Sinoć, vrlo brzo nakon objave prvih projekcija rezultata, ljevičari i anarhisti počeli su prosvjedovati u Parizu protiv Marine Le Pen, a policija je bila prisiljena koristiti suzavac

Neovisni, proeuropski orijentirani kandidat s političkog centra Emmanuel Macron i antieuropski, protuimigrantski orijentirana kandidatkinja krajnje desnice Marine Le Pen proglasili su sinoć pobjedu nakon što su prvi neslužbeni rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj počeli pokazivati izjednačeni postotak glasova, oko 23 posto, za oboje.

Macron i Le Pen idu u drugi krug izbora koji su neobični i po tome što će ovo biti prvi put u povijesti predsjedničkih izbora u Francuskoj da nijedna od dvije velike stranke, ni republikanci ni socijalisti, nemaju kandidata u finišu utrke za predsjednika.

Ipak, Macronove šanse za pobjedu u drugom krugu zasad se čine većima jer su i gubitnički kandidati iz redova dviju velikih stranaka pozvali svoje birače da 7. svibnja odaberu Macrona, a ne Le Pen. No, Marine Le Pen maršira dalje uvjerena u svoju pobjedu.

Ovo je povijesni rezultat. Čin francuskog ponosa. Ljudi su podigli svoje glave. Vrijeme je da oslobodimo francuski narod od arogantnih elita koje žele diktirati kako ćete se ponašati – rekla je Le Pen u govoru u gradu Henin-Beaumont na sjeveru Francuske, gdje je sinoć čekala rezultate.

Izborni dan proveli smo u tom gradiću, gdje je na vlasti Nacionalni front (NF), stranka gospođe Marine Le Pen koja je ovdje jučer i glasala.

Nešto prije 12 sati, pretendentica na mjesto predsjednice sjedila je iza zatamnjenih stakala u crnom kombiju koji ju je polako odvozio s biračkog mjesta, dovoljno polako da pored njega mogu hodati šestorica osobnih tjelohranitelja, kad je Dimitri Lariviere izašao iz svoje kuće i počeo zviždati u znak neodobravanja, pokazujući dva palca prema dolje.

Ispod jakne mu se nazirala majica komunističkog revolucionara Che Guevare, što je sve zajedno bilo dovoljno Le Peničinim tjelohraniteljima da mu priđu, legitimiraju ga i pretraže što sve nosi sa sobom. Nije imao ništa opasno, samo elektroničku cigaretu i bedž francuske komunističke partije PCF.

Ako pobijedi Marine Le Pen, bit će građanskog rata. Siguran sam u to – govori Dimitri Lariviere, koji je jučer dao svoj glas kandidatu krajnje ljevice Jean-Lucu Melenchonu.

Kampanja je bila obilježena skandalima, terorističkim napadima, usponom ekstremne desnice (Le Pen) i ljevice (Melenchon) i urušavanjem tradicionalno dominantnih dviju stranaka, republikanaca i socijalista. A teze o mogućem klizanju Francuske u tako opasne scenarije kao što je građanski rat nisu samo obično naklapanje jednog birača koji ne voli Marine Le Pen. Emmanuel Macron tijekom kampanje upozoravao je da želi pomoći muslimanskim došljacima u integraciji jer “ako pratite liniju Marine Le Pen, stvarate građanski rat”.

Sinoć, vrlo brzo nakon objave prvih projekcija rezultata, ljevičari i anarhisti počeli su prosvjedovati u Parizu protiv Marine Le Pen, a policija je bila prisiljena koristiti suzavac.

Malo niže niz Rue Jean-Jacques Rousseau, ulicu u kojoj se nalazi istoimena škola i biračko mjesto na koje je uz vojsku tjelohranitelja došla Le Pen, razgovaramo s dvojicom članova NF-a koji čuvaju lokalni stranački ured.

Danas mijenjamo povijest – kaže jedan od njih dvojice, koji ne otkriva ime. – Le Pen se zalaže za Europu naroda i sloboda. Europska unija je diktatura. Vive la Croatie – zaključuje kad čuje odakle smo. Objašnjava kako poznaje nekoliko Hrvata iz Legije stranaca. Christian Leclaire, električar po zanimanju, na biralištu se pojavio sa suprugom i troje djece, a glasao je za Marine Le Pen. – Ona nas čuva protiv radikalnog islamizma. Ako pobijedi Le Pen, moja djeca imat će bolju budućnost – kaže Leclaire.

