Kina je znatno podigla uvoz nafte iz Rusije, a Rusija zbog toga sve manje prodaje nafte Europi

Analitičar su izjavili kako je Peking postao preferirani partner u trgovini naftom sa Moskvom.

Najveći izvozniku nafte u Rusiji Transneft izjavio je da od 1. siječnja zemlja izvozi više nafte u Kinu, dok je izvoz u Europu znatno smanjen.

Ranije je Bloomberg izvijestio da će Rusija isporučiti 19 posto manje nafte kroz svoje luke na Baltičkom i Crnom moru u prvih pet mjeseci 2018., te prodati 43 posto više nafte Kini do ožujka.

Rusija je najveći prodavač nafte i Europi i Kini. Analitičar je za televiziju RT rekao da se dostava sve više sirove nafte u Aziju može smatrati obrambenim mehanizmom u vrijeme zapadnih sankcija.

“S obzirom na trenutne geopolitičke uvjete, pomak prema Kini od Europe je zaštitna mjera. Ovaj pomak u trgovini naftom omogućava Ruskoj Federaciji u određenoj mjeri osiguranje naftne industrije od sankcija Zapada” – izjavio je Anton Pokatovich, glavni analitičar Binbanke.

Kinesko gospodarstvo razvija se visokim tempom, a prodaja sve više nafte također je profitabilna iz ekonomskih razloga, objašnjava analitičar.

Kina je najveći kupac nafte i povećava sve više uvoz.

“Ova perspektiva čini kinesko energetsko tržište jednim od najpoželjnijih za ruske izvoznike” – izjavio je.

Rusija je u veljači isporučila 5052 milijuna tona, odnosno 1,32 milijuna barela dnevno (bpd) u Kinu, što je za 17,8 posto više nego prije godinu dana.

Povećanje volumena dogodilo se kao posljedica drugog rusko naftovoda, koji je započeo s radom 1. siječnja.

Uz uvođenje kineske valute renminbi u trgovinu naftom, i Kina i Rusija su rekli da bi mogli smanjiti uporabu američkog dolara u trgovini nafte.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Nakon više mjeseci stalnih prosvjeda naroda Sioux, kojima su se pridružile i tisuće drugih članova autohtonih plemena i aktivista, a potom i preko 2000 veterana koji su odlučili dati podršku u vidu Živog zida, Federalna je američka inženjerija odlučila da neće izdati dozvolu za gradnju naftovoda ispod rijeke Missouri na teritoriju rezervata Standing Rock

Pomoćnica tajnika za građevinske radove, Jo-Ellen Darcy priopćila je odluku u nedjelju, koja se temelji na potrebi istraživanja alternativne rute gradnje naftovoda.

Jan Hasselman, odvjetnik koji zastupa Siouxe ističe da se, iako je ovo zaista velika vijest, može očekivati da će naftna kompanija Energy Transfer Partners uložiti žalbu, no ukoliko se to dogodi bit će izložena pomnom ispitivanju od strane suda.

Vođa plemena Dave Archambault izjavio je da se nada kako će nadolazeća Trumpova administracija poštivati odluku i da će imati razumijevanja za kompleksnost ovog slučaja.

Dok se jedni raduju ističući kako ovo ne bi bilo moguće bez velikog jedinstva indijanskih plemena, drugi su još na oprezu.

Smatraju kako je dobivena bitka, ali ne i rat, budući da se DAPL može žaliti te da svi trebaju ostati u taborištima sve dok se bušilice ne ugase.

Ovaj je prosvjed ujedinio mnoge starosjedilačke narode, što je rezultiralo najvećim skupom indijanskih plemena u više od stotinu godina.

Pridružili su im se i brojni aktivisti, te poznate osobe iz javnog života, ali i milijuni ljudi diljem svijeta koji su na razne načine iskazivali svoju podršku putem medija i interneta, što je sve zajedno urodilo plodom.
 
(nexus-svjetlost.com)

Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile

Piše: William Engdahl (www.engdahl.oilgeopolitics.net)

Na površinu medijskog prostora izranjaju detalji novog, tajnog i nadasve stupidnog, saudijsko-američkog dogovora o Siriji te o takozvanom IS-u. U njemu je riječ o kontroli nafte i plina u cijeloj toj regiji te o slabljenju Rusije i Irana zbog saudijsko-arabijskog preplavljivanja svjetskog tržišta jeftinom naftom. Pojedinosti su dogovoreno u rujanskom susretu američkog ministra vanjskih poslova Johna Kerryja i saudijskog kralja. Uzgredna posljedica: Rusija će biti još brže primorana okrenuti se istoku – Kini i Euroaziji.

Jedna od najneobičnijih anomalija nedavne NATO-ove akcije bombardiranja, navodno protiv ISIS-a ili IS-a ili ISIL-a ili Daasha, ovisno o vašim preferencijama, jest činjenica da cijena sirove nafte – unatoč ratu koji bjesni u području najbogatijem naftom na svijetu – stalno opada, i to dramatično. Od lipnja kada je ISIS iznenada osvojio naftom bogato područje Iraka oko Mosula i Kirkuka, referentna cijena sirove nafte po indeksu Brent pala je za približno 20%, sa 112 na oko 88 dolara. No, dnevna potražnja za naftom u svijetu nije pala za 20%. Potražnja za naftom u Kini nije pala 20%, niti su američke zalihe domaće nafte iz škriljevca narasle za 21%.

Događa se da dugogodišnji američki saveznik unutar OPEC-a, kraljevina Saudijska Arabije, preplavljuje tržište ekstremno diskontiranom naftom, pokrećući tako cjenovni rat unutar OPEC-a, dok isto čini i Iran, što dovodi do panike na tržištima naftnih ročnica. Diskontiranu naftu Saudijci plasiraju uglavnom u Aziji, najviše u Kini, njihovom glavnom azijskom kupcu, gdje svoju sirovu naftu navodno nude za pukih 50 do 60 dolara po barelu, a ne po dosadašnjoj cijeni od oko 100 dolara.

Ta saudijska financijska operacija diskontiranja je, prema svim naznakama, koordinirana s ratnom operacijom američkog ministarstva financija, preko njegovog Ureda za terorizam i financijsku analitiku, u suradnji s nekolicinom insajderskih igrača u Wall Streetu koji upravljaju trgovanjem naftnih derivata. Rezultat je panika na tržištu koja svakodnevno dobiva sve veći zamah. Kina je prilično zadovoljna što može kupovati jeftinu naftu, ali njeni bliski saveznici, Rusija i Iran, time su gadno pogođeni.

