SVI MUŠKARCI DO NAPUNJENE 51-NE GODINE SAMO ŠTO NE SPAVAJU SA AUTOMATSKIM PUŠKAMA POD KREVETOM

Zamislite državu s najvećim postotkom stanovništva u vojsci.

Zamislite državu u kojoj su svi muškarci od 20 do 50 godina vojnici koji – u doslovnom smislu – spavaju s automatskim oružjem ispod kreveta.

Zamislite državu koja svojim građanima i poslije 50-te godine života poklanja “duge cijevi” i raduje se dok su živi, ​​da ih vidi na vojnim vježbama i poligonima.

Zamislite državu koja svoje građane moli da kupe bar pištolj (bolje, pušku) s popustom.

Zamislite državu sa vojskom od 22.000 vojnika koja je u stanju za najviše četiri sata pred neprijatelja izađe sa 650.000 vojnika, a u roku od dva dana – s vojskom od 1,7 milijuna ljudi koji su odlično utrenirani i organizirani, a i sasvim dobro naoružani.

Usporedbe radi: Oružane snage SAD-a čine 1,3 milijuna vojnika, sa isto tolikom rezervom, a vojska Kine – 2,4 milijuna, plus još jedan milijun u rezervi.

A uzmite u obzir da tu do zuba naoružanu zemlju – od Ženeve do Davosa i od Zuricha do Lugana – čine planine izbušene tunelima i atomskim skloništima, skladištima oružja i hrane, kao i raketno-topničkim uporištima usečenim u granit.

Švicarska vojska nije jedina u svijetu s kadrovsko-policijskom strukturom. Tako je ustrojen i Bundeswehr, koji je u suštini uvećan analog sovjetskih “kadrovskih divizija”. U suštini, radi se o formuli: puno vojnika + puno kadrovskih časnika i dočasnika + rezervisti-civili + vojne vježbe = izlazak na borbene položaje kada se mora.

Švicarska je dovela do savršenstva princip: vojska i narod u – jedno.

Ta zemlja ima oko 9.000 kadrovskih časnika, uglavnom u zrakoplovstvu. U službi i na usavršavanjima stalno je 10-15 tisuća časnika.

Vojnici služe po tri mjeseca. Svi odlaze u Rekrutenschule – École de recrue.

Kad prođu tu 90-dnevnu obuku, država im daje oružje (pušku ili pištolj) sa dva okvira streljiva. Po tri uniforme za različita godišnja doba, zaštitni prsluk i kacigu.

Vojnici sve to nose svojim kućama. A kako čuvaju – nitko ne provjerava.

Do 32. godine života – vojnici su u statusu Auszug (tijekom deset godina, u svojoj jedinici ima osam trotjednih vježbi), do 42. – u statusu landwer (tri puta po dva tjedna), a do 52. – u statusu Landsturm (jednom po dva tjedna).

Čim Švicarac zagazi u 52-godinu života, dobiva otpust iz vojske, i vraća pušku. Ostaju mu samo obveze za slučajeve opće mobilizacije.

Švicarska ima 7 i pol milijuna stanovnika, ali vojno-obrambeni proračun od nemalih pet milijardi dolara.

U naoružanju ima preko 800 tenkova i drugih oklopnih vozila (420 “Leoparda”, 150 M-109 …). Tu je i 14 eskadrila s više od 350 borbenih i 120 školskih zrakoplova i 100 helikoptera …

Švicarska ne dozvoljava da njeni piloti budu mlađi od aviona kojima upravljaju, a to se Amerikancima često događa …
 
(fakti.org)

MNOGI SU UVJERENI DA NIJE PITANJE DA LI ĆE KINA POSTATI SUPERSILA, VEĆ – KADA!

Još jedan problem Kine je to što SAD imaju previše saveznika diljem svijeta da bi tek tako odustale od svoje prevlasti.

Na spisku američkih saveznika su najmoćnije ekonomije svijeta – to uvelike smanjuje troškove Sjedinjenih Država za održavanje statusa supersile.

Tijekom 90-ih proračun za obranu SAD iznosio je oko 3% američkog BDP; u narednom desetljeću, zbog ratova u Iraku i Afganistanu, proračun je povećan na 5% BDP-a. Danas su troškovi obrane pali – ponovno iznose oko 3% BDP-a.

Washington je uspio očuvati svoje vojno liderstvo u svijetu bez naročitih troškova zahvaljujući vojnim bazama, koje se nalaze na teritoriju savezničkih zemalja i zbog pomoći saveznika u razvoju naprednog naoružanja. Jedini pravi saveznik Kine je Sjeverna Koreja; a ovaj saveznik često ne vrijedi novca, koji se troši na njega.

S obzirom na sve ove probleme i očiglednu nespremnost Kine da ih rješava, budućnost međunarodnog sustava više zavisi od toga da li će SAD nastaviti podržavati ono što mi nazivamo “dubokim uključivanjem” – globalnu strategiju koju su SAD slijedile u posljednjih 70 godina.

Zato: ako se ne desi neka bizarna promjena raspoloženja, koja će dovesti do potpunog odbacivanja globalne uloge Amerike, onda Washington može u narednih nekoliko desetljeća bez naročitog napora sačuvati svoje osnovne vojne instrumente, svoje saveze i sporazume, koji štite stabilnost u ključnim regijama, podržavati globalnu ekonomiju i istodobno osigurati suradnju u vezi transnacionalnih problema.

