Prema nekim podacima u Hrvatskoj ima oko 350 masona, uglavnom liječnika, odvjetnika, političara i umjetnika

Nekada tajna lista s podacima o dva milijuna masona bit će objavljena na internetu i razotkrit će utjecaj ove organizacije na društvo.

Kako navodi Daily Telegraph, bit će to kompletna lista, od Oscar Wildea i Mozarta do Winston Churchila, britanske kraljevske obitelji i brojnih drugih utjecajnih ljudi, a objavit će je internestska tvrtka Ancestry, koja se bavi proučavanjem genealogije.

Među članovima bio je navodno i pjevač Michael Maybrick za kojeg se sumnjalo da je Jack Trbosjek, koji je bio oslobođen upravo zato što je “slobodni zidar”.

Kada govorimo o našim prostorima, među masonima su bili Ivo Andrić, Ivan Meštrović, Aleksandar Karađorđević, Miroslav Krleža i mnogi drugi.

Pretpostavlja se da je u Hrvatskoj 350 slobodnih zidara, a najviše se mogu naći među liječnicima, političarima, odvjetnicima i umjetnicima.

Ključna godina za nastanak i formiranje suvremene i utjecajne hrvatske masonerije je 1994., kada je Ministarstvu pravosuđa podnijet zahtjev za odobrenjem rada Velike lože Hrvatske.

Popis njezinih osnivača, među kojima ima i ministara u HDZ-ovim vladama, pokazuje kako je hrvatska masonerija od prvih dana imala velike ambicije u politici i širenju svog društvenog utjecaja.

Na prvom službenom popisu masona nalaze se Neven Porges, nekadašnji ministar gospodarstva u vladi Zlatka Mateše, Branimir Horvat (preminuli grafički umjetnik), Zvonimir Tomić, liječnik dr. Slobodan Kuvalja, Radovan Horvat (kasniji veliki meštar), Nikola Wurth, Dragutin Dumančić, liječnik dr. Hrvoje Raguž, likovni umjetnik i lutkar Zlatko Bourek, te Zvonimir Žepić.

Oni su se potpisali na popis osnivača na sjednici osnivačke skupštine Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske, održane 14. lipnja 1994. u Vidoševićevoj ulici 9 u Zagrebu.

Prvi veliki meštar, jednoglasno izabrani na sjednici, bio je Branimir Horvat, veliki tajnik postao je ing. Zvonimir Žepić, dok je za velikog rizničara izabran dr. Hrvoje Raguž.
 
(express.hr/uredio:nsp)

Iako tema nije isključivo vezana za Hrvatsku i susjedna područja, kroz povijest su se upravo masonske lože krivile za velika regionalna previranja

Kažu da ‘gdje ima dima, ima i vatre’ pa tako nije deplasirano spomenuti poveznicu Velike lože Srbije i ‘Grand Orient de France’.

Te poveznice su u ložama Zora, Vernost, Ujedinjenje, Panonija, Harmonija i još najmanje pet srpskih manjih organizacija, a veze idu i preko bare, te na istok u Rusiji. Kakva je situacija u Hrvatskoj? Vidjet ćete u narednom tekstu, kao i intervjuu koji sam odradio s jednim njemačkim Hrvatom prije par godina koji je uzgred rečeno i član ponajveće bavarske lože.

Istraživačka grana ‘konspirativnosti’ nije isključiva ‘teorija zavjere’ kada se priča o Masonima i njihovim vezama. Tipična interesna sfera povezana sa svjetovno bizarnim obredima vrlo jasno definira ovo ‘društvo s tajnama’ prema mogućim dogovorima iza zavjese.

Apsolutno je moguće (čak i gotovo sigurno) da se masonska braća međusobno štite, pomažu i spletkare u zajedničkim (ili različitim) interesima. Zato mi i je toliko zanimljivo da analitičari nedvojbeno sumnjaju u interesno-zataškavačke afere religijskih instanci dok su im Masoni kao slična tvorevina puka ‘teorija zavjere’ unatoč čak i pozicijski jačim članovima.

Slobodno zidarstvo je u svojoj osnovi jedna od najstarijih svjetskih bratovština, a po nekim povjesničarima podrijetlo im seže još iz drevnog Babilona i Egipta. Sam spomen njihovog imena najčešće asocira na inicijacije i obrede kojima se članstvo podvrgava, a u pitanju su zapravo alegorije temeljene na masonskoj predaji. Iako se distanciraju od religije, ukoliko pomnije analiziramo njihovo djelovanje i koncepte – imaju velike sličnosti s religijskim institucijama i okultnom (za javnost skrivenom) praksom.

Sami Masoni ovo ‘skrivanje’ legitimiziraju na način da se nove inicijate lakše senzibilizira s članstvom ukoliko nisu upoznati s onim što ih očekuje kroz uspon u hijerarhiji. Red se razvio iz srednjovjekovnih cehova arhitekata i zidara, a Reformacija je uzrokovala regrutiranje bogatih članova koji su postupno stvorili danas poznate interesne cehove u redovima.

Četiri ili više ovakvih cehova, zvanih ‘lože’, udružili su se u Londonu 24. lipnja 1717. i stvorili veliku ložu Londona i Westminstera koja, šest godina kasnije, postaje Velika loža Engleske. Ova Velika loža je majka velikih loža Slobodnih zidara svijeta i od nje su potekle sve priznate Velike lože. Velika loža cijele Engleske nastala je u Yorku 1725. godine, Velika loža Irske u lipnju iste godine, a Velika loža Škotske 1736. godine.

Obred nazvan ‘York’ (Jorški obred) dolazi u nadležnost Velike lože u Londonu kasnije u 18. stoljeću. Dva su slobodnozidarska sistema nazvana Jorški i Škotski obred, a razlikuju se po alegorijama, količini stupnjeva (10 i 33), po hijerarhijskom značaju i po cilju potrage (jedan stremi ka iluminaciji, drugi ka transformaciji).

