Dvadeset i sedam Belgijanaca i dalje primaju između 425 i 1,275 eura (482 do 1.446 dolara) od njemačke vlade, prema flamanskim novinama De Morgen

Gotovo 75 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, određeni broj Belgijanaca koji su obećali odanost Hitleru još uvijek dobivaju ono što im je obećao nacistički vođa – bonuse odanosti koji nikada nisu bili oporezovani, izvještavaju lokalni mediji.

Mirovina je bila jamčena za njihovu “vjernost, odanost i poslušnost” Adolfu Hitleru prema dekretu iz doba nacista koji je još uvijek na snazi​ 74 godine nakon pada Trećeg Reicha.

De Morgen je citirao istraživača Alvina de Conincka, koji je objasnio da su se oni koji su se kvalificirali za ‘Hitlerovu mirovinu’ nalazili u graničnim područjima Belgije koji su tijekom nacističke okupacije stekli njemačko državljanstvo.

Ostali su bili Belgijanci koji su se pridružili Waffen-SS-u – oružanom zrakoplovstvu SS-a ili drugim granama njemačke vojske.

Belgijanci koji su tijekom okupacije bili prisiljeni raditi u Njemačkoj dobili su naknadu od samo 50 eura mjesečno, kazao je, a 27 primatelja Hitlerove naknade za odanost nikada nisu bili oporezovani za ovaj dodatni prihod, budući da njemačko veleposlanstvo nije prijavilo njihova imena belgijskoj vladi.

Razotkrivanje ovih podataka je izazvalo uzbunu u Belgiji, pri čemu su lokalni zastupnici zahtijevali kraj bizarnog aranžmana mirovina. U utorak je u parlament uvedena rezolucija kojom se od vlade traži da “hitno riješi taj problem diplomatskim sredstvima”.

Ti ljudi, međutim, nisu jedini koji primaju ovu vrstu doplatka. U 2015. godini, pokazalo se da se oko 100.000 eura njemačkog novca poreznih obveznika isplaćuje Španjolcima koji su se prijavili za zloglasnu Plavu diviziju koja se borila protiv Crvene armije između 1941. i 1944. godine. Novac je podijeljen između 41 veterana, 8 udovica i siročadi.

“Apsolutna je sramota misliti da njemačka vlada još uvijek isplaćuje mirovine nacističkim dobrovoljcima” – rekao je zastupnik Jon Inarritu iz ljevičarske baskijske stranke Amaiur. “To nema smisla, nije u skladu s pravom EU-a i služi za ponižavanje žrtava fašizma” – kazao je.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Nakon rasprodaje i uništavnja svih firmi, slijedi pljačka velike državne riznice, one u kojoj se nalaze naše mirovine

Doktor ekonomije i bivši dekan Ekonomskog fakulteta iz Splita Željko Garača donosi ogromnu analizu mirovinskog sustava.

Između ostalog, drugi mirovinski stup naziva pljačkom epskih razmjera i procjenjuje da je ukupna nastala šteta financijski premašuje privatizaciju, Agrokor i Uljanik zajedno!

U tijeku je javna rasprava o prijedlogu mirovinske reforme. Ovom prigodom se neću baviti njenim konkretnim prijedlogom zbog jednog bitnog razloga. Postojeća rasprava, komentari, zamjerke i prijedlozi su usmjereni na, po mom sudu, periferne stvari bez obzira koliko bili bitni za buduće umirovljenike.

Pitanje kasnijeg odlaska u mirovinu, dodatka od 27 posto i na mirovine iz 1. i 2. stupa su nesporno važna, ali ih ja gledam kao teme koje odvlače raspravu od suštinskog problema, a to je opravdanost 2. mirovinskog stupa. Velika većina stručne i ostale javnosti ne dovodi u pitanje njegovu opravdanost te je i predlagatelj popustio pod različitim pritiscima i najavio povećanje izdvajanja u njega. Mali broj stručnjaka ukazuje na velike nedostatke takvog mirovinskog sustava.

Pri tome mislim da sam u toj kritici najglasniji i najradikalniji. Nema argumentiranog osporavanja mojih stavova, a još manje otvorene rasprave i sve se svodi na pojedinačne istupe bez mogućnosti iznošenja kontra argumenata. Kako osporavanja izostaju, ja postajem sve radikalniji o čemu svjedoči i ovaj članak.

Moguća objašnjenja su da moje teze zvuče toliko nevjerojatno da ih nitko ne uzima zaozbiljno ili da diram u ogromne financijske i druge interese pa je ignoriranje najbolja obrana. Većina javnih kritika se odnosi na obvezne mirovinske fondove, OMF-ove, u koje zaposlenici izdvajaju 25 posto svog mirovinskog doprinosa kao individualiziranu mirovinsku štednju.

Primjedbe se uglavnom odnose na netransparentno poslovanje tih fondova, previsoke naknade društvima za upravljanje tim fondovima do loših i spornih ulaganja bez ikakve odgovornosti prema “vlasnicima” uplaćenih sredstava. Navodnici su stavljeni jer se u suštini ne radi o pravoj privatnoj imovini, što postaje do kraja jasno u trenutku nečijeg odlaska u mirovinu. O tome više nešto kasnije.

Ispod radara

Prije nekoliko mjeseci, kada su se u javnosti pojavile vrlo neformalno i ne do kraja jasne osnovne smjernice buduće mirovinske reforme, pisao sam o šteti koja je uvođenjem drugog stupa nanesena nacionalnoj ekonomiji, a onda i svima nama, poreskim obveznicima.

Gruba procjena govori da smo platili preko 50 milijardi kuna više PDV-a, kao direktnu posljedica uvođenja drugog stupa. Razlog je podizanje osnovne stope PDV-a s 23 na 25 posto jer je trebalo pokriti dodatni godišnji proračunski deficit od 5-6 milijardi kuna.

Platili smo i preko 50 milijardi nepotrebnih kamata zbog visokih kamatnih stopa uvjetovanih prekomjernim makroekonomskim neravnotežama, zbog deficita i javnog duga, a što je opet posljedica uvođenja drugog stupa. Sve ovo traje i dalje, a trošak raste, raste, raste…. Primjera je još, ali ovaj put se namjeravam baviti budućnošću i ostaviti OMF-ove po strani.

U fokus interesa želim staviti mirovinska osiguravajuća društva, MOD-ove. Do sada su oni malo spominjani i kako se kaže prolazili u “ispod radara”. Po mom sudu, šteta koja slijedi poprimit će epske razmjere.

Na rok od narednih 40 godina taj iznos se penje na preko 400 milijardi kuna koje će biti pretočene u vlasništvo financijskih institucija, a sve na teret poreskih obveznika u Hrvatskoj. Zvuči nevjerojatno, ali iako se ovim problemom intenzivno bavim par mjeseci, nisam osobno pronašao pogrešku u razmišljanju niti me itko argumentirano demantirao.

Što se zapravo događa u trenutku umirovljenja obveznika drugog stupa? Do tada je na računu osiguranika u nekom OMF-u akumuliran određeni iznos novca temeljem direktnih uplata i ostvarenih prinosa. Tako prikupljena sredstva u trenutku umirovljenja treba prebaciti u neko od MOD-ova.

U tom trenutku osiguranik sklapa ugovor s MOD-om o isplati mirovine prema nekom od ponuđenih modela. U istom trenutku prenesena kapitalizirana štednja prestaje biti “vlasništvo” osiguranika. Osiguraniku ostaje samo pravo na isplatu ugovorene mirovine.

Važna činjenica koja je slabo ili nikako poznata je da ta sredstva nisu nasljedna. Sredstva na računima osiguranika u OMF-ovima jesu nasljedna. Prema osobnom iskustvu mislim da je ova činjenica nepoznata građanima jer je nitko ne spominje i po inerciji nasljednosti štednje u OMF-ovima pogrešno se podrazumijeva nasljednost i u MOD-ovima.

Jedino što nasljednici mogu dobiti je dio neisplaćene ugovorene mirovine, pod uvjetom da je ugovoren takav oblik isplate.

Naravno, i to ima svoju cijenu. Visina mirovine u tom slučaju je manja od, na primjer, čiste doživotne mirovine. Još uvijek, stvari naoko nisu sporne, pa je potrebno uvesti konkretne brojke.

Iznosi koje ću navoditi su grube procjene koje se odnose na prosječnog osiguranika, odnosno budućeg umirovljenika, a to neka bude muškarac sa 65 godina života i 40 godina staža, tijekom kojeg je primao prosječnu plaću i uplaćivao dio doprinosa u OMF. Dobra procjena je da će na svom računu u OMF-u imati oko 300.000 kuna.

Preciznost ovdje nije bitna jer ono što slijedi vrijedi i za veće i za manje plaće, odnosno uplaćene iznose te buduće mirovine. U trenutku umirovljenja novac s privatnog računa u OMF-u se prenosi u neko privatno MOD.

