Al Bielek rođen je 1916/4/8. kao Edward A. Cameron II a sudjelovao je u pokusima koji su omogućavali putovanje kroz vrijeme. Ovo je njegovo svjedočenje

“Moj otac, Alexander Duncan Cameron, Sr., upisao se u američku mornaricu prije ulaska Amerike u Prvi svjetski rat. Prvo je dobio mene, zatim moga brata A. Dankana Camerona, Jr. (svibanj 1917) s drugom ženom.

Duncan i ja, kao polubraća, odrastali smo sretno sa stricem Arnoldom u velikoj kući, mirno u West Islip, Long Island (otac je ostao u mornarici do 1930, kada odlazi u mirovinu). Kako nismo imali teškoća s novcem (zahvaljujući Arnoldovoj i Konstablinoj sreći na burzi), Duncan Jr. i ja (nakon završene srednje škole) pohađali smo sveučilište. Ja sam išao prvo na Princeton, zatim na Harvard, završio sam fiziku. Duncan je pohađao Sveučilište u Edinburghu. Također je završio fiziku, u ljeto 1939.

U rujnu 1939, Duncan i ja upisali smo se u mornaričku komisiju, a zatim smo pohađali 90-dnevnu obuku za “Specijalnu agenciju” za mornaričko osoblje u Providenceu, Rhode Island. Po završeku obuke, obojica smo dodijeljeni na Institut Naprednih Studija (Princeton, NJ) i izravno na započeti “Projekt Nevidljivost”. S uspješno položenim ispitom 1940. u Brooklyn Navy Yard, projekt je bio označen kao tajan i preimenovan u “Projekt Rainbow” (Projekt duga).

U siječnju 1941, poslani smo na more u sklopu dužnosti na USS Pennsilvaniji. Otputovali smo na Pacifik u listopadu 1941., kada je Pennsylvania došla na dokovanje u Pearl Harbor. Nakon odlaska u San Francisco i ostanka tamo u prosincu 1941., vraćamo se u institut u siječnju 1942. Radimo na projektu cijelu 1942.

Nikola Tesla se povukao s projekta u ožujku 1942. i Dr. John Von Newman ga je zamijenio. Duncan i ja ostali smo na projektu kroz dva testa 1943. s “USS Eldridge.” Drugi test, 12. kolovoza 1943, bio je totalna katastrofa, s mnogo žrtava, a Duncan je trajno nestao. Ostao sam u mornarici i oženio sam se kasne 1943. Sin Jess, rodio se u veljači 1944. U srpnju 1944, obitelj i ja smo premješteni u Los Alamos gdje sam ostao do 2. srpnja 1947. Tada sam premješten i nasilno odvojen od svoje obitelji koju nisam više nikada vidio.

S optužbom za špijunažu, očikivao sam vojni sud. Umjesto toga premješten sam u Washington, gdje su optužbe odbačene, a ja sam premješten u Montauk, Long Island, vojnu bazu (Fort Hero). S te točke premješten sam u vremensku liniju u 1983, natrag u projekt “Phoenix”. Tamo sam podvrgnut ispiranju mozga i sva memorija mi je izbrisana.

Uz to, vraćen sam (smanjen sa starošću i veličinom 30-godišnjaka u tijelo jednogodišnjaka) i zatim, kao jednogodišnjak, vraćen u 1927. i ubačen u novu obitelj kao zamjena za poginulog sina. Ta nova obitelj – Bielek – postali su moji jedini poznati roditelji za više od pola stoljeća.

S napretkom Drugog svjetskog rata, povučen sam u mornaricu 1945. (druga tura) kao mornar do 1946. Po završetku službe, okušao sam sreću u biznisu (koji je propao) i upisao sam fakultet (1949 do 1,95 tisuća) u New Jerseyu i kasnije na UCLA. Nastavljam karijeru kao elektrotehnički inženjer (1958-1988), i idem u mirovinu 1988. U svibnju 1986. mi se vraćaju sjećanja na projekt Phoenix i Philadelphia eksperiment (projekt Duga), au siječnju 1988. uključen sam u opsežna predavanja i pisanje o Philadelphia eksperimentu i o projektu Phoenix kao i nevjerojatnim posljedicama u vremenskoj petlji.”

Pričajte mi o projektu “Phoenix”.

“Bio sam u posljednjoj fazi projekta Phoenix suočen s raznim aspektima projekta. Uključio sam se u projekt 1953. kao Al Bielek. Uključio sam se kao Al Bielek. Preston Nichols je uključen kao Preston Nichols, i Duncan Cameron je uključen kao Duncan Cameron, u njegovom drugom tijelu, bez ikakvih sjećanja o sudjelovanju u Philadelphia eksperimentu.

Projekt je proizveo vremenske tunele. Ljudima je omogućeno da putuju kroz vrijeme i prostor i oni su to činili. U Montauku su se odvijali i drugi projekti. Mi još ne znamo za sve njih. Tehnologiju za tunele nam je dala kooperativna vanzemaljska skupina, prvenstveno Orionska skupina, koja uključuje reptile, podgrupu zvanu Leverons.

Tehnička grupa koja je omogućila podršku, bila je skupina sa Sirius A – materijalistički, znanstveni ljudi. Možda ne zlonamjerni, ali zavedeni, jer imaju vrlo dugoročne ugovore s Orioncima da im omoguće potrebno znanje i podršku. I oni rade s našom vladom u tajnosti na razvoju tehnika umne kontrole i na razvoju visoko automatiziranog, tehničkog društva koje će biti mnogo lakše kontrolirati nego što je slučaj sa ovim danas.

A tome se približavamo, i to vrlo brzo. Također, tamo je bilo mnogo Sivih vanzemaljaca. Bilo je i drugih skupina koje nisu sudjelovale u projektu, ali su bili tamo kao promatrači, poput grupe s Antaresa, vrlo dobri, vrlo sretni, vrlo vedri ljudi. Zapravo, ne bih baš mogao reći za njih da su ljudi. Čak niti anatomski. Zašto su bili tamo, ne znam. Nisu radili ništa. Bili su promatrači.

