HIV pozitivan katolički svećenik koji je priznao silovanje 30 djevojaka u dobi između 5 i 10 godina stari je oslobođen od strane pape Franje

Svećenik, Jose Garcia Ataulfo, oslobođen je od svake pogrešne radnje i neće se suočiti s kaznenim prijestupima unatoč činjenici da je znao da je zaražen HIV-om kada je silovao mlade djevojke.

Majka jedne žrtve svećenika napisala je pismo Franji u kojem ga je pitala da se sastane s njom u Rimu kako bi razmotrili slučaj, ali ju je Vatikan izbacio, jer kako kaže da je taj “slučaj zaključen”.

Ataulfo je priznao da je seksualno zlostavljao više od dvadesetero djece, od kojih su mnoga bila autohtone mlade djevojke iz Oaxake, države južnog Meksika poznate po velikoj autohtonoj populaciji.

Zbog značajnog utjecaja koju Katolička crkva ima u Meksiku, svećenik neće biti suočen sa kaznenim progonom za svoje zločine na područjima naseljenog autohtonim etničkim skupinama.

Izvještaj koji se prvi put pojavio na časopisu Urgente24.com na španjolskom jeziku, kaže da je svećenik bio “oslobođen bilo kakvog zloporabe položaja” od strane Meksičke nadbiskupije i Vatikana.

Prema Urgente24.com, samo dvije od trideset žrtava silovanja su istupile i povukle optužbe.

Prema Daily Mailu, seksualno zlostavljanje maloljetnika od strane svećenika – i kasnije prikrivanje biskupa i drugih crkvenih dužnosnika – bilo je široko rasprostranjeno u mnogim zemljama, uključujući i Sjedinjene Države.

Pitanje je došlo u javnost 2002. godine kada je Boston Globe otkrio koliko je lokalna nadbiskupija zaštićena u prikrivanju zlostavljanja svećenika koja su otkrivena javnosti iako je znala da predstavlja opasnost za mlade župljane.

The Globe expose, koji detaljno objašnjava slučajeve zlostavljanja koji se broje u tisućama tijekom nekoliko desetljeća, nadahnuo je druge žrtve da se pojave u javnosti, što je dovelo do lavine tužbi i kaznenih progona.

Ne samo da se pojavila poplava tužbi u SAD-u, već je i Katolička crkva bila prisiljena suočiti se s predmetima u drugim zemljama, uključujući i Meksiko.

Godine 2004. Vatikan je ponovno otvorio prethodnu istragu protiv Marciala Maciela, koji je optužen za seksualno zlostavljanje maloljetnika, kao i dobivanje šestero djece sa tri različite žene.

Iako su optužbe obuhvaćale desetljeća rada i opseg njegovih zločina je bio poznat crkvenim dužnosnicima, tek u 2006. godini Vatikan je prisilio Maciela, jednog od svojih najmoćnijih svećenika, da se povuče iz aktivne službe.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Muškarci i žene u Hrvatskoj će od 2033. ići u starosnu mirovinu sa 67 godina života, prijevremena umirovljenja strože će se penalizirati, smanjit će se broj zanimanja s beneficiranim radnim stažem, vjerojatno će se jačati drugi mirovinski stup, a do 2020. uvest će se nacionalna mirovina

Ovo je dio paketa mjera i zakona koje priprema Ministarstvo rada i mirovinskog sustava u sklopu mirovinske reforme, koje planira u saborsku proceduru uputiti u rujnu.

Sada će se izraditi stručne podloge i analize koje će uključivati financijski aspekt mirovinske reforme, a potom bi radna skupina pri Ministarstvu do ljeta radila na izmjenama i dopunama sedam ili osam zakonskih prijedloga koji bi potom na jesen došli u Sabor.

Cilj Vlade je, kažu naši sugovornici, da se u sklopu ove reforme, koju od nas već godinama traži i Europska komisija, mirovinski sustav napravi održivim, ali i da se povećaju mirovine – sadašnjim i budućim umirovljenicima.