Prednosti ove globalne strategije su diskutabilne, posebno u svjetlu posljednjih vanjskopolitičkih problema. Neuspjesi poput invazije na Irak pokazuju kako je teško promijeniti unutarnju politiku druge države silom oružja. Ali, gola sila kao prevencija od nepovoljnih ishoda, znači ponekad više nego ostvarivanje svojih ciljeva – i u tom smislu Washington je djelovao mnogo uspješnije, nego što se čini većini Amerikanaca.

Za državu, zadovoljnu svojim položajem, status lidera međunarodnog sustava je značajan, zato što omogućava obuzdavanje i odvraćanje konkurenta; daljnji rast njenog utjecaja nije toliko važan.

Glavni zadatak SAD u prethodnim desetljećima je bio preduhitriti globalnu destabilizaciju – i Amerika je to ostvarila. Sada nam ne prijete problemi uobičajeni u minuloj epohi: destabilizacija važnih regije u vezi s prijetnjom nacionalnoj sigurnosti; dotrajali savezi koji ne mogu obuzdati nove konkurente; uzajamna militarizacija; utrka u naoružanju između supersila i podjele na rivalske ekonomske i vojne blokove.

Ako bi se Washington zaista ogradio od svijeta, svi ovi problemi bi se vratili, donoseći sa sobom mnogo očiglednije globalne prijetnje. Pa čak i u tom slučaju, ako se ove prijetnje ne bi obistinile, Americi bi i dalje bilo mnogo teže da im se suprotstavi – uzimajući u obzir opću destabilizaciju svjetskog poretka.

Da, danas se Sjedinjene Države suočavaju s teškoćama u izgradnji koalicije za rješavanje međunarodnih problema; ali ako Amerika postane dobrovoljni zatvorenik, zadubljen u svoje poslove, o čemu sve više govore ne samo političari, već i obični Amerikanci, problemi će se samo pogoršati.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, snaga SAD je uvijek išla ruku pod ruku s mogućnošću da same sebe ozljede (što se i dogodilo u Iraku). Ali, ekonomsko slabljenje Amerike ima i svoje pluseve – američki lideri su primorani da se fokusiraju na glavne zadaće globalne strategije i manje da se miješaju u periferne konflikte. Upravo ovom logikom je bila uvjetovana vanjska politika Baracka Obame. Ipak, dominacija SAD u vojnim pitanjima i slabljenje gospodarstva će testirati snagu Amerikanaca – na najmanje četiri načina.

Prvi: iskušenje da tjeraju saveznike SAD da djeluju isključivo u američkim interesima. Saveznici Sjedinjenih Država u velikoj mjeri ovise o Washingtona; zahtijevati obostranu ljubaznost – primjerice, odobravanje diskutabilnog političkog djelovanja SAD, odustajanje od odluka ili ustupaka bilatelarnim sporazumima nepovoljnih za Amerikance – čini se vrlo logičnim.

Sjetite se riječi Donald Trumpa – on tvrdi, da Sjedinjene Države konstantno sklapaju sporazume s drugim državama (uključujući i savezničke) na svoju štetu i obećava da će ponovno naučiti Ameriku da pobjeđuje. Ali, suvremeni svjetski poredak počiva na prešutnom dogovoru: igrači ne konkuriraju jedni drugima na vojnom planu, sudjeluju u složenoj mreži sporazuma i igraju po općim pravilima, u zamjenu za izvjesnost da Amerika, koja je dominantna u vojnom smislu, neće početi vršiti pritisak na njih.

Da, naravno, Washington ponekad vrši pritisak na saveznike; to su radili mnogi predsjednici – uključujući Kennedyja, Reagana, Busha-mlađeg i Obamu. Ali, ako SAD počnu prečesto da primoravaju saveznike da postupaju u njihovom interesu, Amerika riskira podrivanje kako postojećeg svjetskog poretka, tako i svoju vodeću ulogu u njemu.

Druga opasnost: ulazno iskušenje da se oštro odreaguje na pokušaje drugih zemalja (npr. Kine) iskoristiti svoju ekonomsku moć u međunarodnoj areni. U prošlosti, većina suprotstavljenih supersila – Njemačka, Japan, Sovjetski Savez – bila je jača u vojnom, a ne u ekonomskom smislu. Kina će, pak, još desetljećima biti prije svega ekonomska, a ne vojna sila. To je dobro, jer vojna prijetnja svjetskom poretku obično brzo dovodi do vrlo neugodnih rezultata. Ali, istovremeno to znači da će Kina djelovati ekonomskim metodama – i stoga Amerika mora reagirati mudro.

Generalno, Kinezi žele male ili čak kozmetičke izmjene u postojećem svjetskom poretku – takve akcije bi podizale ugled Pekinga, ne prijeteći pritom samim temeljima i načelima postojećeg sustava u svijetu. Washington bi se trebao odnositi prema takvim stvarima s razumijevanjem – to će od Kine napraviti dio sustava po niskoj cijeni. U suprotnom, SAD bi mogle isprovocirati Kinu na dionice koje mogu zaprijetiti sadašnjem svjetskom poretku u cjelini.

