Ako ste od onih koji vjeruju kako se sve događa s razlogom, onda vam je potpuno jasno da su naše tjelesne manifestacije bolesti samo odrazi onoga kako se osjećamo u vezi s nama samima

Što nam i zašto naše tijelo poručuje možemo najlakše shvatiti ako to sagledamo iz metafizičke perspektive

Ljudski organizam je jedinstvo uma, tijela i duše, koji funkcionira na vrlo jednostavan način, sve ovisi jedno o drugome i o savršenoj ravnoteži između to troje. Harmonijsko funkcioniranje cijelog sustava temelji se na činjenici da svi dijelovi djeluju u svom optimumu bez stresa.

Kada se dogodi nešto što će sustav izbaciti iz ravnoteže u energetskim slojevima tijela, na jedan će ili drugi način to izmijeniti ravnotežu funkcija sustava i organizam će se naći u stanju stresa, stoga se svaka bolest ili bol može tumačiti kao izravna poruka koja objašnjava da je ravnoteža sustava poremećena.

Mnoge bolesti ili blokade se pojavljuju na suptilnijim razinama tijela puno ranije nego što je to vidljivo na našem fizičkom tijelu, te čak i najmanji znak bolesti treba promatrati kao znak da sustav ne radi u svojim idealnim uvjetima.

Neke duhovne tradicije iscjeljivanja vjeruju da je bolest zapravo prijatelj duše jer će upravo to natjerati osobu na razmišljanje i rekonstrukciju cijelog svog života kako bi pronašao ozdravljenje. S ezoteričnog gledišta, bolest ili bol nije uzrok, već posljedica izlaganja, unosa, kvalitete i učestalosti disonantnih energija koje kruže oko nas.

Dakle, bolest ili bol možemo gledati kao upozorenje na nešto što se odvija s nama, a što utječe na cjelokupni sklad duha, tijela i uma.

U skladu s tim, s holističkog gledišta postoji objašnjenje za svaku bolest ili bol za određeni dio tijela:

KOSA – način na koji oblikujemo svoju kosu je najizravnija osobna izjava pojedinaca o njihovoj željenoj ulozi u životu. Često se taj izgled koji želimo prikazati suprostavlja s unutrašnjim tendencijama te se gubitak kose može podudarati s naglim promjenama u slici o samom sebi, često zbog traumatskih iskustava.

VLASIŠTE – se odnosi na duhovnu osjetljivost. Kao živo tkivo koje se nalazi na najvišem dijelu tijela odnosi se na kontakt s višom istinom. Stoga konflikti oko religijskih stavova, filozofije ili jakih psihičkih pojava s kojima se teško nositi mogu izazvati razvoj problema s kožom na vlasištu.

KOŽA – odnosi se na socijalnu osjetljivost. Svaka trauma ili konflikt može izazvati simpatičku reakciju na koži na mjestu na tijelu koje je povezano s područjem stresa. Holistički gledano, ekcemi, osipi ili bilo koji drugi problem s kožom proizlazi iz unutarnje osjetljivosti koja je suočena s velikim izazovom kojeg treba prevazići.

MOZAK i ŽIVČANI SUSTAV – obrada informacija i kako se nositi s njima predstavlja snažan utjecaj na naše živote. Kod preopterećenja s informacijama i konfliktnim idejama o stvarnosti, reakcija može biti simpatički odgovor mozga i živčanog sustava koji su odgovorni za obradu podataka, a manifestirat će se u vidu glavobolja, migrena, meningitisa i drugih bolesti i bolovima povezanih s živčanim sustavom.

LUBANJA – holistički gledano, naša sposobnost da budemo jedinstveni tip osobe smještena je u kostima lubanje. Ozljede ili bolesti koje pogađaju to područje ukazuju na poteškoće koje imamo kako bi ostali to što jesmo. Kako bi razriješili mogući problem s vlastitim indetitetom, potrebno je sagledati događaje ili okolnosti koje mogu prisiljavati na takve promjene.