Nema ‘privatnog novca’

Možda nije dovoljno poznato da novca, gotovine, u OMF-ima nema i ne treba ga biti jer je investiran da bi novac “radio za nas”. No, u tom trenutku OMF mora pribaviti gotovinu u iznosu koji je potreban za prebacivanje u MOD. Postoji više scenarija na koji OMF može osigurati potrebna sredstva, a meni se čini najvjerojatnije da će OMF potrebnu uplatu u MOD obaviti iz tekućih uplata iz mirovinskog doprinosa te dodatno zadužiti državu za taj iznos.

Pretpostavimo nadalje da umirovljenik sklapa ugovor s MOD-om o isplati mirovine, zajamčeno na 20 godina. Visina dijela mirovine iz drugog stupa bi bila oko 930 kuna mjesečno odnosno 11.160 kuna godišnje prema jedinom javno dostupnom kalkulatoru mirovine iz drugog stupa. Minimalni zajamčeni iznos koji će umirovljeniku biti ukupno isplaćen kroz mirovinu je oko 223.000 kuna za 20 godina.

Prisjetimo se da je iznos uplate u MOD 300.000 kuna. Očekivani iznos isplate je oko 337.000 kuna. Razlika od 114.000 kuna će se vjerojatno iskoristiti za indeksiranje mirovina do visine inflacije od 2 posto godišnje. Nakon prebacivanja kapitalizirane štednje našeg umirovljenika u MOD ona prestaje biti njegova.

Našem umirovljeniku preostaje samo nada u redovitu isplatu mirovine jer njegov privatni novac nije više njegov. Privid da se uistinu radi o privatnom novcu umirovljenika potpuno nestaje.

Neću spekulirati o mogućnosti propasti MOD-a zbog neke financijske krize, ali treba imati na umu da teza o savršenosti i sigurnosti financijskih tržišta nije izdržala test realnosti.

Pogledajmo sad što se događa s državom koja je za potrebe mirovine našeg umirovljenika osigurala 300.000 kuna dodatno se zaduživši kod OMF-ova s kamatom od 4 posto, što je vrlo optimistično. Radi se o novom javnom dugu koji je implicitan i nije očit, ali je stvaran.

Godišnja obveza plaćanja kamata za ovaj pojedinačni iznos je 12.000 kuna, što je više od ukupno isplaćene mirovine za našeg umirovljenika u jednoj godini. MOD, u simbiozi s matičnom bankom, mirovinu može isplaćivati samo iz prinosa od kamata koje plaća država na spomenuti dug.

Cijela uplaćena kapitalizirana štednja drugog stupa našeg umirovljenika ostaje MOD-u i njegovoj vlasnici, banci. No, to nije sve. Država će nastaviti plaćati spomenute kamate i nakon prestanka isplate mirovine zbog smrti umirovljenika. Vječno ili dok ne smanji dug prema institucijama privatnog mirovinskog osiguranja, što je malo vjerojatno jer se država zakonom obvezala na suprotno.

Tiha pljačka

Zaključak je jednostavan. Država će plaćati i isplatu mirovina iz drugog stupa preko plaćenih i preplaćenih kamata na svoj dug OMF-ovima, MOD-ovima ili bankama, njihovim vlasnicama, pri čemu će to platiti i više od isplaćenih mirovina, a nastavit će to plaćati i nakon prestanka isplate neke mirovine, sve do povrata duga, a kada će se to desiti, ne zna se.

Pogledajmo što će se dogoditi u narednih 40 godina. Do tada će svi današnji zaposlenici, recimo da ih je oko 1,5 milijuna, otići u mirovinu i svaki će u MOD prosječno prebaciti 300.000 kuna. Radi jednostavnosti i ublažavanja šoka – pretpostavimo da nema inflacije.

Ako pomnožimo ova dva broja, dolazimo do iznosa od 450 milijardi kuna “našeg” novca koje će biti nepovratno isporučene privatnim financijskim institucijama. Možda je upečatljivije napisati 450.000.000.000 kuna. Konačni iznos nije precizan, vjerojatno postoji optimističniji scenarij, ali nije utješno ni da se radi o 400 ili “samo” o 300 milijardi kuna.

Ovo nadilazi ukupnu štetu privatizacije, Agrokora, Uljanika i svih drugih dubioza hrvatskog gospodarstva. Ovo je potencijalno tiha pljačka nacionalnog bogatstva epskih razmjera. Mirovinska reforma mora ići u suprotnom smjeru i postupnom gašenju drugog mirovinskog stupa, da se spasi što se spasiti da.

Molim bilo koga da me argumentirano demantira, kako bih mogao mirno spavati.

(slobodnadalmacija.hr)

Profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Željko Potočnjak, komentirao je za N1 Televiziju najavljenu mirovinsku reformu

“Ministarstvo je u svibnju okupilo radnu skupinu od 47 ljudi, počelo je gotovo idilično. Imali smo odličnu prezentaciju s identificiranim problemima. Ministar je u lipnju prvo javnosti, a zatim i stručnoj skupini predstavio elemente tog prijedloga.

Dio nas je rekao da mislimo kako su dijelovi oko drugog mirovinskog stupa potpuno promašeni. Sindikati su otvorili pitanje podizanje dobi za umirovljenje. Očito je jedna grupa ljudi iz Ministarstva i Zavoda za mirovinsko osiguranje pisala prezentacije, a mi smo trebali biti pokriće za to.

Nakon toga je nekoliko nas napisalo očitovanje na prijedloge, ništa se nije događalo tri mjeseca. Prije par dana, u srijedu, nam je prvi put prikazan tekst s elementima zbog kojih je došlo do oštre rasprave. Ja jesam član radne skupine, ali ono što dolazi u javnost nije rezultat radne skupine nego uže skupine koja piše te stvari za ministra”, objasnio je.

U mirovinu će se, prema pisanju medija, 2033. godine odlaziti sa 67 godina. Sindikati se bune protiv toga, kažu da to ne odgovara stanju na tržištu rada. Na upit je li ta mjera bila nužna, kaže:

“Imamo ozbiljan problem, a odgađamo mjere”

“Ta mjera je nužna, imamo ozbiljne probleme s mirovinskim sustavom. Odnos između broja aktivno zaposlenih i umirovljenika je 1,26. Pet aktivnih osiguranika radi za četiri umirovljenika. To je vrlo nepovoljan odnos koji možete rješavati smanjivanjem mirovina, ne možete ga drugačije rješavati.

Prosječna mirovina je 40 posto prosječne plaće, vi aktivnima morate uzimati 33 posto od plaće samo da bi platili te mirovine.

Za umirovljenike je to loše jer im je mirovina mala, za aktivne je to vrlo veliko jer moraju dati 32, 33 posto da bi sustav funkcionirao. Druga je mogućnost povećati broj zaposlenih i smanjiti broj umirovljenika.

Mjere koje su usmjerene na podizanje dobi za odlazak u mirovinu, nešto što je nužno. Mi smo trebali izjednačiti do 2018. dob za žene i muškarce.

To je ozbiljan problem, a odgađamo mjere. U subotu je objavljen intervju ministra koji kaže da je moguće pomaknuti to na 2033. to su mjere koje su potrebne, po meni. Puno je PR pristupa mirovinskoj reformi, što je loše” – kaže profesor.

Na upit ima li ministar Pavić jasnu sliku kako bi trebala izgledati reforma, odgovara:

“Kada je nama prezentirano stanje, odnosilo se samo na prvi mirovinski stup. Mi od 2002. imamo i drugi mirovinski stup. Ja sam oštro reagirao na ideju da se imovina iz drugog stupa, kroz stimulacije da se vrate u stup, povuče u proračun. To je potpuno neprihvatljiv pristup.

Vi mladima koji rade uzimate ona 32-33 posto da se isplate mirovine, njima ćete stvoriti konkurenciju na tržištu gdje će raditi umirovljenici za koje se mladima već oduzima iz mirovina.”

Komentirao je i povlaštene mirovine

“Svi su protiv povlaštenih mirovina, ali kad dođe do pitanja povlaštenja, neskloni smo reformama. Drugi mirovinski stup ima ideju da svatko štedi za sebe. To ima vrlo malu podršku.

Naviknuli smo da je bolje putem privilegija dobiti neko drugo pravo. Ovih pod posebnim uvjetima ima 180 tisuća, kod ovih po općim propisima imamo niz transfera koji su socijalno uvjetovani.

Imate preko 50 posto ljudi u sustavu koji primaju mirovinu koje nisu odraz onoga što su uplaćivali”, zaključuje profesor Željko Potočnjak.

Video: Željko Ivanković: Hrvatska troši na mirovine manje od europskog prosjeka
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Mirovinski fondovi svojim su ponašanjem prema Ivici Todoriću, odnosno ulaganjem u njegove financijske akrobacije, teško narušili povjerenje svojih članova

No kako u svakom zlu ima barem zrnce dobroga, tako je i u ovom slučaju dobro da je (ne)rad mirovinskih fondova došao u središte pozornosti javnosti.