Dogovor

Prema Rashidu Abanmyju, predsjedniku saudijskoarabijskog Centra za naftnu problematiku i strateška očekivanja (iz Rijada), ovo dramatično rušenje cijena namjerno izazivaju Saudijci, najveći proizvođači nafte unutar OPEC-a. Javnosti je servirana priča da je glavni razlog tomu stjecanje novih tržišta na svjetskom tržištu gdje potražnja za naftom opada. No, stvarni je razlog, prema Abanmyju, vršenje pritiska na Iran zbog njegova nuklearnog programa, te na Rusiju, kako bi prestala podržavati Bashara al-Assada u Siriji.

Kada se uzmu u obzir financijski gubici ruske države u prodaji prirodnog plina Ukrajini te izgledni prekid tranzita ruskog plina (iniciran od strane SAD-a) na golemo EU tržište ove zime, dok se prikupljene zalihe plina u EU tope, pritisak na cijene nafte Moskvu će pogoditi dvostruko. Više od 50% prihoda ruske države potječe od izvozne prodaje nafte i plina.

Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile. Ta strategija je slična postupanju SAD-a prema Saudijskoj Arabiji 1986., kada je preplavio svijet saudijskom naftom, rušeći cijenu na ispod 10 dolara za barel, i uništavajući privredu tadašnjeg sovjetskog saveznika Saddama Husseina u Iraku, a naposljetku, i sovjetsku privredu, utirući put raspadu Sovjetskog Saveza. Danas, SAD se nada da će urušavanje ruskih prihoda od nafte, u kombinaciji s odabranim oštrim sankcijama planiranim od strane Ureda za terorizam i financijsku analitiku (u sklopu američkog ministarstva obrane), dramatično oslabiti Putinovu golemu domaću podršku i stvoriti uvjete za njegovo konačno svrgavanje.

Američka makinacija osuđena je na propast iz brojnih razloga, među kojima je i to što je Putinova Rusija poduzela značajne strateške korake, zajedno s Kinom i drugim državama, da smanji svoju ovisnost o Zapadu. Ustvari, ovo korištenje nafte kao oružja samo ubrzava nedavne ruske poteze u pravcu fokusiranja njene ekonomske moći na nacionalne interese i smanjivanja ovisnosti o dolarskom sustavu. Ako dolar prestane biti valuta svjetske trgovine, osobito trgovine naftom, američko ministarstvo financija može očekivati financijsku katastrofu. Iz tog razloga Kerry-Abdullahov naftni rat nazivam krajnje stupidnom taktikom.

Tajni dogovor Kerryja i Abdullaha

Dana 11. rujna američki ministar vanjskih poslova Kerry susreo se sa saudijskim kraljem Abdullahom u njegovoj palači na Crvenom moru. Susretu je, na poziv kralja, prisustvovao i bivši direktor saudijske obavještajne službe princ Bandar. Tu je izmudrovan dogovor o saudijskoj podršci zračnim napadima protiv ISIS-a u Siriji, pod uvjetom da Washington podrži Saudijce u rušenju Assada, čvrstog saveznika Rusije i de facto Irana, kao prepreke planovima Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata da zadobiju kontrolu nad nastajućim tržištem prirodnog plina u EU, čime bi se potkopala ruska unosna trgovina s EU. U izvještaju iz Wall Street Journala spomenuto je „višemjesečno pregovaranje Amerike i arapskih vođa, koji su se složili da trebaju surađivati u borbi protiv Islamske države, ali nisu konkretizirali kako bi to i kada trebalo učiniti.

Taj proces što se otegao dao je Saudijcima priliku da od SAD-a izmami svježu obvezu da će intenzivirati obučavanje pobunjenika za borbu protiv g. Assada, čiji odlazak sa scene Saudijci još uvijek smatraju svojim najvišim prioritetom.”

Prema saudijskom gledištu, rat se vodi između dva konkurentska davnašnja vektora islama. Saudijska Arabija, domicil svetih gradova Meke i Medine, deklarira svoju de facto superiornost u islamskom svijetu sunitskog islama. Forma saudijske sunitske denominacije je ultrakonzervativni vehabizam, nazvan po beduinskom islamskom fundamentalistu ili salafistu iz 18. stoljeća Muhammadu ibn Abd al-Wahhi. Talibani vuku korijene iz vehabizma, uz pomoć vjerske poduke financirane od strane Saudijske Arabije. Zaljevski Emirati i Kuvajt također se priklanjaju sunitskom vehabizmu Saudijaca, kao i katarski emir.

Iran, s druge strane, povijesno je središte manjeg ogranka islama – šijita. Većinu iračkog stanovništva od 61% čine šijiti. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad pripadnik je pratećeg ogranka šijita, manjinske zajednice čiji se članovi nazivaju alavitima. Otprilike 23% Turaka također su alavitski muslimani. Sliku dodatno komplicira činjenica da je Saudijska Arabija povezana mostom s malom otočnom zemljom, Bahreinom, gdje čak 75% stanovništva čine šijiti, dok su članovi vladajuće obitelji Al-Khalifa suniti, čvrsto povezani sa Saudijskom Arabijom. Štoviše, u naftom najbogatijem saudijskom području prevladavaju šijitski muslimani koji rade na naftnim postrojenjima u Ras Tanuri.

Rat oko naftovoda i plinovoda

Ove povijesne rasjedne linije unutar islama, koje su bile u stanju mirovanja, dovedene su u stanje otvorenog rata, i to pokretanjem islamskog Svetog rata, znanog i kao Arapsko proljeće – u režiji američkog ministarstva vanjskih poslova i CIA-e. Vašingtonski neokonzervativci ušančeni unutar Obamine administracije u obliku duboke tajne mreže, i njihovi saveznički mediji poput Washington Posta, zagovarali su tajno američko podupiranje CIA-inog omiljenog projekta, poznatog kao Muslimansko bratstvo. Kao što detaljnije pišem u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Amerikas Heiliger Krieg (na njemačkom), još od početka 1950-ih CIA gaji veze s kultom smrti, terorističkim Muslimanskim bratstvom.

