Houston kao “povijesna svemirska baza” će napokon izgubiti svoju važnost za misije na Mjesec

Ravnatelj NASA-e Jim Bridenstine rekao je da će sjedište agencijine misije na Mjesec u kojoj bi astronauti trebali sletjeti na Zemljin prirodni satelit do 2024., biti u Marshall Space Flight Centru u Alabami, što predstavlja lošu vijest za Teksas koji je figurirao kao moguće sjedište novog svemirskog programa.

Bridenstine je u pratnji zastupnika u Kongresu iz Alabame, u postrojenju Huntsville pred 45 metara visokom testnom verzijom spremnika za gorivo teške rakete nosača Space Launch System, objavio informacije o programu istraživanja Mjeseca Artemis.

Nova radna mjesta za Alabamu

Ta objava donosi nova radna mjesta i prestiž Alabami, a razočaranje teksaškim zastupnicima koji su lobirali da program bude smješten u Johnson Space Centru u Houstonu, koji će prema objavi NASA-e, imati sekundarnu ulogu.

“Ovo nije bila odluka koja je lako donesena”, rekao je Bridenstine. Kazao je da će trebati popuniti 363 nova radna mjesta, od kojih će 140 biti u Huntsvilleu i 87 u Houstonu.

Johnson Space Center, koji je bio sjedište programa Apollo i drugih svemirskih programa NASA-e u prošlosti, pomoći će astronautima da se upoznaju s letjelicom kojom će sletjeti na Mjesec te će upravljati svim Artemisovim misijama koje započinju 2020., kada se očekuje prvi bespilotni let u sklopu programa, rekla je NASA.

Bridenstine je u svibnju zatražio od Kongresa da poveća predloženi proračun NASA-e za fiskalnu godinu 2020., koja nastupa 1. listopada, za 1,6 milijardi dolara, a od tih bi se sredstava dobar dio izdvojio za razvoj letova u komercijalne svrhe.

Petogodišnja misija Artemis vjerojatno će koštati od 20 do 30 milijardi dolara.

(rtl.hr)

Već pola stoljeća nitko nije pomišljao da bi bilo moguće iz starog materijala izvući snimke tih trenutaka, ali njemu je uspjelo

TA fotografija obilježila je epohu, možda čak cijelo 20. stoljeće. Ali, netko je morao stajati iza tog fotoaparata i baš je šteta što osim Aldrina u tim povijesnim trenucima nije zabilježen i Armstrong. Ili?

(Riječ je o ovome, ali teško da ćete shvatiti o čemu je riječ dok ne pročitate cijelu priču)

Vrata na lunarnom modulu otvorila su se u ponedjeljak 21. srpnja 1969. u 2 sata 39 minuta i 33 sekunde iza ponoći. Neil Armstrong imao je problema provući se kroz otvor zbog sve one u to vrijeme još nezgrapne opreme za održavanje života po sebi. Tek u 2.51 krenuo je sa spuštanjem prema ljestvama i niz ljestve.

A niti tu nije išlo lako, jer mu je kamera na prsima smetala da jasno vidi na što staje. Konačno, u 2 sata 56 minuta i 15 sekundi, otprilike u to vrijeme, točan trenutak u sekundu ostalo je otvoreno pitanje sve do danas, Armstrong je izgovorio ono svoje: “Ovo je mali korak za čovjeka…”, a najmanje 600 milijuna ljudi diljem svijeta nije treptalo, duboko je uzdahnulo ili čak i klicalo.

Nikome nije smetalo to što je slika bila crno bijela, što je kvaliteta slike u direktnom televizijskom prijenosu bila narušena prvo korištenjem SSTV sustava u Apollu 11, a onda dodatno i pretvaranjem slike u format za TV prijenos na Zemlji, te smetnjama. Vidjela se silueta, bilo je jasno što znače oni obrisi i to je bilo čudesno, spektakularno, povijesno.

“Ček’ tren! Što je ono tamo?”