Kao što smo već ranije pisali, mirovinci su novcem svojih članova dokapitalizirali Ledo, kako bi Ledo vašim novcem mogao od Agrokora kupiti srpski Frikom, i crnogorski Ledo Podgorica. U toj operaciji Agrokor je dobio stotine milijuna kuna gotovine, a opet je sve ostalo pod njegovom kontrolom. Osim toga, mirovinci su Todoriću dozvolili da Ledo jamči za čak 19 milijardi kuna kredita koje je dobio Agrokor i tako izložili riziku novac svojih članova.

Ideja dobra – realizacija katastrofalna

Vratimo se sada na početak, u 2002. godinu, kada je krenula mirovinska reforma i uveden tzv. drugi stup.

Ideja za uvođenje drugog mirovinskog stupa, odnosno kapitalizirane štednje u osnovi je bila dobra. Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj umirovljenika i radnika izjednačiti, što se na kraju i dogodilo. Naravno, ako imamo isključivo solidarni sustav, a za jednog umirovljenika od svoje plaće izdvaja jedan radnik, mirovine će biti mizerne.

Zbog toga se išlo na formiranje drugog stupa, u koji bi radnik izdvajao dio novca iz plaće – 5 posto – koji bi bio isključivo njegova imovina, povjerena na upravljanje mirovinskim fondovima koja bi kroz više desetljeća, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije te osigurati da budući umirovljenik ne ovisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno o njihovim uplatama u prvi stup.

Država odglumila mirovinsku reformu

Gdje je krenulo krivo? Država je preusmjeravanjem dijela uplata u drugi stup smanjila dotok novca u državni mirovinski fond. Državi je i dalje trebao novac, pa ga je kroz izdanja obveznica počela posuđivati od novonastalih mirovinskih fondova.

Novoosnovani mirovinski fondovi koji upravljaju drugim stupom, umjesto da novac plasiraju u kvalitetne vrijednosne papire – dionice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inozemstvu, kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova, počeli su kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosljeđivali novac državi.

Time smo, umjesto prave reforme mirovinskog sustava, dobili zapravo odglumljenu reformu, u kojoj se iz perspektive građana, članova mirovinskih fondova, odnosno budućih umirovljenika, malo toga promijenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz “upravljanje” tim fondovima.

Glavnina imovine u obveznicama koje spadaju u kategoriju “smeće”

Mirovinski fondovi trenutno raspolažu s oko 86 milijardi kuna, od čega je najveći dio uložen u državne obveznice. Najveći broj budućih umirovljenika novac drži u fondovima “kategorije B” koji imaju imovinu od 82 milijarde kuna, a čak 60 milijardi su u državnim obveznicama.

Znači, građani uplaćuju novac u fondove, oni ga prosljeđuju državi, i za to “upravljanje” naplaćuju milijunske naknade.

Osim što građani na neki način preko mirovinskih fondova posuđuju novac državi koji će na kraju kao porezni obveznici ti isti građani i vraćati, problem je i rizičnost tih ulaganja.

Zbog relativno visokog javnog duga i slabe ekonomije, hrvatske obveznice spadaju u kategoriju “smeća”, nemaju investicijski rejting, tako da je glavnina novca za mirovine u drugom stupu zapravo vrlo rizično uložena.

Spašavanje propalih tajkuna

Nisu problem samo visokorizične državne obveznice, već i ostala “ulaganja”. Kao što smo već spomenuli, novac članova mirovinskih fondova kroz dokapitalizaciju Leda koristio se za pomaganje propalom privatizacijskom tajkunu Todoriću, a sličnih primjera bilo je i ranije.

Tako su prije sedam godina mirovinski fondovi novcem svojih članova pokušali spasiti Nexe grupu. U tu su kompaniju, za koju je bilo jasno da je u ogromnim financijskim problemima, kupnjom obveznica ulupali ukupno 24 milijuna eura.

Slična “ulaganja” imali su i u propali fond Quaestus Borislava Škegre, u koji su ubacili 100 milijuna kuna te u građevinsku firmu Ingra koja je završila u predstečajnoj nagodbi.

Ako mirovinski fondovi ne prestanu glumiti upravljanje imovinom, a zapravo se baviti financiranjem države i pomaganjem propalim tajkunima, buduće umirovljenike čeka vrlo neizvjesna budućnost i kopanje po kontejnerima.
 
(index.hr)

Dr. Slavko Kulić, poznati ekonomist i sociolog, je u jednom gostovanju u emisiji NU2 nacrtao grafički prikaz kretanja ekonomije u Hrvatskoj i šire. Dno na grafu je bilo 2020. godine, no kako vidimo u političkoj i ekonomskoj sferi, dno će se pomaknuti vrlo vjerojatno za još 10 godina

Od 2019. stižu manje mirovine, a tek slijedi borba “prsa o prsa”. Mirovinski sustav je ekonomski i socijalni problem za čije rješenje nije dovoljna samo preformulacija izračuna mirovina unutar Programa konvergencije, kojeg je vlada donijela u okviru Europskog semestra. Mirovinski sustav zahtijeva temeljitu reformu koja će problem sagledati strukturno i sustavno.

Ako imate manje od 55 godina, onda imate i za 27 posto manju mirovinu

Prema Programu konvergencije 2017.-2020. koji je usvojen 27. travnja 2017., svi oni koji imaju manje od 55 godina, odnosno koji su rođeni 1962. godine i ranije, primat će mirovinu manju za 27 posto. To je zato što im se izuzima dodatak na mirovinu. To povlašteno pravo ostaje samo starijima od 55 godina kojima se isplaćuje mirovina iz I. stupa.

Dakle, 27 posto dodatka ukida se svima onima koji su obveznici I. i II. stupa. Prvi umirovljenici koji spadaju u tu kategoriju, a osjetit će tu nepravdu su umirovljenice koje 2019. godine mogu steći uvjete za prijevremenu mirovinu.

1.452 052 zaposlenih (osiguranika) financira 1.232 897 umirovljenika. Razlika se sve više stapa.

Mirovinski sustav je marginaliziran jer većina zaposlenih (osiguranika) nisu svjesni svoje bruto plaće koju im poslodavac isplaćuje, niti važnosti brige za mirovinu jednog dana. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, u travnju 2017. je evidentirano 1.232.897 umirovljenika. Prosječna mirovina je iznosila 2.452,36 kuna. Valja naglasiti da skoro 100.000 umirovljenika prima prosječnu mirovinu od 232,21 kune, što je ispod svake granice dostojanstva. Najveće mirovine prima 2.871 umirovljenik, i to prosječno u iznosu od 8.985,88 kuna.

Visina mirovina

Međutim, od negdje se mirovine moraju financirati. Postavlja se pitanje koliki je broj osiguranika koji financiraju mirovinski sustav? Odgovor je da 1.452.052 osiguranika financira 1.232 897 umirovljenika. Razlika je to od samo 219.155 u korist osiguranika. Jasno je da nam uskoro slijedi borba “prsa o prsa”, odnosno na jednog zaposlenog će doći jedan umirovljenik (omjer 1:1).

Raste broj umirovljenika, a problem dodatno akceleriraju negativan priraštaj, iseljavanje te dulji životni vijek

Podaci koji dodatno akceleriraju taj negativan trend omjera zaposlenih (osiguranika) i umirovljenika su negativan prirodni priraštaj, ekonomski motivirana iseljavanja i produljenje životnoga vijeka stanovništva. Idemo redom.

Negativan prirast stanovništva, odnosno pad broja stanovnika, u 2016. je iznosio 17.500 stanovnika. Nadalje, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, iz Hrvatske je u 2016. iselilo oko 20.000 stanovnika. Demografi neslužbeno smatraju da je taj broj i tri puta veći.

Produljenje životnog vijeka samo je dodatno otežavajući faktor za mirovinski sustav jer produljenjem životnog vijeka imamo i veći broj umirovljenika. Smatra se da će se do 2060. godine životni vijek stanovništva povećati za 6-7 godina. U Hrvatskoj konstantno raste broj umirovljenika, što se može iščitati i iz grafa.

8,6 posto stanovništva je u mirovini

Prema podacima iz 2016., oko 28,6 posto stanovništva je u mirovini. Rashodi za mirovine iznose oko 38 milijardi kuna. Od toga čak 15 milijardi kuna deficitarno financiramo iz poreznih prihoda, budući da mirovinski doprinos za dva obvezna stupa nije dovoljan.

Ukupni mirovinski izdaci čine više od 10 posto BDP-a. Sve je jasnije da se alarm pali. Potrebno je čim prije ući u temeljitu mirovinsku reformu. S razlogom se postavlja pitanje vodi li netko na praktičan način brigu o ovakvim negativnim trendovima. Nužne su vrlo nepopularne mjere koje će osigurati financijsku održivost sustava na dugi rok.