Socijalisti su držali vlast u gradiću Henin-Beaumont skoro 70 godina, ali Le Peničina stranka NF na lokalnim izborima prije tri godine preotela im je gradsku vijećnicu. Od tada je ovo mjesto tvrđava Nacionalnog fronta, mjesto na kojem pokazuju kakvi su na vlasti, pa bila ona i lokalna. Građani su većinom zadovoljni. Iako je politička platforma Marine Le Pen usmjerena protiv došljaka, Aouzal Abdallah, Marokanac koji je ovamo došao 2006. i vlasnik je trgovine u centru grada, kaže da se birači ne okreću stranci M. Le Pen zbog toga što mrze došljake.

Problem je u tome što nemaju novca, a ne u tome što imaju problem s migrantima. Zbog besparice glasaju za Le Pen. Ja sam uvijek glasao za Republikance, ranije za Sarkozyja, danas za Fillona – kaže Abdallah. Francois Fillon bio je na rubu povlačenja kandidature kad je tijekom kampanje otkriveno da je godinama novcem poreznih obveznika plaćao svoju suprugu za poslove koje ili uopće nije ili je samo fiktivno odradila kao njegova asistentica dok je bio zastupnik u parlamentu. Ali nije se povukao unatoč obećanju da će to učiniti u slučaju da tužiteljstvo pokrene istragu (što se dogodilo).

Fillon je sinoć priznao poraz i pozvao svoje birače da glasaju za Macrona. Osvojio je oko 19 posto, otprilike isto koliko i kandidat krajnje ljevice Melenchon, koji ipak sinoć nije pozivao svoje birače da se priklone Macronu. Socijalisti, iz čijih je redova dosadašnji predsjednik Francois Hollande, osvojili su poražavajućih 6 posto s kandidatom Benoitom Hamonom.
 
(vecernji.hr)

Francuska desničarska stranka Nacionalni front (FN) ostvarila je veliki uspjeh u prvom krugu regionalnih izbora, pokazale su izlazne ankete, po kojima je FN pobijedila u najmanje šest od trinaest francuskih regija, prenose agencije

Izbori su prvi izborni test nakon prošlomjesečnih napada u glavnome francuskom gradu u kojima je ubijeno 130 osoba.

FN je po izlaznim anketama osvojio 30,8 posto biračkih glasova, Republikanska stranka koju predvodi nekadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy na drugom je mjestu s osvojenih 27,2 posto biračkih glasova, a socijalisti aktualnog predsjednika Francois Hollandea treći s 22,7 posto glasova.

Predsjednica FN-a Marine Le Pen, koja se kandidirala se u sjevernoj francuskoj pokrajini Nord-Pas-De-Calais-Picardie ili skraćeno Nord-Picardie i njezina nećakinja Marion Marechal-Le Pen koja se natjecala u južnoj francuskoj regiji Provence-Alpes-cote d’Azur, osvojile su više od 40 posto biračkih glasova, oborivši raniji rekord stranke.

Obraćajući se simpatizerima Le Pen je rekla da je “rezultat fantastičan, što potvrđuje da je Nacionalni front neosporno najjača stranka u Francuskoj”.

Nakon nedjeljnog prvog kruga izbora, 13. prosinca održat će se drugi.

No, Sarkozy je kazao da neće biti nikakvog taktičkog savezništva u drugome krugu izbora. Ranijih godina oporba desnog centra i vladajuća Socijalistička stranka udružile su se zajedno kako bi blokirale političku nadmoć FN-a.

Francuske regije imaju velike ovlasti kada su u pitanju lokalni prijevoz, obrazovanje i vlasnički razvoj, ali su ovi izbori važni zbog toga što iniciraju tko će na predsjedničkim izborima 2017. godine odnijeti pobjedu.

Svima, koji iole prate razvoj situacije na europskoj političkoj sceni polako postaje jasno kako se jug Europe odlučuje za lijeve političke opcije, kontrirajući tako mjerama štednje, a njezin sjever, uključujući Francusku opredjeljuje se za desničarske stranke koje se bore protiv otvaranja granica i ‘uvoza ‘migranata iz Afrike i Azije.

Taj trend je počeo sa Danskom nakon što je na posljednjim izborima u ovoj zemlji pobijedila suparnička desna koalicija, u čijem su sastavu i stranke desnog centra ali i krajnje desna Stranka danskog naroda, a nastavlja se evo u Francuskoj. Postavlja se pitanje tko je Marine Le Pen i kakvu politiku zastupa njezina stranka.