Nedavni skandal u vezi Azijske banke infrastrukturnih investicija (Abii) – dobar je primjer kako se ne treba ponašati.

Tijekom 2013. godine Kina je predložila osnivanje Abii, nadajući se istovremenom povećanju svog statusa i investiranju u azijsku infrastrukturu. Iako su se uvjeti kreditiranja ispostavili manje konstruktivnim, nego što bi trebalo, Abii će teško nanijeti ozbiljnu štetu strukturi globalne ekonomije ili nekako naštetiti regiji.

Treća opasnost: vječno iskušenje moći. SAD mogu intervenirati u konfliktima koji ne utječu na njihove nacionalne interese (ili rastegnuti shvaćanje “nacionalnih interesa” toliko, da ovaj izraz izgubi svako značenje). Ovo iskušenje prati supersile još od vremena intenzivne borbe s konkurentima – u eri Hladnog rata Amerikanci su se zaglibili u Vijetnamu, a SSSR – u Afganistanu.

Danas SAD nemaju ravnopravnog protivnika, što znači da je iskušenje još jače. Obama ga je na svaki način izbjegavao – predsjednika često kritiziraju zbog činjenice da je frazu “Ne pravite gluposti” pretvorio u stratešku maksimu.

Međutim, u onim slučajevima kada su te gluposti ugrožavale samu sposobnost SAD da zadrže svoje globalno prisustvo, Obamina ideja nije bila tako loša. On, međutim, nije dodao važan zaključak – “Ne skidaj oči s cilja”. A posljednjih 70 godina cilj SAD je podrška stabilnosti u ključnim regijama planeta i očuvanje svjetskog ekonomskog sustava.

Posljednja stvar koju Washington treba izbjegavati je nepotrebna agresija i vojna prijetnja, čak i ako su u pitanju nacionalni interesi.

Na primjer, Kina sve agresivnije djeluje na američkoj periferiji. Da, sposobnosti Pekinga za blokiranje snage protivnika uvelike povećavaju rizik američkoj avijaciji i mornaričkoj (ne podvodnoj) floti na granicama Kine. Ali odgovor, koji Washington treba uputiti na povećanje obrambene sposobnosti Pekinga, ovisi o tome koji strateški cilj Amerika želi postići.

Ponoviti situaciju apsolutne slobode vojnih akcija, koju su SAD uživale tijekom 90-tih godina, bit će vrlo teško jer će svaki pokušaj u tom pravcu samo povećati vjerojatnost budućih sukoba.

Ali, ako su ciljevi Washingtona skromniji – podrška regionalnim saveznicima i očuvanje ekonomskog i institucionalnog poretka, koji ide u prilog SAD – onda se oni mogu postići manjim naporima.

Razvijajući vlastite strategije za blokiranje snaga protivnika, Sjedinjene Države mogu obuzdati agresivne akcije Kine i zaštititi svoje saveznike i pored rastuće vojne moći Pekinga. Za razliku od često osporavane doktrine “zrak-more” ( Air Sea Battle ), koje se SAD drže u Tihom oceanu, ovakva strategija ne predviđa neposredni udar na kineski teritorij u slučaju sukoba.

Strategija obuzdavanja treba smanjiti kinesku sposobnost da djeluje na tzv. “Prvi lanac otoka” koji se sastoji od Japana, Filipina i Tajvana. Pentagon za to može koristiti iste te metode – mini i protubrodske rakete – koje Kina koristi da vrši pritisak na američku flotu svom priobalju. Takav pristup bi mogao natjerati Peking da se natječe sa Sjedinjenim Državama u onim područjima u kojima je Kina očito slaba – primjerice, u području podvodnog ratovanja.

Ova strategija proizlazi iz činjenice da čak i ako Kinezima uspije odbiti flotu i avijaciju SAD od svoje obale, Peking u slučaju rata ne bi mogao iskoristiti prvi lanac otoka kao odskočnu dasku. U ovom slučaju, kineske priobalne vode će postati ničije more, gdje nijedna od strana u sukobu neće moći koristiti površinske brodove i zrakoplovstvo.

Da, takva situacija bi se ozbiljno razlikovala od one na koju smo navikli tijekom 90-ih – tada Kina jednostavno nije imala mogućnosti zatvoriti Americi pristup svom nebu i priobalnim vodama. Ali. Treba pogledati širu sliku: nije iznenađujuće što je Kina, ulažući desetine milijardi dolara u obranu, uspjela se osloboditi od svoje glavne slabosti – ranjivosti, koju Države, ako bi se našle na mjestu Kineza, nikako ne bi pretrpjele.

Strategija blokiranja će pomoći u rješavanju dugoročnih problema, ali nikako ne pomaže da se odgovori na aktualne akcije Kine – KNR sada gradi vojne baze na umjetnim otocima u Južnom Kineskom moru. Jednostavan način da se riješi ovaj problem ne postoji, ali Washington ne bi trebali agresivno reagirati na ove poteze Pekinga – oštrina može postati razlog za konflikt.

Na kraju krajeva, ta mala, slabo zaštićena otočja ne utječu mnogo na ukupan omjer snaga – u slučaju rata, praktično je nemoguće organizirati njihovu obranu. Može se dogoditi da u takvom slučaju Kina naškodi sama sebi.