Centar za javne politike i ekonomske analize predlaže sljedeći, krajnje nužni pa i nepopularni smjer mirovinske reforme:

1. Ukidanje prijevremenih mirovina
2. Povećanje starosne granice za umirovljenje žena sa 62 na 65 godina i kratkoročno izjednačavanje dobi s muškarcima
3. Povećanje praga za ulazak u mirovinu na 67 godina za muškarce i žene u sljedećih maksimalno 5 godina
4. Aktivno provoditi politiku vraćanja umirovljenika na tržište rada
5. Ukidanje povlaštenih izračuna mirovina koje su u prosjeku i do 80 posto veće od regularnih
6. Poticati mirovine onima koji odlaze u mirovinu kasnije nego što steknu zakonske uvjete

Naravno, problem mirovinskog sustava je najbolje rješavati na njegovu izvoru, a to je tržište rada. Zalaganje za ekonomski rast kroz nisko, odnosno proporcionalno porezno i regulatorno opterećenje dovest će do većeg broja investicija i zapošljavanja. Poduzetnička inicijativa će moći lakše stvarati vrijednosti uz slobodno tržište. Veći broj zaposlenih vodi do bolje krvne slike mirovinskog sustava, što će onda jamčiti i njegovu dugoročnu održivost.
 
(index.hr)

Znatne uštede u mirovinskim troškovima u ne tako dalekoj budućnosti planiraju se postići smanjenjem budućih mirovina svih koji su sad mlađi od 55 godina, odnosno rođenih 1962. i kasnijih godina!

Svi koji su rođeni 1962. godine i kasnije imat će 27 posto niže mirovine! Proizlazi to iz najnovijeg Programa konvergencije koji je zajedno s Nacionalnim programom reformi Plenkovićeva Vlada prihvatila u prošli četvrtak.

Hrvatska za mirovine izdvaja približno 11 posto BDP-a, odnosno oko 38 milijardi kuna, a Vladine su projekcije da će se do sredine stoljeća javni izdaci za mirovine spustiti na oko 7,2 posto BDP-a.

Znatnije smanjenje javnih izdataka počelo bi, navodi Vlada u svom programu, od 2027. godine jer će uz državu mirovine u većem broju početi isplaćivati i privatni mirovinski fondovi.

Nema povratka u 1. stup

To smanjenje bit će utoliko značajnije što umirovljenici koji će primati mirovinu iz oba stupa neće imati dodatak od 27 posto na dio mirovine koji se isplaćuje iz prvog stupa – posve jasno i otvoreno navodi Plenkovićeva Vlada.

Drugim riječima, znatne uštede u mirovinskim troškovima u ne tako dalekoj budućnosti planiraju se postići smanjenjem budućih mirovina svih koji su sad mlađi od 55 godina, odnosno rođenih 1962. i kasnijih godina! Svi su oni obvezni osiguranici 2. stupa, koji 15 posto svojih mirovinskih doprinosa uplaćuju u 1. stup, a 5 posto u 2. stup.

Dodatak je po važećem zakonu sastavni dio formule za izračun mirovine, a uvela ga je Sanaderova Vlada 2007. godine jer su novi umirovljenici postajali socijalni slučajevi. Od 2010. godine taj dodatak iznosi 27%, no problem je što se dodatak isplaćuje samo osiguranicima 1. stupa.

Zaposlene osobe rođene 1962. godine i kasnije obvezni su članovi oba mirovinska stupa, i premda u prvi doznačuju više doprinosa, pravo na dodatak neće se proširiti i na njih. Strateški dokument Vlade odnosi se na razdoblje 2017.-2020. godine, kad će taj problem eskalirati.

Imaju li dovoljno staža, žene rođene 1962. moći će u prijevremenu mirovinu već 2019. godine, a muškarci 2022. godine, a mirovine će im biti 27% niže od mirovina radnika rođenih 1961. godine! Uvjeti za redovnu mirovinu za žene nastupaju 2026. a muškarce od 2027. godine.

Kosor dala povratak

Simulacija koju je pripremio Danijel Nestić s Ekonomskog instituta pokazuje da je za ženu koja je cijeli svoj radni vijek zarađivala prosječnu bruto plaću (što bi bila plaća nastavnika u školi) razlika u mirovini čak 514 kuna. Umjesto da dobije 2845 kuna, koliko i nastavnica rođena godinu dana prije, njezina bi mirovina za identičan staž od 36,5 godina pala na 2331 kunu!

Budući da će se ogroman udar na nove umirovljenike pojaviti već 2019. godine, posve je nerazumljivo što se micanje dodatka od 27% hladno opisuje kao mjera koja će pridonijeti održivosti javnih financija.

Kako može biti održiv potez koji će brojne generacije gurnuti u siromaštvo? Vlada navodi da se ljudi iz 2. stupa neće moći vratiti u 1. stup, čemu je Jadranka Kosor pribjegla 2011. godine kad se pojavio problem rođenih od 1951.-1961.

Štedjet će se i ranijim produljenjem radnog vijeka na 67 godina te jačom penalizacijom prijevremenih mirovina, a jedino će do 2030. rasti izdaci za minimalne mirovine branitelja.
 
(vecernji.hr)

Tretman koji je bio rezerviran za Grčku je pokazao da su EU i MMF postali samo instrument u rukama bogatih za pljačku planete, za Counterpunch je izjavio Paul Craig Roberts

Obzirom da je iskoristila EU da preuzme vlast nad grčkim narodom, te da “ljevičarsku vladu” Syrize pretvori u marionetu njemačkih banaka, Njemačka se sada suočava s međunarodnim monetarnim fondom koji ometa njen plan pljačkanja Grčke sve do njene smrti.

Pravila koja ima MMF sprečavaju tu organizaciju da posudi novac zemljama koje ga nisu u mogućnosti vratiti. MMF je na temelju podataka i analiza zaključio da Grčka neće moći vratiti posuđeni novac. Dakle, MMF ne želi posuditi Grčkoj novac, kojeg zemlja treba isplatiti kreditorima i privatnim bankama.

MMF tvrdi da kreditori Grčke, od kojih mnogi nisu ni originalni vjerovnici, već jednostavno lešinari koji su kupili grčki dug po povoljnoj cijeni, u nadi da će njime moći špekulirati, moraju otpisati dio duga i dovesti ga do iznosa koji je održiv za grčko gospodarstvo.

Banke ne žele da Grčka dođe u situaciju da može vratiti dug, jer one žele koristiti nesposobnost Grčke da vraća dugove kako bi mogle opljačkati njenu imovinu, te uništiti cijelu socijalnu sigurnosnu strukturu izgrađenu tijekom dvadesetog stoljeća.

Neoliberalizam nije ekonomska doktrina koja bi nam trebala omogućiti bolji i lagodniji život, nego je provedba ovog modela zamišljena da svijet vrati u feudalizam u kojem će biti nekoliko plemića i gomila kmetova. Omjer je poznat: 1% prema 99%.

Kako to vidi Njemačka, MMF bi trebao posuditi Grčkoj novac koji će se vratiti njemačkim bankama. Tada će MMF za svoj novac prisiljavati Grčku da smanji ili ukine mirovine, dokine javne službe i otpusti državne službenike, a sav ušteđeni novac će se koristiti za isplatu Međunarodnog monetarnog fonda.

Budući da novca nikada neće biti dovoljno, nametat će se nove mjere štednje, tako da će Grčka biti prisiljena prodati nacionalnu imovinu, kao što su javna društva za upravljanje vodama, zaštićena mjesta i grčki otoci, a sve će po povoljnoj cijeni kupiti strani investitori, uglavnom iste banke koje su stvorile grčki dug ili njihovi najbolji klijenti.

Do sada su se takozvani “vjerovnici” bavili nekim oblikom olakšanja duga, iako nedefinirano, za sljedeće dvije godine. Do tada će mladi Grci pobjeći u druge zemlje EU, a bit će zamijenjeni imigrantima koji bježe od ratova koje je Washington zapalio na Bliskom Istoku i Africi, koji će još više opteretiti grčki sustav socijalne skrbi, ionako već lišen sredstava.

Drugim riječima, Grčka je uništena od strane Europske unije, institucije koju su tako zdušno podržavali i cijenili. Ista stvar se događa u Portugalu i priprema se provesti u Španjolskoj i Italiji ili Hrvatskoj. Pljačkanje već proždire Irsku i Letoniju, kao i dobar broj zemalja Latinske Amerike, a eklatantan primjer u tijeku je Ukrajina.