Marine Le Pen: Moj cilj je uništiti Europsku Uniju – ne Europu

U velikom intervjuu za njemački tjednik Der Spiegel, koji je dala sredinom prošle godine, lider Nacionalnog fronta i pobjednica europskih izbora u Francuskoj Marine Le Pen otkrila je svoje planove za Europski parlament, objasnila razlog tadašnjeg izbornog uspjeha i agitovao protiv ‘Europske Sovjetske Unije’.

‘Želim uništiti Europsku uniju, a ne Europu. Vjerujem u Europu nacionalnih država. Vjerujem u Airbus i Arain, u Europu koja se temelji na suradnji. Ali ne vjerujem u ovu ‘Europsku Sovjetsku Uniju’, izjavila je Marine Le Pen u intervjuu za Der Spiegel o svojem stavu o EU.

U opširnom i na trenutke konfrontirajućem razgovoru s novinarom Mathieua von Rohr, Le Pen je posve otvoreno tada iznijela svoje političke planove na europskom i nacionalnoj razini.

Le Pen tako ne vjeruje da je EU mirovni projekt: ‘Europa je rat, ekonomski rat. Neprijateljstva među zemljama su se povećala. Nijemce ponižava opisima da su okrutni, Grke se proglašava varalicama, a Francuze lijenčine.

Gospođa Merkel ne može otputovati niti u jednu državu EU bez osiguranja stotinama policajaca. To nije bratstvo.’

Za Le Pen je EU ‘štetno, birokratsko čudovište’, a naročito joj smeta što su se Francuzi ‘u svojoj slavnoj prošlosti stoljećima borili za slobodu, milijuni su poginuli kako bi naša zemlja bila slobodna’, a danas ‘dozvoljavamo da nam pravo na samoodređenje bude ukradeno ‘.

Za njemačku kancelarku Angelu Merkel Marine Le Pen ima samo pohvale, jer se ona ‘uspješno bori za njemačke interese’ te je ne može ‘kriviti što želi jak euro’: ‘Problem su francuski političari koji ne brane naše nacionalne interese. Jaki euro uništava naše gospodarstvo. ‘ Ipak, Le Pen upozorava Merkel da je ‘njena politika štetna za ostale zemlje Europe’, zbog čega bi Njemačka mogla postati predmet mržnje.

Liderica Nacionalnog fronta zagovara i to da bi Francuska mogla napusti euro i vrati se svojoj staroj valuti, te predviđa kako to ne bi dovelo do ekonomske katastrofe.

Marine Le Pen se zalaže i za ukidanje slobodnog tržišta u Europi, te uvođenje odgovarajućih carina, kao i za to da se potpuno ograniči useljavanje: ‘Nema nikakvog smisla što smo primili 10 milijuna stranaca u proteklih 30 godina.’

Svoju popularnost u Francuskoj Le Pen objašnjava time što, za razliku od ostalih političara, govori iskreno i iz srca, te najavljuje kako se 2017. planira kandidirati na predsjedničkim izborima, na kojima računa najmanje s ulaskom u drugi krug.

Na kraju izrazila je i ‘određeno divljenje’ za ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji se ‘prvenstveno fokusira na to što je dobro za Ruse i Rusiju’.

Oko aktualnog sukoba u Ukrajini Marine Le Pen kaže da ‘Europljani trebaju prestati gledati stvari kroz perspektivu Amerike’, a svoju političku filozofiju sažima sljedećom rečenicom: ‘Ne treba težiti tome da se nekome bude gospodar, ali niti da se ikome bude rob.’

Marine Le Pen je u intervjuu za poljski list Do Rzeczy izjavila da Europa treba priznati pripajanje Krima Rusiji. “Nema drugog izlaza”, rekla je francuska političarka.

Prema njezinim riječima, u Ukrajini je prije godinu dana došlo do puča. “Neonacistički teroristi su organizirali revoluciju u Ukrajini”, izjavila je Le Pen. Pripajanje Krima Ruskoj Federaciji treba priznati zato što je do ulaska Krima u sastav Rusije došlo kada je “vlast u Kijevu bila ilegalna”.

“Vlast u Kijevu je počela donositi odluke koje su morale dovesti do građanskog rata”, izjavila je Marine Le Pen. “Rusija je velika zemlja, to je veliki narod s kojim Europa ima mnogo zajedničkih interesa. S Rusijom treba razgovarati”, rekla je ona.