Sadašnji Zakon o mirovinskom osiguranju, koji je 2014. donijela SDP-ova Vlada Zorana Milanovića, predvidio je produljenje radnog vijeka do 67. godine jednako za muškarce i žene od 2038., no EK traži da se izjednačavanje dogodi i ranije, 2030., tako da će vjerojatni prijedlog HDZ-ove Vlade biti kompromisan – da od 2033. svi idemo u starosnu mirovinu sa 67 godina života.

Sada je situacija takva da muškarci idu u starosnu mirovinu sa 65 godina, dok žene od ove godine idu sa 62 godine života. Intencija je što dulji ostanak na tržištu rada jer Europa stari, kao i Hrvatska, sve se manje djece, budućih osiguranika, rađa, ljudi žive sve dulje, a poseban problem u Hrvatskoj je što su nam mirovine male, ali ih dugo koristimo. Samo 19 posto sadašnjih umirovljenika, naime, odradilo je puni radni staž, a kroz mirovine dobiju čak 126 posto od onoga što su zaradili.

Odlazak u prijevremenu mirovinu sada se penalizira na način da se visina mirovine trajno smanjuje za svaki mjesec ranijeg umirovljenja u iznosu od 0,10 posto do 0,34 posto, a intencija je da se ta penalizacija pojača.

Razmišlja se o modelu ulaganja

Sigurno je, pak, da će se ići na revidiranje liste zanimanja s beneficiranim radnim stažem, i to na temelju studije Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Studija je, naime, pokazala da je dosta tih zanimanja s pojavom novih tehnologija nestalo ili su se uvjeti rada promijenili.

Primjerice, vozač u javnom gradskom prijevozu nekada je radio u starim, razdrmanim autobusima i tramvajima, a danas većinom vozi najnovije tramvaje i buseve, sjedi na anatomskim sjedalima, u klimatiziranom prostoru za kompjutoriziranom upravljačkom pločom, pa je pitanje treba li on i dalje imati beneficirani radni staž. Jednako tako i ostali profesionalni vozači. Većina tih zanimanja upravo su u prometnom sektoru pa se tu mogu očekivati veće promjene – ili ukidanje ili smanjivanje prava.

Kao treća bitna točka ove reforme spominje se i jačanje drugog mirovinskog stupa, koji funkcionira na principu individualizirane štednje. Dakle, gotovo je sigurno da se II. stup neće ukidati, što su neki tražili, nego će se najvjerojatnije i jačati, ali pitanje je kako. Naime, svako povećanje izdvajanja za II. stup za sobom povlači ili veću poreznu presiju ili manje upliva u proračun.

Drugo je pitanje, pak, kapitaliziranosti fondova koji su od 2002. na temelju uplata osiguranika prikupili čak 93 milijarde kuna i sada Vlada razmišlja kako poticati ulaganja u hrvatsko gospodarstvo. Može li se tim novcem, primjerice, monetizirati prezadužene autoceste? Jer sada fondovi 76 posto novca ulažu u državne obveznice, 16 posto u obveznice drugih država, a tek 11 posto u dionice.

Procjene su da će do 2040. mirovinski fondovi vrijediti 90 posto BDP-a, ili 300 milijardi kuna. S jedne strane taj bi se novac trebao uložiti u hrvatsko gospodarstvo, a s druge strane treba biti oprezan da se ne dogodi Agrokor. Treba pogledati i cijeli sustav upravljanja fondovima – kaže naš sugovornik.

Stav je u Ministarstvu rada takav da II. stup treba ojačati, ali problem je i taj što sada od 40 milijardi kuna iz I. stupa samo 54 posto se prikupi iz doprinosa, a čak 46 posto ide iz proračuna, odnosno iz poreza. Zato je intencija da se drugi stup ojača kada udio u proračunu za prvi stup počne padati zbog prirodnog odljeva umirovljenika.