Među najpoznatije članove slobodnozidarskog bratstva u povijesti ubrajaju se Wolfgang Amadeus Mozart (čija je opera ‘Čarobna frula’ preslika slobodnozidarskog rituala i sadrži ‘magijske’ note), književnik Lav Nikolajević Tolstoj, čiji roman ‘Rat i mir’ navodno veliča ideale bratstva i Carlo Lorenzini (umjetničko ime ‘Colodi’), autor ‘Pinokija’ koji je potpuna alegorija masonske iluminacije. Ključno razdoblje za popularizaciju reda odvija se osnivanjem SAD-a gdje su predsjednici, političari i financijeri bili svi odreda slobodni zidari, a čak su i gradovi nastali po principima ‘svete geometrije’.

Masoni u Hrvatskoj

Masoni se prema dostupnoj literaturi u Hrvatskoj javljaju nakon Sedmogodišnjeg rata, dakle u drugoj polovici osamnaestog stoljeća kada je osnovana loža u Glini 1759. godine. Loža je nosila ime ‘Ratno prijateljstvo’, a trinaest godina kasnije osnovane su lože i u Varaždinu i Zagrebu, kao i Brezovici.

Tada je izabran i prvi Veliki Meštar hrvatske masonerije – Ivan Drašković. Iz tog vremena poznata je i urota mog prezimenjaka Ignjata Martinovića koji je u jeku zabrane Masonerije želio ostvariti revoluciju po uzoru na Francusku. Napoleonske Ilirske pokrajine vratile su članstvo kao statusni simbol i brojni plemići su dijelili članstvo u više različitih loža davajući im time svojevrsnu legitimnost.

U to vrijeme osnovane su lože u Kotoru, Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Rijeci i Karlovcu, a nakon odlaska Napoleonove vojske opet sve odlazi u opskurnost. Zagrebačka loža reosniva se 1892., a raspad Austro-Ugarske potiče svojevrsnu renesansu masonerije potaknutu iznimno moćnim vezama srpske lože s francuskim i britanskim velikim Orijentima. Tada je nastala i Velika loža Jugoslavije.

Početkom Drugog svjetskog rata dolazi najkrvavije vrijeme za Masone – NDH svoje članove otprema u konc logore, gdje isti bivaju mučeni ili ubijeni. Tito je u svoje vrijeme branio javno djelovanje Masona iako i danas kruže priče kako je njegova titula ‘bravar’ samo kodni naziv za masonsku funkciju. Osamostaljivanje Hrvatske rezultiralo je otvaranjem triju loža – ‘Grof Ivan Drašković’, ‘Tri svjetla’ i ‘Hrvatska vila’ koje djeluju pod patronatom ‘Velike lože Hrvatske’, a postojala je i inicijativa za osnivanje lože biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Knjiga Branka Šomena ‘Mudrost’ vjerojatno je najsveobuhvatnije djelo o Masoneriji u ovim krajevima, a u drugom tomu priča se i o možebitnom članstvu Aleksandra Karađorđevića, Ivana Meštrovića, Ive Andrića i Miroslava Krleže. Hrvatski Veliki meštar godinama je bio Dragan Kukavica (VLH), no priče u kuloarima govore o tome kako je s obzirom na iznimno slabe veze hrvatskih i renomiranih stranih loža (u čemu je Srbija daleko jači ‘igrač’) na tu poziciju nedavno ustoličen odvjetnik Marijan Hanžeković, inače i novopečeni vlasnik EPH-a i član Rockefellerove Trilateralne komisije. Je li to istina, ne znamo, a u nastavku pročitajte i intervju s bavarskim Masonom hrvatskog podrijetla (Leon, 55) koji sam odradio u jednom zagrebačkom kafiću prije otprilike godinu i pol.

Iako je vidno da sugovornik daleko bolje poznaje materiju, zbog zavjeta nije želio previše otkriti – samo je potvrdio da je iniciran po masonskom obredu i nije prešao prvih deset stupnjeva. Razine, kako nam je potvrdio, ponajviše se razlikuju po novim skrivenim znanjima, načinu pristupa, zakletvi i rukovanju. Tako je dodao da mu je posebno zapala za oko fotografija bivšeg premijera Ive Sanadera i bivšeg guvernera Željka Rohatinskog koji su međusobnim rukovanjem ‘kopirali Masone’.

Možemo ustvrditi i da je bio vidno ciničan na bilo kakve upite u potencijalnim Hrvatima u masonskom redu. ‘Srbi su daleko dinamičnije prepoznali značaj društva dok Hrvati i dalje ovise o zaostalim tajnim službama i reliktima prošlosti. Ugled države ovisi o ugledu domaće masonske lože’, započeo je Leon, inače prosjedi i proćelavi muškarac bez njemačkog naglaska. Nažalost, nemoguće je potvrditi relevantnost njegove priče osim sličnih storija u referentnim knjigama.

INTERVJU SA ČLANOM LOŽE

“U Masone ulazite preporukom, za mene je agitirao vlasnik tvrtke za koju radim. Nisam kao svi otišao u ložu zbog znatiželje, htio sam postati inicijat zbog koristi što mi nitko nije zamjerio. Dobio sam halju sličnu kakvoj luđačkoj košulji sa zavrnutom nogavicom, otkopčanim gornjim dijelom i štrikom oko vrata… Kasnije sam doznao da je to alegorija na crkvena smaknuća u Srednjem vijeku. Iskreno, nije me se previše dojmilo, čak sam mislio da se nalazim među ridikulima’, slikovito je opisao ulazak u ložu i pristupanje prvom stupnju masonerije.”

“Kasnije mi je izrecitirana klasična zakletva, prislonjen nekakav bodež na prsa i morao sam se pokloniti Velikom Arhitektu svemira. Othodao sam s povezom na očima koji krug po loži, zatim su mi na sve upite Meštra odgovore navodili ostali meni nepoznati pojedinci, te mi je na kraju skinut povez. Izuzev klasičnih stupova Boaza i Jakina, upoznat sam i s dobro poznatim simbolima – kutomjerom i šestarom.”

