Čak 50 milijuna eura u tri je navrata u koferima dostavljeno Nicolasu Sarkozyju

Sky News donosi da je bivši predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy jutro uhićen. Sarkozyja je privela francuska policija zbog sumnje u malverzacije oko financiranja njegove kampanje 2007. godine.

Istražiteljima je sumnjivo financiranje kampanje od strane libijske fondacije. Sarkozy bi se trebao očitovati o optužbama, a policija ga može u pritvoru zadržati 48 sati.

Njegov odvjetnik zasad nije komentirao slučaj. Istraga je otvorena 2013. godine, a francuski poduzetnik Ziad Takieddine i sin bivšeg diktatora Saif al-Islam Gaddafi od 2011. tvrde kako je nekadašnji predsjednik od Libije primio 50 milijuna eura za kampanju.

Sarkozy mora vratiti novac koji je prihvatio od Libije kako bi financirao kampanju. Mi imamo dokaze da su milijuni došli od nas, a taj klaun neka izvoli vratiti novac – kaže Sail al-Islam Gaddafi o Sarkozyju koji je na poziciji predsjednika bio od 2007. do 2012.

Francusko-libanonski biznismen Takieddine upoznao je Sarkozyja i Gaddafija, i kaže kako je upravo on asistentu budućeg predsjednika dao kofer prepun novca.

“Ne želim više živjeti u takvom mafijaškom svijetu, i zato sam odlučio progovoriti” – kaže Takieddine. Sarkozy je vehementno negirao da je ikada primio novac iz Libije, ili vidio ikakav kofer pun novca.

Prije pet godina istraga je pokrenuta radi “aktivne i pasivne korupcije, zloupotrebe vlasti, pranja novca”.

Nekadašnji libijski premijer Bagdadi Ali al-Mahmoudi na sudu u Tunisu rekao je kako ima cijeli dosje koji prati trag novca koji je išao od Tripolija do Sarkozyja.

Takieddiene je pak rekao kako je u tri navrata transportirao gotovinu iz Libije u ministarstvo unutarnjih poslova u Parizu, a posljednji je puta to bilo u siječnju 2007., dok je Sarkozy u svibnju izabran za predsjednika.

Njegov asistent Claude Gueant po istragom je radi organiziranja prevare u slučaju Gaddafi nakon što mu je na račun prebačeno 500.000 eura koje on tvrdi da je zaradio prodajom dviju slika.

Za dokumente koji dokazuju da je Libija financirala Sarkozyja jer rekao kako su lažni, iako su na francuskom sudu vještaci zaključili kako jer riječ o autentičnim dokumentima.
 
(express.hr)

Sin bivšeg libijskog lidera Saif al-Islam Gaddafi vraća se u politiku, izjavio je za Sputnjik advokat Gaddafijeve obitelji Halid el Zaidi

Prema njegovim riječima, povratak Saif al-Islama je neophodan zbog situacije u Libiji, manjka dijaloga i razumijevanja realnog stanja stvari u zemlji.

„Potrebno je postići politički konsenzus. Često se pojavljuju informacije da je Saif al-Islam napustio Libiju, ali to nije točno. On je u stalnom kontaktu sa libijskim liderima, predstavnicima plemena jer želi da dođe do pomirenja sukobljenih strana.“

Odvjetnik je istaknuo da je ono što čini Gaddafijev sin mnogo korisnije od toga što su postigli sudionici pregovora o normalizaciji situacije u Libije, koji su počeli u Tunisu krajem rujna pod okriljem UN-a.

„Pregovarači se ne bave stabilizacijom, nego sklapaju “poslove” i brane privatne interese, koji nemaju nikakve veze sa potrebama običnih Libijaca. Ti pregovori služe isključivo interesima stranih zemalja, koje žele da kriza traje što duže jer oni profitiraju od toga“, kategoričan je Halid el Zaidi.

Kako kaže El Zaidi, Libijci ne očekuju ništa pozitivno od tih pregovora, jer oni donose isključivo patnju, rat i siromaštvo.