No, ako mapiramo resurse poznatih rezervi prirodnog plina u cijelom području Perzijskog zaljeva, motivi Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata (usmjeravani od strane Saudijske Arabije) u financiranju Assadovih protivnika milijardama dolara – uključujući i sunitski ISIS – postaju jasniji. Prirodni plin postao je favorizirani izvor „čiste energije” za 21. stoljeće, a EU je svjetsko tržište plina s najvećim rastom, što je bitan razlog da Washington želi prekinuti ovisnost EU o Gazpromu glede opskrbe plinom, kako bi oslabio Rusiju i zadržao kontrolu nad EU preko svojih lojalnih poslušnika tipa Katara.

Najveći poznati rezervoar prirodnog plina u svijetu leži u sredini Perzijskog zaljeva, sežući jednim krakom u teritorijalne vode Katara, a drugim u vode Irana. Iranski dio se naziva Sjeverni Pars. Godine 2006. kineska državna kompanija CNOOC potpisala je sporazum s Iranom o tome da će razvijati Sjeverni Pars i izgraditi LNG infrastrukturu kako bi taj plin dopremila u Kinu.

Katarska strana Perzijskog zaljeva pod nazivom Sjeverno polje sadrži treće najveće zalihe prirodnog plina na svijetu, iza Rusije i Irana.

U srpnju 2011. vlade Sirije, Irana i Iraka potpisale su povijesni energetski sporazum o plinovodu, što je uglavnom ostalo nezapaženo usred rata – vođenog od strane NATO-a, Saudijske Arabije i Katara – s ciljem svrgavanja Assada. Taj plinovod – koji bi prema procjenama trebao koštati 10 milijardi dolara a čija bi gradnja trajala tri godine – išao bi od iranske luke Assalouyeh blizu plinskog polja u Južnom Parsu (u Perzijskom zaljevu) do Damaska u Siriji preko iračkog teritorija. Ovim sporazumom Sirija bi postala središte sklapanja i proizvodnje, glede rezervi u Libanonu. To je geopolitički strateški prostor koji se geografski otvara po prvi put, protežući se od Irana do Iraka, Sirije i Libanona. Kako je to objasnio dopisnik Asia Timesa, Pepe Escobar: „Iransko-iračko-sirijski plinovod – ako se ikada izgradi – ojačao bi pretežito šijitsku osovinu, putem ekonomske, čelične pupčane vrpce.”

Nedugo nakon potpisivanja sporazuma s Iranom i Irakom 16. kolovoza 2011., sirijsko ministarstvo nafte objavljuje da je pronađen izvor plina u području Qaraha, u središnjoj sirijskoj regiji nedaleko Homsa. Gazprom bi, uz Assada na vlasti, bio značajan investitor ili zakupac novih plinskih polja u Siriji. Iran, u konačnici, planira proširiti taj plinovod od Damaska do libanonske mediteranske luke, gdje bi se plin dopremao za veliko tržište EU. Prema važećem sporazumu s Irakom, Sirija bi kupovala iranski plin iz iranskog dijela polja u južnom Parsu.

Katar, danas najveći izvoznik LNG-a, uglavnom u Aziju, želi isto EU tržište na koje su oko bacili Iran i Sirija. U tu svrhu izgradio bi plinovode do Mediterana. I zato mu je silno važno da se otarasi proiranskog Assada. Godine 2009. Katar je predložio Basharu al-Assadu da izgradi plinovod od katarskog Sjevernog polja, preko Sirije, do Turske i EU. Assad je to odbio, ističući duge prijateljske odnose Sirije s Rusijom i Gazpromom. Tim odbijanjem, u kombinaciji s Iransko-Iračko-sirijskim sporazumom o plinovodu iz 2011., pokrenut je žestoki saudijsko-katarski napad na Assadovu moć te je započelo financiranje al-Qaedainih terorista, unovačenih džihadističkih fanatika spremnih da ubijaju alavitske i šijitske ‘nevjernike’ za 100 dolara mjesečno i kalašnjikov. Vašingtonski neokonzervativni jastrebovi (ratni huškači) unutar i oko Obamine Bijele kuće, zajedno sa svojim saveznicima u desnom krilu Netanyahuove vlade, klicali su od veselja u svojim foteljama kada je Siriju nakon proljeća 2011. zahvatio plamen nereda.

Danas ratovi u Ukrajini i Siriji (raspireni od strane SAD-a) samo su dva fronta u istom strateškom ratu s ciljem slabljenja Rusije i Kine te slamanja svakog eventualnog opiranja američki kontroliranim snagama Novog svjetskog poretka. Na oba fronta strateški je cilj kontrola nad energetskim cjevovodima, ovaj put prvenstveno cjevovoda prirodnog plina – od Rusije do EU preko Ukrajine te od Irana i Sirije do EU preko Sirije. Prava svrha djelovanja ISIS-a (uz podršku od strane SAD-a i Izraela) jest nalaženje izgovora za bombardiranje Assadovih vitalnih silosa sa žitom i naftnih rafinerija kako bi se potkopala privreda, u pripremama za eliminaciju ruskog, kineskog i iranskog saveznika Bashara al-Assada, na način sličan eliminaciji Ghaddafija.

U jednom užem smislu, kako to vide vašingtonski neokonzervativci, onaj tko ima kontrolu nad Sirijom može imati kontrolu nad Bliskim istokom. A kontrolirajući Siriju, kapiju prema Aziji, on će držati ključ ruske kuće, kao i kineske, preko Puta svile.

Religijski ratovi su, povijesno gledano, najkrvaviji od svih ratova, a ni ovaj nije izuzetak, osobito kada su na kocki bilijarde dolara u vidu prihoda od nafte i plina. Zašto je tajni Kerry-Abdullahov dogovor o Siriji, zaključen 11. rujna, glupav? Zato što briljantni taktičari u Washingtonu i Riyadhu i Dohi, te donekle i u Ankari, nisu kadri sagledati međupovezanost svekolike pomutnje i razaranja koje potpiruju. Kao što nisu u stanju proviriti iznad svojih vizija o kontroli nad naftom i plinom kao osnovi svoje nezakonite moći. Na koncu konaca, siju sjeme vlastite propasti.
 
(nexus-svjetlost/uredio:nsp)

Reakcija na otkazivanje Južnog toka je vrlo zanimljiva i zahtjeva pažljivo objašnjavanje

Da bi se razumjelo što se dogodilo, potrebno je prisjetiti se rusko-europskih odnosa iz devedesetih godina.