Prošle godine su Filipini – prvi otoci, vrlo pogodni za uspostavljanje baza – nakon 24 godina pauze dozvolili su Amerikancima da rasporede trupe na njihovom teritoriju. Sada Sjedinjene Države pregovaraju o raspoređivanju strateških bombardera u Australiji.

Za sada je Obamina administracija kao odgovor na pomorske pretenzije Kine odlučila zaštititi slobodu plovidbe. Ali, Sjedinjene Države, lider modernog svjetskog poretka, u arsenalu imaju mnogo različitih instrumenata.

Da bi prebacile teret eskalacije na Kinu, Sjedinjene Države mogu započeti – ili još bolje, zamoliti saveznike – poslati u regiji poluzvanične “istraživačke ekspedicije”, samim tim prisiljavajući Kineze da prvi krenu u eskalaciju.

Osim toga, na strani Washingtona je međunarodno pravo. Kina se sve češće poziva da iznese svoje teritorijalne pretenzije na razmatranje pred međunarodni sud – ako se Peking nastavi odupirati, mogu uslijediti sankcije i ostale diplomatske kazne.

A ako Kina pokuša iskoristiti sporni teritorij u svoju ekonomsku korist, Washington može predložiti uporabu proporcionalne kazne – one, koju su Amerikanci uspješno predložili da se doda u arsenal STO. Međunarodni arbitražni sud u Haagu može proglasiti profit, koji Kina ostvaruje, nezakonitim akcijama i uvesti proporcionalne carine na kineski izvoz; poslije toga, kad teritorijalne pretenzije uspješno budu razmotrene na sudu, dobivena sredstva mogu biti raspodijeljena među stranama.

Bez obzira na strategiju koju Amerika bude izabrala, glavni cilj ne trebaju biti sami umjetni otoci pa čak ni rješavanje teritorijalnih sporova, već one prijetnje koje utječu na svjetski poredak. Naravno, Kina, po riječima politologa Thomasa Kristensena, može “ugroziti, čak i sada dok zaostaje”, ali glavna stvar ovdje je – sloboda manevara, koju Americi daje njena liderska pozicija.

Amerikanci moraju koristiti blagodati svog obrambenog položaja: kao što iskreno ukazuju stručnjaci, Kini će biti vrlo teško promijeniti postojeći status quo .

Unatoč usponu Kine, jedina supersila je zasada sigurna – u najmanju ruku, situacija je mirnija nego što bi se to moglo činiti, imajući u vidu svježu analitiku; izgleda da je glavna prijetnja najjačoj sili na svijetu – unutar nje same.

Shvativši da se moć Amerike značajno smanjila i da nije onakva kakva je bila u u zenitu, prije 20 godina, Washington može odreagirati previše oštro (svijet je, na kraju krajeva, iritantan, i teško je njime upravljati), ili se slomiti ili zatvoriti – ovako ili onako, odustati od mirnog i konstruktivnog pristupa, koji je već desetljećima činio veliku strategiju SAD.

To će biti greška – smrtonosna greška. Velika strategija pokazala daleko uspješnijom nego što to mnogi misle; njeno glavno postignuće – miran i stabilan svijet – danas se smatra nečim što se uzima zdravo za gotovo.

Siguran način da se izazove pristup bolnog izolacionizma – još je jedna neuspješna avantura poput one u Iraku. Ovu katastrofu je Amerika preživjela bez gubitaka svog položaja u svijetu – dokaz je očuvani status supersile. Ali to ne znači da su političarima dozvoljene beskonačne pogreške.

Amerika zadržava svoju dominantnu vojnu superiornost, ali ekonomski počinje zaostajati – iskušenje upotrebe sile kao odgovor na ovu ili onu potencijalnu prijetnju će samo nastaviti rasti, a istovremeno povećavat se cijena pogrešaka. Što god govorili kandidati u svojim predizbornim govorima, nikakva naročita globalna opasnost ne prijeti danas Americi. Ali, nema ni garancija, da će neodgovorna politika sljedećeg predsjednika jeftino koštati zemlju.
 
(fakti.org)

Jedna stvar je sigurna: čovječanstvo nije dizajnirano da živi u lažnoj vladinoj paradigmi ropstva i etatizma. Oni koji žive za vlast i državu žive s potpuno drugačijim razmišljanjem od onih koji žive za prirodu i čovječanstvo

Slijedi 10 događaja i priča koje ukazuju da od novog svjetskog poretka neće biti ništa. Ovih 10 priča su samo vrh ledenog brijega. Ljudi zaista počinju shvaćati da su bogate elite i vlasti srž problema. Ljudi shvaćaju njihovu korupciju i namjeru da nas porobe. Mnogi ljudi počinju shvaćati što se doista događa.

1. Optuženi policajci iz Baltimorea

Nije puno vremena prošlo od višestrukih slučajeva u kojima je policija upucala nenaoružane civile. Od Michaela Browna do Erika Garnera, mjesecima se uočava nepravda u kojoj policija ne biva kažnjena zbog hladnokrvnih ubojstava.