Prema njegovim rečima, Gaddafija podržava običan narod, a ne oružane grupe.

„Svi Libijci su naoružani do zuba. Saif al-Islam će se oslanjati na obične ljude, koji žele da se bore protiv terorizma i da situacija u zemlji bude stabilna.“

Inače, Saif al-Islam je drugi sin ubijenog libijskog vođe Muamera Gaddafija, inženjer po zanimanju.

Prije deset godina Saif al-Islam je stekao zvanje doktora filozofije na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti. Tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća Saif al-Islam se zalagao za normalizaciju odnosa sa Zapadom i čak je kritizirao oca zbog „autoritarne politike“, ali je stao na njegovu stranu kada je u Libiji počeo građanski rat.

Interesantno je da je nakon što je Pariz zvanično priznao legitimnost libijske opozicije, Saif al-Islam je zatražio od Nicolas Sarkozyja da vrati novac koji je dobio od Tripolija za predsjedničku kampanju 2007. godine.

Nakon što je ubijen njegov otac, Saif al-Islam je uhićen na jugu Libije. U srplju 2015. godine osuđen je na smrt zbog navodnog ugrožavanja državne sigurnosti, ali je u lipnju 2017. godine pušten iz zatvora u okviru programa amnestije.
 
(sputniknews.com)

S proeuropskim Sarrajem i proruskim Hiftarom razgovara se prije svega o zaustavljanju masovnih migracija koje idu kroz Libiju

Francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušat će spasiti Europu od terorizma i novog vala migranata koji pristižu preko Libije te se iskupiti za grijeh bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja koji je u koaliciji pet država, među kojima su bile Sjedinjene Države, Francuska, Velika Britanija, Kanada i Italija, pokrenuo napade na Libiju nakon kojih je srušen režim Moamara Gaddafija.

Odlučio je učiniti ono što nije uspjelo nikom još od 2011. godine, pomiriti dvije zaraćene strane u Libiji što bi moglo dovesti do mira u toj zemlji u kojoj vladaju kaos i anarhija.

Potpisali deklaraciju

Naime, Macron je jučer u Parizu razgovarao s predsjednikom predsjedničkog vijeća u Tripoliju Fayezom Sarrajem, kojega EU priznaje kao premijera, i zapovjednikom libijske narodne vojske Khalifom Haftarom, kojega podržavaju Rusija i Egipat.

Sarraj i Haftar čelnici su dviju libijskih zavađenih strana s istoka i zapada zemlje, a Macron s njima traži dogovor o kraju građanskog rata nakon što su porazili ISIL te zaustavljanje valova migranata prema EU, jer gotovo svi iz Afrike idu preko Libije, države koja u biti i ne postoji.

Iako su i Sarraj i Haftar odmah nakon pojedinačnih sastanaka s Macronom dogovorili prekid vatre, teško je vjerovati da će ta zemlja u kojoj ima više od 1300 različitih naoružanih skupina i frakcija preko noći doći do mira.

Macron je i od Sarraja i od Haftara tražio da izgrade demokratsku državu u kojoj bi sudjelovali svi slojevi libijskog društva te da se stvori jedinstvena libijska vojska koja bi kontrolirala čitav teritorij Libije i branila suverenitet i integritet države.

Sve te uvjete Macron je stavio u deklaraciju koju su uz njegovo prisustvo potpisali i Haftar i Sarraj. Macron smatra da se jedino tako Libija može izvući iz građanskog rata i pobijediti terorizam koji uništava libijsko društvo te se nada da će nesuglasice dviju libijskih vlada konačno biti riješene. Vlada Fayeza Sarraja trenutačno se suočava s različitim problemima.

Nije u stanju isplatiti plaće, bori se s nelikvidnošću banaka, nestašicama vode i struje, zastojima u komunikacijama i općim nedostatkom sigurnosti za civilno stanovništvo, a nema ni adekvatnu vojsku koja bi mogla osigurati zemlju.