Ukratko, tada je vladala pretpostavka da će Rusija postati veliki dobavljač energije i sirovina u Europu. To je bio europski razdoblje “pomame za plinom” jer su se ruske zalihe Europi činile neiscrpne i neograničene. Upravo ruski plin je Europi omogućio da napusti industriju ugljena i sasiječe emisiju ugljičnog dioksida, pritom utječući na sve ostale da učine isto.

Međutim, Europljani nisu očekivali da Rusija dobavlja energiju

Oni su prije željeli energiju da iz Rusije crpe zapadne energetske tvrtke. To je predložak koji je zastupljen svuda u svijetu. EU ovo naziva “energetskom sigurnošću” – eufemizmom za ekstrakciju energije iz drugih država pomoću svojih kompanija.

Do toga nikada nije došlo. Iako je ruska naftna industrija privatizirana, uglavnom je ostala u rukama Rusije. Nakon što je Putin došao na vlast 2000. godine, trend ka privatizaciji naftne industrije se preokrenuo. Jedan od glavnih razloga gnjeva Zapada zbog uhićenja Kodorovskog, zatvaranja Yukos-a i prijenosa te imovine u vlasništvo državne tvrtke Rosneft bilo je upravo preokretanje ovog trenda privatizacije.

U industriji plina ovaj proces privatizacije zapravo nikada nije ni počeo. Gazprom je nastavio kontrolirati izvoz plina, održavajući svoj ​​položaj jedinog državnog izvoznika plina. Otkad je Putin došao na vlast, položaj Gazprom-a se učvrstio.

Većina gnjeva koji postoji prema Putinu od strane Zapada može se objasniti ozlojeđenošću Europe i Zapada zbog odbijanja ruske vlade da raskine ruski monopol energije i “otvori” svoju energetsku industriju zapadnim tvrtkama. Mnogi navodi o korupciji koji se odnose na Putina i njegovo protivljenje “otvaranju” ruske energetske industrije i razbijanje privatizacije Gazprom-a i Rosneft-a. Ako se detaljno ispitaju specifični navodi o korupciji protiv Putina, sve postaje očigledno.

Gazprom je, upravo zbog toga što do njegove privatizacije i razbijanja energetskog monopola nije nikad došlo, naišao na silne kritike europskih mušterija.

Kada se Europljani žale zbog svoje ovisnosti od Rusije, oni u stvari izražavaju svoju ozlojađenost što svi moraju kupiti plin od jedne ruske državne kompaija (Gazprom-a) umjesto da kupuju od svojih tvrtki koje bi radile u Rusiji.

Ozlojađenost i pretjerana samouvjerenost leže iza ponovljenih europskih pokušaja da donose zakone o energetskim pitanjima na način koji bi osigurao “otvaranje” energetske industrije.

Prvi pokušaj je bila takozvana Energetska povelja, koju je Rusija potpisala, ali ju je na kraju odbila ratificirati. Posljednji pokušaj EU je takozvani “Treći paket energije”.

Normalno je da su svi ti pokušaji usmjereni na Gazprom

To je sve podloga za konflikt oko Južnog toka. Vlasti EU su inzistirale da se Južni tok pridržava Trećeg paketa energije čak iako je Treći paket energije donesen nakon što je donesen nacrt sporazuma o Južnom toku.

Povinuti se Trećem paketu energije značilo bi da, iako bi Gazprom dobavljao plin, on ne bi posjedovao niti kontrolirao cjevovod kroz koji bi plin prolazio.

Da se Gazprom složio s tim, priznala bi se kontrola EU nad njegovim operacijama. To bi sve na kraju pridonijelo zahtjevima za mijenjanje strukture energetske industrije u samoj Rusiji.

Ono što se upravo dogodilo jest da su Rusi dali negativan odgovor. Umjesto da nastave s projektom, pokoravajući se europskim zahtjevima kao što su Europljani očekivali, Rusi su se na potpuno zaprepaštenje svih povukli iz projekta.

Odluka je bila potpuno neočekivana. U ovom trenutku vlada bijes u jugoistočnoj Europi pošto nije obaviještena o ovoj odluci unaprijed. Nekoliko političara u jugoistočnoj Europi (osobito u Bugarskoj) se nadaju da je u pitanju samo ruski blef (ali nije) i da će se projekt moći spasiti.

Evo zašto je Južni tok važan za države jugoistočne Europe i europsku ekonomiju uopće

Sve jugoistočne države Europe su u lošem stanju. Za njih je Južni tok bio vitalan projekt za ulaganje u infrastrukturu, osiguravajući njihovu energetsku budućnost. Također, obećane provizije za tranzit bi donosile velike količine strane valute.

Problem je što je EU suštinski ovisna o ruskom plinu. Već se naveliko priča o alternativnim zalihi. Međutim, ne postoje nijedne alternativne zalihe koje bi zamijenile ruski plin.

Započeti su i hrabri pregovori o uvozu ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a koji bi zamijenio ruski plin. Ne samo da je taj plin mnogo skuplji od ruskog, već je i malo vjerojatno da će biti dostupan u neophodnim količinama. SAD je potrošač koji će najvjerojatnije svu energiju potrošiti na sebe i teško da će im ostati ukapljenog plina za izvoz u Europu, osobito u većim količinama. Također, ne postoje ustanove koje bi se time bavile, a malo je vjerojatno i da će se pojaviti u skorije vrijeme.

Ostali izvori plina su u najmanju ruku problematični. Proizvodnja plina iz Sjevernog mora je u padu. Uvoz plina iz sjeverne Afrike ili Arapskog zaljeva teško da će biti dostupan u neophodnoj količini. Plin iz Irana nije dostupan iz političkih razloga. Čak i ako postane dostupan, vjerojatnije je da će se Iranci, kao i Rusi, se okrenuti ka istoku, prema Kini i Indiji.
Zbog očiglednih zemljopisnih razloga, Rusija je najlogičniji ekonomski izvor europskog plina. Sve alternative nose sa sobom ekonomske i političke cijene koje su neprihvatljive.

