Dana 11. studenoga, cijeli planet se tresao oko 20 minuta, a ipak niti jedno ljudsko biće nije to osjetilo

Iako znamo da se to dogodilo, još uvijek nemamo pojma što je to bilo.

Seizmički događaj započeo je oko 9:30 sati, u epicentru 25 kilometara udaljenog od Mayottea, francuskog otoka koji se nalazi u blizini Madagaskara na jugoistoku Afrike.

Seizmički valovi ovog događaja putovali su do Čilea, Novog Zelanda i Kanade, a na kraju su stigli do američke države Havaji oko 17.000 kilometara daleko.

Zaljubljenik u potrese pod nadimkm @matarikipax objavio je slike anomalnog djelovanja na Twitteru.

“Mislim da nisam vidio ništa slično”, izjavio je za National Geographic seizmolog sa sveučilišta Columbia Goran Ekstrom, prije nego što je upozorio: “To ne znači da je, na kraju, uzrok tih potresa egzotične prirode”.

Uobičajeni potresi su kratkotrajni i uzrokuju iznenadni potres koji se obično smanjuju tijekom nekoliko sekundi, nakon čega slijede dodatni potresi smanjene jačine koji mogu trajati dulje. Tijekom ovih standardnih seizmičkih pomaka proizvodi se tri vrste valova.

Potres obično prvo aktivira brzo putujuće valove poznate kao Primarni ili P-valovi praćeni relativno visokom frekvencijom sekundarnih ili S-valova.

Treći, površinski valovi duljeg trajanja putuju diljem svijeta više puta nakon dovoljno velikog potresa.

Dok ova vrsta vala najviše sliči na signal “Mayotte misterije”, nije zabilježen potres koji bi mogao izazvati takvu bizarnu nisku frekvenciju koja je detektirana.

“Izgledao je više kao ping, a ne potres” – objašnjava Stephen Hicks, seizmolog na Sveučilištu Southampton.

Međutim, “Mayotte misterija” pokrenula je iznenađujuće monoton i niskofrekventni signal koji je dodatno mistizirao znanstvenike. Val je bio monokromatski i ponavljao se otprilike svakih 17 sekundi – i bio je potpuno drugačije od ‘bučnih’ valova emitiranih standardnim potresima.

Većina teorija ukazuje na seizmički roj koji je potresao Mayotte prošlog svibnja, a stotine potresa registrirano je na područja oko 45 kilometara daleko od obale, istočno od izvora neobičnog zvuka.

Međutim, u zadnje vrijeme nisu zabilježeni potresi i učestalost seizmičkih aktivnosti je opala posljednjih mjeseci, što dodatno zbunjuje znanstvenike koji istražuju taj tajanstveni fenomen.

Sadašnja teorija glasi da postoji magmatsko tijelo, zapremine otprilike 2 kubična kilometra, koje je izazvalo potres u Mayotteu kojeg je moglo prouzročiti propadanje subakuatične komore magme.

Dodatne ideje sugeriraju da ono što nazivaju “zagonetni signal” je ono što je poznato kao “spor potres”, koji je slabiji i tiši od tradicionalnog potresa i može trajati nekoliko minuta, sati ili čak danima.
 

Closest easily available BRB seismic station is GE SBV in north Madagascar. pic.twitter.com/eoYXb7xbl8

— Anthony Lomax ???????????? (@ALomaxNet) November 11, 2018

 
Novi-Svjetski-Poredak.com

U proteklih nekoliko desetljeća, rudari u Južnoj Africi iskopali su misteriozne metalne sfere, tzv. “Klerksdorpove kugle”

Stare su oko tri milijarde godina, što je za ljudsko shvaćanje prilično nepojmljivo. Znanstvenici vjeruju da su nastale prirodnim procesima.

Ove kugle nepoznata podrijetla imaju promjer oko 2,5 cm, a neke od njih imaju urezana tri paralelna žljeba oko ekvatora. Pronađene su dvije vrste kugala: jedna je napravljena od plavičasta metala s bijelim mrljama, dok je druga šuplja i napunjena bijelom spužvastom tvari.

Neverovatno je to što kamen u kojem su pronađene potječe iz prekambrija i star je oko 2,8 milijarda godina! Tko ih je i zašto napravio, zasad ostaje misterij.

Kugle su pronađene u pirofilitu, koji se iskopava blizu malog grada Otosdala u zapadnom Transvalu u Južnoafričkoj Republici.

Ovaj pirofilit (Al2Si4O10(OH)2) prilično je mek mineral i ima tvrdoću 3 po Mosovoj ljestvici, a formiran je sedimentacijom pre 2,8 milijardi godina. S druge strane kugle, koje imaju vlaknastu strukturu iznutra s ljuskom, veoma su tvrde i ne može ih ogrebati čak ni čelik.

Također, čini se da su sfere toliko delikatno izbalansirane da bi se, čak i s moderom tehnologijom, morale napraviti u nultoj gravitaciji. Priča se da su znanstvenici u NASA-i bili potpuno zbunjeni kada su ih pregledali te nisu mogli da pronađu nikakvo objašnjenje.

Ako su sfere zaista umjetno napravljene i imaju ekstremno drevno poreklo, koja li je onda bila njihova svrha?

Valuta? Jesu li to možda primjeri neke strane valute? Poznato je da su se za novac neke drevne kulture koristile drugim objektima umesto novčića i papira.

Signal iz svemira? Jesu li kugle možda “signal” iz svemira? “Fizički signali” možda su pouzdaniji na većim udaljenostima u svemiru nego elektromagnetni ili neki drugi signali na bazi energije.