Leon je dodao da su mu za kraj kao u školi uručena pripremna pitanja za sljedeći stupanj jer će ovaj puta sam morati odgovarati na upite. Dobio je i prilično skromnu bijelu pregaču kao poklon, a nakon svega se dobro slavilo na, po njegovom mišljenju, neformalnom druženju. Otkrio nam je i da se svi detalji uz par namjernih krivih podataka nalaze u knjizi ‘Hiramov ključ’ autora Christophera Knighta i Roberta Lomasa. Leon je išao tako daleko da je uvjeren kako su autori ili lažni Masoni ili namjerni manipulatori.

“Inicijacija na drugi stupanj bila je za titulu ‘Brata’. Ovaj puta sam na sebi nosio samo onu kožnu pregaču, a nakon uspješnog polaganja ispita, opet sam se obukao u istu odjeću kao i na prvoj ceremoniji ali s nešto izmijenjenom simbolikom. Moram priznati kako su mi otkriveni isključivo oni podaci koje sam već više puta pročitao u raznim knjigama. Nakon svega je naravno uslijedila neformalna večera. Nisam bio nimalo impresioniran”, dodaje njemački Hrvat.

“Treći stupanj je bio najbizarniji. U potpunom mraku sam nakon dugog monologa braće ispred sebe o mistici Masona morao postati jedan od aktera priče o Hiramu Abifu – glasovitom začetniku reda. Čitav niz očito dobro uhodanih događanja iz posljednjih Hiramovih trenutaka i ubojstva. Položili su me na tlo i ‘sahranili’ uz konstantne navode dijelova legende. Kasnije je ipak bilo daleko bizarnije”, nastavlja Leon.

“Nakon mraka osvijetljen je grob s lubanjom i kostima, poput piratske zastave. Nakon što su me uvjeravali u ‘neizbježnu sudbu’, okrenut sam u drugom smjeru, navodno prema istoku i ‘zvijezdi Danici’, donositelju svitanja i jutarnjoj zvijezdi. Znao sam da se radi o Veneri iliti, kako pojedini kritički katolički krugovi pišu – Luciferu… Postao sam punopravni Mason”, završava priču.

Kasnije nam je objasnio da je priča o Luciferu zapravo alegorija i da mu je smiješno kako katolička crkva takav koncept odbacuje, a s druge strane slavi zvijezdu Danicu. Dodao je i da su u ovim početnim stupnjevima uklonjeni svi metalni predmeti s inicijata dok ih on nije morao ukloniti iz jednostavnog razloga – jer ne nosi nikakav nakit. Što se tiče situacije u Hrvatskoj, priznao je da postoje ‘određene strukture’, ali se samo smijao na bilo kakve upite o važnosti pojedinih članova.

Eventualnu poveznicu tajnovitih bavarskih Illuminata i Masona nije želio komentirati, izuzev mišljenja da je riječ o ‘medijskoj gluposti’, a također nije previše govorio niti o svojem trenutnom statusu. Nakon dugotrajnog monologa i opisa inicijacije u prva tri stupnja, očigledno vidjevši da su započela razna pitanja, Leon se zahvalio na razgovoru i napustio je prostorije ugostiteljskog objekta. Koliko je cijela priča istinita i ‘pije vodu’, teško je zapravo procijeniti – informacije su zapravo šture…
 
Video od 1939 – inicijacija u masonsku ložu Grand Orient de France

 
(blog.vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

Svako delikatnije političko, gospodarsko ili kulturno pitanje, iznova obnavlja i nedoumice o udjelu slobodnih zidara u svemu tome. Tako je bilo i s ulaskom Hrvatske u EU

Priče o masonima nikada nisu prestale intrigirati. Uz slobodno zidarstvo kod nas se uvijek upleću i podsjećanja na značenje i utjecaj masona na povijest Hrvatske u posljednjem stojeću.

Nakon nedavnog teksta o masonima u nedjeljnom Večernjem listu kao i ovog teksta, znatiželja će se kod čitatelja najvjerojatnije još umnožiti. Napose o ulozi masona u stvaranju prve Jugoslavije. Uglavnom se i danas kao i nekoć uz masone povezuje tajnovitost, moć i utjecaj na važne društvene događaje, pa i na presudna politička, gospodarska i kulturna zbivanja i u svijetu i u Hrvatskoj. Uz to se uglavnom lijepi i prikrivena hrvatska zebnja o masonima koji s Hrvatskom nešto opet planiraju.

U Hrvatskoj postoji zbog povijesnih nedoumica i mnoštvo predrasuda prema slobodnim zidarima. Rašireno je i mišljenje da su Hrvate u prvu državu južnih Slavena uveli upravo masoni. Činjenice tome ne protuslove, dapače. Hrvati, članovi Jugoslavenskog odbora, uglavnom su bili masoni.

Zapravo, masonima nisu bili samo Frano Šupilo i Ante Trumbić. U Hrvatskoj kontinuitet slobodnoga zidarstva ide i kroz prvu i kroz drugu Jugoslaviju, pa nema razloga ne vjerovati da organiziranih masona nema i danas. Masona je bilo i u NDH. Egzemplaran je bio ustaški “vojskovođa” Slavko Kvaternik koji je, kako se priča, u “bratstvo” primljen još kao mladi časnik glasovite Glinske pukovnije.

Zajedničku su jugoslavensku kraljevinu masoni stvorili, dok su u komunističkoj Jugoslaviji, premda zabranjeni, tajnovito egzistirali. Najupečatljiviji je primjer toga kontinuiteta književni nobelovac Ivo Andrić. Iako je pripremio Trojni pakt koji je Kraljevina Jugoslavija potpisala s Njemačkom Adolfa Hitlera, Andrić je u Titovoj Jugoslaviji, koja je veličala svoj antifašizam, postao prvim predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije!

