S malenog Islanda stalno dolaze vijesti koje ostatku svijeta liče na čarobne bajke

Nakon što je manje od 400 tisuća stanovnika Islanda svrgnula korumpirane političare koji su upropastili zemlju bankarskim i burzovnim spletkama, nakon što su uhitili i osudili odgovorne političare, nakon što su nacionalizirali propale banke, na red dolazi i novčani poklon.

Rijetko bi se koja zemlja mogla pohvaliti borbom, a kamo li pobjedom protiv bankarske mafije.

Po svemu sudeći Island je sve ono što naša zemlja nikada neće biti.

Islanđani su se izvukli iz gospodarske krize, spasili su svoju valutu, odmakli su se od luđačkih potraživanja EU političara, minimalizirali su utjecaj MMF-a i naravno osigurali vladavinu političarima koji smatraju kako banke trebaju propasti ako ne rade kako treba, te da država nikada ne smije spašavati privatne banke.

U posljednjih pet mjeseci Island je zatvorio 26 bankara koji su zemlju gurnuli u financijski kaos, vjerovali ili ne nitko drugi na planeti nije učinio nešto tako. Islandska vlada je također nacionalizirala one banke koji su nelegalnim radnjama osigurale ekonomsku nestabilnost i koje se same nisu mogle izvaditi iz rupe koje su same iskopale.

Naime Islanđani su shvatili da im propale banke nikada neće moći vratiti novac koje su “pojele” za vrijeme krize, te da je jedni način vraćanja duga njihova nacionalizacija.

S obzirom da Islanđani imaju stvarnu kontrolu nad svojom vladom, to se efektno da osjetiti i na vlasništvu nacionaliziranih banaka.

Naime, nedavno je islandski ministar financija Bjarni Benediktson objasnio kako će s početkom 2016. svaki Islanđanin dobiti po 211,80 eura koji su zarađeni od nacionalizovanja najveće banke na Islandu – Íslandsbanki.

Po riječima ministra Benediktson to je 5% od ukupnog iznosa njene vrijednosti, dok će ostatak novca koji banka posjeduje biti izravno ubačen u programe koji Islandu osiguravaju ekonomsku stabilnost te uredno poslovanje zdravstvenih, mirovinskih i socijalnih fondova.

Guðlaugur Þór Thordarson, zamjenik tajnika odbora za kontrolu proračuna je priznao kako nije sretan s nacionalizacijom banaka, niti mu je omiljena ideja da država posjeduje banke, ali smatra kako je to prijeko potreban korak kako bi se optimalno provela kontrola kapitala.

Islanđani će svakako imati razloga za slavlje u 2016. ne samo što su otplatili kompletan dug MMF-u, već sada mogu osjetiti i plodove svog rada zbog pametnog vladanja zemljom.

Možda će se nekima činiti kako je 211 eura premala svota da bi se od toga stvarala fama, ali razmislite koja je država ikada dijelila novac s vlastitim narodom nakon kupnje neke banke?

Sada usporedite Island i njegovu bankarsku politiku sa svojom zemljom…
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

Crvene zastave, protestne pjesme i najava nacionalizacije banaka u jeku Grčke krize nakratko su oživjeli veliki san dvadesetog stoljeća: san o rušenju tržišta djelovanjem više sile

Većim dijelom dvadesetog stoljeća ljevica je tako zamišljala ulazak u novu ekonomiju koja dolazi poslije kapitalizma. Silu bi primijenila radnička klasa, izlaskom na birališta ili barikade. Kao poluga bi poslužila država, a prilika bi se ukazala zahvaljujući čestim epizodama ekonomskog kolapsa.

Piše: Paul Mason, The Guardian

Međutim, sve što se u posljednjih dvadeset pet godina urušilo bile su nade ljevice. Njezine planove osujetilo je tržište; individualizam je potisnuo vrijednosti kolektivizma i solidarnosti; značajno uvećana svjetska radna snaga možda izgleda kao “proleterijat”, ali više ne razmišlja i ne ponaša se kao nekada.

Za one koji pamte tih dvadeset pet godina, a ne ljube kapitalizam, to je bilo traumatično iskustvo. U međuvremenu, tehnologija je otvorila novi put koji ostaci stare ljevice – i sve snage u njenoj orbiti – moraju prihvatiti ili izumrijeti. Izgleda da kapitalizam neće biti srušen silom. Ukinuti će se tako što će unutar starog sustava proizvesti nešto dinamičnije, u početku ne tako primjetno, nešto što će se nametnuti i oblikovati ekonomiju utemeljenu na novim vrijednostima i oblicima ponašanja. Taj novi sustav nazivam postkapitalizma.

Kao iu doba opadanja feudalizma prije 500 godina, smjenu kapitalizma postkapitalizma ubrzat će vanjski udari, a oblikovat će je pojava nove vrste ljudskog bića. Taj proces je već u tijeku.

Postkapitalizam čine mogućim tri velike promjene koje je donijela revolucija informacijskih tehnologija u posljednjih dvadeset pet godina. Prvo, smanjena je potreba za radom, zamagljene su granice između rada i slobodnog vremena i oslabljena veza između rada i nadnice. Dolazeći val automatizacije, trenutno usporen zato što naša društvena infrastruktura loše podnosi posljedice tog procesa, u velikoj mjeri će umanjiti količinu potrebnog rada – ne samo za puko preživljavanje nego i za udoban život za sve.

Drugo, informacije umanjuju sposobnost tržišta da ispravno formira cijene. Jer funkcioniranje tržišta podrazumijeva oskudicu, a informacije su dostupne u izobilju. Sustav se brani uspostavljanjem monopola – u obliku gigantskih tehnoloških kompanija – kakvi nisu viđeni posljednjih 200 godina. Ali monopoli ne mogu dugo trajati. Razvoj poslovnih modela i njihova evaluacija na temelju preuzimanja i privatizacije informacija koje je generirala najšira zajednica stvaraju nestabilne korporativne konstrukcije koje su u suprotnosti s osnovnom potrebom ljudi, da slobodno koriste ideje.

Treće, svjedoci smo spontanog rasta kolaborativne proizvodnje: pojavljuju se robe, usluge i organizacije koje ne reagiraju na diktat tržišta i menadžerske hijerarhije. Najveći informacijski proizvod na svijetu – Wikipediju – besplatno uređuju volonteri, čime su izdavači enciklopedija izbačeni iz posla, a reklamna industrija lišena prihoda u visini od tri milijarde dolara.

Gotovo neprimjetno, u skrivenim nišama tržišnog sustava, veliki segmenti gospodarskog života počinju pulsirati nekim drugim ritmom. Ali ekonomska profesija ne obraća pozornost na paralelne valute, vremenske banke, zadruge i autonomne prostore koji se umnožavaju nakon rušenja starih struktura zbog financijske krize 2008. godine.

Morate se potruditi da biste primijetili novu ekonomiju na dijelu. Jedna lokalna nevladina organizacija je mapirala zadruge, alternativne proizvođače, paralelne valute i lokalne sustave razmjene u Grčkoj i locirala više od 70 velikih projekata i stotine manjih inicijativa, od skvotova do zajedničkog korištenja automobila i dječjih vrtića. Ekonomski stručnjaci to ne smatraju za gospodarsku aktivnost – ali u tome i jeste poenta. Takve inicijative postoje zato što koriste, možda još nesigurno i neučinkovito, valute postkapitalizma: slobodno vrijeme, umrežene aktivnosti i besplatne stvari. Može se učiniti da je to nesiguran, možda i opasan temelj za izgradnju alternative sadašnjem globalnom sustavu, ali isto se moglo tvrditi za novčani i kreditni sustav u doba Edvarda III.

Novi oblici vlasništva, kreditiranja, nove vrste ugovora: u posljednjih deset godina izrasla je čitava poslovna potkultura koju u medijima nazivaju “ekonomijom dijeljenja”. Često se govori o “javnim dobrima” i “kolaborativnoj proizvodnji”, ali malo tko se zapitao što sve to znači za sam kapitalizam.

Vjerujem da nam to otvara novi put – ali jedino ako ti mikroprojekti budu podržani, promovirani i zaštićeni promjenama u ponašanju države. Za to je neophodna promjena u načinu razmišljanja – o tehnologiji, o vlasništvu i radu. Tako, gradeći elemente novog sustava, možemo reći sebi i drugima: “Ovo više nije samo mehanizam preživljavanja, moje privatno utočište u neoliberalnom svijetu; ovo je nov način života koji upravo nastaje. “

***

Kriza iz 2008. godine odnijela je 13 posto globalne proizvodnje i 20 posto globalne trgovine. Globalni rast je prešao u minus – u ekonomiji u kojoj se recesija definira kao rast manji od 3 posto. Kriza je na Zapadu proizvela depresiju dužu od one iz 1929-1933. Čak i danas, unatoč naznakama bljedunjavog opravka, ekonomisti su užasnuti mogućnošću dugoročne stagnacije. Naknadni potresi u Europi prijete da rastrgaju kontinent.

