Migranti koji iz Bosne i Hercegovine svoju sreću žele naći na zapadu mjesecima se pokušavaju probiti preko Hrvatske do ostatka Europe

Sve to rade i uz asistenciju BiH policije, koja ih doslovno vodi do kampa tik uz hrvatsku granicu

Tvrdi se to u izvještaju Dnevnika Nove TV (snimka) koji je u ponedjeljak objavio snimku kolone s migrantima za koje navodi da su u pratnji policije BiH nedaleko Bihaća.

Navodno je riječ o snimci nastaloj prije nekoliko dana, a načelnik Uprave za granicu pri hrvatskom Ministarstvu unutarnjih poslova Zoran Ničeno izjavio je da su takvi događaji svakodnevica.

Snimku koju je objavio Dnevnik Nove TV možete pogledati OVDJE. Na njoj je vidljiva poveća kolona ljudi koji po kiši hodaju uz cestu, a na čelu je policijsko vozilo s upaljenim rotirkama. Iz snimke se ne može razabrati gdje je snimljena, kao ni kamo je kolona krenula.

- Vrlo smo zabrinuti ovom snimkom, a čujemo da ima još takvih snimki i događaja gdje se grupe od po stotinjak ilegalnih migranata organizirano od strane policije de facto protjeruju u Hrvatsku, odnosno stavljaju u taj improvizirani kamp koji je van svih humanitarnih standarda – rekao je.

Dnevnik Nove TV navodi i kako se improvizirani kamp, u kojem ne postoji osnovna infrastruktura, nalazi u Vučjaku nadomak Bihaća, svega šest kilometara od hrvatske granice, na prostoru koji je nekad bio odlagalište otpada, a migrante se u nj useljava otprije oko dva mjeseca. U šatorima usred šume navodno spava oko 700 ljudi, iako neke procjene govore da ih je u okolici i dva puta više.

Migranti u kampu ne ostaju. Preko noći na sve moguće načine pokušavaju prijeći granicu. Iako i na ovom području imaju zajedničke patrole, BiH Hrvatskoj radi probleme, tvrdi sugovornik Nove TV Selam Midžić iz bihaćkog Crvenog križa.

- Razumijemo da kanton ima problema s tolikim brojem ljudi, međutim, taj pritisak na naše granice je potpuno nedopustiv. Zabrinuti smo biranjem lokacija za smještaj migranata neposredno uz granicu; Hrvatska kao članica EU uplaćuje BiH za njihov smještaj, za humanitarni aspekt tih migranata, a da ti ljudi bivaju – nesmješteni – komentirao je, pak, taj podatak Ničeno.

(jutarnji.hr)

Mađarska, Austrija, Slovenija… rasporedile su svoje vojnike na granice u cilju zaštite od nelegalnog ulaska migranata, a predsjednik Srbije je odobrio angažman vojske ako se za to ukaže potreba. Sve to opet je aktualiziralo pitanje uloge Hrvatske vojske u migrantskoj krizi

Nije trenutno u planu

Prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko u subotu je izjavio da će Vlada učiniti sve da zaštiti domovinu i građane, a angažman vojske je krajnja mogućnost. Izjaave o domoljublju frcaju posvuda, a zemlja je ostavljena gola i bez zaštite. Što su Austrijanci i Slovanci gluplji od Hrvata pa dižu vojsku?

I ministar vanjskih poslova Miro Kovač prije nekoliko dana je najavio da je Hrvatska u slučaju potrebe spremna pooštriti mjere nadzora vlastite granice.

No, kako doznajemo, angažman vojske u ovom trenutku nije u planu. MUP u svom sastavu ima 25 tisuća pripadnika i njegova je zakonska obveza zaštita državne granice. S druge strane, Oružane snage imaju gotovo 10 tisuća pripadnika manje i manji proračun. Stoga je na policiji da obavi svoj dio posla, rekao nam je jedan visoki Vladin dužnosnik.

Prema njegovim riječima, u ovom trenutku nema nikakve potrebe za angažmanom vojske u zaštiti granice. Kad bi se Vlada i odlučila na taj angažman, prethodno bi trebalo promijeniti postojeće zakonske odredbe jer zadaća vojske, prema zakonu, nije nadzor državne granice.