LICE – prikazuje nečije istinske osjećaje. Iz potrebe prikrivanja ili opovrgavanja naših pravih osjećaja i prisiljavanja lica da izražava osjećaj koji nije iskren, lice može odgovoriti različitim simptomima u rasponu od djelomične paralize do upale, osipa, neuroloških tikova ili drugim abnormalnostima. Holistička je preporuka izražavati samo potpuno iskrene emocije iako to često zahtijeva promjene u međuljudskim odnosima.

UŠI – služe za primanje poruka i kao takve, stalno su opterećene primanjem poruka drugih osoba koje nam govore o svojim osjećajima, potrebama i mišljenju. Kada iz bilo kojeg razloga ne možemo primati te poruke ili im povjerovati, može se pojaviti simpatički odgovor u ušima i slušnom kanalu od zujanja u ušima, preko bolova i upala pa do gubitka sluha. Takve reakcije pokazuju da postoji prepreka s kojom se ne možemo nositi, a jedan od tipičnih primjera je bol u uhu kod djece koju doživljavaju zbog ne naviknutosti na količinu poruka koje dobivaju u učionici od strane drugih učenika, nastavnika i roditelja zajedno. Dok neki uvjeti sluha ne reagiraju na holistički tretman, općenito se preporuča uzeti pauzu u primanju poruka dok stres ne popusti. Treba napomenuti i da su neki slučajevi auditivnih abnormalnosti povezani s neobičnim psihičkim stanjima, uključujući i duhovnu komunikaciju.

OČI – za prepoznavanje objektivnih činjenica. Sukobi, između našeg unutarnjeg vida i činjenica koje vidimo, a zapravo ih ne želimo sebi priznati, mogu dovesti do simpatičkog odgovora u vidu boli, oslabljenog vida ili drugih poremećaja. U takvim slučajevima se preporuča priznati sebi istinu i vidjeti stvari više realnije. Napomena: postoje neke stvari koje možemo vidjeti, a koje osporavaju svaki konvencionalni pojam o stvarnosti. Bez obzira radi li se o halucinaciji, vidovitosti ili vizijama, ti se događaji mogu prihvatiti samo introspekcijom i povezivanjem tih događaja sa stvarnošću što može nadmašiti naša očekivanja i razumijevanje.

SINUSI – put kroz koji registriramo sublimalne poruke. Ljudi nisu uvijek u potpunosti otvoreni jedni prema drugima o svojim stvarnim osjećajima. Signali koji se odašilju usmeno i na tihoj, emocionalnoj razini se ponekad razlikuju. U takvim situacijama, sinusne šupljine u licu i lubanji mogu imati odgovor u obliku pritiska, blokade i infekcija koji nas informira da primamo pomiješane i oprečne signale. Holistička preporuka je komunikacija; ispitivanje drugih o njihovim osjećajima i izražavanje vlastitih, dok ne otkrijemo izvor pritiska.

NOS – osjetilo mirisa je jedno od osjetila kojim se služimo na animalnoj razini, instinktivno, no naš civilizirani način života nas nije naučio prepoznati njegovo puno značenje. Poznat kao najizravniji senzorni put u mozak, miris nas obavještava o razini naše sigurnosti, socijalne dobrodošlice i prirodne povezanosti s drugima. Kada pokušamo prevladati ovo instinktivno, ne svjesno znanje, možemo doživjeti odgovor u obliku krvarenja nosa, blokade, pritiska i drugih oblika poremećaja. Rješenje je osigurati svoj veći osobni prostor i okružiti se s ljudima i drugim “mirisima” u kojima ćemo samo uživati.

USNE – niti jedan drugi dio tijela ne odražava naše emocije kao usne. Nasmijane ili namrštene, otvorene od nestrpljenja ili drhtave od emocija, usne su gotovo barometar ljudskih osjećaja. Kada su naši osjećaji prema drugima teško traumatizirani, možemo doživjeti simpatički odgovor u obliku herpesa, upala ili drugih bolnih stanja pa čak i oštećenja živaca koji kontroliraju usne i usta. Holistička preporuka je iskrena komunikacija i povratak osjećaja društvene poželjnosti.

