Dok Donald Trump ističe svoj uspjeh u osiguravanju financijske stabilnosti, američki bezobzirni dug i vojna potrošnja će na kraju izazvati pad sustava, baš kao i u posljednjim danima Sovjetskog Saveza, upozorio je Ron Paul

Predsjednik Trump već dugo hvali svoju poslovnu sposobnost i njegovu ulogu u vođenju Sjedinjenih Američkih Država, ali čak ni on ne može zaustaviti predstojeći gospodarski slom, rekao je za RT bivši kongresmen i predsjednički kandidat Ron Paul.

„Način na koji ja gledam je u ekonomskom smislu”, rekao je Paul. „Moje razumijevanje je takvo da nije naša vojska u Sjedinjenim Državama ta koja je dovela do pada sovjetskog sustava. Ono što se dogodilo je da su Sovjeti radili sa sustavom kojeg mi – ljudi u slobodnom tržištu – smatramo potpuno neodrživim”

Govoreći i o austrijskoj ekonomiji, Paul je rekao da komunizam, zajedno sa fašizmom, socijalizmom pa čak i sa kejnzijanizmom (oblik ekonomije koji je bio popularan nakon Drugog svjetskog rata) nisu bili održivi sustavi, i na kraju su propali, a isto bi se moglo dogoditi u SAD-u, i to se naziva militarizam.

„Imat ćemo nagli kataklizmički kraj koji se na neki način dogodio u sovjetskom sustavu. On neće biti identičan, postojat će pokret sukcesije, i neke od tih zemalja su napustile Sovjetski sustav. Naše države se vjerojatno neće razbiti, ali ja iskreno vjerujem da više nećemo moći priuštiti da se naše carstvo širi po cijelom svijetu.

Naše carstvo, iako na koje ne polažemo pravo, troši puno novaca i puno utjecaja, i mi prijetimo oružjem i koristimo sankcije da bi održali naše carstvo, ali mislim da je to došlo kraju.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

“OBAMA JE SAMO POJAČAO MILITARIZAM I ULOGU AMERIKE KAO IMPERIJE KOJE SIJE KAOS”

• Sjedinjene Države se i dalje drže linije koja je sračunata na to da se Bashar Assad proglasi za novog Hitlera. Koliko god da je Assad surov lider, on nije ništa bolji ni gori od, primjerice, Sadam Huseina koji je bio prijatelj SAD, sve dok nije pao u nemilost “

• Mi smo destabilizirali cijelu regiju, a sada optužujemo Islamsku državu za stvoreni kaos koji se pretvorio u pravi “kalifat”. Međutim, krivnja je na nama: mi smo se pretvorili u imperiju kaosa. Obama je samo pojačao ulogu SAD kao imperije koja sije kaos

• Slavni holivudski redatelj upravo snima film o događajima Ukrajini i naglašava: “Putin je, po mom mišljenju, u slučaju Ukrajine zaštitio geostrateške interese Rusije od politike invazije koju SAD vode u Europi jer SAD teže proširiti svoj utjecaj na istok”

Slavni holivudski redatelj Oliver Stone – koji je snimio i dokumentarne filmove o politici SAD, sudbini Edward Snowden i događajima u Ukrajini – javno je izrazio nadu da će operacije ruskih Zračno-kozmičkih snaga u Siriji biti uspješne.

U intervjuu španjolskom listu El Mundo, rekao je:

“Čini mi se da je ispravno što je Putin pristupio aktivnim djelovanjima i smatram da će on pobijediti. To će omogućiti sirijskoj armiji da se pregrupira i pruži potrebni otpor Islamskoj državi”.

U nastavku je naglasio: “Sjedinjene Države se i dalje drže linije koja je sračunata na to da se Bashar Assad proglasi za novog Hitlera. Koliko god da je Assad surov lider, on nije ništa bolji ni gori od, primjerice, Sadam Husseina koji je bio prijatelj SAD, sve dok nije pao u nemilost “.

Stone je ocijenio da su dva predsjednička mandata Barack Obame faktički nastavak politike Georgea Busha-mlađeg s ciljem destabiliziranja čak sedam država: Iraka, Sirije Libanona, Sudana, Libije, Somalije i Irana.

Veliki američki redatelj je krivnju za pojavu Islamske države svalio na SAD, istaknuvši da je ta teroristička organizacija plod rata u Iraku.

“Mi smo, podvukao je Stone, destabilizirali cijelu regiju, a sada optužujemo Islamsku državu za stvoreni kaos koji se pretvorio u pravi” kalifat “. Međutim, krivnja je na nama: mi smo se pretvorili u imperiju kaosa. Obama je samo pojačao ulogu Amerike kao imperije koja sije kaos. Ni Roosevelt ni Kennedy nikada ne bi priznali da su bombardirali sedam zemalja “.

Stone je posebno ukazao: “Osjećaj superiornosti Amerikanaca nad drugim zemljama, zajedno s osjećajem nekažnjivosti za nepoštivanje međunarodnog prava, pod Obamom su se samo pojačali. Obama je čak popularizirao korištenje dronova u vojnim kampanjama”.

Ovaj redatelj trenutno radi na filmu o događajima u Ukrajini, a opominje da se “Hladni rat nikada nije završio”:

“Poslije odlaska s vlasti Gorbačova, ni Bush-stariji, ni Bill Clinton se nsu odrekli američkog militarizma i nastavili su liniju jačanja prisutnosti SAD u Europi, širenja NATO-a i proizvodnje sve moćnijeg naoružanja”.

Po njegovom mišljenju, destabilizacija Ukrajine podsjeća na prethodne pokušaje SAD da smjenjuju režime. O poziciji Putina povodom Ukrajine, rekao je:

“Putin je, po mom mišljenju, u slučaju Ukrajine zaštitio geostrateške interese Rusije od politike invazije koju SAD vodi u Europi jer SAD teži proširiti svoj utjecaj na istok”.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

U povodu stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata poruke i poduke Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) važne su jer početak 21. stoljeća u dobroj mjeri podsjeća na početak 20., a suvremeni međunarodni odnosi na one iz razdoblja prije 1914. U posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve se promijenilo i sve je ostalo isto.

Stotinu godina prije Prvoga svjetskog rata na kongresu gotovo svih europskih državnika u Beču 1814.-1815. – nakon ratova francuskih revolucionarnih armija s raznim europskim monarhijama od 1792. do 1802. i Napoleonovih osvajanja – postignut je dogovor europskih velevlasti: o miru u Europi, razdiobi spornih područja, državnim granicama i očuvanju postojećih režima odlučivat će “Sveta alijansa ili koncert europskih sila”, tako se skupina europskih velevlasti nazvala. Taj se model odlučivanja – želim to posebice istaknuti – u svojoj biti održao do danas. Sovjetski čelnik Josif Visarionovič Staljin ilustrirao ga je zgodnom sintagmom 1948. kada su mu priopćili da Jugoslavija i Albanija Rusima mute vodu. Odmahnuo je rukom i rekao: “Orao ne sluša što male ptice pjevaju!”

Uzroci Prvoga svjetskog rata

Što je istinski prouzročilo Prvi svjetski rat? Pruski militarizam, nacionalizam brojnih naroda unutar Austro-Ugarske, intrige Engleza, napor Rusije da oslobodi nozdrve koje joj na izlasku u topla mora i danas stišću turski tjesnaci Bospor i Dardaneli te morski prolazi na izlasku iz Baltika Veliki i Mali belt? Pouzdan je odgovor važan zbog povijesnih lekcija koje su nam ostavljene. Čini se da su – uz opća društvena kretanja i različite interese pojedinih država – odlučujuće bile pogrešne procjene i potezi političkih, vojnih i industrijsko-novčarskih elita, posebice oholih i nadutih državnika onoga vremena, koji su perifernu i lokalnu krizu, Sarajevski atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, pretvorili u oružani sukob svjetskih razmjera. Nitko od njih – a svi su bili inteligentni i visokoobrazovani ljudi – nije predviđao dugotrajnu, užasnu tragediju, najveću u dotadašnjem svijetu.

Nijemci su, primjerice, bili uvjereni da će se brzo završiti “još jedna glupost na Balkanu”. Na primjerku kopije austro-ugarskoga ultimatuma Srbiji Vilim II., nadmeni njemački car i pruski kralj, zapisao je 28. srpnja 1914. vrijeme potrebno za pokoravanje Srbije: 48 sati! Kada je rat poprimio konture svjetskog sukoba, nemoć ih je zapanjila: nisu ga mogli zaustaviti!

Henry Kissinger sažeo je povijesnu poruku toga razdoblja u jednoj rečenici: svrha vanjske politike nije u postizanju maksimalnih zadovoljstava nego izbalansiranih nezadovoljstava. Umijeće je ukloniti uzroke sukoba, a ne započeti rat. To može svaki nitkov i svaka budala.

Imaju li na umu suvremeni državnici tu lekciju iz 1914.?

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata čelnici pobjedničkih i neutralnih država okupili su se 18. siječnja 1919. na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kako to biva poslije svih ratova, izbile su svađe zbog podjele plijena i stare netrpeljivosti. Francuzi su smatrali da je 40 milijuna suvišnih Nijemaca, toliko koliko ih ima više negoli Francuza. Britanci su budno pazili da ne ojačaju Njemačka i Francuska. Prevrtljivi Talijani, premijer Vittorio Orlando i ministar vanjskih poslova Sonino, obilazili su poput šakala potpisnike tajnog Londonskog pakta iz 1915., Francuze i Britance, ne bi li dobili obećane teritorije za svoj ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske, s kojima su imali ugovor o Trojnom paktu iz 1882.