Municija? Možda su to primjeri drevne municije, koja se čuvala ili ispaljivala s njihove trenutne lokacije.

Talismani? Možda su napravljene zbog nekih magičnih razloga? Možda ih je rabio netko sa sposobnošću viđenja aure ili netko tko se razumije u psihometriju.

Umjetnost? Informacija? Pojačavač signala za praćenje? Zaštitni nosač za biološki materijal?

Zasad nema odgovora.
 

 
(dnevno.hr)

Misterija pronalaska tijela u Titanicu ni dan-danas nije rešena…

Katastrofalna nesreća koja je zadesila putnike broda Titanic te davne 1912. godine do danas nije u potpunosti razjašnjena.

Desetog travnja 1912. godine točno u podne, Titanic je isplovio iz Southemptona prema New Yorku, a pet dana kasnije potonuo je u katastrofalnoj nesreći.

Od tada pa sve do danas postojale su razne priče i teorije o potonuću Titanica, a među njima se najčešće provlačila priča o pronalasku tijela bogataša iz hladnih voda sjevernog Atlantskog oceana i odgurivanju tijela siromašnih.

Do danas je veoma mali broj tijela pronađen u moru i olupini broda koja se i dalje nalazi na dnu oceana.

I reditelj filma „Titanic“ James Cameron govorio je o ovom „fenomenu“ pojasnivši kako se 33 puta spuštao do olupine i kaže da nikada nije vidio nijedan ostatak ljudskog tijela.

More je sačuvalo odeću, obuću i osobne stvari mnogih putnika, ali nijedan kostur nije viđen u olupini Titanica.

Stručnjaci su pojašnjavali kako se tijela u unutrašnjosti broda zbog manjih količina kisika sporije raspadaju, ali nitko od istraživača i stručnjaka za Titanic u njemu nije pronašao nijednu ljudsku kost.

Neki ovo objašnjavaju velikom olujom koja je tijela jednostavno odbacila miljama daleko od mjesta gde je Titanic potonuo, dok neki veruju da su tijela jezivom snagom prirode jednostavno nestala.
 

 
(sputniknews.com)

Kapetan leta MH370 Zaharie Ahmad Shah mjesec dana prije misterioznog nestanka na svojem simulatoru letio rutom koja je išla duboko u područja iznad južnog dijela Indijskog oceana

Ugledni New York Magazine objavio je u petak navečer ekskluzivnu priču koja vodi korak dalje k rasvjetljavanju misterioznog nestanka putničkog zrakoplova Malaysia Airlinesa na letu MH370.

Avion na kobnom letu nestao je 8. ožujka 2014. godine kada je iz neobjašnjivih razloga skrenuo sa svoje rute iz Kuala Lumpura prema Pekingu te nakon toga iščeznuo zajedno sa svih 227 putnika i članova posade nad nepreglednim prostranstvima Indijskog oceana.

New York Magazine je došao do povjerljivog dokumenta iz istrage koju o nestanku provodi malezijska policija, a prema njemu je kapetan leta MH370 Zaharie Ahmad Shah mjesec dana prije misterioznog nestanka na svojem simulatoru letio rutom koja je išla duboko u područja iznad južnog dijela Indijskog oceana. Vrlo sličnom rutom nakon toga letio je i pravi zrakoplov kojim je upravljao Zaharie i koji je nestao.

Ovaj dokaz Malezija nije razotkrila tijekom podužeg javnog izvješća o zaključcima istrage, a riječ je o do sada najčvršćoj indiciji da je pilot Zaharie namjerno letio u zabačeni dio oceana, ostao bez goriva i tako ubio sebe i sve ostale osobe na letu MH370.

Do ovih podataka zapravo je došao američki FBI kojem su njihovi malezijski kolege još 2014. godine predali hard diskove s kompliciranog simulatora leta koji je koristio Zaharie. Američki su stručnjaci na kraju uspjeli vratiti šest zapisa s Microsoft Flight Simulator X programa iz tjedna prije nego što je zrakoplov na letu MH370 nestao. Od tih šest zapisa svaki otkriva visinu, brzinu, smjer leta i ostale ključne parametre za simulirani let.

Upravo tu je došlo do u najmanju ruku neobičnog, a zapravo uznemirujućeg otkrića. Gore spomenuti podaci zajedno rekonstruiraju simulirani let koji kreće iz Kuala Lumpura, ide sjeverozapadno prema Molučkom tjesnacu i tada naglo skreće ulijevo i kreće prema jugu sve dok negdje duboko iznad Indijskog oceana ne ostane bez goriva.

Ljudi koji rade na istrazi o nestanku leta MH370 vjeruju da je taj zrakoplov išao vrlo sličnom rutom, što baziraju na signalima koje je avion slao prema satelitu nakon što je pilot prestao s komunikacijom, a avion skrenuo sa svoje prave rute.

Letovi ipak nisu identični, budući da je avion na simulatoru završio 1400 kilometara dalje od mjesta za koje istražitelji smatraju da je lokacija pada MH370. No, i dalje je riječ o zabačenom dijelu Indijskog oceana gdje nema ničega osim vode.

Iako se o ovome dugo pričalo u medijima, sada napokon dolaze neki konkretni podaci bazirani na dokumentima. U svakom slučaju, pilot Zaharie mora biti prvi sumnjivac za nestanak i sasvim sigurni pad aviona s 227 osoba.