Još prije toga postao je čak i članom Titove komunističke Partije! Titovi su komunisti i njihove tajne službe o Anđriću sve sigurno znali, pa i to daje mason. Usprkos svemu tome, Andrić je bio i poslanik Savezne skupštine Jugoslavije kad je 1961. dobio je Nobelovu nagradu. Tito je žalio što nagradu nije dobio, njemu ideološki bliskiji Miroslav Krleža, nego, eto, ideološki mu nesukladni Andrić.

U Titovni Jugoslaviji slobodno zidarstvo nije bilo javno dopušteno, premda se zna da je i naibliži Titov suradnik, Moša Pijade, bio mason, čak se i za samog Tita špekuliralo, a i još se nagađa, da je i sam bio mason. Kao krunski dokaz za takvu tvrdnju uvijek se navodi da na njegovoj grobnici u beogradskoj Kući cvijeća nema nikakvih oznaka, pa ni crvene zvijezde petokrake.

Masona je bilo i u prvoj poratnoj Titovoj ideološki miješanoj vladi. Sigurno je da su masonima bili dr. Ivan Šubašić i Savo Kosanović. Prvi predsjednik Narodne skupštine Jugoslavije, dr. Ivan Ribar – također. I poznati je zagrebački odvjetnik dr. Ivo Politeo isto dokaz kontinuiteta hrvatskog Slobodnog zidarstva.

U monarhističkoj Jugoslaviji na tzv. Bombaškom procesu branio je mladog terorista Josipa Broza Tita, a u Titovoj autokratskoj državi na, od njegova režima montiranoga političkoga procesa, protiv zagrebačkoga kardinala dr. Alojzija Stepinca!

Moguće je da je i u kasnijim partjjskim vrhuškama bilo slobodnih zidara. O tome nije moglo biti nikakvoga javnoga govora dok god je postojao komunistički režim.

Raspad Jugoslavije mnogima je bio znak da je zapravo oslabio utjecaj masona i da se srušila moć jugomasonerije. Samostalnost Hrvatske shvaćala se i još se shvaća kao opreka raspadu Jugoslavije.

Zato će iz toga najvjerojatnije biti mnoštvo novih hrvatskih priča o masonima. Pogotovo nakon obnove ovdašnjih masonskih loža i najnovijega javnoga govora o hrvatskim masonima. I sam će taj javni govor sigurno dospjeti pod svojevrsni nacionalni sitnozor.

Podozrenje i sumnje koji uvijek masone prate neće ni ovoga puta izostati. Hrvatski ulazak u EU iznova je otvorio i ulogu hrvatskih masona u tome. Svako delikatnije političko, gospodarsko ili kulturno pitanje, iznova će obnavljati i nedoumice o udjelu slobodnih zidara u svemu tome. Masonski kontinuitet u Hrvatskoj, jednako tajnovit, postoji odvajkada, a pogotovo u posljednjem stoljeću. Masoni su i danas misteriozni kao i uvijek. Jesu li pak i moćni kakvim ih se smatra?
 
 
(vecernji.hr/uredio:nsp)

Londonska Velika loža utemeljena je 1717., prva francuska loža osnovana je 1725., a već 1742. conte Sigismund Gondola (Gundulić) bio je prvi hrvatski plemić koji je postao mason i koji je imenovan meštrom slobodne zidarske lože u Beču.

Kada se francuski liječnik i slobodni zidar Brasson 1754. doselio na Brač, a potom 1754. u Glini osnovana prva loža slobodnih zidara na tlu Hrvatske, masonerija se nezaustavljivo počela širiti po Hrvatskoj. I tako to traje već više od dva i pol stoljeća, piše Branko Šömen u nedavno objavljenoj knjizi “Mudrost”, prvom dijelu sveobuhvatne trilogije o povijesti slobodnih zidara na ovdašnjim prostorima.

Za Branka Šömena slobodno zidarstvo je izrazito pozitivno, svojevrsni put ka prosvjetljenju i traženju pravednosti bez monopola na vjeru. Ovakav stav ne iznenađuje – Šömen je bivši mason, i kako sam kaže, iz Velike lože Jugoslavije izbačen je zbog političkih neslaganja. U razgovoru za Jutarnji, Šömen je objasnio kako je “Mudrost” prvi dio trilogije “Mudrost, Snaga i Ljepota”, koju je pisao dvadeset godina, skupljao dokumentaciju po arhivima, knjižnicama i ložama, listao stare, slobodnozidarske revije Šestar; Neimar, Glasnik, i pročitao stotine knjiga, koje su pisale o slobodnom zidarstvu.

“U Hrvatskoj sam s prijateljem registrirao biografije 1800 slobodnih zidara koji su umrli, jer se o živima ne piše.

Negativna mišljenja

Među njima je mnogo eminentnih ljudi, intelektualaca, pravnika, pjesnika, slikara, humanista, a pored biskupa Galjufa i Vrhovca još 42 katolička svećenika. Negativno mišljenje o slobodnim zidarima prevladava posebno u državama s pretežno katoličkim vjernicima. Danas slobodni zidar može biti ateist, ali i katolik, židov, musliman, ali u ložama se ne govori ni o politici ni o Crkvi. Slobodno zidarstvo je jedina organizacija koja je preživjela sve političke sisteme. Danas je u svijetu više od šest milijuna slobodnih zidara.

U Velikoj loži Hrvatska radi više od 350 ljudi. Oni su ljudi na dobrom glasu, pošteni, pravedni, jer jedna od točaka njihova statuta kaže: slobodni zidari vole svoju domovinu. A kako ljudi ne znaju odnose unutar slobodnozidarske organizacije, ciljeva i namjera, dolazi još uvijek do nesporazuma, jer ljude više zanima što slobodno zidarstvo nije, nego što u stvari jest”, rezimira Šömen.

Šömenova knjiga opisuje mističnu povijest masonerije; otkako je u Hrvatskoj osnovana prva lože, masoni su se počeli brzo širiti od Zagreba, Varaždina, preko Križevaca, Osijeka, do Splita i Dubrovnika. Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18. stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, i pristupali su im plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva.