Kao rješenje ponuđeni su štednja i monetarno popuštanje. Ali to ne daje rezultate. U najteže pogođenim zemljama mirovinski sustav je uništen, starosne granice za odlazak u mirovinu približavaju se sedamdesetoj godini života, obrazovanje privatizirati, a diplomci opterećuju dugovima koje će otplaćivati ​​čitavog života. Usluge državnih službi se ukidaju, a infrastrukturni projekti odgađaju za budućnost.

Mnogi i dalje ne razumiju pravo značenje riječi “štednja” u današnjem svijetu. Štednja nije samo osam godina proračunskih rezova, kao u Britaniji, pa čak ni katastrofa koja je snašla Grčku. Štednja podrazumijeva spuštanje nadnica i životnog standarda na Zapadu dok se ne izjednače s rastućim nadnicama i standardom srednje klase u Kini i Indiji.

U međuvremenu, u odsutnosti alternativnih modela, stvaraju se uvjeti za još jednu krizu. Stvarne nadnice opadaju ili stagniraju u Japanu, južnim zemljama eurozone, SAD i Britaniji. Netransparentni bankarski sustav i dalje funkcionira i danas je čak veći nego 2008. Nova pravila o povećanju bankarskih rezervi se odlažu ili ublažavaju. U međuvremenu, zahvaljujući poplavi besplatnog novca, najbogati postaju još bogatiji.

Neoliberalizam se transformirao u sustav programiran da periodično proizvodi katastrofalne krize. Što je još gore, neoliberalizam je ukinuo obrazac koji je u posljednjih 200 godina bio tipičan za razvoj industrijskog kapitalizma – svaka ekonomska kriza stimulirala je nove oblike tehnoloških inovacija od kojih su svi imali koristi.

Neoliberalizam je prvi ekonomski model u posljednjih 200 godina koji polazi od premise o neophodnosti smanjivanja nadnica i razgradnji društvene moći radničke klase. Ako pogledamo razdoblja uspona kojima se bave teoretičari dugih ciklusa – kao što je sredina devetnaestog stoljeća u Europi, početak i sredina dvadesetog stoljeća diljem svijeta – uočit ćemo da je snaga organiziranog radništva primorala poduzetnike i korporacije da odustanu od pokušaja da zastarjele poslovne modele održe u životu spuštanjem nadnica i da inovacijama stvore novi oblik kapitalizma.

U svakom razdoblju rasta rezultat je bila sinteza automatizacije, viših nadnica i rasta potrošnje. Danas nema tlaka radne snage, a tehnologija koja je u središtu tekućih inovacija ne donosi rast potrošnje ili ponovno angažiranje stare radne snage na novim radnim mjestima. Informacija je stroj za spuštanje cijena i smanjivanje količine rada potrebnog za održavanje ljudskog života na planeti.

Zato su mnogi pripadnici poduzetničke klase postali neoluditi. Umjesto da otvaraju laboratorija za genetski inženjering oni ulažu u restorane, kozmetičke salone i tvrtke za pružanje usluga čišćenja: bankarski sustav, sustav planiranja i kultura poznog neoliberalizma najviše stimuliraju one poduzetnike koji otvaraju loše plaćena radna mjesta s dugim radnim vremenom.

Inovacija je već među nama, ali još nije pokrenula peti razdoblje kapitalističkog rasta koji teorija dugih ciklusa predviđa. Razlog je u specifičnoj prirodi informacijske tehnologije.

***

Okruženi smo ne samo inteligentnim strojevima već i novim slojem stvarnosti koji čine informacije. Na primjer, avion: kompjuteri upravljaju njegovim letom; projektiran je, testiran i “virtualno proizveden” već milijun puta; avion u realnom vremenu šalje povratne informacije proizvođaču. U avionu su ljudi koji gledaju u ekrane povezane s internetom, bar u sretnijim zemljama.

Kada se gleda sa zemlje, to je i dalje ista bijela željezna ptica kao u doba Jamesa Bonda. Ali sada je to također inteligentna strojeva i čvorište mreže. Avion uključuje informacijske sadržaje i dodaje “informacijsku vrijednost” svijetu, pored svoje fizičke vrijednosti. Na prepunom poslovnom letu, gdje svi putnici pripremaju prezentacije i pišu izvještaje, putnička kabina je tvornica informacija.

Ali koliko sve te informacije vrijede? Odgovor nećete pronaći u poslovnim bilancama: prema suvremenim računovodstvenim praksama vrijednost intelektualnog vlasništva određuje se metodom nagađanja. Jedno istraživanje Instituta SAS iz 2013. godine pokazalo je da se podaci ne mogu adekvatno vrednovati na temelju troškova prikupljanja, tržišne vrijednosti, pa ni očekivanog prihoda u budućnosti. Tek računovodstvo koje uključuje neekonomske koristi i rizike tvrtke može pokazati dioničarima koliko podaci vrijede. Nešto je pogrešno u logici koju koristimo da odredimo vrijednost najvažnije stvari u modernom svijetu.

Veliki tehnološki napredak ostvaren početkom 21. stoljeća nije ograničen na nove predmete i procese. On uključuje i stare procese u koje je ugrađena inteligencija. Udio znanja u proizvodu postaje vredniji od njegovih fizičkih komponenti. Ali to je vrijednost koja se mjeri kao korisnost, a ne kao razmjenska ili imovinska vrijednost. Devedesetih godina ekonomisti i tehnolozi su u isto vrijeme došli na istu ideju: da informacije u novoj ulozi stvaraju novu, “treću” vrstu kapitalizma – vrstu koja se od industrijskog kapitalizma razlikuje onolko koliko se industrijski razlikovao od trgovačkog i robovlasničkog kapitalizma 17. i 18. stoljeća. Ali dinamiku tog novog “kognitivnog” kapitalizma nisu uspjeli opišu. Za to postoji dobar razlog. Njegova dinamika je suštinski nekapitalistička.

Tijekom i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ekonomisti su informacije vidjeli kao “javno dobro”. Američki zakonodavci su čak propisali da nije dozvoljeno ostvarivati ​​profit od posjedovanja patenata, već samo od proizvodnje roba. Onda smo postupno počeli shvaćati što je intelektualno vlasništvo. Kenneth Arrow, ekonomski guru svog vremena, izjavio je 1962. da je u ekonomiji slobodnog tržišta primarna svrha novih izuma generiranje prava intelektualnog vlasništva. “U mjeri u kojoj je uspješan, takav sustav jamči nedovoljnu iskorištenost informacija”, pisao je.

Koliko je to točno možete uočiti na primjeru svih do sada stvorenih modela elektroničkog poslovanja: monopolizuje i zaštititi podatke, prikupiti sve besplatne podatke generirane interakcijom korisnika, uvedi komercijalne interese u području proizvodnje podataka koji još nisu komercijalizirani, ispitaj prognostičku vrijednost prikupljenih podataka – uvijek i na svakom mjestu osiguraj da rezultate ne može koristiti nitko osim korporacije.

Kada se načelo koje je izložio Arrow okrene, njegove revolucionarne implikacije postaju očite: ako spoj tržišne ekonomije i intelektualnog vlasništva vodi do “nedovoljne iskorištenosti informacija”, onda ekonomija pune iskorištenosti informacija ne može tolerirati slobodno tržište ili apsolutna prava intelektualnog vlasništva. Poslovni model svih modernih digitalnih giganata uvjetovan je oskudicom informacija.

Ipak, informacija ima u izobilju. Umnožavanje informacijskih dobara ništa ne košta. Ono što je jednom napravljeno može se umnožavati beskonačno mnogo puta. Pjesma ili džinovska baza podataka koju koristite da biste napravili avion imaju određenu proizvodnu cijenu; ali troškovi njihove reprodukcije teže nuli. Ako uobičajeni mehanizmi formiranja cijena u kapitalizmu još djeluju, cijena bi također morala težiti nuli.

Već dvadeset pet godina ekonomisti se rvu s ovim problemom: ekonomija kakvu poznajemo podrazumijeva ograničenu raspoloživost dobara, a opet najdinamičnija sila u modernom svijetu dostupna je u izobilju i, kao što je primijetio genijalni hipik Stewart Brand, “želi biti slobodna i besplatna”.

Paralelno sa svijetom monopolizovanih informacija i nadzora koji grade korporacije i države, informacije razvijaju i jednu drugačiju dinamiku: informacije kao društveno dobro, besplatno na mjestu korištenja, koje se ne može posjedovati ili eksploatirati i ne može mu se odrediti cijena. Pročitao sam više pokušaja ekonomista i poslovnih lidera izgraditi okvir kojim će razumjeti ekonomiju koja počiva na obilju informacija u društvenom posjedu i otkrio da je sve to već zamislio jedan ekonomist iz 19. stoljeća, u doba parnih strojeva i telegrafa. Tko? Karl Marx.

***

Mjesto je Kentish Town u Londonu, veljače 1858, negdje oko četiri ujutro. Marx je odavno morao napustiti Njemačku. U Londonu je okupiran izvođenjem misaonih eksperimenata i pravljenjem bilješki. Kada su šezdesetih godina najzad dobili priliku da vide što je Marx te noći napisao, intelektualci s ljevice su priznali da to “dovodi u pitanje sva dosadašnja tumačenja Marxa”. U pitanju je “Fragment o strojevima”.