Nakon nestanka aviona njegovi su ga prijatelji i obitelj prikazivali kao omiljenog čovjeka koji je svakome bio spreman pomoći. Čvrsti dokazi sa simulatora pak pričaju jednu drugu verziju…
 
(jutarnji.hr)

Čudni zvukovi sa neba su prijavljeni u gradu Schwabingu u Njemačkoj prošlog tjedna, što je uzrokovalo paniku među stanovnicima koji su opisali zvuk “glasan kao helikopter”

Možda je netko od vas prije gledao video sa You Tubea u kojem su snimljeni zvukovi sa neba. U Njemačkoj je snimljen isti takav zvuk kojeg ima u stotinama videa na ineternetu.

Prema jednom od stanovnika “buka je bila tako glasna sam telefonirao svoje susjede, nismo znali što je to.”

Tz.de izvještava:

Pretraživanjem interneta radi mogućih odgovora na ovu strašnu pojavu, naišli smo na video na You Tubeu. On je prikazivao upravo onakvu neobičnu buku kakva je zabilježena u Njemačkoj.

Video je sakupio već blizu 40 tisuća pogleda, a komentari su bili poput: “Rat u gradu Schwabingu. Da li ste čuli taj zvuk u četvrtak? Koji je to vrag??”

U München se policija prilično zabavljala pozornošču koju su građani dali ovom videu, ali ni oni ne mogu objasniti stvar.

Dana 12. svibnja u 8 navečer nije bilo policijske intervencije u području s helikopterima. Helikopterski tim je bio priupitan i prilično su sigurni da to nije bio zvuk helikoptera.

Tu su uvijek misteriozni zvukovi. Pretražite internet i vidjet ćete da se radi o istom zvuku. Čekamo znanstvenike da u svojoj uobičajenoj maniri zaglupljivanje građana objave izvještaj “To je jako rijetka pojava, no to je prilično normalno…”
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Misteriozni objekt znan kao 1991 VG prvi je put primjetio u studenom 1991. astronom James Scotti sa Sveučilišta u Arizoni. Neobičan je zbog čudne rotacije i dugovječnosti

Postoje razne teorije o ovom misterioznom predmetu, od toga da se radi o malom meteoru, preko pretpostavke da je riječ o svemirskom otpadu, pa do toga da se radi o izvanzemaljskoj sondi, poslanoj specifično da proučava Zemlju. Objekt bi trebao proletjeti pored Zemlje slijedeće, 2017. godine.

Iako neki stručnjaci smatraju da se radi o dijelu rakete iz misije Apollo 12, Scotti tvrdi kako se vremena ne podudaraju.

“Pregledali smo sve moguće slučajeve da se radi o predmetu ljudskog porijekla”, rekao je Scotti.

“Bilo je nekoliko mogućih dijelova svemirskih brodova i raketa koji s mogli biti 1991 VG. Ali nakon što smo provjerili svaki, morali smo ih sve eliminirati”, dodao je.

Drugi tvrde kako bi se moglo raditi o tajnoj raketi koju su Sovjeti poslali u orbitu, bez da su obavijestili ostatak svijeta.

“Sovjeti su imali rakete jake poput američkih, voljeli su skrivati stvari koje bi krenule po zlu, i pokušavali su i sami otići na Mjesec”, napisao je jedan korisnik Reddita. “Moguće je da je ovaj objekt rezultat zaboravljene ruske misije”.

Kada je Scotti po prvi puta primjetio 1991 VG, objekt je imao promjer od oko 10 metara i prolazio je pored Zemlje na udaljenosti od oko 450.000 kilometara, oko 80.000 kilometara dalje od Mjeseca.

Objekt je pokazivao brzu rotaciju dok mu je sjaj rastao i padao. U to vrijeme nije još bio primjećen niti jedan asteroid te veličine koji bi se tako ponašao.

Objekt uz to ima orbitu koja je izrazito slična Zemljinoj.

Nakon što su prikupljeni podaci za 1991 VG, Scotti je shvatio da je to bio već drugi put da je taj neidentificirani objekt prošao pored Zemlje. Prvi put to se dogodilo još u ožujku 1975. godine.

Asteroidi obično ne žive, ili ostanu u istoj orbiti, toliko dugo da dva puta prolete pored Zemlje.

Duncan Steel, astronom sa Sveučilišta u Adelaideu predložio je kako bi se moglo raditi o “vanzemaljskoj sondi zamijećenoj u blizini našeg planeta”. Steel je predložio ovu teoriju samo kako bi je mogao pobiti, te je izjavio kako ne misli da je 1991 VG izvanzemaljskog porijekla.

Ali to nije spriječilo teoretičare zavjere da preuzmu tu ideju, navodeći upravo Steelov rad kao svoj izvor.

Kada objekt bude letio pored Zemlje u ljeto 2017. godine, biti će vidljiv samo sa južne polutke.

Od kada je Scotti prvi puta primjetio 1991 VG, astronomi su otkrili da asteroidi ispod 100 metara veličine imaju izrazito brze rotacije. Zbog toga Scotti kaže kako ne možemo isključiti mogućnost da je da se radi o prirodnoj svemirskoj stijeni.

“Jedna od mogućnosti je da se radi o komadu Mjeseca odbačenom pri udaru meteora”, rekao je.

“Druga je mogućnost da učinak Jarkovskog, kojeg stvaraju termalne emisije rotirajućeg predmeta, sistematski odguruje objekt oko Zemlje. Ovo je sve još uvijek zagonetka.”
 