Međutim, sada je nekoliko policajaca predstavljeno Americi u obliku običnih kriminalaca. Konačno Amerikanci bivaju ohrabreni da se suoče s policijom. Konačno uspijevaju vidjeti pravu osobu, bez da joj značka daje određeni autoritet za laganje i ubijanje.

Paradigma promjene osude policije zbog njenog djelovanja postupno ide u smjeru pravih normi. Dug je put, ali je barem smjer dobar.

2. Montana odobrila zakon po kojem se poništava militarizacija policije

Guverner Steve Bullock iz Montane, potpisao je zakon kojim se država Montana štiti od militarizacije. Nacrt 330 štiti neovisnost policije Montane. Ovo je direktan rezultat ustajanja čovječanstva pred policijskom državom.

Ovakav zakon se nikad ne bi razmatrao da se policijska država ne širi sve više i više i sve primjetnije. Amerikanci sada svuda uočavaju nasilnu policijsku državu koja napada s imunitetom. Ljudi su umorni od snimaka i slika policije u vojnoj opremi, tenkovima i sa nepotrebnim oružjem.

3. Vježbe Jade Helm otkazane u dijelovima Colorada i Teksasa zbog snažnog protivljenja

Loša vijest je da su vježbe Jade Helm zakazane za srpanj mjesec u SAD. Dobra vijest je da je ta vojna operacija za kratko vrijeme dobila toliku pozornost da je već otkazana u određenim dijelovima Teksasa i Kolorada.

4. Nema dovoljno glasova u Kongresu da se ponovo odobriti Patriotski akt

Da li je kraj Patriotskom aktu? Čak i ako nije, mnogi ljudi su postali svjesni da je on bespotreban. Ukoliko se Patriotski akt ukine, biti će to veliki udarac na planove za novi svjetski poredak. Zbog toga možemo očekivati ​​jako protivljenje zbog neodobravanja ovog akta.

5. Ankete pokazuju da su mladi Amerikanci skeptični oko globalnog zagrijavanja

Čini se da mlađe generacije nisu pale na ideju o “klimatskim promjenama” koju je skovala globalna elita. Ljudi razmišljaju razumno i svjesni su da postoji bar 150 patenata za sprječavanje globalnog zagrijavanja. To je dobar znak za ljudsku svijest, a loš za novi svjetski poredak.

6. Meksički restorani Chipotle su postali prvi restorani brze hrane koji ne koriste genetski modificiranu hranu

Ovo je očigledan udarac na novi svjetski poredak i Monsanto, tvrtku koja se nalazi u sržu genetskog inženjeringa hrane. Nadajmo se da će i drugi restorani ispratiti primjer ovog meksičkog restorana. Ljudi postaju svjesni istraživanja koja su pokazale da GMO hrana izaziva rak. Uskoro Monsanto više neće moći kontrolirati čovječanstvo.

7. 30.000 liječnika iz Argentine zahtjeva zabranu glifosata

Liječnici iz Argentine pokušavaju suzbiti Monsantoov glifosat, što je još jedan udarac na GMO i novi svjetski poredak. Nadajmo se da će i ostale države ispratiti primjer Argentine.

8. Raste protivljenje TTIP-u, Obama je prilično iznerviran

Obamin tajni sporazum Transpacifičkog partnerstva nije baš na stabilnim nogama. Ljudi nisu glupi i znaju da tajno nije dobro.

Niti jedan dobar plan se ne čuva u tajnosti i ništa dobro ne može doći od plana koji potčinjava individualni suverenitet na globalnoj razini. Možemo samo očekivati ​​pojačano protivljenje TTIP-u, koji je ključan za planove novog svjetskog poretka.

9. Obamin rođeni brat je izjavio da je Barak nemilosrdni i hladni manipulator

Bari Soetoro, ili Barack Obama, bio je izložen kritici još prije 2008. godine kada su isplivale mnoge stvari iz njegove prošlosti. Je li ovo doista znak da novi svjetski poredak propada? Pa, povijest je pokazala da braća predsjednika ne izlaze često pred svijet i govore kako im je brat okrutni manipulator.

10. CIA / CNN izvještavaju o operaciji ISIS-a, ali nikoga nije briga

Evan Perez je objavio izvješće s mnoštvom netočnih izvještaja o ISIS-u. Međutim, nitko nije dovoljno zabrinut zbog ISIS-a i njihovog šoua, što ne ide u prilog planovima za novi svjetski poredak. Bez straha, neće biti ni mogućnosti uvođenja novog svjetskog poretka.

Vidi se samo da se CIA trudi održati ISIS u životu.

Paradigma promjene i pozdravljanje s novim svjetskim poretkom

Novi svjetski poredak zaista izumire, ali polako. Više je nas nego što je njih. Ljudima je dosta. Ovo globalno ostvarenje jeste dio paradigme kroz koju svi prolazimo.

Bernie Suarez (activistpost)
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Kakav je osjećaj živjeti pod Vladom koja je svakim danom paranoična sve više i više? Da, živimo u svijetu koji je sve nestabilniji, ali to nije opravdanje za toliko ultra-paranoičnih poteza koje radi vlada

Danas, svatko od nas se gleda kao “potencijalna prijetnja” od strane vlade. Kao rezultat toga, Vlada osjeća potrebu da se presreće naše e-mailove, snima naše telefonske pozive i prati naše prihode – rashode. Ali oni ne špijuniraju samo pojedince.