Ali vanzemaljci su omogućili proučavanje, opremu. Sakupili smo to s računalnih podataka na IBM 360. Tada to još nije radilo i neke su promjene napravljene. Duboko sam se uključio u posao sa vremenskim tunelom. Bila je to vanzemaljska tehnologija. Mi nismo imali teoriju.

Imali smo kapacitete, tehnološke studije za izradu opreme, i izradili smo to prema njihovim specifikacijama. ITT je sve ugovorio. To je bilo na “Black Card” razini provjere, što je najviša razina tajnosti koji postoji. Većina ljudi ne zna da to postoji. To u osnovi znači – za tako dubok “Black Hole” projekt se svi dokumenti, sve u vezi s tim, drži zakopano u crnom podrumu.

Nitko nema pristup tome bez prikladne dozvole. To uključuje i odjel nabave koji kupuje opremu za takve projekte. Dokumenti o nabavi, prodaji, bilo čemu, su zakopani u crnom podrumu i nito ih ne može naći. Zato se to zove “Black Hole” projekt. Takvih projekata ima jako puno. To je jedan od njih. Tunel je postao potpuno operativan oko 1977. nakon mnogih izmjena.

Otprilike 1979. imali su sve rezultate koje su željeli. 12. kolovoza 1983, noću, projekt je namjerno uništen. Sabotaža iznutra. Ali ono što su uradili prije toga bilo je nevjerojatno. Jedna od upotreba Finiks projekta, odnosno vremenskih tunela, bila je omogućiti rezervni transport do kolonija na Marsu. Kolonije na Marsu su tamo od ranih 70-ih. Na mjesec smo otišli javno 1969. U stvari Nijemci su bili tamo 1947. A mi smo bili tamo 1962. zajedno s Rusima. Ekspedicija je bila tamo 22. svibnja 1962. Mi imamo kolinije tamo na Marsu od kasnih 60-ih ili ranih 70-ih. Našli su tamo mnogo artefakata.

Tamo je više od jednog uništenog grada. I naravno, tamo je slavno lice, piramide i cijeli taj kompleks o kojem je Dr. Richard Hoagland javno govorio. Postoje 2 videa o tome, plus njegova knjiga. Ono što su našli na površini upućuje na to da tamo postoji još mnogo toga za pronaći što je zakopano. A oni nisu to ponijeli sa sobom, nisu imali mogućnosti ponijeti sa sobom tešku mehanizaciju na Mars u to vrijeme.

Nisu imali bagere, traktore i takve stvari. To je bilo preteško za ponijeti. Poslan je zahtjev radiom na Zemlju, “Vjerujemo da tu postoje podzemne instalacije. Vidjeli smo zapečaćene otvore. Možete li nam vi momci dolje reći što da radimo? “Informacija je poslana u Montauk, Phoenix projekt. Oni su odgovorili, “Dajte nam koordinate tih lokacija na površini Marsa.” I učinili su to i rekli su, “Dobro, istražite to.”

I istražili su. Jer su mogli pomoću tunela ići na bilo koje mjesto na Marsu. Otišli su upravo na te koordinate. Prvo nisu slali nikoga. Pokrenuli su tunel u nešto za što su mislili da je podzemno područje, radije nego da riskiraju da nekoga zabiju u stijenu. Poslali su kameru. Okrili smo tamo pećinu koja je bila sigurna. Zatim je Montauk poslao ljude.

U posadi smo bili Duncan i ja. Prva skupina koja je poslana trebalo je istražiti podzemlje Marsa. Nisam spomenuo u knjizi tko je išao, ali eto, mi smo išli. Bilo je vjerojatno i drugih. Išli smo nekoliko puta. Našli smo sve vrste artefakata. Našli smo još ispravan podzemni sustav osvjetljenja, sustav napajanja. Našli smo to, uključili smo to, i još uvijek je radilo. Nije bilo tragova života. Mnogo artefakata, dokumenata, zapisa, religijskih predmeta, kipova, sve složeno kao u skladištu, velikom skladištu. “

Da li je pisani materijal na engleskom?

“Ne. To je bilo na drugom jeziku. Nije na engleskom. Duncan je mogao nešto prevesti. Vidio sam to, ali nisam razumio jezik. Donešeno je mnogo stvari i snimaka. Duncan i ja smo tada odlučili da odemo na vlastito tajno putovanje (Po završetku putovanja, sve se snimi. Sve koordinate i informacije, koje su potrebne za upravljanje sustavom, snime se na kasete.

Možeš uzeti tu kazetu, staviti je u računalo, bez psihičke pripreme i sjedala i brojeva, možeš otvoriti tunel na istoj lokaciji, jer računalo sadrži sve astronomske podatke – sva Zemljina kretanja, kretanja Sunčevog sustava, sve je u kompjuteru – imaš potpunu vezu s novom lokacijom gdje će planeta biti. Ti “uključuješ” tunel u potpuno istu mjesto…). Tako da smo otišli dva puta za sebe, za svoje osobno malo istraživanje. “

I nitko nije kontrolirao stroj u svrhu vašeg povratka?

“Uključili smo opremu. Nikoga nije bilo tamo. Na drugom putovanju smo otkriveni, jer postoji automatski zapis o tome koliko puta i kada je opreme korištena, i u koju svrhu, i slično. To se dešavalo automatski, sve vrijeme. Tako da smo bili uhvaćeni po povratku. Povučeni smo s projekta, dobili smo po prstima. “Više to nećete raditi,” i jedan od ljudi koji su bili uključeni, stariji znanstvenik, je razbio naš tim.

Duncan i ja nakon toga nismo više radili zajedno, ali ostali su radili daljnja istraživanja. Što su oni našli, ne znamo. Neki ljudi su unaprijed izabrani, kao Duncan, Preston i ja, da budu dio programa. Razina ispiranja mozga je varirao. Duncan je bio teško programiran, ispranog mozga da čini što je činio tamo. Meni je u nekoj mjeri ispiran mozak, a Preston je prošao teško ispiranje.

