Krave se mogu selektivno uzgajati kako bi izbacivale manje metana na svoja oba kraja i nije šala, to je jako važno

Genetski modificirane krave koje manje podriguju i prde mogle bi imati veliki utjecaj na smanjivanje globalnog zatopljenja i to smanjivanjem emisije metana, tvrde stručnjaci.

Metan je vrlo snažan staklenički plin. U usporedbi s CO2 na 20 godina, metan je 72 puta snažniji staklenički plin, a na 100 godina je 25 puta jači. U atmosferi ostaje nešto više od 10 godina, a nakon toga se razlaže na CO2 i vodu.

Spaljivanje fosilnih goriva ima daleko najveći doprinos klimatskim promjenama, no metan iz poljoprivredne industrije također jer vrlo prisutan, a uglavnom dolazi od stoke.

Od promjene prehrane do promjene klime

Ranije su znanstvenici predlagali različite načine smanjenja emisije metana od stoke, kao što su i neke prehrambene promjene. No one ne bi dovele do nekih velikih promjena klime, piše Newsweek.

U studiji objavljenoj u Science Advances tim istraživača identificirao je grupu naslijeđenih crijevnih mikroba koji reguliraju koliko metana krava proizvede. Pronalaskom isti, znanstvenici bi mogli pronaći način kako s njima manipulirati, kako bi krava proizvela manje metana.

“Većina plinova, 90 posto metana, krave izbacuju podrigujući. Ako je proizvodnja metana smanjena, bit će i manje plina koji se proizvodi”, kaže autor studije John Wallace.

Tijekom istraživanja pregledali su 1000 krava iz Velike Britanije, Finske, Italije i Švedske. Promatrali su varijacije među genima a emisiju metana predvidjeli uz pomoć računalnih algoritama na temelju sastava mikrobioma.

Vjeruju da se na temelju njihovih otkrića krave mogu selektivno uzgajati kako bi proizvele manju emisiju metana, i to tako da pronađu krave koje proizvode najmanje količine metana i uzgajaju upravo njih. Wallace smata da bi se metan mogao smanjiti za 50 posto.

“Znamo da nema negativnih posljedica za smanjenje emisije metana na ovaj način, no znamo i da nema ni pozitivnih stvari, osim za okoliš”, kaže Wallace.

Utjecaj na proizvodnju mlijeka beznačajan

U studiji su znanstvenici promatrali može li smanjenje emisije pomoći u povećanju proizvodnje mlijeka, no ipak nije.

“To je važno, jer bi to bila dobra stvar za prodaju poljoprivrednicima i uzgajivačima. Naša alternativna strategija bila bi iskoristiti naše podatke za poboljšanje uzgoja, pa s tim i proizvodnje mlijeka. Što bi smanjilo emisiju metana”, kaže.

Sad ostaje točno utvrditi koji su geni uključeni i što rade.

Samo u posljednjih pola stoljeća svijet je kroz proizvodnju hrane povećao emisije CO2 za 300 posto, a količinu metana koji se proizvodi u stočarstvu povećalo je i tretiranje antibioticima. U intenzivnom stočarstvu tako je povećana količina metana koji se oslobađa iz izmeta goveda za 1,8 puta.

Pokazalo se da antibiotici utječu na probavni sustav kornjaša koji razgrađuju kravlju balegu, nakon čega kukci ispuštaju puno više metana nego što bi inače. Metan je plin koji ima čak 30 puta veći staklenički utjecaj od CO2.

Poljoprivreda je izvor čak trećine cjelokupnog zagađenja stakleničkim plinovima na cijelom svijetu. Metan je posljednjih godine sve veći problem i zbog otapanja vječno zaleđenog tla u tundrama u polarnom krugu koje se zagrijavaju, te oslobađaju plinove koji su tamo bili zatočeni desecima tisuća godina.