Vlada drži “kartice” tisuće organizacija diljem planeta, ona špijunira naše neprijatelje i naše saveznike, čak i špijunira samu sebe. Narodu je rečeno da nastajanje Big Brother policijske države je za njihovu sigurnost, ali prava istina je da oni to ne rade da bi nas zaštitili. Big Brother je tu da zaštiti njih.

Naša vlada je postala nekakva vrsta ludo bogatog strica koji stalno špijunira i sve druge u obitelji, jer on vjeruje da su oni tu “kako bi ga uhvatili”.

Predstavljamo vam 15 znakova koji nam govore da živimo u vrijeme neobuzdane paranoje … naše Vlade:

# 1 Bivša CBS News novinarka Sharyl Attkisson kaže da savezna vlada bila toliko zabrinuta za njezino izvještavanje o Bengaziju, Brzi i Žestokima i drugim Obaminim skandalima, da su hakirali njezino računalo, pratili svaki njezin pritisak na tipkovnici, pa čak i namjerno postavili klasificirani materijal u očitom pokušaju da ju potencijalno okrive za nedjelo.

# 2 SAD je postao narod koji živi u “stalnom izvanrednom stanju”. U stvari, jedno “izvanredno stanje” je na snazi ​​u toj zemlji od 1979. godine i traje još danas (Iranska kriza proglašena od predsjednika Jimmy Cartera)

# 3 U Americi danas, gotovo svatko se smatra kriminalcem. U ovom trenutku, gotovo jedan od svaka tri Amerikanaca ima dosje u FBI-master kaznenoj bazi podataka.

# 4 Većina ljudi ne shvaćaju, ali FBI danas sustavno snima govore radio programa. FBI navodi da je u potrazi za “potencijalnim dokazima”.

# 5 U Wisconsinu, 24 naoružana policajca sa oklopnim vojnim vozilom su nedavno poslana da provedu (naplate) građansku sudsku presudu od 75-godišnjeg umirovljenika. Kako je izvješteno, dužnosnici su se bojali da će možda biti “neraspoložen za priču” ili “svađalački nastrojen”.

# 6 Prema smjernicama koje su nedavno objavljene, kupnja karte za vlak s gotovinom kod nacionalnih željeznica, se  smatra “sumnjivom aktivnošću” i treba biti prijavljena vlastima.

# 7 IRS (državna porezna agencija) sada može oduzeti vaš bankovni račun na temelju sumnje. Ako ste uspješni u borbi sa IRS na sudu, možda ćete dobiti svoj novac natrag, godinama poslije.

# 8 Tisućama Amerikanaca je njihova pošta špijunirana od strane US Poštanske Službe. Ako ste na “popisu”, sva vaša pošta i paketi prođu rigoroznu kontrolu kod nadzornika prije nego budu dostavljeni vama.

# 9 Većina ljudi ne shvaća da se američka granica danas smatra “Anti-Ustavnom zonom”, gdje dužnosnici slobodno mogu zgrabiti vaše računalo i kopirati vaš hard disk .

# 10 FBI je očito postao vrlo zabrinut o tome što pričamo na internetu. U stvari, čak i oni su bili uhvaćeni kako manipuliraju rasprave na Redditu i uređivanju Wikipedije.

# 11 Američka vlada je postala toliko paranoična da čak i špijunira svoje europske saveznike. Nepotrebno je reći, njihovi saveznici u Europi su prilično uzrujani zbog toga, ali američka vlada i dalje to čini.

# 12 Prema Vladi, svaki građanin je “potencijalna prijetnja”, a to opravdava militarizaciju cijelog našeg društva. Sljedeći je izvadak iz izvrsnom komentaru John Whitehead … “Dovoljno je prošetati kroz središtu Vašeg grada. Provedite poslijepodne u lokalnom shopping centru. Uzmite svoj auto i vozite se do kuće svojih roditelja. Uhvatite sljedeći let za poslovnu konferenciju. Dok to radite, obratite pažnju na to kako ste vi i vaši tretirani od strane državnih dužnosnika – one čije plaće vi plaćate.”

# 13 Otkada su američki policijski odjeli postali nalik na vojne, implementacija opreme SWAT tima je probila sve granice. U Americi je bilo samo oko 3.000 SWAT racija natrag u 1980. godini.  Ali danas, postoji više od 80.000 SWAT racija godišnje u zemlji.

# 14 Savezna vlada je toliko paranoična da zapravo špijunira samu sebe. “Program Unutarnje Prijetnje” potiče federalne zaposlenike da pažljivo prate jedan drugoga i da prijave svaku naznaku sumnjive aktivnosti …

Brošura u produkciji službe sigurnosti, pod nazivom “Unutarnja prijetnja: Borba protiv Neprijatelja unutar vaše organizacije,” sažima duh programa: “Bolje je da pretjerano izviještavate, nego da nikad ne javljate”.