I dano nam je, što biste nazvali fragmenti, nakon što je čitav projekt srušen i formalno proglašen gotovim 1. siječnja 1984. Svi smo imali svoje fragmente, što znači da nam je um očišćen od svega što smo radili na projektu. I nadali su se da će stvar ostati zamagljena. Ali nisu. Razlog za to je, što mjesto nije uništeno. Ono je još tamo. Ovlasti nad mjestom su 1. siječnja 1986. prebačene na Državnu komisiju za parkove New Yorka, da postane dio okolnog parka.

Povjerenstvo nije ništa uređivala. Nisu srušili zgrade. Nisu nikada otvorili mjesto kao park. Srušili su ogradu tako da ljudi mogu ulaziti, šetaju i kampiraju ako žele, tijekom dana. Uređaji su ostali u zgradama. Otišavši tamo, prvo u kolovozu 1985. na poziv Prestona (poveo sam Duncana sa sobom). U to vrijeme nitko od nas nije znao da smo bili dio Montauk Projekta. Preston, kao prodavač električne opreme, je prije toga bio tamo privučen odbačenom elektroničkom opremom. “

Tu započinje knjiga Montauk Projekt.

“Točno. On nije znao u što je bio uključen. Nije se sjećao. Na tom putovanju u kolovozu, Preston nas je poveo i rekao, “Obojica ste senzitivni. Da vidimo što ćete uhvatiti kada odemo tamo. “Rekao je,” Znam da tamo nikada niste bili.”

On uistinu to tada nije znao. Tako smo izišli i osjetili užasne vibracije u bazi, kao da se nešto grozno tamo događa. Osjetili smo to čudovište, koje se pojavilo na kraju priče, čija je svrha bila da uništi bazu. Oni (Preston i Duncan) su naravno, imali prednost. Posjećivali su Montauk, i vraćali se u Phoenix.

Bili su tamo nekoliko puta, i postali su svjesni svoje umiješanosti u projekt mnogo ranije od mene. Vrato sam se (u Montauk) u svibnju 1986., i ponovno poslije s grupom iz Phoenixa, sponzoriranu, vjerujem, od strane senatora Barry Goldwatera. Nakon što sam rekao toj skupini, koju sam znao od prosinca 1985, o projektu, oni su izašli da istražuju o mogućoj zloupotrebi federalnih sredstava za legalne projekte korištenih za financiranje ilegalnih projekata. Tražili su dokaz. I to je bio njihov modus operandi, nihov razlog za ulazak u državu New York, za ulazak u bazu, u zaključane zgrade.

Neke su bile zaključane. Tražili su bilo koji dokaz, o zloupotrebi federalnih sredstava u tom projektu. Sada znamo da federalni novac nije bio uključen. Glavni istražitelj je to dokazao. Ali u procesu smo napravili mnogo fotografija, i tijekom tog posjeta u svibnju 1986., moja sjećanja na Montauk su počela da se vraćaju, jer sam posjetio mjesto, mjesto zločina, ako želite. “

To je djelovalo kao okidač

“To je bilo okidač za mene, kao i za Duncana, i za Prestona. Moja sjećanja su se vratila. Znao sam da sam bio dio toga. Sjećanja su od tada izvirala polako, nije sve došlo naglo odjednom. Dolazilo je u dijelovima, ovisno koji okidač ih je vraćao. Ali jednom kada probijete rupu u zidu sjećanja, to je kao rupa u brani. Rupa počne širiti i nastavlja sa širenjem, i možda sve prođe kroz nju. Tako, spoznao sam na kraju da sam bio duboko uključen u administrativni i inžinjerski dio mnogih projekata. Duncan je bio uključen u više od jednog projekta. Preston je bio šef stanice nakon Matthewa Zareta. Profesor Zaret je sklonjen 1980. “

I sva tehnologija je bila od vanzemaljskih grupa?

“Surađivali su s vanzemaljcima. Vidite, imali su srušen NLO, koji je namjerno pao, u dogovoru s Hitlerom, od strane jedne grupe Plejadanaca. Bio je napunjen s tehnologijom. Razlog za pad je bio da Njemačka visoka naredba, da ako ih pritisnu, mogu reći, “Da, našli smo srušeni NLO u Bavarske Alpama” ili nekom sličnom mjestu, “i popravili smo ga, i uzeli dijelove za analizu tehnologije.”

To zasigurno nije objavljeno. Ali ostaci letjelice su nađeni blizu Penemunde nakon Drugog svjetskog rata. To je bila Njemačka vojna baza za testiranje raketa gdje je Wernher Von Braun radio sa svojom ekipom. Po završetku rata, on je prebacio svoju grupu na zapad, Amerikancima. Drugu grupu su zarobili Rusi, uključujući, vjerujem, njegovog profesora Hermana Oberta. Naravno, to je razlog zašto su Rusi bili u prednosti s raketama nad Amerikancima, imali su učitelja od Wernhera Von Brauna!

Možda su imali još nekoga, jer su Rusi zarobili dobar dio Njemačke inteligencije kada je Berlin pao u njihove ruke. Rat je, u stvari, dobio ogromnu podršku, tehnologiju od Plejadanaca. Što se tiče ugovora, Roosevelt je napravio prvi u SAD-u 1934, ne s Plejadancima, koji su ponudili pomoć SAD-u za izlazak iz nevolja s velikom recesijom, nego je izabrao drugu skupinu, ali razloge njegovog izbora mi ne znamo. Ta skupina je znana kao K-skupina ili Kondroshkin. Ispostavilo se, kako se vidi danas, da se radilo o plavo-sivim (blue-greys) vanzemaljcima. Ne malim sivima (greys), već krupnijim, zvanim blue-greys.

U svakom slučaju, on je napravio ugovor s njima. Oni su ponudili sasvim novu tehnologiju za Američku nuklearnu energiju 1938. Roosevelt je prvo prihvatio, a zatim odbio jer je vojska rekla, “Uh, uh! Ne možemo to u potpunosti kontrolirati. Ne znamo što će oni napraviti i hoće li nas izmanipulirati na kraju. “Tako su oni (K-skupina) nestali 1943. kada je došao Philadelphia eksperiment i sa njim Phoenix projekt, napravivši ogromnu rupu u vremnesko-prostornom kontinuumu.

