita, ali su sada klimatske promjene postale kumulativan problem. Ljudi koji žive u postindustrijskim državama suočavaju se s potpuno drukčijim budućnošću nakon dva desetljeća divljačkog onečišćavanja atmosfere.

Ljudska psiha na žalost je ta koja pridonosi nerazumijevanju. Ili kako je 2009. ustvrdio psiholog Tim Kasser s Koledža Knox u Illinoisu, ljudi su uglavnom „nehajni“ prema promjenama: „Što veći prioritet ljudi pridaju vrednotama poput postignuća, novca, moći, statusa i imidža, to su negativniji njihovi stavovi prema okolišu, te je manja vjerojatnost da će se uključiti u pozitivne ekološke trendove i vjerojatno će nepromišljeno iskorištavati prirodne resurse“.

Pravi razlozi zašto se ljudi ne uspijevaju pomaknuti s mrtve točke jest što potrebni potezi izravno u pitanje dovode vladajuću ekonomsku paradigmu, te izumiranje najbogatije i najmoćnije industrije otkako je svijeta i vijeka – industrije nafte i plina koja, upozorava Klein, ne smije nikako preživjeti u svom sadašnjem obliku ako se želi izbjeći masovno izumiranje. Posebno je zanimljiv fenomen, navodi Kleyin, kako se države koje se na klimatskim summitima UN-a gnjevno optužuju kako ne čine dovoljno za „smanjenje emisija“, međusobno optužuju kada neka od njih i pokuša nešto učiniti za Zemlju. Tako je SAD doveo u pitanje jedan od kineskih programa subvencioniranja energije iz vjetra, tvrdeći da sadržava podršku lokalnoj industriji, dok je Kina 2012. uložila žalbu na razne programe obnovljive energije u Europskoj uniji.

U procjepu paradoksa

Ali postoji velik problem kada i zažive programi obnovljive energije, kao u Danskoj u kojoj četrdeset posto električne struje potječe iz obnovljivih izvora energije, koji su doneseni, što je važan podatak, još u osamdesetim godinama, prije rođenja ere slobodne trgovine, kada se nitko nije mogao protiviti obilnim subvencijama danske vlade koje je davala za vjetroelektrane pod nadzorom lokalnih zajednica.

Kako ističe Scott Sinclair iz Kanadskog programa za političke alternative, „mnogi programi kojima je Danska pokrenula svoju industriju obnovljive energije kosili bi se s … međunarodnim trgovinskim i investicijskim sporazumima“, s obzirom na to da „favoriziranje lokalnih kooperanata znači sukob s nediskriminacijskim pravilima, koja propisuju da se strane tvrtke ne smije dovoditi u nepovoljniji položaj od domaćih proizvođača“.

Ali to nije ono najgore, tvrdi Klein. Na kocki nije samo životno važna potpora životno obnovljivoj energiji. Svaki pokušaj vlade da regulira prodaju ili ekstrakciju naročito prljavih vrsta fosilnih goriva također je osjetljiv na te trgovinske propise. Štoviše, dokument koji je „procurio“ tijekom bilateralnih trgovinskih pregovora u srpnju otkriva da Europa traži „pravno obvezujući sporazum“ koji bi joj zajamčio mogućnost uvoza plina i nafte iz Sjeverne Dakote.

Problem je što su takvi trgovinski sporazumi multinacionalnim kompanijama mogu dati moć „da preobrate povijesne i temeljne pobjede na području borbe protiv iznimno upitnih tehnologija ekstrakcije, poput frakcije prirodnog plina što pokazuje slučaj iz Kanade”.

U nekim od tih slučajeva vlade na trgovačkom sudu mogu uspješno braniti svoje programe smanjenja emisija, ali u prevelikom broju onih drugih sa sigurnošću se „može računati na njihovo povlačenje s obzirom na to da ne žele ostaviti dojam da se protive slobodnoj trgovini“. A dopustiti tom „mutnom trgovinskom pravu, uobličenom daleko od očiju javnosti, toliku moć nad životno važnim pitanjem ljudske budućnosti poseban je oblik bezumlja“ – tumači autorica.

Rođenje pokreta protiv klimatskih promjena

Usprkos tomu što je globalno zagrijavanje dugo bilo poznato u znanstvenim i političkim krugovima, temeljni uvidi potječu s početka druge polovice 19. stoljeća, dok su prva znanstvena otkrića da spaljivanje ugljika moguće zagrijava planet došla potkraj pedesetih godina. Točno sredinom šezdesetih ta ideja je bila toliko prihvaćena u stručnim krugovima da je američkom predsjedniku Lyndonu B. Johnsonu Odbor za znanost uručio pismo s upozorenjem: “Diljem industrijalizirane civilizacije Čovjek nesvjesno provodi kolosalni geofizički eksperiment… klimatske promjene koje će možda nastati povećanjem CO2 mogu djelovati razorno…”.

No tek nakon što je James Hansen, onodobni direktor NASA-ina Goddardova instituta za svemirska istraživanja, svjedočio pred prepunom dvoranom 1988. globalno zagrijavanje postaje temom televizijskih emisija i političkih govora.
 

 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Peter Drucker, možda najveći svjetski teoretičar menadžmenta, među prvima je 1946. analizirao korporaciju kao instituciju u svojem pionirskom djelu “Concept of the Corporation” (“Pojam korporacije”). Upravo je Druckeru bila značajna činjenica da sve korporacije imaju isti institucionalni ustroj i svrhu. Međutim, većini običnih ljudi svakodnevni detalji poslovanja korporacija zamagljuju cjelokupnu sliku. Kao i Pfizerovu generalnom direktoru, Hanku McKinnellu, »vrlo nam je teško zamisliti korporacije kao institucije«. Umjesto toga, uočavamo uglavnom razlike između pojedinih korporacija ili ih dijelimo na transnacionalne i lokalne, moderne i starinske, progresivne i tradicionalne, fleksibilne i glomazne, solidne i rizične, s markom [brandom) i bez nje, dobre i loše — i gubimo iz vida činjenicu da sve korporacije, u najmanju ruku one koje kotiraju na burzi, imaju isto institucionalno ustrojstvo, odnosno da ima smisla govoriti i o korporaciji i o korporacijama.

Cilj je ove knjige/filma istražiti što je točno korporacija kao institucija. Institucije se, naravno, sastoje od ljudi, i većina sadržaja knjige temelji se na razgovorima s protagonistima korporacijskog svijeta, učenim ljudima koji ih analiziraju i kritičarima koji upozoravaju na opasnosti koje nam prijete od korporacija i predlažu rješenja.

Fascinantan dokumentarac baca pogled na sve veću moć velikih svjetskih tvrtki i utjecaj koje imaju na društvo. Korporacija uključuje razgovore s 40 korporativnih insajdera i kritike – uključujući osobe poput Noam Chomsky, Naomi Klein, Milton Friedman, Howard Zinn, Vandana Shiva i Michael Moore – plus prave ispovijedi, ispitivanja slučajeva i strategije za promjene.
 

 

 
Ovaj 26 puta nagrađivani dokumentarac daje pogled na uspon korporativnog tijela kao što je pravni status “osobe” – iako bez savjesti – i njegovog kolektivnog psihopatskog silovanja ljudi i resursa na planetu zbog pohlepe. Film također dotiče i potiče novije trendove u poslovnom svijetu da se probude moralno i uliju etiku u jednadžbu, kako bi se zaustavila, a zatim preokrenula dosadašnja šteta koju su nanijeli.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)