Posebice su zahtijevali hrvatsku istočnu jadransku obalu. Američki predsjednik Woodrow Wilson u toj gomili starih lisica i lavova jedini se zalagao za uspostavljanje trajnoga mira, samoodređenje naroda u Austro-Ugarskoj i osnivanje prve u povijesti međunarodne organizacije kolektivne sigurnosti Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda. Clemenceau i Lloyd Georg, francuski i britanski premijeri, gledali su ga širom otvorenih očiju i pitali se s kojega je svijeta sišao taj zanesenjak i lunatik. U općoj gužvi i kaosu pobjednici su se jedva dogovorili o poslovniku konferencije. Nesreća jednoga rata, ma koliko velika, nije zatvorila Pandorinu kutiju. Njemačka nije bila okupirana, u dobroj mjeri je sačuvala industriju i časnički dio vojske, a čerečenje pobijeđenih država, podjela teritorija i povlačenje novih granica samo su zatomili snažne antagonizme, nezadovoljstva, mržnju i revanšizam. Mađarska je, primjerice, izgubila oko 70% teritorija i gotovo polovicu stanovništva. Oko 7,5 milijuna Ukrajinaca bilo je podijeljeno između Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke.

Prvi svjetski rat prouzročio je i važne promjene u strukturi ondašnje međunarodne zajednice. Te su promjene podloga za razumijevanje današnjeg svijeta. U ratu su skončala četiri velika carstva, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Osmansko. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovan je lanac manjih, vojno slabašnih država, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija, radi zaštite Francuza od njemačke opasnosti. Tako su stvaranje novih država službeno tumačili Francuzi. Na taj je način srušena brana ruskom prodoru u europski zapad. Bila je to zgodna francusko-britanska podvala: gurnuli su Ruse i Nijemce da se oko teritorija naguravaju izravno i preko Bjelorusa, Ukrajinaca i Poljaka. (svaka sličnost sa 2014. je slučajna)

Na Srednjem istoku, na prostorima poraženog Osmanskog carstva, Britanci i Francuzi su samovoljnim crtanjem granica novonastalim državama ostavili u amanet prokletstvo multinacionalnosti i multikonfesija.

Njemačka, poražena u ratu i ponižena u miru, brzo se preobrazila u velesilu pa je osvetnički njemački hegemonizam permanentno stvarao eksplozivne prilike u Europi. Ni drugi nisu mirovali.

Samo nekoliko godina nakon završetka rata, u siječnju 1923., oružane postrojbe Francuske i Belgije zaposjele su neokupirani njemački teritorij u Ruhru. Japan je u rujnu 1931. počeo invaziju Kine i ubrzo zaposjeo Mandžuriju. Italija je u listopadu 1935. nasrnula na Etiopiju. Njemačka je 7. ožujka 1936. zaposjela Rajnsku zonu, potom je 1938. prigrabila Austriju i raskomadala Čehoslovačku. Prema sporazumu s Njemačkom Sovjetski je Savez u rujnu 1939. zaposjeo istočne dijelove Poljske. Liga naroda, organizacija kojoj je prvi i najvažniji cilj bio očuvanje mira, nije bila u stanju zaustaviti sve te opačine. Japan, Njemačka i Italija ismijavali su je: počeli bi agresivne ratove pa potom istupili iz Lige.

Napadnuta Poljska 1. rujna 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, nije o tome Ligu naroda ni obavijestila. Liga se sastala posljednji put 11. prosinca 1939. Reagirala je na Sovjetsko-finski rat, isključila Sovjetski Savez iz članstva Lige i zašutjela. Nakon potpisivanja Versajskog ugovora o miru s Njemačkom, francuski nacionalni heroj maršal Ferdinand Foch izjavio je: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina”. Pogriješio je za 65 dana. Dopustite mi da kažem i ovo: u europskoj konfuziji nakon Prvoga svjetskog rata izronili su veliki diktatori, talijanski, ruski i njemački posebice.

Izrasla su i tri velika totalitarizma koja su obilježila 20. stoljeće: komunizam, fašizam i nacizam. Valja imati na umu da su fašizam i nacizam rođeni u demokracijama, na demokratski održanim izborima. Tako glasuju građani kada su osiromašeni, bijedni, iznureni, gnjevni i buntovni. Zbog toga ne treba kriviti demokraciju. Ako je za nešto kriva demokracija, onda je najbolja terapija – više demokracije! Država bez demokracije jest kasarna! (Hotimično sam uporabio termin kasarna da bih izazvao dojam!)

Za naše sinteze valja kazati da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., unatoč antagonizmima država, potvrđen model dogovaranja velesila prema obrascima Bečkog kongresa: o svim važnim pitanjima nije se odlučivalo u plenumu, nego u vijećima Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Japan, jedan od pobjednika u Prvome svjetskom ratu, šutke je pratio svađe Europljana i pripremao se tiho za odlučan sukob, kad dođe vrijeme, sa Sjedinjenim Američkim Državama radi prevlasti u Pacifiku. Model odlučivanja u krugu velesila primijenjen je i na sastancima čelnika savezničke koalicije u Drugome svjetskom ratu, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, primjerice u Jalti u veljači 1945., na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu u lipnju 1945. i na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946.

Na konferenciji u San Franciscu, nad kojom je trajno lebdjela sjenka Bečkog kongresa, Prvoga svjetskog rata i Pariške mirovne konferencije iz 1919., normiran je sastav i način odlučivanja u Vijeću sigurnosti, najvažnijem organu Ujedinjenih naroda za održanje i uspostavljanje međunarodnog mira. Prema Povelji UN-a taj organ može zaustaviti bilo koji oružani sukob u svijetu. I oružanom silom, naravno. Pravni mehanizam je, međutim, uređen tako da bilo koja stalna članica Vijeća, a ima ih pet, Francuska, Kina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, glasovanjem “protiv”, čuvenim vetom, može zaustaviti svaku meritornu odluku, ako joj ne odgovara. Od 1946. do 2008. veto je uporabljen 261 put. Ove je godine u ožujku Rusija glasanjem “protiv” zaustavila rezoluciju o nezakonitosti referenduma o statusu Krima, u veljači 2011. Sjedinjene su Države glasale protiv osude izraelskog naseljavanja Zapadne obale uz rijeku Jordan, Kina i Rusija u srpnju 2012. zaustavile su odluku o sankcijama protiv Sirije itd.

Na mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kojim je, zapravo, okončan Prvi svjetski rat, o sadržaju mirovnih ugovora s pobijeđenim državama nije odlučeno na samoj konferenciji, nego nakon konferencije, na sastancima Vijeća ministara velesila, u New Yorku od 4. studenog do 12. prosinca 1946. Odlučili su Francuska, Sjedinjene Američke Države, ondašnji Sovjetski Savez i Velika Britanija. Teško je promijeniti ostavštinu Bečkog kongresa i Prvoga svjetskog rata.

Privilegirani status velikih sila u odlučivanju o najvažnijim međunarodnim pitanjima ima i drugu stranu medalje. Zbog modela koncentracije moći i donošenja krucijalnih odluka za svjetski mir u ekskluzivnom krugu svjetske elite, nakon 1945. do danas nije izbio svjetski nuklearni sukob. Svjetski rat nije se dogodio ni u krajnje kritičnom vremenu Hladnog rata, kada su Rusi instalirali rakete na Kubi 1962. U to se vrijeme sustav međunarodne sigurnosti temeljio na dvije, u povijesti svijeta najjače vojne alijanse, Sjevernoatlantski savez i Varšavski pakt. U njima su umjesto “Svete Alijanse ili koncerta svjetskih država” dominirale dvije supersile sa središtima odlučivanja – prvi put u modernoj povijesti svijeta izvan Zapadne Europe – u Washingtonu i Moskvi. Mir se duže od 68 godina održao zapravo na ravnoteži njihova straha jer goleme količine oružja za masovno uništavanje na jednoj i drugoj strani jamče jedino smrt stanovnika i uzajamno razaranje. Dakako, riječ je o svjetskom miru i svjetskim ratovima, a ne o regionalnim i lokalnim oružanim sukobima, posebice na afričkom i azijskom kontinentu.

Iznoseći te činjenice nije mi svrha podržati ili opravdati privilegirani položaj velikih sila, posebice stalnih članica Vijeća sigurnosti. Želim istaknuti njihovu posebnu odgovornost za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. Za mir su, naravno, odgovorne sve države svijeta, ali odgovornost velevlasti je uvećana, najviša i primarna.

“Ratovi više nisu mogući”

Nakon Drugoga svjetskog rata svijet je dugo bio bipolaran, podijeljen na dva vojna i ideološka bloka. Jedno vrijeme, nakon raspuštanja Varšavskog pakta 1991., Sjedinjene Američke Države ostale su jedina supersila u međunarodnoj zajednici, “svjetski policajac”. Svijet u kojemu danas živimo jest multipolaran. Još uvijek jedina istinska supersila u svijetu – SAD nije više onako moćan kao što je bio do izbijanja gospodarske krize 2007./2008. Jednostrano je povukao vojne postrojbe iz Iraka u prosincu 2011., a iz Afganistana će se povući do kraja ove godine.