Vanzemaljci su namjerno to napravili 1983, napravili su pukotinu u vremensko-prostornoj tvornici, tako da je veliki broj vanzemaljaca i letjelica mogao proći. Svi oni su imali mogućnost putovanja kroz vrijeme, ali pukotina je bila nužna za prolazak većih letjelica i za eventualnu masovnu invaziju na SAD, i kasnije na Europu, vanzemaljaca (primarno greysa, ali i drugih tipova). Kada su sletjeli na Edwards zračnu vojnu bazu kao i u druge baze – otkrivam mnoge detalje – vlada je već znala sve o vanzemaljcima prisutnima na ovoj planeti.

Znali su to od 1887. s prvom istražnom komisijom u vrijeme 22. predsjednika Grover Clevelanda. U svakom slučaju, znali su da su oni ovdje, a oni su onda došli masovno. Suočili smo se s tehnologijom s kojom se nismo mogli nositi, nismo znali rukovati, nismo znali što s njom. Sporazum s Eisenhowerom i njegovim savjetnicima je bio u svrhu potpisivanja ugovora s njima, ugovora o nemešanju i pristupu svoj tehnologiji koju smo mogli dobiti od njih.

Kupili smo vrijeme da vidimo što možemo u vezi toga kasnije. To je bila osnova ugovora. Uslijed toga, došao je veliki broj vanzemaljaca i eventualno su postali dio Phoenix projekta. Oni su planirali unaprijed. Nismo znali što smjeraju.

Gledam unatrag, tada to nismo znali. Oni su planirali unaprijed. Znali su što rade. Usmjeravali su i manipulirali Phoenix projektom. Nisu očekivali da će se to tada prekinuti. Siguran sam da su predvidjeli nastavak kroz sljedeće desetljeća, barem kroz 90-e. Dakle, zbog određenih ljudi, koji su iznenada, oprostite na izrazu, “vidjeli svjetlo,” postali religiozni, ili tako nešto, što ih je obuzelo, Duncan i nekoliko drugih zavjerenika su odlučili uništiti stanicu.

Razlog je bio to, jer su ono što su vidjeli, doživjeli kao veliko zlo. Znao sam za to. Odlučio sam da ne sudjelujem u destruktivnom dijelu plana. Ali oni su radili na svoj ​​način. Stavili su poseban implantat u Duncanovu glavu, tako da kada smo originalni Duncan Cameron i ja kao Edward Cameron, prošli iz Philadelphia eksperimenta i nastavili kroz stanicu (trajalo je 12 sati) i vraćeni smo na Eldridge; zatim je Eldridge vraćen u 1943. U toj točki, ta faza je završena i vremenska petlja je zatvorena.Zatim se pojavila rečenica, “Sada je vrijeme” i Duncan je oslobodio tu stvar iz svoje podsvijesti, prema stroju.

Odašiljač (koji je do tog vremena već imao svoju osobnost) je stvorio veliku zvijer, čvrstu trodimenzionalnu 4-4,5 metra visoku, i ona je doslovno izišla iz podsvijesti. Kretala se okolo uništavajući zgrade i ljude, i otkrivena je dok je pokušavala da se probije u radarski toranj. Toranj je bio prečvrst da ga probije. Jedini način da je zaustave bio je uništiti odašiljač, i to su učinili. A zvijer je isparila u neki drugi realitet.

Nadamo se, ako se projekt obnovi, da će biti korišten ispravno prije nego neispravno, kako je bilo u prošlosti, jer mislimo da postoje jako dobre mogućnosti uporabe Montauk projekta. U široj perspektivi, možda ga je bolje ostaviti zakopanog. Samo vrijeme može pokazati što će se dogoditi, i da li ću više igrati ulogu u tome. Nisu me tražili. Ne žele. Sve što možemo je, nadati se najboljem u budućnosti, i da će greške iz prošlosti biti sagledane, i da će nekako budućnost stoga biti bolja u smislu da smo razumjeli probleme s kojima smo se susreli.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(ivantic.net,youtube/uredio:nsp)

Nema ničeg uzbudljivijeg od traganja za tzv. Vremenskim strojem, spravom koja bi nas na pritisak gumba odvela u daleku prošlost ili, još bolje, u daleku budućnost. Uz H.G. Wellsa i njegov legendarni roman ima niz urbanih legendi o tome kako su neke grupacije uspjele ovladati tehnikom putovanja kroz Vrijeme i tako pronikle u nezamislive tajne

Postoji video kazeta na kojoj su zabilježene informacije o pokusima u Philadelphiji i Montauku koje bi, ako su točne, mogle izmijeniti tijek povijesti.

Na kaseti se nalazi intervju načinjen u nečijem domu na Long Islandu. Troje ljudi je sjedilo i razgovaralo o eksperimentu u Montauk, a među njima je bio i Preston Nichols, poznat po pokusima s putovanjem kroz vrijeme.

Napomene o eksperimentu u Philadelphiji

Philadelphijski eksperiment, poznat još i kao Projekt Duga, dugo je bio tema kontroverzi i rasprava. To je bio pokušaj mornarice da napravi brod koji ne bi mogao biti detektiran magnetskim minama niti radarom.

Također je bilo riječi o projektima koji su uključivali eksperimente sa nevidljivošću i kontrolom uma. Istina o ovom projektu nikad neće biti objavljena u javnosti.

Međutim, rezultati ovih eksperimenata su bili mnogo drugačiji i opasniji nego što je mornarica očekivala. Iako priča djeluje suviše bizarno da bi bila točna, previše slučajnosti upućuje na njezinu istinitost. Postoje lude priče o ovom zloglasnom eksperimentu: glasine o ljudima koji su bili ‘zamrznuti’ u vremenu mjesecima, o ljudima koji su putovali kroz vrijeme itd.

Nikola Tesla je 1930. umiješan u skupinu koja je eksperimentirala s kretanjem kroz vrijeme i prostor. Početkom tridesetih godina, Sveučilište u Chicagu je istraživao mogućnost nevidljivosti upotrebom struje.