U “fragment” Marx zamišlja ekonomiju u kojoj je zadatak strojeva proizvoditi, a zadatak ljudi da ih nadziru. Došao je do zaključka da bi u takvoj ekonomiji glavna proizvodna snaga bile informacije. Proizvodni kapacitet strojeva kao što su mehanička predilica, telegraf i parna lokomotiva ne ovisi o količini rada potrebnog da se stroj proizvede već od stanja društvenog znanja. Drugim riječima, organizacija i znanje daju veći doprinos proizvodnom kapacitetu nego rad uložen u proizvodnju i upravljanje strojevima.

Imajući u vidu ono što će marksizam postati – teorija eksploatacije koja se ostvaruje krađom tuđeg radnog vremena – to je revolucionaran iskaz. To znači da kada znanje jednom postane proizvodna snaga za sebe, koja premašuje stvarni rad uložen u proizvodnju strojeva, ključno pitanje više nije “odnos nadnice i profita” već tko kontrolira ono što Marx opisuje kao “moć znanja”.

U ekonomiji u kojoj najveći dio posla obavljaju strojevi, priroda znanja koje je zatvoreno u stroja mora, piše on, biti “društvena”. Na kraju noćnog misaonog eksperimenta Marx je pokušao zamisliti konačno odredište nove putanje: stvaranje “idealne strojevi” koja traje vječno i ništa ne košta. Stroj koji se može proizvesti bez troška, ​​zaključio je, ne bi dodavala nikakvu vrijednost proizvodnom procesu i ubrzo bi, za nekoliko obračunskih razdoblja, oborila cijene, profit i radne troškove svega što dotakne.

Kada shvatite da infomacije posjeduju fizičku prirodu i softver strojeva, da cijene memorije, propusnost i procesorske snage eksponencijalno opadaju, vrijednost Marxovih uvida je očevidna. Okruženi smo strojevima koje ne traže nikakav trošak i koje, ako to želimo, mogu vječno trajati.

U bilješkama objavljenim tek sredinom dvadesetog stoljeća Marx je zamislio priljev i pohranu informacija u nečemu što naziva “općim intelektom” – koji čine umovi svih ljudi na planeti povezani društvenim znanjem, u kojem svaki novi proboj donosi korist svima. Ukratko, zamislio je nešto slično informacijskoj ekonomiji u kojoj živimo. A njeno rađanje, zapisao je, “podići će kapitalizam u zrak”.

***

Stari put koji je ljevica dvadesetog stoljeća zamišljala kao prolaz na drugu stranu kapitalizma nestao je s vidika kada se promijenio teren.

Ali otvoren je novi put. Kolaborativna proizvodnja i korištenje mrežnih tehnologija za proizvodnju roba i usluga koje funkcioniraju jedino ako su besplatne ili dijeljene ukazuju na mogući izlaz iz tržišnog sustava. Potrebno je da država stvori okvir – kao što je stvorila okvir za rad tvornica, stabilnu valutu i slobodnu trgovinu početkom devetnaestog stoljeća. Postkapitalistički i tržišni sektor će vjerojatno koegzistirati još desetljećima, ali velika promjena je počela.

Mreže vraćaju “granularnost” postkapitalistički projektu. To jest, one mogu poslužiti kao osnova jednog netržišnog sustava koji sam sebe obnavlja i ne mora se svakog jutra iznova stvarati na kompjuterskom zaslonu nekog komesara.

Za tranziciju su potrebni država, tržište i kolaborativna proizvodnja koja nadilazi tržište. Ali da bi se to dogodilo, čitav projekt ljevice, od prosvjednih skupina do velikih socijaldemokratskih i liberalnih partija, mora se rekonfigurirati. Zapravo, kada ljudi jednom razumiju logiku postkapitalistički tranzicije, takve ideje više neće biti vlasništvo ljevice – već jednog znatno šireg pokreta za koji nam je potrebno novo ime.

Tko bi to mogao učiniti? U starom projektu ljevice to je bila industrijska radnička klasa. Prije više od 200 godina, radikalni novinar John Thelwall je upozoravao ljude koji su sagradili engleske tvornice da su stvorili nov i opasan oblik demokracije: “Svaka velika radionica ili pogon je malo političko udruženje koje se ne može ušutkati odlukama parlamenta niti rasturiti odlukom suda.”

Danas je čitavo društvo jedna velika tvornica. Svi sudjelujemo u stvaranju i održavanju brendova, normi i institucija koje nas okružuju. U isto vrijeme komunikacijske mreže koje su neophodne za svakodnevni rad i stvaranje profita bruje od dijeljenog znanja i nezadovoljstva. Danas je mreža ono što se “ne može ukinuti ili rasturiti” – kao tvornice prije 200 godina.

Istina, država može zatvoriti Facebook, Twitter, čak i čitav Internet i Moblinu mrežu u vrijeme krize, ali time paralizira ekonomiju. Može čuvati i nadzirati svaki kilobajt informacija koje proizvodimo. Ali ne može ponovno nametnuti hijerarhijsko, propagandom kontrolirano i neobavesteni društvo od prije pedeset godina, osim ako nije spremna da se liši nekih od ključnih elemenata modernog života – kao u Kini, Sjevernoj Koreji ili Iranu. Kao što je rekao sociolog Manuel Castells, to bi bilo slično deelektrifikaciji zemlje.

Stvaranjem milijuna umreženih ljudi koji su financijski eksploatirani, a ukupno ljudsko znanje im leži na dohvat ruke, informacijski kapitalizam je stvorio novog pokretača povijesne promjene: obrazovano i povezano ljudsko biće.

***

To će biti više od ekonomske tranzicije. Naravno, tu su jednako neodgodivi zadaci smanjivanja emisije ugljika i rješavanja problema demografskih i fiskalnih bombi koje nas čekaju. Ali ja se ovdje koncentriram na ekonomsku tranziciju koju pokreću informacije jer je ta tema dosad bila zanemarivana. Horizontalno umrežavanje je opsesija koja se prepušta vizionarima, dok ozbiljni ekonomisti s ljevice nastavljaju kritiziraju programe štednje.

Zapravo, na terenu, u zemljama kao što je Grčka, otpor mjerama štednje i stvaranje “mreža na koje se možete osloniti” – kao što je jedan aktivista izjavio – napreduju ruku pod ruku. Postkapitalizam kao koncept tiče se prije svega novih oblika ljudskog ponašanja koje konvencionalna ekonomija ne smatra relevantnim.

Kako zamisliti promjenu koja slijedi? Jedini koherentan obrazac koji imamo na raspolaganju je smjena feudalizma kapitalizmom – a zahvaljujući istraživanjima epidemiologa, genetičara i statističara, danas o tom prijelazu znamo mnogo više nego prije pedeset godina, kada je to bila isključiva nadležnost društvenih znanosti. Prvo moramo primijetiti da su različiti modusi proizvodnje strukturirani oko različitih stvari. Feudalizam je bio ekonomski sustav strukturiran običajima i zakonima koji se tiču ​​”dužnosti”. Kapitalizam je strukturiran isključivo ekonomski: djelovanjem tržišta. Na temelju toga možemo predvidjeti da postkapitalizam – koji podrazumijeva obilje – neće biti samo modificirana verzija složenog tržišnog društva. Ali ne možemo reći mnogo više o tome kako će sustav izgledati.

Gornjom tvrdnjom ne želim samo zaobićiteško pitanje: nije nemoguće skicirati opće ekonomske parametre postkapitalističkog društva do, primjerice, 2075. godine. Ali ako to društvo bude strukturirano oko ljudske slobode, a ne ekonomije, moguće je da će ga oblikovati neke sasvim nepredvidljive stvari.

Na primjer, kada je pisao 1600. godine, Shakespeare je očito bio svjestan da tržište stvara nove oblike ponašanja i morala. Po analogiji, najočitije “ekonomsko” zapažanje za Shakspeaera 2075. bile bi promjene u rodnim odnosima ili seksualnosti ili zdravlju ljudi. Ali možda tada čak neće ni biti dramatičara: možda će se promijeniti sama priroda medija koje koristimo pričati priče – kao što se promijenila u elizabetanskog Londonu kada su napravljena prva javna kazališta.

Zamislite to kao razliku između, primjerice, Horacija u Hamletu i lika kao što je Daniel Doyce u Dickensovoj Maloj Dorit. Obojica pokazuju znakove opsesija karakterističnih za njihovo vrijeme – Horacije je opsjednut humanističkom filozofijom; Doyce je ospednut patentiranjem svojih izuma. Lik kao što je Doyce nije moguć kod Shakespeara; kod njega bi u najboljem slučaju završio u sićušnoj ulozi komične figure iz radničke klase. Ali u vrijeme kada je Dickens pisao, većina njegovih čitatelja je poznavala nekog kao što je Doyce. Kao što Shakespeare nije mogao zamisliti Doycea, tako ni mi ne možemo zamisliti kakvu vrstu ljudskog bića će stvoriti društvo kada ekonomija prestane biti glavni organizacijski princip ljudskog života. Ali neke naznake možemo naslutiti kod mladih ljudi diljem svijeta koji ruše barijere vezane za seksualnost, rad, kreativnost i sopstvo tipične za dvadeseti vijek.