Vojska u ovom trenutku može davati logističku podršku policiji. Primjerice, ustupiti prostore vojarni u Slavoniji za smještaj policijskih snaga, staviti na raspolaganje bespilotne letjelice i drugo. – Policija mora pokazati da je u mogućnosti zaštititi državnu granicu jer u suprotnom Hrvatska nikad neće postati dio Schengena – kaže naš sugovornik.

Prema riječima naših sugovornika, konfiguracija terena znatno olakšava nadzor od ilegalnih ulazaka. Na području prema Srbiji veći dio granice čini rijeka Dunav te močvarno i teško prohodno područje. Stoga ostaje tek oko 50 kilometara koje treba stalno pokrivati. I dobar dio granice s BiH čine rijeke, a preostali dio granice mogu pokriti lokalne policijske snage.

Iako je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić prošlog tjedna dao odobrenje za angažman vojske, srpski vojnici i dalje nisu angažirani u nadzoru granice. Kako doznajemo, u Vojsci Srbije smatraju da to u ovom trenutku nije potrebno. Procjene govore da bi do angažmana vojnika prije svega moglo doći na na granici prema Makedoniji, a na granici s Hrvatskom neće biti potrebe.

Restrikcije na ruti

Jučer je pak grčki ministar za migracije Janis Muzalas upozorio na to da bi se u ožujku u Grčkoj moglo naći između 50 i 70 tisuća migranata koji zbog restriktivne politike država na balkanskoj ruti neće moći proći prema zapadnoj Europi. On se ipak nada da će se val migranata prema Grčkoj znatno smanjiti nakon što se među izbjeglicama u Turskoj proširi informacija da dnevno balkanskom rutom može proći samo 580 osoba.

Postoji plan političara EU da se Balkan pretovvori u veliki imigrantski kamp, centar za kaos i kriminal.
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)

Nedavno, u autobusu gradskog prijevoza djevojka od 18 godina sa ponosom vadi svoju prvu osobnu iskaznicu i pokazuje mladiću koji sjedi pored nje. Nasmijana, sretna i tako očito sigurna u svoje razloge, objašnjava kako je dobro imati osobnu iskaznicu s čipom

Kao glavni razlog što je uzela osobnu kartu sa čipom navodi olakšanu proceduru zamjene adrese u osobnoj iskaznici u slučaju promjene prebivališta. Samo provuku tamo kroz neki uređaj i sve je gotovo, ne moraš ništa čekati.

Stojim pored njih, htio ne htio, slušam što priča, i mislim se koliko li je puta ona za svojih 18 godina promijenila mjesto stanovanja, kada joj je to toliko važno. Sasvim sigurno – ni jednom. Ali za svaki slučaj, ipak je uzela osobnu kartu sa čipom. Slušam i čekam da čujem i druge razloge, ali njih nema.

Sve se svodi na to da je osobna iskaznica s čipom jednostavno nešto mnogo dobro što svi uzimaju, i to je to. A pritom ako ikada uskoro promijeni prebivalište, što je slabo vjerojatno budući da dok završi fakultet, zaposli se i provede se malo u životu već će imati 30 godina, lako će zamijeniti adresu u novoj osobnoj iskaznici.

Da me netko ne shvati pogrešno, ne sumnjam da bi glasnogovornici novih osobnih iskaznica i putovnica mogli i navesti neke razloge zašto su, po njihovom mišljenju, oni dobri, ali poanta moje priče je da 95% naroda nema pojma zašto je nova osobna iskaznica s čipom veoma dobra stvar i zašto uopće uzimaju istu. Jednostavno, po nekoj inerciji, “kud svi Turci tu i mali Mujo” uzimaju nova osobna dokumenta.

Vezano za osobne iskaznice s čipom je i priča o novim biometrijskim putovnicama. Navodno to je uvjet za bezvizni režim za građane Srbije, a nigdje se u medijima ne spominje da Hrvatska nema takav putovnicu, a opet se nalazi na bijeloj šengen listi. U isto vrijeme Makedonija ima biometrijsku putovnicu, ali ni iz bliza se ne nazire kada će se naći u bezviznom režimu.