Teško nalazi saveznike, ima malo istinskih prijatelja, a mnogo potencijalnih neprijatelja. U vakuumu moći na globalnoj razini izbile su dvije supersile, ili supersile in spe, Rusija i Kina. Hoće li se, gdje i kako zaustaviti ekspanzija Rusije? Nakon gruzijskog iskustva i ukrajinske krize je li “politika neutralnosti” ili “politika slobode od saveza”, koju odavna provodi Finska, model za preživljavanje država uz granicu s Rusijom? Hoće li se održati miran karakter uspona Kine? Kako će se rješavati granični sporovi na moru između Kine, Japana, Rusije i Južne Koreje? Kako će se urediti nekontrolirano useljavanje Kineza u slabo naseljena ruska azijska područja?

Istodobno, u prvi red velesila guraju se, poput Njemačke i Italije prije Prvoga svjetskog rata, Indija, Pakistan, Indonezija, Japan i Brazil. Većina tih država raspolaže nuklearnim oružjem, prostorno su velike, imaju brojno stanovništvo. Područje Indonezije, primjerice, od najistočnijeg do najzapadnijeg indonezijskog otoka veliko je kao prostor od istočne granice Francuske do Kine. Uz države, u važne subjekte suvremenih međunarodnih odnosa još bih naveo vodeće multinacionalne kompanije i velike religije. I za takav multipolaran svijet Prvi svjetski rat ostavio je važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti.

Tragedija Prvoga svjetskog rata i učinkovitost novih oružja uporabljenih u tom sukobu stvorile su u javnosti dvadesetih prošloga stoljeća uvjerenje da ratovi više nisu mogući. Strojnica je, primjerice, prikovala uz zemlju pješadiju, a ona je masovnim jurišima odlučivala o ishodu bitaka. Uporaba bojnih otrova, tenkovi i zrakoplovi pojačali su takvo uvjerenje. U 21. stoljeću osjećaj sigurnosti stvorili su globalizacija i oružja za masovno uništavanje. Iskusni analitičari vjeruju da sukob između SAD-a, Rusije i Kine nije moguć zbog zastrašujućih razornih učinaka nagomilana nuklearnog oružja. Političke elite supervelesila ne računaju na takav konflikt, čak se i ne pripremaju za takav sukob. Moć velesila i njihovu nemoć da međusobno zarate baš zbog nagomilana nuklearnog oružja izvrsno oslikava nedavna izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poručio je Amerikancima: “Prije 15 godina nezakonito ste bombardirali Srbe i oteli im Kosovo. Pa zašto sad ne probate i nas napasti i oteti nam Krim?”

Takvi dueli Moskve i Washingtona podsjećaju na nadmetanja američkih tinejdžera koji se svom snagom zalijeću brzim automobilima jedan prema drugome i pobjednik je onaj koji zadnji skrene. Ako nam, dakle, ne prijeti nuklearna katastrofa zbog sukoba velesila, prijete li izazivanjem trećeg svjetskog rata lokalni i regionalni sporovi i sukobi, oružani, gospodarski, granični, vjerski, kulturni, nasilna zalaženja u teritorij neovisnih država, radikalni politički, vjerski i revolucionarni pokreti? Mogu li periferne i lokalne krize, poput Sarajevskog atentata 1914., izazvati požar trećega velikog rata? Prijete li svjetskom miru paradoksi u međunarodnim odnosima koji se množe?

Od Kosova do Krima

Primjerice, Amerikancima je normalno i prirodno odcjepljenje Kosova na temelju prava naroda na samoodređenje, ali ne i Krima, jer nacionalne manjine takva prava nemaju. Rusi smatraju da se Krim može odcijepiti jer je tako odlučila ruska većina na poluotoku, može i odmetnuta gruzijska Južna Osetija i gruzijska Abkhazija, ali ne može Ruska Republika Čečenija u kojoj živi 95,3% Čečena i svega 1,9% Rusa. Može se odcijepiti moldavsko Pridnjestrovlje uz lijevu obalu Dnjestra, ne može Ruska Republika Ingušetija, u kojoj je svega 0,8% Rusa, a ni Ruska Republika Dagestan uz Kaspijsko jezero sa 3,6% Rusa. Zapad može srušiti režim u Libiji, ali ne može u Siriji, jer u toj državi Rusi imaju jedinu morsku bazu u toplim morima, luku Tartus. Španjolska nije priznala Republiku Kosovo jer strepi od osamostaljenja Baskija i Katalonaca.

Usput: Katalonaca ima 7 milijuna, a Baskija 2 milijuna u Španjolskoj i sto tisuća u Francuskoj. Britanci redovito provode referendum u Gibraltaru i na Falklandskim otocima, ali nisu oduševljeni referendumom o neovisnosti u Škotskoj. Prošle je godine u Siriji za dlaku izbjegnut konflikt između SAD-a, Rusije, Turske i Irana s posljedicama kakve nisu u stanju ni zamisliti Obamini i Putinovi savjetnici. Sjećaju li se oni pouka Prvoga svjetskog rata? Potiču li svi ti regionalni i lokalni zapetljaji SAD, Rusiju i Kinu da svaku novu krizu tretiraju s radikalnijih pozicija? I da se na kraju sve završi u novom, i za čovječanstvo vjerojatno posljednjemu velikom ratu supersila, kultura ili religija, kako je svojedobno prognozirao američki sociolog Samuel Huntington?

Analize kazuju da se “mali lokalni balkanski zaplet”, kako su Sarajevski atentat nazivali europski političari 1914., mogao riješiti bez svjetskoga rata. Različiti interesi država, imperijalni duh vođa i militarizam, međutim, omamili su ondašnje političke elite i one su, nedorasle povijesnom trenutku, odvele svoje narode u katastrofu. Nakon što su se zaraćene države u ratu 1914.-1918. ekonomski sasvim iscrpile, pogođene glađu, nedisciplinom u vojsci i revolucijama, čak ni tada nisu uspjele sporazumima postići mir, pa ni separatan, osim Brestlitovskih ugovora kojima je okončan rat Rusije i Ukrajine.

Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. nakon što je bezumlje rata platilo oko 37,5 milijuna poginulih, ranjenih i nestalih vojnika i civila. Na početku izlaganja rekao sam da se u posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo i sve je ostalo isto. Što se to važnoga promijenilo tijekom prošloga stoljeća? Na jednoj psihijatrijskoj klinici u Parizu netko je napisao: “Nisu svi unutra, nisu svi vani”.

Godine 1918. i 1939. začetnici svjetskih ratova, nažalost, bili su “vani”. Premda se sve više reducira broj nitkova na vlasti, i danas nisu svi “unutra”. Valja, stoga, držati oba oka otvorenima. Stanislav Lec lijepo je rekao: “Od ništica se brzo stvori lanac!” Nasreću, otpori građana ratobornim elitama sve su masovniji i učinkovitiji. Antiratni pokreti duboko uranjaju u nove generacije. I ovaj naš komemorativni skup važan je kamenčić u golemome antiratnom mozaiku. Naposljetku, tu su Ujedinjeni narodi, pa i Europska unija, s europskom mudrošću i krvavim iskustvima.

Kakvi jesu da jesu, da ih nema, valjalo bi ih izmisliti. Europska unija bila je i osnovana kao ponajprije antiratna institucija sa svrhom da spriječi četvrti njemačko-francuski rat. Ukratko: svijest o iracionalnosti ratova nikada u povijesti čovječanstva nije bila jača. Istodobno, opasnost od samouništavanja svijeta nikada nije bila veća. Učinci nuklearnog rata ne mogu se ograničiti samo na područja zaraćenih država.

Za oružje – 710 milijardi dolara

Nakon što je u industrijskoj revoluciji početkom 19. stoljeća proizvodnja oružja izbila među najprofitnije djelatnosti, Hladni rat naš je stalni suputnik, neovisno o utvarama kraćih ili dužih prekida. Zvali ga mi Post Cold War ili Late Cold War, on je parazit par excellance. Tri će supersile samo u ovoj godini za naoružanje potrošiti oko 710 milijardi dolara. Tu, dakle, nema nikakvih promjena.

U 2011. u svijetu je zabilježeno 37 oružanih sukoba. Šest ih je, po intenzitetu borbi i broju poginulih, uvršteno u kategoriju ratova. Ni tu nema novosti. Svijet u kojem živimo zaglavio se između trajnog mira, budućnosti koju nismo dosegli i prošlosti, punoj oružanih sukoba, koje se nismo otresli. Ostala nam je, stoga, najvažnija poruka dvaju svjetskih ratova koju su sjajno definirali filozofi: utroba koja rađa ratove još uvijek je plodna. Imaju li tu poruku stalno na umu suvremeni državnici velesila, a i ostalih država? Koliko nam je povijest 20. stoljeća učiteljica života i kakvi smo mi đaci? S tim prokletim dvojbama koje me stalno proganjaju završit ću ovo izlaganje.
 
(vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

Razgovor sa povijesničarem Christopherom Clarkom i novinarem Adam Krzeminskim vodili Gunter Hofmann i Judith Scholter
******************************************

Gospodine Clark, izgleda da više nikoga ne zanima pitanje o krivnji u Prvom svjetskom ratu. Da li je završena ova staromodna debata?

Staromodna je pogrešna riječ. U svojoj knjizi o Prvom svjetskom ratu Sleepwalkers sam želio da se distanciram od priča zasnovanih na krivnji u kojima se optužuju odgovorni – najčešće Njemačka, a ponekad i Rusija – i prikupljaju dokazi protiv njih.