(net.hr/uredio:NSP)

Negdje između 1587. i 1590. gotovo bez traga nestalo je bez traga cjelokupno stanovništvo prve engleske kolonije na području Amerike ostavivši za sobom samo poruku “CROATOAN” urezanu u deblo jednog drveta

Do dana današnjeg se ne zna kud i kako su nestali,a teorija ima niz ,počevši o teorije o gladi,preko asimiliranja u jedno od domorodačkih plemena ili grupnog bijega nekud pa sve do otmice vanzemaljaca.
No pitanje na sve moguće teorije ostaje: Kud su nestali,zašto i kako?

Misterija koja nije riješena

Jedna od najvećih misterija naseljavanja Sjeverne Amerike je poznata pod nazivom “LOST COLONY 1585-1590″. O toj misteriji napisane su mnoge knjige i znanstveni radovi,a snimljeni su i neki SF filmovi sa tom tematikom.

Ono što se zna je da je otok Roanoke bio mjesto prvog engleskog naseljavanja na području Sjeverne Amerike i jedna od velikih zagonetki povijesti – “izgubljene kolonije”.

Prvu ekspediciju u karolinski akvatorij vodili su 1584. Philip Adams i Arthur Barlow.

Nakon dva mjeseca boravka medju prijateljskim Indijancima vratili su se vodeći dva urođenika, Mantea i Wanchesea, koji su iznenadili visoke englesko krugove svojom uljudbom i brzinom učenja jezika.

Rodno mjesto Mantea bio je Croatoan!

Slijedi iste godina ekspedicija sir Richarda Greenvillea, koji ostavlja u Croatoanu 15 ljudi. Kad 1588. onamo stiže John White, Indijanci mu sa žaljenjem dojavljuju da su svi doseljenici pomrli.

White ostavlja 55 ljudi, uključujuć žzene i djecu, no kad se vratio 1590., nije zatekao nikoga, već samo na jednom hrastu urezano CRO, na drugom CROATOAN!!

Nedaleko od Mantea danas se mogu razgledati tragovi doseljeničke utvrde Fort Raleigh i područje pod šumom gdje su se vjerojatno nalazile nastambe i polja doseljenika.

Croatoan Indijanci su možda hrvatskog podrijetla

Mnogi hrvatski i američki pisci raspravljali su o legendi prema kojoj su “Croatoan Indijanci” koji su naselili najveći dio Sjeverne Karoline možda hrvatskog podrijetla.

Neki su stručnjaci pokušali upozoriti na sličnost između imena Croatan (ili Croatoan) i latinskog naziva Hrvat – Croata.

Louis Adamic, Joseph S. Roucek i drugi spominjali su legende što su kružile po Dalmaciji o brodovima koji su u 16. stoljeću prevozili izbjeglice u Ameriku i nikad se nisu vratili.

Prema predajama, jedan ili više tih brodova nasukali su se na opasnoj obali današnje Sjeverne Karoline (North Carolina), a preživjeli su se brodolomci pomiješali s indijanskim stanovništvom i s vremenom prihvatili naziv Croatan.

Prof. Roucek tvrdi da je “jedan hrvatski brod doplovio do prvog stalnog naselja u Americi” te je konačno “spasio cijelo naselje od uništenja”. Čak se tvrdi da su prvi hrvatski doseljenici već bili u Americi “približno četiri desetljeća prije nesretnog pokušaja sir Waltera Raleigha da osnuje anglosaksonsku koloniju na otoku Roanokeu, u Sjevernoj Karolini”.

Povjesničari nisu mogli riješiti zagonetku podrijetla djece “vrlo lijepe svijetlosmeđe kose”, koju su engleski doseljenici prilikom svog dolaska pronašli među Indijancima.

Druga engleska izvjesća spominju legendu o nasukanim brodovima bijelih ljudi oko otoka Roanokea. Najvjerojatnije su se bijelci, stanovnici engleske tzv. izgubljene kolonije, stopili s prijateljski raspoloženim (Croatoan) Indijancima.

Riječ ‘Croatoan’ veoma je popularna u Sjevernoj Karolini

Najpopularnija teorija o Croatoan indijancima je ona da su potomci Hatteras Indijanaca i kolonista (njih oko 120; među njima je navodno bilo i dubrovačkih pomoraca) koji su se 1587. naselili na otoku Roanoak. Otok leži pred obalom Sjeverne Karoline. Naselje u kojem su živjeli nazvano je ‘Lost Colony’ (Izgubljena kolonija) jer su stanovnici netragom nestali. Mnogi današnji Lumbee imaju ista prezimena kao i nestali kolonisti. Prema Adolph Dial-u, povjesničaru iz plemena Lumbee, Croatoani i Englezi su sudjelovali u stvaranju današnjih Lumbee Indijanaca.

Riječ ‘Croatoan’ dano je ovom plemenu prema napisu CRO koji je bio ucrtan na jednom drvetu. -Druga je teorija da su Lumbee potomci Čerokija, Tuscarora i Istočnih Siouxa. Tijekom 1800-tih godina, Lumbee su bili nazivani imenom Croatan Indians jer su izgledali poput Indijanaca ali su živjeli poput bijelih naseljenika. Sjeverna Karolina im je dala poseban legalni status, uključujući i pravo da imaju svoje vlastite škole. Prva njihova škola ‘Croatan Normal School’ otvorena je 1887. u Pembroke-u u Sjevernoj Karolini. Danas je to ‘Pembroke State University’.

Najveće samostalno pleme istočno od rijeke Mississippi

Croatoan indijanci su danas najveće samostalno pleme istočno od rijeke Mississippi, prema popisu iz 1990. bilo ih je 48.000.