Le Pen ne skriva svoje stavove o ukrajinskoj krizi preko koje su je pokušali prikazati ruskim poklonikom i propagandnim aktivistom i otvoreno tvrdi da je europska politika obećavši Ukrajini primitak u EU zapravo lagala: “Ukrajina neće postati dio Europske unije – nemojmo pričati bajke. Ukrajina definitivno nema ekonomsku osnovu da postane dio EU-a”.

Protivim se bilo kakvoj novoj ekspanziji, stoga ovo govorim bez ikakvih predrasuda. Osjećam prijateljstvo prema Ukrajincima, zato i ne bih prijatelje pozvala u noćnu moru.

Ja želim napustiti EU, stoga ne mogu nikoga u nju pozivati ​​”i upozorava da je” diplomacija EU-a katastrofa, ne samo u Ukrajini – svaki put kada se EU uplete u neki događaj na globalnoj pozornici to završi pogoršanjem situacije. Takvo geopolitičko neznanje je nevjerojatno i tragično.”

Ankete u Francuskoj tada su joj prognozirale da će biti vodeća ili blizu vodećeg mjesta na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2017., a činjenica da je već tada imala političku skupinu u EP-u dala joj je veću vidljivost i puno više novca iz europskog proračuna.

Njezina grupa dobiva godišnje milijun eura više nego prije, kad svi ti zastupnici nisu bili ni u jednoj grupi. Glavni joj je saveznik vođa nizozemske Stranke slobode Geert Wilders, s kojim dijeli antiimigrantske i anti-EU stavove.

Sada ćemo imati puno više streljiva nego dosad – rekla je Le Pen i zaista bila u pravu.

Nadmudrila vlastitog oca, osnivača stranke

Uspjeh Marine Le Pen i njezine stranke na francuskoj i europskoj političkoj sceni pred predsjedničke izbore uznemirena etablirana politička konkurencija početno je objašnjavala starim izlizanim frazama svih gubitnika – da se biračko tijelo zaželjeli novih lica, a nakon što je objašnjenje postalo potpuno neuvjerljivo počeli su iznositi nove razloge ovisno o aktualnim događajima.

Tako su igru ​​ubačeni razlozi predsjedničke krize, a nakon izbijanja ukrajinske krize povezanost s ruskom politikom.

Liberalni londonski The Economist navodi da bi najbolji odgovor na rast njene stranke bio predsjednički, jer svoje uspjehe vuče iz nezadovoljstva građana ekonomskom situacijom, kada je nezaposlenost 10,4 posto, od čega je 25 posto mladih.

No, zaključuje da za rast ekonomije sada više nema vremena: “Vrijeme je kratko, a plodovi reformi ne mogu biti vidljivi do 2017.”, dakle do predsjedničkih izbora. Stoga, umjesto istinskog ekonomskog i društvenog napretka preporučuje: “Lijevi i desni politički centar trebaju ofenzivno udariti na FN.

Ne samo izložiti javnosti njihove financijske i političke veze s Moskvom, nego i napasti njihove pogrešne političke zamisli. Francuska sebi ne može dopustiti Le Pen predsjedništvo, jer je šesti najveći svjetski izvoznik robe i četvrta po opsegu stranih ulaganja”.

Marine Le Pen se protivi globalizacijskim procesima i sklapanju trgovinskih i investicijskih ugovora TTIP sa SAD-om, protivi se rastu useljeništva u Francusku, ali i globalizaciji, francuskom članstvu u Europskoj uniji, slobodnoj trgovini i slobodnom protoku roba, usluga, kapitala i radne snage, antiamerički je raspoložena i poklonik je opresivnog ruskog režima pa bi, ističe Economist, “Le Pen kao predsjednica bila bi katastrofa za Francusku, Europu i svijet”.

Iznenada je pušten podatak javnosti dobiven praćenjem FN-a i Le Pen od strane američkih i francuskih službi, da je otac sadašnje čelnice i utemeljitelj stranke Jean-Marie Le Pen podigao kredit od dva milijuna eura kod ciparske tvrtke Vernonsia Holdings, koja je vlasništvu bivšeg operativca KGB-a iz doba hladnog rata Jurija Kudim, a u tijeku je realizacija kredita vriednog više od devet milijuna eura kod jedne češko-ruske banke.

