Godine 1241. velika mongolska vojska, koja je dotad već osvojila pola svijeta, upala je u Mađarsku i Poljsku i porazila tamošnje vojnike

No samo godinu poslije, iako većeg otpora nije bilo na vidiku, Mongoli su iznenada odustali od daljnjeg pokoravanja Europe, spakirali se i vratili nazad. Povjesničari uglavnom nagađaju zašto

Nova studija međunarodnih znanstvenika, temeljna na proučavanju godova, ukazuje da su Mongole na povlačenje natjerale hladnoća i vlaga.

Godine 1206. plemenski ratnik Džingis-kan krenuo je iz sjeverne Mongolije u osvajanje svijeta. Njegova bezobzirna taktika pokoravanja i lojalne konjaničke horde brzo su pregazile Aziju.

Kada je Džingis-kan umro 1227. svom je sinu Ogotaju ostavio teritorij od istočne Kine do istočne Europe i sjeverno od Irana. Ukupna površina carstva bila je 28 milijuna četvornih kilometara.

‘Bez obzira mjeri li se količinom osvojenih zemalja, površinom okupiranog teritorija ili brojem pokorenih stanovnika, Džingis-kan je osvojio dvostruko više nego ijedan drugi čovjek u povijesti‘, napisao je povjesničar Jack Weatherford.

Ogotaj je nastavio očevim stopama i krenuo u osvajanje Europe. Ali kada im je zapadna Europa bila na vidiku, a ugarski kralj Bela IV. već pobjegao iz svoje palače u Pešti, nezaustavljivi val mongolskih pobjeda iznenada je prestao sam od sebe.

Povjesničari su samo mogli nagađati zašto, jer su pisani zapisi s mongolske strane iznimno rijetki. No znanstvenici su pokušali riješiti zagonetku koristeći se drugačijim izvorima: godovima stabala.

Ta ‘drvena kronika’ može otkriti dugogodišnja sušna ili vlažna razdoblja, ‘a to pak može objasniti je li došlo do reduciranja područja za ispašu i smanjene pokretljivosti mongolske konjice’, rekao je Nicola Di Cosmo, povjesničar s Princetona, vodeći autor studije koju je objavio u časopisu Scientific Report. S njim je radio i Ulf Buntgen, klimatolog iz švicarskog Saveznog instituta za šume, snijeg i krajolik (WSL).

Autori su analizirali stabla iz pet euroazijskih regija kako bi utvrdili kakva je bila klima tijekom mongolskih osvajanja. Naime, stabla su vrlo osjetljiva čak i na male klimatske promjene – u suhim razdobljima njihovi su godovi tanji što reflektira manjak vode i obrnuto, u vlažnim sezonama godovi su deblji.

Na osnovu te analize znanstvenici su zaključili da je u Mađarskoj i njezinoj okolici vrijeme bilo neobično hladno i vlažno pune tri godine, od 1238. do 1241. Mađarske su ravnice zbog toga u proljeće pretvorene u baruštine i močvare, što je nepogodan teren za kretanje tisuća konja na koje se za ratovanje i opskrbu oslanjala mongolska vojska.

A godina 1242., zadnja u mongolskim europskim pohodima, bila je posebno vlažna. To je uništilo usjeve i dodatno smanjilo mogućnost prehrane kanovih hordi. Mongoli nisu imali izbora nego vratiti se.

Autori zaključuju da mongolsko povlačenje iz Mađarske ‘pokazuje kako su male klimatske promjene utjecale na tako važan povijesni događaj’.

A možda je to i važna lekcija današnjim političarama kada ističu borbu s klimatskim promjenama – kao daih u povijesti nije bilo.
 
(tportal.hr)

Valjak promjera 7,5 metara i manja kugla pali su s neba u zabačenu mongolsku stepu 19. veljače. Prva službena reakcija o tome ima nadnevak 1. ožujka

Valjkasti čelični predmet promjera 7,5 metara i manji kuglastoga oblika pali su s neba u mongolskom predjelu Buren soum u pokrajini Tuv još 19. veljače.