S druge strane, general Haftar, koji se vratio u Libiju početkom građanskog rata s ciljem da očisti zemlju od islamista videći sebe kao novog Gaddafija, ne priznaje ni vladu nacionalnog spasa ni islamističke vlasti u Tripoliju.

Najmoćniji čovjek

Haftar, kojeg trenutačno smatraju najmoćnijim čovjekom Libije, bivši Gaddafijev časnik koji ima i američko državljanstvo i punih 20 godina radio je za CIA-u, danas ima prešutnu podršku milicija Zintana, koje su nedavno oslobodile sina Moamara Gaddafija, Saifa Al-Islama, ali i plemena Warfalla, najvećeg plemena Libije koje kontrolira grad Bani Walid u kojem se i danas vijore stare zelene zastave džamahirije.
 
(vecernji.hr)

Zanimljivo pismo velikog “diktatora” radnicima svijeta!

Pukovnik Muamer Gaddafi vladao je Libijom više od četiri desetljeća, a vlast je preuzeo u dobi od samo 27 godina 1969. godine svrgnuvši kralja Idrisa.

Mladi pukovnik Gaddafi i njegovi kolege iz vojske izvršili su vojni udar, ukinuli monarhiju i proglasili Libijsku Arapsku Republiku. Narod ga je dočekao s oduševljenjem. Dva puta su ga neuspjelo u prvoj godini vladavine pokušali svrgnuti.

Posljednja obraćanja ubijenog Gaddafija također su zaintrigirala su svijet jer nije riječ o običnim porukama javnosti, već o šokantnim ‘proročanstvima’ koje je svijet ignorirao, sve do sada kada se sve što je rekao, nije ispunilo. Gaddafi je svoje jezivo proročanstvo o Europi iznio u svom posljednjem intervjuu u ožujku 2011. godine, kada su naoružani pobunjenici uz podršku NATO granata vodili rat protiv njega.

‘Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO-a! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike prema Europi i teroristima Al Qaede. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorit ćete u paklu zbog tisuća i tisuća migranata iz Afrike, i zbog podrške Al-Qaedi. To će biti tako.

Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada’, napisao je Gaddafi u otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevni ‘Zavtra’ u svibnju 2011. nekoliko mjeseci prije nego što je mučki ubijen. Nekoliko godina poslije, to se i dogodilo.

Sada vam donosimo njegovu poruku radnicima diljem svijeta povodom Prvog maja 1982. koja ukazuje na jednu zanimljivu stvar. Gaddafi je itekako znao što se događa sa svijetom, a postoji i velika mogućnost da je njegov otpor globalistima i ‘diktatorima’ iz sjene presudio njegovu životu. Jer, znamo da tko god se suprotstavi Zapadu, biva uništen i optužen!

Evo njegove poruke radnicima diljem svijeta pa sami zaljučite je li ovaj govor ‘diktatorski’, ili pak nije odgovarao robovlasnicima današnjeg doba:

*******

“Danas slavimo Prvi maj, Međunarodni dan radnika – ali pravi ‘dan radnika’ biti će onaj kada se svi radnici svijeta oslobode robovlasništva i kada postanu partneri, a ne zaposlenici koji rade za plaće. To će biti Međunarodni dan radničkog oslobođenja i zaista će zaslužiti da bude slavljen diljem svijeta.

Kakvo značenje ova proslava danas ima, kada se radnici u svakom djelu svijeta i dalje moraju pokoravati plaćama koje kontroliraju njihove živote i njihove slobode? Da li osoba zaista može imati slobodu ako je prisiljena robovati nekom drugome? Da li postoji ikakav smisao u životu čovjeka, ako su sve njegove materijalne i esencijalne potrebe, dnevna i mjesečna primanja, pa i život njegove djece – u rukama nekog drugog?

Sloboda čovjeka ne može biti kompletna sve dok on nije emancipiran od svih oblika izrabljivanja i pritiska, bez obzira iz kojih pravaca isti dolazili. Sloboda može nastupiti tek onda kada je pojedinac u potpunoj kontroli nad svim svojim potrebama, jer nikada neće moći biti slobodan sve dok je barem jedna od tih potreba u rukama nekog drugoga.