Oni čine najveću indijansku grupu bez rezervata i mnogi žive i rade od zemlje. Lumbee ili Croatoan Indijancima odbijen je federalni status ‘Indijanskog plemena’ zbog visokog postotka miješane krvi, kako one iz drugih plemena tako i crnačke.

Lumbee su naime bili poznati po tome što su pružali utočište izbjeglim crnačkim robovima. Lumbee su danas organizirani u više plemena, to su: Kaweah Indian Nation iz Sjeverne Karoline, pleme United Lumbee Nation of North Carolina and America. Ovdje treba napomenuti i da se ostaci Cheraw Indijanaca prodaju pod Croatoane nazivavši sebe Lumbee Tribe of Cheraw Indians.

Henry Berry Lowrie

Henry Berry Lowrie nazivan “Indian Robin Hood“, njihova poznata ličnost iz (1860-tih) ima među ovim narodom status narodnog heroja.

Bio je kako kažu ‘veliki bandit’. Njegova obitelj porijeklom iz Virginije bila je poznata po gradnji cesta. Njegovo ime danas nosi cesta Lowrie road u Sjevernoj Karolini.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nacionalnageografija.com//uredio:NSP)

Čuveni pisac zadnji je put viđen u javnosti 3. listopada 1849. godine u jako lošem stanju. Njegov liječnik je zabilježio da je pred smrt dozivao Reynolda, a do danas nitko nije siguran tko bi taj čovjek mogao biti. Poeova smrt je kao prepisana s njegovih stranica i iza sebe je ostavio pravu misteriju o svojoj smrti. Magazin Smithsonian izdvojio je najzanimljivije teorije o tome zbog čega je Edgar Allan Poe preminuo.

Udarci

Eugene Didier je 1872. godine u svojoj knjizi “Poeov grob” govori o mogućnosti da je Poe naliteo na neke prijatelje na West Pointu, s kojima je otišao na piće. Kako Poe nije dobro podnosio alkohol, nije mu bilo potrebno puno da se opije, pa je ostavio svoje prijatelje, lutao ulicama, nakon čega su ga siledžije opljačkale i pretukle, ostavivši ga na ulici.

Žrtva politike

Drugi vjeruju da je Poe bio žrtva neobične metode kojom se u SAD-u u 19. stoljeću primoravalo ljude na glasanje. Bande koje su radile za određene stranke bi presrele čovjeka na ulici, uvukle ga u sobu, tamo bi ga napile i natjerale da glasa, nekad čak i više puta. Ukoliko bi žrtva odbila glasanje, banda bi ga pretukla ili ubila. S vremenom je ova teorija postala općeprihvaćena, posebno nakon što je 70-ih godina 19. stoljeća Poeov biograf John Henry Ingram primio nekoliko pisama koji govore o ovoj teoriji.

Alkohol

Puno podataka govori o tome da Poe zaista nije podnosio alkohol. Poe bi bio pijan od jedne čaše vina, kao i njegova sestra. Oni koji su se nalazili u Poeovom okruženju, priznali su da je pisac često razmišljao da se otruje alkoholom.

Trovanje ugljičnim dioksidom

Mnogi su pokrenuli ovu teoriju o Poeovoj smrti, smatrajući je mogućom jer se svjetlo u to vrijeme punilo ugljikom. Mnogi su odbacili ovu teoriju jer nakon testiranja vlasi Poeove kose nisu pronađeni tragovi koji bi na to ukazivali.

Trovanje živom

Za razliku od ugljičnog dioksida, testovi su pokazali da je Poeov organizam mjesecima prije smrti imao povišenu razinu žive. Međutim, to vjerojatno posljedica ljekova koje je Poe koristio nakon što je bio Philadelphiji u vrijeme epidemije kolere. Trovanje živom moglo bi objasniti neke halucinacije i delirijum prije smrti, ali razine žive pronađeni u vlasima Edgara Allana Poea i dalje su trideset puta manje od onih koje su potrebne za ovakvu vrstu trovanja.

Bjesnilo

Ovu teoriju je na konferenciji patologa 1996. godine iznio jedan liječnik zajedno s listom simptoma koje je upoređivao sa simptomima pacijenata koji su bolovali od bjesnila. Liječnik nije znao o kome se radi, samo je pregledao izvještaje njegovog doktora. Prema izvještaju Poeovog doktora, pisac je bio primljen u bolnicu zbog “letargije i konfuzije”, a njegovo stanje se vrlo brzo pogoršavalo. Međutim, ovo se ne može sigurno utvrditi bez DNK analize. Mnogi se slažu s ovom teorijom jer je ovo jedina teorija koja je donesena nakon analize pri kojoj doktor nije znao o kome se radi.

Tumor na mozgu

Prilikom ekshumacije Poeovog groba, otkiveno je da se unutar njegove lubanje nalazi nešto krajnje neobično. Mnogi tvrde da je riječ o tumoru dok drugi pretpostavljaju da se ipak radi o nečem drugom. Naime, liječnik iz New Yorka je rekao Poeu da ima leziju na mozgu koja izaziva neželjene reakcije na alkohol.

Gripa

Tu je i teorija da je Poe jednostavno podlegao gripi koja je zahvatila pluća. Hladna kiša i gripa mogli su dovesti do upale pluća koja se završila smrću, dok je visoka temperatura vjerojatno utjecala na halucinacije i konfuziju.

Ubojstvo

Još jedna od mnogobrojnih teorija govori da su Poea ubila braća njegove bogate zaručnice Sarah Elmire Shelton. Ova teorija se često pokušava dokazati novinskim člancima, pismima i sjećanjima koja govore da je putovanje na koje je Poe otišao prije svoje smrti zapravo bila posjeta njezinoj braći.
 

