Prema  novom revolucionarnom istraživanju, ljudi na položajima vlasti trpe oštećenja mozga kao rezultat njihovog uspona na vlast

Izreka da „moć kvari”, zapravo je znanstveno točna, prema neuroznanstvenicima koji su proučavali ljudski mozak.

Direktori i svjetski čelnici gube sposobnost čitanja tuđih emocija, što objašnjava zašto ljudi koji se uzdižu na pozicijama moći osjećaju sve manje empatije, zaključili su istraživači na Sveučilištu McMaster u Ontariju.

Povjesničar Henry Adams je bio metaforičan, i na nemedicinski način je opisao moć kao „neku vrstu tumora koji završava ubijanjem simpatije žrtve.”

No, to nije daleko od zaključka kojeg je je Dacher Keltner, profesor psihologije na Sveučilištu Berkeley, donio nakon godina od laboratorijskih i terenskih pokusa.

Subjekti na vlasti, našli su se u istraživanju koje je trajalo dva desetljeća, a koji su se ponašali kao da su pretrpjeli traumatske ozljede mozga - postali su više impulzivniji, manje svjesni rizika, i, najvažnije, manje upućeni u viđenje stvari iz tuđe perspektive.

Sukhvinder Obhi, neuroznanstvenik sa Sveučilišta McMaster u Ontariju, nedavno je opisao nešto slično. Za razliku od Keltnera, koji je proučavao ponašanje, Obhi je proučavao mozak.

A kad je stavio glave moćnih i ne-tako-moćnih individua pod detektor transkranijske magnetske stimulacije, otkrio je da vlast, u stvari narušava određene neuronske procese „zrcaljenjem”, koje je kamen temeljac empatije. To daje neurološki temelj za ono što je Keltner nazvao „paradoks moći”: Nakon što dobijemo moć, gubimo neke od sposobnosti.

Taj gubitak sposobnosti mozga se pokazao na razne kreativne načine. Studija iz 2006. godine je pitala sudionike da nacrtaju slovo E na čelo da drugi mogu vidjeti – zadatak koji zahtijeva se vidimo sa točke promatrača.

Oni koji su se osjećali moćnima su imali tri puta veću vjerojatnost da nacrtaju slovo E na pravi način. Ostali eksperimenti su pokazali da se moćni ljudi vrlo teško snalaze u identificiranju emicija ljudi na slici, ili nagađanje kako bi kolega mogao protumačiti primjedbu.

Činjenica da ljudi imaju tendenciju oponašanja izraza i govor tijela svojih nadređenih može pogoršati ovaj problem: podređeni pružaju nekoliko pouzdanih znakova svojim nadređenima. No, još važnije, Keltner kaže, je činjenica da moćni ljudi prestaju oponašati druge.

Moćni ljudi „prestaju simulirati iskustva drugih”, kaže Keltner, što dovodi do onoga što on naziva „deficit empatije”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com