Prava revolucija eliminira sve forme izrabljivanja na kojima su izrabljivačka društva izgrađena, uključujući i libijsko društvo u ovom trenutku. Osnove eksploatacije koje libijskom stanovniku danas uskraćuju slobodu moraju biti uništene.

Braćo… revolucija nije vojni udar, niti preuzimanje političkih funkcija od jedne skupine kako biste ih predali drugoj, prava revolucija prokazuje osnove represije nad društvom i uklanja ih.

Ona napada bastion eksploatacije i uništava ga, to je prava revolucija. Revolucija prokazuje represiju po pitanju kontrole sredstava proizvodnje, kao i nepoštene odnose među ljudima – revolucija uništava te odnose, samo to je prava revolucija.

Svaki pokret promjene koji samo preuzima fotelje moći od druge skupine, razbacuje se sa sloganima i ostavlja korijen izrabljivanja u društvu netaknut – to je fašistički puč, pokret ograničene svrhe, pokret bez povijesnog utjecaja na život ljudi.

Svugdje čovjek žudi za slobodom i spreman je umrijeti za slobodu. Cijelu svoju povijest ljudi se bore za slobodu, kako bi mogli živjeti u sreći, jer da bi čovjek bio sretan, prije svega mora biti slobodan. Čovjek se mora boriti protiv onih koji ga porobljavaju – mora biti slobodan u životu, slobodan da jede što želi, da se oblači kako želi, slobodan da živi kako želi… to je slobodan čovjek koji živi u sreći.

Diljem svijeta imamo reformativne i površne pokušaje da se zadovolje radnici, da im se da ponešto participacije u upravljanju ili vlasništvu, da im se daje dio profita ili da im se povisuju minimalne plaće. Svi ti pokušaji su jedna obična iluzija i u konačnici cilj je prevariti radnike.

Radnici kao sudionici u upravljanju

Svjesna osoba ne prihvaća ove lažne pokušaje reforme i shvaća kako će isti pokušaji završiti kao potpuni neuspjeh. Radnik ne treba biti sudionik u upravljanju, on mora biti upravitelj. Radnici bi trebali u potpunosti preuzeti upravljanje.

Jer ako je najbolja pozicija za radnika u današnjem svijetu samo sudioništvo u upravljanju… pokušajmo onda definirati tko je zapravo upravitelj. On je onaj koji radnike izrabljuje i pritom ih izrabljuje na način da im dopušta da sudjeluju u upravljanju. Jedino radnici mogu biti upravitelji, jedino tako mogu biti slobodni.

Radnici tvore ogromnu većinu ovog svijeta i stoga imaju pravo na slobodu i sreću. Tko kaže da radnici moraju živjeti pod izrabljivanjem zauvijek? Oni moraju postati upravitelji – bez ikakvih partnera. Lažni režimi danas glume kako su progresivni zato jer radnicima daju dio profita, ali od kuda taj profit dolazi? Radnici imaju apsolutno pravo na sav profit jer profit je proizvod njihova teškog rada u procesu proizvodnje.

Davanjem ovih socijalnih beneficija, direktno ili indirektno, nastoji se natjerati radnike da zaborave na činjenicu da sav profit pripada njima i samo njima.

Radnik je proizvođač i pravo je proizvođača da konzumira vlastiti proizvod… ali radnici proizvode, a drugi konzumiraju njihove proizvode, dok radnicima samo ostaju ostaci.

Sve dok radnici ne preuzmu sve točke proizvodnje i sve dok sav profit ne bude samo u njihovim rukama, biti će i dalje izrabljivani.

Ovaj poziv na oslobođenje radnika diljem svijeta dolazi iz Libije, prve svjetske Džamahirije. To bi bio pravi dan oslobođenja, kada bi i libijski radnici postali upravitelji, a ne zaposlenici za plaće. To bi bio dan vrijedan povijesne proslave.