# 15 Posljednje, ali svakako ne i najmanje važno, tu je pitanje stalnog NSA špijuniranja svih nas. NSA prati i snima milijarde naših telefonskih poziva i e-mailova, a većini Amerikanaca čini se da nije stalo. Ali oni bi se trebali zabrinuti. Sviđa mi se kako je članak u New York Post-u opisao što se događa društvu …

“Kombinacijom straha, kukavičluka, političkog oportunizma i birokratske metastaze, nekadašnjem slobodna zemlja je pretvorena u narod pomno praćenih subjekata – zemlja od 300 milijuna potencijalnih zločinaca, čije dnevne aktivnosti treba stalno pratiti”.
 

 
(activistpost, preveo i uredio:nsp)

Oni također imaju znanje o zakonima koje vi ne znate – i zakoni razlikuju od države do države, pa čak i iz jedne u državne nadležnosti u drugu. Policija je također poznata po izmišljanju “zakona”, po namještanju “dokaza” da vas se može vezati, i  ona može preokrenuti vaše riječi u nešto što niste namjeravali ili niste učinili.

Iz tog razloga ne bi smjeli pristati na policijsku pretragu vašeg vozila i nikada dobrovoljno dati informacije kada se pita od strane policijskog službenika. Naravno, ne pristajanje ne znači da nećete biti podvrgnut neustavnom i nezakonitom pretraživanju, kao što je Nancy Genovese naučila.

No, dva nedavna slučaja vožnje prema svojim kućama pokazuju zašto se ne isplati surađivati ​​s policijom: slučaj poručnika američke vojske Kim Augustine i onaj drugi slučaj Diane Avera.

Prije nego što je angažiran u Afganistanu, Kim je ostavio svoj kolekciju pištolja kod svojih roditelja u New Jersey-u. U ljeto 2010, Kim se vratio u SAD nakon što je ozlijeđen u sudaru vozila u Afganistanu.  Imao je medicinski termin u Walter Reed Army Medicinskom Centru i odlučio organizirati izlet do kuće njegovih roditelja u New Jersey-u.

Ukrcao je svoje oružje plus neke od rezervnih dijelova u prtljažnik njegovog Honda Civic-a i krenuo na svoj zakazani medicinski pregled. Ubrzo se izgubio u središtu Washingtona, te je bio zaustavljen od strane policije. Službenik je izjavio kako njegova dozvola istekla, ali Kim je rekao da nije bio toga svjestan. Ispalo je da je istek vozačke dozvole bila birokratska pogreška uzrokovana od strane države Sjeverne Karoline koja je pogrešno izvjestila Južnu Karolinu da Kim nije uspio platiti produženje dozvole.

No, zbog pogrešne suspenzije, washingtonski policijski časnik je pozvao pojačanje i rekao je Kim-u da bi morao ići u policijsku postaju. Tada je policajac pitao ako on može pretražiti njegovo vozilo. Kim je pristao jer znao da su njegovi pištolji ispravno zaključana u koferu koji udovoljava federalnom zakonu prometa vatrenog oružja. Kim je nakon toga bio je vezan lisicama i zamoljen da sjedne na rubnik.

On je tada bio prijavljen na četiri točke nošenja oružja van kuće. Policajci su mu rekli da nije  poštivao zakon za registraciju jer se pristao zaustaviti se na Walter Reed-u. U DC-u, protuzakonito je nositi oružje izvan kuće.

Drugi slučaj, Diane Avera koji je iskreno odgovarala na pitanja policajca. Dobila je 40 dana zatvora – uključujući i to da je 17 sati bila vezana u kaznenom stolcu – i osudu za posjedovanje droge za koju je predviđena kazna od jedne godine u zatvoru i sedam godina uvjetno.

Avera je nedavno uzela tečaj ronjenja. Njezin instruktor ronjenja joj je savjetovao da uzme pseudoefedrin (Sudafed) kako bi lakše izjednačila  pritisak u  bubnjićima i da joj pomogne s drugim problemima oko sinusa dok bude ronila. To je uobičajena praksa među roniocima, i Avira je prema savjetu svog liječnika, uzela pseudoefedrin mnogo puta prije, prilikom liječenja alergije.

No, samo nekoliko tjedana prije nego što je uhićena, novi državni pravilnik stupio je na snagu u njezinoj državi Mississippi, koji kaže da je pseudoefedrin lijek koji se samo može dobiti na recept. Dakle, Avera se odvezla do Alabame kupiti taj lijek.

U automobilu u tom trenutku s Averom su bili odrasli sin, njegova djevojka i njihovo troje djece. Sin i djevojka su kupili dvije kutije Sudafed-a od CVS. Avera je kupila još jednu kutiju u Wal Mart-u. Nakon toga je bila izvučena iz  Wal Mart-a, od strane policijskog narednika Tim Soronen-a. Tim Soronen ju je povukao i pitao… (U Avera-inom suđenju je otkriveno, da je CVS farmeceut bio policijski doušnik koji je otkucao policiji kad je lijek Sudafed bio kupljen.)

“Šta vas donosi u Demopolis?” pitao je Soronen.

“Došla sam preko granice kupiti neke lijekove Sudafed za naš ronilački izlet ovog vikenda, jer ga više ne možemo kupiti u Meridian-u “, odgovorila je Avera

Soronen  je pitao Averu, da li je znala da je protuzakonito prijeći državnu granicu i za kupiti lijek Sudafed.  Avera je rekla da nije. Soronen joj je naredio da izađe iz auta.