Mongolska glasila o tome izvještavaju s nadnevkom 1. ožujka. Vijest je donio tim stručnjaka iz Ulan Batora zajedno s ostacima predmeta.

Na oplati se razabire broj 02728 pa u Mongoliji pretpostavljaju da je to jedan od 9000 satelita izvan uporabe koji nekontrolirano orbitiraju.

Predmet je pao u pusti stepski predio kroz koji povremeno prolaze nomadski stočari.

Za razliku od Mongolaca, globalna amaterska mreža Satsee, koja prati poznate satelite i vrlo je djelotvorna u otkrivanju vlasnika (i svrhe) nepoznatih orbitera koje uoče, još su u subotu objavili da je više članova pratilo letjelice 09052C i 35939 nekoliko sati prije nego su nestali nad Mongolijom i predvidjeli su da će “orbitalno željezo” ondje pasti.

Oni tvrde da su to dijelovi američke rakete nosača Boeing Delta-2 ispaljene lani 24. rujna iz Cape Canaverala.

Rakete su nosile pokusne uređaje vojne Agencije za raketnu obranu tzv. sustava STSS (Space Tracking and Suveillance System) za nadzor i praćenje balističkih projektila.

Ostaci su to druge od dvije rakete koje su u orbitu postavile instrumente koji se trebaju dokazati u budućim satelitima za nadzor potencijalno neprijateljskih arsenala i omogućiti njihovo pravodobno presretanje, ako budu ispaljene.

Pentagon nije komentirao događaj u Mongoliji koji su neki bili prenapuhali sve do toga da je ondje srušen NLO. To je, u osnovi i točno, sve dok nije razotkriveno o čemu je riječ.

NLO navodno stalno nadlijeće Mongoliju, ovo je jedan od starijih snimaka:
 

 
(vecernji.hr,youtube/uredio:nsp)

Tijekom povijesti, kanabis se proširio diljem svijeta krenuvši iz Azije kako bi pronašao svoj put do mnogih krajeva, donoseći svoju ljekovitost ali i duhovni značaj

Profesor geografije sa Sveučilišta u Kansasu, Barney Warf, u svom izvještaju navodi kako se u pred-moderno doba ponajviše koristio za ublažavanje bolova, primjerice kod poroda ili zubobolje kod Vikinga i srednjovjekovnih Germana.

Također dodaje kako je tvrdnja da je kanabis zla droga tek nedavno nadodan epitet, gledano kroz čitavu njegovu povijest, a činjenicu da je protuzakonit gleda kao povijesnu anomaliju.

Vjeruje se da se kanabis razvio na stepama srednje Azije, posebno u područjima današnje Mongolije i južnog Sibira. Prema podacima iz knjige “Kanabis: prvih dvanaest tisuća godina”, povijest uporabe kanabisa seže unazad čak 12.000 godina, čime predstavlja jednu od najstarijih kultiviranih biljaka. Warf dodaje kako je vjerojatno rastao u odlagalištima pretpovijesnih lovaca i skupljača, bogatim nutrijentima.

Spaljene sjemenke kanabisa su pronađene u grobnim humcima u Sibiru koji datiraju iz 3000. godine p.n.e., a neke od grobnica plemenitih ljudi pokopanih u Xinjiang regiji Kine i Sibira iz 2500. godine p.n.e. su sadržavale i velike količine mumificiranog psihoaktivnog kanabisa. U drevnoj Kini, i konoplja i psihoaktivni kanabis su se naširoko koristili, a prvi zapis o korištenju kanabisa kroz medicinsku primjenu datira iz 4000. godine p.n.e..