Pokušaj kompromitacije povezanošću s ruskom politikom dao je malo učinka, pa je u objašnjenje rasta njene popularnosti ubačen novi, sada aktualan argument – izbjeglička kriza i ilegalni imigranti, pa se tumači da cijela europska desnica, pa i FN, jačaju ne zbog katastrofalnog ekonomskog i socijalnog stanja i nakaradne konstrukcije EU-a, nego vala azilanata.

Tako su ti nesretni ljudi u bijegu od krvavih, u modernom dobu nezabilježenih mahnitih kanibaliziranih ratova koje su pokrenule upravo imperijalne potrebe američkih i EU centara moći, sada još i krivi za narušenu političku ravnotežu u Francuskoj, drugim europskim državama i cijeloj EU-u.

Da bi preuzela stranku morala se obračunati i sa vlastitim ocem, inače utemeljiteljem stranke, što se odigralo nešto ranije, u travnju ove godine.

Kap je prelila čašu kada je otac Le Pen u jednom desnoradikalnom listu ponovio stare provokacije kako su plinske komore bile samo mali detalj povijesti, a da je nacistički kolaboracionista maršal Petain u biti bio dobar patriot.

Otac Le Pen je zbog toga dospio na naslovnice francuskih medija, a njegovoj kćeri je zbog toga “pukao film”. Ona je od oca zatražila da se dobrovoljno odrekne značajke počasnog predsjednika stranke i odustati od kandidature na regionalnim izborima u Marseilleu.

Marine Le Pen je u očevim izjavama vidjela opasnost za svoju strategiju kojom pokušava stranku učini prihvatljivom za većinu Francuza, za proces “detoksizacije” Nacionalnog fronta i stvaranja narodnog pokreta.

Međutim, ostarjeli patrijarh stranke nije želio odstupiti dragovoljno i izazvao je svoju kćerku. “Ona želi moju političku smrt, tako da više ne može računati na moju podršku”, izjavio je svojevremeno za televiziju BFM.

Komentatori u Francuskoj ovaj obračun unutar obitelji Le Pen uspoređuju sa onim što se dešavalo unutar obiteljskog klana Borgia u 16. vijeku. Ili s onim što se nekada dešavalo u Starom Rimu kada je ubojstvo oca obitelji služilo kao sredstvo da se povrati “ukaljana čast” obitelji.

Neki su ovo što se dešavalo opisivali i kao “obiteljsku psihodramu” u kojoj tek izabrana zastupnica parlamenta, unuka Marion, nova “zvijezda stranke” mora birati između lojalnosti tetki Marine ili djedu Le Penu.

Naime, uspon stranke je bio i ostao obiteljska stvar. To ide do te mjere da sadašnja šefica i svoje životne partnere bira isključivo iz redova stranke. I njezin sadašnji, treći po redu životni suputnik, dužnosnik je Nacionalnom fronta.

Ipak, je li u svemu ovome riječ o stvarnom političkom sporu, ili se radi o inscenaciji koju Marine Le Pen koristi da bi se definitivno riješila desnoradikalnog imidža stranke “simpatizera maršala Petaina i antisemita”, što se nacionalnom frontu pripisuje od osnutka.

Poslanik Europskog parlamenta iz redova Zelenih Yannick Jadot vjeruje da Marine Le Pen spor unutar stranke koristi da nastavi proces njene modernizacije – ali samo za oči javnosti. Iza svega stoji još uvijek ista ideologija, što je vidljivo i po djelovanju zastupnika Europskog parlamenta iz redova Nacionalnog fronta.

Oni su orijentirani toliko rasistički, antisemitisticki i homofobno da se po tome izdvajaju čak i unutar same desničarske struje parlamenta.

Nacionalni front već godinama vodi strategiju dvostruke igre gdje je otac prikupljao glasove veterana Alžirskog rata i tvrdokornih nacionalista, dok je kći imidž stranke okretala u nešto umjerenijem pravcu. “Sada se došlo do točke gdje je za stranku dobro da se “eliminira” otac. To je pravi stranački prevrat koji ispunjava svoj cilj “, tvrdi Jadot.

Jezgra stranke je ostalo isto, smatra on. To vjeruje i nekadašnji ministar Bruno Le Maire iz konzervativnog UMP-a: “Nema govora o preokretu. Jean-Marie Le Pen i njegova kći misle isto o svemu, osim o gospodarskoj politici.

U suštini Nacionalni front ostaje nepromijenjen. To je obiteljska tvrtka unutar koje uvijek postoje sporovi. Ono čime se želi zavarati je to da Marine Le Pen vodi tečaj modernizacije.”