Feudalni model poljoprivredne proizvodnje prvo se sudario s ekološkim ograničenjima, a zatim sa snažnim vanjskim udarom – epidemijom kuge. Uslijedio je demografski šok: zbog nedovoljnog broja ljudi za obrađivanje zemlje nadnice su porasle, a održavanje starog feudalnog sustava zasnovanog na dužnosti više nije bilo moguće. Nestašica radne snage učinila je neophodnim tehnološke inovacije. Nove tehnologije koje su omogućile uspon trgovačkog kapitalizma bile su one koje su stimulirale trgovinu (tisak i računovodstvo), stvaranje bogatstva kojim se može trgovati (rudarstvo, kompas i brži brodovi) i produktivnost (matematika i znanstvena metoda).

Kroz čitav taj proces bili su prisutni elementi naizgled tipični za stari sustav – novac i kredit – koji su poslužili kao temelj za izgradnju novog sustava. Mnogi zakoni i običaji iz vremena feudalizma rezultat su nastojanja da se novac jednostavno ignorira; na vrhuncu feudalizma kredit i kamata su smatrani đavoljom rabotom. Kada su novac i kredit srušili postavljena ograničenja i formirali tržišni sustav, nastupila je revolucija. Ono što je novom sustavu dalo energiju bile su neograničene količine besplatnog bogatstva u Amerikama.

Kombinacija svih tih čimbenika omogućila je skupinama koje su u doba feudalizma bili marginalizirane – humanisti, znanstvenici, zanatlije, pravnici, radikalni propovjednici i pisci boemi poput Shakespeara – da preuzmu vodstvo u transformaciji društva. U ključnim trenucima, u početku nevoljko, država je odustala od sprječavanja promjene i počela je stimulira.

Ono što danas potkopava kapitalizam, a što ekonomisti glavnog toka uglavnom zanemaruju, jesu informacije. Većina zakona koji se tiču ​​informacija utvrđuju pravo korporacija da ih gomilaju i pravo država da im pristupaju, bez obzira na ljudska prava građana. Ekvivalent tiskarske preše i znanstvenog metoda jesu informacijske tehnologije i njihovo prelijevanje u sve druge tehnologije, od genetike i zdravstvene zaštite do poljoprivrede i filmova, gdje one ubrzano spuštaju troškove.

Moderni ekvivalent dugotrajne stagnacije poznog feudalizma je izostanak treće industrijske revolucije. Umjesto dalje automatizacije koja ukida potrebu za radom, koncentrirali smo se, kao što primjećuje David Graeber, na otvaranje loše plaćenih radnih mjesta. Mnoge ekonomije su u stagnaciji.

Što bi bio ekvivalent novog izvora besplatnog bogatstva? To zapravo nije bogatstvo: to su “eksternalije” – besplatne stvari i blagostanje koje se generira kroz umrežene interakcije. Uspon netržišne proizvodnje, informacije koje se ne mogu posjedovati, horizontalne mreže i poduzeća bez uprave. Francuski ekonomist Yann Moulier-Boutang vjeruje da je moderni ekvivalent otkrića novog svijeta Internet koji je “istovremeno i brod i ocean”. Zapravo, on je brod, kompas, ocean i zlato, sve zajedno.

Vanjski udari koje trpi moderno doba su očigledni: problem energije, klimatske promjene, starenje stanovništva i migracije. Te promjene mijenjaju dinamiku kapitalizma i čine ga neodrživim na dulji rok. One još ne djeluju tako snažno kao epidemija kuge – ali kao što smo vidjeli na primjeru New Orleansa 2005, nije potrebna epidemija kuge da bi se razorio društveni poredak i funkcionalna infrastruktura u financijski složenom i osiromašenom društvu.

Kada se tranzicija shvati na taj način, nije nam potreban savršeno proračunat petogodišnji plan – već projekt koji ima za cilj da razvije tehnologije, poslovne modele i ponašanja koja razgrađuju tržišne sile, socijaliziraju znanje, ukidaju potrebu za radom i približavaju ekonomiju izobilju. To nazivam Projektom Nula – jer cilj je da se uspostavi energetski sustav s nultom emisijom ugljika; proizvodnja strojeva, roba i usluga s nultim marginalnim troškovima; i smanjivanje količine potrebnog rada do razine koja se približava nuli koliko god je to moguće.

Većina ljevičara dvadesetog stoljeća je smatrala da je kontrolirana tranzicija preveliki luksuz: većina je vjerovala da ništa iz starog sustava ne može opstati u novom – mada je radnička klasa oduvijek pokušavala stvoriti alternativni život unutar i “unatoč” kapitalizmu. Kada je mogućnost tranzicije u sovjetskom stilu konačno odbačena, moderna ljevica se ograničila na oporbene politike, na opiranje privatizaciji zdravstva, zakonima koji ukidaju sindikate, vađenju nafte iz škriljca i tako dalje.

Ako sam u pravu, logičan fokus za zagovornike postkapitalizma je izgradnja alternativa unutar sustava; korištenje moći države na radikalan način; usmjeravanje svih dejstava na ostvarivanje tranzicije – a ne na obranu odabranih elemenata starog sustava. Moramo otkriti što je najhitnije i što je najvažnije i prihvatiti da se te dvije stvari ponekad ne poklapaju.

***

Moć imaginacije će biti veoma važna. U društvu informacija nijedna misao, nijedna debata ili san nikada nisu uzaludni – bilo da su nastali u šatoru na planini, u zatvorskoj ćeliji ili oko stolnog nogometa u tek osnovanoj tvrtki.

Kao iu virtualnoj proizvodnji, u procesu tranzicije u postkapitalizam rad uložen u fazu projektiranja može smanjiti broj pogrešaka u fazi provedbe. A projektiranje postkapitalističkog svijeta, kao i projektiranje softvera, može biti modularno. Različiti ljudi mogu raditi na različitim mjestima, različitim brzinama, uz relativnu autonomiju. Ako bih dobio priliku da mi se besplatno ispuni jedna želja to bi bilo stvaranje jedne globalne institucije koja bi oblikovala kapitalizam: model otvorenog kod za čitavu ekonomiju. Svaki eksperiment koji bi se obavio u takvoj instituciji nužno bi je obogatio; to bi bio otvoreni kod sa onoliko polaznih točaka koliko ih ima u najsloženijim klimatskim modelima.

Najveća kontradikcije današnjice je kontradikcija između mogućnosti stvaranja besplatnih i obilnih roba i informacija, s jedne, i sustava monopola, banaka i vlada koje pokušavaju ih učine privatnim, oskudnim i komercijalnim, s druge strane. Sve se svodi na sukob između mreže i hijerarhije: između starih oblika društva koji su izrasli oko kapitalizma i novih oblika koji najavljuju ono što tek dolazi.

***

Da li je utopijsko vjerovanje da se nalazimo na rubu evolucije koja će nas prevesti na drugu stranu kapitalizma? Živimo u svijetu u kojem parovi istog spola mogu sklapati brakove iu kojem je kontracepcija, za samo pedeset godina, prosječnoj ženi iz radničke klase donijela više slobode nego što su aktivistkinje iz ere Blumsberija mogle i sanjati. Zašto nam je onda tako teško zamisliti ekonomsku slobodu?

Projekti elita zatvorenih u svijet limuzina s tamnim staklima danas izgledaju jednako prevaziđeno kao ideje milenijarističkih sekti devetnaestog stoljeća. Demokracija specijalnih jedinica za razbijanje demonstracija, korumpiranih političara, kontroliranih medija i državnog nadzora izgleda lažno i krhko kao Istočna Njemačka prije trideset godina.

Svako čitanje ljudske povijesti mora dopustiti mogućnost da se priča loše završi. Takav ishod nas progoni uu filmovima o zombijima i katastrofama, u postapokaliptičnim pejzažima filmova kao što su Put ili Elizijum. Ali što nas sprječava da zamislimo sliku idealnog života, izgrađenog na obilju informacija, nehijerarhijski radu i odvajanju rada od nadnice?

Milijuni ljudi počinju shvaćati da im je prodan san koji se kosi s onim što stvarnost može ponuditi. Njihova reakcija je bijes – i povlačenje u nacionalne oblike kapitalizma koji mogu razoriti svijet. Promatranje kako se takvi oblici javljaju, od radikalnih frakcija Sirize koje se zalažu za izlazak iz eurozone do Nacionalog fronta i izolacionizma američke desnice slično je promatranju noćnih mora koje su se ostvarile krizom Lehman Brothersa.