Prema knjizi “Arheologija Koreje”, priobalni su poljoprivrednici donijeli kanabis iz Kine u Koreju, oko 2000. godine p.n.e. ili čak ranije. U Južnu Aziju je stigao između 2000.i 1000. godine p.n.e. kada su područje naselili Arijci, skupina koja je govorila arhaičnim indo-europskim jezikom. Počeo se naširoko koristiti u Indiji, gdje je slavljen kao jedno od “pet kraljevstva biljaka … koje nas oslobađaju od tjeskobe”, kako kaže jedna drevna pjesma iz Veda.

Na Bliski Istok je kanabis stigao između 2000. i 1400. godine p.n.e., a vjerojatno su ga koristili Skiti, koji su ga donijeli u jugoistočnu Rusiju i Ukrajinu, tijekom svojih okupacija. Germanska su ga plemena donijela u Njemačku, odakle je došao do Britanije tijekom 5. stoljeća s anglosaksonskim invazijama. Sjemenke kanabisa su pronađene u ostacima vikinških brodova koji datiraju iz sredine devetog stoljeća, a tijekom sljedećih stoljeća, kanabis putuje kroz Afriku, u Južnu Ameriku stiže u 19. stoljeću, odakle putuje dalje na sjever.

Nakon ovog dugog putovanja, u SAD stiže početkom 20. stoljeća, točnije stiže na jugozapad SAD-a iz Meksika s imigrantima koji su bježali tijekom meksičke revolucije. Warf navodi da je do predrasuda o kanabisu u SAD-u došlo zbog njegovih konzumenta, Meksikanaca, koje su zapravo odraz prikrivenih rasističkih stavova.

Treba znati da biljka Cannabis sativa. ima dvije glavne podvrste, Cannabis sativa subsp. indica i Cannabis sativa subsp. sativa. Američki zakoni nikada nisu priznavali razliku između takozvane industrijske konoplje i indijskog kanabisa koji ima psihoaktivna svojstva, te je biljka stavljena izvan zakona u Utahu 1915. godine, a do 1931. godine je postala ilegalna u 29 država. 1930., Harry Aslinger je postao prvi povjerenik Saveznog zavoda za narkotike (FBN) i poduzeo je sve moguće kako bi kanabis postao ilegalan u svim državama. Godine 1937., posjedovanje kanabisa je postalo kriminalno djelo u cijelom SAD-u.
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:nsp)

Iako se još ne zna kakva organizacija želi postati SCO, koji zasad okuplja šest zemalja, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci

Već u samom imenu Šangajske organizacije za suradnju (Shangai Co-operation Organisation, SCO), koja je nazvana po jednom kineskom gradu, jasno je čije će interese uglavnom promicati.

Okuplja šest zemalja: Kina, Kazahstan, Kirgistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan, a iako pokušava postati dominantna sigurnosna institucija u regiji, njezino su podrijetlo i ciljevi uglavnom kineski. Zato, sa zapadnjačke točke gledano, zabrinjava što se zemljama članicama spremaju postati Indija, Pakistan i Iran. Uspon svojevrsnoga kineskog NATO pakta, u koji eto ulaze čak i američki prijatelji poput Indije i Pakistana, čini se prilično izvjesnim. Bez obzira na to što još nije potpuno jasno kakva organizacija želi postati SCO, koji je osnovan 1996. a do primitka Uzbekistana u članstvo 2001. nazivao se Šangajska petorka, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci.

Sredinom rujna SCO je u Dušanbeu, glavnom gradu Tadžikistana, održao svoj godišnji skup. Tamo je dogovorena i procedura širenja, isprva prema onim zemljama koje već imaju status promatrača. Indija i Pakistan mogli bi se pridružiti SCO-u već iduće godine, a Iranu je zasad zapriječeno pristupanje zbog sankcija UN-a. Jedan drugi promatrač, Mongolija, demokratska je zemlja i već dugo izražava nespremnost prema pridruživanju nečemu što izgleda kao klub zemalja s autoritativnim režimima. Afganistan, još jedan promatrač, trenutačno ima i važnijih prioriteta od povezivanja u međunarodne organizacije. Inače, status dijaloškoga partnera imaju Bjelorusija i Šri Lanka, a organizaciju podržavaju Vijetnam, Laos, Kuba, Sjeverna Koreja, Venezuela te dvije međunarodno nepriznate države, odmetnute od Gruzije – Abhazija i Južna Osetija.

