Oskarovac Michael Moore vratio se na veliki ekran dokumentarnim ostvarenjem “Koga sljedećeg napasti” (Where to Invade Next), provokativnom komedijom u kojoj ne preže ni od čega da bi odgonetnuo što je, zapravo, potrebno da Amerika ponovo postane velika

Njegovo istraživanje počiva na ideji: možemo bolje.

Riječ je o još jednom subverzivnom dokumentarcu autora koji je popularnost, kako u svijetu tako i na Balkanu, stekao svojim prethodnim ostvarenjima “Ludi za oružjem” (Bowling for Columbine, 2002), “Fahrenheit 9/11″ (2004), “Kapitalizam: Ljubavna priča “(Capitalism: The Love Story, 2009) .

“U ovom filmu Michael Moore se ponovno bavi slabostima američkog društva, američke unutarnje i vanjske politike. Putuje po svijetu (noseći ogromnu američku zastavu) i pokušava otkriti kako u drugim zemljama ljudi žive i da neka od njihovih iskustava prenese na američko tlo.

Riječ je o besplatnim zdravstvenim uslugama, besplatnim sveučilištima, skraćenom radnom vremenu, plaćenoj porodiljnoj naknadi, svemu onome čega u Americi nema”, kaže redatelj Darko Lungulov.

Prema riječima Lungulova, novi Mooreov film sublimira njegov dosadašnji rad, na komičan i pitak način.

“Michael Moore se gotovo 30 godina bavi dokumentarnim filmom, specifičnim žanrom koji je provokativan, u kojem je on kritičan prema američkoj vanjskoj i unutarnjoj politici. On je i u svijetu vrlo zapažen i popularan kod publike koja prati dokumentarne filmove “.

Ovoga puta na udaru je i američka vanjska politika, odnosno činjenica da su SAD u neprestanom ratu i da je veliki dio američkog gospodarstva i struktura moći zasnovan na razvoju vojno-industrijskog kompleksa.

Američka javnost se održava u stalnom strahu od vanjskih neprijatelja i kontinuirano se priprema za nove sukobe s njima, zbog čega Moore vjeruje da je američki san odavno postao noćna mora za same Amerikance.

U prethodnim ostvarenjima, koja pripadaju žanru oštre socijalne i političke satire, Michael Moore se bavio fenomenima poput američka opsesija oružjem, rat protiv terorizma, zdravstveni sustav, ekonomska kriza. Kritizirao je kapitalizam, neoliberalizam, globalizaciju, korporacije i američke političare.

Za film “Ludi za oružjem” 2003. godine je dobio nagradu Oscar, a naredne godine Zlatnu palmu Kanskog festivala za “Fahrenheit 9/11″.

Film “Koga sljedećeg napasti” premijerno je prikazan prošle jeseni na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu.

Pogledajte trailer:
 

 
(sputniknews.com)

Smatran jednim od najvažnijih britanskih pisaca 20. stoljeća, George Orwell najpoznatiji je po svoje dvije kultne knjige, Tisuću devetsto osamdeset četvrta i Životinjska farma, koje su ujedno prodane u više primjeraka od bilo koje druge dvije knjige nekog autora u prošlom stoljeću.

Upravo su ta dva naslova najčešće završavala na filmskim platnima pa postoji nekoliko ekranizacija svakog romana, naravno, s različitim umjetničkim dosezima.

George Orwell, pravim imenom Eric Arthur Blair, pisao je poeziju, fikciju, književne kritike i bavio se novinarstvom, a svojim je kritičkim i socijalno angažiranim romanima postao jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća. Najpoznatiji je po distopijskom romanu Tisuću devetsto osamdeset četvrta (1949.), koji je ovoga vikenda obilježio obljetnicu objavljivanja, te alegorijskom romanu Životinjska farma (1945.). Prvi je doživio tri ekranizacije, a drugi dvije, dok je pored njih na ekranima završio još samo jedan Orwellov roman, Neka cvate Aspidistra. K tome, čovjek je poznat i kao tvorac neologizama poput Big Brother ili hladni rat, a s obzirom na slojevitost njegovih romana, njihova ekranizacija nikada nije bila lagan posao. Ipak, nekima je uspjelo prilično dobro dočarati “orvelovsku” (još jedan pojam za koji je zaslužan) atmosferu.