Vlada Njemačke odustala je pod pritiskom javnosti od uzimanja biometrijskih podataka građana za novu osobnu iskaznicu. I što ćemo sada? Sad su Nijemci ludi, jel tako? Naravno da nisu, njima se može, oni šta god urade dobri su, ali ludi Balkanci kad neće osobne iskaznice s čipom, onda su (ponovo kao i za još mnogo što) zaostali, zatucani nacionalisti, neprijatelji progresa i boljeg života, fašisti, klerofašisti, pravoslavni fundamentalisti, vjerski fanatici …

Evo dakle barem 10 razloga, između ostalih, zašto ja neću uzeti osobnu iskaznicu sa čipom:

• Zato što znam da je i bez osobne iskaznice s čipom moguće elektronski komunicirati i unaprijediti državnu upravu i administraciju, kao i da ne smije biti bilo čije diskriminacije – nisam protiv modernizacije, ali jesam protiv manipulacije.

• Zato što znam da je osobna iskaznica s kontaktnim čipom samo prijelazno rješenje – sutra će to vjerojatno biti univerzalni dokument s daljinskim očitavanjem, a prekosutra biočip pod kožom.

• Zato što u svijetu postoji veliki otpor čipiranim osobnim dokumentima od strane ljudi koji misle svojom glavom i organizacija koje se bore za privatnost.
• Zato što i ubuduće želim privatnost novčanih transakcija – ne želim se probudti u društvu u kome će ona nestati jer će se sve kupovati biometrijskom osobnom kartom zato što će financijski lobiji smatrati da je to dobra ideja.
• Zato što ne želim dati podršku mafijaškim projektima u kojima je tehnička oprema za osobne karte kupljena na nelegalan način novcem poreznih obveznika – ako popustim danas, sutra će se ponoviti isto.
• Zato što nas u najvećem broju slučajeva službenici MUP-a ne obavještavaju na pošten način o našem pravu da imamo ili nemamo osobnu iskaznicu sa čipom.
• Zato što ne želim biti maltretiran od strane nekog službenika ili policajca u slučaju da je čip na mojoj osobnoj iskaznici kojim slučajem izvan funkcije.
• Zato što ne želim imati identifikacijski dokument u čije podatke nemam stalni uvid.
• Zato što sam shvatio tehnokratske metode rada i razumijem da je očuvanje današnjeg prava izbora da ne uzmem osobnu iskaznicu sa čipom ključno za slobodno društvo u kojem će sutra živjeti moja djeca.
• Zato što nisam oportunist, odgovoran sam član društva i razmišljam kritički, borim se slobodu izbora i za svoju i tuđu privatnost.

A kako će to uskoro izgledati:

Uskoro ćemo biti bombardirani horskim svjedočanstvima koja govore o svim vrlinama mikročipiranja, praćenim umirujućim uvjeravanjima o demokratskim tradicijama, vladavini prava i pravima na privatnost. Nažalost, povijest pokazuje da stvari mogu brzo krenu u katastrofalnom pravcu, i da se to događa s uznemirujućom redovnošću. A međunarodni ugovori, zakonitost ili demokratski nazori se tradicionalno nisu pokazali pretjerano sposobnim da spriječe nečiju usredotočenu bezobzirnost.

Ovo “uskoro” je već počelo, kao što svi znamo. Dovoljno je pogledati dnevni tisak i ostale medije.

DA LI STE ZNALI:

• da su u SAD 2009. ukradeni podaci o 130 milijuna brojeva kreditnih i platnih kartica – u pitanju je najveća prijevara u području krađe identiteta u SAD.
• da su u SAD u svibnju 2006. ukradeni podaci o 26,5 milijuna ratnih veterana iz baze podataka Veteranske administracije u Washingtonu, i još nekoliko milijuna iz drugih, raznih baza podataka.
• da je kontroler britanske obavještajne službe MI-6, baronesa Defne Park, izjavila ispred britanskog parlamenta u ožujku 2006. da bi uvođenje osobne karte vezane za centralnu bazu podataka u Britaniji bilo “poklon za teroriste” i da bi takva centralizirana baza podataka pružila “vrijedne podatke organiziranom kriminalu i obavještajnim službama neprijateljskih država”.