Zaposlenost

Sve ove mjere odnosit će se na buduće umirovljenike pa u Vladi razmišljaju i o tome kako povećati sadašnje mirovine, koje su sada u prosjeku za one koji su odradili 40 i više godina staža na razini manjoj od 60 posto prosječne plaće, odnosno iznose 3540 kuna. Ono što je tu krucijalno jest podizanje stope zaposlenosti u Hrvatskoj, ali i demografske mjere.

Omjer onih koji rade i umirovljenika još je porazan i iznosi 1:1,19. Kako povećati sadašnje mirovine nije još poznato jer se razmišlja o nekoliko modela, ali moguće je da će se možda mijenjati i sadašnja formula za usklađivanje mirovina, što nitko od naših sugovornika ne potvrđuje, nego se samo o tome spekulira. Razmišlja se i o dodatku na najmanje mirovine.

U sklopu paketa mjera do 2020. se planira i uvođenje nacionalne mirovine. To je mirovina za starije od 65 koji nemaju dovoljno staža da bi ostvarili starosnu mirovinu ili ga uopće nemaju pa u starosti nemaju nikakvih primanja, a obuhvatit će osobe koje su najmanje 15 godina živjele u Hrvatskoj i nemaju nikakvih drugih izvora prihoda. Procjenjuje se da je takvih u Hrvatskoj oko 100.000.

Što će se promijeniti

- produljenje radnog vijeka do 67. godine za žene i muškarce od 2033.

- veće penaliziranje prijevremenih umirovljenja

- revidiranje liste zanimanja s beneficiranim radnim stažem

- jačanje drugoga mirovinskoga stupa

- povećanje sadašnjih mirovina (dodatak za najmanje mirovine i/ili promjena modela usklađivanja)

- uvođenje nacionalne mirovine do 2020.
 
(jutarnji.hr)

Prosječna starost do koje primaju mirovinu iznosi 79,5 godina, pri čemu žene u prosjeku mirovinu primaju do 81,8 godina starosti, a muškarci do 77,1

Zbog produljenja životnog vijeka njemački umirovljenici sve dulje primaju mirovinu, u prosjeku 19,6 godina, što je dvostruko više nego početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, priopćio je u četvrtak Njemački mirovinski sustav.

„Samo unutar posljednjih 20 godina prosječna duljina razdoblja tijekom kojeg traje mirovinski status produljila se za 3,6 godina“, rekao je za agenciju Dpa predsjednik Njemačkog mirovinskog sustava Alexander Gunkel, koji je dodao kako je glavni razlog za produljenje ovog razdoblja produljen životni vijek njemačkih građana.

Prosječna starost do koje primaju mirovinu iznosi 79,5 godina, pri čemu žene u prosjeku mirovinu primaju do 81,8 godina starosti, a muškarci do 77,1.

Posljedica ovog trenda je pojačani pritisak na blagajne mirovinskog osiguranja, koji će se sljedećih godina dodatno povećati kada se očekuje pojačani odlazak u mirovinu pripadnika tzv. baby boom generacije.

Stoga političari, u čemu prednjači demokršćanska Unija CDU/CSU, već godinama traže povišenje starosne granice za odlazak u mirovinu i nakon napunjene 67. godine starosti.

Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD), koja bi s Unijom mogla formirati vladajuću koaliciju, zalaže se za uvođenje tzv. solidarne mirovine koja bi smanjila velike razlike u visini mirovina.

U prosjeku najviše mirovine primaju državni službenici, a najmanje osobe koje su tijekom radnog vijeka često prekidale radni odnos, što u natprosječnoj mjeri pogađa žene.
 
(vecernji.hr)

Zadnjih dana se i penzioneri bune kako su mirovine male. Moramo ih razočarati – mirovine su sasvim pristojne. Čak i dobre. Velike. Odlične. Naravno, ako ih usporedimo s mirovinama koje će imati buduće generacije, ukoliko si nešto same ne uštede

Jer ovaj mirovinski model koji je u nas primaran, međugeneracijske solidarnosti, propada već par desetaka godina i tko se bude na njega naslanjao jednom će moći pričati kako mu je otac ili djed primao punih 2500 kuna, a neki čak i 3000 kuna mirovine.