5. Životinjska farma (1999.)

Nekoliko godina nakon uspjeha izvrsnoga Praščića Babea producenti su procijenili da je pravi trenutak za igranu verziju Orwellova romana smještenog u životinjski milje (naravno, uz pomoć obilatog korištenja računala i specijalnih efekata). Radilo se o televizijskom projektu koji kombinira glumce (Pete Postlethwaite), životinje, stvorenja iz radionice Jima Hensona (kojima su glas posudili Kelsey Grammer, Patrick Stewart, Ian Holm…) i specijalne efekte kako bi što bolje dočarali zbivanja na farmi. Nažalost, kreativna ekipa na ovoj verziji Životinjske farme nije bila na razini one koja je zaslužna za Babea, pa je i rezultat prilično lošiji. Redatelju Johnu Stephensonu (dotad je radio u Hensonovoj radionici, ali i na spomenutom Praščiću Babeu) to je bio debitantski rad, što se i vidi iz priloženog.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

4. Životinjska farma (1954.)

Od dvije animirane ekranizacije ove Orwellove alegorije komunizma, poznatija je ona s polovice prošloga stoljeća koju redateljski zajednički potpisuju supružnici Joy Batchelor i John Halas. Riječ je prvom prikazanom britanskom crtiću, a zanimljiv je podatak da je u njegovu financiranju sudjelovala i američka CIA u sklopu svoje “kulturne ofenzive” tijekom hladnoga rata. Na kraju je projekt završio u rukama bračno-poslovnog para koji je dotad zanat pekao na propagandnim filmovima britanske vlade tijekom Drugog svjetskog rata. Oni su ujedno i zaslužni za izmijenjeni kraj crtića u odnosu na roman, ali unatoč svemu neosporno je da Životinjska farma ima šarma.

3. Neka cvate Aspidistra / A Merry War (1997.)

Britanska romantična komedija Neka cvate Aspidistra, snimljena prema istoimenom Orwellovom romanu, nije film kakav biste očekivali s obzirom na piščevu reputaciju. No radi se o sjajnom, inteligentnom i duhovitom filmu s tipično britanskom atmosferom koji govori o marketinškom stručnjaku koji napušta posao kako bi se posvetio pisanju poezije, što će ga dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Glavne uloge tumače Richard E. Grant i Helena Bonham Carter, a režiju potpisuje iskusni televizijski profesionalac Robert Bierman.

2. Orwell Rolls in His Grave (2003.)

Dokumentarni film scenarista i redatelja Roberta Kanea Pappasa bavi se stanjem medija u suvremenoj Americi, pokazujući kako Orwellova naizgled bujna mašta ima poprilično dodira sa stvarnom situacijom. Medijske kuće i moguli s vlastitim interesima, pristrano izvještavanje i kreiranje javnoga mišljenja, prešućivanje informacija i još brdo toga s čime se susrećemo i u Hrvatskoj prikazano je u dokumentarcu Orwell Rolls in His Grave, uz sudjelovanje poznatih aktivista Michael Moorea, Tim Robbinsa i Dennisa Kucinicha koji pomažu raskrinkati stvarnu pozadinu izbora za američkog predsjednika i sličnih važnih događanja.

1. 1984 (1984.) & 1984 (1954.)