Poteškoće EU u nalaženju alterantivnih izvora plina su okrutno obelodanile nakon debakla takozvanog projekta Nabucco cjevovoda koji bi dobavljao plin u Europu iz Kavkaza i središnje Azije. Iako se o tome pričalo godinama, na kraju od toga nije ispalo ništa jer nije ekonomski isplativo.

U međuvremenu, dok Europa pregovara o nabavama, Rusija pravi sporazume

Rusija je sklopila ključan sporazum s Iranom o razmjeni iranske nafte za ruska industrijska dobra. Rusija se također složila uložiti veću količinu novca u iransku nuklearnu industriju. Ako se sankcije prema Iranu i ukinu, Rusi će naveliko preteći Europljane. Rusija se također složila s ogromnim sporazumom o isporuci plina Turskoj. Pored ovih sporazuma o plinu, tu su i ona dva veća sporazuma s Kinom koja prethodno navedene bacaju u sjenu.

Ruski energetski resursi jesu ogromni, ali ne i neograničeni. Drugi sporazum s Kinom i novi sporazum s Turskom preusmjeravaju u ove države plin koji je prethodno označen za isporuku u Europu. Turski sporazum je maltene zamijenio Južni tok.

Ovi sporazumi pokazuju da je Rusija napravila stratešku odluku ove godine, preusmerivši svoju energiju iz Europe. Posljedice po Europu koje će uslijediti će biti jezive. Europa će veliki gubitak energije moći nadoknaditi samo kupnjom energije po većoj cijeni.

Ruski sporazumi s Kinom i Turskom su iskritizirani, pa čak i ismijani jer im je Rusija ponudila plin po nižoj cijeni od one koju je plaćala Europa.

Međutim, razlika u cijeni nije toliko velika koliko zapravo kažu

Preusmjeravajući plin u Kinu, Rusija je ekonomsku povezanost sa državom koju sada smatra svojim ključnim strateškim saveznikom, a koji ima najveću i najbrže rastuću ekonomiju na svijetu. Preusmjeravajući plin u Tursku, Rusija je učvrstila partnerstvo s Turskom pri čemu je ona sada postala njezin najveći trgovinski partner.

Turska je ključni potencijalni savezik Rusije jer učvršćuje položaj Rusije na Kavkazu i Crnom moru. U pitanju je i država s vrlo brzo rastućom ekonomijom, koja se u posljednje dva desetljeća poprilično distancirala od EU ​​i Zapada.

Preusmjeravajući plin iz Europe, Rusija je napustila tržište sa stagnirajućom ekonomijom koje je pritom i neprijateljski nastrojeno. Nije čudo da se Rusija odrekla partnera od koje samo dobiva prijetnje i moralne kritike, pa čak i sankcije. Nijedan posao ne može funkcionirati u takvim uvjetima.

Južni tok je zapravo započet zbog stalne zloupotrebe položaja Ukrajine kao tranzitne države. Upravo zato je i EU prihvatila taj projekt. Europi u suštini treba put koji zaobilazi Ukrajinu.

Prijatelji Ukrajine u Washingtonu i Bruxellesu ni u jednom momentu nisu bili oduševljeni ovom činjenicom i konstantno su lobirali protiv Južnog toka.

Poanta je u tome da je Rusija ta koja je ugasila Južni tok kada je dobila opciju da nastavi uz prihvaćanje uvjeta Europe. Drugim riječima. Rusi smatraju problem Ukrajine kao tranzitne države manjim zlom od uvjeta koje EU zahtijeva od Južnog toka.

Bile bi potrebne godine da se izgradi Južni tok, te njegovo otkazivanje trenutno ne utječe na ukrajinsku krizu. Rusija je odlučila da joj se isplati otkazati projekt jer vidi budućnost u prodavanju energije Kini i Turskoj, ali i drugim državama u Aziji. Za Rusiju je Južni tok izgubio poantu.

Tko je na kraju stradao zbog otkazivanja Južnog toka? Tu je prvo korumpirana i nesposobna vlada Bugarske. Kako se Bugarska potrudila izgraditi Južni tok, iako je donesen Treći paket energije, on bi već bio gotov. Došlo bi, naravno do negodovanja u EU, ali Bugarska bi prosto slijedila svoje nacionalne interese.

Umjesto da se okrene ka svom povijesnom savezniku, Rusiji, Bugarska je propustila svoju priliku i sada će ruski plin teći kroz državu najvećeg povijesnog neprijatelja Bugarske, Tursku.

Bugari nisu jedini koji su podržali europski paket protiv Rusije, to su uradile i druge države EU koje imaju povijesne odnose s Rusijom. Grčka je prošle godine odbila prodati svoju tvrtku koja proizvodi prirodni plin Gazprom-u jer se EU usprotivila, iako je Gazprom ponudio bolju cijenu.

Političari EU se nose tom pogrešnom mišlju da mogu donositi odluke koje provociraju Ruse i uvode im sankcije koliko god žele, a da im Rusija ne smije odgovoriti. Kada Rusija to odjednom učini, dolazi do zaprepaštenja i komentara kako se Rusija ponaša “agresivno”.

U srpnju se EU dosjetila napasti rusku naftnu industriju tako što će sankcionirati izvoz tehnologije za bušenje nafte u Rusiju. Taj pokušaj nije uspio jer su i Rusija i države s kojima ona trguje (uključujući Kinu i Južnu Koreju) potpuno sposobne same proizvesti tu tehologiju.

Svojim sporazumima s Kinom, Turskom i Iranom, Rusija je zadala katastrofalan udarac energetskoj budućnosti EU. Za par godina, Europljani će shvatiti da sve ima svoju cijenu. Otkazivanjem Južnog toka, Rusija je uvela Europi najučinkovitije sankcije koje smo vidjeli ove godine.
 

 
 
(webtribune.rs,youtube.com/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19384"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Događaji u Iraku svuda su u udarnim vijestima, ali opet se prešućuje pitanje koje se krije iza nasilja: kontrola iračke nafte.

Umjesto toga, mediji su puni rasprava, užasavanja i detaljnog analiziranja ne tako nove terorističke prijetnje, Islamske države Iraka i Sirije (ISIS). Pri tom, razgovara se i o mogućnosti građanskog rata koji prijeti da izazove novo etničko čišćenje i pad ugrožene vlade premijera Nurija al-Malikija.