Ona obećava biračima Francusku bez globalizacije, a sa protekcionističke gospodarstvom, Francusku punu nostalgičnih vrijednosti i ljubavi prema domovini. Osim toga državu bez migranata, bez eura i bez EU, ali s Putinom.

Ruskog predsjednika ona vidi kao velikog patriotu i borca ​​protiv dekadencije Zapada i od njega čak dobiva financijsku pomoć. Ovim obećanjima ona je na proteklim lokalnim izborima u ožujku uspjela dobiti povjerenje četvrtine birača. To je manje nego što se očekivalo, ali je ipak zapažen uspjeh.

Politički analitičari u Parizu vjeruju da je Marine Le Pen uspjela razbiti tvrdu desnicu oko oca Le Pena, a pri tome je zadržala njegove birače. Povijest “modernizacije” Nacionalnog fronta je duga samo četiri godine. 2011. je Jean-Marie Le Pen uz oduševljenje prisutnih na stranačkom kongresu predao funkciju predsjednika u ruke svoje kćerke.

Međutim, novi konzervativni birači bi mogli biti zbunjeni spomenutom politikom dvostruke strategije i zbog toga je bio potreban otvoreni sukob i prekid s ocem Le Penom. Yannick Jadot smatra da će zbog tog “rastanka” od stranačke povijesti Nacionalni front biti još opasniji nego što je bio do sada, jer će mu lakše poći za rukom da prikrije svoj pravi karakter.

Nisu krivi migranti, nije kriv ni Putin: Za uspon desnice je odgovorna Amerika

Nikakva ekonomska kriza, migranti ili zli Rusi ne stoje iza tog trenda, nego strah od pretvaranja EU-a u globalizacijski instrument američke i britanske ekonomske i političke dominacije i uništavanja nacionalne samobitnosti njezinih članica.

Uostalom, ni sama Le Pen ne govori o ničem drugom nego o zlom karakteru te tvorevine. Ne ulazeći u teorije da su FN i Marine Le Pen samo vješto prikrili izvorne antisemitske i neonacističke stavove njenog oca i osnivača stranke, ono što ona danas govori prije svega je glas razuma u kaosu Europske unije.

Le Pen upozorava da je “globalizacija barbarstvo. Vladanje cijelim svijetom od strane moćnih multinacionalnih korporacija i krupnog financijskog kapitala vodi narode i njihove nacionalne države u propast, pa države moraju svojom regulativom postaviti limite.”

Marine Le Pen protivnica je sklapanja trgovinskih sporazuma EU-a sa SAD-om o slobodnoj trgovini i partnerstvu TAFTA i TTIP, za koje se vjeruje da će samo povećati moć i utjecaj krupnih multinacionalnih korporacija u nacionalnim gospodarstvima i oslabiti regulatorne funkcije država.

Mjere rezanja javnih rashoda radi konsolidacije državnih financija po mjerama koje je odredio Berlin i Bruxelles, a koje idu na štetu najsiromašnijih slojeva stanovništva, dovode do socijalne razgradnje društva i nacije, uz istodobno uništavanje i samog pojma nacionalne države.

Taj povratak u ustroj društva prije formiranja nacionalnih država je povratak u barbarstvo, što je po mnogima uostalom i cilj globalizacije – uskratiti pojedincima i narodima zaštitu vlastite države.

Na kritici takvoga EU-a narasle su političke opcije stranaka desnice, koje tzv. “Desni centar” i tzv. “Lijevi centar” istovremeno i koordinirano nazivaju ekstremnom desnicom, među kojima je i francuska Nacionalna fronta Marine Le Pen.

Možda je u pravu britanski politički analitičar Tariq Ali kada taj centar naziva ekstremnim centrom, koji je sve političke opcije lijevo i desno od sebe kako bi ih ocrnio nazvao ekstremnima, a zapravo sam provodi politiku ekstremnog ekonomskog i društvenog liberalizma.
 
(Global CIR,vestinet.rs / Agencije/uredio:NSP)

I. Europski izbori potvrdili su tendenciju koja se već godinama uočava diljem kontinenta: spektakularni uspon ekstremne desnice. Riječ je o pojavi nezapamćenoj još od 1930-ih.