Jedan od vodećih masona bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, član lože Mudrost, čiji je utemeljitelj grof Ivan Drašković, a jedan od “braće” bio je i biskup Josip Galjuf.

Filozofija masona

Vrhovac je bio atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima prosvjetiteljstva. Bio je jako bogat i zauvijek je promijenio izgled Zagreba, kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće slobodni zidari sve više prihvaćaju načela Francuske revolucije “Sloboda, jednakost, bratstvo”, i tako se definitivno svrstavaju među neprijatelje Habsburgovaca, ali i Katoličke crkve.

Maksimilijan Vrhovac više od četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti idejama masonerije, i visokog položaja u Crkvi i monarhiji. Masoni su, premda u manjoj mjeri, doprli i do Srbije i posredno utjecali na političke događaje i sporove koji ni danas nisu riješeni. Tako je mason Franjo Zach, blizak prijatelj Ljudevita Gaja, predložio Iliji Garašaninu da Srbija povede okupljanje južnoslavenskih naroda, ali ispalo je drugačije.

Zachov prijedlog upućen Garašaninu počinje formulacijom “Nova južnoslavenska država davala bi Europi sve garancije”. Umjesto toga, Garašanin u Načertaniju, svojevrsnom velikosrpskom programu, piše: “Nova srpska država davala bi Europi sve garancije…” Tako je Garašanin na neki način masonsku podršku ideji jugoslavenstva iskoristio kao podlogu plana stvaranja Velike Srbije. “Tada se u beogradskoj javnosti uvriježilo i mišljenje da je slobodno zidarstvo organizacija liberalne buržoazije”, zaključuje Šömen. Ništa bolje mišljenje o masonima nije vladalo u Katoličkoj crkvi.

Kako i bi kada su netom pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”

Neprijatelji Crkve

Razumljivo da su zbog ovakvih stavova masoni proglašeni najopasnijim neprijateljima Katoličke crkve, o čemu je još prije dvadeset godina pisao Ivan Mužić. Prema Mužiću, službeno masonstvo u Hrvata bilo je, prema masonskoj dokumentaciji, protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države. Uz to, masonstvo je bilo i protukatoličko jer je htjelo odvojiti Katoličku crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata. Druga optužba protiv slobodnih zidara odnosila se na njihovu ulogu u pokušaju spašavanja Jugoslavije.

Pritom je meta postao čak i Franjo Tuđman, kojega desnica napada da nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. “On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne.

Slučaj Franje Tuđmana

Masonski graditelji novoga svjetskoga poretka, motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radijskim i televizijskim emisijama”, teza je Ivana Mužića. Iz perspektive Branka Šömena, stvarnost je drukčija: “Mnogi su pokušavali zaustaviti raspad Jugoslavije, ali ne i slobodni zidari.

Slobodno zidarstvo se u jugoistočnoj Europi počelo razvijati poslije pada Berlinskog zida pa tako nije moglo utjecati na raspad nekadašnje države”, rezolutan je Šömen. Ipak, i on je krajem 80-ih zbog politike došao u sukob s beogradskim masonima, i naposljetku bio isključen iz Velike lože Jugoslavije: “Tada, na početku razvoja slobodnog zidarstva u nas, kada je počela raditi deputacijska loža Illyria, sastavljena od austrijske, slovenske i hrvatske braće u traganju za novom slobodnozidarskom organizacijom, neki su od nas došli u konflikt s beogradskom braćom.

Za razliku od njih, nas su zanimala humanistička načela, a ne politički prestiž”, kaže Šömen. Za četiri mjeseca izlazi drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije – pričao o masonskom utjecaju na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu. Uostalom, kralj Aleksandar Karađorđević, Ivan Meštrović i Ivo Andrić bili su utjecajni masoni. Iako ima indicija da su isto bili i Josip Broz Tito i Miroslav Krleža, nikada nisu pronađene njihove pristupnice.
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12586"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Neovisno o tome koliko je autentično pismo koje je sredinom 70-ih Titu uputio bivši ministar Ivan Gošnjak, pa čak i ako sam Tito nije bio mason, neporecivo je da su pripadnici masonskog pokreta i te kako utjecali na događaje u bivšoj Jugoslaviji

Tito, ja znam da ćeš mi zamjeriti što s mojim smjenjivanjem povezujem i Marka (Aleksandra Rankovića), koji je prije devet godina prošao gore od mene. Samo nas nekoliko, Ti, Lazar Koliševski, Josip Kopinić, Koča Popović, Jovanka Broz i ja znamo zašto si naprasno otjerao Marka. I sam znaš da je prisluškivanje laž… Razlog smjenjivanja Marka, druže Tito, Ti to dobro znaš, jest njegovo izvješće o masonima u Jugoslaviji, odnosno konstatacija i tvrdnja autora izvješća da masoni vladaju Jugoslavijom.”

Ove retke navodno je polovinom sedamdesetih napisao Ivan Gošnjak, Hrvat, nakon što je smijenjen s mjesta ministra obrane i načelnika generalštaba Titove Jugoslavije. Gošnjak u pismu traži susret “u četiri oka”, odgovore na dvadesetak pitanja i Titu jasno daje do znanja da je upravo spominjanje njegova imena u izvješću, koje su “sastavili najbolji Rankovićevi obavještajci”, u kontekstu s masonima, dovelo do toga da Tito “politički ubije” Rankovića.

Gošnjak podsjeća na 1961. godinu, kada je Tito bio na svojem “putu mira” po afričkim zemljama i kada je, navodno, došlo do sukoba između Jovanke Broz i Lazara Koliševskog, koji je, kako u pismu tvrdi Gošnjak, spriječio Tita da ide na skupštinu masona koju je priredio marokanski suveren, odnosno kralj koji je, prema Gošnjaku, bio veliki meštar masonske lože. Pismo nikada nije došlo do Tita, jer kako u knjizi “Posljednja Titova ispovijest” tvrdi njezin autor, hrvatski novinar i publicist Vjenceslav Cenčić, koji je prvi objelodanio ovo pismo što nudi nove priloge za upoznavanje jednog dijela političke povijesti Titove Jugoslavije, na pismu stoji napomena Edvarda Kardelja, ili Stane Dolanca, da ga ne treba dati Titu “jer je star i bolestan”.