Najpoznatije Orwellovo djelo doživjelo je tri adaptacije (prvu još 1954.), a svakako je najdojmljivija ona u režiji Michaela Radforda što se pamti i kao film u kojemu je Richard Burton ostvario svoju posljednju ulogu (preminuo je dva mjeseca prije premijere filma). Prava na ekranizaciju koju godinu ranije producentima je prodala piščeva udovica uvjetujući snimanje filma bez korištenja specijalnih efekata, što se na kraju pokazalo odličnom smjernicom. Redatelj Radford i njegov direktor fotografije Roger Deakins (inače stalni suradnik braće Coen) htjeli su otići i korak dalje te snimiti crno-bijeli film, ali producenti nisu bili oduševljeni tom idejom pa se genijalni Deakins morao koristiti trikovima kako bi postigao željenu sumornu atmosferu. Inače, za ulogu koju je na kraju odigrao Burton figurirali su, između ostalih, Anthony Hopkins i Sean Connery. U svakom slučaju, riječ je o uspjelom prenošenju ovog literarnog klasika u filmski medij pa ne čudi što se upravo 1984 smatra najboljim filmom nastalim prema nekom Orwellovu djelu. Knjigu možete skinuti OVDJE –> 1984 – George Orwell (knjiga pdf)

 

cijeli film pogledajta na www.nowvideo.sx/video/jy2eykp6y3dzv (copy-paste)
 

 
(online.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Sve veći broj autora ističe da kapitalističko društvo ne prati ekonomske promjene i da previše novca u premalo ruku svima donosi financijsku nestabilnost. Jedan od direktora “Goldman Sachs-a” potvrdio je to kada je za “NYT” otkrio mračne tajne najmoćnije investicijske banke.

Ni tri godine nije prošlo kako je kontroverzni Michael Moore snimio dokumetarni film “Kapitalizam, ljubavna priča” o previsokoj cijeni kojom Amerikanci plaćaju ljubav prema kapitalizmu i pohlepi kapitalista kao uzroku ekonomske krize, da bi se o istoj temi nedavno debatiralo u Davos-u.

Osnivač tog elitnog kluba i njegov izvršni direktor Klaus Schwab otvoreno je rekao da kapitalizmu u sadašnjem obliku nema mjesta u današnjem svijetu.

“Moramo riješiti pitanje kako ekonomski rast bude od koristi svima, što podrazumijeva i preispitivanje kapitalističkog sustava”, istaknuo je Schwab.

Podaci pokazuju da se u svim velikim gospodarstvima, unatoč krizi, bogata manjina i dalje bogati na štetu siromašne većine. Selidba kapitala po svijetu i špekulacije na globalnom tržištu izazivaju financijsku nestabilnost svima.

Jedan od direktora “Goldman Sachs-a”, podnoseći ostavku, napisao je da je ta investicijska banka najotrovnije okruženje koje je ikad vidio, gdje klijenti služe samo da bi se na njima zaradilo.

U prošlosti se, međutim, govorilo da se kapitalist može tolerirati samo dok njegova zarada doprinosi društvu, jer je njegovo pretvaranje u profitera udarac kapitalizmu.

Kako objašnjava profesor Kosta Josifidis s Ekonomskog fakulteta u Subotici kapitalizam je sustav utemeljen na konzumerizmu, što znači da se mora trošiti. Zbog toga, prema njegovim riječima kapitalizam ne može dugo opstati u uvjetima stalnih visokih stopa nezaposlenosti.

Ipak, smatra Josifidis, kapitalizam nema alternativu, ali mora biti primjeren čovjeku, što se može postići samo putem sustavnih i normativnih promjena.

Prema njegovim riječima bogati će se mijenjati samo kad budu shvatili da moraju mijenjati, jer imaju dovoljno moći i utjecaja da taj proces uspore i odgode.

“Pogledajte samo odnos snaga u američkom Kongresu. Pogledajte kako se republikanci bore da ne daju da se oporezuju oni koji imaju prihode veće od 250.000 dolara “, objašnjava Josifidis.

Nezadovoljstvo nepravednim ponašanjem kapitalističke elite širi prosvjede, ali analitičari ukazuju da postojećim pokretima nedostaju čvršća organizacija i ciljevi da bi imali pravu snagu utjecati da u svijetu bude manje nepravde.

Antikapitalistički stavak

Schwabov antikapitalistički stav izazvao je čuđenje jer je on poznat kao zagovornik slobodnog tržišta koji je posvetio život okupljanju poslovne i političke elite.

Schwab je u intervjuu za AP iskazao i neuobičajeni pesimizam.

“Duboko vjerujem u slobodno tržište ali ono treba služiti društvu”, rekao je Schwab.