Ovaj projekt je 1939. premješten u Prinstonov institut naprednih studija, nedaleko od Philadelphije . Tamo su uspjeli učiniti nevidljivim – manje objekte. Predstavili su ovu tehnologiju vladi. Pošto je rat bio u tijeku, vojska je željela da se istraživanja nastave u tom smjeru.

Tesla je došao do istog zaključka kao i Einstein, a to je da razvitak ove tehnologije ne bi bio korišten za dobrobit čovječanstva.

Vlada je 1943. provela test koristeći domaće životinje na brodu USS Eldridge u luci Norfolk. Životinje su postavljene u kaveze i brod je načinjen nevidljivim. Međutim, kada je brod ponovno materijaliziran, mnoge životinje su nestale ili su im ostali tragovi radijacije i opeklina. Tada se nisu održali testovi s ljudima.

Ipak, tvrdi se da je 12. kolovoza 1943. izvršen test sa ljudima bez njihovog znanja. Brod je nestao i sve se činilo u redu. Drugi pak tvrde da se eksperiment dogodio 28. listopada, a neki dokazi to i potvrđuju.

U ratnom dnevniku USS Eldridge-a piše: Eldridge je ostao u New Yorku i Long Islandu do 16. rujna, kada je krenuo za Bermude. Od 18. rujna do 15. listopada, prošao je kroz razne testove. On je 18. listopada krenuo za New York i tamo je ostao do 1. studenog. Od 1. do 2. studenog je išao ka Norfolku, a 3. studenog je pošao za Casablancu. Elridge je stigao u Casablancu 22. studenog i ostao tamo do 29. studenog, kada je ponovo pošao za New York.

Ovo nije čitav sadržaj zapisnika, već je dati naglasak na razdoblje kada se navodno dogodio eksperiment (28. listopad kao gore navedeno).

Reklo bi se da mornarica nikad nije izvršila te eksperimente, ali vlada je poznata po zataškavanju projekata zbog nacionalne sigurnosti. Primjer takve situacije je projekt Manhattan, tj. izgradnja atomske bombe, o čemu se nije pričalo dok nije postalo očito.

Mornarica je u potrazi za vjerodostojnim odgovorom sugerirala da je Philadelphijski eksperiment pobrkan s pokusima za razmagnetiziranje (maskiranje vidljivosti u odnosu na magnetske mine).

Ipak, brod nije bio u luci 4 sata, a ne par minuta. Prema legendi, brod je transportiran kroz vrijeme i prostor.

Nakon četiri sata se brod pojavio na svom mjestu sa zelenom izmaglicom na palubi. Neki mornari su djelovali ludo, drugi su bili bolesni, treći su doživjeli srčani udar. Neki su umrli, drugi su postali dio broda. Prema nekim izvještajima, ljudi su prosto nestali i nikada ih više nisu vidjeli.

Ali gdje se brod nalazio 4 sata? Neki kažu da je otputovao 40 godina u budućnost i završio u Montauku, New York.

Mornarica je sve negirala i rekla da su se ljudi izgubili na moru. Možda će se jednog dana saznati istina.

Mornarica je provela još jedan eksperiment na USS Timmerman-ovoj elektrani pedesetih godina. Pojavila su se svjetla od pražnjenja. Ova svjetla je ugledao Carlos Miguel Alende koji je odmah obavijestiti znanstvenu zajednicu. Mornarica vjeruje da je Alende pobrkao taj eksperiment sa Philadelphijskim eksperimentom.

Carlos Miguel Alende, poznat i kao Carl Allen, bio je čudan čovjek. On se 14. srpnja 1942. godine pridružio marincima, a 21. svibnja 1943. godine je otpušten. Zatim se pridružio trgovačkom brodu SS Andrew Furuseth, s kojeg je navodno video transportiranje Eldridge-a u Norfolk iz Philadelphije i obrnuto za nekoliko minuta.

On je o tome pisao u svojim pismima dr. Jessupu. Dopisivanje je trajalo neko vrijeme dok dr. Jessup nije odustao od svega jer nije mogao naći nikakve druge tragove, misleći da je u pitanju prijevara.

Jedan mučan trag se ipak pojavio

Dvije mornara su šetala parkom kada im je prišao unezvjeren čovjek. On im je ispričao fantastičnu priču o eksperimentu u kojem su mnogi članovi posade umrli. On tvrdi da su sve preživjele članove proglasili ludima. Jedan mornar je povjerovao u priču i kontaktirao dr. Jessupa, ispričavši mu priču.

Iako je ovo djelovao kao bitan trag, dr Jessup nije uspio učiniti ništa, a primijetio je i da mu se reputacija u znanstvenoj zajednici pogoršava. Vjerujući da postoji drugi svemir bolji od ovog, dr. Jessup je na kraju izvršio samoubojstvo 20. travnja 1959. godine. Neki vjeruju da ga je ubila vlada kako bi zataškala eksperimente.

 Kratko nakon njegovog samoubojstva, pojavio se veliki trag. Taj trag je bio čovjek po imenu Alfred D. Belek.

Belekova priča je još bizarnija od Alendeove. On je tvrdio da su ga transportirali kroz vrijeme u budućnost i da mu je tamo mornarica isprala mozak. Zbog toga je postao uvjeren da se zove Alfred Belek, a ne Edward Cameron, kako mu je bilo pravo ime.

Belek ima doktorat iz fizike, tako da ima nekog tehničkog iskustva. Radio je 30 godina kao elektroinženjer tako da se njegovo znanje ne može baš zanemariti.

On je tvrdio da je tehnologija korištena u Philadelphijskom eksperimentu dobivena od vanzemaljaca.

Belek je također tvrdio da su dr. Albert Einstein, dr. John von Neumann i dr. Nikola Tesla bili uključeni u projekt. Neka kontroverza se podigla oko sudjelovanja Tesle pošto je on umro u New Yorku 7. siječnja 1943., dva mjeseca nakon početka projekta.