Potrebno nam je više od utopijskih snova i ograničenih horizontalnih projekata. Potreban nam je sustav utemeljen na razumu, dokazima i projektima koji se mogu testirati, sustav koji prati povijest i ekološki je održiv. I potrebno je da se bacimo na posao
 
 
(http://neznase.ba/uredio:nsp)

“Donesen je zakon o ovrhama koji je upućen isključivo na siromašne građane Republike Hrvatske. U toj prevari i napadu sudjeluju svi, pa i javni bilježnici koji su u tome kompotu, gruntovnice, također. U tijeku je dogovorni rat protiv siromašnih ljudi kako bi prostor mogao totalno preuzeti. Oni žele uzeti prostor i sve resurse građanima Republike Hrvatske od voda preko zemljišta i šuma!”

Hrvatska je pred rasulom. Broj blokiranih građana rapidno raste iz sata u sat i iz dana u dan. Broj deložiranih ljudi puni prihvatilišta dok njihova imovina biva doslovno ukradena. Vidljiv je napad “sirovih” banaka na malog čovjeka, ali i pogodovanje države koja je bankama pružila plodno tlo za pljačku hrvatskog naroda.

Još prije nekoliko godina, pravnik, zviždač, publicist i bloger, Sulejman Tabaković glasno je vikao u kojem smjeru će to sve ići i kako se Hrvatska pljačka pred očima svih. Nitko ga nije čuo, a sada se sve ostvaruje.

Ubrzo je cenzuriran i maknut sa medijske scene. Ne daju mu govoriti sakrivajući brutalnu istinu o hrvatskom narodu koji će ako se ovako nastavi ostati bez ičega, apsolutno ičega. Pravnik, Sulejman Tabaković progovara za portal dnevno.hr ističući glavni problem hrvatskog sustava, a koji je sve namjestio kako bi pljačka mogla neometano teći.

“Vlada je donijela zakon koji je usvojen 2005. godine, od strane SDP-a, a kasnije je potvrđen izmjenom Ustava, članka 35. stavak 2., o poništenju pretvorbe i privatizacije i nezastarjevanju kaznenih dijela o poništenju pretvorbe privatizacije. To je, tvrdi Tabaković glavni razlog zašto su danas ljudi na ulici bez ičega svoga.

Nadalje Tabaković upozorava: “S obzirom na to da je učinjeno to što je učinjeno, kazneno djelo, koje su provodili ljudi iz institucija sustava, trebalo je na početku ovog mandata izvršiti poništenje pretvorbe i privatizacije s datumom 1. 12. 1990. godine i vratiti banke u sustav Republike Hrvatske, vratiti Narodnu banku, pod kontrolu Hrvatskoga sabora, nacionalizirati na način da ona zaista bude hrvatska Narodna banka jer bi se onda moglo upravljati deficitima na način kao što je to poznato u svim bankarskim sustavima.

Kao što je to, primjerice napravio Viktor Orban. Banke nikada nisu bile pretvorene i privatizirane, nego su kradene od menadžmenta. A kod nas je prisutna cijela mreža ljudi koji su u sustavu, koji koriste korupciju, i kriminal, te bacaju ljude van, na ulicu.” Naš sugovornik nadalje opisuje kako je izvršen napad na hrvatskog građanina.

Cilj je krađa cjelokupnog prostora i svih resursa Republike Hrvatske

“Te banke su oštetile građane Republike Hrvatske kreditima i visokim kamatnim stopama, ali je donesen i zakon o ovrhama, koji pogoduje bankama, i koji je upućen isključivo na siromašne građane Republike Hrvatske. U toj prevari i napadu sudjeluju svi, pa i javni bilježnici koji su u tom kompotu, gruntovnice, također.

U tijeku je dogovorni rat protiv siromašnih ljudi kako bi prostor mogao totalno preuzeti. Oni žele uzeti cjelokupni prostor i sve resurse građanima Republike Hrvatske, od voda preko zemljišta, i šuma. Gledajte, u Hrvatskoj je doslovno ukradeno kompletno poljoprivredno zemljište jednim člankom koji je potvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske, 2006. godine, retroaktivno, dajući mu na snazi.

To je članak 3., Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Hrvatski sabor je pretprošle godine autentičnim tumačenjem retroaktivno ustanovio da su Hrvatske šume jednim člankom 16., Zakona o šumama, 1991. godine postale vlasništvo Republike Hrvatske što je notorna glupost i laž jer su hrvatske šume u vlasništvu građana RH. Dakle, to je čista krađa, ako šutimo.”

U Hrvatskoj je svaki zakon neustavan

Naš sugovornik također smatra da sve konce u ovom tihom “ratu” povlači jedna te ista ratno-profiterska “ekipa”. “Niti jedan zakon u Hrvatskoj nije ustavan, upravo zbog toga što su razno raznim tumačenjima, stajalištima Ustavnog suda i davanjem nekakvih mišljenja retroaktivno stavljani u funkciju. Mijenjali su se zakoni i po 20 puta. Zakoni su mijenjani uredbama što je potpuno protuustavno.

Ni referendum o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju nije legalan niti ustavan kao ni referendum o braku. Projekt izbacivanja ljudi na ulice je projekt koji je uspostavljen 1990-ih, ratnih godina koji je osmislila određena grupacija ljudi u dogovoru s ostalim službama bivše Jugoslavije, koja je počinila zločin nad građanima cijelog ovog područja.

“Nije samo Hrvatska, govori se i o građanima BiH, i o Srbiji i Makedoniji. Sve ista ekipa koja je pokrenula rat, vodila rat, završila rat, a sada je na vlasti.” tvrdi Tabaković i upozorava da bez poništenja kompletne pretvorbe i privatizacije, bez procesuiranja ratnih zločina, onih koji su počinili pljačke civilnog stanovništva, za Hrvatsku nema pomaka.

A to se bez zakonskog uporišta neće dogoditi. To je zato što banke nikad nisu pretvorene ni privatizirane. Taj projekt pljačke građana traje i danas tvrdeći da je primjerice, država vlasnik šuma što nije istina, jer su građani apsolutni vlasnici sve imovine u Republici Hrvatskoj, i nije mi jasno da se takozvani stručnjaci koji se pojavljuju po TV-u lupetaju takve gluposti. Ti pametnjakovići iako imaju Ustav, imaju Lisabonske konvencije, imaju kompletno pravno nasljeđe, i da to samo pročitaju onda bi čuli koje guposti govore. Ja bi im svima poderao diplome, naročito tim ekonomistima. Tko je vidio da je ekonomija nekakva nauka? Sve ovo što nam prodaju, to nema blage veze sa realitetom”.

Ljudi šute iako im sve piše: ustanimo i očistimo taj jaram s našega naroda!

“Ljudi šute jer ih drže u šutnji. Odgajaju se tako, i non-stop im netko govori da moraju šutjeti. U Hrvatskoj se proračun troši na sve, samo ne na ono na što bi trebalo. Npr. neki dan je izašao podatak da 50.640 udruga (pedeset tisuća petsto i četrdeset), troši 54 milijarde godišnje. Koji je to novac? Država to ne koristi da bi vraćala kredite. Nitko ne pita za deficit Republike Hrvatske koji mi sad vraćamo. Primjerice, ti krediti, što su dizani. Nitko se ne pita u što je taj novac utrošen. Utrošen je u stvaranje ratnih profitera koji i dalje zadužuju Republiku Hrvatsku i građane drže u ovom robovskom položaju!

Bez potpuno nove opcije koja zna da je opstanak na ovim prostorima građana RH poništenje pretvorbe i privatizacije te procesuiranje ratnih priofitera i oduzimanje sve imovine stečene krađom, ne očekujete promjene.

Je li vama malo začudno da se povećava štednja danas, tako nam govore. Tko može štediti? Građani? Sigurno ne. Ali netko ipak štedi, povećava se štednja, rapidno. Tko je to vidio? U državi koja ima pad BDP-a, u državi koja ništa ne radi, koja ne stvara novonastalu vrijednost jer je sve uništeno do kraja, cijelo godspodarstvo, u toj državi se povećava štednja. To je smijurija”. Ukazuje Tabaković sa željom da osvijesti ljude o zlotvorima koji vladaju njihovim životima:

“Isti ljudi koji su pokrenuli i dogovorili rat, oni vladaju Hrvatskom, oni nezaustavljivo pljačkaju naš narod i dalje su vlasnici svega. To je vidljivo. Ovi, koji su tobože na vlasti, samo su njihovi glasnogovornici. Imate u Uredu za državnu reviziju, Zadatak br. 2., 1800 imena onih koji su izvršili pljačku hrvatskog naroda kroz pretvorbu i privatizaciju. Zanimljivo je kako u ovoj državi sve piše, samo to netko mora pročitati.”

Tabaković se osvrnuo i na nevjerojatnu cenzuru koja je s planom provođena u hrvatskim medijima. Ljudima koji znaju istinu, jednostavno se ne da govoriti, ili ih se jednostavno proglasi ludima, i nikome ništa ali upozorava i na činjenicu da se danas ubijaju ljudi, do samoga kraja.