Želio sam da rekonstruiram dinamiku donošenja odluka u kojoj su se nalazili svi akteri. Prve knjige koje sam pročitao o Prvom svjetskom ratu govorile su o ljudima u uniformama i sa kacigama ukrašenim perjem, o neobičnostima jednog prošlog i vrlo, vrlo stranog svijeta. Ali to je samo privid.

Akteri se ni u kom slučaju nisu razlikovali od nas. Suočavali su se s istim problemima koji i danas postoje. Ljudi koji su se tada, manje ili više slučajno zadesili na vlasti, donijeli su odluke koje su mogle biti drugačije. Srpanjska kriza koja je dovela do izbijanja rata je po mom mišljenju najkompleksniji događaj moderne.

Prvo imamo atentat na austrijskog prijestolonasljednika i njegovu ženu krajem lipnja 1914. u Sarajevu, poslije kojeg Njemačka obećava potporu Austriji u njenoj namjeri da kazni Srbiju, koju smatra odgovornom za atentat. Četrnaest dana kasnije francuska vlada stiže u posjet Sankt Petersburg, 23. srpnja Beč postavlja ultimatum Srbiji, a pet dana kasnije Austrija objavljuje rat Srbiji. Ubrzo se u čitavu priču uključuje i Rusija, a 1. kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji.

Do ovog dramatičnog zaoštravanja događaja u ljeto 1914. moglo je doći samo zato što smo imali 5 velikih sila koje su djelovale neovisno jedna od druge. Njemačka, Austrougarska, Rusija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ako uračunamo i Italiju, onda ih je bilo šest. Tome treba pridodati i aktere drugog ranga kao što su Srbija i Osmansko carstvo. Krizu možemo shvatiti u potpunosti samo ako promatramo interakcije između ovih država.

Znači nema krivaca? Samo “interakcija”?

Hamburški povjesničar Fritz Fischer iznio je tijekom 60-ih tezu da su Nijemci glavni krivci. Prema njemu, oni su bili odgovorni jer su samo oni željeli rat. I danas britanski povjesničar John C. G. Röhl tvrdi da su Nijemci unaprijed odredili datum početka rata. Ako tako razmišljate, onda je sarajevski atentat potpuno nevažan za predpovijest ovog rata.

Ali ja na stvari gledam drugačije. Kada je riječ o srpanjskoj krizi, posebno je zanimljivo to da su se svi osjećali pozvanima da nekako reagiraju. Svi su mislili da djeluju pod vanjskim pritiskom i da ih oni drugi guraju u rat. Svi su donijeli odluke koje su doprinijele eskalaciji krize, tako da svi snose odgovornost, a ne samo Njemačka.

Gospodine Krzeminski, ako zaista nitko nije želio rat, kako je onda do njega došlo?

Za razliku od gospodina Clarka, ja sam uvjeren da rat ne bi spriječilo ni bolje upravljanje krizom. Svijet se naglavačke okrenuo još u 19. stoljeću sa svojim imperijalnim i nacionalnim proturječnostima i to ne samo u Africi i Aziji, već i ovdje u Europi. Bečki kongres je 1815. stvorio nesretnu Europu u kojoj se sva pitanja rješavaju ratom, od talijanskog, preko njemačkog i poljskog, pa do balkanskog.

Postrevolucionarni, postnapoleonovski poredak i restauracija bile su prave prakatastrofe, a ne Prvi svjetski rat. Ovaj rat je bio neizbježan i njime je uništeno nešto što je bilo pogrešno koncipirano: sustav Bečkog kongresa.

Bečka konstrukcija nije predvidjela alternative i mirnu reviziju. Zato smo imali Bismarckove ratove za ujedinjenje Njemačke, ratove za ujedinjenje Italije i ustanke u Poljskoj. Poljski pjesnik Adam Mickiewicz, poslije propale revolucije 1848., priželjkuje “opći rat među narodima” .

Sedamdeset godina kasnije dolazi do tog zastrašujućeg rata, iz koga je Poljska izašla kao jedna od dobitnica. Tek je kroz ovaj rat Poljska iznova stvorena kao nacionalna država, pri čemu je ovo ponovno rođenje iz nasilja imalo i svoje negativne strane, baš kao i ono Grčke 1830 Srbije 1835, Italije 1861 Bugarske 1878 i Bismarckovog carstva 1871, i Hrvatska 1991 (kao usporedba). Takva ratna rođenja sa sobom iznjedri i nadmeni patriotizam koji misli da je otporan na metke.

Vi gospodine Clark imate potpuno drugačije mišljenje. Kako se ovaj rat ipak mogao izbjeći?

Krizu koja je dovela do rata pokrenuo je teroristički napad. Takvi pojedinačni, nepredvidivi akti mogu u velikoj mjeri odrediti tijek povijesti. Na to nas je podsjetio i napad 11. rujna 2001. U knjigama povijesti iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koje još uvijek oblikuju našu sliku o događajima iz 1914., njihovi autori se bave strukturama.

Međutim, bilo je i pojedinaca koji su djelovali, i to pogrešno. Ovdje moramo reći: mogli su regirati drugačije, mogli su to spriječiti. Ma kako da su nepovoljni rezultati Bečkog kongresa bili, 1914. ipak nije posljedica 1815.

U kojem trenutku se tijekom 1914. ukazala šansa za mir?

Uzmite, na primjer, ugovor između Velike Britanije i Rusije iz 1907. London se još u ljeto 1914. nosio mišlju da ga raskine. Razlog njegovog potpisivanja bilo je rješavanje kolonijalnih sporova. Rusi nisu prestajali, barem su to tako Britanci tumačili, s kršenjem ovog ugovora kada je riječ o Kini, Perziji i Tibetu. Ovim pokazujem da je predratni sustav, sustav dva ili tri bloka, s jedne strane Antante koju čine Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija i sa druge saveza Središnjih sila Njemačke, Austrougarske i Italije, bio vrlo krhak i nestalan. Blokovi su u svakom trenutku mogli raspasti .

Adam Krzeminski: Mogli su se raspasti.

Christopher Clark: Da , vjerojatno bi se i raspali. To je bio jedan od razloga zašto je francuski predsjednik Poincaré u ljeto 1914. pokušavao uvjeriti Ruse da se suprotstave Austrougarskoj. On je smatrao da za godinu ili godinu i po neće biti uvjeta za zajedničku akciju, a onda bi Francuska ponovo ostala sama, baš kao u vrijeme Bismarcka. Ili uzmimo na primjer Austriju. Ona je bila uvjerena da će je Njemačka ostaviti na cjedilu, jer je dobro zapamtila njemačku politiku tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. kada su Nijemci zajedno s Velikom Britanijom surađivali na rješenju tih sukoba.

Zbog toga su u Beču bili bijesni i pribojavali se da nemaju prave saveznike. Upravo zato što su sve sile bile blokovski povezane i istovremeno očekivale da će se ovi blokovi raspasti, zamisliv je svijet u kome nije došlo do atentata ili u kome jedan atentat nije gurnuo cijelu Europu u rat.

Onda govorimo o alternativnoj povijesti. Kakva bi bila sudbina manjih europskih nacija? Što bi bilo s Poljskom, koja je do Prvog svjetskog rata bila podijeljena između Rusije, Pruske i Habsburške monarhije? Da li bi nastala kao nacionalna država?

Adam Krzeminski: Naravno da možemo razmišljati na temu što bi bilo kad bi bilo: da nije bilo Prvog svjetskog rata, da su se velike sile razoružale i da su manjim državama priznale pravo na samoopredjeljenje ili suverenost. Međutim, ako pogledamo samo Njemačku, shvatit da je tako nešto bilo nezamislivo. Njemačko carstvo proizašlo je iz krvavog rata s Danskom, Austrijom i Francuskom, ali i iz unutarnjih sukoba kada su 1849. pruske trupe ugušile revoluciju u Njemačkoj.

Vojska i kult militarizma vodili su glavnu riječ, ne samo u Njemačkoj. Promjena paradigme u takvim uvjetima nije bila moguća. Možete li uopće zamisliti da će se u Bismarckovom ili Wilhelmovom carstvu, tom skorojeviću među svjetskim silama sa svojim nadobudnim patriotizmom i rasističkim prezirom prema Slavenima – pojaviti neki car ili kancelar koji će odigrati ulogu Gorbacheva i koji će dobrovoljno predati Alzas i Loren Francuzima i dopustiti da se poljski dijelovi Pruske ujedine s ruskim i austrijskim, kao što se Njemačka ujednili 1990? Ne, šanse za mirnu promjenu nisu postojale.

Christopher Clark: To mi zvuči fatalistički. Naravno da smo svjesni da ova europski svijet, ova Europa kakvu danas poznajemo, nastala samo zato što je doživjela dva svjetska rata. Ali da li je do njih moralo doći? Da li su nam potrebne takve katastrofe da bismo došli do mira, kompromisa i ravnoteže? Morate priznati da je to fatalistički argument.

Adam Krzeminski: Postoji jedan princip u povijesti prema kome svaka sila “često želi dobro, ali čini zlo”.

Christopher Clark: Ali i najbolja namjera može se izroditi u zlo. Sjetimo se samo američkog predsjednika Woodrowa Wilsona i Versajskog ugovora. Naravno, ponovno rođenje Poljske bila je povijesna nužnost, mada i dalje smatram da ovaj rat ostaje prava katastrofa.

