Hrvatski novinar-istraživač i bivši političar Domagoj Margetić, povodom proslave 20. godišnjice operacije Oluje uputio je otvoreno pismo “pobjednicima” u kojem im je poručio samo jednu riječ – FUJ!

Pismo Domagoja Margetića prenosimo u cijelosti:

“A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo?

Pobjednici slave pobjede. A slobodni ljudi su jednostavno – slobodni. Slobodnima ne trebaju ni pobjede niti pobjednici, ne trebaju im masovne pompozne, bahate proslave tuđe nesreće. Ne razumiju pobjednici taj stav kontra njihove pobjede. Jer pobjednici su nekako, po definiciji, taoci svojih pobjeda. Ili su pobjednici – ili nisu ništa. Zato ta potreba veličanja njihovih pobjeda. Jer ako im uzmeš tu njihovu „pobjedu“, ne ostaje im više ništa.

I nisu više ništa, ako nisu pobjednici. A slobodnima ne trebaju pobjede da bi bili nešto, ne treba im ta iskompleksiranost pobjedonosnim sindromom. Dok gledam te njihove perverzne pripreme za slavljenje još jednog od tolikih, nebrojenih, balkanskih pobjedničkih mitova, prisjetio sam se jedne moje kolumne iz 2010. godine: „Diferencijacija pameti – Odričem se Hrvatske!“.

A u ovih se pet godina, nažalost, nije promijenilo ništa zbog čega bih požalio što sam se tada odrekao zemlje, koju mi eto nameću kao domovinu. Kao što mi žele nametnuti svoju pobjedu. Kao što mi žele nametnuti, žele mi narediti zahvalnost što su nas „oslobodili“. Kakva ultimativna glupost! Tko uopće koga može ičega ili ikoga osloboditi?! Ne razumiju pobjednici da nas nisu „oslobodili“, nego su nas raspametili, razbaštinili ono malo ljudskosti koja nam je bila preostala, razbaštinili su nas one tri vrijednosti kroz koje smo odrastali i odgajani – sloboda, bratstvo i jedinstvo. Nije mi jasno kako ti naši suvremeni pobjednici misle da eto smiju paušalno to vrijednosti proglašavati jugonostalgičarskim floskulama! Jer kakve su tek floskule njihove priče o pobjedama, o oslobođenju, o nekakvoj nacionalnoj i apsurdnoj državnoj slobodi, kako nama tek neprihvatljivo zvuče te njihove floskule o domovinskom ratu, o svemu tome na čemu oni inzistiraju da im tko zna kako budemo zahvalni.

A ja, ovako slobodan, i oslobođen od svega, jednostavno ne razumijem na čemu i kome to bih trebao biti zahvalan. Nemaju što za jesti, nemaju čime školovati djecu, rade za crkavicu kojom ne mogu platiti niti osnovne mjesečne troškove života, rade a ne primaju plaću, oduzimaju im domove, blokirani su, nezaposleni, ali slave ratove! Još uvijek ih je moguće manipulirati i natjerati da mašu zastavama, da se kunu u grbove, da slave ratove za tamo nekakve „nacionalne interese“. Podilaziti tom njihovom kolektivnom ludilu za mene bi bila izdaja tog mojeg disidentstva kao osobnog životnog opredjeljenja, kao mojeg izbjeglištva savijesti pred njihovom pobjedničkom histerijom. Zamislite rulju koja slavi tamo nekakav „dan zahvalnosti“, a da pritom kao hipnotizirani nisu u stanju razmisliti na čemu to imaju biti zahvalni?

Na čemu biti zahvalan u zemlji u kojoj su ratni zločinci – heroji; u kojoj su ustaški kapelani – sveci; u kojoj su pljačkaši i ratni profiteri – ugledni tajkuni i biznismeni. Zar da demonstracijom ludog naroda pokazujemo koliko smo zahvalni ratnoprofiterskoj eliti što nas je opljačkala i otela nam sve, a mi još pjevamo, mašemo zastavama i plješćemo onima koji su nam to učinili? A ljuti ih kada im kažem – lud narod. No, ne vidim kako bih drugačije sam sebi mogao racionalizirati i argumentirati to njihovo ponašanje.