Složit ćemo se naravno da je mirovina od 1500, 2000, pa i 3000 kuna iznimno skromna – ali ako se nastavi guranje glave u pijesak, što Hrvati jako vole, za 20-30-40 godina govorit ćemo o današnjim iznosima mirovina kao debelim i dobrim primanjima.

Sada, naravno možemo početi demagogijom: „Ja sam 20-30-40 godina uplaćivao mirovinsko i sada zaslužujem dobru mirovinu!“ E, tu je prvi problem – nitko nije uplaćivao za sebe, već za tadašnje umirovljenike. Klasični mirovinski fond je običan račun gdje radnici uplaćuju da bi oni koji su tada u penziji dobivali. Nije to nikakvo ulaganje.

Postojeći model mirovina, zanimljivo nije uvelo niti jedan ljevičar – već „Željezni Kancelar“ Otto von Bismarck 1889. godine. Kako je izgledao? Svi su radnici uplaćivali, a temeljem toga bi radnik koji bi napunio 70 godina dobio državnu mirovinu. Model je bio dobar, ali ne zaboravimo da je onda napuniti 70 bilo već postignuće i da je prosječno takav radnik mogao očekivati nekoliko godina uživanja mirovine.

Mlađi koji ovo čitaju radi napretka medicine i kvalitete života mogu očekivati da će uvelike doživjeti i preko 90. Druga stvar koja je postojala i tada u Njemačkoj, ali i u nas do prije 50 godina je ogroman broj seoskog stanovništva koje je dolazilo u gradove i time mehanički stvarao nove radnike.

Usput, što mislite zašto je Bismarck „izmislio“ socijalno osiguranje i mirovine? Kako bi suzbio ljevicu. U izvrsnom članku objavljenom 1995., „Bismarckove socijalne reforme“ Vlado Puljiz navodi i genijalan citat, Bismarck u obraćanju Reichstagu prilikom rasprave o mirovinskom zakonu 1889., kaže:

“Kad budemo imali 700.000 sitnih umirovljenika koji će od države primati svoju mirovinu … kad oni budu mogli izgubiti makar 115 do 200 maraka … i to ne budu mogli spriječiti, uvjeren sam, kad učinite ovaj sitni ustupak, onda ćete naučiti običnog građanina da u Reichu vidi dobrotvornu ustanovu.”

Kancelar je znao – daj ljudima rentu i ljudi se neće buniti! Je li vam sada jasnije zašto je vlast 90-tih masovno slala ljude u razne oblike prijevremenih mirovina?

Tko će vama uplaćivati za mirovinu?

Da bi sustav međugeneracijske solidarnosti funkcionirao – morate imati barem tri radnika na jednog umirovljenika, što čak i da nije bilo masovnih umirovljenja 90-tih nije moguće održati. Niti ima prosječna hrvatska obitelj petero djece, niti tisuće radnika danas dolazi sa sela tražiti posao u grad.

Mirovina u klasičnom smislu može ići samo na gore – za 20 godina prosječna osoba će (ako ne zavrti atomski rat) živjeti još dulje, ali uz ovaj natalitet i odlazak mladih, jednostavno nema tih novih radnika koji će puniti fondove. Nema radnika koji će za 20 ili 40 godina uplaćivati budućim umirovljenicima – preciznije, ono što će uplaćivat će biti jako malo. Sustav generacijske solidarnosti je rađen za sasvim druga vremena i zato se mirovine već i danas dopunjuju izravno iz proračuna.

Država je tu uskočila Drugim mirovinskom stupom – dobra ideja, dio novca ide na vaš račun i u biti sami štedite za svoju mirovinu, ali to je samo 5% doprinosa na plaću. To je premali novac. Po planu se već trebalo uplaćivati više, ali onda bi još više nedostajalo postojećim mirovinama, a svaka vlast ipak voli par glasova više sada, nego nešto u mutnoj budućnosti.