Aktualni naslovi u medijima izvještavaju o sporazumu postignutom između Međunarodnog monetarnog fonda i Njemačke o smanjenju grčkog duga na održivu razinu, ali su oni lažni. Nijedan “vjerovnik” nije dao suglasnost o otpisu dijela, pa čak ni jednog jedinog centa duga. Sve što je MMF dobio od takozvanih “vjerovnika” je nejasna obveza oko nepoznatog iznosa otpisa duga, “koji će biti poznat za dvije godine”.

Naslovi u medijima nisu ništa više nego fasada za skrivanje činjenice da je MMF popustio pred pritiskom i prekršio svoje sveto pravilo. No, to je učinio i s Ukrajinom, kojoj je također odobrio program pomoći, iako Rusiji nije vratila niti jedan od 3 milijarde dolara posuđenih Kijevu krajem 2013.

Međutim, MMF je u slučaju Grčke otišao korak dalje i ne da je pristao na nejasno obećanje o navodnom otpisu dijela duga, nego će svoj novac posuđivati ​Grčkoj, kako bi Atena mogla podmiriti dugovanja prema privatnim bankama.

Drugim riječima, MMF je postao još jedna u nizu zapadnih institucija čija pravila vrijede manje od američkog Ustava ili riječi vlade u Washingtonu, kaže Paul Craig Roberts.

Mediji i dalje pljačku Grčke nazivaju “programom spašavanja”, ali nazvati pljačku zemlje i njezinih ljudi “štednjom” je dostojno Georgea Orwella.

Ispiranje mozga je toliko uspješno, da su čak i grčki mediji i političari pljačku financijskih imperijalista počeli doživljavati kao “paket pomoći”.

U cijelom zapadnom svijetu veliki broj odluka, kompanija i vlada, dovodi do stagnacije rasta profita. Da bi nastavili ostvarivati profit, mega-banke i multinacionalne kompanije su se posvetile pljački. Sustav socijalne sigurnosti i javne službe su stavili na aukciju i sve se mora privatizirati, a potrebno zaduživanje u provedbi ovog modela je najbolje opisao John Perkins u svojoj knjizi “Ispovijedi ekonomskog ubojice” (Confessions of an Economic Hit Man). Sada je u tijeki implementacija modela kojim se priprema teren za pljačku velikog broja zemalja.

Kapitalizam je ušao u fazu pljačke, a rezultat će biti pustošenje, zaključuje Paul Craig Roberts, dok većinu elemenata grčkog modela prepoznajemo i u politici naše nove, iako trenutno uzdrmane, “reformističke” vlade Tihomira “Tima” Oreškovića, premijera koji je kao zec izvučen iz šešira s posebnom zadaćom da odigra posljednji čin hrvatske drame.

Za bolje razumijevanje koje će zemlje puniti bunar bez dna mega-banaka i multinacionalnih korporacija je potrebno vidjeti omjer njihovog nacionalnog duga i BDP-a. Naravno, ne treba uzimati u obzir zemlje koje zajedno s drugima stvaraju vlastite financijske modele i ne žele imati posla s Wal Streetom, Međunarodnim monetarnim fondom, što su uglavnom zemlje koje nisu dio zapadnog svijeta, a klikom na svaku od njih na stranici National Debt Clocks ćete dobiti kompletan uvid u njihovu financijsku stabilnost.

Hrvatske na ovom popisu nema, ali stranica Hrvatski dug.com i dug od preko 56 milijardi eura govori da ćemo ovakvom politikom, koja je u manjoj ili većoj mjeri sljednica svih prethodnih, teško moći “spasiti strateške kompanije” i zaustaviti daljnje propadanje.

Hrvatski mediji, kao i u Grčkoj, govore kako su reforme nužne, državi ne trebaju kompanije, jer država nije stvorena da gospodari, a zaustavljanje rasta javnog duga jedan je od najvažnijih zadataka nove vlade. Obveze su nam tolike da će do kraja mandata vlada Tihomira Oreškovića morati otplatiti više od 120 milijardi kuna, što je više od trećine ukupnog novca koji se ekonomskim aktivnostima ostvari u jednoj godini. Samo u tekućoj godini treba vratiti 28,14 milijardi kuna, a riječ je o godini kada nema velikih otplata.

Samo jedna obveznica stiže na naplatu, i to ona na domaćem tržištu u iznosu od 3,5 milijarde kuna. Sve ostalo se odnosi na vraćanje kamata i kredita. Država će ove godine bankama vratiti 14,99 milijardi kuna nakon što poplaća sve kamate i glavnice. Samo za kamate će bankama dati 1,6 milijardi kuna. Za obveznice treba dati 8,44 milijarde kuna kamata i 3,5 milijardi kuna glavnice.

Što da se radi? Na ovo je pitanje teško odgovoriti, jer su Grci od 2011. do 2015. imali 27 000 prosvjeda samo u Ateni, referendum, odlučnu ljevičarsku vladu i nisu postigli ništa. Dakle, nesporna je činjenica da nam je potreban novi model suprotstavljanja ovoj grabeži, ali s njim još nitko nije izašao u javnost.

Francuzi ovih dana također prosvjeduju, bilo je i sukoba, a intelektualna elita francuske ljevice želi kanalizirati prosvjede u smjeru da ne štete krupnom kapitalu, piše Gearóid Ó Colmáin za AHTribune.

Val štrajkova diljem Francuske i desetine tisuća prosvjeda u Grčkoj, kao i oni u drugim zemljama Europske unije, pokazuju da je militantnost radničke klase i dalje snažna.

No, radnički pokret prije svega mora prekinuti suradnju sa salonskom ljevicom i socijaldemokracijom, ako želi uspjeti u borbi protiv pljačke i pustošenja, što će, ne pronađu li europski narodi učinkovit oblik klasne borbe, biti neminovan ishod.
 
(altermainstreaminfo.com.hr)

DAN KADA ćemo postati Grčka je sve bliže! Javni dug raste kao blesav, BDP raste mizerno tako da ne može pratiti ni rast kamata, radna snaga se iseljava… Ako ste mislili da ipak ima šanse da to izbjegnemo, loše ste mislili! Samo 8% umirovljenika ima puni radni staž…

Lansiranje natuknica gospodarskih programa obje glavne stranke u Hrvata – SDP-a i HDZ-a govori da pravih reformi nema, niti će ih biti. Gospodarske ideje obje stranke su se toliko približile da ih možemo zvati jednom kraticom, recimo: SKH.

SKH – ne diramo državne uhljebe ni pod koju cijenu

Jasno je – cijeli politički sustav u Hrvata se drži na svemoćnom državom aparatu, kao što je nekada Savez Komunista Hrvatske (neću napisati kraticu) uz pomoć Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH) obuhvaćao gotovo sve aspekte javnog života. Jer, ništa se nije promijenilo, model vladanja je isti! Oni koji govore o nekom neoliberalizmu u Hrvatskoj u potpunosti griješe – ovo je neosocijalizam, državno upravljanje svime, u cilju namirivanja države i njenih proračunskih sisalica.
Država je, kao prava socijalistička država, i otac i majka. Država je ta koja daje dozvole, dozvole za dozvole, kojoj se klanja ispred šaltera i koja u potpunosti pazi na vas. Toliko pazi na vas da ukoliko želite otvoriti posao kod kuće – kazniti će vas ukoliko niste stavili naljepnice gdje vam je izlaz iz stana.

SKH sustav vladanja temelji na aktivistima razasutim na cijelom području i svim razinama države – općinama, gradovima, županijama, državi; zato je svaka ideja racionalizacije uprave bogohulna. Posebno to vidite na primjeru županija – u ovakvim granicama i odnosima su besmislene i služe ničemu. No, ni lijevi ni desni SKH ih ni po cijenu života ne želi mijenjati i pretvarati u regije (naći će tome 100 objašnjenja), te otpustiti pola ljudi i smanjiti broj u predstavničkim tijelima.

Zašto ih ne žele mijenjati i racionalizirati? Jednostavno je. Zamislite da imate stranačkog aktivistu. Čovjek lijepi plakate, kaže vam da ste divni i krasni, trčkara svaki puta kada ga nazove središnjica ili centrala (lijevi i desni SKH imaju malo različitu terminologiju radi naivaca), vabi glasače, stoji na štandovima – i treba ga nečim nagraditi. Međutim, čovjek kao takav nema pojma o ničemu. Ne možete mu dati neki odgovorni posao čak ni u komunalnoj firmi – jer ga ne zna obavljati.

Često i nema neke škole. Što mu pokloniti – pa mjesto gdje ne može napraviti nikakve štete: županijski vijećnik! Čovjeka koji nema pojma o ničemu, staviti ćete u organizacijsku jedinicu koja ne služi ničemu. Štoviše, dodatna je korist, 20-tak takvih koji nemaju pojma o ničemu ušutkati će nikakvom raspravom one koji su došli tamo (da ima ih takvih) i nešto napraviti.