Oni su nas kao „oslobodili“, a žele mi uskratiti slobodu da kažem što mislim o tom njihovom „oslobođenju“, o toj njihovoj pobjedi. Ako vi imate pravo slaviti, imam vam pravo i moralnu obvezu reći – za mene ta vaša pobjeda, za mene Oluja, i proslava te vaše „pobjede“ i rata nije ništa drugo nego proslava ratnih zločina i ratnog profiterstva. I ništa više. Želite nam zabraniti da i nakon dvadeset godina stvari nazovemo pravim imenom. Zločine zločinima! Pljačku pljačkom! Želite nas kolektivno, prisilom na šutnju, u ovim dvadeset godina pretvoriti u svoje suučesnike u tom ratnom zločinu, pljački, kriminalu i ratnom profiterstvu.

Priznanje te vaše pobjede, za mene bi bio jedini konačni poraz.

Jer ako je to što vi ovih dana slavite – sloboda, onda ću glasno vikati – JEBEŠ SLOBODU! JEBEŠ SLOBODU! Ali vama ne dopire do mozga, niti nakon svih ovih godina, da sloboda i pobjeda nemaju baš puno toga zajedničkog. I upravo ta suštinska suprotstavljenost pobjede i slobode, ta sukobljenost slobode sa svakom pobjedom i svakim pobjednikom, otkriva o kakvom se ovdje ludilu radi. To je ta točka diferencijacije na kojoj se razilazimo – razlika između pobjednika i slobodnih. Vama toliko nejasna i neprimjetna. Vaša se pobjeda toliko razlikuje od moje slobode, upravo po tome što ćete vi zauvijek ostati zarobljenici svojih pobjeda. U jednom ste doduše, u pravu. Ta vaša pobjeda ima ime. Štoviše, više imena. Ta vaša pobjeda ima upravo onoliko imena – koliko je pobijenih i protjeranih u ime te vaše pobjede. Gadi mi se to vaše krvavo slavlje. Neka slave oni koji su na krvi, leševima i ruševinama profitirali. A vi koji im na paradama mašete zastavama i euforično kičete iz svojih gladnih usta, obični ste suučesnici tog njihovog gotovo neprekinutog krvavog, lešinarskog pohoda.

Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.

Zato si uzimam lobodu javno reći – Oluja je zločin u kojem su jednu pobijeni, drugi protjerani, treći popljačkani. A vi mi sad pokušajte racionalno objasniti što se tu točno ima slaviti?

A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo? Protjerali ste organizirano oko 380 tisuća građana ove zemlje i to nazivate pobjedom? I nisu li te militantne proslave vaših pobjeda upravo jasna poruka onima koje ste protjerali da im slučajno ne padne na pamet vraćati se, da za njih ovdje više nema mjesta, da ovo nije njihova zemlja? Jer tko bi se normalan vratio u zemlju u kojoj je dan tog etničkog čišćenja državni praznik?

A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!

Svojim ratnim pobjedama pokušavate nadomjestiti umrlu savijest, ako ste je ikada imali. Samo onima bez savijesti može biti tako lako pobjeđivati. I samo onima bez savijesti može biti tako lako slaviti takve pobjede i pobjednike.

Gadi mi se i ova država, i ovo društvo, i ova masa. Ne mogu vam dovoljno uopće uprizoriti koliko vas iskreno prezirem ovako kolektivno lude. Negdje u podsvijesti očito vam je jasno da ne postoji kolektivna sloboda, pa ste možda zato pobjegli u svoje kolektivno ludilo i proglasili ga slobodom, poput onih luđaka zatvorenih po ludnicama koji se proglase isusima, i tko zna kakvim povijesnim, stvarnim ili izmišljenim likovima.

Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj! Vi ćete ionako nastaviti uživati u svojem ludilu, jer kao i svakom luđaku, vama samima sa sobom, tako ludima je baš savršeno dobro. Bez obzira što vas pljačkaju, bez obzira što nemate za život.