U mnogim zemljama ovaj pokret je dobio između 10% i 20% posto glasova; danas je u tri zemlje (Francuskoj, Britaniji, Danskoj) već dostigao 25% do 30% posto. Štoviše, utjecaj krajnje desnice je veći od njenog biračkog tijela: njene ideje kontaminiraju i “klasičnu” desnicu, pa čak i dio socijalno neoliberalne ljevice.

Francuski slučaj je najozbiljniji, jer je uspjeh Nacionalnog fronta nadmašio čak i najpesimističnija predviđanja. Kako je nedavno napisano u uvodniku na sajtu Mediapart, “pet minuta je do dvanaest”.

II. Krajnja desnica je vrlo raznolika i kreće se od otvoreno nacističkih stranaka poput “Zlatne zore” u Grčkoj do buržoaskih sila koje su savršeno integrirane u institucionalnu političku igru, poput UDC u Švicarskoj.

Zajednički su im šovinistički nacionalizam, ksenofobija, rasizam, mržnja prema imigrantima – naročito “neevropljanima” – i Romima (najstarijem narodu ovog kontinenta), islamofobija i antikomunizam.

Tome se u mnogim slučajevima mogu dodati antisemitizam, homofobija, mizoginija, autoritarnost, preziranje demokracije i eurofobija. Što se tiče drugih pitanja – na primjer, stavova za ili protiv neoliberalizma i sekularizma – ovaj pokret je podijeljen.

III. Bilo bi pogrešno vjerovati da su fašizam i antifašizam pojave koje pripadaju prošlosti. Naravno, danas nemamo masovne fašističke stranke koje se mogu usporediti s NSDAP u Njemačkoj 1930-ih, ali ni tada se fašizam nije ograničavao samo na ovaj model: španjolski frankizam i portugalski salazarizam veoma su se razlikovali od talijanskog i njemačkog modela.

Veliki dio današnje Europske krajnje desnice djeluje u izravno fašističkom i / ili neo-nacističkom okviru: to vrijedi za grčku “Zlatnu zoru”, mađarski Jobbik i ukrajinske stranke Svoboda i Desna sektor; ali i nešto drugačije, za francuski Nacionalni front, austrijski FPO, i belgijski Vlaams Belang, čiji su osnivači održavali bliske veze s povijesnim fašizmom i snagama koje su kolaborirali s Trećim rajhom.

U drugim zemljama poput Nizozemske, Švicarske, Britanije i Danske – krajnje desničarske stranke nemaju fašističko porijeklo, ali s fašizmom dijele rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Jedan od argumenata kojim se često dokazuje da se krajnja desnica promijenila i da više nema mnogo veze s fašizmom jeste njeno prihvaćanje parlamentarne demokracije i izbornog puta do vlasti.

Prisjetit se da je izvjesni Adolf Hitler postao kancelar Njemačke legalnim glasanjem u Reichstagu, i da je maršala Petena za šefa države izabrao francuski parlament. Kad bi Nacionalni front došao na vlast izbornim putem – što nažalost više nije hipoteza koja se može odbaciti – što bi ostalo od demokracije u Francuskoj?

IV. Ekonomska kriza koja razdire Europu od 2008. gotovo svugdje (osim u Grčkoj) više je pomogla krajnjoj desnici nego radikalnoj ljevici.

Ove dvije sile su neusporedive, za razliku od europske situacije tridesetih, kada je u mnogim zemljama antifašistička ljevica rasla usporedo s fašizmom. Današnja krajnja desnica je nesumnjivo profitirala od krize, iako ona ne objašnjava sve: u Španjolskoj i Portugalu, dvjema državama najteže pogođenim krizom, krajnja desnica je ostala marginalna.

I u Grčkoj, iako je “Zlatna zora” eksponencijalno rasla, to se odvijalo u sjeni uspona Sirize, koalicije radikalne ljevice. U Švicarskoj i Austriji, zemljama koje je u velikoj mjeri kriza zaobišla, rasistička krajnja desnica često dobiva preko 20% posto glasova. Tako da se treba čuvati ekonomističkih objašnjenja koja često daje ljevica.

V. Povijesni čimbenici su nesporno odigrali neku ulogu: duga antisemitska tradicija rasprostranjena u nekim zemljama; izdržljivost kolaboracionističkih struja iz Drugog svjetskog rata; i kolonijalna kultura koja prožima stavove i ponašanje dugo nakon dekolonizacije – ne samo u bivšim imperijama, nego u skoro svim europskim državama. Svi ovi faktori djeluju u Francuskoj i pomažu da se objasni uspjeh stranke Marin Le Pen.