 
(express.hr/uredio:nsp)

Najprodavanija spisateljica krimića svih vremena u biografiji krije jednu nikad otkrivenu misteriju

Prema riječima mnogih – nova nasljednica Dan Browna, spisateljica Kate Moss (nema veze s manekenkom), odlučila se ‘poigrati’ s najvećom misterijom iz života Agatha Christie – njenim nestankom u prosincu 1926. godine.

Naime, poznatoj spisateljici te je godine preminula majka, a ona se s tim bolom nosila na jedini način koji je znala – ‘utapajući’ se u cjelodnevnom pisanju.

Zahvaljujući tome je objavila ‘Ubojstvo Roger Ackroyda’, knjigu zbog koje joj je naglo porasla popularnost, ali je došlo i do raspada njezina braka.

Njezin suprug Archie joj je početkom prosinca rekao da je napušta, da bi u petak navečer, 3. prosinca, Agatha nestala bez traga.

Nakon nekoliko dana, počelo se sumnjati da je mrtva, a njezin automobil je brzo pronađen u blizini kuće Archijeve prijateljice, Nancy Nill. Svakodnevno su novinske članke punile izjave ljudi koji su tvrdili da su je vidjeli.

Na kraju je tražilo 1000 policajaca i 15.000 volontera. Već su gotovo svi posumnjali da je više nikad neće vidjeti živu, kad je pronađena u hotelu Swan Hydropathic u Yorkshireu, gdje se upisala pod prezimenom Nill, istim onim kakvo je imala žena pred čijom je kućom ostao njezin auto.

Agatha je tvrdila da se ničega ne sjeća i liječnici su brzo zaključili da je riječ o klasičnom slučaju amnezije, iako su neki i danas uvjereni da je namjerno sve inscenirala kako bi privukla pažnju i poboljšala prodaju svog nadolazećeg romana.

Dvije godine poslije, Archie se oženio s Nancy, pa je cijela priča postala još čudnija ako znamo da je Agatha bila pred kućom muževljeve ljubavnice.

Mada sve ovo donekle zvuči i potpuno razumljivo, pogotovo iz današnje perspektive stresnog stila života, kad nije nimalo teško shvatiti da bi osoba nakon toliko dogodovština u jednoj godini jednostavno ‘pukla’ i malo nestala.

Cijelu tu priču ekskluzivno je, kroz oči izmišljenog radnika hotela u kom je odsjela Agahta tijekom svog nestanka, prepričala, tj. napisala Kate Moss za BBC, tvrdeći da se i tako svi odgovori i uvid u dušu poznate spisateljice mogu naći na stranicama njenih djela, kao i u slučajevima drugih pisaca uostalom.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(b92,youtube/uredio:nsp)

“Voynichev rukopis”, tako nazvan po trgovcu rabljenim knjigama Wilfrid Voynicha, koji je tvrdio da ga je otkrio 1912. u Italiji, već dugo opsjeda kriptografiju. Je li u pitanju prava misterija koju treba riješiti, ili samo vješta i detaljno izvedena prijevara?

Ovaj rukopis koji se čuva u Beineckeovoj bilioteci rijetkih knjiga i rukopisa na Sveučilištu Yale, zagonetan je u toj mjeri da “Da Vincijev kod” spram njega izgleda kao najobičnija igrarija: u pitanju je knjiga koju nitko ne može pročitati, na jeziku koji ne postoji , ilustrirana slikama biljaka i stvorenja kakvih na našoj planeti nisu viđeni.

U meki pergament i staru slonovaču uvezano je 240 bogato ilustriranih stranica, a ilustracije djeluju kao nešto iz Tolkienovog svijeta vilenjaka, ili pak kao priviđenje koje je bi eventualno imao maštovit pjesnik na teškim drogama: čudne biljke, želatinozna stvorenja, skupina nagih dama blijede kože koje se kupaju u jezeru – ili spuštaju niz vodeni tobogan?

Tijekom godina, opsjedala je bezbroj stručnjaka koji su o njoj razvili bezbroj teorija, kako znanstvenih, tako i onih sasvim otkačenih:

Moja omiljena teorija je da je u pitanju ilustrirani dnevnik vanzemaljca tinejdžera, greškom zaboravljen na Zemlji – u šali kaže Ray Clemens, kustos Beineckeove knjižnice.

Šala, međutim, možda i nije na mjestu, jer su neki od najbrilijantnijih umova proveli desetljeća pokušavajući dešifrirati ovu neveliku knjižicu, veličine prosječnih džepnih izdanja, povezanu u kvalitetni pergament.

Jedan od njih je bio i Amerikanac William Friedman, jedan od najvećih kriptografa 20. stoljeća i tvorac NSA – institucije koju je tako popularnom učinio Edward Snowden. On se oko manuskripta trudio čitavih 30 godina, a teorije su se u međuvremenu samo umnožavale.

Jedan umirovljeni botaničar nedavno je iznio tvrdnju da su neke od prikazanih biljaka porijeklom iz srednje Amerike, dok je britanski stručnjak za primijenjenu lingvistiku kao senzaciju objavio vijest da mu je pošlo za rukom da prevede 10 riječi.

Jednako brojni su, međutim, i oni koji vjeruju da je u pitanju samo vješt, gotovo savršen i uzuzetno maštovit falsifikat.

Misterija poljskog trgovca

Jedno od općih mjesta povijesti falsifikata je, naime, ono kada trgovac rijetkim knjigama “otkriva” neki prethodnio nepoznat rukopis, te je utoliko najsumnjiviji sam Voynich, Poljak iz Litve, koja je u to vrijeme bila dio ruskog carstva.