Kako napominje britanski The Economist, summit u Dušanbeu održan je tjedan dana nakon sastanka zemalja članica NATO-a u Walesu, što je ruskim i kineskom kolumnistima dalo povoda da pišu o “mentalitetu 20. stoljeća”, odnosno “hladnog rata” i “konfrontacije koja nadahnjuje NATO” te da se pohvale po čemu se to SCO razlikuje od onog što je ruski ministar vanjskih poslova nazvao “reliktom prošlih vremena”. ‘Partneri, ne saveznici’

U kolovozu ove godine SCO je održao najveće zajedničke vojne vježbe dosad, antiterorističku vježbu u kineskoj pokrajini Unutarnja Mongolija u kojoj je sudjelovalo više od 7000 ljudi. Pobornici inzistiraju na tome da SCO nije savez poput NATO-a, nego “partnerstvo”, bez primisli o mogućem suparništvu s nekom drugom organizacijom. A to baš i nije potpuna istina. SCO je uvijek bio eksplicite usmjeren protiv onoga što su općenito nazvali “trima snagama zla”, a to su terorizam, separatizam i ekstremizam.

U Kini su problem turkofoni Ujguri iz zapadne pokrajine Xinjiang, u Rusiji Čečenija, a članice iz središnje Azije imaju svoje probleme u dolini Fergana i na granicama s Afganistanom. Svih šest članica SCO-a suočeno je s islamskim ekstremizmom. Otud pravdanje kineskoga predsjednika Xi Jinpinga u Dušanbeu kako se SCO “mora fokusirati na borbu s vjerskim ekstremizmom i internetskim terorizmom”.

Kineski problemi s nasilnim ekstremizmom muslimanskih Ujgura nedavno su eskalirali, ujgurski militanti izvršili su niz napada u Xinjiangu i drugim dijelovima Kine. Bore se i u raznim džihadističkim skupinama, u plemenskim područjima Afganistana, primjerice. Prema nekim izvješćima, Ujgura ima i među borcima ISIL-a u Iraku i Siriji. Nedavno su četvorica Ujgura, navodno poveznaih sa ISIL-om, pritvorena na indonezijskom otoku Sulawesiju.

Ti su ljudi napustili Kinu i otputovali u Jugoistočnu Aziju. Jedan od kineskih uspjeha u srednjoj Aziji posljednjih godina bio je osiguranje suradnje s lokalnim vlastima u deportiranju ilegalnih migranata, mahom Ujgura, pa oni sada izlaze iz zemlje većinom preko Laosa i Tajlanda. Taj je uspjeh, ipak, više rezultat snažnije prisutnosti Kine, njezina gospodarskog udara na regiju i sklapanja trgovinskih sporazuma, nego značaja samog SCO-a. “Zemlje članice nalaze se na novom putu svile”, napomenuo je u Dušanbeu kineski predsjednik. No, prema ostvarenju sna o ekonomskom prosperitetu vode bilateralni odnosi između pojedinih zemalja, a ne priopćenja sa summita SCO-a.