Ipak, kad su se po novinama diljem svijeta počele na naslovnicama počele objavljivati savršeno oštre i detaljne fotografije Buzza Aldrina na Mjesecu u boji, a slikao ga je Armstrong, čovječanstvo je bilo opčinjeno. U bojama, sve se vidjelo, ljudsko oko nije se moglo do kraja nagledati stvarnih boja Mjeseca i stvarnog čovjeka koji po prvi put pozira na Mjesecu.

I desetljećima poslije kao urednik nisi mogao pogriješiti ako si uz dobar povod objavio takvu fotografiju Aldrina na glossy papiru svog magazina. Vremenom su se ljudi pitali gdje bio, što je radio, gdje je stajao Armstrong dok je fotografirao Aldrina?

Međutim, originalne snimke s Apolla 11 nisu bile od koristi jer su kontrasti na Mjesecu bili ekstremno oštri i ona mjesta u kojima se nalazio Aldrin, bila su u predubokoj sjeni za vidjeti na istoj snimci u tim trenucima i jednog i drugog. Pola stoljeća smatralo se da je trenutak zauvijek izgubljen.

Sve dok se toga nije dohvatio 61-godišnji Britanac Robert Godwin, čuven kao autor niza knjiga o rock muzici i svemirskim letovima. Sve do svibnja ove godine niti on nije mogao sanjati da će baš njemu to poći za rukom. U svibnju je u sklopu priprema za obilježavanje 50. obljetnice spuštanja posade Apolla 11 na Mjesec pregledavao snimke što ih je od NASA-e primio nekoliko godina ranije.

Jedna od snimki bila je internegativ što su ga u NASA-i izradili na osnovi 16 milimetarskog filma iz jedne od kamera na Apollu 11 na Mjesecu. Na jednom mjestu Godwin je uočio nešto što nitko nikada nije opazio od svih tih milijarda ljudi koji su tu snimku gledali i po stotine puta do danas. Godwin je zaustavio film i malo ga vratio unazad.

Polako ga je stao pregledavati i… tu su na trenutak bila obojica! Jasno je u istom kadru vidio oba astronauta kako se muvaju u trenucima u kojima se Aldrin i Armstrong pripremaju za prvo fotografiranje. Prvo su se nešto dogovarali, da bi Aldrin otišao pozirati, a Armstrong ga fotografirati.

Što se Godwina tiče, dalje je sve bila stvar tehničke obrade i ono što je dobio na kraju, bila je jasna, normalna snimka na kojoj se vide obojica.

Ovako su se osjećali ljudi 1969.

Godwin je na ovogodišnjem okupljanju avijacijskih entuzijasta EAA AirVenture u Wisconsinu u SAD-u prezentirao što je napravio. U videu njegovog izlaganja možete vidjeti na YouTubeu, namješten je da počinje od tog trenutka.

To je sažet prikaz njegovog otkrića, njegov rad na internegativu, zatim konačno obrađena snimka, te na kraju snimka s objašnjenim trenucima koja je povijesna fotografija nastala u točno kojem trenutku.

Iz današnje perspektive prve fotografije s Mjeseca u boji još uvijek su jako ugodne oku, ali su već pola stoljeća i u kolektivnoj svijesti čovječanstva i dijelom i opće i popularne kulture da je osjećaj spektakla odavno nestao, onaj osjećaj što su ga morali iskusiti ljudi koji su u ljeto 1969. prvi put vidjeli te fotografije.

Na snimci s Godwinove prezentacije, ako se obrati pažnja, na 55:44 u publici se može čuti jedno skupno: “Aaaaaah…” u trenutku kad se po prvi put otkriva sasvim obrađen prikaz i Aldrina i Armstronga. Poput pola stoljeća starog odjeka one čarolije što ju je iskusila publika iz 1969.

(express.hr)

Zvuk televizijskog prijenosa išao je jednim putem kroz elektroniku na Zemlji, slika drugima, usto se točan trenutak nije vidio

Prvo spuštanje ljudi na Mjesec, misija Apollo 11, bila je fascinantno precizna za ono doba. Što se preciznosti tiče, u nekim stvarima zadovoljila bi i danas.