Ukratko – ako imate 25, 35 ili 45 godina – vaše mirovine gotovo pa nema.

Što činiti?

Imate dva puta. Prvo je vjerovati državi da će vam osigurati pristojnu mirovinu. Kao što su današnji umirovljenici vjerovali. Vjerovali su toliko da su npr. 90-tih masovno kao radnici glasali za HDZ koji je nudio model pretvorbe koje smo i dobili, menadžerskim kreditima, a odbio one koji su nudili podjelu vaučera za dionice društvenih firmi svim građanima. I sada evo vjeruju da će im umjesto 2000 mirovina biti ako se baš dobro izbore 2030 kn.

Drugo je učiniti sami nešto za sebe. Odvajati sa strane, koliko se može. Treći mirovinski stup – čak se i dobiju neka poticajna sredstva, a i prinosi im nisu loši. Osiguranja. Štednje. Tko zna bolje – kupnja dionica. Ponešto u plemenitim metalima. Ako ste u primorju, neka nekretnina za ljetni najam. Nadalje, napraviti plan za mirovinu, recimo umjesto u stanu u Zagrebu bitno jeftinija kuća 50 km dalje, gdje imate još i vrt za zabavu i zdravo povrće, a i ostat će vam novca od prodaje stana. Pomaže, da ne bude sve u materijalnom, imati i više djece – lakše će vam pomoći kada vam bude trebalo.

Računajte da ako ste mlađi od 40, radit ćete ne do 67 nego do 70, pa ako imate neko zanimanje gdje se zdravlje dobrano troši, porazmislite kako steći neko drugo zanimanje. Ukratko – planirajte, nemojte se dovesti u situaciju kao generacija koja sada ima 70, koja je masovno izabrala razne šerife, izglasala pretvorbu koju je već izglasala i veselo otišla u mirovinu s 55, a sada se buni kako nema. Kako bi mogla imati? Od čijeg novca?

Vjerujete li političarima ili sebi?

Reći ćete: „Pa što ovaj priča, odakle mi za još odvajati za mirovinu!“ E, pa tu vas čekam. Da je PDV 20%, a ne 25%, da li bi mogli razliku uplatiti za buduću mirovinu bez da vam išta više nedostaje? Mogli bi. Da nema trošarina na aute, da li bi tih 10.000 kn za trošarinu mogli oročiti na 20 godina (najjednostavniji primjer) umjesto da ih date državi? Mogli bi. Da su doprinosi na plaće manji – bi li mogli 200 kn uplatiti evo u Treći mirovinski stup. Mogli bi. Uplatama tako na 2-3 mjesta mogli biste fino popraviti vaš standard za 20-30 godina, posebno ako počnete na vrijeme.

Drugi način je naravno ovo što imamo – ogromni porezi, država koja uzima sve i sva i država koja će vam eventualno iz proračuna (jer uplata narednih generacija će biti sve manje!), ako uopće bude novca u proračunu, dati neku crkavicu od mirovine.

Ovdje dolazimo do biti stvari: sustav međugeneracijske solidarnosti se matematički raspao. Nemamo i nećemo imati tri milijuna radnika i milijun umirovljenika kako bi isti normalno radio. Ostaju vam dva puta: Jedan put je podržavati državu visokih poreza i vjerovati političarima kako će vam kada namire sve svoje udijelite neke novce za dane u mirovini. Ali ima i drugi put, tražiti državu malih poreza. U državi malih poreza bi vama osobno ostalo više novca i kako biste mogli sami u što većoj mjeri izdvojiti i pripremiti se za doba kada ne budete u mogućnosti biti potpuno ili barem dijelom radno aktivni.

U pitanju su dvije filozofije, dva koncepta, uvjetno rečeno lijevi, jaka država koja uzima sve i sva i dijeli kako misli i liberalni – gdje novac ostaje vama i vaša je odgovornost raspolagati njime. Kome više vjerujete, državi ili sebi? To vam je, ne samo oko mirovina, temeljno pitanje u Hrvata.
 
(index.hr)