Schwab je kazao i da se “moralni kompas” svjetske biznis elite i političkog kruga mora ponovno postaviti.

Schwab se založio i da čelnici i vlade obrate više pozornosti na zapošljavanje, da se koncentriraju na talent umjesto kapitalizma i na ponovno zadobijanje povjerenja javnosti.

Inače, najnovija istraživanja tvrtke sa ispitivanje javnog mnijenja Edelman pokazuju da pada povjerenje u vlade i tvrtke da će uspjeti riješiti probleme.

Direktore vodećih svjetskih kompanija najviše brine europska dužnička kriza.

Očekuje se da će u 2013. kineska, brazilska i druge ekonomija biti u brzom razvoju i dalje bilježiti snažan rast dok će se SAD i Europa i dalje boriti sa problemima koji su posljedica kreditne krize iz 2008, uključujući visoku nezaposlenost.

Takvi stavovi u javnosti pridonose mišljenju da su svjetske ekonomske nedaće veće nego što su financijski stručnjaci predviđali u prethodnim godinama.

“Bili smo preveliki optimisti” priznao je Schwab.

Da li se državni kapitalizam Kine i Rusije pojavljuje kao model?

Je li kapitalizam podesan za 21 stoljeće? Ako jeste, koliko mora promijeniti?

Najbogatiji i najmoćniji ljudi svijeta suočit će se s izazovom da nije riječ samo o globalnoj ekonomskoj krizi, već i krizi globalne politike.

“Da li kapitalizam funkcionira? Da li će ekonomije ponovo rasti? Da li je zapadni model i dalje funkcionalan “, pita se John Griffith Jones, predsjedavajući britanskog i europskog ogranka revizorskog giganta KPMG.

“Vrlo sam zainteresiran da čujem da ljudi o tome razgovaraju”,   kaže Griffith Jones.

Jones ukazuje na potrebu da se pronađe “koncept odgovornog kapitalizma” i brine ga to što, to vjerojatno neće biti jasno ljudima diljem svijeta.

Profesor Schwab je još izravniji: “Kapitalizmu u sadašnjem obliku nema mjesta u svijetu oko nas”. On ističe da bi rješavanje problema u kontekstu zastarjelih i odumirućih modela samo bi još više produbilo ponor.

“Nalazimo se u eri temeljnih promjena koje hitno zahtijevaju nove načine razmišljanja umjesto uobičajenih. Imamo opću krizu morala, nismo voljni da investiramo u budućnost, podrili smo socijalnu skladnost i u opasnosti smo da u potpunosti izgubimo povjerenje budućih generacija “, upozorava Scwab.

Zaista, prema globalnom istraživanju, koje je nekoliko dana uoči početka Foruma sproveo Edelman, zabilježen je drastičan pad javnog povjerenja, ne samo u poslovnu elitu, već prije svega u vlade diljem svijeta.

Davos na specifičan način pokazuje da su ožiljci ekonomske krize u posljednjih četiri godina i dalje bolni, čak i za vrlo dobro plaćene poslovne lidere.

Eurozona, financijski sektor, siromaštvo, nejednakost, odgovornost korporacija i uspon Kine.

“Dobre vijesti”

Postoji opasnost, smatra David Jones, izvršni direktor francuske reklamne kompanije Havas, da usred svih sumornih vijesti, budu slučajno ignorirane dobre.

Vjerujem da neće biti tako kataklizmično kao što mnogi predviđaju “, ukazujući na snažan rast Kine i Indije, kao i nekoliko ohrabrujućih vijesti u posljednje vrijeme iz eurozone.

“Međutim, postoji tendencija da će jedna tema dominirati svim ostalim”, dodaje Jones.

Globalni lideri znaju da moraju uložiti ogroman napor da bi povratili povjerenje ljudi kojima upravljaju. Jonesa brine da ključna pitanja, kao što su nezaposlenost mladih i globalno zagrijavanje, mogu ostati po strani.

Zbog fokusiranja isključivo na krizu, tvrtke također mogu zanemariti da se način poslovanja fundamentalno mijenja.