Adam Krzeminski: Ne mogu loše govoriti o “poljskoj babici”! O Versajskom ugovoru razgovarat ćemo vjerojatno za šest godina. Što se broja žrtava tiče, razaranja većeg dijela Europe i totalitarizama koji su uslijedili – ovaj rat je bio monstruozna katastrofa. Ali ne smijemo ostati zakovani za 1914., jer to stvara pogrešnu percepciju. Zapadnoevropljani su skloni da se na 19. stoljeće osvrću s nostalgijom i da žale što su zbog vlastite gluposti izgubili onu divnu Europu.

Ta Europa nije bila divna. Njom je vladalo pet velikih sila. Samoopredjeljenje naroda nije postojalo. Timothy Snyder griješi kada Habsburšku monarhiju opisuje kao preteču EU. Mnogi Mađari i danas ne razumiju da njihova Velika Mađarska nije bila samo Mađarska. Kada se kaže da su se 1914. pogasila svjetla u Europi, moramo shvatiti kako je i prije 1914. u mnogim dijelovima Europe bilo vrlo mračno .

Christopher Clark: Sa tim se slažem. Europa je u predvečerje rata bila opasno mjesto. Sve strane su vodile lakomislenu, riskantnu, izuzetno militarističku, vrlo agresivnu i brutalnu politiku sa poznatim rezultatima.

Gospodine Clark, da li vam je kao Australijancu lakše sudite o Europi nego jednom Poljaku, Nijemcu, Britancu ili Francuzu?

Christopher Clark: Vjerojatno. Prvi svjetski rat je i za Australiju bio “osnivački događaj”, jer je to bio prvi rat u koji je federalna australska država dobrovoljno stupila nakon svog osnutka 1901. Sjećanja na to su još uvijek živa. Ali isto tako smatram da se danas u Njemačkoj nepristranije gleda na početak rata, nego što je to bio slučaj neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Adam Krzeminski: Nisam želio čitati vašu knjigu.

Christopher Clark: Zašto?

Adam Krzeminski: Jer sam se pribojavao da biste se mogli nadovezati na Fischerovu tezu o njemačkoj “žudnji za svjetskom moći”. Srećom knjiga ne govori o tome, ukoliko sam vas ispravno razumio. Vi na izvjestan način proširujete Fischerov tezu: Njemačka nije jedini krivac za početak rata, ali žudnja za svjetskom moći je postojala, kao i u Engleskoj, Francuskoj i Rusiji.

Zašto Rusiji?

Adam Krzeminski: Što je onda moj pradjed kao pukovnik ruske armije tražio u Mandžuriji 1905 kada su ga u Port Arthur-u ubili Japanci?

Gospodine Clark, vašu knjigu će sigurno relativizirati mnogi u Njemačkoj. I dalje će se govoriti da su “svi skliznuli u rat”.

Christopher Clark: Lloyd Georgova glupa rečenica o “skliznuća u rat”! Kakva budalaština. Njemačka nije slučajno ušla u ovaj rat. Njemačka je bila važan akter baš kao i druge velike sile i snosi svoj ​​dio krivnje. Ona je kao i druge sile doprinijela izbijanju rata.

Adam Krzeminski: Svjesno i širom otvorenih očiju .

Christopher Clark: Da. Samo je dosad izostavljana uloga drugih velikih sila, time što se pokazivalo da su i drugi bili loši, ali da su samo Nijemci željeli rat. To se lako može osporiti. U Sankt Petersburg-u je bilo važnih ljudi koji su također inzistirali na ratnoj opciji, poput ruskog ministra rata, generala Vladimir Suchomlinov-a. U novinama koje je izdavalo ovo ministarstvo pojavio se čuveni naslov “Mi smo spremni”. I Francuska se također pripremala za rat.

To je za vas važnije od sličnih izjava koje su stizale iz Njemačke?

Christopher Clark: Za mene je važno pitanje da li ova argument bio odlučujući za politiku. Koju se ulogu igrali argumenti preventivnog rata u razmišljanjima i potezima ministara? Njemački kancelar Bethmann Hollweg nije namjeravao započeti rat, ali nije ga htio izbjeći, ukoliko ga Rusi žele. On je prihvaćao rat, pod uvjetom da ga drugi pokrenu. Za Bethmann je tek na ovom drugom nivou argument o preventivnom ratu bio od presudnog značaja: “Ako Rusi žele rat, imaće ga, jer sada možemo pobijediti”.

Fischer je bio strog. Vi ste vrlo blagi prema Nijemcima. Zloglasnu Krüger depešu, kojom Wilhelm II čestita predsjedniku Burske republike pobjedu nad Britancima, smatrate “oprezno formuliranom”, iako je poslije nje klima između Britanije i Njemačke dodatno bila  zatrovana.

Christopher Clark: Ali zaista je bila oprezno formulirana! Kako biste to drugačije objasnili?

Što je bila njena namjena?

Christopher Clark: Vjerojatno je to bio nesmotren potez. Wilhelm i nije bio baš najpametniji. To nije bila tolika provokacija kakvom su je Englezi smatrali. Ali u pravu ste. Želim dovesti u pitanje popularnu tvrdnju. Još u školi sam naučio da su Nijemci krivi za rat, a i tada sam bio nepovjerljiv prema tome. Danas studenti, koji dolaze na Cambridge imaju jasnu sliku o tome tko je prouzrokovao Prvi svjetski rat – Nijemci. Zato moramo promijeniti ploču. Ne tako što ćemo reći da je sve što je do sada bilo bijelo, od sada crno, već tako što ćemo, kao što to ja radim, Krüger telegram usporediti s upozorenjem koje je Groover Cleveland 1895. uputio Britancima: “Ili ćete prestati sa širenjem po Venecueli ili će doći do rata”.

Nema šta, vrlo jasna poruka. Kada nju usporedimo sa Krüger depešom u kojoj stoji “čestitamo vam što ste se bez pomoći drugih odbranili od napada britanskih brodova”, onda vidimo da je ona oprezno formulirana. Pokušavam samo da pružim određene argumente protiv uvriježenog mišljenja.

Još jedan primjer iz predpovijesti ovog rata. Kada su Francuzi 1911. zauzeli Fes i Rabat u Maroku, njemački Rajh je poslao vojni brod Panter ka marokanskoj obali, kako bi njime demonstrirao svoje pretenzije na to područje. U vašoj knjizi naglašavate da je Panter bio brod spreman za staro željezo, kao da to pravi značajnu razliku.

Christopher Clark: Prvo, brod je zaista bio za staro željezo, i drugo, do marokanske krize nije došlo zbog toga što su Nijemci poslali svoj ​​brod, već zato što je jedna skupina političkih jastrebova, koja je u tom trenutku odnijela prevagu u francuskom ministarstvu vanjskih poslova, odlučila poduzeti takav korak kao da Njemačke nema. A kada počne priča o “panterovom skoku”, prešućuje se da je nešto ranije i Španjolska poslala svoje trupe u zapadni Maroko. E onda je to zaista jednostrani pogled na stvari.

Ali to ipak ostaje provokacija?

Christopher Clark: Da, naravno. Ona je bila namijenjena i Engleskoj. Ali kada se svi međusobno provociraju, dolazimo u situaciju u kojoj moramo postaviti pitanje: da li je neka provokacija gora od drugih? Onda ovo pitanje povlači sljedeće: zašto je sustav funkcionirao na ovako nakaradni način?

Da li to vrijedi i za prekomjerne njemačke programe naoružavanja?

Christopher Clark: Isto vrijedi i za programe naoružavanja svih zemalja. Čitav europski poredak, bilo da to pripisujemo Bečkom kongresu ili ne , imao je …

Adam Krzeminski: … pogrešku u konstrukciji.

Christopher Clark: Da. Sustav je bio bolestan.

Gospodine Krzeminski, biste li o knjizi sudili drugačije, da ju je napisao neki njemački autor?

Adam Krzeminski: Da, sigurno. Zanimalo bi me zašto ova tema i ovakav način njenog predstavljanja interesira tog autora. Unatoč tome, ne vjerujem da bi neki njemački autor takvom knjigom pokrenuo raspravu kakvu je izazvala Fischerova knjiga. Vremena ovih stvari prožetih rasprava su za nama. Ali želio bih da postavim jedno pitanje vama kao britanskom povjesničaru.

Christopher Clark: … Australskom.

Adam Krzeminski: … Da, australskom povjesničaru koji predaje u Britaniji. Je li vaša knjiga ima antiengleska obilježja, jer izgleda da imate nekih problema sa imperijama? Ili ja griješim?

Christopher Clark: Teško pitanje, ali ste se ipak dotakli nečega važnog. Još dok sam bio učenik, postojao je jedan australski povjesničar, Leonard Turner, koji je napisao članak o ruskoj mobilizaciji 1914., a u kome se zastupa potpuno suprotan stav Fischerovom. Vrlo rano sam naučio da postoji i australski glas koji odstupa od vladajućeg mišljenja. Inače nemam ništa protiv Velike Britanije, živim u toj zemlji i volim je. Ali ne prihvaćam ovaj začuđujući način razmišljanja prema kome su Britanci uvijek u pravu.

Adam Krzeminski: Zato što su Britanci.