Zapravo, u tijeku je “niz gradskih pobuna protiv vlasti”, kako ih naziva stručnjak za Bliski istok Juan Cole. Pobune su trenutno ograničene na sunitske oblasti i imaju izrazito sektaški znak, pa tako grupe poput ISIS-a mogu razvijati pa čak i da preuzmu vodeću ulogu u različitim područjima.

Ove pobune, međutim, nije stvorio ISIS i njegovih nekoliko tisuća boraca, niti ih oni kontroliraju. U njima sudjeluju i bivši baatisti i pristaše Sadama Huseina, plemenske paravojske i mnogi drugi. One se na kraju možda neće zaustaviti u sunitskim područjima. Kao što je prošlog tjedna pisao New York Times, naftna industrija se “brine da bi nemiri mogli proširiti” na južni šiitski grad Basru, gdje su “grupirana glavna iračka naftna polja i postrojenja”.

Ispod uzavrelog oceana sunitskog nezadovoljstva krije se jedna ignorirana činjenica. Pobunjenici se ne bore samo protiv onoga što smatraju ugnjetavanjem pretežno šiitske vlade u Bagdadu i njenih snaga sigurnosti, već i za to tko će kontrolirati i iskoristiti, kako ju je Maliki u intervjuu za Wall Street Journal nazvao – iračku “nacionalnu baštinu”.

Dekonstrukcija Sadamovog Iraka

Da li se netko sjeća kako je Irak izgledao prije desetak godina, dok je Sadam Husein još uvijek bio na vlasti, a SAD se spremale napasti? S jedne strane, Iračani, posebno šiiti i Kurdi, trpjeli su pod čizmom represivnog diktatora – koji je pobio nekih 250.000 ili više svojih sunarodnjaka tijekom svoje 25-godišnje vladavine. Trpjeli su i oskudicu izazvanu američkim sankcijama – po nekim procjenama 500.000 djece umrlo je samo od posljedica sankcija.

S druge strane, država je imala uspješan izvoz, poput kožne galanterije i poljoprivrednih proizvoda, i ove industrije su zapošljavale stotine tisuća relativno dobro plaćenih radnika i poduzetnika. Imala je i snažnu električnu, vodovodnu i putnu infrastrukturu (koja je, istina, lagano propadala zahvaljujući tim sankcijama). Osim toga, imala je najbolji sustav osnovnog i srednjeg obrazovanja u regiji, kao i najbolju (besplatnu) zdravstvenu zaštitu na Bliskom istoku. U državi od 27 milijuna ljudi, imala je – u usporedbi s drugim zemljama u regiji – veliku srednju klasu, uglavnom zaposlenu u državnom sektoru, od tri milijuna pripadnika.

Ove prednosti uglavnom su poticane iz jednog izvora: 2,5 milijuna barela nafte koliko je Irak proizvodio svakog dana. Dnevni priljev od prodaje “nacionalne baštine” održavao je ekonomsku nadgradnju zemlje. U stvari, naftno zasnovani državni proračun bio je dovoljan da izdržava brojne Huseinove palače, obogati sve njegove rođake i saveznike i financira njegove razne ratove, protiv drugih zemalja i protiv iračkih Kurda i šiita.

Ova kombinacija ugnjetavanja i prosperiteta okončana je američkom invazijom. Unatoč negiranju da će uopće dirnuti iračku “baštinu”, Bushova administracija odmah se ostrvila na ove naftne prihode, preusmerivši ih sa gospodarstva na “otplatu dugova” i ubrzo zatim na kampanju pacifikacije. Unatoč obećanjima Washingtona da će pod američkom okupacijom proizvodnja uskoro porasti na šest milijuna barela dnevno, otimanje proizvodnje energenata iz iračkih ruku završilo se devastiranjem industrije i padom proizvodnje za 40 posto.

Zapravo, okupacijska vlada bila je šampion u ekonomskoj destrukciji. Smjesta se bacila na razgradnju svih državnih (i naftno subvencionisanih) industrijskih postrojenja, dovodeći do stečaja i privatne industrije koje su od njih zavisile. Prekinula je ili uništila komercijalnu poljoprivredu, ponovo prekidanjem Sadamovih naftno financiranih subvencija i zračnim napadima na pobunjenike u ruralnim područjima. Nametnula je mjere štednje i program “debaatifikacije” državnom obrazovnom i zdravstvenom sustavu.

Kako nijedan Iračanin na nekom višem položaju nije imao izbora osim da se učlani u Sadamovu Baat partiju, ovo se pokazalo kao katastrofalno za srednju klasu, čija se većina pripadnika preko noći našla bez posla ili u izgnanstvu u nekoj od susjednih zemalja. Budući da su ti ljudi vodili ove sustave, često pod sve gorim uvjetima, posljedice po električnu, vodovodnu i putnu infrastrukturu bile su razorne. Dodajte tome i posljedice bombardiranja i privatizaciju održavanja i dobit ćete trajnu katastrofu.

Kada je 2009. Obamina administracija započela povlačenje američkih borbenih snaga, nezaposlenost je u Iraku – naročito u sunitskim područjima – dostizala 60 posto, Iračani su imali sporadično opskrbu električnom energijom, zatrovane vodovodne sustave, epizodni obrazovni sustav, nefunkcionalno zdravstvo i nepostojanje održivog javnog ili privatnog prijevoza.

Malo ko na zapadu pamti da je 2010. Maliki svoju predizbornu kampanju temeljio na obećanju da će riješiti ove probleme podizanjem naftne proizvodnje – ponovno ta brojka – na šest milijuna barela dnevno. Budući da je postojeća proizvodnja bila više nego dovoljna da održava vladu, praktično cjelokupno povećanje prihoda moglo se upotrijebiti za rekonstrukciju infrastrukture u zemlji, oživljavanje državnog sektora i obnovu svih devastiranih javnih službi, industrije i poljoprivrednog sektora.

Korumpirano nasljeđe američke okupacije

Unatoč njegovom očiglednom šiitskom sektaštvu, suniti su Malikiju dali vremena da ispuni predizborna obećanja. Neki su se ponadali kada su ugovori o pružanju usluga ponuđeni na natječaju međunarodnim naftnim tvrtkama kako bi se proizvodnja podigla na tih šest milijuna barela do 2020. (Drugi su, međutim, upravo u tome vidjeli rasprodaju nacionalne baštine.) Mnogi Iračani su u početku bili zadovoljni kada je proizvodnja nafte počela rasti: 2011. razinu iz Huseinovog razdoblja, 2,5 milijuna barela dnevno, konačno je dosegnut, a 2013. proizvodnja je premašila 3 milijuna barela dnevno.