Nitko ne govori o otkazima u javnom sektoru – to je zadnja linija obrane, otkazi u javnom sektoru stvaraju nesigurnost upravo onih na kojima SKH počiva. Štoviše, SKH će uredno pustiti liječnike da odu iz Hrvatske; liječnici su ionako previše nepouzdani, previše dobro plaćeni da bi šutjeli, a štoviše ne može ih se pokupiti mjestom županijskog vijećnika, pa ni ucijeniti – odu raditi iz Hrvatske ili kod privatnika.

Uostalom, za svakog liječnika koji ode, radi visine njegove plaće, može se zaposliti 3-5 uhljeba, što znači barem 20 glasova na izborima! Tako SKH rezonira.

Ekonomija se neće sama obnoviti

Glupost je deset puta pokušavati isto te i dalje misliti da će to dovesti do drugog rezultata. Hrvatska ekonomija se guši suludim prenormiranjem, svemoćnim inspektorima koji mogu “iz rukava” nabiti ogromne kazne, prevelikim porezima za ono što država daje – i naravno da se ekonomija guši, nestaje i odlazi. Pošteno recite – kojem prijatelju biste iskreno savjetovali da danas otvori firmu u Hrvatskoj, umjesto u Sloveniji, Češkoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu? Možete li uz naše bjesomučne izmjene propisa uopće planirati neku investiciju u narednih desetak godina? Ne možete? Pa tko će onda biti lud ovdje ulagati?

Umjesto da se brzim koracima doslovno reže loša normizacija, da se bilo koga tko želi ovdje raditi i privređivati i uložiti i stvoriti radno mjesto čeka uz osmjeh, da se hitno smanje porezi na sve oblike rada – administracija uništava. Ova država se ponaša kao da svijet postoji radi nas i kao da ljudi imaju obvezu raditi ovdje. Nemaju. I radnici i kapital odlaze tamo gdje im je dobro.

Mnogi, u područjima gdje se to može prebacili su sjedišta firmu u druge zemlje – i ljudi kažu da su se preporodili. SKH jednostavno ne želi shvatiti da smo sada u EU i da je prebaciti firmu u Sloveniju ili neku drugu članicu posao od nekoliko dana. Jer, SKH, premrežen ljudima koji su u realnom sektoru radili zadnji puta kada su bili na praksi u srednjoj – jednostavno ne razumije kako funkcionira ekonomija i svijet danas. Oni lebde u nekom drugom svijetu, svijetu stalnih plaća, redovnih primanja i neke magične vreće odakle izlaze novci.

Krediti – pa dokle ide

Imamo dakle SDP koji se plaši reformi, ali i HDZ koji isto ne bi ništa reformirao (samo bi smanjili poreze, ali ne pričaju odakle napuniti rupu!), koje dakle zbog sličnosti ekonomskih politika ovdje zovemo SKH. I posljedica je jedna – trošimo više nego što zarađujemo. Debelo više. Zadužujemo se, ali ne za razvoj, nego za dnevnu potrošnju.

Državni proračun je sličan kućnom. Nije problem ako se zadužite za nešto pametno – da bi platili školovanje ili sagradili apartman za turiste, no ako se zadužujete da bi svaki dan jeli pršut i Paški sir umjesto mortadele, onda imate problem. A Hrvatska, neprovođenjem reformi u biti dobro jede i pije na račun kredita.

I kao u svakoj obitelji – ako zarađujete 8, a trošite 10, doći će dan kada ćete dignuti sve kredite, ispeglati sve kartice, potrošiti svu gotovinu – i kada će sve stati. Nitko vam više neće htjeti dati kredit.

Štoviše, kako nismo u eurozoni kao Grčka, naša blokada onima vani neće predstavljati ni 10% grčkog problema, pa se nitko neće previše opterećivati. Tog dana, koji nije daleko – Hrvatska će proglasiti da privremeno ne može financirati vanjski dug. Da smo laički – bankrotirali. Jer, država ne može stvarno bankrotirati – državni dug se uvijek prebaci na buduće generacije. Djeca koju vidite na igralištu – plaćati će bjesomučno trošenje ove generacije.

Kada više ne budemo mogli servisirati vanjski dug, ljudi će ove krizne godine prepričavati kao doba kada je bilo super, kada je bilo svega i kada su plaće barem javnom sektoru dolazile na vrijeme. I standard će pasti. Debelo! Jer kao što ona obitelj koja je zarađivala 8, a trošila 10, kada sve presahne mora ne samo živjeti od 8, nego i plaćati kamate – onda to mora i država. Priče: “Plaće su male!”, “Kako ovako mizerne penzije mogu niže?”, “Nemamo ni sada!” – zaboravite. Kada love nema, onda se ne može ni podijeliti. Osim štampanja, ali onda dobijete sam praznu kartušinu.

Strah od “bolnih rezova” je samo kupovanje vremena

Jeste li kada porazmislili zašto se nekada države uglavnom nisu zaduživale? Pa, jedan od razloga je – bile su mahom monarhije. Kraljevi, carevi prinčevi – znali su da dug kad-tad dolazi na naplatu. A željeli su vladati dugo, i željeli su da ih naslijede njihova djeca – te da i oni vladaju dugo, a ne da im jednog dana država zapne u dugovima i da se pred vratima dvorca pojavi narod u onom živopisnom izdanju, oboružan vilama, motikama, lopatama i buzdovanima, kako narod nezahvalan već zna biti…

U današnje vrijeme, kada se vlast bira svake četiri godine – čini se da je političarima poziv da neučinkovitost svoje vlasti poprave zaduživanjem – nešto kao poziv sirena pomorcima Odiseji. Nešto neodoljivo. Uistinu, zar ima nešto bolje nego svoju vlast i svoju neučinkovitost “popraviti” kreditićem, pa onda se pokazati čovjekom “široke ruke”:

Evo za državnu firmu, neka se nađe za plaće!

Evo za penzijicu 10 godina prije roka, i ne zaboravite tko vam je omogućio!

Evo “besplatni” udžbenici za sve!

Evo nove fontane!

Evo pomoć za socijalno ugrožene, “ja” ću vam dati!

Tako su političari mili i dragi – dijeleći tuđe novce. Posuđene novce. I nakon 4, ili najviše 8 godina oni odlaze – s izvršne vlasti u Sabor ili na dobro plaćena savjetnička mjesta. Oni naime nisu ta garnitura koja će kredite morati vratiti – to rade neki novi političari i neke nove generacije građana. A za ove koji su se neodgovorno zaduživali, narod će reći: “Joj, što se za onoga dobro živjelo!”

I onda kada imate neodgovornu politiku i neodgovoran narod, onda će čak i velika većina podržati ono: “Nema bolnih rezova!” Bolnih rezova se većina straši: i oni u javnom sektoru, i oni u većini državnih firmi i oni u manjim komunalnim firmama, i oni u mirovinama koje objektivno nisu odrađene uz 40 godina staža i mnogi drugi – i zato ih se straše i političari. Rezovi plaše birače.

Oni jadnici koji sve to plaćaju – realni sektor, ionako su manjina u Hrvatskoj. Ne možete pobijediti na izborima ako se oslanjate na one koji proračun pune. I zato se ide kako se ide. Zaduživanje, koliko može, pa i preko toga.

S druge strane – prodavači magle

U Hrvatskoj, u krizi u kojoj jesmo, naravno da se množe razni prodavači magle, pa onda i političke. Imamo ih i na ovom području, to su oni koji kažu da su protiv “politike štednje”. Kao, “politika štednje” je uništila Grčku. Ali, Grčka uopće nema politiku štednje! Kako? Jednostavno je.

Ako zarađujete 8, a trošite 10, ideja da zarađujete 9 a trošite 10, uopće nije “politika štednje”, već politika “dođimo do granice zaduženja malo dulje”. Politika štednje je da imate poseban državni fond gdje stavljate viškove, kao što ima Norveška (jedan od najvećih državnih fondova u svijetu, za doba kada ne bude nafte)! Sve dok trošite više nego što zaradite, ne može se govoriti o nikakvoj “politici štednje”. Oni s takvim izjavama, gdje javna potrošnja dovodi do rasta – ne govore odakle novci za to. Od novih kredita? A zašto bi vas vječno kreditirali?

Malo je strateški važnih država kojima će oprostiti zaduženje jer su važne iz političkih razloga. Neki će zazivati Jugu (da par puta su joj oprostili dugove), ali će zaboraviti da je to bilo prije pada Berlinskog zida, kada je “zemlja između” bila važna. Ovi prostori to više nisu. Ako ćete primjer strateški važne zemlje danas – to je Island. U ovo doba zahlađenja odnosa između Amerike i Rusije, Amerima je neizmjerno važan kao mjesto nadzora Atlantika. Mi to nismo.

Uravnoteženi budžet – jedina realna politika

Ako niste Sjedinjene Američke Države koje vraćaju dug u valuti u kojoj imaju štampariju, ili u nekoj izvanrednoj situaciji tipa rata koja traži zaduživanje države da bi opstala – razvoj koji neće dugovima opterećivati naredne generacija se može postići samo uravnoteženim proračunom. Upravom onakvim kakvog ove godine ima Savezna Republika Njemačka.