Raketa Saturn V potjerala je svemirsku letjelicu do brzine od čak 11 kilometara u sekundi, sve do Mjeseca udaljenog 384.400 kilometara, što je oko 1,5 svjetlosnih sekundi.

Unatoč tome, zapovjedni centar u Houstonu u svakom je trenutku kontrolirao položaj Apolla 11 do razine pogreške od samo devet metara. U tim uvjetima i u to vrijeme to je malo je reći spektakularno. Išli su do krajnjih granica mjerljivosti tog doba, do milisekundi.

Unatoč tome, dogodilo se nešto nevjerojatno – zna se da su se Neil Armstrong i Buzz Aldrin na Mjesec spustili 20. srpnja 1969., da je to bilo u subotu u 22 sata i 56 minuta po istočnom američkom vremenu, ali ne i u koliko sekundi. Rekao je: “OK, sada ću izići.” Uslijedila je stanka od osam sekundi, a onda je rekao: “Ovo je mali korak za…” I tako dalje.

U kojoj je točno sekundi Armstrong prvi put zagazio na Mjesečevo tlo? Službeno priopćenje NASA-e navelo je da se to dogodilo u 22.56.20. New York Times prenio je to isto. Ali, kad se krenulo raditi transkript razgovora Armstronga sa Zemljom, ispalo je da se to dogodilo između 22.56.43 i 22.56.48. Još veća zbrka nastala je kada je NASA u studenom te godine objavila svoj konačni izvještaj – i vrijeme u 22.56.15.

The Atlantic, bez puno respekta za NASA-u tog doba, navodi da se stručnjaci danas slažu da je tom službenom izvještaju vjerojatno najmanje uputno vjerovati mu, jer riječ je o dokumentu podložnom mogućim pogreškama niza ljudi koji su sudjelovali u njegovom sastavljanju. Pritom se misli na službenike po uredima, naravno, ne na znanstvenike.

Jacob Stern možda je našao način kako da tome doskoči pola stoljeća poslije. Naveo je da je izvjesni njemački stručnjak za software, Heiko Küffen, 2009. pokušavao napraviti program koji bi savršeno vremenski točno pratio to putovanje na Mjesec. Nazvao ga je na 50. godišnjicu spuštanja, a ovaj mu je odvratio da nema puno vremena za razgovor jer je pri kraju praćenja rada programa na 192 sata dugom putovanju Apolla 11.

On je, također, uspoređivao transkripte snimaka sa snimkama i našao je da se ne slažu u dijelu stupanja Armstronga na Mjesec. Rekao je da je jako razočaran što se NASA barem za 50. obljetnicu “možda najvećeg postignuća čovječanstva” nije bolje potrudila točno utvrditi taj povijesni trenutak. Küffen je svoj posao započeo još 2011. Pritom je naišao na mnoštvo prepreka.

Prateći što se događalo s televizijskom slikom tijekom prijenosa s Mjeseca, dakle brzinom svjetlosti, do Zemlje, a onda kroz pustu analognu elektroniku tog doba, sve dok nije stiglo do gledatelja, došao je do ukupnog kašnjenja od čak nekoliko sekundi u odnosu na točno događanje na Mjesecu.

Kako su slika i zvuk išli dijelom različitim putanjama kroz aparaturu, bilo je jasno da se lako moglo dogoditi da postoji vremenska nepodudarnost jednog s drugim. Dogodi se to pri direktnim prijenosima televizije i danas, u digitalnom dobu, kamoli prije pola stoljeća.

“Na kraju, nikada nećemo znati jesu li video i audio sasvim sinkronizirani”, kazao je Küffen.

Problem je i to što je snimka, ipak je to bila 1969., bila takva da u sjeni lunarnog modula nije bilo jasno u crno-bijelom prikazu je li u datom trenutku Armstrongu stopalo još uvijek na letjelici ili već na tlu. Da prema ljudima tog doba ipak ne smijemo biti previše strogi, objasnio je Bill Barry, povjesničar NASA-e.

