Kako od naizgled najnormalnije djece postaju hladnokrvni masovni ubojice? Odgovor na ovo pitanje nudi nova knjiga „Amok-kompleks“ Ines Geipel. Ona navodi pet primjera i objašnjava mehanizme koji su doveli do nasilja.

Prije točno deset godina dogodilo se nešto što nitko nije smatrao mogućim. Devetnaestogodišnji Robert Steinhäuser upao je u Gimnaziju u Erfurtu, odakle je prije samo nekoliko dana izbačen, i počeo pucati. Ukupni broj žrtava njegovog amoka iznosio je 17 – jedan učitelj i 16 učenika i učenica.

Ines Geipel u tom se trenutku nalazila u Berlinu, na Visokoj školi glume gdje i danas radi kao profesorica. Da se dogodio amok saznala je kao i većina drugih, tek nekoliko sati kasnije. „Neki od mojih studenata su i sami polazili Gimnaziju u Erfurtu i tamo položili maturu. Svi smo bilo šokirani, bez riječi… do tog trenutka smo očito svi vjerovali da se ovakvo nešto može dogoditi samo na filmu ili negdje drugdje“, kaže Geipel.

Ovaj događaj i osjećaji koje je tada osjetila, još dugo nakon masakra je nisu ostavili na miru. Najviše ju je, kako kaže, šokirao taj neki kolektivni, društveni osjećaj ranjivosti koji se odjednom pojavio kao i sveopći osjećaj bespomoćnosti i emocionalne ukočenosti.

Robert Steinhaeuser

“Svi počinitelji su iz bolje stojećih obitelji…”

„ Amok je već odavno postao neka vrsta globalnog problema. On se pojavljuje uvijek iznova i to nekako prema sličnim shemama. Gotovo svi počinitelji dolaze iz bolje stojećih obitelji, iz manjih mjesta i svaki od njih je na svoj način „autsajder“ društva u kojem živi. Mnogi od njih su godinama bili izloženi mobbingu, a tek su rijetki uopće imali prijatelje“, objašnjava Ines Geipel.

Osim toga, svi su također bili izloženi velikom pritisku od strane roditelja (zbog ocjena u školi) i kada više nisu znali kako da ga izbjegnu, povukli su se u svoj imaginarni svijet. „Većina je imala veliki afinitet prema filmu i kazalištu – što bi se moglo protumačiti jednom vrstom duboke potrebe da pronađu vlastitu ulogu u društvu, odnosno, sebe same.

Većini je izlaz pružio internet, odnosno, kompjutorske igre. U njima su mogli takoreći napredovati i biti primijećeni, što u stvarnom životu nije bio slučaj. S vremenom su se naviknuli na virtualno nasilje i sve više odvajali i distancirali od ostatka obitelji i društva“, kaže Geipel. Međutim, ona s druge strane naglašava kako su svi kasniji počinitelji, još uvijek imali osjećaje. „To što su učinili ne znači da nisu ništa osjećali. U oproštajnim pismima se često mogla naći rečenica: Moram trenirati pa više neću osjećati ništa“, dodaje ona.

Anders Behring Breivik

Medijalna spirala nasilja

Geipel tvrdi da se radikalnost i učestalost amoka povećava kroz sve jaču prisutnost medija i činjenice da se preko

interneta može doći do gotovo svih informacija. Primjerice, Robert Steinhäuser je tako preko interneta došao do plana priprema napada na američku školu Columbine koji se dogodio 1999. godine i šokirao cijeli svijet. „Počinitelji imitiraju, kopiraju jedni druge. Često čak nose i iste uniforme, čizme, crne maske. Njihov je cilj da

nadmaše zločin svog prethodnika. Neki od njih čak snimaju sami sebe dok nekog ubijaju, a kasnije te snimke postavljaju na Internet. Dakle, svakako je riječ o nekoj vrsti impulsa prema maksimalnoj medijskoj pozornosti“, kaže Ines Geipel. No, s druge strane, riječ je isto tako i o jednoj vrsti nijemog poziva u pomoć kao i o nesigurnom osjećaju muškosti. Naime, do sada su svi počinitelji odrasli uz očeve koji su ih već u najranijoj dobi željeli „ojačati“ i to preko vatrenog oružja.

Razlike od zemlje do zemlje

Kada je riječ o načinu ophođenja sa zločinima počinjenim tijekom nekog amoka, Ines Geipel tvrdi kako u svakom slučaju postoje razlike od zemlje do zemlje. Primjerice, ime atentatora Martina Bryanta je u Australiji apsolutni tabu i njega nitko ne spominje. U Norveškoj su nacionalna trauma kao i sram toliko duboki da većina kada čita novine i naiđe na neki članak o Andersu Breiviku, počne brže prelistavati.

Kako spriječiti nove slučajeve?

U Njemačkoj je situacija drugačija: na osnovi povijesti i suočavanja sa zločinima počinjenim tijekom tzv. Trećeg Reicha, ovdašnje stanovništvo je naučilo, kaže Geipel, otvoreno govoriti o svemu bez obzira koliko to bolno bilo. „Nijemci su naučili svoju lekciju potiskivanja društvenih trauma“, objašnjava Ines Geipel.

A od amoka u Erfurtu prije točno godinu dana se u Njemačkoj i štošta već promijenilo. „Zakon o zabrani posjedovanja oružja je pooštren, policija je razvila nove strategije u slučaju pokušaja novog atentata a neke promjene mogu se primijetiti i u dječjim vrtićima: kvake na vratima postavljaju se od tada samo iznutra, tako da se u najgorem slučaju, odgajateljice s djecom mogu iznutra zaključati, odnosno, zabarikadirati“, navodi u svojoj knjizi autorica.

No, po njezinom mišljenju, to ne samo da nije dovoljno već i neke od ovih novih promjena stvaraju lažni osjećaj sigurnosti. „Najveći i jedini pravi problem leži u demonizaciji tih mladih počinitelja. Umjesto da ih prihvatimo i pružimo im pomoć na vrijeme, odbijamo ih iako su nam bliži nego što to zapravo mislimo“, završava Geipel.
 
 
(dw.de/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8052"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]