(express.hr)

Znanstvenici su otkrili kratere široke i do 900 metara te duboke do 50 metara, za koje se vjeruje kako su nastali zbog nakupljanja metana uz norvešku obalu bogatu prirodnim plinom

Otkriće divovskih podvodnih kratera na dnu Barentsovog mora možda je konačno održivo objašnjenje za nestanak brodova u Bermudskom trokutu.

Znanstvenici su objasnili kako metan procuruje iz depozita prirodnog plina dublje ispod površine te tako stvara šupljine koje potom eksplodiraju.

“Više divovskih kratera postoji na morskom dnu u području u zapadnog i središnjeg Barentsovog mora i vjerojatno izaziva ogromne eksplozije plina.

Područje kratera vjerojatno je najveće žarište otpuštanja metana u plitkom moru na Arktiku”, naglasili su istraživači iz Arktičkog Sveučiliša u Norveškoj.

“Postoji inačica da je Bermudski trokut je posljedica reakcije plinskih hidrata”

Eksplozije koje “otvaraju” kratere mogu predstavljati rizik za plovila na Barentsovom moru, kažu znanstvenici.

Također, isti princip bi mogao objasniti gubitak brodova i aviona u kontroverznom Bermudskom trokutu, prema stručnjacima. Područje se proteže od Puerta Rica, Floride i otočja Bermuda.

“Postoji inačica da je Bermudski trokut posljedica reakcije plinskih hidrata”, rekao je prošle godine ruski znanstvenik Igor Jeljcov, zamjenik voditelja instituta Trofimuk.

“Oni se počnu razgrađivati te se metan otpušta kao plin. Reakcija je nalik lavini, poput nuklearne reakcije i proizvodnje ogromne količine plina. Zato se ocean zagrijava i brodovi tonu u vodama pomiješanom s velikim udjelom plina”, rekao je Jeljcov.

Voda s toliko plina trenutno gubi na gustoći pa uzgon više ne može držati brodove na površni.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr/uredio:NSP)

Ukoliko je to bila sjena koja jako liči na čovjekovu, pitanje je da li je NASA uopće bila na Marsu ili je to ponovo snimano sve u Nevadi?!

Kontroverze oko toga da li postoji život na Marsu podgrijala je fotografija koju je objavila NASA, a koja ide u prilog tvrdnji teoretičara zavjere da nismo sami u svemiru.

Na fotografiji se vidi kako nešto nalik ljudskoj figuri namješta robota “Curiosity”, koji vrši istraživanja na Marsu, a sjena koja se nadvila nad robotom ima ljudski oblik.

Sudeći po fotografiji u pitanju je muški figura, koja ima odijelo, ne nosi kacigu i vidi se da ima kratku kosu, i da na leđima drži bocu s kisikom.

Pored onih koji tvrde da ovo može biti dokaz da postoji život izvan Zemlje, drugi su uvjereni da je “Curiosity” vjerojatno na Zemlji i da je fotografija snimljena dok čiste robota.

Ovo potkrepljuje činjenicu da takve stvari vrebaju iz sjene i igraju se našom maštom – rekao je Nigel Watson, autor priručnika o NLO istragama.

Da podsjetimo, na temelju podataka koje je “Curiosity” prikupio, znanstvenici su u prosincu ustanovili da na Marsu ima metana, ali da je njegova koncentracija u atmosferi vrlo promjenljiva.

Metan na Marsu pokreće pitanje postojanja nekadašnjih ili sadašnjih jednostavnih oblika života. On bi, također, mogao biti i proizvod geoloških izvora, pada kometa ili nečeg sasvim drugog.

Sve je u redu da se NASA igra našom maštom, ali dok ne krene predviđati katastrofe na Zemlji, kao što je nedavno počela, NASA postaje veliki manipulator, koji radi u službi masonerije.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(24sata.rs,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21871"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Ruski znanstvenici otkrili su nešto što je definirano kao najgore oružje masovnog uništenja na svijetu, koje je toliko zapanjilo istraživački tim, da je vođa tima rekao da nikada nije vidio toliku količinu energije spremnu za uništenje čovječanstva

Pronađen znak da ćemo nesumnjivo izumrijeti

Dok korporacije Novog svjetskog poretka plaćaju milijune dolara mainstream i alternativnim medijima, političarima i internet trolovima kojima zataškavaju otkriće znanstvenika, šef ruskog tima istraživača izvještava o oblacima metana bez premca, koji su 20 puta jači od ugljičnog dioksida, a koji izlaze u vidu mjehurića na površinu Arktičkog oceana. Znanstvenici su nabasali na ovo otkriće istražujući regiju.