Bez delegacije u obrani slobode

Rezolucija na narodnoj konferenciji donijela je odluku o povećanju minimalne plaće u Libiji. Unatoč činjenici da je narodna konferencija donijela odluku u skladu s aktualnim situacijama i činjenici da je tu odluku podržalo narodno vijeće i druga vijeća u Libiji, ja vam ovim putem poručujem da nemate što slaviti povećanje minimalne plaće i da nemate potrebe biti zadovoljni podjelom profita ili sudjelovanjem u upravljanju – revolucija se mora nastaviti dalje, sve dok radnici u potpunosti ne preuzmu svu kontrolu nad upravljanjem svih kompanija i institucija u kojima danas rade.

Radnici, svaku beneficiju koju dobivate putem rezolucija ili zakonodavnih odluka je usluga koju vam daju drugi. Slobodan čovjek ne može živjeti ako duguje usluge nekom drugome, jer tada je inferioran.

Beneficije koje vam daju razne rezolucije i zakonodavne odluke uvijek vam mogu biti ukinute od strane istih onih tijela koja su vam ih i dali, ili to tijelo može biti zamjenjeno s nekim drugim koje će vam opet oduzeti te beneficije. Prave beneficije dobiti ćete samo popularnom revolucijom i kada preuzmete upravljanje tamo gdje sada radite.

U arapskim državama koje su jednom bile progresivne, ili u bilo kojoj drugoj državi na svijetu, radnici su izgubili sve beneficije jer se raspala revolucionarna administracija ili ju je zamijenila neka nova. Nitko vam neće dati slobodu, morate se sami izboriti za nju, čak i po cijenu smrti.

Pokret u kojem sudjeluje i libijski narod mora se kretati prema ovim povijesnim ciljevima, kako bi stvorili uvjete za novu civilizaciju. Radnici moraju biti dobro organizirani. Krajnje je vrijeme da se radnici revolucijom oslobode svojih izrabljivača.

Uništavanje baza izrabljivanja – put ka slobodi

Tko vas je osudio na siromaštvo i nazadnost? Tko vas je osudio da budete potlačena klasa prema drugoj superiornoj klasi? Tko je odlučio preuzeti sve vaše potrebe? Naravno, nije Bog… Bog je pravedan. On vas nikada ne bi osudio na ovakav jad i bijedu. Društvo izrabljivanja i eksploatacije vas je stavilo ovdje, baze tog sustava valja revolucijom razmontirati kako bi se došlo do slobode.

Došlo je vrijeme da se i mentalno pripremite na to – da preuzmete cijelu proizvodnju, da sve bude samo u vašim rukama.

Ove nove slogane vam dajem da o njima malo razmislite. Ovaj poziv, poziv na oslobođenje i slobodu radnika mora glasno odjeknuti iz Džamahirije, toliko glasno da ga čuju svi radnici svijeta.

Kada preuzmete svu vlast i izvršite svoju revolucionarnu misiju, tada će se i drugi radnici diljem svijeta ugledati na vas, i oni će preuzeti svoja sredstva proizvodnje.

Svi siromašni i izrabljivani radnici ove arapske zemlje moraju postati slobodni. Kada se radnici oslobode, oni će biti pravi gospodari ove zemlje… i oni će biti sila koja će se braniti od svakog neprijatelja.

Stoga, na ovaj dan šaljem ovu poruku – kada radnici budu potpuni vlasnici, kada konzumiraju sami ono što proizvedu i kada budu kontrolirali sve etape procesa proizvodnje, onda zaista mogu slaviti ovaj dan.

Radnici Libije moraju ostvariti ovu misiju i ne osvrtati se na propagandu. Vaša revolucija ne smije dati nikakve isprike neprijateljima radnika.

Vjerujem da vi to možete, da se možete organizirati i ne dati neprijateljima radnika priliku. Kada to postignete pokazati ćete izrabljivačima, reakcionarima, imperijalistima i neprijateljima unikatnu situaciju koja se događa u Libiji.