Ova povećanja probudila su nade da će rekonstrukcija konačno početi. Pošto su cijene nafte mirovale na nešto manje od 100 dolara po barelu, državni prihodi su se udvostručili, sa oko 50 milijardi dolara 2010. na preko 100 milijardi 2013. Da je samo ovo povećanje raspodijeljeno stanovništvu, to bi bila neočekivana subvencija od 10.000 dolara za svaku od pet milijuna iračkih obitelj. Ovo je mogla biti i vrlo obećavajuća početna investicija u obnovu iračkog gospodarstva i socijalnih usluga. (Samo je energetika zahtijevala nova ulaganja od nekoliko desetina milijardi dolara kako bi se proizvodnja struje vratila na predratni nivo.)

Ali ni dio ovog naftnog bogatstva nije dospio do ljudi, naročito ne u sunitskim područjima gdje je teško primijetiti bilo kakve naznake rekonstrukcije, ekonomskog razvoja, obnovljenih usluga ili radnih mjesta. Umjesto toga, ogromni novi prihodi nestali su u pukotinama vlade koju je Transparency International proglasio sedmom na planeti po korumpiranosti.

Zahtijevanje dijela nacionalne baštine

Tu iračka nafta, ili makar nedostatak naftnih prihoda, stupa na scenu. Zajednice diljem Iraka, posebno u ozlojeđenim sunitskim područjima, počele su tražiti sredstva za rekonstrukciju, često uz podršku lokalnih i pokrajinskih vlasti. Malikijeva vlada je nepopustljivo odbijala izdvojiti dio prihoda za takve projekte, odlučivši da umjesto toga osuditi ove zahtjeve kao pokušaje da se novac preusmjeri sa hitnijih proračunskih problema. U te probleme su spadale desetine milijardi dolara za kupnju vojne opreme, uključujući 2011. godine, osamnaest F-16 zrakoplova iz SAD za 4 milijarde. U rijetkom trenutku ironične pronicljivosti, časopis Time je završio izvještaj o kupnji ovih aviona sljedećim komentarom: “Dobra vijest je da će ovaj ugovor vjerojatno održati u životu Lokhidovu tvornicu F-16 u Fort Worthu još godinu dana. Loša vijest je da je samo 70 posto Iračana ima pristup čistoj vodi, dok samo 25% njih ima jedva elementarne sanitarne uvjete.”

Da se ne ogriješi o Malikija, njegova vlada jeste upotrijebila dio novih naftnih prihoda na zapošljavanje u razorenim državnim i socijalnim službama, ali praktično sva nova radna mjesta popunili su šiiti u šiitskim područjima, dok su suniti i dalje otpuštani iz javnog sektora. Ovaj nedostatak radnih mjesta – koji je naravno predstavljao nedostatak naftnog novca – bio je ključni pokretač sunitskog ustanka. Kao što je Patrik Koburn napisao u britanskom Independentu:

“Sunitski muškarci su izopćeni time što su nezaposleni, jer su državne pare potrošene na druge stvari, a povremeno iznenada dobivaju i otkaz bez prava na mirovinu zbog svog obveznog članstva u Baat partiji od prije nekoliko desetljeća. Jedan sunitski učitelj s 30 godina radnog iskustva pronašao je na kućnom pragu izgužvani papir sa obavještenjem da ne dolazi u školu na posao, jer je otpušten iz tog razloga. ‘Što sad da radim? Kako ću prehraniti obitelj? ‘Pitao se. “

Kako su se uvjeti pogoršavali, sunitske zajednice bivale su sve upornije, dodajući na svoje peticije i demonstracije zauzimanje vladinih ureda, blokade puteva i okupacije trgova. I Malikijeve reakcije su eskalirale do hapšenja političkih glasnika, razbijanja demonstracija i, u ključnom trenutku 2013, “ubijanja desetaka” demonstranata kada su njegove “snage sigurnosti otvorile vatru na sunitski protestni kamp”. Ova represija i trajna frustracija lokalnog stanovništva doprinijela je obnovi pobuna koje su bile okosnica sunitskog otpora američkoj okupaciji. Kada su vladine snage počele ubijati, gerilski napadi su postali uobičajeni u područjima sjeverno i zapadno od Bagdada, koje su američki okupatori nazvali “sunitskim trokutom”.

Mnoge od ovih gerilskih akcija bile su usmjerene na ubijanje državnih dužnosnika, policajaca i – kako se njihov broj uvećavao – vojnika koje je Maliki slao da guše prosvjede. Međutim, moglo se primijetiti da su najodlučnije, najbolje planirane i najopasnije od tih oružanih reakcija bile one oko naftnih postrojenja. Iako sunitske oblasti Iraka nisu veliki naftni centri – preko 90% energenata potječe iz šiitskih oblasti na jugu i regije Kirkuk pod kontrolom Kurda – i tamo ima naftnih meta. Pored niza manjih naftnih polja, kroz “sunitski trokut” skoro čitavom dužinom proteže se jedini veliki naftovod koji izlazi iz zemlje (u Tursku), jedna velika rafinerija u Haditi i naftni kompleks Baidžiju, koja obuhvaća elekrane napajanja sjeverne pokrajine i rafineriju koja proizvodi 310.000 barela dnevno, odnosno trećinu naftnih derivata u zemlji.

Nema ničeg novog u tome što lokalni gerilci napadaju naftna postrojenja. Krajem 2003, ubrzo nakon što je američka okupacija presjekla dotok novca od nafte sunitskim područjima, njihovi žitelji su pribjegli različitih strategijama za zaustavljanje proizvodnje i izvoza dok ne dobiju ono što su smatrali da im pripada. Onesposobljen je naftovod ka Turskoj, pošto je pretrpio preko 600 napada. Postrojenja u Baidžiju i Haditi štitila su se od pobunjenika tako što su lokalnim plemenskim vođama davali dio nafte – često i do 20 posto. Pošto je američka vojska početkom 2007. preuzela kontrolu nad postrojenjima i ukinula ovaj aranžman, dvije rafinerije su redovito napadane.