“Mene cenzuriraju zbog istine, ne daju mi govoriti u medijima, zabranjen sam zbog toga što pozivam građane da ustanu na noge, i da zajedno zbacimo ovaj jaram koji nam je nametnut pljačkom. Kad smo mi opljačkani, opljačkana je kompletna naša imovina, šume i vode. Vode će nam sada uzeti.

Objedinjuju vodovode i bit će kao sa HT-om kada su nam rekli da mi nismo ništa uložili u HT. Ali, oni lažu, mi smo vlasnici svega, i šuma i vode i zemljišta. Uništili su PIK-ove da bi se stvorili tajkuni u prehrambenoj industriji. To su notorne činjenice i zločin neviđenih razmjera.

Za vrijeme rata poginulo 15 tisuća ljudi sada se ubija četiri milijuna ljudi. Oduzima, i oduzimat će im se apsolutno sve. Međutim, ovdje se sustavno ljudi ubijaju, svi, osim tog establišmenta, koji jedini preživljava. Ta mala lopovska struktura jugoslavenskih ljudi, koja vlada našim prostorima. Oni vladaju Hrvatskom, kradu i grade kuće po Parizu, južnim morima, dok naše građane tjeraju na ulicu bez ičega. Sve je transparentno i vrlo jednostavno, no, potrebno je vidjeti pravu zbilju stvari.

Potrebno je smijeniti ljude u saboru, a ne u Vladi. Ljudi koji sjede u saboru zaštićeni su kao Lički medvjedi. Dok njima dajemo vlast prihvaćamo europsku pravnu stečevinu i ne može biti bolje. Idemo u apsolutnu propast, naši ljudi su robovi sustava, i to je istina koja će postati još gora ako se naš narod ne ustane i ne probudi iz sna” zaključio je Tabaković.
 
(dnevno.hr/uredio: nsp)

“Naša zemlja je već preuzeta. Želim vraćanje natrag u Republici, natrag našem narodu. Novi svjetski poredak je preuzeo. Mi se ne borimo samo protiv nekih korumpiranih političare i to je malo političko pitanje. Mi imamo ozbiljne, hardcore authoritaritete, Ron Paul ih je nazvao autoritarnim psihopatima, pod kontrolom. Mi znamo što tiranija iz povijesti. Ovo je najgori slučaj kojeg sam ikad vidio. I to raste i dolazi do ostvarenja vrlo, vrlo brzo. “- Alex Jones, “Emisija za poziv na Drugu američku revoluciju”! 15. studeni 2012.

“Kao što više od milijun Amerikanaca izražavaju svoje neslaganje sa saveznom vladom podupirući secesionistički pokret koji se proširio poput požara, vrijeme je za poziv za novo proglašenje neovisnosti i novu obvezu vraćanja Republike u lice neprijatelja koji su pokopali Ameriku iznutra “- Paul Joseph Watson,. 15. studenoga 2012.

“Mi ćemo objaviti problem s globalistima, jer je ovdje ključ. Nećemo se slagati sa saveznom vladom. Mi smo prepoznati i objavljujući u tome što je očito da je savezna vlada oteta od strane inozemnih bankarskih kartela “- Alex Jones,. “Transkript: Alex Jones – otcjepljenje od Novog svjetskog poretka”, 15. studenoga 2012.

Od kada je samoodređenje postala prljava riječ? Nije li to slogan koji Amerika se bori u inozemstvu? Zašto, onda američka vlada ne zaniječe ovaj princip kod kuće? Zašto je savezna vlada nije više zainteresirana za samoodređenje Iračana, Afganistanaca, i Sirijaca od Amerikanaca?

Vlada koja negira svoje osnovne principe i zakone ne zaslužuje da ju se sluša i slijedi. Secesija od takve otrovne vlade je moralna i duhovna dužnost.

Alex Jones je na pravoj strani povijesti poziva za otcjepljenje od bankarski-otete savezne vlade. On stoji za Ameriku i za slobodoljubive ljude širom svijeta.

Sadašnjim oligarsima, vlasnicima američke vlade je oduzet zahtjev da vlada američkim narodom kada su ubijena 3000 nevina amerikanca 11. rujna 2001, a zatim nastavili uništavanje zakona i slobode u Sjedinjenim Državama od strane lažnih terorističkih prijetnji. Oni su se odcjepili od Amerike na taj dan. Stvarni odgovor je  otcjepljenje od tih divljaka, krivotvoritelja, agresora, i lažljivaca.

Secesija nije čin izdaje, to je jedna od mnogih mirnih političkih rješenja za probleme koji su bili dugo u izradi. Države mogu obnoviti američko gospodarstvo preko secesije od korumpiranih Federalnih Rezervi (FED) koje su ukrali saveznu vladu od američkog naroda u 1913. Oni bi trebali stvoriti svoje vlastite valute i izdavati kredite svojih građana i poduzeća za razliku od federalnih rezervi, a savezna vlada to ne radi.

Savezna vlada iskreno može popraviti gospodarsku nepravdu bilo ukidanjem korumpiranih Federalni Rezervi ili nacionalizacijom i povratom prava na izdavanje novca od transnacionalnog privatnog bankarskog kartela. Ako se to ne desi, onda država ima pravo i odgovornost svojim građanima na odcjepljenje od urušavanja i moralnog bankrotiranja bankarskog sustava.

Dolar je mrtav. Era privatnog središnjeg bankarstva je završila. Javni bankarstvo je budućnost. Zlato i srebro je budućnost. Iskren novac je budućnost. Ako savezna vlada neće doći na pravoj strani povijesti, onda država mora.

Federalna Vlada predlaže surovost i rat. Ona predstavlja intelektulani, moralni, financiski, duhovni i politički bankrot. Ovdje je isječak:

“Dok se Amerikancima reklo da se pripreme na porezne šetnje, smanjenje potrošnje i bezbroj drugih mjera štednje, Fed je slao milijarde dolara stranim bankama.

Federalna vlada je trebala predstavljati državu, ali ne, ona predstavlja interese političke i bankarske elite koji sami nemaju odanosti Americi. “

Doba izdaje nije gotovo, ali je ovo novo doba globalnog političkog buđenja u kojem korumpirani politički lideri i međunarodne financijski prevaranti dobivaju najveći probuđeni poziv u povijesti. Čovječanstvo želi biti slobodno. Bolesni perverznjaci koji vladaju zemljama kao što je Engleska, Amerika, i drugi narodi, moraju odstupiti s dužnosti i suočiti se s pravnim posljedicama svojih djela.

Prijelaz u novo doba slobode neće biti lako. No, za slobodu se mora boriti u svakoj generaciji. U naše vrijeme, najveća sloboda koja je osvojena je sloboda uma. Totalitara ideologija kao što su politički islamizam, cionizam, i protuterorizam su lišili narode na Istoku i na Zapadu, ove svete slobode koja je izvor svih drugih.

Kao društveno svjesni i politički svjesni globalni građani, to je naša dužnost da uništimo ove totalitarne ideologije i oslobodimo pojedinca iz zatvora sustavnog ispiranja mozga od strane vlade. Naš zahtjev je jasan: ispiranje mozga svih ljudi od strane svih vlada, mora završiti!

Mi nismo mentalni subjekti vlada, već kreativna djeca Božja, a Bog nema službenu državnu ideologiju. Vlade u svijetu moraju prepoznati ovu božansku potražnju i prestati koristiti medije kao alat za propagandu kojim se usađuju u umove svojih građana. To je način  iz prošlosti. To je mrtav način. Mi živimo u nekom drugom vremenu sada, u vrijeme duhovne evolucije.

Postoje kreativni i mirni načinii protiv državnog ispiranja mozga i masovne kontrole uma. Globalni alternativni mediji su ključ za očuvanje slobode jer slobodan pristup informacijama ključan ako želimo formirati vlastite stavove.

U svom oproštajnom govoru u Kongresu , dr. Ron Paul je rekao, “Internet će pružiti alternativu Vladi / medijima kompleksu koji kontrolira vijesti i većinu političke propagande.” On je također rekao da će ga rast popularnosti kod kuće dovesti do novih razmišljanja, novih ideja i novih reformi. Ovdje je izvadak iz njegova govora:

Očito je da su naši slobode teško ograničene, a očito prosperitet i dalje imamo, ali to nije ništa više nego ostatak bogatstva iz prethodnog vremena. Ovo izmišljeno bogatstvo temelji se na na duge koristi od lažnog povjerenja u našu valutu i kredite, i to će izazvati pustoš našeg društva kada računi dođu na naplatu. To znači da ćemo maksimalne posljedice naših izgubljenih sloboda tek uskoro osjetiti.

Ali ta iluzija sada završava. Konačna spirala prema dolje ovisi o prihvaćanju novog pristupa.

Očekujte brzo širenje pokreta koji će igrati značajnu ulogu u revolucionarnim reformama potrebnim za izgradnju slobodnog društva s Ustavnom zaštitom. Ne očekujemo ​​da Federalna vlada kontrolira školski sustav da bi pružila intelektualnu municiju za borbu protiv opasnog rasta vlade koja prijeti našim slobodama.

Vladine škole se bave indoktrinacijom, i “uzgojem ovaca” kao što je genij i pjesnik Ezra Pound je to opisao.