• da prof. Ross Anderson sa prestižnog Sveučilišta u Cambridgeu, stručnjak za sigurnosni inženjering, kaže: “Policijske i druge agencije mogu dobiti pristup neograničenoj lepezi obavijesti o ličnosti. Postoje brojni dokazi da se računalne baze podataka – uključujući policijske, baze za registraciju vozila i bankarske – rutinski obijaju od strane privatnih istražitelja za račun raznih klijenata, uključujući i medijskih organizacija “.
• da će u Švicarskoj biometrijske putovnice biti ispitivane tijekom sljedećih pet godina, tj. do 2011., na dobrovoljnoj osnovi

• da u Belgiji, koja izdaje osobne iskaznice s biometrijskim čipom, građani imaju pravo tražiti blokadu čipa ako ne žele tu vrstu identifikacije.

• da se u Finskoj biometrijske osobne iskaznice izdaju na dobrovoljnoj bazi.
• da je u Francuskoj, nekoliko mjeseci prije uvođenja novog zakona o osobnim ispravama u skupštinsku proceduru, ministarstvo unutarnjih poslova otvorilo stranica i omogućilo građanima i stručnjacima da se uključe u javnu raspravu o predloženom zakonu.
• da se po pisanju londonskog “Daily Telegrafa” od 5. 12. 2006. više od 50% Britanaca protivi centraliziranoj bazi osobnih podataka, a razne ankete u Britaniji pokazuju da su milijuni Britanaca spremni odbiju osobne karte vezane za elektroničku centralnu bazu podataka po cijenu odlaska u zatvor!

• da u Australiji i Kanadi prijedlozi za uvođenje sličnih osobnih isprava nisu prošli?

Pa sad, tko voli nek izvoli, ali nemojte poslije reći da niste znali.

Pogledajmo što kažu građani:
 

 
(markomdizajn.com,youtube/uredio:nsp)

Potpisivanjem navedenog ugovora, podnositelj zahtjeva za novom osobnom iskaznicom AKD-u dopušta da upravlja njegovim podatcima. Navedena tvrtka zauzvrat mora preuzeti obavezu primjerenog ophođenja. Mislili ste da je ugovor sporna stvar kod novih osobnih iskaznica? Nelogičnosti se nastavljaju nizati

Priča o novim osobnim iskaznicama nastavlja se u ne baš svijetlom tonu. Naime, veliki broj građana čije su stare osobne iskaznice istekle na šalterima MUP-a dočekalo je neugodno iznenađenje. Onim građanima koji su primorani izrađivati nove osobne iskaznice uručeni su ugovori državne tvrtke AKD koja izrađuje nove osobne. Večernji list javlja kako se ugovorom reguliraju međusobni odnosi.

Potpisivanjem navedenog ugovora podnositelj zahtjeva za novom osobnom iskaznicom AKD-u dopušta da upravlja njegovim podatcima. Navedena tvrtka zauzvrat mora preuzeti obavezu primjerenog ophođenja. Mislili ste da je ugovor sporna stvar kod novih osobnih iskaznica? Nelogičnosti se nastavljaju nizati…

Ukoliko nemate pristup internetu, utoliko će vam nova osobna iskaznica koju ste izradili postati nevažećom. Razlog? Mora se u roku od 90 dana akvitirati putem interneta. Zbog svega navedenog postavlja se pitanje kako će osobe s ograničenim pristupom internetu ili osobe koje nemaju pristupa internetu aktivitirati svoj dokument. Naravno, postavlja se i pitanje čemu aktivacija putem interneta? No, osim navedena dva nelogična problema, postavlja se problem roka trajanja.

Na stranicama za aktivaciju osobne iskaznice navodi se da je rok trajanja osobne iskaznice pet godina. Certifikati traju samo pet godina. Naravno, tu je i problem potencijalnog oštećenja dokumenta. Ove osobne iskaznice su kontaktne pa se pretjeranom upotrebom i ”uništavaju”.