Samo, eto, ostaju žrtve te vaše pobjede. Žrtve kojima još uvijek nismo rekli obično, ljudsko, od srca – oprosti. Žrtve kojima ne dopuštamo niti da budu obilježena imena, jer se bojite ako negdje ispišemo imena tih žrtava ta će vaša pobjeda dobiti taj krvavi, lešinarski, prljavi identitet ratnog zločina. I ma koliko bježali od toga, vašu će pobjedu tada proganjati imena kojima ste ispisali taj svoj pobjednički pohod.

Zato za kraj samo mogu reći Oprosti, molim te – svakoj žrtvi tih pobjeda, ako su pobjeđivane i u moje ime. Oprosti. I moje je krivnje puno u tome. Jer kao mnogi, možda, nisam učinio dovoljno da pružim otpor toj njihovoj pobjedi. Oprosti. I samo se mogu bez riječi nakloniti onima koje ste pobijedili.

Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom”, napisao je Margetić.
 
(Domagoj Margetić,telegraf,sbperiskop.net/uredio:nsp)

Dulje od stoljeća nafta je jedan od najznačajnijih svjetskih strateških proizvoda, a moderno svjetsko gospodarstvo gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Nafta je, uz ugljen i zemni plin, bila osnovni pokretač razvoja modernog industrijskog društva, globalne ekonomije i tržišne dinamike. Stoga je svjetsko gospodarstvo iznimno osjetljivo na promjene uvjeta na tržištu energenata, odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude.

[mp3player config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radio-101.xml]

Ne bi li osigurali monopol nad svjetskim zalihama nafte, a zajedno s time i koncentraciju najveće političke moći, mala skupina britanskih i američkih kompanija – koje podupiru njihove vlade – stvorila je jedan od najvećih mitova moderne znanosti. Izmislili su mit o ograničenosti zaliha nafte, tvrdeći da je riječ o izvoru energije koji se brzo troši i koji je nekako nastao od bioloških naslaga prije nekoliko stotina milijuna godina procesom koji je u zapadnim knjigama o geologiji opisan vrlo nejasno. No svejedno se uzima kao nepogrešiva, znanstveno dokazana činjenica.
Nova knjiga Williama Engdahla opisuje upravo začetak tog mita i njegovu ulogu u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima, od Hladnog rata do regionalnih ratova u Africi pa do Bliskog istoka i dalje, koje je poticala anglo-američka elita kako bi zadržala nadmoć nad naftom te kontrolirala dotok nafte i dolara koji su s time usko povezani. No, ta kontrola leži u rukama nekoliko američkih i britanskih naftnih divova koji su se nekoć nazivali „sedam sestara”, ali sada su samo četiri: ExxonMobil, Chevron, BP i Shell.

Frederick William Engdhal, Amerikanac s njemačkom adresom, geopolitički je i ekonomski stručnjak i istraživač, novinar i publicist. Autor je bestselleara “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” te “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo.”

Povod dolaska je izdavanje knjige “Mitovi, laži i ratovi za naftu” U knjizi se provlači teza kako nafta nije ograničeni resurs, kako nam naftni lobiji žele prikazati. Ta teza je već više puta iznesena od strane naftnih stručnjaka u formulaciji kako postoje ogromni izvori nafte, ali nekonvencionalne, koja je mnogo skuplja za preradu pa samim time nije upotrebljiva, barem ne u obliku kojeg znamo. Što je temelj te teze?

“Rusi i Sovjetski Savez imali su timove fizičara i kemičara koji su radili od Rusije energetski neovisnu zemlju. To je bila tajna za vrijeme Hladnog rata kako Zapad ne bi izgubio monopol nad energentima.“

“Otkrili su da nafta ne dolazi od mrtvih dinosaure već da dolazi duboko iz unutrašnjosti zemlje pomoću eksplozija. Teorija da su se dinosauri stacionirali na poziciji Saudijske Arabije bila je apsurdna.”

Prva knjiga “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” polučila je golemi uspjeh. Ona je dopadljiva široj javnosti, no zar nije malo pojednostavljeno ili čak zavjernički o svjetskom odnosu moći kroz povijest govoriti samo kroz pitanje nafte? Nije li to ipak malo kompleksnija priča?