Totalitarne vlade tretiraju mase ljudi kao ovce kojima je ispran mozak i koje su opljačkane i zaklane.

Povijest totalitarnih država u nacističkoj Njemačkoj i SSSR-a pokazalo da je totalitarizam smrt duše i uništenje pojedinca.

Pojedinci u Americi imaju moralnu i duhovnu dužnost psihički se odcjepiti od ratno-posjedovane totalitarne države koja je samo zainteresirana za porobljavanje, ubijanje, pljačku, laži, uhođenje, i varanje. To je pravi i časni pravac. Stojim s njima, i sa svim ljudima koji žele da se psihički i duhovno otcjepe od tiranskih vlada.

“Ponovimo Republiku. . . Ponovimo Deklaraciju neovisnosti “-. Alex Jones.
 

 
 
izvor: infowars.com, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11464"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Hrvatski znanstvenik sa Švicarskom adresom upozorava kako se zbog raznih interesnih skupina, iluminata, masona i kako ih naziva ‘bankaroida’ civilizacija nalazi na pragu uništenja. Hrvatskoj istovremeno prijeti nestanak jer su sve njene vlade i ministri manipulirane od strane iluminatskih i masonskih ‘igrača’ te vode neoliberalnu politiku.

Ugledni fizičar Dr. Davor Pavuna od 1986. godine radi u Lausanneu u Švicarskoj kao sveučilišni profesor fizike, kemije kondenzirane materije te mikro i optoelektronike.

Objavio je preko 150 znanstvenih radova. Održao je stotinjak predavanja na uvaženim svjetskim sveučilištima. Kao savjetnika na području energetike ga je angažirao američki predsjednik Barack Obama. U intervjuu za Dnevno.hr i Radio Pulu sa znanstvenog aspekta objašnjava svijet u kojem živimo te upozorava da se zbog raznih interesnih skupina, iluminata, masona i kako ih naziva ‘bankaroida’ civilizacija nalazi na pragu uništenja. Razotkriva funkcioniranje Europske unije te načine kako ona dodjeljuje novac iz svojih fondova na koje Hrvatska ozbiljno računa.

Nedavno ste na HRT-u izjavili da postoji drugačiji način vođenja hrvatske države i društva. Nakon toga vas više nema na HRT-u. Na što ste pritom mislili?

Isto sam rekao u sam osvit referenduma oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Doduše malo brutalnije od drugih jer imam znanstveni uvid u cijelu stvar. Da budemo precizni, i ova a i prijašnja vlada vode neoliberalnu politiku. O tome ću govoriti kao fizičar a ne kao ekonomist jer smatram da je ekonomija prevaziđena znanost.

Napravljena je prije 50 -100 godina kada su u svijetu postojale potpuno druge relacije. Novac je tada bio realna, vezan za zlato ili u najmanju ruku garantiran od ozbiljnih vlada. Između ljudi i država izmjenjivala se roba, a banke su bile vjerodostojne. Danas 1 posto para-equestrian.com najbogatijih upravlja cijelim svijetom. Živimo u jednom visoko reguliranom sustavu gdje se jedna mala država poput Hrvatske ne može ponašati neoliberalno jer će nam stranci pokupovati sve. Hrvatske će sada već postala tako jeftina da najbogatiji čovjek u primjerice Meksiku, magnat Carlos Slim, de facto može kupiti cijelu našu zemlju.

Ali tko regulira sustav, nije li tržište potpuno otvoreno?

- Poznato je kako cijelim svijetom upravlja i manipulira manje od 32 tisuće ljudi. Neki ih nazivaju Iluminati, Bilderberzi, Masoni…Ja ih nazivam ‘bankaroidi’. Magazin Time je nedavno objavio imena petnaestorice glavnih igrača. Prije dva tjedan u istom je časopisu objavljena interesantna priča koja opisuje kako oni u Londonu u 9 ujutro sjednu i dogovaraju vrijednost Libora, razmjene kamata među bankama. Umjesto da to određuje tržište to rade nekakva tri tipa koji se međusobno dogovaraju.

Zašto to rade?

- Da bi nas i dalje pokradali. To nisu bankari već lopovi su nas dokazano kolektivno pokrali-bankaroidi. Dogodila se ne samo globalizacija već i financijski imperijalizam i porobljavanje čovječanstva.

Kad je to sve počelo?

- Mnogo ranije nego ljudi misle, odmah nakon Francuske revolucije. Sasvim je sigurno da se povijest zadnjih 300 ili 400 godina nije događala onako kako smo učili u školi. Spontanih revolucija nikada nije bilo. Nedvojbeno živimo u manipulativnom svijetu. Govorim to kao fizičar, znanstvenik.

Cijela naša civilizacija mogla se od početka napraviti da bude ‘održiva’ i u skladu s prirodom. No, to nije odgovaralo onih 1 posto privilegiranih koji su svoje interese vidjeli u primjerice eksploataciji nafte i sl. Još je Nikola Tesla bio protiv toga jer energije u prirodi ima dovoljno za sve . Ali ako ljude uvjerite da to nije tako, onda od njih možete napraviti robove koji trče za novcem. Jasno je da su današnje Vlade i ministri manipulirani iluminatskim i masonskim igračima posve neadekvatni. Problem je u tome da ovakav planet uopće ne može preživjeti.

Kakva nam je onda perspektiva?

- Postoje dva scenarija. Ili će pobijediti ljudi ljubavi koji su za održivu energiju, koje u prirodi ima dovoljno, te će naš planet živjeti u harmoniji, nazovimo tu civilizaciju ‘postteslina’ ili ‘postkvantna’, ili će i dalje vladati ovi ‘majmunoidi’, ‘bankaroidi’ i financijski manipulatori, a onda će s ovom civilizacijom biti gotovo.

Ali kako se tome oduprijeti, ima li uopće načina?

- Ljudi na žalost uvijek žele biti vođeni poput ovce. Često me zaustavljaju i predlažu mi da osnujem stranku i sl. Ne razumiju da je to prevaziđen koncept u kome smo se organizirali kao majmunoidi, gdje smo morali imati vođu čopora, orangutana. To su iskorištavali ljudi poput Tita ili kasnije Sanadera. Međutim, neće zavladati reda ako na vlast dođe Pepek, Štefek ili Pavuna. Sada je drugo vrijeme. Ljudi se sami moraju probuditi. Neće ih nitko spasiti ako to ne učine oni sami. Svatko od nas mora postati svjestan da je fenomenalan i jedinstven, ništa lošiji od mene ili od bilo kog drugog. I nakon toga krenuti u akciju.

Kako ocjenjujete trenutnu hrvatsku vladu ali i bivše vlade?

- Nema tu neke razlike. I jedni i drugi i treći vode liberalnu politiku pod utjecajem stranih centara moći. Ne samo da su zanemarili znanost već i proizvodnju što se može smatrati čak i kriminalnim aktom. Mislim da bi se sve vlade od 1999. do danas trebalo pitati šta su radili? Imali su 12 godina da ovu zemlju nakon rata postave na noge. A pritom je obrazovanje najvažnija kategorija. Da su manje ulagali u autoceste, a više u obrazovanje danas bi već imali stasalu generaciju koja bi mogla voditi ovu zemlju.

Vidite li put hrvatskog izlaska iz krize?

- Ja bih odmah nacionalizirao sve banke u Hrvatskoj. Predsjednik Uprave Zagrebačke banke Franjo Luković još je prije dvije godine u medijima izjavio da u bankama ima oko 20 milijardi kuna ušteđevine hrvatskih građana. Od toga 10 do 12 posto godišnje šaljemo u inozemstvo na račun kamata. Radi se o 2 do 3 milijarde kuna koje bi odmah riješile sva socijalna pitanja u Hrvatskoj. Ali ne, mi našim novcem, našom ušteđevinom, financiramo tuđe banke i države.

Da Hrvatska nacionalizira banke osudile bi je sve strane zemlje a ponajprije EU u čijim su državama nalaze njihove matice?

- To bi se svakako dogodilo. Zato cijeli postupak treba napraviti mudro. Dogovoriti ga s još nekoliko zemalja koje bi napravile isto. Pogledajte Island i Argentinu. Uz banke trebamo nacionalizirati i sve prirodne resurse. Zašto? Jer smo mala zemlja. Tu se ne mogu primjenjivati zakoni velikih brojeva, liberalizam. One vrijede za velike ekonomije. Ako u Hrvatskoj neki ‘gazda’ malo jače razvije posao, automatski ima monopol.

Poput Ivice Todorića?

- Sve to je rezultat privatizacije koja je dokazano bila kriminalna. Iz kakvog takvog sustava prešli smo u nešto što se uopće ne može definirati. Udbaši i bivši partijski rukovoditelji pritom su imali privilegiju da im banke daju jeftine kredite kojima su pokupovali društveno, odnosno naše vlasništvo. Svi mi ostali za to nismo imali novaca. To se uistinu može smatrati genocidom nad hrvatskim narodom.

Može li ulazak u EU to ispraviti?