Glavni problemi

– Aktivacija internetom
– Čip
– Rok trajanja joj je samo pet godina zbog oštećenja
– Sa zahtjevom za izdavanje dolazi i ugovor s AKD-om

Iako zasad niste primorani imati novu čipiranu osobnu iskaznicu, ne morate vaditi nove e-osobne sve dok vam ne isteknu važeće. Ako ih svejedno žele napraviti, možete to učiniti kada god želite. Moći će je izraditi svi punoljetni građani, a onima u dobi od 65. godina izdavat će se bez roka valjanosti. Vladajući se nadaju da će izrada e-osobnih smanjiti i gužve jer će se elektroničkim potpisom stvari moći obaviti bez dolaska u policijsku upravu i čekanja za predaju zahtjeva Novu osobnu iskaznicu moći će izvaditi i hrvatski državljani u inozemstvu, bez potrebe prijavljivanja na fiktivnim adresama u RH.

Zabrinjavajuća novost kod nove osobne iskaznice je ta što će sadržavati elektronički nosač podataka (čip) na kojem će biti pohranjeni podatci koji su ispisani u vizualnoj zoni kartice osobne iskaznice, a uz to na čip će se moći pohraniti jedan ili dva certifikata i to identifikacijski i potpisni certifikat. Ne možemo znati što nas čeka i je li priča s RFID čipovima onakva kakvu je predstavljaju oni koji kažu da će se njima kontrolirati naši životi, ali simptomatično je vidjeti da zapravo takva vrsta kontroliranja ljudi na mala vrata ulazi u Hrvatsku. Hrvati, što ćete napraviti?
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Prvi susjed, liječnik, profesor u školi, vodoinstalater, teta za pultom u dućanu… Svi su oni mogući suradnici tajne službe. Pritom, naravno, nije uopće bitan njihov posao, nego jesu li u nekakvoj vezi s nekim tko je zanimljiv Sigurnosno-obavještajnoj agenciji.

Osim agenata koji su na plaći u SOA-i, ta tajna služba u svoje redove regrutira i vanjske suradnike. To je idealan posao za hrvate, biti špijun, spojiti ugodno sa korisnim.

Analitičari, a ne kriminalisti

Da, špijuni su među nama. Ne paranoični poput legendarnog “balkanskog špijuna”, nego obični ljudi koji u jednom trenutku dođu pod povećalo “službe”. Primijeti li agent SOA-e čiji je zadatak, recimo, praćenje ekstremnih vjerskih organizacija, da neka osoba ima kontakte, pa možda na prvi pogled i sasvim benigne, s nekim potencijalno opasnim religijskim skupinama, počet će je obrađivati.

Možda i godinu dana pratit će njene navike, razgovarati s ljudima koji je poznaju (ne bi je smio prisluškivati), sastavit će njezin psiho-profil… Upoznat će je, kažu nam obavještajci, bolje od nje same. E, kad je tajni agent to odradio, onda će svoju metu i upoznati. Uredno će joj se predstaviti, predložiti suradnju, ali i novac kao naknadu za trud. Budući da će iskusan špijun dobro proučiti i najslabije točke svoje mete, znat će je “obraditi” (ne bi je smio ucjenjivati) i privoljeti na suradnju. Ma, nemoguće?

– A zašto ljudi surađuju s vama novinarima? Zašto vam odaju određene informacije? – odgovara protupitanjem naš sugovornik iz tajne službe.

Za to će vrijeme taj SOA-in vanjski suradnik uredno nastaviti svoj život, odlaziti na posao i slično, ali susretat će se i sa špijunima te im prenositi tražene informacije.