Benefiti članstva

Ne gledamo li ga kao regionalni sigurnosni blok, nego kao napor u borbi protiv međunarodnoga terorizma i uspostavu čvršćih veza između susjednih zemalja, SCO zvuči manje opasno. U tom slučaju i privlačnost te organizacije Indiji i Pakistanu zvuči jasnije jer se povlačenjem snaga NATO pakta iz Afganistana otvara mogućnost nastanka novog vala nesigurnosti u regiji. Članstvo u SCO-u, doduše, zahtijeva neke troškove, ali i donosi benefit. Indiji se, primjerice, udvaraju i Kina i SAD. Članstvo u SCO-u toj će zemlji biti korisno za šepurenje neovisnom vanjskom politikom i odbijanjem da bude uvučena u protukineski blok. Za Kinu, a pogotovo za Rusiju, učlanjenje Indije i Pakistana bila bi višestruka blagodat.

SCO će tada manje izgledati kao pomalo ograničen klub fokusiran samo na središnju Aziju i steći će globalni značaj. Ipak, kao i u slučaju ostalih regionalnih skupina, širenje organizacije neizbježno će se platiti nižim stupnjem kohezije između država članica. Indija, čak i pod vodstvom snažnog lidera kao što je sadašnji premijer Narendra Modi, neće se osobito udobno smjestiti u taj autoritarni klub. Širenjem bi SCO mogao postati i manje utjecajan nego što je to sada slučaj. Zapravo, Rusija i Kina nisu sigurne koliko bi važan SCO trebao biti.

Četiri od šest zemalja članica također su članice Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, koju vodi Rusija. Usto, Rusija se nada širenju Euroazijskog gospodarskog saveza, osnovanom u svibnju ove godine, a zasad su mu pristupili Bjelorusija i Kazahstan. S druge strane, Kina je počela izdašno obasipati pažnjom jednu drugu organizaciju, pomalo nezgrapno nazvanu Konferencija za međudjelovanje i mjere povjerenja u Aziji (CICA).

Odbili promatrače

Pritom valja imati na umu kako bi potencijalni sukob između multilateralnih organizacija koje Kina zdušno promiče bio potpuni promašaj. Vodeća uloga Amerike u Aziji temelji se na brojnim bilateralnim sporazuma o sigurnosti i obilju pripadajućih multilateralnih institucija, a sve su one otvorene prema Kini kao potencijalnoj članici. Kina pak i sama stvara cijeli niz institucija (SCO, CICA, BRICS), Trilateralna komisija s Japanom i Južnom Korejom te Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP), ugovor o slobodnoj trgovini sa zemljama jugoistočne Azije, Indijom, Japanom, Australijom.

Zajedničke karakteristike su im da u njima Kina ima veliku, ponekad i dominantnu ulogu, te da Sjedinjene Države nisu dobrodošle, pa je tako odbijeno i njihovo primanje u SCO čak i u rangu promatrača. Kina ne samo da izaziva postojeći svjetski poredak: polako i naoko bez jasnih ciljeva ona gradi jedan novi.
 

 
 
(poslovni, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19324"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Od oko 200 zemalja koliko u svijetu postoji, samo 22 nikada nisu iskusile britansku invaziju, zaključak je nove studije koju su proveli sami Britanci.

Od zemalja koje su se tijekom povijesti, iz ovog ili onog razloga, našle na meti britanskih napada, samo mali broj je pretvoren u formalne kolonije.

Britanija je u doba kraljice Viktorije sebe ponosno zvala imperijom u kojoj sunce nikada ne zalazi. Ali, studija koja je nedavno provedena pokazuje da je njen istinski globalni doseg bio daleko širi nego što bi na temelju zemljopisnih karti moglo zaključiti.

Velika Britanija je, kad se zbroji, u nekom povijesnom trenutku napadala gotovo 90 posto svjetskih država.

Studija o kojoj je riječ predstavlja dio nedavno objavljene knjige All the Countries We’ve Ever Invaded: And the Few We Never Got Round To. “Sve zemlje koje smo ikada napali, i onih nekoliko koje nikada nismo”, koja je plod dvogodišnjeg rada i istraživanja autora Stuart Laycock-a. Studija na temelju mapa pokazuje da je Britanska imperija na svom vrhuncu vladala skoro četvrtinom svjetskog stanovništva.