Princip koji stoji iza Philadelphijskog eksperimenta jeste “Teorija ujedinjenog polja”. Prema ovoj teoriji, gravitacija i magnetizam su spojeni na isti način kao masa i energija u jednakosti mase i energije (E = mc2).

Einstein nikad nije riješio “Teoriju ujedinjenog polja”, ali sama priroda Philadelphijskog eksperimenta sugerira drugačije. Moguće je da je ova teorija postala vladina tajna, pa čak i da je iskorištena za put u svemir bez rakete.

Teslini tornjevi ključni u eksperimentu

Nema puno informacija o tehničkim podacima eksperimenta. Osnovni dizajn uključivao je dva Teslina tornja (elektromagneta) postavljena na oba trupa broda. Tornjevi su uključivani na određeni način pri čemu je nastajala toliko jaka magnetska sila da je iskrivila samu gravitaciju.

Rick Anderson, međutim tvrdi da ima neke informacije na ovu temu. On tvrdi da su četiri RF odašiljača fazno postavljeni kako bi proizveli rotirajuće polje. On kaže da su umjesto dva tornja korištena četiri tornja koja su pokretala dva generatora. Neki znanstvenici čak vjeruju da su nuklearna magnetska rezonanca i Philadelphijski eksperiment povezani.

Drugi znanstvenik, Aleksandar S. Fraser vjeruje da eksperimenti ipak nikada nisu vršeni uz pomoć elektromagnetizma, već uz pomoć termalnih polja. Ta termalna polja su mogla izazvati optičku iluziju kojoj je prisustvovalo nekoliko svjedoka. Što se tiče nestajanja Eldridge-a, poznato je da neki vremenski uvjeti u oceanima uzrokuju i nestajanje otoka. Treći znanstvenik pak vjeruje da su korišteni zvučni i ultrazvučni valovi.

Zvučni valovi su mogli izazvati pojavu ‘zračne deke’ oko broda, što se poklapa s izvješćima. Mnogo eksperimenata s ultrazvučnim valovima je rađeno četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, tako da postoji velika mogućnost da je Philadelphijski eksperiment jedan od njih.

Jaka zvučna polja su poznata po tome što loše utječu na ljude, što se također poklapa s izvješćima. Smatra se da je zelenu izmaglicu oko broda uzrokovala sonoluminescencija, pojava povezana s ekscitacije okolne vode pomoću jakog ultrazvuka.

Činjenica je da Eldridge nije funkcionirao kako treba nakon ovog eksperimenta. Ono što je najgore u cijelom slučaju su nuspojave koje je iskusila posada. Neki svjedoci, poput Alendea i Beleka, tvrde da se materija promijenila i da su ljudi mogli prolaziti kroz objekte. Kada je polje nestalo, oni su ostali zaglavljeni u pregradama ili podu. To je bio užasan prizor i mornari su nakon toga navodno poludjeli.

Neki od njih su uspjeli kontrolirati svoje ludilo. Priča se da je jedan čovjek sjeo sa svojom ženom i djetetom da večera, a zatim je prosto ustao od stola, prošao kroz zid i nikada ga više nisu vidjeli.

Zaglavljivanje posade nakon eksperimenta

Ipak, najgori učinci su bila ‘zaglavljivanja’. Zaglavljena posada je postala nevidljiva i nije mogla pričati niti dodirivati druge ljude neko vrijeme. O ovome je Alende pisao u svojim pismima dr Jessupu. Ovo zaglavljivanje je postalo poznato kao Zamrzavanje i trajalo je od nekoliko minuta do nekoliko sati, oštećujući psihu. Čovjek se mogao izvući samo ako bi ga drugi članovi posade izvukli iz tog stanja dodirnuvši ga. Zamrzavanje je moglo potrajati i nekoliko mjeseci što se nazivalo Duboko zamrzavanje.

Tijekom tog vremena, čovjek je bio potpuno svjestan okoline, ali nije mogao ništa učiniti. Duboko zamrznute su mogli uočiti samo drugi članovi posade. Potrebna su samo dva dana da čovjek potpuno poludi pri Dubokom zamrzavanju. Čovjek koji je bio zamrznut 6 mjeseci je već bio potpuno lud kada su ga izvukli.

Philadelphijski eksperiment je postao saga puna čudnih dešavanja i slučajnosti. Napominje se da je Alende vjerovao da je mornarica bila svjesna nuspojava koji su se pojavili kod posade.

Kada je pun izvještaj eksperimenta predan Kongresu, članovi su bili toliko užasnuti da su odmah raspustili projekt. Međutim, istraživanje je nastavljeno u okviru projekta Montauk ili projekta Phoenix, koji je vodio dr. John von Neumann.

Projekt Montauk se uglavnom bazirao na tome kako um reagira na međudimenzionalna putovanja. Von Neumann je navodno pokušao povezati kompjutere sa umovima i uspio u tome. Koristeći tu vezu, on je mogao utjecati na tuđe umove, otvorivši na kraju vremenski portal u 1943. godinu u vrijeme Philadelphijskog eksperimenta.

Čak je tvrdio da um može stvoriti materiju u bilo kojem trenutku vremena. Također je tvrdio da je poslao čovjeka po imenu Preston Nichols na put kroz vrijeme, što je zapravo i potvrdio Duncan Cameron 1985. godine. Mnogi ljudi vjeruju da projekt Montauk još uvijek traje.

Čitav scenarij je pun pitanja na koja vjerojatno nikada nećemo dobiti odgovor.

Nakon mnogo godina istraživanja, nisu pronađeni nikakvi službeni dokumenti koji podupiru tvrdnju o pokusima s nevidljivošću ili teleportacijom, a koji uključuju brod mornarice niti Philadelphiju ili neku drugu lokaciju.

Zavjet šutnje o ovom eksperimentu je proveden kroz sve institucije SAD-a.

FILM: Eksperiment Philadelphia

The Philadelphia Experiment (1984.)
Na osnovu ovog eksperimenta, snimljen je istoimeni hollywoodski film.

Sinopsis: Američka vlada radi na tajnom projektu čija nuspojava je otvaranje vremenskog portala koji dva pripadnika njihovog tima šalje 41 godinu u budućnost.