VI. Koncept “populizma” koji koriste neki politolozi, mediji, pa čak i dio ljevice, potpuno je neadekvatan za objašnjavanje ove pojave i služi samo širenju konfuzije.

Ako se u Latinskoj Americi od 30-ih do 60-tih termin populizam upotrebljavao da definira nešto sasvim konkretno – vargasizam, peronizam itd. – Njegova europska upotreba od 90-ih do danas sve je manje jasna i precizna. Populizam se definira kao “politička pozicija koja se svrstava uz narod protiv elite”, što važi za skoro svaku političku stranku ili pokret.

Kada se upotrebljava za stranke krajnje desnice, ovaj pseudokoncept ih – svjesno ili nesvjesno – legitimira, čini prihvatljivim, ili čak primamljivim – jer tko još nije za narod protiv elite? – Pažljivo izbjegavajući uznemiravajuće izraze: rasizam, ksenofobija, fašizam i ekstremna desnica. Neoliberalni ideolozi također svjesno mistifikatorski koriste “populizam” da spoje krajnju desnicu i radikalnu ljevicu, pa ih označavaju kao “desničarski populizam” i “ljevičarski populizam”, budući da su i jedni i drugi protiv neoliberalnih mjera, “Europe” itd.

VII. Ljevica u cjelini, s rijetkim izuzecima, ozbiljno je potcijenila ovu opasnost. Nije vidjela podizanje smeđeg vala, pa tako nije vidjela ni potrebu da preuzme inicijativu u antifašističkoj mobilizaciji. Za određene struje na ljevici, koje krajnju desnicu tumače kao puki nusprodukt krize i nezaposlenosti, moraju se napasti uzroci, a ne sama fašistička pojava. Takvo tipično ekonomističko rezoniranje razoružalo je ljevicu pred desničarskom rasističkom, ksenofobičnom i nacionalističkom ideološkom ofenzivom.

VIII. Nijedna društvena skupina nije imuna na smeđu kugu. Ideje krajnje desnice, naročito rasizam, zagadile su veliki dio ne samo sitne buržoazije i nezaposlenih, nego i radničke klase i mladih ljudi. Ovo je naročito primjetno u slučaju Francuske.

Ove ideje nemaju veze s realnošću imigracije: podrška nacionalnom frontu, na primjer, bila je osobito visoka u nekim ruralnim područjima koje nikad nisu vidjele nijednog imigranta. A Roma imigranata, koji su nedavno bili predmet histerične rasističke kampanje – uz nesebično sudjelovanje tadašnjeg “socijalističkog” ministra unutarnjih poslova Manuela Valsa – ima manje od dvadeset tisuća u čitavoj Francuskoj.

IX. Druga “klasična” ljevičarska analiza fašizma jeste da se u suštini radi o instrumentu krupnog kapitala za gušenje revolucije i radničkog pokreta. Budući da je radnički pokret danas vrlo oslabljen i da revolucionarna prijetnja ne postoji, krupni kapital nema interes da podrži desničarske pokrete, pa tako rizik od smeđe ofanzive nema.

To je još jedno ekonomističko tumačenje koja ne uzima u obzir autonomiju nekog političkog fenomena – birači zaista mogu izabrati stranku koja nema potporu krupne buržoazije – i po svemu sudeći zanemaruje činjenicu da krupni kapital može prilagoditi na najrazličitije političke režime bez mnogo predomišljanja.

X. Ne postoji čarobna formula za borbu protiv krajnje desnice. Moramo biti inspirirani – uz odgovarajuću kritičku distancu – antifašističkim tradicijama iz prošlosti, ali moramo i biti kreativni kako bismo reagirali na nove oblike ove pojave.

Moramo znati da kombiniramo lokalne inicijative s dobro organiziranim i strukturiranim unitarnim sociopolitičkim i kulturnim pokretima, i na nacionalnoj i na kontinentalnom planu. Ponekad je moguće udružiti se s duhovima “republikanizma”, ali organizirani antifašistički pokret može biti učinkovit i vjerodostojan samo ako ga predvode snage izvan dominantnog neoliberalnog konsenzusa.

To podrazumijeva borbu koja se ne može ograničiti samo na jednu zemlju, već se mora organizirati na razini Europe u cjelini. Borba protiv rasizma, kao i solidarnost s njegovim žrtvama, jedna je od osnovnih komponenti ovog otpora.
 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)