USTA, ZUBI I DESNI – ovo troje je povezano s prihodima, jer bez obzira na bogatstvo, svi mi živimo kako bi si priskrbili ono nužno – hranu, a za jedinstvo tijela, uma i duha svaka dobit zapravo znači – hranu. Stoga, kada prolazimo kroz financijski stres ili promijene, možemo doživjeti odgovor u obliku boli, infekcija ili drugih trauma zuba, desni ili unutrašnjosti usne šupljine. Kako bi riješili te probleme preporuča se smanjenje stresa povezanog s karijerom, financijama ili drugim poslovima povezanih s pribavljanjem “hrane”.

VRAT – u strukturalnom smislu, jedini pravi smisao vrata je da drži glavu, no u holističnom smislu, kada doživljavamo sukob između ideala i stvarnosti, možemo doživjeti bolove u vratu, upalu živca, poteškoće u okretanju glave ili probleme s vratnim kralješcima. Rješenje bi bilo pronaći načine kako smanjiti jaz između idealiziranja i činjenica – učiniti da ideali budu realniji ili stvarnost idealnija, ili oboje, sve kako bi uklonili napetost i ponovno držali glavu uspravno.

GRLO – ima jedinstvenu ulogu gutanja (hrane i pića) ili izražavanja (riječi ili zvukova), no ponekad se te dvije funkcije pomiješaju te počnemo “gutati riječi” (svoje ili tuđe). Simpatički odgovor može doći u vidu upale grla, gubitka glasa, pa čak i poteškoća s gutanjem, a rješenje bi bilo u razlučivanju radi li se o tome je li nam nešto ugurano niz grlo ili smo progutali riječi koje smo zapravo željeli izgovoriti. Ako ne prepoznamo i ne riješimo problem na vrijeme, moguće je i da se razviju i jake virusne ili bakterijske infekcije koje tada zahtijevaju liječničku pomoć.

RAMENA – služe za nošenje tereta i to je jedini dio tijela koji može nositi breme dugo vremena. Upravo taj smisao imaju i za jedinstvo tijela, uma i duha. Svaki puta kada smo pod stresom ili smo suočeni s promjenama, poput previše odgovornosti na poslu, možda ćemo doživjeti odgovor u obliku boli, gubitka snage ili upalama živaca tog područja. Preporuka je smanjiti obim posla iako je to lakše reći nego učiniti, u mnogim slučajevima. Često se osjećamo da baš mi moramo obaviti sav taj posao jer to drugi, kao, ne mogu i naše će se stanje naravno pogoršati, a umjesto toga bi trebali biti bolje kada shvatimo od kuda problem dolazi. Budući da masaža, grijanje, akupunktura, kiropraktika i drugi tretmani mogu smanjiti bol uzrokovan stresnim opterećenjem zbog posla, mnogi ljudi će i dalje pretjerivati s izdržavanjem unatoč tome što ih je tijelo savjetovalo da stanu. Na kraju, tijelo će insistirati da ovo opterećenje prestane, a kao krajnji rezultat će se javiti teška tjeskoba i distres.

GORNJI UDOVI – most do drugih. Kako dopiremo do drugih zavisi i od nas i od njih, problemi s dostizanjem ili težak odnos može uzrokovati traume koje će uzrokovati bol, slabost, ukočenost ili druge probleme u rukama. Holistička preporuka se odnosi na pronalaženje uzroka stresa i njegovo uklanjanje. To zahtjeva rad na sebi, a ponekad i na drugim osobama, s fokusom na odnos i povezanost.

ZAPEŠĆA – se odnose na stav prema društvenim odnosima. Svi imamo stav prema odnosima koji je vidljiv u korištenju zapešća pri postavljanju ruku u određene položaje. Kada se pojavi neki konflikt u našem stavu prema društvenim odnosima može doći do odgovora u obliku boli, upale zglobova, slabosti ili drugih abnormalnosti zglobova. Rješenje leži u otkrivanju traume i njenom ispravljanju kroz ponovnu izgradnju samopouzdanja i društvenog “držanja”.