“Omjer i količina oslobađanja metana zapanjila je ruski istraživački tim koji je ispitivao morsko dno epikontinentalnog pojasa istočnog Sibira na sjeveru Rusije skoro 20 godina”, izvještava Independent.

Independent je proveo ekskluzivni intervju s Igor Semiletovom iz Međunarodnog arktičkog istraživačkog centra na Sveučilištu Fairbanks, Aljaska, koji je vodio osmo zajedničko krstarenje SAD i Rusije istočnosibirskom arktičkim morima.

Semiletov je rekao da nikada nije vidio toliku količinu metana koja se oslobađa s dna Arktičkog mora.

“Ranije smo pronašli strukture u vidu baklji koje su imale oko desetak metara u promjeru. Ovo je prvi put da smo pronašli moćne, cureće strukture s više od 1.000 metara u promjeru. To je nevjerojatno”, rekao je dr Semiletov.

“Ponajviše sam bio impresioniran omjerom i gustoćom oblaka. Nad relativno malim područjem pronašli smo ih oko stotinu, ali na širem području bi trebalo da ih je na tisuće “, rekao je on.

Znanstvenici procjenjuju da se ispod arktičkog permafrosta nalaze milijuni tona metana.

Najveći strah predstavlja činjenica da bi taj metan, pošto globalne temperature rastu iz godine u godinu i pošto se led na Sibiru topi, se mogao iznenada osloboditi u atmosferu, dovodeći do klimatskih promjena.

Nekoliko takvih divovskih eksplozija bi imale učinak stotina atomskih bombi koje bi blokirale atmosferu. Čovječanstvo to ne bi moglo podnijeti. To bi bio početak kraja.

Jednostavno rečeno, čovječanstvo bukvalno sjedi na divovskim nuklearnim bombama, pitanje je kada će se aktivirati, i potpuno je nevažno gdje će se aktivirati, opasnost je globalna.

Tim dr. Semiletova je 2010. godine objavio studiju u kojoj se procjenjuje da emisije metana u ovoj regiji iznose oko 8 milijuna tona godišnje, ali posljednja ekspedicija ukazuje na to da je procjena vrlo blizu stvarnoj razmjeru fenomena.

Kako su klimatske promjene postale “prijevara” za trećinu čovječanstva koje bez pogovora podržava Novi svjetski poredak, tako su one postala istina većini ljudi-ovaca.

Lingvist, filozof i politički aktivist, Noam Chomsky, pričao je o Trgovinskoj komori, Američkom institutu za naftu i drugim poslovnim lobijima koji vrše kampanje kako bi “uvjerili stanovništvo da je globalno zagrijavanje liberalna prijevara”. Da li je to još jedna medijska prijevara od strane elite i globalista, saznat ćemo kroz neko vremensko razdoblje, ukoliko se metan počne oslobađati punom snagom u atmosferu.

Prema njegovim riječima, ova kampanja je uspješno zavela većinu stanovništva da posumnja u ljudski uzrok globalnog zagrijavanja, da misli da je sve prirodni tok i da većih problema neće biti. Globalisti misle da ćemo za tu glupost platiti glavom.

Korporacije imaju jedan cilj, da se maksimalno poveća profit unatoč tome što će se budućnost njihove djece i unuka staviti na kocku.

Ove godine je bilo vremenskih katastrofa koje su napravile štetu od rekordnih 41 milijarde dolara. Većina njih je izazvana pomoću umjetnog zagrijavanja i manipuliranja atmosfere uz pomoć HAARP sustava i chemtrails zaprašivanja, uz pomoću kojih elita pokušava zagrijati planetu.