Uz ‘Povratak u budućnost’ ovo je možda i najpoznatiji time-travel film osamdesetih no za razliku od prvospomenutog ‘Eksperiment Philadelphia’ je navodno baziran na istinitim događajima. Iako se tako reklamira jasno je da je riječ o marketinškom triku (‘istiniti događaj’ je pod navodnicima).

Godina je 1943. Američka vojska provodi supertajni eksperiment s ciljem sakrivanja svojih brodova neprijateljskim radarima. Skupina stručnjaka sprema se započeti sa završnom fazom eksperimenta u luci u Philadelphiji. Nešto naravno pođe po zlu te se na sveopće iznenađenje otvara vremenski portal u 1984. godinu. Članovi istraživačkog tima David (Michael Parè) i Jimmy (Bobby Di Cicco) tako završavaju u osamdesetima.

U desetljeću čudnih frizura, flipera i sintersajzera upoznaju Davidovu buduću ljubav Alilison (Nancy Allen iz ‘Robocopa’) koja naravno ne može povjerovati u njihovu nadasve neobičnu priču. Uskoro će se naći u bijegu od vojske, policije i u utrci s vremenom u potrazi za nestalim portalom kako bi se vratili u svoje vrijeme prije nego što naprave nered u budućnosti.

Iako se nekim filmovima iz pre-CGI osamdesetih ne može osporiti visoka razina specijalnih efekata ovo definitivno nije jedan od njih. Ne smijemo zaboraviti kultnog horor režisera Johna Carpentera koji potpisuje produkciju ovog naslova.
 
(conspiracycentral.com, youtube.com/uredio i preveo: nsp)

Teoretičari zavjera i forumaši u regiji već tjednima govore o mogućnosti da iza velikih vremenskih promjena i neprilika, kako na Balkanu, tako i u cijelom svijetu, još jedan puta stoji HAARP sustav

Što je HAARP sustav i kakva pozadina stoji iza njega odlučili smo provjeriti sukladno dostupnim informacijama i literaturi teoretičara zavjere, poput dr. Nick Begich-a, brata poznatog američkog političara hrvatskih korijena i senatora s Aljaske, Mark Begich-a.

HAARP – Program Aktivnog Auroralnog Istraživanja Visoke Frekvencije

HAARP iliti High Frequency Active Auroral Research Program (Program Aktivnog Auroralnog Istraživanja Visoke Frekvencije) po službenom izvješću promatra ionosferu sa željom manipulacije iste zbog kreacije nove generacije radio signala i nadzora planete. Istraživanje je započelo 1993. a prvi službeni signal sa svrhom izmjene ionosfere je došao, što je znakovito, na dan prvog potresa u japanskoj Fukushimi. Cijeli koncept možemo povezati s tri znanstvenika hrvatskog podrijetla – Nikolom Teslom, Andrijom Puharićem i već spomenutim Nickom Begichem.

Nikola Tesla i ionosfera

Već najmanje stotinu godina znanstvenici vjeruju da bi otkriće prirodnih procesa u zemljinoj ionosferi moglo olakšati i unaprijediti komunikaciju, kako međudržavnu tako i interplanetarnu putem SETI komunikacijskih sustava. Prvi koji je došao do zaključka da manipulacija zemljine atmosfere može dovesti do manipulacije atmosferskih prilika i neograničene energije je svima poznati Nikola Tesla. Projekt Colorado Springs je pionirski uradak manipulacije munjama i preteča današnjeg HAARP-a, dok je projekt Wardenclyffe trebao biti konkretizacija svega s velikom antenom, bežičnom električnom energijom i strojem kojeg su Teslini najbliži suradnici nazivali ‘Doomsday machine’ (Aparatura sudnjeg dana).

Iako je prvotni projekt u Coloradu u medijima okarakteriziran velikim neuspjehom Tesla nije tako mislio, a to mišljenje nisu dijelili niti kontroverzni bankar J.P. Morgan i znanstvenik George Westinghouse koji su svim silama željeli novu prezentaciju moći. Poput svojih kolega Rothschilda i Rockefellera financirao je obje strane u tzv. električnom ratu između Tesle i Edisona gdje je navijao za drugonavedenog, no isto tako mudro priznao nadmoć prvoga. Westinghouse je pak novac vješto zarađivao konkretizacijom Tesline izmjenične struje i izgradnjom elektrane na Niagari.

Montauk projekt

Iako pravih dokaza nema, projekt Tesline zrake je započeo već tijekom drugog svjetskog rata, a nastavio se putem tzv. Montauk projekta. Na stotine bivših dužnosnika danas svjedoči tome da je Teslina tehnologija atmosferskih signala korištena kao oružje za manipulaciju ljudskih moždanih valova. Pranje mozga, kreacija savršenih ubojica i ‘gledanje na daljinu’ su logično usmjerenje tijekom hladnog rata, no jedan dio skupine je smatrao da je budućnost u manipulaciji vremenskih prilika i dizajnu katastrofa koje će mijenjati ekonomsku sliku svijeta, balans moći, kao i centralizaciju kontrole. Montauk baza desetljećima je bila skrivana i ignorirana kao stvarna snaga vojske i vlade SAD-a javnosti je potpuno priznata tek sredinom osamdesetih godina, a vrata je otvorila 2002.

Jedno drugo iznimno interesantno istraživanje dolazi u javnost iz samog srca Montauka. Dr. Andrija Puharich, Hrvat po podrijetlu, za američku vladu vrši brojne pokuse na moždanim valovima ljudi, a među njima su najpopularniji Uri Geller i Peter Hurkos koji su ovladali telekinezom. Između ostalog otkriva da ako ljude izložimo frekvenciji od 7,83 Hz, frekvenciji kojom prirodno vibrira Zemlja, ljudi dobivaju samo pozitivne osjećaje. Prepuštanje frekvenciji od 10,8 Hz izaziva nasilje kod subjekata, dok frekvencija od 6,6 Hz stvara depresiju. Te frekvencije se, po njemu, mogu isprovocirati putem atmosferske manipulacije.