Koliko se zaradi, toliko se potroši. Zar nema nešto jednostavnije? Upravo koliko se uprihoduje – toliko ima za državne plaće, umirovljenike i druge javne potrebe. Ako nema dovoljno – onda se stisne dok se ili ne smanje troškovi (npr. smanjenjem broja službenika), ili se stvore takvi uvjeti da privreda krene u razvoj, pa evo novca od poreza.

Ono što mi imamo u Hrvatskoj je monstruozno – realni sektor koji se preopterećen porezima gasi, gomile inspektora koji samo gledaju kako isti što više orobiti i uza sve to – bjesomučno zaduživanje dokle ide pa ide. Sve samo da bi se kupio još jedan mandat bez reformi, da bi SKH mogao dobiti glasove na račun toga da se ništa, osim nešto kozmetike ne mijenja.

A hrvatski dug raste. Bjesomučno raste svaki mjesec, sve dok kreditori ne kažu dosta! A onda će tek nastupiti raspad – kašnjenje državnih plaća, kašnjenje mirovina, bolnice koje nemaju ni osnovno… Nemojte misliti da će nas EU spašavati kao Grčku – jer nismo u eurozoni. Biti će opako. Država će očajnički dignuti PDV, slati će horde inspektora da još više stisnu privredu, a privrede više biti neće.
Ako se ovakva politika arčenja u Hrvatskoj nastavi, biti ćete sretni ako imate komad polja, brodicu za ulovit ribe, par apartmana za iznajmit ili rodbinu u Njemačkoj koja će vam pomoći. Ovakvom stopom zaduživanja današnji standard ćete samo sanjati. Kako je bilo dobro, bogato i rastrošno.

Da li bi Hrvati prihvatili realnu politiku?

Zanimljivo je pitanje – da li bi Hrvati prihvatili realnu politiku? Da li bi dali glas onome tko bi rekao: “Proračun 2016. će biti realni proračun, bez dodatnog zaduživanja, država će trošiti upravo koliko se uprihoduje!” I onda za sve javne potrebe – od plaća do mirovina – točno onoliko koliko se ima. Ako neki mjesec fali 20%, manje sve 20%, ali ako se napokon stvore uvjeti za rast i privreda krene – neka bude sve i 20% više nego danas! Jer sve drugo je samozavaravanje – uzimanje kredita koje netko u budućnosti mora otplatiti.

Postoji li u Hrvatskoj dovoljno odgovornih ljudi koji će reći dosta bančenju na račun budućih generacija, na račun djece kojoj će dugovi doći na naplatu? Ili, alternativno, na račun toga da u budućnosti praktično neće biti mirovina, jer će djeca uredno otići vani, ne želeći plaćati tuđe dugove?

Može li uopće Hrvatska prestati s glupostima i izmišljanjima nekih novih modela i krenuti putem kojim se jedino može krenuti – putem razvoja poput jedne Njemačke, Češke ili Slovačke? Rad, nove tehnologije i nove vrijednosti? Cijeniti one koji stvaraju, umjesto se uvlačiti onima koji troše, da bi se dobio koji novčić od feudalca u liku današnjih političara.

Ili nismo to u stanju? Pa ćemo za koju godinu dotjerati cara do duvara – i “resetirati” se kao zemlja s prosječnim mirovinama od 200 i prosječnim plaćama od 400 eura? Možemo i tako, očajnički držati sve kako jest i nastaviti istim putem kojim nas vodi SKH i dalje – no ne zaboravite: neće nitko u Hrvatskoj, kada ovaj kurbin pir bjesomučnog zaduživanja za 2-3-5 godina dođe kraju, moći reći: “Nisam znao!”

Putem kojim idemo, neminovno i brzo dolazi dan kada ćemo biti Grčka. Ne zaboravite to. I plašite se toga, neće to biti ugodan dan.
 
 
(index.hr/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software

Vaše fizičko zlato i srebro neka uvijek bude u vašem posjedu. Ako nije u vašem posjedu, kao da i nije vaše!

Vodeći ekonomski stručnjaci najavili bankrot cijelog sustava krajem rujna/početkom listopada, a naviješten je globalni ekonomski kolaps koji će za zauvijek promijeniti ekonomsku, sociološku i geopolitičku sliku života na Zemlji.

To je jako utjecati na živote običnih malih ljudi.

Poznati američki investitor i kandidat za ministra financija u vladi Richarda Nixona, Jim Sinclair, na svojoj internet stranici jsmineset.com, već godinama piše o nadolazećem kolapsu i o GOTS-u (Get Out of the System).

GOTS je prema Sinclairu plan za ublažavanje posljedica nadolazećeg kolapsa. Između ostalih Sinclair piše o zaštinim mjerama koje bi mali čovjek trebao poduzeti prije kolapsa u nakani da koliko toliko ublaži njegove posljedice.

Da ne tražite po internetu, donosimo vam GOTS listu (“Lista za bijeg iz sistema”)

• Ako već niste, nabavite si malo poljoprivedno imanje sa kućicom i obradivom zemljom za uzgoj voća i povrća
• Nabavite si auto sa dizel motorom ili auto na plin ili na struju. Napravite si što veći spremnik za skladištenje dizel goriva
• Nabavite si solarne panele za proizvodnju struje te agregat sa što većim spremnikom goriva za vaše poljoprivedno imanje
• 33% vaše likvidne imovine (gotovine i sl.) neka bude u fizičkom zlatu i srebru
• Vaše fizičko zlato i srebro neka uvijek bude u vašem posjedu. Ako nije u vašem posjedu, kao da i nije vaše
• Ako ulažete u dionice, imajte potvrdu o vlasništvu u dokumentiranom i ovjerenom obliku
• Ako ulažete u obveznice i slične investicijske instrumente, istog trena povučite vaš novac iz njih
• Držite kod sebe gotovinu za 6 mjeseci tekućih troškova. Kreditne i debitne kartice vam neće biti od velike koristi kad se kolaps dogodi
• Otplatite, koliko god je to moguće, što veći dio vaše hipoteke
• Otplatite što veći dio ili, ukoliko je to moguće, cijele vaše dugove.
• Otplata duga je jako bitna. Iskustva hiperinflacije u Weimarskj republici u Njemačkoj 1920-ih nam govore da čak i propast banaka nije značila nestanak duga/kredita nego su isti jednostavno bila reprogramirani prema vrijednosti zlata NAKON kolapsa. Kupovna/otplatna moć 98-99% stanovništva će biti znatno smanjena

U SLUČAJU KOLAPSA NA VAŠU MIROVINU MOŽETE ZABORAVITI

Po Sinclairu, gore navedene radnje treba učiniti odmah, jer kad se kolaps dogodi, jednostavno nećemo imati vremena. Osobno ne vjerujem, ali u cijelosti niti isključujem kroz kraće razdoblje, stanje društva u stilu Pobješnjelog Maxa.

Duboko vjerujem da se radi o dobro promišljenom i organiziranom kolapsu kojem je cilj prouzročiti kontrolirani kaos kako bi se ljudima što lakše nametnuo paket mjera Novog, konačnog, svjetskog poretka. I ne zaboravite da je krajni cilj tog poretka apsolutna kontrola svih vidova života svakog pojedinca.

Po već stoljećima prokušanom receptu, vladajuće elite stvaraju kaos kako bi napaćene mase tj. mali čovjek vapio za redom.

A koja će biti cijena reda? Gubitak slobode i potpuna kontrola naših života.
 
Za neupućene, ovo se inače zove “Bank Run”, iliti “Potrči u banku po svoje pare zbog straha da ne bi ostao bez njih”

 
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21925"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Grčka je već 2012. tehničkim bankrotom nadmašila stečaj Argentine iz 2001. godine, a to je najveće dostignuće Grčke do sada. Hrvatska je po nekim pokazateljima čak i gora od Grčke!

O situaciji u Grčkoj sinoć su u emisiji “Otvoreno” raspravljali i Dejan Jović, profesor na FPZ-u, Velimir Šonje, ekonomski analitičar, i Srećko Horvat, filozof i publicist.

Dok je Horvat zastupao tezu da je u pregovorima s Europom Syriza popuštala i kako nije imala drugu opciju nego raspisati referendum, Šonje je mišljenja da je imala drugu opciju i njemu nije jasno zašto je odustala od sporazuma koji joj je nuđen u subotu. Prema onome što je on vidio, Europa je odustala od reforme tržišta rada, baš kao što je Syriza i željela.