O tome je s Gošnjakom trebala razgovarati posebna komisija. Navodno su ispod ove napomene stajali potpisi Kardelja, Bakarića, Dolanca, Stambolića, Ljubičića i Jovanke Broz. Dakako, ima i suprotnih mišljenja. Povjesničar prof. dr. Ranko Končar sumnja u vjerodostojnost ovoga pisma, a jednako tako i Zoran D. Nenezić, jedan od najboljih poznavatelja masonerije, svojedobno prvi veliki meštar novouspostavljene Velike lože Jugoslavije nakon njezina “samouspavljivanja”. Bora Krivokapić, novinar i publicist, zna reći ne samo za ovo pismo, nego i za niz drugih dokumenata u Cenčićevoj knjizi, da su “originali falsifikata”.

Povjesničar Končar ne vjeruje da je Kardelj, iako utjecajan, imao tolikog utjecaja da bi mogao zabraniti da pismo stigne do Broza. Nenezić postavlja pitanje gdje je faksimil pisma, koji se 12 godina nakon objavljivanja u Cenčićevoj knjizi nije pojavio, a do sada se nisu oglasili ni sastavljači izvješća, “Rankovićevi obavještajci”, kojih sigurno još ima među živima. U neku ruku može se razumjeti ogorčenost Ivana Gošnjaka, ako je napisao pismo, jer su upravo on i Ranković u vrijeme poslije rata bili najodaniji Brozu, a on ih se grubo riješio. Toliko su mu bili odani da ih je Vladimir Dedijer nazvao u svojim pisanjima o Brozu i njegovu vremenu “policijskim psima na Titovu lancu”. Bili su i dio Titova najintimnijega kruga, jer su i Gošnjak i Ranković bili kumovi na vjenčanju Broza i Jovanke 1952. godine, upriličenom u vili “Dunavka” pokraj Iloka. Osim ovih sumnji, ostaju i povijesne činjenice.

Prisluškivanja je bilo, i to ne samo Tita te njegovih i Jovankinih odaja, ali razlozi tog velikog obračuna i smjena Rankovića na Brijunskom plenumu prvenstveno su bili politički, zbog drukčijega gledanja na ustrojstvo jugoslavenske federacije, plus Rankovićev nacionalizam. Ostaje, ipak, bez obzira na vjerodostojnost pisma i izrečenoga u njemu, intriga vezana uz masone i pitanje koliko su slobodni zidari, odnosno taj “red iz sjene”, utjecali na politička kretanja u bivšoj Jugoslaviji i poslije. To je teško objektivno dokučiti upravo zbog zatvorenosti masona, zbog čega im se ponekad pripisuje i ono što nisu učinili. Za Josipa Broza jedni tvrde da je bio mason, a drugi da nije, i pri tome ni jedna ni druga strana nemaju valjane dokaze za svoje tvrdnje. Nema sumnje da je bio okružen masonima i da su oni mogli u određenim situacijama imati utjecaja na njega ili su svojim individualnim masonskim kontaktima utjecali na tijek ovdašnje povijesti.

Najbolji primjeri za to su Miroslav Krleža, koji je bio Titov prijatelj i mason, kao i Ivan Ribar, mason, koji je bio predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a poslije rata i parlamenta Jugoslavije. Jedan od najvećih utjecaja na Broza, prema tvrdnjama onih koji se bave izučavanjem masonerije, imao je Winston Churchill, koji je bio viđeniji engleski mason. Prema jednima je upravo Churchill, za kojega je Broz čak izjavljivao da mu je “duhovni otac”, i “doveo Broza na vlast”.

Tu se spominje Churchillova zamisao da Tita “gurne” među vođe nesvrstanih u trenutku kad je “Zapad ocijenio da države trećega svijeta klize prema Rusiji”, pišu ovi autori. U famoznom pismu Gošnjak još spominje da su “Rankovićevi obavještajci” utvrdili kako su masoni nesumnjiva politička i duhovna elita bivše Jugoslavije, preko osoba poput Kardelja, Bakarića (pod tajnim imenom Kupferstein), braće Dizdarević, Vidmara, Krleže, Grge Novaka, dr. Savića, Koče Popovića, Antuna Augustinčića, dr. Kocbeka, Ivana Ribara, Oskara Daviča, Džemala Bijedića, Milovana Đilasa, Pavla Gregorića, Jovana Hristića, Miloša Crnjanskog, Vase Čubrilovića, Antonija Isakovića, Mladena Ivekovića, Ivana Politea, Srđana Price, Smodlake, Mike Tripala, Milana Bartoša, Gustava Krkleca, Krešimira Baranovića, pa čak i čuvenog pokojnog sportskog komentatora Hrvoja Macanovića i drugih.

Nenezić piše da su se mnogi masoni odmah nakon Drugog svjetskog rata priključili “novoj” Jugoslaviji i radili na njezinu priznanju i stvaranju ugleda. Tako se od hrvatskih slobodnih zidara spominje da su se novoj vlasti “stavili na uslugu”, među ostalima, i dr. Andrija Štampar, dr. Marko Kostrenčić, dr. Miroslav Musulin, Marino Tartalja, Mijo Mirković, Stanko Frank, Franjo Durst, dr. Josip Badalić, dr. Petar Skok, Krklec, Milan Marjanović, Ljubo Babić, Tomislav Krizman i drugi. Sa srpske strane novoj su se vlasti priključili, među ostalima, dr. Viktor Novak, Ivo Andrić, Krešimir Baranović, Veljko Petrović, Aleksandar Belić, dr. Siniša Tasovac i drugi. Masonima se pripisuje nesumnjiv utjecaj na stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i razbijanje Jugoslavije.
Velika Jugoslavenska loža uz “blagoslov” Slobodana Miloševića ponovno je registrirana početkom devedesetih, uz pomoć njemačke Velike lože. To što se to dogodilo godinu dana prije agresije na Hrvatsku dalo je povoda za neke tvrdnje u Hrvatskoj kako “masoni potiču agresiju”. Sa srpske strane upirao se prst u hrvatske slobodne zidare i “put prema separatizmu” te razbijanju Jugoslavije. Nenezić upozorava i na to da je “svoje interese u jugoslavenskim proturječjima našla i inozemna masonerija”.