Christopher Clark: Da. Kada Britanci negdje umarširaju onda se to zove “očuvanje svjetskog carstva”, a kada Nijemci kažu da i on žele dio Samoe “onda to Huni provociraju i mi to nećemo trpiti”. Kada Njemačka pošalje telegram Transvaalu onda je to neoprostiva uvreda, a onda Britanci samo par godina kasnije pokrenu jedan užasni rat kako bi ponovno osvojili Transvaal .

Taj rat se ne može usporediti s onim Njemačke protiv plemena Herero u Namibiji.

Christopher Clark: Nijemci su u jugozapadnoj Africi vodili rat koji je u stvari bio genocid. To se ne dovodi u pitanje. Međutim, da li su Nijemci bili zaista brutalniji kolonijalni gospodari od Britanaca, Belgijanaca ili Francuza? Teško.

Adam Krzeminski: Dakle, vi ste britanski Fritz Fischer, ili možda želite Englezima nametnuti ovu povijesnu raspravu?

Christopher Clark: Ne, nikako. Ne želim okriviti Britance za ovaj rat.

Adam Krzeminski: Možda samo malo.

Christopher Clark: Samo da razjasnim par stvari o britanskom ministru vanjskih poslova, Edward Gray-u. On je bio opskurna, paradoksalna figura. On je logiku budućeg rata, koji bi svoj ​​povod imao na Balkanu, internalizirao, baš kao što su to učinili Francuzi i Rusi. Zato nije bio spreman da prikoči kada je kriza konačno izbila. On ju je samo dodatno raspirivao. Britanska vanjska politika je reagirala tek kada je rat bio neizbježan. Nisam jedini koji ovo promatra kritički. Previše pojednostavljujemo stvari kada tvrdimo da su Britanci nastojali očuvati mir, a da su Nijemci uvijek provocirali.

Adam Krzeminski: Da smo popustili Nijemcima, piše Niall Ferguson, onda bismo već 1920. imali Europsku uniju pod zastavom Reicha. Pitam se kako netko može biti do te mjere slijep i ne razumije da Wilhelmova Njemačka nije bila sposobna za suradnju sa slabijim partnerima. Smatram da je u ovom slučaju Ferguson bio vođen sljedećom logikom: da su Britanci prepustili Europu Njemačkoj, onda bi sačuvali svoje carstvo netaknutim tijekom čitavog 20. stoljeća.

Christopher Clark: Centralna tema Fergusona nije imperijalna nostalgija. Njegova razmišljanja su zanimljiva za današnju situaciju. On se poigrava s paradoksima i pita – ako smo na kraju dobili njemačku dominaciju u Europi, zašto smo uopće vodili rat?

Vaša knjiga je objavljena upravo u trenutku kada Njemačka ponovo izaziva nepovjerenje zbog svog ponašanja u eurokrizi. Poljski ministar vanjskih poslova s druge strane zahtijeva da Njemačka preuzme vodstvo u Europi. Da li nam 1914. govori nešto i o 2013.?

Christopher Clark: Povijest nam ne može pružiti modele. Ona u najboljem slučaju nam može postaviti neka pitanja. Kada sam knjigu privodio kraju, bili smo duboko u eurokrizi i primijetio sam mnoge sličnosti sa 1914.

Svi su bili svjesni da može doći do katastrofalnog ishoda, to jest do propasti eura. Ali zajednička svijest o nečemu nije dovoljna da se ukroti sebičnost pojedinih aktera. Potpuno suprotno je slučaj, jer svatko pokušava iz ove opasnosti izvuči korist samo za sebe. Trenutno, pozicija Njemačke izgleda prijeteće moćno samo zato što je opća situacija do te mjere kaotična. To zaista podsjeća na krizu iz 1914. Potpuna nesposobnost za konsenzus bila je tada kobna, a nisam siguran ni da su današnji europski političari išta pametniji. Trebalo bi da potiskujemo osjećaj superiornosti nad političarima iz prošlosti – ipak su sve to bili muškarci!

Adam Krzeminski: Carica Katharina, carica Maria Theresia i Bloody Mary sigurno ne bi riskirale izbijanje rata! Međutim, ono što me u usporedbi sa 1914. zabrinjava je nešto drugo. Spremnost na rat je bila prisutna, ali ne kod većine stanovništva, već kod jedne snažne manjine – mladih. Oni su žudjeli za generacijskim iskustvom, osobnim dokazivanjem i možda čak izbavljenjem kroz rat. Oni nisu osjećali obvezu prema poretku koji su njihovi preci stvorili na kongresima u 19. stoljeću. Vi u vašoj knjizi potcenjujete ovu kulturološku motivaciju.

Danas također osjećam nešto slično. Mladi ne osjećaju onakvu povezanost s Europskom unijom kakvu je osjećala naša generacija. Danas imamo nacionalizam, nacionalizam light, ne samo u istočnoj i srednjoj Europi. Upravo danas mi je u Berlinu netko gurnuo u ruke letak na kojem piše: “Postoji život i poslije eura”. Već mogu zamisliti kako se kaže da “treba da se otarasimo ove europske zbrke, jer nam je nacionalna košulja bliža od europske suknje”.

Christopher Clark: Nadajmo se samo da nam nije potrebna nova katastrofa, pa bila ona i samo “ekonomska”, da bi se riješilo pitanje europskog ujedinjenja. U nekom trenutku moramo nastaviti s ovom Europom. Ali za to je potrebno da se u potpunosti otarasimo nacionalističkog načina razmišljanja.

Adam Krzeminski: U svakom slučaju neće biti novog rata u Europi. I to je nešto.

Christopher Clark je profesor povijesti na Cambridgeu; Adam Krzeminski je novinar specijaliziran za njemačko – poljsku povijest i piše za tjednik Polityka iz Varšave.
 
(pescanik/uredio: nsp)

Nema sumnje da je elita uvijek nastojala pažljivo proizvoditi vijesti i kontrolirati uvjerenja masa preko svojih interesa u financiranju obrazovanja i posjedovanju medijskih distribucijskih kanala kroz stoljeća.

Tu je bogatstvo povijesti koja bilježi želju elite za kontrolom javnog mnijenja u proizvodnji vijesti nasuprot časnoj novinarskoj potrazi za izvješćivanjem vijesti na fer i točni način. Na primjer, u 1917. kongresnik Oscar Callaway je izjavio, što je dokumentirano u kongresnim zapisima:

“U ožujku 1915., interesi JP Morgan su bili čelik, brodogradnja, barut, a njihove kćeri organizacije, su okupili 12 ljudi visokpozicioniranih u novinama svijeta te ih zaposliti za odabir jedne od najutjecajnijih novina u SAD-u,te kontrolirati općenito politiku pisanja u dnevnom tisku u Sjedinjenim Državama.

Ove 12 ljudi su riješili problem odabirom 170 listova, i tada je počela eliminacija, u kojoj je bilo potrebno zadržati samo one radi kontrole opće politike u dnevnom tisku u cijeloj zemlji. Otkrili su da je potrebno samo kupiti kontrolu 25 najvecih novina.

Od 25 novinskih kuća sve su pristale. Urednik je namješten da se svaki list pravilno nadzire i uređuje ​​informacije o pitanjima spremnosti, militarizma, financijske politike, i drugih stvari koje su bile nacionalne i međunarodne prirode, smatrano je da je od vitalnog značaja za interes kupaca.”

U stoljeću koje je slijedilo, financijske elite u svijetu su naučile mnogo kroz svoje kampanje ispiranja mozga i uspješno konsolidirale svoju moć za proizvodnjom vijesti, umjesto izvještavanja istih, vijesti putem spajanja i akvizicija multinacionalnih medijskih tvrtki. Knjiga pisaca Noam Chomsky i Edward Herman izdana 1988. pod naslovom Pristanak na Proizvodnju  zabilježila je nastavak konsolidacije kontrole vijesti u rukama smo nekoliko ljudi.

Danas, na FreePress web stranicama , može se pregledati nekoliko tvrtki koje dominiraju američki medijima. Možete dodatno pregledati iste kontrolirane medije širom svijeta u mnogim zemljama na web stranici Wikipedia: “koncentracija vlasništva nad medijima “.

Danas mediji namjerno stvaraju pritisak na stanje masa u iznimno opasnim idejama o bezgotovinskom društvu – krajnji cilj koji bankarski kartel želi nametnuti svijetu u nastojanju za kontrolom, te pokoriti svakoga tko se može usuditi i imati hrabrosti suprotstaviti se bilo kojim od njihovih mnogobrojnih anti-humanističkih aktivnosti banaka. Dovoljno je pregledati kroz neke od članaka ispod iz proteklih nekoliko mjeseci koji su iskakali u glavnim publikacijama:

“ Da li PayTag znači kraj gotovine u vašem džepu?“,  UK Telegraph

“ Španjolska Vlada Zabranjuje isplaćivanje transakcija koje premašuju 2.500 eura u gotovini “, Libre Mercado

” Vrijeme je izbacivanje cash-a: Zašto papirnati novac šteti ekonomiji “, Wired Magazine

” Kako papirnati novac održava siromašne siromašnima “, Time Magazine

Gore navedeno je samo uzorak desetaka članaka s istim temama ili temom koje su razbacane u masovnim medijima tijekom kondenziranog razdoblju od samo nekoliko mjeseci. Ispod možete pronaći uzorak parafrazirati ključnih ideja i načela koje ti članci promoviraju.