Možda eugeničari i globalisti ipak znaju za velike zalihe metana ispod Arktičkog leda, pa ipak na umjetni način pokušavaju dići temperaturu atmosfere da bi na taj način oslobodili metan? Stvara li se panika namjerno? Samo jedno se zna, a to je da će taj metan biti oslobođen uz pomoć umjetnih načina promjene klime, i to moramo spriječiti.

“Hodamo po rubu noža”, rekao je Chomsky.
 

 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Ruski znanstvenik A.I. Oparin i britanski znanstvenik J.B.S. Haldane su 1920 – tih godina iznijeli su teoriju da su munje u primitivnoj atmosferi mogle proizvesti kemijske građevne blokove života.

Darwin je razmišljao da je život mogao početi u “nekoj toploj maloj bari”. Slično tome, Oparin i Haldane su postavili hipotezu da su se kemikalije proizvedene u atmosferi rastvarale u prvobitnim morima formirajući “toplu razvodnjenu juhu” iz koje su proizašle prve žive stanice.

Oparin-Haldane hipoteza je zaokupila maštu mnogih znanstvenika i tako postala “ono što znanstvenici misle” o prvim koracima u postanku života. Ali je ostala kao netestirana hipoteza sve do ranih 1950 – tih kada su američki postdiplomac Stanley Miller i njegov mentor Harold Urey proizveli neke od kemijskih građevnih blokova života ubacujući električnu iskru u mješavinu plinova za koju su smatrali da je simulirala Zemljinu primitivnu atmosferu.

Godine 1953, Miller-Ureyin eksperiment je stvorio ogromno uzbuđenje u znanstvenoj zajednici i uskoro je našao svoj put u skoro svaki srednjoškolski i fakultetski udžbenik biologije kao dokaz da su znanstvenici demonstrirali prvi korak u nastanku života – bez Boga.

Millerov eksperiment je još uvijek istaknuto prikazan u udžbenicima, časopisima i televizijskim dokumentarnim filmovima, kao ikona evolucije. Pa ipak, više od desetljeća većina kemičara je bila uvjerena da eksperiment nije uspio simulirati uvjete na ranoj Zemlji i da tako ima malo ili nimalo veze s porijeklom života. Evo zašto.

Oparin-Haldaneov scenarij

Prvi korak u Oparin-Haldaneovom scenariju proizvodnje životnih kemijskih gradivnih blokova uz pomoć munja presudno ovisi od sastava atmosfere. Zemljina sadašnja atmosfera sadrži oko 21% kisika. Skloni smo misliti da je atmosfera bogata kisikom bitna za život, jer bismo umrli bez nje. Pa ipak, što je paradoksalno, životni gradivni blokovi se ne bi mogli formirati u takvoj atmosferi.

Nije iznenađujuće da je isti kisik koji je bitan za disanje često fatalan za organsku sintezu. Električna iskra u zatvorenoj posudi s močvarnim plinom (metanom) može proizvesti neke interesantne organske molekule, ali ako je prisutna samo mala količina kisika iskra će proizvesti eksploziju.

Pošto slobodan kisik može uništiti mnogo organskih molekula, kemičari često moraju uklanjati kisik i koriste zatvorene posude gdje sintetiziraju i čuvaju organske kemikalije u laboratoriju. Ali prije postanka života, kada nije bilo ni kemičara ni laboratorija, kemijski gradivni blokovi života su se mogli formirati samo u prirodnoj sredini koja nije imala kisik.

Prema Oparin i Haldaneu, ta sredina je bila Zemljina primitivna atmosfera. Zemljina sadašnja atmosfera je jako oksidirajuća. Oparin i Haldane su pretpostavili njenu suštu suprotnost – jako reducirajući atmosferu bogatu vodikom.