Poručujem vam sve ovo kako bi vi sada preuzeli odgovornost na sebe.

Uvjeravam vas kako je moja dužnost, i dužnost mojih kolega, isključivo voditi revoluciju samo kako bi i sami sudjelovali zajedno s vama u oslobođenju i kako bi svi zajedno mogli ostatak života živjeti u sreći”

Muammar Gaddafi.
 
(dnevno.hr)

Pukovnik Muamer Gaddafi vladao je Libijom više od četiri desetljeća, a vlast je preuzeo u dobi od samo 27 godina 1969. godine svrgnuvši kralja Idrisa

Mladi pukovnik Gaddafi i njegovi kolege iz vojske izvršili su vojni udar, ukinuli monarhiju i proglasili Libijsku Arapsku Republiku. Narod ga je dočekao s oduševljenjem. Dva puta su ga neuspjelo u prvoj godini vladavine pokušali svrgnuti.

Posljednja obraćanja ubijenog Gaddafija također su zaintrigirala su svijet jer nije riječ o običnim porukama javnosti, već o šokantnim ‘proročanstvima’ koje je svijet ignorirao, sve do sada kada se sve što je rekao, nije ispunilo. Gaddafi je svoje jezivo proročanstvo o Europi iznio u svom posljednjem intervjuu u ožujku 2011. godine, kada su naoružani pobunjenici uz podršku NATO granata vodili rat protiv njega.

‘Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO-a! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike prema Europi i teroristima Al Qaede. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorit ćete u paklu zbog tisuća i tisuća migranata iz Afrike, i zbog podrške Al-Qaedi. To će biti tako. Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada’, napisao je Gaddafi u otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevni ‘Zavtra’ u svibnju 2011. nekoliko mjeseci prije nego što je mučki ubijen. Nekoliko godina poslije, to se i dogodilo.

Sada vam donosimo njegovu  poruku radnicima diljem svijeta povodom Prvog maja 1982. koja ukazuje na jednu zanimljivu stvar. Gaddafi je itekako znao što se događa sa svijetom, a postoji i velika mogućnost da je njegov otpor globalistima i ‘diktatorima’ iz sjene presudio njegovu životu. Jer, znamo da tko god se suprotstavi Zapadu, biva uništen i optužen!

Evo njegove poruke radnicima diljem svijeta pa sami zaljučite je li ovaj govor ‘diktatorski’, ili pak nije odgovarao robovlasnicima današnjeg doba:

“Danas slavimo Prvi maj, Međunarodni dan radnika – ali pravi ‘dan radnika’ biti će onaj kada se svi radnici svijeta oslobode robovlasništva i kada postanu partneri, a ne zaposlenici koji rade za plaće. To će biti Međunarodni dan radničkog oslobođenja i zaista će zaslužiti da bude slavljen diljem svijeta….”

… Kakvo značenje ova proslava danas ima, kada se radnici u svakom djelu svijeta i dalje moraju pokoravati plaćama koje kontroliraju njihove živote i njihove slobode? Da li osoba zaista može imati slobodu ako je prisiljena robovati nekom drugome? Da li postoji ikakav smisao u životu čovjeka, ako su sve njegove materijalne i esencijalne potrebe, dnevna i mjesečna primanja, pa i život njegove djece – u rukama nekog drugog?

Sloboda čovjeka ne može biti kompletna sve dok on nije emancipiran od svih oblika izrabljivanja i pritiska, bez obzira iz kojih pravaca isti dolazili. Sloboda može nastupiti tek onda kada je pojedinac u potpunoj kontroli nad svim svojim potrebama, jer nikada neće moći biti slobodan sve dok je barem jedna od tih potreba u rukama nekog drugoga.

Prava revolucija eliminira sve forme izrabljivanja na kojima su izrabljivačka društva izgrađena, uključujući i libijsko društvo u ovom trenutku. Osnove eksploatacije koje libijskom stanovniku danas uskraćuju slobodu moraju biti uništene.