“Točan trenutak kontakta Neilove čizme s površinom Mjeseca neizbježno je da je danas u domeni interpretacije, jer se u to vrijeme udaljenosti mjerilo oruđima koja nisu bila zamišljena utvrđivati takve točnosti”, kazao je.

Küffenu je stoga preostalo samo raditi s “razumnim pretpostavkama”. Njegov nalaz je da je Armstrong zakoračio u, dobro – znači 22 sata, 56 minuta i – 22 sekunde. Eric Jones, jedan drugi superstručnjak, bivši istraživač u Los Alamos National Laboratory, došao je, prateći Küffenove spoznaje do vremena 22.56.15.

Što se Barryja tiče, on se time ne zamara, ne smatra da je uopće bitno cijepiti dlaku oko nekoliko sekunda u ovom ili onom smjeru, kad niti je to bilo doba u kojem je to igralo ulogu u tom događaju, niti je oprema bila takva. A to znači da se danas to više ne može sa sigurnošću rekonstruirati.

“Eto, to se događa kad svemirski geekovi i inženjeri imaju na raspolaganju 50 godina analizirati i reanalizirati podatke”, zafrkavao se, naravno.

 

 

 

(express.hr)

Tri rovera, šest američkih zastava, deseci sonda koje su uspješno sletjele na Mjesec ili su ondje pale, razni alati, kamere i smeće

Na Mjesecu su, kao rezultat brojnih istraživanja ostale stotine artefakata.

Neki stručnjaci smatraju da bi im trebalo dodijeliti status kulturne baštine kako bi ih se zaštitilo od predstojeće ljudske aktivnosti i najezde svemirskih turista.

Sve je počelo 13. rujna 1959. godine, kada se sovjetska sonda Luna 2 srušila u dijelu Mjeseca nazvanom Mare Imbrium.

Nakon toga je u sklopu svemirskog programa “Luna” Sovjetski Savez u pravcu Mjeseca poslao niz međuplanetarnih svemirskih sondi, a potom su Amerikanci krenuli s programima Ranger i Surveyor.

A 20. srpnja 1969. na Mjesec stižu prvi ljudi Neil Armstrong i Buzz Aldrin. Improvizirajući i ručno upravljajući lunarnim modulom Eagle, Armstrong ga je spustio u području nazvanom More mira, izbjegavajući pritom brojno stijenje.

Ondje su američki astronauti proveli 22 sata, ostavivši iza sebe sve što im nije trebalo pri povratku na Zemlju: ljestve kojima su se spustili s lunarnog modula, kamere, posebne čizme, zastave i četiri “uređaja za fekalije”.

Posade još pet uspješnih Apollo misija za sobom su na Mjesecu ostavile na stotine raznih predmeta.

Po podacima neprofitne organizacije “For All Moonkind”, koja nastoji očuvati ljudsku baštinu u svemiru, ondje je danas stotinjak mjesta na kojima su ljudi ostavili trag. Preciznije oko 167 tona materijala.

Zakonski, “sva ta mjesta nisu uopće zaštićena”, kaže Michelle Hanlon, profesorica na pravnom fakultetu Sveučilišta Mississippi i suosnivačica organizacije “For All Moonkind”. Reagirala je na šalu voditelja Europske svemirske agencije Jana Wornera koji je svojedobno kazao kako želi da se američka zastava dopremi natrag na Zemlju.

“Dakle, svi ti vrlo važni tragovi, tragovi svemirskih čizama, tragovi rovera, koji su ostali ondje, s arheološkog stajališta zapravo nemaju nikakve zaštite”, smatra Hanlon.

Znanstvenica strahuje da bi jednog dana mjesta na koja su slijetale sonde mogla biti vrlo zanimljiva turistima, koji će vjerojatno ‘podići’ lunarnu prašinu, a ona “reže poput stakla i može biti vrlo štetna”.

“Međunarodnim pravom nije određeno da ne smijete roverom stići do mjesta na Mjesecu koje vas zanima i malo ‘prošvrljati uokolo’. Mislim da bismo se trebali zaštititi od svih potencijalnih nenamjernih i namjernih poteza”, smatra prof. Hanlon.