Premijer Španjolske, Mariano Rajoy Brey, najavio je da će španjolska vlada sada zabraniti isplaćivanje u gotovini svake transakcije  koja prelazi 2.500 eura. Cayo Lara, čelnik Ujedinjene Ljevice, izjavio je da oni koji krše zabranu će se suočit  s kaznom od 25% iznosa svake transakcije koja premašuje 2500 eura u gotovini.

Kovanice i papirnati novac su tihi neprijatelji siromašnih. Višnu Sridharan u New America Fondaciji tvrdi da ekonomija bazirana na novcu može naštetiti na taj način da “nanosi štetu siromašnima pojačavajući rizike s kojima se susreću pri transakcijama novca, i napajajući vladu korupcijom i neefikasnošću.”

Bilo koji oblik novca koji nije digitalan je loš za društvo i loš za siromašne. Zamislite doslovno svoju životnu ušteđevinu u vaše madracu ili presavijen u  limenci za kavu , osjetljiv na požar, lopovime, pijanu rodbinu ili susjeda. Zamislite da se vozite u autobusu za vrijeme podmirite račun, ili putujete danima da dostavite sredstva rođacima. Digitalni novac rješava gotovo sve probleme s novcem za siromašne.

Te argumente koje je iznio  bankar David Wolman, vrijeđaju osjećaje i inteligenciju pa čak i 12-godišnje djece kao što je Victoria Grant . Svatko tko ima čisto rudimentarno razumijevanje našeg sadašnjeg monetarnog sustava zna da je inflacija i parcijalno bankarstvo, su tihi neprijatelj siromašnih, a ne kovanice i papirnati novac. Nadalje, novac će biti najveći prijatelj siromašnih, ako je izrađen od čistog zlata i srebra.

Umjesto toga, Wolman pokušava poslužiti ogromne porcije smeća čitateljima časopisa Time, skrečući im pozornost od korijena problema siromaštva, djelomičnim bankovnim sustavom koji kažnjava siromašne, starije osobe i štediše. Wolman gura smiješan argument da se uzroci siromaštva temelje zbog toga što novac imamo u fizičkom obliku, što ga čini lakšim za ukrasti siromašnim ljudima.

Wolman, niti u jednom trenutku, ne otkriva činjenicu da pokvaren monetarni sustav tiho krade bogatstvo siromašnih kroz stalnu procjenu inflacije poreza na njihovu štednju i će da najveći ratnik protiv siromaštva biti jednostavno pokretanje zvučnog monetarnog sustava .

Nadalje, ako Wolman citira nekoga da kaže da siromašni ne bi smjeli imati novac koji bi mogao biti spaljen u vatri, zašto bi itko ikada posjedovao nešto što bi moglo biti uništenom u požaru? Wolmanova agenda je jedna koja služi bankarskom kartelu, a ne kako bi se pomoglo siromašnima pomoću isključivo digitalnog monetarnog sustava.

Jedan od najučinkovitijih alata u suprotstavljanju planu elitnog bankarskog kartela je jednostavno kupiti više fizičkog zlata i srebra fizičku i / ili pretvoriti ugodni postotak svojeg papirnatog novca u fizičko zlato i srebro. Objasniti ćemo točno zašto će vas tako jednostavan manevar i dalje zaštititi od moguće pogubne posljedice globalne utakmice monetarnog kraja u budućnosti. U međuvremenu, nemojte biti prevaren od strane trenutne propagandne kampanje bankarskog kartela koje nam žele ponuditi čisto digitalni monetarni sustav za našu “korist” ili kako bi se riješilo “siromaštvo”.

Takav plan, da biste se oslobodili od svih drugih oblika novca, osim digitalnog novca je 100% želja bankarske elite da postignu apsolutnu kontrolu nad nama i ništa više. Ako ćemo dopustiti takav zločin da postane stvarnost, mi može učinkovito poljubiti za rastanak ono malo ekonomskih sloboda koje još uvijek imamo. Tako mi nemamo izbora, nego da imamo vjeru da ćemo pobijediti ovu bitku.
 
čitajte više: www.zerohedge.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9550"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina

Književnik, sveučilišni profesor i pedagog Henry A. Giroux u komentaru za Truthout piše o uvođenju trajnog ratnog stanja u SAD-u i popratnoj popularizaciji nasilja koje sve više prožima cijelo američko društvo. Nakon 11. rujna 2001. započeo je proces militarizacije društvenog i javnog života i brisanja granica između vojnog i civilnog, ratnog i mirnodopskog.

„Metafizika rata i s njome povezani oblici nasilja sada se uvlače u svaki aspekt američkog društva”, a država proizvodi nasilje na svim razinama i uvodi trajno izvanredno stanje koje se očituje i u ratnim zločinima počinjenima s blagoslovom vlade: ubijanje civila bespilotnim letjelicama, zločini nad afganistanskim seljacima od strane „ubilačke ekipe” američkih vojnika, fotografije na kojima njihovi suborci poziraju s odsječenim udovima talibana i, naposljetku, zloglasni slučaj narednika Roberta Batesa koji je u samotnom noćnom pohodu u ožujku pobio 17-ero civila, uglavnom žena i djece.

Demonizacija, dehumanizacija

Takvi slučajevi nisu novost i prizivaju u sjećanje savezničko bombardiranje Dresdena i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki u Drugom svjetskom ratu ili poznati pokolj u My Laiju koji je “odigrao ključnu ulogu u mobiliziranju antiratnih prosvjeda protiv Vijetnamskog rata”. Neke stvari ipak nije moguće opravdati inzistiranjem na nužnoj obrani nacionalne časti. Uz to što “demonizira neprijatelja i dehumanizira vojnike”, ratno nasilje razotkriva “moralni kukavičluk ratnih huškača” i ukida pojam moralne odgovornosti. Činovi nasilja nisu izolirani incident, već proizlaze iz “kulture tržišta” koja uzor vidi u ekstremnoj varijanti socijalnog darvinizma: u ratu svih protiv svih svatko je neprijatelj, a preživljavaju samo najjači. U takvom društvu nasilje je pravilo, a ne iznimka, a proizvodnja nasilja postaje izvor zabave za mase i profita za tvorce popularne kulture.

Proizvodnja dehumanizacije odvija se i u školama, zatvorima, vojarnama i drugim poprištima komercijalizacije nasilja čija je druga svrha discipliniranje dijelova stanovništva na koje se gleda kao na prijetnju društvenom poretku. Mnogi stambeni prostori sve više nalikuju vojnima i predstavljaju oličenje kulture u kojoj nasilje i kažnjavanje postaju temelj politike, društva i zabave. “Privatizacija i militarizacija škola” pretvara učenike u pokorne, ukalupljene potrošače bez osjećaja društvene odgovornosti i sposobnosti za kritičko mišljenje, dok se siromašniji i pripadnici etničkih manjina izdvajaju iz školskog i u velikom broju slučajeva prepuštaju kaznenom sustavu. Javni prostori i institucije sve su više nalik ratnim zonama u kojima se njeguju “tržišno pokretani egocentrični interesi autonomnog pojedinca”, podrazumijevajući nepovjerenje i strah od drugih i naglašavajući osobnu sigurnost nauštrb sigurnosti zajednice.

Povratak u barbarizam

Komercijalni uspjeh holivudskog filma “Igre gladi” Giroux vidi kao simptom “društva u kojem je nasilje postalo novi univerzalni jezik”. Film o društvu u kojem se elite zabavljaju promatrajući međusobno ubijanje djece prikazuje krajnji ishod onoga što je Giroux u svom drugom nedavnom tekstu nazvao “samoubilačkim društvom”. Činjenica da takav film može doseći toliku popularnost među mladima i ostvariti toliko visoku gledanost i zaradu alarmantan je pokazatelj “moralne praznine američkog društva”, a način i kontekst u kojem je u njemu prikazano nasilje nad djecom odražava patološko stanje u kojem su “temeljne vrednote fašističke države” preuzele glavnu riječ.

Ratno stanje širi se i izvan granica Amerike, a u “neoliberalnom teatru okrutnosti” gube se granice između opravdanog i neopravdanog nasilja. Ratni zločini često se opravdavaju kao neizostavan dio ratovanja, kao što je ministar obrane Leon Panetta slučaj Roberta Batesa lakonski prokomentirao sa: “Rat je pakao.”

Njegova izjava označava silazak u barbarsko stanje koje je u potpunosti podređeno ratu i uništenju, bez ikakvih moralnih i etičkih obzira. Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina.

Proizvodnja siromaštva i oružja

“Politika i pedagogija smrti” potrudile su se da rat i nasilje postanu norma koja sada prožima sva područja života. Primjerice, nedavno je otkriveno da je trener profesionalne momčadi američkog nogometa New Orleans Saints nudio igračima novčane bonuse ako svojim protivnicima nanesu tjelesne ozljede. Popularizacijom nasilja građani se i sami pozivaju na sudjelovanje u činovima nasilja iz čistog užitka, bez obzira na dobrobit svojih sugrađana. Suvremeno potonuće u divljaštvo možda se najbolje odražava u američkoj kulturi oružja koju predstavlja Nacionalno oružano udruženje (NRA).

Njegovi pripadnici zadrti su protivnici socijalne države, a ljudska cijena očuvanja vrednota koje zagovaraju sve je viša. Gary Younge u tekstu za Guardian navodi da vatreno oružje ubija više od 85 ljudi dnevno, a ozljeđuje dvosruko više. U trgovini smrću rijetko se uzima u obzor “društvena cijena” širenja kulture nasilja, a njegov prodor u institucije ubija demokratske vrijednosti. Nasilje poprima sve ekstremnije oblike, a “javni nered postaje i spektakl i opsesija”.