1958. savjetnik Bijele kuće za vremensku modifikaciju Howard T. Orville prvi puta spominje službena nastojanja vlade da ‘elektroničkom zrakom ioniziraju ili deioniziraju određeno područje’. Osam godina kasnije poznati znanstvenik Gordon MacDonald meteorološko ratovanje vidi kao ideal budućnosti pošto se ‘malim energetskim resursima mogu pobuditi veliki energetski izboji za napad’. Od tada pa sve do HAARP-a projekt odlazi ‘iza zavjese’, gubi se svaki trag uključenim inženjerima i dokumentaciji.

Eastlund i licenca #4.686.605

Znanstvenik Bernard Eastlund se smatra kreatorom HAARP-a jer ga je 1987. patentirao pod brojem licence #4.686.605 i nazivom ‘Metode i aparati za atmosferske promjene’. Isti čovjek je patentirao i fuzijsku baklju koja bi teoretski mogla razdvajati materijale na ‘korisne’ i ‘smeće’, što bi pomoglo u, recimo, razdvajanju urana iz nuklearnog otpada. Takva baklja bi u kombinaciji sa HAARP mašinerijom doslovno mogla poput neutronske bombe uništavati civilizacije i za sobom ostavljati jedino korisne rude. HAARP službeno počinje s radom 1993., globalna mreža je osnovana 2007., dok je prvi signal u svemir službeno poslan na dan japanske katastrofe.

Mogućnosti koje projekt pruža su gotovo nevjerojatne, kao i implikacije – utjecaj na raspoloženje masa, pranje mozga, snažne seizmičke aktivnosti, superjak radarski signal, nepoznata mogućnost komunikacije, stvaranje supermunja, bežična i nepresušna energija, megatsunamiji, tornado i manipulacija meteoroloških uvjeta, stvaranje superholograma… Čak niti rukovoditelji projekta neće izbaciti neke optimistične primjene – bolji nadzor čovječanstva ili bolja komunikacija u vojne svrhe. Primarni cilj projekta HAARP na papiru bio je da američkoj mornarici omogući sigurnu komunikaciju s podmornicama na svim krajevima planete jer stvaranjem mlaza elektriciteta koji bi iz ionosfere doveo na polarnu kapu formirala bi se vibrirajuća umjetna antena za slanje elektromagnetskih zračenja u bilo koji kraj svijeta.

Begich i mutna pozadina HAARP-a

Dr. Nick Begich prvi je ponudio ‘pravi’ smisao HAARP-a uz konkretne dokaze. On smatra da usmjerena zraka iz različitih postrojenja doslovno prokuhava atmosferu elektromagnetskim svojstvima. Dakle, ovaj stroj čini upravo suprotne funkcije od radio-teleskopa, odašilje signale umjesto da ih prima i time grije ionosferu čime se elektromagnetski valovi odbijaju na određeno usmjereno područje koje je tada podložno manipulaciji. Određeni tajni vojni dokumenti do kojih je autor došao otkrivaju ‘da HAARP koristi ionosferu u tajne svrhe za Ministarstvo obrane’. Jedna od bitnih stavki u službenim dokumentima o ovom projektu (koju možete naći i na službenoj stranici) je ‘(HAARP)… može poslužiti kao alat za geofizičko sondiranje u potrazi nafte, plina i minerala na velikim područjima’. Ostali kritičari poput Clare Zickuhr tvrde da su ova stavka i sve ostale službene samo izlika za vojno ‘grlom u jagode’ pošto po njezinim tvrdnjama niti vojska u startu nije pojma imala koje su sve implikacije ataka na ionosferu.

Sama izgradnja projekta je krenula od strane ARCO Power kompanije koja je kupila patent direktno od Eastlunda. Tada se događa ono što je zapravo posve normalno u svim bitnijim projektima u SAD-u (facebook, youtube, google…). ARCO prodaje svoj udio kompaniji E-Systems, jednoj od glavnih CIA-inih kooperanata, da bi istu otkupio Raytheon koji je Eastlundovom patentu dodao vlastitih dvanaest, čime je HAARP i faktički postao snažan instrument ministarstva obrane. Tim posljednjim potezom projekt je u potpunosti napustio privatni sektor i postao isključivo dio vojne sile te je danas zapravo nemoguće ustvrditi potpuni a i približni opseg djelovanja. Zanimljivo, pri prvotnoj prodaji, odnosno ustupanju prava na projekt, ARCO je ostao vlasnik mogućeg otkrića bežične električne energije putem projekta na što treba svakako obratiti pozornost jer smo možda svjedoci novog monopolista na čelu svjetske energetike. Tako je ARCO od relativno manje poznate niskotarifne naftne kompanije 2004. godine postao dio BP-a (British Petroleum).

Zaključak

Znanstvenici koji sudjeluju u otvorenoj kritici HAARP-a tvrde da ovaj uređaj ima opasno djelovanje po zemljin magnetski omotač i da će sve pokrenuti promjenu polova, a također su uvjereni da mašinerija neće trajno oštetiti ionosferu već mu je ona samo medij ili alatka do pravih namjera koje su višestruke. Ako magnetsko polje promatramo kao paukovu mrežu onda je HAARP poput insekta koji je zabijanjem trese što nedvojbeno ima učinak na površinu i unutrašnje slojeve planeta s kojima je ionosfera u nekoj vrsti simbiotske veze. Dakle, ovako ne bi mijenjali vremenske prilike nego bi stvarali potrese, tsunamije i slične nepogode.

Manjim signalima poslanima u Van Allenov pojas bi pak mogli kontrolirati vrijeme. Stoji li HAARP sustav iza vremenskih nepogoda u regiji vjerojatno ipak nećemo doznati, a analitičari sve vežu uz ‘globalno zatopljenje’. Je li u pitanju zbilja ovaj fenomen, vrijeme će pokazati dok će teoretičari zavjere držati stranu uz HAARP, chemtrailove i ostale više nego kontroverzne vojne i znanstvene projekte.
 
 
(dnevno.hr, youtube.com/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software