- Ne može niti neće. Hrvati imaju iluzija o Europskoj uniji. To sam rekao i predsjedniku Ivi Josipoviću i nekim članovima Vlade koje znam. Mislite da su Europa, SAD ili druge zemlje tzv. zapada ‘demokratske’? Reći ću vam precizno, živim i radim već 34 godine na zapadu i svuda je Balkan i još gore od Balkana! Globalno se veliki sustavi poput Europske unije ponašaju ‘balkanoidno’. U sve odluke su uključene veće ili manje interesne skupine, lopovi, mafijaši, iluminati, masoni, bankaroidi, naftaši itd.

Imate li dokaz za to?

- Želite dokaz? Dok Hrvatska ime jednog ili dva lobista u Bruxellesu, samo kompanija Siemens ih ima preko 200! Pitam se što će ih toliko tamo ako sve pošteno funkcionira?

Što u tom svijetlu mislite o europskim fondovima na čiji novac ozbiljno računa hrvatska vlada?

- Ma nemojte biti smiješni. Pa ja nisam nikad dobio novac iz EU fondova samo na temelju znanstvenih dostignuća. Za to morate imati silne kontakte i poznanstva.

Tko može riješiti ovu duboku financijsku krizu u koju je Hrvatska upala?

- U Hrvatskoj ali i planetarno postoje znalci koji znaju riješiti ovu financijsku krizu. Ali to nije štednja i dodvoravanje stranim centrima moči. Ministar Linić se ponaša kao Drakula, iz mrtvaca siše krv. Zadnjih nekoliko godina se jasno vidi da u Hrvatskoj nedostaje ‘krvi’. Bilo je i lopovluka i manipulacija i svega ali bez krvi ne ide. Govore da će autoceste dati u koncesiju. Pa zašto to ne bi učinili s cijelom državom? To je smiješno.

Više možete poslušati ovdje…
 

 
 
(dnevno.hr, youtube.com/priredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10351"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Dulje od stoljeća nafta je jedan od najznačajnijih svjetskih strateških proizvoda, a moderno svjetsko gospodarstvo gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Nafta je, uz ugljen i zemni plin, bila osnovni pokretač razvoja modernog industrijskog društva, globalne ekonomije i tržišne dinamike. Stoga je svjetsko gospodarstvo iznimno osjetljivo na promjene uvjeta na tržištu energenata, odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude.

[mp3player config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radio-101.xml]

Ne bi li osigurali monopol nad svjetskim zalihama nafte, a zajedno s time i koncentraciju najveće političke moći, mala skupina britanskih i američkih kompanija – koje podupiru njihove vlade – stvorila je jedan od najvećih mitova moderne znanosti. Izmislili su mit o ograničenosti zaliha nafte, tvrdeći da je riječ o izvoru energije koji se brzo troši i koji je nekako nastao od bioloških naslaga prije nekoliko stotina milijuna godina procesom koji je u zapadnim knjigama o geologiji opisan vrlo nejasno. No svejedno se uzima kao nepogrešiva, znanstveno dokazana činjenica.
Nova knjiga Williama Engdahla opisuje upravo začetak tog mita i njegovu ulogu u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima, od Hladnog rata do regionalnih ratova u Africi pa do Bliskog istoka i dalje, koje je poticala anglo-američka elita kako bi zadržala nadmoć nad naftom te kontrolirala dotok nafte i dolara koji su s time usko povezani. No, ta kontrola leži u rukama nekoliko američkih i britanskih naftnih divova koji su se nekoć nazivali „sedam sestara”, ali sada su samo četiri: ExxonMobil, Chevron, BP i Shell.

Frederick William Engdhal, Amerikanac s njemačkom adresom, geopolitički je i ekonomski stručnjak i istraživač, novinar i publicist. Autor je bestselleara “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” te “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo.”

Povod dolaska je izdavanje knjige “Mitovi, laži i ratovi za naftu” U knjizi se provlači teza kako nafta nije ograničeni resurs, kako nam naftni lobiji žele prikazati. Ta teza je već više puta iznesena od strane naftnih stručnjaka u formulaciji kako postoje ogromni izvori nafte, ali nekonvencionalne, koja je mnogo skuplja za preradu pa samim time nije upotrebljiva, barem ne u obliku kojeg znamo. Što je temelj te teze?

“Rusi i Sovjetski Savez imali su timove fizičara i kemičara koji su radili od Rusije energetski neovisnu zemlju. To je bila tajna za vrijeme Hladnog rata kako Zapad ne bi izgubio monopol nad energentima.“

“Otkrili su da nafta ne dolazi od mrtvih dinosaure već da dolazi duboko iz unutrašnjosti zemlje pomoću eksplozija. Teorija da su se dinosauri stacionirali na poziciji Saudijske Arabije bila je apsurdna.”

Prva knjiga “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” polučila je golemi uspjeh. Ona je dopadljiva široj javnosti, no zar nije malo pojednostavljeno ili čak zavjernički o svjetskom odnosu moći kroz povijest govoriti samo kroz pitanje nafte? Nije li to ipak malo kompleksnija priča?

KNJIGU, Stoljeće rata, možete skinuti OVDJE

KNJIGU, Sjeme uništenja, možete skinuti OVDJE

“Povijest nafte u zadnjih 100 godina je u kontroli između svega 4 do 7 korporacija koje dirigiraju svjetskom energijom.”

Zašto se onda ratovalo u Bosni, Kambodži, Vijetnamu; zašto se uopće ratovalo i prije nego što je nafta ikome išta značila?

“Ratovi u bivšoj Jugoslaviji bila je strategija Pentagona kako bi se strateški pozicionirao u odnosu na Bliski istok, ali i u odnosu na Sovjetski Savez. A konflikti kroz povijest uvijek su bili oko pitanja moći, osiguravanja resursa i stvaranja carstva.“

Druga knjiga “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo” okrenuta je na kartele proizvođača hrane. Više je nego jasno da nam velike korporacije prodaju “junk food”. Vidite li tu možda interes farmaceutskih industrija? Uostalom, nije li čudno da ta industrija još nije našla efikasan lijek protiv rata?

“Postoje lijekovi za liječenje raka, samo što se ne daju u optok. A današnja hrana koja se proizvodi, u odnosu na hranu koju smo jeli prije 40-ak godina, radi od nas bolesne i slabe ljude kako bi koristili lijekove koji će nas učiniti još bolesnijima.“

Što bi bilo kada bi se sutra zabranila GMO hrana? Svijet ima sada 7 milijardi ljudi i većina bi pomrla od gladi kada bi se koristili samo tradicionalnom ekološkom poljoprivredom?

“Smatram da bi se tradicionalnom poljoprivredom trenutačno moglo uzdržavati 12 milijardi ljudi. Glad dolazi samo zbog loše upotrebe zemlje.“

Zašto se, usprkos svemu ovome što kažete, životna dob ljudi produljuje?

“Statistički je to možda i tako ali kvaliteta života se sve više pogoršava. Rak, dijabetes i ostale bolesti pojavile su se, a nije ih bilo prije 40-ak godina.“

Europska unija se navodno priprema na scenarij izlaska Grčke iz Eurozone. Problema ima i u Italiji i u Španjolskoj. Kako vidite rasplet krize? Može li EU opstati u sadašnjem obliku?

“Sam europski model je baziran na pogrešnom i neučinkovitom modelu. Centralizirani porezni sustav ne postoji. Što se tiče stotina milijarda namijenjenih da spase grčko gospodarstvo radilo se samo da se spasi Eurozona i njemačke i europske banke koje su vezane uz grčki dug. Nije ništa učinjeno za spas same ekonomije. Europska vlada trebala bi učiniti isto što i u Švedskoj 1992. kada je bila bankarska kriza. Treba se nacionalizirati banke koje su prekršile zakone, zaplijeniti im imovinu i lagano izvući ekonomiju.

Eurozona će i dalje postojati u nekom obliku jer je učinkoviti način poslovanja. Za Grčku je kasno, a Španjolska mora što prije nacionalizirati banke.“

U knjizi stoljeće rata govorite o medijski ratnom propagandnom stroju. Što je to točno?

“U SAD-u i VB postoji dio medija koji blisko surađuje sa vladom. Novinari postaju ukomponirani dio ratnog stroja, gube svoju objektivnost. Mediji nisu zainteresirani da govore istine već se drže svoje zadane agende. U svijetu je sve manje i manje nezavisnih medija… Internet je još uvijek zadnji izvor nezavisnih informacija no i on je danas pod sve većom prijetnjom.“

Kako vidite mogućnost prosperitet Hrvatske s obzirom na njen skori ulazak u EU?

“Ne mislim da će Hrvatskoj pomoći članstvo u EU. Problem je što Unija nije demokratska struktura i njezini zakoni su samo u interesu banaka i korporacija. Iluzija je da će Hrvatska primiti bilo kakav novac za pomoć. Više nema besplatnih sredstava u Bruxellesu, što bi u konačnici moglo jako loše utjecati na vaše gospodarstvo”, završava William Engdhal.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9006"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]