Rođen 1865, kraće vrijeme je zbog revolucionarnih aktivnosti proveo u Sibiru, a nakon toga je preko Mandžurje pobjegao za London. Tu je otvorio prodavaonicu polovnih klnjiga, koja je postala stjecište političkih izbjeglica. Među njima je bio i ruski imigrant koji je kasnije uzeo ime Sidney Riley, a potomstvu je ostao poznat kao kao avanturist i obavještajac s nadimkom “Špijunski as”.

Voynich je bio poznat upravo po svom “rijetkom daru” otkriti dotad nepoznate rukopise, a poznato je i da je u svoje vrijeme nabavio veliku količnu pergamenta, kao i da je iz dana provedenih na Moskovskom Sveučilištu raspolagao znanjem iz kemije potrebnim za rekonstruiranje srednjovjekovnih pigmenata i tinte.

Potvrde iz knjižnice njegovog misterioznog prijatelja, obavještajca Sidney Rileya, pokazuju, pak, da je u svoje vrijeme u knjižnici Britanskog muzeja proučavao literaturu o drevnim vrstama tinte.

Sve to, međutim, nije dovoljno da potvrdi teoriju o falsifikatu – bar dok ne budu urađene forenzičke analize tinte i pigmenata kojima je rukopis načinjen. Za sad, naime, postoji samo analiza pergamenta pomoću izotopa ugljika, koja pokazuje da fino obrađena koža potječe iz 15. stoljeća.

O knjizi…

Voynichev rukopis (manuskript) je misteriozna ilustrirana knjiga nepoznatog sadržaja, a napisao ju je prije nekih 600 godina nepoznati autor na nepoznatom jeziku

Od njena otkrića 1914., ova knjiga bila je objekt intenzivnog proučavanja od strane mnogih kriptografa, uključujući neke od vrhunskih američkih i britanskih vojnih kriptografa. Nitko od njih nije uspio dešifrirati niti jednu jedinu riječ knjige. Knjiga je postala sveti gral kriptografa i povjesničara.

Knjiga je dobila naziv po američkom trgovcu knjigama, poljsko-litvanskog podrijetla Wilfrid M. Voynich, koji ju je pronašao 1912.
 

 
Nepoznati autor je nepoznatim pismom napisao rukopis na 272 stranice. Tekst je pisan ptičjim perom, s lijeva na desno, a autor je koristio abecedu koja je imala 20-30 distinktivnih znakova. Analizirajući kvalitetu pisanja (brzinu, trud i krivulje), potrvđeno je da je autor pisao s lakoćom, tj. nije koristio nikakve reference za pisanje, što upućuje na to da je misteriozni pismo autoru bilo blisko.

Nakon prvog spomena rukopisa u 17.stoljeću prošlo je 200 godina tišine kada ju je od jezuita otkupio Wilfrid Voynich. Nakon pronalska kroz ruke još nekoliko nasljednika, misteriozni je rukopis završio u posjedu sveučilišta Yale.

Misteriozni rukopis

Ilustrirani Voynich rukopis, djelo nepoznatog autora pisano nepoznatim pismom predstavlja neriješenu misteriju kriptografije i povijesti unatoč brojnim naporima stručnjaka. Do sada je jedino otkriveno karbonskim datiranjem kako potječe s početka 15. stoljeća, dok je sam sadržaj i svrha ovog rukopisa i dalje velika nepoznanica.

Rukopis ima 240 stranica, no pretpostavlja se da ih je bilo bar 270.

U tekstu nisu vidljive greške ili ispravke, a stil pisanja je takav da se čini kako se ne radi o kodiranom tekstu. Rukopis sadrži više od 170 000 znakova koji su grupirani u oko 35 000 skupina koje čine “riječi”.

Čini se da struktura tih riječi slijedi fonološke ili pravopisne zakone, na primjer, pojedini znakovi se pojavljuju u svakoj riječi, poput samoglasnika, a neki znakovi nikada ne slijede druge. Distribucija slova u riječi je također prilično neobična – neki znakovi se pojavljuju samo na početku riječi, neki tek na kraju, a neki uvijek u središnjem dijelu. U rukopisu se pojavljuje i nekoliko latiničnih riječi, za koje nije poznato jesu li dio izvornog teksta ili su naknadno dodani.

Budući da se pismo ne može odgonetnuti, tekst se prema ilustracijama dijeli na šest skupina – biljni, astronomski, biološki, kozmološki, farmaceutski i dio sa “savjetima” u kojem nema ilustracija već je tekst podijeljen na male paragrafe koji su označeni s malom zvjezdicom na lijevoj margini.

U biljnom dijelu su na svakoj stranici prikazane jedna ili dvije biljke, uz popratni tekst, a niti jedan od crteža biljaka se ne može ne dvosmisleno identificirati.

Astronomski dio sadrži kružne dijagrame, neki od njih su sa suncem, mjesecom i zvijezdama, a namjena im je vjerojatno astronomska ili astrološka. Jedna serija od 12 dijagrama prikazuje konvencionalne simbole zodijačke konstelacije. Svaki od njih ima 30 ženskih figura raspoređenih u dva ili više koncentričnih krugova.

Biološki dio čini gusto ispisan kontinuirani tekst, mjestimice s brojkama, a uglavnom prikazuje male gole žene koje nose krune, kupaju se u bazenima ili kacama koje su povezane mrežom cijevi.