U to vrijeme, činilo se razumljivim pretpostaviti jako reducirajući atmosferu. Znanstvenici su vjerovali da je Zemlja izvorno formirana zgušnjavanjem međuzvjezdane prašine i plina, pa je bilo razumno pretpostaviti da je prvobitna atmosfera ličila na međuzvjezdane plinove koji se sastoje prvenstveno od vodika.

Godine 1952., dobitnik Nobelove nagrade, kemičar Harold Urey, zaključio je da se rana atmosfera sastojala prvenstveno od vodika, metana, amonijaka i vodene pare – baš kao što su Oparin i Haldane pretpostavili.

Ureyov postdiplomac na Chicago Sveučilištu, Stanley Miller, riješio je da eksperimentalno testira Oparin-Haldaneovu hipotezu. Miller je sastavio zatvorenu staklenu aparaturu u Ureyevom laboratoriju, ispumpao zrak i zamijenio ga metanom, amonijakom, vodikom i vodom.

(Da nije uklonio zrak, njegov sljedeći korak je mogao da mu bude i posljednji.) Onda je zagrijavao vodu i pustio da plinovi prelaze preko visoko voltažnih električnih iskri da bi stimulirao munje.

“Do kraja tjedna”, izjavio je Miller, voda “je bila tamno crvena i mutna”. Uzeo je dio za kemijsku analizu i identificirao nekoliko organskih spojeva. Među njima su bili i glicin i alanin, dvije najjednostavnije aminokiseline nađene u proteinima. Ipak, većina produkata reakcije su bili prosti organski spojevi koja se ne javljaju u živim organizmima.

Godine 1977, istraživači porijekla života Sidney Fox i Klaus Dous objavili su da je važniji razlog zašto je za Zemljinu primitivnu atmosferu “rasprostranjeno vjerovanje da u svojim ranijim fazama nije sadržavala značajnije količine kisika” te da “eksperimenti pokazuju da bi kemijska evolucija, kakva se opisuje sadašnjim modelima, bila uvelike spriječena kisikom “.

James C.G. Walker je također pisao da je “najjači dokaz” za sastav primitivne atmosfere “osiguran uvjetima za nastanak života. Redukcijska atmosfera je potrebna “.

Sudionici konferencije o podrijetlu života iz 1982. godine (od kojih je jedan bio Stanley Miller) složili su se da nije moglo biti slobodnog kisika u ranoj atmosferi “zato što su reducirajući uvjeti potrebni za sintezu organskih spojeva neophodnih za razvoj života”. Iste godine, britanski geolozi Harry Clemmey i Nick Badham pisali su da pokazuju dokaze da je “od najranijih vremena datiranih stijena, Zemlja imala atmosferu s kisikom”. Clemmey i Badham su izjavili da je obična “dogma” tvrditi da je Zemljinoj ranoj atmosferi nedostajao kisik.

Ali, geološki i biokemijski dokazi više nisu bili važni, zato što su izvjesni utjecajni znanstvenici odlučili da je Millerov eksperiment pokazao prvi korak u nastanku života, i oni su objavili da primitivnoj atmosferi mora da je nedostajao kisik. Clemmey i Badham su bili u pravu. Dogma je zauzela mjesto empirijske znanosti.

Sa znanstvene perspektive, ova dogma stavlja kola ispred konja.

Izdanje časopisa National Geographic iz ožujka 1998. godine prikazuje fotografiju Millera kako stoji pored svoje eksperimentalne opreme. Članak časopisa National Geographic objašnjava: “Mnogi znanstvenici sada misle da je rana atmosfera bila drugačija nego što je Miller prvo pretpostavio.”

Ali, slika vrijedi tisuću riječi – naročito kada njen naslov obmanjuje, a istina je zakopana duboko u članku. Čak je i pažljiv čitatelj ostavljen pod dojmom kako je lako bilo životu nastati na ranoj Zemlji.

Očito je da se danas široj populaciji promovira, a studentima biologije predaje mitologija umjesto znanosti.

DODATNO ČITANJE, knjiga:

HARUN YAHYA – Podvala Teorije Evolucije

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com