Sigurnosno-obavještajna agencija danas zapošljava oko tisuću djelatnika. Osim u sjedištu SOA-e u Zagrebu, u superzgradi otpornoj na eksplozije i prisluškivanje, tajni agenti rade i u lokalnim centrima po Hrvatskoj: Split, Osijek, Rijeka, Bjelovar… Više od 70 posto zaposlenih u SOA-i, kažu naši sugovornici, imaju visoku stručnu spremu, a u tajnoj službi uglavnom rade ljudi koji su po obrazovanju i struci novinari, diplomati, povjesničari…

Iako bi čovjek na prvu pomislio da u tajnim službama rade kriminalisti, ne, riječ je o ljudima koji su završili neki od fakulteta s područja društvenih znanosti. Naši će sugovornici objasniti da je to zato što ljudi miješaju posao policije i posao SOA-e. Policija, USKOK i DORH bave se kriminalom, a tajni agenti više su analitičari čije su zadaće špijunaža, kontrašpijunaža i protuterorističko djelovanje.

Sjedište SOA-e u Zagrebu, superzgrada otporna na eksplozije i prisluškivanje

U SOA-i je od svih zaposlenih 45 posto žena (podjednako su kao i muški kolege ili tajne agentice ili na rukovodećim funkcijama), a više od 40 posto zaposlenih mlađe je od 35 godina. Sudeći po ovoj statistici, naša je tajna služba gotovo pa idealna. No, nije i ne može biti tako. U dvadesetak godina hrvatske samostalnosti tajne službe prošle su transformaciju od obavještajnog aparata koji je sazidan na temeljima nekadašnje zloglasne jugoslavenske Udbe i koji je ratnih devedesetih godina bio pod dominantnim utjecajem politike, pa i služio tada vladajućem HDZ-u u obračunima sa svima koji nisu mislili i djelovali kao oni, do moderne agencije koja se, međutim, i dalje nije posve uspjela odlijepiti od politike.

I dok je, primjerice, američka CIA ugledna agencija čiji zaposlenici (oni koji to mogu) ne kriju gdje rade, u Hrvatskoj se i dalje od rodbine i susjeda skriva posao u tajnoj službi. Potvrđuje to i profesor Vlatko Cvrtila, stručnjak za sigurnosna pitanja, koji korijen problema vidi upravo u Udbi.

Učinkovitiji nadzor

– Naše su sigurnosne službe u devedesetim godinama zadržale i mentalitet i način rada prijašnje Udbe. Tako su se prisluškivali opozicijski političari, novinari… Politika je uvijek htjela vladati tajnim službama – napominje Cvrtila.

Obavještajne agencije, dodaje, ne mogu biti samostalne od politike, ali moraju biti neovisne o političkim opcijama.

– Državna politika treba voditi računa o tome što službe rade, ali nad njima treba uspostaviti učinkovitiji nadzor. Nužno je ojačati unutarnju kontrolu u obavještajnim agencijama tako da šef tajne službe ne može zaustaviti i zataškati istrage – objašnjava Cvrtila.

Po njemu bi mandat šefa tajne službe trebao počinjati u sredini mandata vladajućih tako da svaki novi ravnatelj obavještajne agencije ne dolazi i ne odlazi s novim premijerom. Problem paraobavještajnog podzemlja, koje se u hrvatskim prilikama tako često spominje, Cvrtila ne zanemaruje i kaže da paraobavještajci nisu izolirani od obavještajaca.

– To je mreža starih pajdaša koji, kad izađu iz obavještajnog sustava, ne mogu i ne žele s njim prekidati veze. Posebno kada mogu doći do informacija koje se tiču politike i političara – ističe Cvrtila i dodaje da je paraobavještajno podzemlje problem tranzicijskih država i zemalja s organiziranim kriminalom. Agentima CIA-e, tvrdi, nikada ne bi palo na pamet da rade nešto što bi se moglo povezati s radom za korist jedne političke opcije.

Bitna mu bila logika

Smiljan Reljić, najdugovječniji ravnatelj SZUP-a (od 1992. do 1997. godine), ima lovišta u Lici i vinograde u Dalmaciji. Danas živi na relaciji Drniš – Zagreb i baš je sretan što se maknuo “iz tog svijeta”.

– Nije nikada problem u službi, nego je problem u politici koja uvijek preko službe hoće hraniti svoje ćakule – kaže Reljić.