Citirajući dio teksta izvjesnog F. Zellera, objavljenog 1974. u Parizu, izdvaja dio u kojem se spominje Miko Tripalo, koji se sa skupinom hrvatskih intelektualaca masona povezao s inozemnom masonerijom.

“Oni su preko nekih znanstvenih aktivnosti oko JAZU-a još od kraja šezdesetih godina bili povezani sa slobodnim zidarima u inozemstvu, koji su pružali svaku potporu nacionalističko-separatističkim strujama u Hrvatskoj.”

U masonskim dokumentima pronađeno je i ono što je pretočeno u život.

U jednom takvom dokumentu, koji je pronašao Zoran Nenezić i predočio ga javnosti, piše i sljedeće: “I prije nego komunistima dođe kraj, Srbi trebaju blagovremeno zauzeti pozicije kako nam sutra drugi ne bi krojili kapu. Više se ne smije dozvoliti da između Hrvatske i Srbije bude uspostavljena povijesna granica. Tu treba fiksirati etničku granicu, pa onda iseljavati Srbe iz Hrvatske u Srbiju, a Hrvate iz Srbije u Hrvatsku. Jer, danas nema zajedničkih interesa.”

Bijele rukavice i drugi ‘dokazi’

Argumenti da Tito nije bio mason bili su vezani uz poslijeratno razdoblje, u kojem je masonerija nestala s jugoslavenske političke scene. Zagovornici tvrdnji da je Tito bio mason izvukli su “argumente” poput njegovih bijelih rukavica, masonske prepoznatljivosti, koje je nosio na summitima nesvrstanih. Ili, podsjećali su na to da je pokopan ispod bijele obrađene ploče, ispod kakve su pokopani i neki od poznatih masona, poput Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića. Titov sprovod, po zagovornicima teze da je pripadao masonima, bio je “pravi masonski ritual”, a oni bolje upućeni pronašli su još jedan bitan detalj. Kažu da je mnogima promaknulo da je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter na Titov pokop, umjesto svojih suradnika, poslao svoju ostarjelu majku. U tome su neki, poput Zorana Lj. Nikolića, publicista, prepoznali Carterov intimni čin, jer masoni sebe u svojoj simbolici tretiraju kao “djecu udovice”.

Od suđenja Stepincu do bombardiranja SRJ

Da su i masoni “obični ljudi”, potvrdio je svojim primjerom Ivo Andrić. Njemu se u jednom razdoblju života svidjela supruga Gustava Krkleca, a šuška se da je između njih “nešto i bilo”. No, Andrić je zbog toga isključen iz beogradske masonske lože “Istina”. Svojim privatnim vezama masoni su ponekad utjecali na pojedine događaje. Viktor Novak, poznati autor “Magnum Crimena”, preko svojih masonskih veza u svijetu skrenuo je pozornost inozemnoj javnosti na komunistički proces protiv kardinala Alojzija Stepinca. Masoni su, navodno, svojim utjecajem spriječili da 9. ožujka 1991. godine, za prvih velikih prosvjeda srpske oporbe, dođe do kaosa na beogradskim ulicama.

U tome je važnu ulogu odigrao književnik Borisav Pekić. Isto tako, masonima se pripisuje da su 5. listopada 2000., za vrijeme svrgavanja Miloševića, spriječili krvoproliće. Velika loža Jugoslavije preko američkog predsjednika Georgea Busha starijeg, koji je također mason, uspjela je ishoditi kod Miloševića da se Vuka Draškovića i njegovu suprugu, koje je zatočio, pusti iz zatvora i omogući im se liječenje u Francuskoj. Preko svojih masonskih veza u Francuskoj srpski su masoni navodno uspjeli spasiti beogradske mostove za vrijeme bombardiranja SRJ 1999. godine. J.P.
 

 
 
(slobodnadalmacija.hr,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9345"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

I vrlo sam rado prihvatio priliku da se nađem u društvu ozbiljnih i dobronamjernih ljudi, gdje bih mogao, možda, i koristiti zemlji i društvu i usavršavati se i podići osobno”, piše u izjavi koju je Ivo Andrić 27. ožujka 1942. godine dostavio Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove vlade Milana Nedića.

Dokaz da je taj nobelovac pripadao masonima, povjesničar Nenad Petrović iz Instituta za strategijska istraživanja u Srbiji pronašao je prilikom revizije Nedićevu dokumentaciju u Vojnom arhivu. Među odgovorima na tipski upitnik, kakav su dobijali bivši diplomati i drugi osumnjičeni za pripadnost slobodnom zidarstvu, a koji je potpisao izvanredni komesar Tanasije Đ. Dinić, nalazi se i izjašnjenje pisano Andrićevom rukom, plavom tintom na bijelom papiru formata 21×17 cm. Na omotu ove arhivske jedinice piše: “Andrić Ivo, biv. Kraljevski poslanik u Berlinu u penziji”.
“Nakon prvih meseci 1925. godine primljen sam u ložu Preporođaj, koja je u to vrijeme radila samostalno i odvojeno od Velike lože Jugoslavije”, piše Andrić ističući da se ne sjeća matičnog broja pod kojim je uveden. Andrić navodi da je u članstvu lože ostao otprilike godinu i pol dana, te da je “poslije istrošene godine dobio stupanj majstora i na njemu ostao do napuštanja lože”. Bilo je to već u ljeto 1926. kada je, kako piše, prestao da dolazi na sastanke, a na jesen iste godine je premješten u inozemstvo i napustio je Beograd.