Centri za otpad

NASA je usvojila preporuku o tomu da nijedna buduća ekspedicija ne bi smjela slijetati unutar dva kilometra od mjesta misije Apollo.

Ugovor o svemiru iz 1967. vrlo je jasan: “U skladu s člankom 2 Ugovora o svemiru, u koji spadaju Mjesec i nebeska tijela, svemir nije predmet nacionalnog prisvajanja tvrdnjom o suverenitetu, a ni na način da se koristi ili okupira”.

Spomenuti ugovor jedan je od temelja međunarodnoga svemirskog prava te jedno od najvećih pravnih postignuća nastalih u sklopu UN-a.

Država koja lansira svemirski objekt zadržava jurisdikciju i kontrolu nad tim objektom. Država je odgovorna i za štetu počinjenu svojim svemirskim objektom.

Po temeljnim načelima svemirskog prava, a to su istraživanje i upotreba svemira, uključujući nebeska tijela, oni se moraju obavljati na dobrobit i u interesu svih država, bez obzira na stupanj njihova ekonomskog i znanstvenog razvoja. Cijeli je svemir slobodan za istraživanje i upotrebu svim državama bez diskriminacije i sve države imaju pravo na slobodan pristup svim njegovim dijelovima.

Svemir, uključujući nebeska tijela, ne može biti predmet ičijeg prisvajanja; sve svemirske aktivnosti moraju se odvijati u skladu s međunarodnim pravom, uključujući Povelju UN-a, u interesu održanja međunarodnog mira i sigurnosti te unapređenja međunarodne suradnje.

Ugovor o svemiru predstavlja osnovni legalni okvir za međunarodni svemirski zakon. Svojim načelima sprečava države potpisnice da u orbitu Zemlje postave oružje za masovnu destrukciju ili da se na Mjesecu ili bilo kojem drugom nebeskom tijelu stacioniraju.

Sporazumom se jasno zabranjuje da bilo koja vlada smatra svojim bilo koje nebesko tijelo, uz obašnjenje da su oni zajedničko nasljeđe čovječanstva. U Ugovoru stoji i da svaki objekt mora biti registriran u određenoj državi jer se na taj način ona štiti od neodgovornog ponašanja privatnih subjekata.

Artefakti ostaju u vlasništvu entiteta koji ih je ondje stavio, čime se se na učinkovit način zabranjuje njihova krađa.

Putovanja na Mjesec vrlo su vjerojatna u predstojećih nekoliko desetljeća, a načela o suradnji na tom području u Ugovoru su zasad potpuno nejasna i ne čine se dovoljnima kad je regulativa posrijedi.

A kad je riječ o opasnosti od toga da bi Mjesec mogao postati poput odlagališta smeća, profesorica svemirskog prava na Sveučilištu Leiden, Tanja Masson kaže: “Možda bismo na Mjesecu trebali početi graditi centre za otpad.”

(jutarnji.hr)

Za realizaciju programa „Artemis“ potrebno je između 20 i 30 milijardi dolara, pored sredstava koje NASA svakodnevno troši za rad Međunarodne svemirske stanice i realizaciju svih svojih znanstvenih projekata, izjavio je direktor NASA-e u intervjuu za televiziju CNN

„Potpuna realizacija programa i stvaranje svih uvjeta za stalno prisustvo na Mjesecu od nas zahtijeva između 20 i 30 milijardi dolara troškova, koji će biti raspodeljeni na narednih pet godina“, rekao je Jim Bridenstine, rukovodilac američke kosmičke agencije.

Prve glasine o mogućnosti izgradnje „sestre Međunarodne svemirske stanice“ u Mjesečevoj orbiti pojavile su se na jesen 2016. godine, kada je održan zatvoreni sastanak Međunarodne grupe za izgradnju svemirskih brodova ISCVG.

Predstavnici pet država su na tom sastanku razmatrali međunarodne planove za osvajanje svemira nakon povlačenja Međunarodne svemirske stanice iz upotrebe sredinom sljedećeg desetljeća.