Braćo… revolucija nije vojni udar, niti preuzimanje političkih funkcija od jedne skupine kako biste ih predali drugoj, prava revolucija prokazuje osnove represije nad društvom i uklanja ih.

Ona napada bastion eksploatacije i uništava ga, to je prava revolucija.

Revolucija prokazuje represiju po pitanju kontrole sredstava proizvodnje, kao i nepoštene odnose među ljudima – revolucija uništava te odnose, samo to je prava revolucija.

Svaki pokret promjene koji samo preuzima fotelje moći od druge skupine, razbacuje se sa sloganima i ostavlja korijen izrabljivanja u društvu netaknut – to je fašistički puč, pokret ograničene svrhe, pokret bez povijesnog utjecaja na život ljudi.

Svugdje čovjek žudi za slobodom i spreman je umrijeti za slobodu. Cijelu svoju povijest ljudi se bore za slobodu, kako bi mogli živjeti u sreći, jer da bi čovjek bio sretan, prije svega mora biti slobodan. Čovjek se mora boriti protiv onih koji ga porobljavaju – mora biti slobodan u životu, slobodan da jede što želi, da se oblači kako želi, slobodan da živi kako želi… to je slobodan čovjek koji živi u sreći.

Diljem svijeta imamo reformativne i površne pokušaje da se zadovolje radnici, da im se da ponešto participacije u upravljanju ili vlasništvu, da im se daje dio profita ili da im se povisuju minimalne plaće. Svi ti pokušaji su jedna obična iluzija i u konačnici cilj je prevariti radnike.

Radnici kao sudionici u upravljanju

Svjesna osoba ne prihvaća ove lažne pokušaje reforme i shvaća kako će isti pokušaji završiti kao potpuni neuspjeh. Radnik ne treba biti sudionik u upravljanju, on mora biti upravitelj. Radnici bi trebali u potpunosti preuzeti upravljanje.

Jer ako je najbolja pozicija za radnika u današnjem svijetu samo sudioništvo u upravljanju… pokušajmo onda definirati tko je zapravo upravitelj. On je onaj koji radnike izrabljuje i pritom ih izrabljuje na način da im dopušta da sudjeluju u upravljanju. Jedino radnici mogu biti upravitelji, jedino tako mogu biti slobodni.

Radnici tvore ogromnu većinu ovog svijeta i stoga imaju pravo na slobodu i sreću. Tko kaže da radnici moraju živjeti pod izrabljivanjem zauvijek? Oni moraju postati upravitelji – bez ikakvih partnera. Lažni režimi danas glume kako su progresivni zato jer radnicima daju dio profita, ali od kuda taj profit dolazi? Radnici imaju apsolutno pravo na sav profit jer profit je proizvod njihova teškog rada u procesu proizvodnje.

Davanjem ovih socijalnih beneficija, direktno ili indirektno, nastoji se natjerati radnike da zaborave na činjenicu da sav profit pripada njima i samo njima.

Radnik je proizvođač i pravo je proizvođača da konzumira vlastiti proizvod… ali radnici proizvode, a drugi konzumiraju njihove proizvode, dok radnicima samo ostaju ostaci.

Sve dok radnici ne preuzmu sve točke proizvodnje i sve dok sav profit ne bude samo u njihovim rukama, biti će i dalje izrabljivani.

Ovaj poziv na oslobođenje radnika diljem svijeta dolazi iz Libije, prve svjetske Džamahirije. To bi bio pravi dan oslobođenja, kada bi i libijski radnici postali upravitelji, a ne zaposlenici za plaće. To bi bio dan vrijedan povijesne proslave.

Bez delegacije u obrani slobode

Rezolucija na narodnoj konferenciji donijela je odluku o povećanju minimalne plaće u Libiji. Unatoč činjenici da je narodna konferencija donijela odluku u skladu s aktualnim situacijama i činjenici da je tu odluku podržalo narodno vijeće i druga vijeća u Libiji, ja vam ovim putem poručujem da nemate što slaviti povećanje minimalne plaće i da nemate potrebe biti zadovoljni podjelom profita ili sudjelovanjem u upravljanju – revolucija se mora nastaviti dalje, sve dok radnici u potpunosti ne preuzmu svu kontrolu nad upravljanjem svih kompanija i institucija u kojima danas rade.