KNJIGU, Stoljeće rata, možete skinuti OVDJE

KNJIGU, Sjeme uništenja, možete skinuti OVDJE

“Povijest nafte u zadnjih 100 godina je u kontroli između svega 4 do 7 korporacija koje dirigiraju svjetskom energijom.”

Zašto se onda ratovalo u Bosni, Kambodži, Vijetnamu; zašto se uopće ratovalo i prije nego što je nafta ikome išta značila?

“Ratovi u bivšoj Jugoslaviji bila je strategija Pentagona kako bi se strateški pozicionirao u odnosu na Bliski istok, ali i u odnosu na Sovjetski Savez. A konflikti kroz povijest uvijek su bili oko pitanja moći, osiguravanja resursa i stvaranja carstva.“

Druga knjiga “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo” okrenuta je na kartele proizvođača hrane. Više je nego jasno da nam velike korporacije prodaju “junk food”. Vidite li tu možda interes farmaceutskih industrija? Uostalom, nije li čudno da ta industrija još nije našla efikasan lijek protiv rata?

“Postoje lijekovi za liječenje raka, samo što se ne daju u optok. A današnja hrana koja se proizvodi, u odnosu na hranu koju smo jeli prije 40-ak godina, radi od nas bolesne i slabe ljude kako bi koristili lijekove koji će nas učiniti još bolesnijima.“

Što bi bilo kada bi se sutra zabranila GMO hrana? Svijet ima sada 7 milijardi ljudi i većina bi pomrla od gladi kada bi se koristili samo tradicionalnom ekološkom poljoprivredom?

“Smatram da bi se tradicionalnom poljoprivredom trenutačno moglo uzdržavati 12 milijardi ljudi. Glad dolazi samo zbog loše upotrebe zemlje.“

Zašto se, usprkos svemu ovome što kažete, životna dob ljudi produljuje?

“Statistički je to možda i tako ali kvaliteta života se sve više pogoršava. Rak, dijabetes i ostale bolesti pojavile su se, a nije ih bilo prije 40-ak godina.“

Europska unija se navodno priprema na scenarij izlaska Grčke iz Eurozone. Problema ima i u Italiji i u Španjolskoj. Kako vidite rasplet krize? Može li EU opstati u sadašnjem obliku?

“Sam europski model je baziran na pogrešnom i neučinkovitom modelu. Centralizirani porezni sustav ne postoji. Što se tiče stotina milijarda namijenjenih da spase grčko gospodarstvo radilo se samo da se spasi Eurozona i njemačke i europske banke koje su vezane uz grčki dug. Nije ništa učinjeno za spas same ekonomije. Europska vlada trebala bi učiniti isto što i u Švedskoj 1992. kada je bila bankarska kriza. Treba se nacionalizirati banke koje su prekršile zakone, zaplijeniti im imovinu i lagano izvući ekonomiju.

Eurozona će i dalje postojati u nekom obliku jer je učinkoviti način poslovanja. Za Grčku je kasno, a Španjolska mora što prije nacionalizirati banke.“

U knjizi stoljeće rata govorite o medijski ratnom propagandnom stroju. Što je to točno?

“U SAD-u i VB postoji dio medija koji blisko surađuje sa vladom. Novinari postaju ukomponirani dio ratnog stroja, gube svoju objektivnost. Mediji nisu zainteresirani da govore istine već se drže svoje zadane agende. U svijetu je sve manje i manje nezavisnih medija… Internet je još uvijek zadnji izvor nezavisnih informacija no i on je danas pod sve većom prijetnjom.“

Kako vidite mogućnost prosperitet Hrvatske s obzirom na njen skori ulazak u EU?

“Ne mislim da će Hrvatskoj pomoći članstvo u EU. Problem je što Unija nije demokratska struktura i njezini zakoni su samo u interesu banaka i korporacija. Iluzija je da će Hrvatska primiti bilo kakav novac za pomoć. Više nema besplatnih sredstava u Bruxellesu, što bi u konačnici moglo jako loše utjecati na vaše gospodarstvo”, završava William Engdhal.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9006"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]