Laycock je postojeće svjetske države razmatrao alfabetskim redom, provjeravajući je li britanska vojska ikada kročila na njihovu teritoriju, silom, uz prijetnju silom, na temelju ugovora ili za plaću, a obuhvaćene su bile i zemlje koje su se našle na meti britanskih gusara, privatnih vojski i naoružanih istraživača.

To je na popis stavilo i zemlje kao što su Kostarika, Ekvador i El Salvador, koje nisu imale gotovo nikakvih povijesnih veza s Britanijom, ali su kao dio španjolske imperije stalno bile na meti britanskih napada s mora, izvođenih sa znanjem i odobrenjem države.

Prva invazija u 2. stoljeću nove ere

Najranija invazija s Britanskih otoka izvršena je na kraju 2. stoljeća nove ere, na sjevernu Francusku, a među manje poznatima iz novije povijesti je, recimo, invazija na Island 1940. godine, kada je ova zemlja kao neutralna odbila ući u rat.

Mada je smatrao da dobro poznaje povijest svoje zemlje, Laycock tvrdi da je i sam bio bio “apsolutno zapanjen” ukupnim brojem do koga je na kraju došao.

Jedina zemlja za koju vjeruje da po broju invazija može mjeriti s Britanijom je njen susjed Francuska, koja je ujedno bila i meta najvećeg broja britnaskih napada tijekom povijesti.

Iznenađujuće koje su se zemlje našle na popisu ovih napadnutih zemalja:

• Kuba, gdje su 1741. godine, snage pod vodstvom admirala Eduard Vernona, upale na obalu kod zaljeva Guantanamo. On je preimenovao ovaj zaljev u Kamberled zaljev, prije nego što su bili prisiljeni pod neprijateljskim stavom lokalnih snaga i izbijanja bolesti među britanskim snagama napuste otok. Dvadest godina kasnije, Havana, veliki dio otoka zauzele su Britanske snage nakon vrlo krvave borbe.
• Island, invazija 1940. godine, nakon što je Island kao neutralan, odbio ući u rat na strani saveznika. Invazija od 745 marinaca, naišla je na protest islandske vlade ali ne i na otpor.
• Vijetnam, koji je iskusio invazije Britanije još u XIX stoljeću. Zadnja, 1945-1946. godine koja je bila posljedica britanske borbe nad komunistima.

Smatra se da je prvi put ovakav popis zemalja, uopće, i sastavljen. Gospodin Laycock, prethodno je objavio knjige iz rimske povijesti, a svoje neobično istraživanje započeo je nakon što ga je njegov 11-godišnji sin pitao koliko zemalja je Britanija napala.

Nakon gotovo dvije godine istraživanja gospodin Laycock je bio šokiran razultatima “bio sam potpuno zapanjen, jer sam mislio da sam relativno dobro povijesni informiran, ali postoje mjesta za koja mi nije palo na pamet da su bile predmet invazije Britanije. To me je šokiralo, rekao je Laycock.

“Možemo napisati slične knjige i za ostale zemlje, mada bi popis bio daleko kraći, Amerikanci su kasnije počeli s ovim poslom, ali oni, zato, naporno rade na njemu u XX stoljeću”.

“Jedan drugi narod koji se najviše približio Britaniji u ovom poslu, je Francuska” rekao je gosp. Laycock-Shvaćam da ljudi mogu se ne slože s mojim istraživanjem, ali ja samo želim, da po ovom pitanju, potaknuti debatu”, dodao je.

U slučaju Mongolije, ne mogu se pronaći točni dokazi, ali moguće je da je i ona bila pod invazijom Velike Britanije, iako se sada nalazi na spisku 22 zemlje koje nisu bile napadnute.