Radnici, svaku beneficiju koju dobivate putem rezolucija ili zakonodavnih odluka je usluga koju vam daju drugi. Slobodan čovjek ne može živjeti ako duguje usluge nekom drugome, jer tada je inferioran.

Beneficije koje vam daju razne rezolucije i zakonodavne odluke uvijek vam mogu biti ukinute od strane istih onih tijela koja su vam ih i dali, ili to tijelo može biti zamjenjeno s nekim drugim koje će vam opet oduzeti te beneficije. Prave beneficije dobiti ćete samo popularnom revolucijom i kada preuzmete upravljanje tamo gdje sada radite.

U arapskim državama koje su jednom bile progresivne, ili u bilo kojoj drugoj državi na svijetu, radnici su izgubili sve beneficije jer se raspala revolucionarna administracija ili ju je zamijenila neka nova. Nitko vam neće dati slobodu, morate se sami izboriti za nju, čak i po cijenu smrti.

Pokret u kojem sudjeluje i libijski narod mora se kretati prema ovim povijesnim ciljevima, kako bi stvorili uvjete za novu civilizaciju. Radnici moraju biti dobro organizirani. Krajnje je vrijeme da se radnici revolucijom oslobode svojih izrabljivača.

Uništavanje baza izrabljivanja – put ka slobodi

Tko vas je osudio na siromaštvo i nazadnost? Tko vas je osudio da budete potlačena klasa prema drugoj superiornoj klasi? Tko je odlučio preuzeti sve vaše potrebe?

Naravno, nije Bog… Bog je pravedan. On vas nikada ne bi osudio na ovakav jad i bijedu. Društvo izrabljivanja i eksploatacije vas je stavilo ovdje, baze tog sustava valja revolucijom razmontirati kako bi se došlo do slobode.

Došlo je vrijeme da se i mentalno pripremite na to – da preuzmete cijelu proizvodnju, da sve bude samo u vašim rukama.

Ove nove slogane vam dajem da o njima malo razmislite. Ovaj poziv, poziv na oslobođenje i slobodu radnika mora glasno odjeknuti iz Džamahirije, toliko glasno da ga čuju svi radnici svijeta.

Kada preuzmete svu vlast i izvršite svoju revolucionarnu misiju, tada će se i drugi radnici diljem svijeta ugledati na vas, i oni će preuzeti svoja sredstva proizvodnje.

Svi siromašni i izrabljivani radnici ove arapske zemlje moraju postati slobodni. Kada se radnici oslobode, oni će biti pravi gospodari ove zemlje… i oni će biti sila koja će se braniti od svakog neprijatelja.

Stoga, na ovaj dan šaljem ovu poruku – kada radnici budu potpuni vlasnici, kada konzumiraju sami ono što proizvedu i kada budu kontrolirali sve etape procesa proizvodnje, onda zaista mogu slaviti ovaj dan. Radnici Libije moraju ostvariti ovu misiju i ne osvrtati se na propagandu. Vaša revolucija ne smije dati nikakve isprike neprijateljima radnika.

Vjerujem da vi to možete, da se možete organizirati i ne dati neprijateljima radnika priliku. Kada to postignete pokazati ćete izrabljivačima, reakcionarima, imperijalistima i neprijateljima unikatnu situaciju koja se događa u Libiji.

Poručujem vam sve ovo kako bi vi sada preuzeli odgovornost na sebe. Uvjeravam vas kako je moja dužnost, i dužnost mojih kolega, isključivo voditi revoluciju samo kako bi i sami sudjelovali zajedno s vama u oslobođenju i kako bi svi zajedno mogli ostatak života živjeti u sreći” – Muammar Gaddafi.
 
(dnevno.hr)