Jones to naziva “epohom štete”, u kojoj “društveni mediji stvaraju svijet radikalne transparentnosti. Bilo da ste lider arapske zemlje, šef British Petroleuma, modni dizajner loših manira ili nogometaš – u osnovi vidimo svakog dana na dijelu moć ljudi utjecati na čelnike da se ponašaju onako kako bi oni željeli “.

Kriza globalne politike, a ne samo ekonomije

Godinama je forum u Davos-u demonstrirao povjerenje u biznis, nagovještavajući širenje globalizacije i neoliberalnih, tržišnih vrijednosti u sve povezaniji i međuzavisnijem svijetu, piše  Ishaan Tharoor u blogu u portalu i novinskoj kući The Time.

Bankari, intelektualci, izvršni direktori, političari predstavljali su elitu, koja čini jedan postotak svjetskog stanovništva – lidere planete koja se mijenjala s bezgraničnim optimizmom o mogućnostima progresa, bez obzira na zapomaganja antiglobalističkih prosvjednika koji su držani na marginama Svjetskog ekonomskog foruma.

U izvješću samog Svjetskog ekonomskog foruma se oštro upozorava “da je posijano ‘sjeme distopije’ (teškoća) na različitim kontinentima, jer sadašnji fiskalni i demografski trendovi mogu dovesti u pitanje dobiti koje je omogućila globalizacija – i dovedu to toga da nekada bogate države klize ka bezakonju i nemirima “.

Međunarodna nevladina organizacija Oxfam objavila je prošlog tjedna izvješće u kojem se ukazuje na dramatičan rast nejednakosti u posljednjih 20 godina u svakoj većoj zemlji – članici G20.

“Podaci raspršuju mit da vlade mogu čekati dok najsiromašniji osjete dobiti od ekonomskog rasta. Previše kreatora politike zanemaruje interese siromašnih. To ima pogubne posljedice, ne samo na živote siromašnih, već i naše prirodne resurse i ekonomski prosperitet u cjelini “.

To je izazvalo masovne prosvjede protiv mjera štednje u Europi kao i akciju “Occupy Wall Street” u SAD. Dok je nezadovoljstvo naroda zbog ponašanja poslovne i političke elite potaknulo globalne prosvjede, to je vodilo nacionalističkoj reakciji na domaćoj sceni čime se dovodi u pitanje kosmopolitiski san Svjetskog ekonomskog foruma.

Nedavno istraživanje Pew instituta (Pew) o globalnim stavovima, pokazalo je da 20 godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, znatna većina u mnogim bivšim komunističkim državama nije više oduševljena višepartijskom demokracijom i kapitalizmom slobodnog tržišta. Također, sve više se odbacuju učenja neoliberalnih intelektualaca u SAD koji su prije dva desetljeća “trubili” o kraju povijesti i usponu globalnog poretka.

Platforma za “liječenje truleži”

Od Madrida do New Delhija, demokratske vlade se sada suočavaju s izljevima nezadovoljstva. Korupcijski skandali i nesposobna politička vodstva dodatno potiču bijes naroda. Mnoštvo običnih građana, primjerice u Grčkoj, sve su nezadovoljniji jer su njihova demokratska prava i društveni ugovor podriveni zbog hirova i imperativa međunarodnih institucija koje nikome ne polažu odgovornost.

Njemački magazin Der Spiegel ukazuje na značajan zaokret u desno u dijelovima istočne Europe i veliko razočarenje u liberalni projekt Europske unije.

“Nisu u opasnosti samo krhke ekonomije. Mnogim društva u središnjoj i južnoj Europi nedostaje, također, politička i društvena stabilnost. Ova područja su u posljednja dva desetljeća prošle kroz proces neprekidnih reformi i oštrih mjera štednje. Mnogi su iscrpljeni, zbog čega jača demokratski zamor, euroskepticizam i averzija prema nekada obožavanom Zapadu “.  

Mađarski ekonomist Laslo Lengjel ukazuje da ovaj proces u mnogo čemu nalikuje nezadovoljstvu socijalizmom u istočnoj Europi tijekom 1970-ih i 1980-ih godina.