Suglasili su se o povećanju stope poreza na dobit s 26 na 28%, uvela bi se progresivnost u oporezivanju dohotka. Stope PDV-a bile bi niže nego u Hrvatskoj, a to znači najviša 23%, međustopa 13 i najniža 6%. Jović je primijetio kako je ova situacija iznenađenje za ljude u EU, jer oni nisu navikli da se ljude ovakve stvari pita na referendumu, već to obično rješavaju političke elite. Stoga su se sada i političari uključili u cijelu situaciju.

Ukoliko na referendumu pobijedi protiv, prema Horvatovom mišljenju, doći će do konsolidacije redova u Syrizi i premijer Tsipras imat će “clean start”. Ako se narod odluči za mjere štednje, doći će do pogoršanja situacije, koja ni sada nije bajna jer je oko 60% mladih bez posla, a tri milijuna ljudi živi na rubu siromaštva.

Najveći stečaj države u povijesti!

Grčka u utorak neće platiti dospjeli kredit Međunarodnom monetarnom fondu MMF) od 1,6 milijardi eura, što je neće svrstati u knjige rekorda, no moglo bi je voditi u bankrot po cijelom dugu od 323 milijarde eura, što bi bio najveći stečaj države u povijesti, poručuje CNNMoney.

Grčka već ionako drži rekord po najvećem bankrotu među državama jer je 2012. godine tehnički bankrotirala i morala restrukturirati 138 milijardi dolara postojećih dugova. Tada su Grčkoj pomogli njezini partneri iz eurozone, no ovoga puta to se vjerojatno neće dogoditi, navodi CNNMoney.

Kako su propali pregovori između Grčke i njezinih kreditora o daljnjoj financijskoj pomoći i kako je Atena poručila da ne može u utorak MMF-u platiti ratu kredita od 1,6 milijardi eura, Grčka će vjerojatno bankrotirati 1. srpnja.

Grčka vlada najavila je raspisivanje referenduma 5. srpnja kako bi građani pokazali što misle o posljednjem prijedlogu EU-a i MMF-a o uvjetima međunarodne financijske pomoći.

Grčka je već 2012. tehničkim bankrotom nadmašila stečaj Argentine iz 2001. godine, kada je ta južnoamerička država bankrotirala s 95 milijardi dolara dugova. Stručnjaci kažu da bi ovaj bankrot Grčke mogao biti znatno gori.

“Stvari stoje vrlo loše. Zbog političkih razloga, kao i tržišnog povjerenja, oni bi se trebali nositi s dugovima… Nije mi jasno kako se nositi s dugovima, upravljati njima, a da se ne upravlja ukupnim dugovima prema svim kreditorima”, kaže Anna Gelpern, profesorica na Georgetown University.

Doduše, Grčka neće bankrotirati odmah, poručuje CNNMoney, jer MMF obično daje državama mjesec dana od kada nisu platile svoje dospjele obveze prije nego što objavi da je država bankrotirala. Međutim, financijska tržišta presuđuju da će Grčka bankrotirati 1. srpnja.

CNNMoney navodi da grčki ukupni dug iznosi 323 milijarde eura, dok neke agencije, primjerice Reuters, navodi 243 milijarde. Bez obzira koju brojku uzeli u obzir, bio bi to najveći bankrot jedne države u povijesti.

Međutim, to ne bi bio i najveći bankrot dosad, s obzirom da je američka investicijska banka Lehman Brothers 2008. godine bankrotirala s dugovima većim od 600 milijardi dolara. Grčki bankrot bio bi manji i vjerojatno neće uzdrmati globalni financijski sustav kao Lehman, no imat će dugoročne posljedice po Grčku, poručuje CNNMoney.

Što zapravo znači bankrot države?

Međutim, postavlja se pitanje što zapravo znači bankrot države? „Bankrot države“ nije uobičajeni ekonomski termin s opće prihvaćenom definicijom. Premda se s vremena na vrijeme o tome povede stručna rasprava u svjetskim financijskim institucijama, ne postoji međunarodni pravni mehanizam kojim bi se proglasio bankrot države.

Država, dakako, ne može bankrotirati u klasičnom smislu riječi, poput poduzeća. Radi se jednostavno o tome da država proglasi platnu nesposobnost, odnosno da ne može više podmirivati svoje financijske obveze.

To znači da ta država više ne može dobiti nove kredite na financijskim tržištima i otplaćivati kredite i kamate koji dospijevaju na naplatu.

Ne mora to čak ni javno objaviti. Dovoljno je da u pomoć pozove MMF. Riječ je o političkoj odluci vlasti. Međutim, Grčka nema više koga zvati u pomoć jer su pregovori s MMF-om upravo propali.

Kada bankrotiraju, države tada zajedno s vjerovnicima – privatnim sektorom, drugim državama i međunarodnim institucijama – traže način za refinanciranje ili restrukturiranje dugova.

Pritom se ne radi o eventualnoj zaplijeni imovine, kao kod poduzeća. Nitko ne može zaplijeniti imovinu države, primjerice njezina poduzeća, banke ili zemljište. Država sama odlučuje što će napraviti sa svojom imovinom, hoće li je privatizirati ili će nužna sredstva namaknuti na drugi način. No, Grčka je već u nekoliko navrata propustila i tu priliku.

Problem Grčke podsjeća na događaje u Latinskoj Americi krajem prošloga stoljeća kada su mnoge tamošnje države došle u probleme. U pomoću tim zemljama tada su uskočili MMF i banke iz SAD-a, koje su bile vrlo izložene na tom području.

I tada se, kao i sada Grčkoj, tim zemljama pomagalo financijskim paketima, koji su sadržavali, među ostalim, zamjenu problematičnih državnih obveznica za nove ili uz diskont ili s dužim rokovima dospijeća. No, Grčka je već iskoristila i tu mogućnost.

Što upućuje na mogući bankrot države?

Od polovice 19. stoljeća do danas platnu nesposobnost, odnosno bankrot, proglasilo je oko 200 država, uglavnom manje razvijene zemlje Južne Amerike i Afrike. Među novijim je primjerima Argentina 2001., a u Europi Island 2008. godine.

Kako bi se izvukle iz te situacije, države obično smanjuju javnu potrošnju i poduzimaju strukturne reforme kako bi povećale konkurentnost gospodarstva. Posljedice za stanovništvo su bolne: snižava se životni standard, smanjuju plaće u javnom sektoru, mirovine i socijalni transferi, raste nezaposlenost, slabi valuta, jača inflacija, gubi se ušteđevina…

Kako bi se ubuduće spriječili takvi slučajevi, postavlja se pitanje koji su osnovni pokazatelji da nekoj državi prijeti stečaj?

Stručnjaci kažu da ne postoji jedan indikator koji bi pokazao da je neka država u bankrotu, odnosno da ne može refinancirati svoje kreditne obveze na svjetskom tržištu. No, dva su temeljna indikatora koji pokazuju da su neke zemlje rizične.

Prvi je visok udjel javnog duga u bruto domaćem proizvodu (BDP), a drugi je slaba prognoza srednjoročnog gospodarskog rasta, što je obično posljedica niske konkurentnosti gospodarstva.

Udjel javnog duga Grčke u BDP-u iznosi oko 160 posto, dok bi prema kriterijima iz Maastrichta trebao iznositi 60 posto.

Međutim, bilo je slučajeva da su neke zemlje izgubile povjerenje stranih investitora, premda im je javni dug bio na razinama od oko 40 posto BDP-a. Na to, naime, djeluje puno čimbenika, od političkih, primjerice, stabilnost vlade, preko gospodarskih, do povjerenja investitora temeljenog na tradiciji.

U Japanu je, primjerice, javni dug veći od 200 posto BDP-a, no s obzirom na povoljne domaće izvore financiranja, visoku razinu nacionalne štednje, snagu gospodarstva i slično, to ne predstavlja problem ulagačima.

Zbog nedostatka tradicije u fiskalnoj konsolidaciji, koja bi jamčila određenu sigurnost ulagačima, stručnjaci kažu da se tranzicijskim zemljama tolerira puno manji udjel javnog duga u BDP-u, nego najrazvijenijim zemljama.

Zbog toga udjel javnog duga, primjerice, u Japanu za više od 200 posto BDP-a ne izaziva takvu bojazan, kao niže razine javnog duga u nekim drugim zemljama.

Grčki ministar vanjskih poslova kazao Kinezima da Grčka neće iz eurozone

Grčka neće napustiti eurozonu, kazao je grčki ministar vanjskih poslova Nikos Kotzias kineskom veleposlaniku u Grčkoj Zouu Xiaoliju, navelo je u utorak na svojoj internet stranici kinesko ministarstvo vanjskih poslova.

“Grčka neće napustiti eurozonu i želi raditi s Kinom na daljnjem razvoju bilateralnih odnosa i praktičnoj suradnji u svim područjima”, navodi se u priopćenju kineskog ministarstva vanjskih poslova koje se poziva na Kotziasa.

Grčki šef diplomacije izjavio je to prilikom susreta s kineskim veleposlanikom uskoro.
 
 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21859"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]