RUKE I PRSTI – su naši alati za rad i za jedinstvo uma, duha i tijela predstavljaju naše zanimanje u životu. Što god da smo “stavili u naše ruke”, poput karijere, naš odnos prema tome se ogleda u snazi i zdravlju naših ruku i prstiju. Svaka iznenadna trauma ili promjena naših radnih vještina može uzrokovati odgovor u obliku boli ili drugih problema u rukama. Kao bi riješili te probleme potrebno je ponovno procijeniti vlastite profesionalne vještine i performanse, te potražiti manje stresan i ugodniji rad.

REBRA I TORZO – predstavljaju granicu našeg osobnog prostora. Ukoliko nam je taj osobni prostor narušen možemo doživjeti odgovor u obliku ozljeda, boli ili drugih problema. Holistička preporuka je utvrđivanje kako je narušen i pod kojim okolnostima, te naći način kako se tome prilagoditi ili kako to riješiti.

PLUĆA – osobni prostor emocija. Pritisak emocija ili višak emocionalne brige, kada ne možemo dobiti dovoljno prostora kako bi bili posve svoji, može izazvati odgovor u vidu problema s astmatičnim napadajima, kašljem, respiratornim infekcijama i drugim bolestima. Holistička preporuka je restrukturiranje načina života kako bi ponovno “prodisali”.

SRCE I ARTERIJE – ostanak u “protoku”. Svi smo mi vezani s osobama, mjestima i stvarima koje volimo ili kojima vjerujemo. Kada ovaj “protok života”, kojem smo predani na bilo koji način, postane ne održiv za nas, možemo doživjeti razne probleme vezane uz krvožilni sustav, od aritmije, srčanog udara na dalje. Preporuka je temeljito preispitivanje svojih obveza u životu; od karijere preko slobodnih aktivnosti do obitelji, te traženje područja obveza koje više ne podržavaju sretan protok života. Također je preporučljivo povremeno ažuriranje kako bi se smanjio učinak stresa na ove vitalne organe.

DIJAFRAGMA I OSRČJE – pokretačka snaga osobnih preferencija. Od mnogih ljudskih emocija, želja je među najvažnijim emocijama za našu sreću. Kada ne možemo dobiti ono što želimo, možemo postati ljuti, frustrirani, depresivni ili letargični te možemo očekivati simpatički odgovor od strane dijafragme ili osrčja. Holistička preporuka je ponovna iskrena procjena naših želja te pronalazak onoga što sprječava povratak osjećaja zadovoljstva.

METABOLIČKI ENDOKRINI SUSTAV – predstavlja poslušnost autoritetima. Svima nama vlada nešto što smatramo autoritetom, bez obzira predstavlja li to zakon, partnere, obitelj, tradiciju, božanski autoritet ili sudbinu. Ovi vladari vladaju nad nama kroz duboke psihološke utjecaje koji utječu na sekreciju endokrinog sustava žlijezda što dovodi do pretilosti, iscrpljenosti, nesanice te drugih metaboličkih promjena. Izlaz leži u ponovnom vrednovanju onoga što vlada nad nama, tražeći načine kako promijeniti njihov utjecaj na nas. Osnovna vodilja je da nitko od nas nije samo sluga, te da ne smijemo potrošiti svoj život na poslušnost drugima. Sreća, umjesto dužnosti, je ključ zdravog života.

JETRA – duh ili duša nisu medicinski priznati organi, no ipak imaju duboke implikacije za našu dobrobit. Svaki put kada smo doživimo disharmoniju duha možemo doživjeti simpatički odgovor jetre, organa koji u tijelu obavlja isti posao kao i duša za Jastvo, jer jetra čisti tijelo i pohranjuje hranjive tvari u krvotok za buduću uporabu. Neuravnoteženost duše ili duha može dovesti do nečistoće u krvi, otvrdnjavanja ili upale jetre te drugih potencijalno po život opasnih stanja. Kako bi se to izbjeglo, potrebno je napraviti duhovno čišćenje, pronaći područja samoosuđivanja, krivnje, srama ili drugih duhovnih kriza.