Naftovod i rafinerije vratili su se u normalan tijek tek nakon što su Amerikanci otišli iz provincije Anbar, a Maliki ponovno obećao lokalnim plemenskim vođama i pobunjenicima (često istim ljudima) udio u nafti u zamjenu za “zaštitu” postrojenja od krađe i napada. Ovaj sporazum je trajao skoro dvije godine, ali kada je vlada počela da se obračunava sa sunitskom demonstrantima, “zaštita” je obustavljena. Promatrajući ova dešavanja iz naftne perspektive, Iraq Oil Report, online bilten ove industrije koji najdetaljnije izvještava o naftnim poslovima u Iraku, napisao je da je ovo bio ključni trenutak u “slabljenju sigurnosti”, komentirajući da su se “snage koje štite energetska postrojenja … kroz povijest oslanjale na saveze sa mještanima u osiguravanju objekata. “

Borba za naftu

Iraq Oil Report je savjesno pratio posljedice ovog “slabljenja sigurnosti”. “Od prošle godine, kada su napadi na [turski] naftovod učestali”, North Oil Company, tvrtka zadužena za proizvodnju u sunitskim područjima, zabilježila je pad proizvodnje od 50 posto. Naftovod je definitivno presječen 2. ožujka, a od tada se ekipama za sanaciju “ne dozvoljava pristup” oštećenom dijelu. Dovodni cjevovod za kompleks u Baidžiju dignut je u zrak 16. travnja, što je izazvalo ogromno izlijevanje nafte, pa se voda iz rijeke Tigar nekoliko dana nije mogla piti. “

Nakon “brojnih” napada krajem 2013, Sonangol Oil Company, nacionalna naftna tvrtka Angole, pozvala se na klauzulu “više sile” u ugovoru s iračkom državom, napuštajući četverogodišnji razvojni projekt u Ninivi. U travnju ove godine pobunjenici su kidnapirali ravnatelja rafinerije u Haditi. U lipnju su zauzeli jednu rafineriju pošto se vojska povukla nakon poraza u drugom po veličini gradu u zemlji, Mosulu.

Reagirajući na ovu poplavu gerilskih napada, Malikijev režim je pojačao represiju nad sunitskim zajednicama, kažnjavajući ih za “skrivanje” pobunjenika. Sve je više vojnika raspoređivani u gradovima koji su proglašeni “terorističkim centrima”, uz naređenje da uguše svaki vid protesta. U prosincu 2013, kada su vladine trupe počele koristiti bojevu municiju za razbijanje protestnih kampova na cestovnim blokadama u nekoliko gradova, oružani gerilski napadi naglo su učestali. U siječnju, vladini dužnosnici i vojska napustili su dijelove Ramadija i čitavu Faludžu, dva ključna grada sunitskog trokuta.

Ovog mjeseca, suočeni s “općim ustankom”, kako ga je nazvao Patrick Koburn, 50.000 vojnika ostavilo je svoje oružje gerilcima i pobjeglo iz Mosula i nekoliko drugih manjih gradova. Ovakav razvoj događaja došao je iznenada i tako ga je većina američkih medija i tretirala, ali Coburn je govorio u ime mnogih obaviještenih promatrača kada je vojni slom u sunitskim područjima nazvao “neiznenađujućim”. Kako su on i drugi naglasili, vojnici ove korumpirane vojske “nisu bili spremni za borbu i poginu na zadatku … budući da su taj posao prvenstveno obavljali da prehrane obitelj.”

Povlačenje vojske iz gradova istovremeno je dovelo do makar djelomičnog povlačenja iz naftnih postrojenja. Trinaestog lipnja, dva dana nakon pada Mosula, Iraq Oil Report je istaknuo da su elektrana i drugi objekti u kompleksu Baidžiju već “pod kontrolom lokalnih plemena”. Poslije kontranapada pojačanih vladinih snaga, kompleks je postao ničija zemlja.

Iraq Oil Report je okarakterizirao pobunjenički napad na Baidžiju kao “mogući pokušaj prisvajanja jednog dijela iračkih naftnih prihoda”. Ako okupacija Baidžija potraje, u “kontrolnu zonu” bi također spadala rafinerija u Haditi, naftna polja kajira i Hamra, i “ključni infrastrukturni koridori, kao što su iračko-turski naftovod i Al Fata, niz cjevovoda i drugih postrojenja koji transportiraju naftu, plin i gorivo do središnjih i sjevernih područja države. “

Još jedan dokaz namjere da se preuzme kontrola nad “dijelom iračkog naftnog prihoda” vidi se u prvim postupcima plemenskih gerilaca nakon zauzimanja elektrane u Baidžiju. “Borci nisu ništa oštetili i naložili su radnicima da postrojenje drže u pripravnosti”, kako bi ga pokrenuli čim to bude moguće. Slične mjere su uvedene na okupiranim naftnim poljima i u rafineriji u Haditi. Iako je trenutna situacija previše neizvjesna da bi omogućila normalan rad postrojenja, glavni cilj boraca je jasan. Pokušavaju postići silom ono što se nije moglo postići političkim procesom i protestima: da dođu do značajnog dijela prihoda od izvoza nafte.

Izgleda da su pobunjenici odlučili otpočnu proces obnove koji je Maliki odbio financirati. Samo nekoliko dana nakon ovih pobjeda, Associated Press je izvijestio da pobunjenici obećavaju građanima Mosula i povratnicima “jeftin plin i hranu”, i da će uskoro uključiti struju i vodu i ukloniti cestovne barikade. Kako navode, to će se financirati pomoću više od 450 milijuna dolara (naftnog novca) kao i zlatnih poluga, navodno opljačkanih iz podružnice Centralne banke Iraka i drugih banaka u mosulskoj oblasti.

Tiranski režim Sadama Huseina redovito se suočavao s pobunama, a kada opaka represija nije pomagala, režim je isporučivao dio ogromnih naftnih prihoda u vidu radnih mjesta, socijalnih usluga i subvencionirane industrije i poljoprivrede. Tiranska američka okupacija redovito se suočavala s pobunama upravo zato što je pokušala iskoristiti ogromne naftne prihode ove države za svoje imperijalne ciljeve na Bliskom istoku. Tiranski Malikijev režim se sada suočava s pobunom, jer je premijer odbio podijeliti iste ove naftne prihode sa svojim sunitskim sugrađanima.

Oduvijek se radilo o nafti, glupani!
 
(pescanik/uredio: nsp)