Korišteći prijetnju da će oteti Avera-ine je unuke i staviti ih u ruke Državnog Ministarstva Ljudskih Resursa, Soronen je iznudio priznanje iz Avere da kupuje Sudafed za proizvodnju kristala metamfetamina. Nije pomoglo da je njezin sin – posjeduje uobičajen lijek koji mu je bio nekoliko puta pomogao kroz rehabilitaciju – ima bocu metadona i torbicu koja sadrži pribor za konzumiranje droga koje je policija pronašla tijekom vozila pretraživanja, koju je navodno podmetnula policija.
[notification type="alert"] Policija je postala nalik na vojsku, sve više militantnija i uvredljivija ! [/notification]
Ona je osuđena nakon što je sudac dopustio tužitelju da iznese u potpunosti neutemeljene tvrdnje. Tu uključuje da ja Avera priznala da koristi kristal meth već dvije godine – njezin bivši poslodavac, liječnik su inzistirali da Avera nikada nije bila korisnik droga.

Avera je podnijela žalbu, i ona je bila slobodna za kauciju od 20.000 dolara. No, Kim je prihvatio dogovor koji mu dozvoljava da prizna krivnju jednog prekršaja za posjedovanje neregistriranog pištolja i s razumijevanjem su troškovi bili smanjeni i njegovo oružje i dijelovi pištolja  – koji vrijede 10.000 dolara – će biti vraćeni ako će  on ostati van problema u periodu od devet mjeseci . Sada Metropolitan Policija odbija otpustiti kimovo oružje.

“Pogreška je napravljena kada je pristao na pretragu svojeg vozila,” rekao je kimov odvjetnik Richard Gardiner za Washington Times. “Ako policija zatražiti odobrenje za pretraživanje, odgovor je “NE”. Ako oni pitaju “zašto ne?”  Odgovor je “NE”.

Za većinu ljudi, susret s policijom na kraju završi sa upozorenjem ili blagim prometnim prekršajem. Ali nikad ne znate kada možete reći nešto ili učiniti nešto što bi zainteresiralo službenika dovoljno da on ili ona želi bliži pogled na tko ste i gdje idete.

Stručnjak za Privatnost  i odvjetnik Mark Nestmann piše u svojoj knjizi, “Strategije čamca za spašavanje” da se nikada ne smije pristati na pretraživanje vozila. On podsjeća da je ne morate odgovarati na pitanja policajcu ako ste privedeni.

Iz njegove knjige:

Recite nešto kao “gospodine policajac, znam da želite raditi svoj posao, ali ne mogu pristati na pretraživanje.” Vjerojatno će odgovor biti: “Zašto ne?”  “Što imate za skriti?”. Vi nemate nikakvu obvezu odgovoriti na to pitanje. Umjesto toga možete reći nešto poput: “g. Policajac, jesam li ja uhićen?”

“Ako nisam, ja bih vas s poštovanjem zamolio da mi dopustite da odem.” Ako nema odgovora, onda recite: “g. Policajac, ako me nećete staviti u pritvor, mogu li vas napustiti?” Ako je odgovor ” DA “, kažete “hvala”  i otiđite odmah. Ako je odgovor nejasan, ili ako je na vaše pitanje odgovorio na drugim pitanjem, ponovite svoje pitanje: “Jesam li ja u pritvoru, ili mogu otići?”

Ako je odgovor “NE”, morat će te u pritvor. Policija vas ili vaše vozilo može zadržati na kratko vrijeme … Ako ste u pritvoru, nemate obavezu odgovoriti na bilo kakva pitanja ili pristanak na pretraživanje. To biste im trebali ponoviti, ali opet, ne-prijetećim načinom.

Jedan od načina je da se našalite: npr. “Moj odvjetnik će me ubiti ako sam pristao na pretraživanje ako on nije prisutan” … Naime, morate naglasiti riječ ODVJETNIK  i to će završiti mnoge zahtjeve za pretraživanjem i odgovoriti na sva pitanja. Ako ne, recite policajcu da želite nazvati vašeg odvjetnika … Ako nemate odvjetnika … Dovoljno je držati usta zatvorenima i ne pristati na pretragu.

Nestmann također preporuča da ne jurite s automobilom i da sakrijete sve što želite zadržati privatnim. Ako policajac vidi nešto sumnjivo na otvorenom u autu, on može dobiti potrebu za pristankom ili nalog za pretres i tvrditi vjerojatni uzrok pretrage.

Većina ljudi danas krši mnoge zakone tijekom svog dana da ni ne znaju da postoje. Pretpostavka nevinosti više ne vrijedi. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, policija je postala nalik na vojsku, sve više militantnija i uvredljivija. Tijekom godina, pritužbe o nasilnim policajcima od strane članova crnačke zajednice su se prečule. Propagandom inducirano neznanje će uzrokovati da mnogi odbace taj problem kao bitan razlog oko čega bi se trebali zamarati.

Neki ljudi su zabrinuti o tome da bi moglo doći vrijeme u SAD-u kada će vojska biti poslana na redovne građane u vrijeme nereda ili civilnih nemira. No, vjerojatnije je da ćemo se  morati bojati policije, koja je već pokazala sklonost da napada i zlostavlja građane – uključujući i djecu – očito se pripremajući za civilne nerede .
 
izvor: personalliberty.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9145"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]