MAJSTOR IVO
Andrić se sjeća da je za ložu postojala lozinka, ali kaže da se “ona praktično nije primenjivala jer je svaki član ulazio slobodno”. Na pitanje šta zna o loži Bene Berit, ekskluzivnoj židovskoj loži sa središtem u Beogradu, odgovara da za nju nikada nije čuo, niti je na sastancima svoje lože ikada čuo antisemitske ili filosemitske govore. O svom imovinskom stanju Andrić kaže da živi od osobne ušteđevine, i dodaje: “U Višegradu imam kuću od koje sam ranije primao oko 300 dinara najma mesečno. Od kako je Višegrad pao pod Hrvatsku, kuća mi je zapljenjena i ne primam ništa.”
Na kraju izjašnjenja Andrić tvrdi da je, budući da se godinu dana nije javio loži, niti je platio članarinu, automatski prestao biti član, te da više nikada, ni pisanim putem ni posredno, nije imao veze ni s ložom čiji je član do tada bio, a ni s kojom drugom.

SUMNJIVA „SPONTANOST“
Analizu Andrićevog masonskog dosijea, objavljenu u Sveskama Zadužbine Ive Andrića, broj 22, Nenad Petrović zaključuje konstatacijom da je iskaz o “spontanom” prestanku članstva među slobodnim zidarima malo vjerojatan jer se tako nešto protivi strogim masonskim načelima. Bivši diplomat je zaobišao istinu, kaže Petrović, i dodaje:
“Ono što dodatno stvara zamršenost jeste indicija da je posle izlaska ili isključenja iz lože Preporod Andrić ušao u ložu ’Dositej Obradović’, takođe u Beogradu. O tome svedoči ‘Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera’ nastao neodređenog datuma za vreme okupacije, gde se pod brojem sedam navode podaci: Andrić Ivo, poslanik u Berlinu u penziji, loža D. Obradović, adresa stana Prizrenska 9/2“, objašnjava Petrović.

Zoran Nenezić, autor knjige “Masoni u Jugoslaviji 1764-1980“, Andrić-evo ime na spiskovima masona spominje u nekoliko navrata, a Petrović navodi i katoličkog teologa Ivana Mužića koji spominje Andrić-a među hrvatskim omladincima koji su nadahnuti jugoslovenskim unitarizmom, postali masoni.

Nakon rata, kaže Petrović, Andrić je bio među onim masonima koji su se bez prisile stavili u službu nove vlasti. Ali zašto je, popunjav­ajući upitnik Nedićeve vlade, sakrio činjenicu da je iz lože Preporođaj, osnovane zaslugom Vojislava Kujundžića, prvog propagatora kremacije kod Srba, prešao u ložu Dositej Obradović, ostalo je nerazjašnjeno.

A KIŠICA ROMINJA
Na 433. strani Nenezićeve knjige piše “da su Ivo Andrić i Gustav Krklec bili isključeni iz masonstva zato što je Andrić bio u ljubavnim odnosima s Krklečevom ženom”. Petrović, međutim, kaže da po navedenoj signaturi taj krunski dokument nije uspio da pronađe.

U knjizi “Vrijeme zabrana” Kosta Dimitrijević je objavio pismo koje mu je 1981. iz Cambridge-a poslao Kosta Pavlović. “Bogdan Krizman, profesor sveučilišta u Zagrebu, pisao mi je 10. kolovoza 1978.godine: ’Nedavno sam bio u Beogradu i radio u Fondu Masonske lože. Pri tome sam utvrdio pozadinu izbacivanja Ive Andrića iz masonske organizacije. Radilo se o kažnjavanju dotičnog jer je bio tužen od masonskog brata Gustava Krkleca da ima ljubavni odnos sa gđom Krklec’”, piše u pismu Pavlovića.

A Branko Lazarević, ugledan književnik i diplomata, posle rata je uklonjen s javne scene i isključen iz saveza književnika, u šest desetljeća skrivanom “Dnevniku jednog nikoga”, slučajno nađenom 2004. u Herceg Novom, piše: “Andrić je imao izvjesne prisnije veze sa ženom Gustava Krkleca zbog čega je izbačen iz masonerije u koju je, izgleda, ušao zbog karijere”. Lazarević piše da je Andrić, kada ga je Krklec pritisnuo, svoju vezu sa njegovom ženom priznao rečima: “Znaš, to je ovako bilo. Rominjala je neka kišica… Pa, tako, onda se i to desilo.”

KRLEŽINE PACKE
Priča o trouglu Andrić – Krklec – gđa Krklec zataškavana je i prepričavana desetljećima. Kažu da se tom temom naročito dobro zabavljao Miroslav Krleža koji je napisao i članak „Tko je kome oteo ženu“. Likovanje mu je prisjelo 1961. kada je Nobelov komitet izabrao Andrića, iako je i on bio u užem izboru.

Povjesničar Nenad Petrović kaže da je Andrić ostao vjeran masonskom zakonu šutnje i da je popunjavajući upitnik Nedićeve vlade „otkrio“ samo ono što su slobodni zidari strogo dozirano puštali u javnost. Ističući da je masonstvo snažno uticalo na političke događaje u 18, 19. i 20. stoljeću, i da po svoj prilici još uvek utiče, Petrović kaže da Andrić, kao pripadnik trećeg stupnja (“majstor”), nikada do kraja nije otkrio tajne masona u koje su upućeni samo viši stupnjevi (najviši je 33. stupanj). Ali intriga je ostala i s vremena na vrijeme zluradi kritičari njome pokušavaju umanjiti veličinu jednog od najoriginalnijih književnika 20. stoljeća. Pred takvim, po pravilu neuspelim pokušajima, uvek se isprječi neka Andrićeva opominjuća misao.

Poput ove: “Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i pravi sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju vlastitu korist od očigledne štete.”
 
Dodjela nobelove nagrade – Ivo Andric (govor)

 
 
(blitz.rs/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8241"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]