Ratno stanje uzima danak i u državnom proračunu. “SAD ima najviši vojni proračun na svijetu koji je ’2010.-2011. sačinjavao 40% nacionalne potrošnje’”. Ratovi u Iraku i Afganistanu stajali su američke porezne obveznike negdje između 3.7 i 4.4 trilijuna dolara, a ljudska cijena jednako je drastična – gotovo 225,000 poginulih, preko 363,000 ranjenih i sedam milijuna izbjeglica. Novac za ratovanje namiče se smanjenjem socijalnih troškova, čime se ubrzava proces ukidanja socijalne države i stvaraju uvjeti u kojima financijaši i korporacije prisvajaju abnormalno velik dio bogatstva i moći. Nesrazmjer u prihodima i bogatstvu u SAD-u danas je veći nego ikada u povijesti, a rezultat je povišena razina “neizvjesnosti i tjeskobe” koja proizvodi dodatnu sklonost traženju utočišta u nasilju. Financijska država stapa se s državom nadzora, stvarajući društvo rizika u kojem su pojedinci prepušteni sami sebi i prisiljeni snositi posljedice nehumanosti “neoliberalnog kapitalizma”.

Beskonačni ratovi

Američkim društvom danas dominiraju “hipermaskulinost i spektakl militariziranog nasilja”, a otvoreno iskazivanje bijesa i nepristojnosti postalo je poželjan oblik građanskog ponašanja. S time je u skladu i povećana podrška javnog mnijenja mučenjima odobrenima od države, masovnog zatočenja pripadnika manjinskih zajednica i nižih društvenih slojeva te policijskog nasilja nad malodobnicima. Društvo se počinje organizirati prema ratnim načelima, a sve izraženije antidemokratske težnje otvaraju put ka otvorenoj autoritarnosti. Najvažnije političke odluke više ne donose predstavnici vlasti, već elite iz “financijsko-vojno-industrijskog kompleksa” kojima država ropski smanjuje poreze, deregulira poslovanje i daje novac za beskonačne ratove vođene u svrhu bogaćenja proizvođača oružja. Mreža nasilja poprimila je globalne razmjere i jedini učinkoviti otpor koji joj se može pružiti mora također biti globalan. To se može ostvariti, tvrdi Giroux, samo ako politika preuzme pedagoške elemente i središnje mjesto prepusti obrazovanju.

Država rata i nasilja nužno je odvojena od “javnih vrednota i formativnih kultura koje demokraciju čine mogućom”. Kako bi se ojačala građanska kultura u kojoj nasilje i kazna neće više biti sveprisutna pojava i sredstvo razonode, “zgražanje i osuđivanje” nije dovoljno. Potrebna je precizna analiza posljedica spajanja “ideoloških i institucionalnih elemenata” koje se u SAD-u odvija od 1980-ih i njegove povezanosti s činjenicom da “SAD ima preko 1000 vojnih baza u inozemstvu”. Treba jasno prokazati način na koji vojno-industrijski kompleks, sada uz pomoć zatvorskog i obrazovnog sustava, koristi nasilje za “oblikovanje nacionalne politike i svakodnevnog života”. Kulturne prakse neodvojive su od društvenog poretka te služe kao potvrda i produžetak njegove autoritarnosti. C. Wright Mills ustanovio je da dominantna kultura ide toliko daleko da ljudima oduzima čak i osobna iskustva, provodeći “organiziranu infantilizaciju i bijeg od odgovornosti” i izolirajući pojedince u ljušture otuđene od svakog oblika društvene svjesnosti.

Autoritarnost, potrošačko društvo, kultura slavnih

Ključno je, smatra Giroux, pronaći nove oblike govornog izričaja kako bi se mogli imenovati društveni elementi koji rade u korist ratne države i njezinih mehanizama nasilja, “istodobno mobilizirajući društvene pokrete” usmjerene ka kidanju mreža moći. Potrebno je nanovo stvoriti kulturne preduvjete za pretvaranje američke javnosti u informirane i angažirane građane, umjesto u promatrače i provoditelje nasilja. Sustav obrazovanja, nažalost, i sam je podlegao privatizaciji i militarizaciji, lišavajući učenike mogućnosti da jednog dana postanu aktivni sudionici procesa upravljanja. “Bez javnih sfera za stvaranje formativne kulture opremljene za osporavanje obrazovnih, vojnih, tržišnih i vjerskih fundamentalizama koji dominiraju američkim društvom, bit će praktički nemoguće oduprijeti se normalizaciji rata kao predmeta unutarnje i vanjske politike.”

Pedagogija mora postati sastavni dio definicije politike i političkih praksi. Kritičko razumijevanje politike razbit će uvriježene mentalne obrasce koji daju legitimitet ratu i nasilju i pokrenuti djelovanje ka promjeni i društvu u kojem rat više neće biti trajno stanje niti osnovno načelo organizacije svakodnevice. “Višak straha, nesigurnosti i oslabljenog društvenog angažmana” koji proizvodi “neoliberalni društveni poredak” dovest će do stvaranja autoritarne države zamaskirane u potrošačko društvo i kulturu slavnih ukoliko javnost, radi budućih generacija ako već ne radi sebe, ne prepozna i ne uništi mehanizam nasilja i štovanje smrti zamijeni štovanjem života. Pojedinci i organizacije trebaju se trgnuti, obrazovati i povezati kako bi kolektivnom akcijom obnovili demokratske vrijednosti i institucije koje će im to omogućiti.

Prosvjedi diljem Amerike i svijeta, čiji su nositelji uglavnom mladi ljudi, dokazuju da reforma ne može biti kratkoročni projekt, već dugotrajan i razrađen proces koji će bez podrške najširih političkih i društvenih pokreta ostati tek vanjska forma. Potrebno je osmisliti novi govor za izražavanje i pronaći nova mjesta za provođenje novih oblika djelovanja kroz koje će se, riječima Girouxa i Michelle Brown, “rekonfigurirati novi kolektivni subjekt, modaliteti društvenosti i ‘alternativne konceptualizacije sebstva i odnosa prema drugima’”. SAD mora iskorijeniti nasilje i suzbiti virus rata želi li zadržati svoje pravo da se i dalje naziva demokratskom državom; pokreti mladih zasad su najbolja šansa da se to i ostvari.

Henry A. Giroux
 
 
(nacional.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8969"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

10 koraka koji će od otvorenog društva napraviti zatvoreno

1. pozivati se na unutrašnju i vanjsku prijetnju

Ljudi u strahu su voljni raditi stvari koje inače ne bi radili

2.uspostaviti tajne (mnogobrojne) zatvore gdje će se vršiti mučenja

U tajnom sistemu, Vlast ne donosi dokaz o krivnji onih koji se optužuju, tako da može zatvoriti koga god hoće.

3. razviti paramilitarnu vojsku

Privatna vojna sila – ispod ekskluzivnog vodstva “zapovjednik u vođi” sa nikakvom odgovornošću prema Kongresu, sudstvu, ili javnosti – zamućuje liniju između civilne policijske sile i militarističke policijske države.

4. nadziranje običnih građana

Ljudi koji vjeruju da su nadzirani, manje vjerojatno da će sudjelovati u opoziciji vlasti. Da bi zastrašili populaciju i natjerali ih u šutnju, Vlast mora samo motriti par njih da bi većina bila u strahu od prećenja. Svako zatvoreno društvo se drži takozvane “liste” prema kojojj se nadziru nepodobni.

5. infiltrirati se u građanske grupe

Špijuni u aktivističkim grupama stavljaju psihološki pritisak na stvarne aktiviste, i na taj način potkopavajući njihovo međusobno povjerenje. Mogu isto tako potkopati legalne aktivnosti, smanjujući učinkovitost grupnih napora.

6. pritvarati i oslobađati obične građane

Zatvaranje uznemirava i psihološki oštećuje one koji su uhićeni i isto tako daje na znanje svima, da bilo tko može biti označen kao “neprijateljski terorista” i “nestali”

7. ciljati ključne osobe

Manje je vjerojatno da će ljudi pričati o onima koji su visoko vidljivi, kao što su novinari, naučnici, umjetnici ili poznate osobe, i koji su uznemiravani i kojima je život ugrožen. Ciljano ići na one koji su poznati i vidljivi manje je je vjerojatno da će se o njima pričati i da će pokrenuti opoziciju.

8. ograničiti pravo na slobodu govora

Manje je vjerojatno da će javnost saznati da Vlast radi štetu, ako Vlast može prijetiti ili progoniti one koji objavljuju ili izdaju izvještaje koji su presudni za Vlast.

9. prozvati kriticizam kao špijunažu i neslaganje koja je prijetnja

Ljudi koji protestiraju mogu biti optuženi za terorizam ili izdaju, kada se zakon bude kriminalizirao ili onemogućio slobodu govora, da bi se zaštitio

10. srušiti vladavinu prava (pravne države)

Nestankom mehanizma provjere i balansa, moguće je lakše deklarirati ratni zakon (martial law), posebno ako sudbena vlast nastavlja provoditi zakon nad osobama, ali nema autoriteta nad izvršnom vlasti.

Pretvara li se Amerika u Sj.Koreju?

Usporedite li situaciju u našoj zemlji, koje smo mi točke trenutno dostigli?
usporedno čitajte i na http://www.bilderberger.ch/?p=2309

 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=6507"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]