Mongolija se našla zahvaćena nemirima nakon Ruske revolucije. Gospodin Laycock je našao dokaze o britanskoj vojnoj misiji u Rusiji oko 100 km od Mongolske granice, ali nije mogao utvrditi je li intervencija obuhvatila i Mongoliju.

Istraživanje sada navodi imena zemalja na temelju sadašnjih nacionalnih granica i imena. Mnoge invazije dogodile su se dok nisu promijenile svoja imena. Istraživanje je pokrilo 192 države članice UN, kao i Vatikan i Kosovo, koje nisu članice UN, ali su priznate od strane britanske vlade kao neovisne države.

Najranija zabilježena invazija je na Galiju, današnju Francusku, krajem II stoljeća. Tada je Britansku vojsku vodio Clodius Albinus koji je pokušao osvojiti carski prijestolje. Vojska je poražena 197 godine u Lionu.

Gospodin Laycock je još dodao: “Na jednoj razini, za Britance je nevjerojatno i začuđujuće, da je ovo dio njihove povijesti, ali na drugoj razini je jasno da je to dio povijesti na koji smo manje ponosni. Knjiga ne nudi bilo kakve moralne norme i presude u vezi naše povijesti. Ona je trebala da to predstavi na zabavan način. “

Zemlje koje nikada nisu bile predmet britanske invazije:

• 1. Andora
• 2. Bjelorusija
• 3. Bolivija
• 4. Burundi
• 5. Srednjoafrička Repubilka
• 6. Čad
• 7. Kongo
• 8. Gvatemala
• 9. Obala Bjelokosti
• 10. Kirgistan
• 11. Lihtenštajn
• 12. Luksemburg
• 13. Mali
• 14. Maršalovi Otoci
• 15. Monaco
• 16. Mongolija
• 17. Paragvaj
• 18. Sao Tome i Principe
• 19. Švedska
• 20. Tadžikistan
• 21. Uzbekistan
• 22. Vatikan

 

 
 
(vestinet, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16195"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Koliko hrane jedete u danu? U tjedan dana? Ako biste morali staviti svu svoju hranu za tjedan dana zajedno na stol , koliko bi vam prostora trebalo?

Gladni Planet: Što Svijet Jede dokumentira tjednu prehranu i prehrambena okruženja “tipičnih” obitelji iz raznih naroda diljem svijeta. Ona se temelji na izvornim izložbenim fotografijama
autora Peter Menzel-a i Vjera D’Aluisio-a koji je predstavio COPIA-američki Centar za vino, hranu i umjetnost u 2002.

Njemačka

Tjedna potrošnja za hranu: $ 500,07

Luksemburg

Tjedna potrošnja za hranu: $ 465,84

Kanada

Tjedna potrošna za hranu: $ 345 dolara

Severna Karolina, SAD

Tjedna potrošnja za hranu: $ 341,98

Japan

Tjedna potrošnja za hranu: $ 317,25

Italija

Tjedna potrošnja za hranu: $ 260,11

Velika Britanija

Tjedna potrošnja za hranu: $ 253,15

Kuvajt

Tjedna potrošnja za hranu: $ 221,45

Meksiko

Tjedna potrošnja za hranu: $ 189,09

Kina

Tjedna potrošnja za hranu: $ 155,06

Poljska

Tjedna potrošnja za hranu: $ 151,27

Gvatemala

Tjedna potrošnja za hranu: $ 75,70

Egipat

Tjedna potrošnja za hranu: $ 68,53

Mongolija

Tjedna potrošnja za hranu: $ 40,02

Indija

Tjedna potrošnja za hranu: $ 39,27

Ekvador

Tjedna potrošnja za hranu: $ 31,55

Mali

Tjedna potrošnja za hranu: $ 26,39

Butan

Tjedna potrošnja za hranu:  $ 5,03 

Čad

Tjedna potrošnja za hranu: $ 1,23

 
 
izvor: time.com,  dodatnu literaturu možete skinuti OVDJE
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10373"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]