Kozmološki dio ima kružne dijagrame, ali opskurne prirode, a farmaceutski dio sadrži crteže dijelova biljke i predmete koji bi mogli pripadati toj struci.

Opći dojam je da je rukopis trebao poslužiti kao farmakopeja ili se odnosi na teme srednjovjekovne medicine. Međutim, zagonetni detalji ilustracija su utjecali na mnoge teorije o podrijetlu knjige i sadržaju teksta, kao i na moguću svrhu. Cijeli rukopis je dostupan online i možete ga prelistati ovdje.

Prvi potvrđeni vlasnik rukopisa je bio alkemičar Georg Baresch koji je poslao kopiju rukopisa kriptologu Athanasiusu Kircheru, koji je imao uspjeha u dešifriranju. Pismo koje je Baresch uputio Kircheru 1639. godine prvi je sačuvani dokument u kojem se spominje misteriozni rukopis.

Kircher se zainteresirao i tražio je da mu pošalje original, što je Baresch odbio. Nakon njegove smrti, rukopis je naslijedio njegov prijatelj Johannes Marcus, rektor praškog univerziteta, koji je Kircheru poslao original s popratnim pismom 1666. godine. O knjizi sljedećih 200 godina nema zapisa, ali po svemu sudeći rukopis je s ostalom Kircherovom korespodencijom pohranjen u knjižnici tadašnjeg sveučilišta Collegio Romano u Rimu. Vjerojatno je tamo ostao sve do kada su postrojbe Viktora Emanuela II osvojile grad 1870. godine. Nova talijanska vlada je oduzela mnogo toga Crkvi, pa i spomenutu knjižnicu.

Isusovci su potajno prebacili sve knjige sa sveučilišta u privatne knjižnice, a Voynich rukopis je prebačen u Villu Mondragone, seosku palaču van Rima koja je bila u vlasništvu Isusovaca. Oko 1912. Collegio Romano odlučio je prodati nekoliko knjiga zbog oskudice, a Wilfrid Voynich je kupio 30 knjiga i među njima i tajanstveni rukopis koji je po njemu dobio ime. Sljedećih sedam godina pokušao je zainteresirati znanstvenike koji bi dešifrirali knjigu, no bez uspjeha.

Nakon njegove smrti, rukopis nasljeđuje njegova udovica koja je nakon svoje smrti rukopis ostavila prijateljici Anne Nill, a ona je pak 1961.prodala rukopis antikvaru Hansu P. Krausu. Kako on nije mogao pronaći kupca za rukopis, poklonio ga je sveučilištu Yale 1969. godine, gdje se i danas nalazi.

Autorske zasluge rukopisa su pridavane nekolicini osoba, između ostalog, Marcus u pismu iz 1666., navodi da je prema tvrdnjama njegovog prijatelja autor rukopisa bio franjevac i znanstvenik Roger Bacon. Marcus se ogradio od te tvrdnje, no Voynich ju je ozbiljno uzeo u obzir te je činio sve kako bi tu tezu potvrdio. Pretpostavka da je Roger Bacon autor vodila je Voynicha do zaključka kako je osoba koja je prodala rukopis Rudolfu bila matematičar i astrolog John Dee, koji je djelovao na dvoru kraljice Elizabete I. Dee i suradnik Edward Kelley živjeli su u drevnoj Bohemiji neko vrijeme i nadali su se prodati svoje usluge caru, te je moguće da su upravo oni napisali taj rad i širili glasine da je to Baconovo izvorno djelo u nadi da će ga kasnije prodati.

Neki su zasluge autorstva pridavali samom Voynichu, međutim, mnogi dokazi opovrgavaju tu činjenicu. Zatim, na dnu prve stranice rukopisa pojavilo se i ime “Jacobj à Tepenece”, a to bi mogao biti Jakub Hořčický od Tepenec, također poznat po svom latinskom nazivu Jacobus Sinapius. On je bio osobni liječnik i kustos botaničkih vrtova Rudolfa II. Voynich, i mnogi drugi ljudi su zbog toga zaključili da je Jacobus bio vlasnik rukopisa prije Barescha. Ovo ime je još uvijek vidljivo pod UV svjetlom, no ne odgovara originalnom potpisu. Moguće je stoga da je sam potpis dodan kasnije iz nepoznatih razloga. Postoji još nekoliko teorija o mogućim autorima, no za sada, još uvijek nije ništa dokazano.

Jedino što je dokazano, osim starosti rukopisa jest i da tekst sadrži značajke pravog jezika, odnosno, znanstvenici Montemurro i Zanette su istraživanjem došli do spoznaje da se rukopis statistički pridržava ligvističkih pravila. Prema njima, rukopis slijedi Zipfov zakon, koji drži da će se najčešće ponavljana riječ prirodnog jezika pojaviti oko dva puta onoliko koliko druga najčešća riječ i tri puta koliko treća najčešća riječ i tako dalje.

Ističu da nasumične simboličke sekvence ne pokazuju isti obrazac stoga isključuju mogućnost da se radi o prijevari. Naravno, ne slažu se svi s ovim tvrdnjama da se radi o izgubljenom jeziku ili do sada neotkrivenom kodiranom pismu. Nitko ne zna zaista što piše u tekstu, no obzirom da se rukopis bavi nizom tema koje se mogu odnositi na alkemiju te da potječe iz doba kada je alkemija bila popularna, moguće je da je pismo kodirano kako bi se sakrila tajna znanja. Bilo kako bilo, ovaj će rukopis i dalje intrigirati znatiželjnu javnost jednako kao i stručnjake.
 

 
(blic.rs,nexsus-svjetlost.com,youtube/uredio:NSP)