ŽUČ – sposobnost kritičke analize odnosno mudre prosudbe. Žuč je “analitička kiselina” koju izlučuje jetra i koja se pohranjuje u žučnoj vrećici za lučenje u probavni organ gdje “analizira” hranu. Svaki put kada smo pod velikim stresom, zbog analiziranja stvari koje se događaju u našim životima, možemo doživjeti smetnje u obliku neravnoteže probavnih kiselina koje mogu dovesti do probavnih smetnji, upale žučnog mjehura, žučnih kamenaca i slično. Preporuka je točna analiza stresa, a često će se raditi o odnosima ili situacijama u kojima nismo bili ispravno kritični jer nismo izrazili iskreno mišljenje čime smo naručili vlastiti osjećaj pravičnosti.

ŽELUDAC – zadovoljavanje ambicija. Naš osobni apetit i sposobnost probave (analize) se odražava primarno u želucu. Svaki put kada prolazimo kroz promjenu naših ambicija (ili apetita za uspjehom) u životu, možemo doživjeti razne probleme s želucem, od mučnine (želja za odbacivanjem prošlih ambicija), nedostatka apetita (nesigurnosti u vezi toga što stvarno želimo u životu) do nervoze želuca (hoće li naše ambicije će biti uspješne), a moguć je i razvoj ulkusa želuca (prenaglašavanje uspjeha naših ambicija). Holistička preporuka je temeljita analiza onoga što smatramo uspjehom.

TANKO CRIJEVO – učinkovitost je prirodni nastavak naših ambicija, a ogleda se u funkciji tankog crijeva gdje se hrana “melje” i sustavno smanjuje na korisne elemente. Kada je naša sposobnost postizanja ciljeva u vidu “mljevenja prepreka” umanjena, možemo iskusiti probleme u ovo dijelu u vidu grčeva, bolova, plinova ili drugih probavnih problema. Preporuka je ponovna evaluacija karijere i ciljeva u vidu logičkog rješavanja problema, a time i poboljšavanja učinkovitosti.

SLEZENA – njegovanje obiteljskih odnosa. Kada se hrana svede na korisne elemente, oni se upućuju slezeni koja ih distribuira u tijelo putem krvi što je zrcalna refleksija njegovanja obiteljskih odnosa. Kada imamo problema s njegom u obitelji možemo doživjeti odgovor u obliku loše asimilacije hrane ili nemogućnosti ispravnog korištenja unesenih nutrijenata što može dovesti nadutosti, proljeva, iscrpljenosti ili bolova u sredini leđa i trbušnom području. Holistički preporuka je duhovno savjetovanje o obiteljskim odnosima koje će biti usmjereno na njegovanje odnosa.

GUŠTERAČA I RAZINE ŠEĆERA U KRVI – naša osobna “slatkoća” (dobrota). Jedna od osnovnih hranjivih tvari u tijelu je šećer u krvi, najviše iskoristiv nutrijent koji se nakon probave šalje u krv. Šećer regulira gušterača koja određuje razinu i količinu šećera u krvi. Svaki put kada imamo problema s vlastitom slatkoćom – dobrotom, možemo doživjeti odgovor u obliku neuravnoteženosti šećera u krvi što uključuje i hipoglikemiju i dijabetes. Preporuka je sagledavanje vlastite slatkoće – dobrote, jesmo li previše dobri, dakle nesposobni izraziti ljutnju, frustracije i svoje osobne potrebe.

DEBELO CRIJEVO, SLIJEPO CRIJEVO I REKTUM – otpuštanje prošlosti. Nakon što smo probavili svoja iskustva, moramo ih otpustiti, baš kao što to radi tijelo s probavljenom hranom. Kada imamo problema s otpuštanjem prošlih iskustava, bez obzira radi li se o krivnji ili vezanosti uz status quo situaciju, možemo doživjeti simpatički odgovor iz donjeg dijela crijeva, što dovodi do boli, upale, krvarenja ili čak ruptura te perforacija. Holistička preporuka je da dopustimo otpuštanje prošlih situacija i emocija, kao i odnosa, koji više nisu dobri za nas, baš kao što to tijelo radi s jučerašnjom probavljenom hranom.