On je, pak, ostao upamćen po 126 dosjea nepodobnih novinara i političara koje je tajna služba napravila u Tuđmanovo vrijeme. Reljiću je ta priča, i sam kaže, i dandanas bolna rana, ali on je vidi drugim očima od ostalih. Zapravo tvrdi da nije bilo toliko dosjea, da su izmišljeni…

U njegovo vrijeme, ističe, u SZUP-u nisu zapošljavali društvenjake, nego ljude tehničke struke jer je Reljiću bila bitna logika.

– Sve se svodi na sklapanje informacija i logičko zaključivanje – objašnjava Reljić, koji je nakon SZUP-a godinu dana bio ravnatelj Ureda za nacionalnu sigurnost. Nakon toga dvije je godine radio kao menadžer za sigurnost u HEP-u, pa opet dvije u UNS-u i naposljetku je otišao u mirovinu. U sustavu tajnih službi proveo je, kaže, 12 godina i tvrdi da je za svoj rad osam puta odlikovan.

Od njegovih vremena, priznaje, po prirodi stvari tajne su službe “išle nabolje”.

– Devedesetih je bila ratna situacija, što je bilo posebno teško za službu koja se u Hrvatskoj, kao novoj samostalnoj državi, tek razvijala. Da bi se obavještajna agencija razvila, potreban joj je jedan ljudski vijek, otprilike 70-ak godina – objašnjava bivši šef SZUP-a.

A što je s drugim starim šefovima tajnih službi s početka devedesetih godina koji su odavno otišli iz obavještajnog aparata? Već letimična analiza pokazuje da su ili poduzetnici ili političari; neki su završili u diplomaciji, ima i profesora, a neki su zbog godina i u mirovini. Budući da su čelnici obavještajnih agencija državni dužnosnici, država se uglavnom za njih pobrine i ne završavaju na cesti. Upravo zato nije rijedak slučaj da se isluženi obavještajni kadrovi smjeste ili u diplomaciju ili ih se zaposli u javnim poduzećima na savjetničkim mjestima za sigurnost.

Od Kanade do Iraka

Tako je Jerko Vukas nakon karijere u SZUP-u danas hrvatski veleposlanik u Bagdadu, dok Veselko Grubišić, nekadašnji šef OA-e, isti posao obavlja u Kanadi. Joško Podbevšek, koji je u POA-i naslijedio smijenjenog Franju Tureka, zaposlio se u državnom Janafu, i to na poziciji savjetnika.

Neki su se obavještajci bacili u poduzetničke vode, poput Ivana Brzovića, kojega se povezivalo s Ivićem Pašalićem, nekad jednim od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj. Brzović je, prema podacima dostupnima na internetu, vlasnik jedne građevinske tvrtke iz Sesveta. Neki su, pak, poput Tomislava Karamarka, iz službe zaprašili u politiku. Šef HDZ-a prvo je nakon ubojstva Ivane Hodak ušao u vladu Ive Sanadera kao ministar policije, a zatim je Jadranki Kosor na unutarstranačkim izborima preuzeo stranku.

Profesori Miroslav Tuđman, koji je ravnao HIS-om, i Ozren Žunec, također bivši šef HIS-a, vratili su se fakultetskim obvezama. Tuđman je pokušao i sa strankom Hrvatski istinski preporod, koja je propala, a na zadnjim izborima ponovno se politički angažirao i s liste HDZ-a ušao u Sabor.

Zgrada otporna na metke i prisluškivanje

Potkraj 2010. godine SOA se seli iz Gruške ulice u Savsku, po opremljenosti i sadržaju u pravi “svemirski brod” od zgrade u sastavu MUP-ova kompleksa u središtu Zagreba. U novi dom SOA-e ugrađene su posebne instalacije i protupožarna dizala, ostakljena je tzv. propucavajućim stijenama i okvirima koje su prije ugradnje šest mjeseci ispitivane u Njemačkoj.

Te površine ne omogućuju samo sigurnost od eksplozija i metaka nego i prisluškivanja. Podzemlje zgrade koncipirano je i kao alternativna bolnica u slučaju krize.
 
izvor: vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11182"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]