“Postoji opasnost da čitave društvene klase ili regije, kao što su u istočnoj Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj postanu žrtva beznadežnosti i ekstremizma”, upozorava Lengjel.

S druge strane, tek treba dokazati tvrdnju da će kineska varijanta kapitalizma voditi ka demokratskim reformama.

Britanski Ekonomist (Economist) je objavio specijalan izvještaj o vitalnosti državnog kapitalizma – kakav postoji u autoritarnim državama poput Kine i Rusije, pa čak, u određenoj mjeri, i u demokracijma kao što su Brazil i Indija – s rastućim utjecajem i kineskih državnih kompanija, koji je sve vidljiviji u svakom dijelu planete.

Ova promjena u kalkulaciji i političkom naglasku, ozbiljan je izazov za globalne “dobročinitelje” u Davosu. Sve postaje varljivije i složenije zbog, stječe se dojam, nemogućnosti mnogih demokratskih, liberalnih zemalja da pomire dileme koje proizlaze iz međunarodne krize zajedno s problemima nacionalne politike.

Jedan blogger je napisao na websiteu washingtonskog Instituta za političke studije  (Institute for Policy Studies) da Davos može osigurati ključnu platformu za “liječenje truleži”.

“Summit koji se ne fokusira na rast i konkurentnost, već na praktična pitanja kao što su smanjenje dugova i institucionalne reforme, mogao bi biti dobar početak. Da bi se to učinilo, od presudne je važnosti da se dopre do ‘srži ove distopije’ (teškog stanja) – čak iako to podrazumijeva postavljanje teških pitanja i slušanje neugodnih odgovora u velikim financijskim centrima svijeta “.
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Peter Drucker, možda najveći svjetski teoretičar menadžmenta, među prvima je 1946. analizirao korporaciju kao instituciju u svojem pionirskom djelu “Concept of the Corporation” (“Pojam korporacije”). Upravo je Druckeru bila značajna činjenica da sve korporacije imaju isti institucionalni ustroj i svrhu. Međutim, većini običnih ljudi svakodnevni detalji poslovanja korporacija zamagljuju cjelokupnu sliku. Kao i Pfizerovu generalnom direktoru, Hanku McKinnellu, »vrlo nam je teško zamisliti korporacije kao institucije«. Umjesto toga, uočavamo uglavnom razlike između pojedinih korporacija ili ih dijelimo na transnacionalne i lokalne, moderne i starinske, progresivne i tradicionalne, fleksibilne i glomazne, solidne i rizične, s markom [brandom) i bez nje, dobre i loše — i gubimo iz vida činjenicu da sve korporacije, u najmanju ruku one koje kotiraju na burzi, imaju isto institucionalno ustrojstvo, odnosno da ima smisla govoriti i o korporaciji i o korporacijama.

Cilj je ove knjige/filma istražiti što je točno korporacija kao institucija. Institucije se, naravno, sastoje od ljudi, i većina sadržaja knjige temelji se na razgovorima s protagonistima korporacijskog svijeta, učenim ljudima koji ih analiziraju i kritičarima koji upozoravaju na opasnosti koje nam prijete od korporacija i predlažu rješenja.

Fascinantan dokumentarac baca pogled na sve veću moć velikih svjetskih tvrtki i utjecaj koje imaju na društvo. Korporacija uključuje razgovore s 40 korporativnih insajdera i kritike – uključujući osobe poput Noam Chomsky, Naomi Klein, Milton Friedman, Howard Zinn, Vandana Shiva i Michael Moore – plus prave ispovijedi, ispitivanja slučajeva i strategije za promjene.
 

 

 
Ovaj 26 puta nagrađivani dokumentarac daje pogled na uspon korporativnog tijela kao što je pravni status “osobe” – iako bez savjesti – i njegovog kolektivnog psihopatskog silovanja ljudi i resursa na planetu zbog pohlepe. Film također dotiče i potiče novije trendove u poslovnom svijetu da se probude moralno i uliju etiku u jednadžbu, kako bi se zaustavila, a zatim preokrenula dosadašnja šteta koju su nanijeli.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)