BUBREZI – iscjeljivanje krvne loze. Naša krvna loza, genetska obitelj ili domaćinstvo je jednako sposobno otpustiti prošlost baš kao i svaki pojedinac. Stare tradicije, stresovi zbog zlostavljanja, vjerski stavovi i mnoge druge traumatske ostavštine koje mogu sretne odnose učiniti nemogućim, mogu uzrokovati nepodnošljive probleme i dovesti do odgovora bubrega, organa koji obavljaju funkciju pročišćavanja krvi što dovodi do infekcije, bubrežnih kamenaca, pa čak i zatajenja bubrega. Za ozdravljenje je potrebno ostaviti obiteljske prisilne obrasce, vjerovanja ili ponašanja koja dovode do nesloge. Iako to može dovesti do međuljudskih stresova to će imati ljekoviti učinak na bubrege. Obiteljske tradicije su jedino vrijedne ako su zdrave za sve članove obiteljske loze.

MJEHUR – oslobađanje od društvenih pritisaka. Voda za tijelo/um/duh predstavlja podijeljene emocije. Svaki put kada imamo poteškoće da naše društvo dijeli s nama emocije, možemo doživjeti poteškoće u ispuštanju mokraće iz mokraćnog mjehura. S druge strane, društvene situacije koje su pod velikim pritiskom mogu dovesti do inkontinencije ili infekcija u urinarnom traktu. Spolno prenosivi virusi, kao društvene bolesti, su još jedan pokazatelj pretjeranog naglaska na odnose u društvu. Holistička preporuka je otpuštanje pritiska, pronalazak načina kako se opustiti u tome kako društvo gleda na nas i kako se mi uklapamo u društvo.

REPRODUKTIVNI ORGANI – ponovno stvaranje života. Bez obzira na spol, svatko od nas ima sposobnost davanja života na gotovo božanskoj razini, kroz seksualnu reprodukciju kao i drugim aktima kreativnosti. Od umjetnosti do društvenih promjena, postoje mnogi načini ponovnog stvaranja života i svi su za jedinstvo uma, tijela i duha simbolizirani kao spolni organi i njihova funkcija. Iako svi znamo da seksualna privlačnost postoji kao reproduktivni razlog, često previđamo činjenicu da je, holistički gledano, svaka seksualna želja zapravo želja za ponovnim stvaranjem živih ljudi i općenito kreacijom. Ukoliko netko pati od disfunkcije spolnih organa, treba podrobno sagledati svoju seksualnu želju, pokušavajući je vidjeti kao želju za ponovnom kreacijom. Stres ili disfunkcija spolnih organa holistički znači krizu kreativnosti.

KRALJEŽNICA – se odnosi na naš stav i filozofiju. To kako se držimo uspravno, naš stav, za jedinstvo tijela, uma i duha se odnosi na naše vlastito mišljenje koje je uvjetovano našom osobnom životnom filozofijom. Kada doživimo povredu te filozofije ili samopoštovanja, možemo doživjeti promjene u kralježnici u vidu raznih bolova, grčeva, problema s živcima i drugih problema. Holistička preporuka je filozofsko sagledavanje stavova, traženje eventualno zastarjelih ideja o sebi koje takva trauma ističe, kao i svaki problem sa samopoštovanjem koji imamo.

KRIŽNA KOST – ono što je sveto. Temelj nečije filozofije u životu je ono što netko drži svetim ili životvornim, tako da što god da nam se božansko (pod bilo kojim imenom) dogodi, to utječe na naš odnos s dnom kralježnice. Ako doživimo nešto što može uznemiriti odnos s božanskim, možemo iskusiti odgovor u obliku boli, pomaka kosti ili drugih ozljeda. Holistička preporuka je rekonekcija s božanskim na bilo koji mogući način – meditacijom, tečajem duhovnog razvoja pa čak i vjerskim preporodom. Poanta je u ponovnom usklađivanju s božanskim.