U rujnu 2017. godine predstavnici „Roskosmosa“ i NASA-e javno su potvrdili te planove i potpisali memorandum o suradnji u izgradnji LOP-G, na osnovu kojeg je Rusija bila zadužena da izgradi ulazni modul za Mjesečevu stanicu. Ove godine toj inicijativi se službeno priključila i Kanada.

Krajem proljeća NASA i Bijela kuća su ponovo promijenile svoje planove, odvojivši američki program za osvajanje Mjeseca, koji je dobio ime „Artemis“, na dvije nejednake polovica.

U okviru prvog dijela programa, Washington namjerava uputiti samo jedan modul stanice u orbitu Mjeseca i da ga koristi kao svojevrsni „prvobitni punkt“ za ekspedicije svemirskih posada na površinu Zemljinog prirodnog satelita.

Izgradnju i upućivanje modula u svemir neće realizirati NASA, nego njezin prvi privatni „Mjesečev partner“, američka kompanija „Maxar“. Ta korporacija je već sudjelovala u izgradnji svemirskih stanica u prošlosti.

Ostale module Mjesečeve stanice NASA planira izgraditi već nakon prvog iskrcavanja astronauta na površinu Mjeseca.

U okviru druge polovine programa „Artemis“ orbitalna baza će biti znatno proširena i bit će svojevrsna probna platforma za pripremu prvog leta na Mars.

(sputniknews.com)

Američki predsjednik Donald Trump kritizirao je u petak NASA-u koja namjerava ponovno poslati astronaute na Mjesec do 2024. godine te je pozvao svemirsku agenciju da se umjesto toga usredotoči na “puno veće” pothvate poput odlaska na Mars, odustavši tako od prethodne potpore koju je dao ekspediciji na Mjesec

“S obzirom na to koliko novca trošimo, NASA ne bi smjela govoriti o odlasku na Mjesec – To smo napravili prije 50 godina” – napisao je predsjednik na Twitteru.

“Trebali bismo se usredotočiti na nešto puno veće od toga što sada radimo, uključujući Mars (kojega je Mjesec dio), obranu i znanost!”

Svemirska stanica

Trump je iz zrakoplova Air Force One na povratku iz Europe poslao taj tweet koji, kako se čini, proturječi nedavnoj potpori njegove administracije povratku čovjeka na mjesečevu površinu do 2024. “svim potrebnim sredstvima”, pet godina prije nego što se prvotno planiralo.

NASA planira izgraditi svemirsku stanicu u mjesečevoj orbiti s koje bi se astronauti prebacivali na mjesečevu površinu do 2024., što je dio većega pothvata da se Mjesec iskoristi kao pripremni teren za eventualne misije na Mars.

NASA-in šef Jim Bridenstine rekao je da Trump samo potvrđuje NASA-in svemirski plan.

“Kao što je @POTUS napisao, @NASA koristi Mjesec da bi slala ljude na Mars!” – napisao je u petak u tweetu, reagirajući na poruku američkoga predsjednika.

Ubrzani raspored slanja ljudi na Mjesec do 2024. godine naišao je na probleme kada je Trumpova administracija zatražila od skeptičnog Kongresa da poveća proračun NASA-e za 2020. godinu za 1,6 milijardi dolara kao “predujam” za postavljeni cilj.

Ubrzani raspored kojim se planira slanje ljudi na Mjesec bila je ključna preporuka koju je u ožujku Nacionalnom svemirskom vijeću dao potpredsjednik Mike Pence.

Na NASA-inoj internetskoj stranici u petak je pisalo da će se u sklopu programa Artemis “do 2024. godine poslati prvu ženu i ‘sljedećeg’ muškarca na Mjesec te razviti održivu ljudsku nazočnost na Mjesecu do 2028. godine”. Program je nazvan po Apolonovoj (eng. Apollo) sestri blizanki Artemidi, božici Mjeseca u grčkoj mitologiji.

Prvi su ljudi zakoračili na Mjesec prije 50 godina, 20. srpnja u sklopu NASA-ina programa Apollo.

(jutarnji.hr)