KUKOVI – odnose se na ritam života. Kukovi zadaju ritam ili brzinu naših pokreta pri kretanju, a prema tome, sve što izaziva ili mijenja tempo našeg života (od starenja do iznenadnih zahtjeva za bržim napretkom) može izazvati traumu kukova. Preporuka je ponovno vrednovanje tempa našeg svakodnevnog života, s naglaskom na više osjetljiv i učinkovitiji ritam.

NOGE – osobna potpora. Noge su naši primarni nosači i način na koji se zauzimamo za sebe te kao takve one odražavaju holističko značenje prava na život ili financijsku samodostatnost. Sve što mijenja našu sposobnost samopodrške može izazvati odgovor u obliku boli ili ozljeda. Holistička preporuka je planiranje samopomoći i postizanje promjena kako bi samopodrška bila više održiva.

KOLJENA – klanjanje većem dobru. Život nas često stavlja u situacije u kojima se spuštamo “na koljena” kako bismo ispunili obaveze i služili većem dobru, a odnosi se na potrebe obitelji ili društva. Takve situacije mogu izazvati odgovor u obliku problema s koljenima, a preporuka za ozdravljenje je da u potpunosti izrazimo svoje osjećaje dok obavljamo svoju dužnost u službi većeg dobra. Na taj način možemo ispravno poštivati svoje vlastite interese kao i one koji su veći od osobne važnosti.

GLEŽNJEVI – promjena smjera u životu. Niti jedan drugi dio naše anatomije nije tako presudan za smjer hodanja kao što su to gležnjevi, te će holistički gledano, svaka trauma oko toga u kojem smjeru nastaviti kao i sukob s drugim osobama oko smjera u kojem se krećemo zajedno, uzrokovati odgovor u obliku boli ili ozljeda gležnjeva. Preporuka je pažljiva analiza životnih smjerova svih područja kao i pronalazak područja sukoba s drugima iz neposredne skupine.

STOPALA – zauzimanje stava i podnošenje. Svi smo pod utjecajem naših odnosa s drugima te je često teško postići da naš osobni stav bude cijenjen od strane onih do kojih nam je stalo ili onih s kojima surađujemo. Kada stres koji ovo uzrokuje postane veći nego što možemo podnijeti možemo patiti od problema sa stopalima. Holističko rješenje u svim takvim situacijama je jasno definirati gdje “stojimo” u pitanjima od značaja, potražiti područja sukoba s drugima te postići da naš stav bude prepoznat i potvrđen od strane osoba oko nas.

TABANI – kontakt s prirodom. Koža naših stopala je u najvećem kontaktu s Majkom Zemljom stoga ona posljedično nose sav stres koji možemo imati zbog nedostatka kontakta s prirodom. Ozljede ili drugi problemi na tabanima ukazuju na veću potrebu za povezivanjem s prirodom, što je moguće ostvariti na više načina.

Svi smo odgovorni za kvalitetu energije koju emitiramo u kolektivnu svijest ovog planeta. Podizanjem osobnih frekvencija i vibracija kroz gajenje viših osjećaja, polako ćemo, ali sigurno izbrisati patnju, bol, tugu i osjećaj odvojenosti od izvora. Samo kroz pročišćavanje vlastitih tijela te brigom o kvaliteti misli i emocija koje prenosimo moći ćemo stvoriti novu razinu zdravlja u svima nama.
 
(aura.ba/uredio:NSP)

Razgovor koji je 1980. godine sa Milanom Kunderom vodio Philip Roth. Ovaj tekst se nalazi u knjizi eseja i razgovora “Čitajući sebe i druge” koje je objavila izdavačka kuća Buybook

Ovaj intervju predstavlja sažetak dva razgovora koja sam vodio s Milanom Kunderom poslije čitanja prevedenog rukopisa njegove knjige Knjiga o smijehu i zaboravu – jedan dok je bio u Londonu prvi put, a drugi kad je prvi put posjetio Sjedinjene Države.

Tamo je doputovao iz Francuske; od 1975, on i njegova supruga su tamo živjeli kao emigranti, u Rennesu, gdje je predavao na univerzitetu, a sad u Parizu.

Tijkom našeg razgovora, Kundera je povremeno govorio na francuskom, ali uglavnom na češkom, a njegova žena Vera, služila nam je kao prevoditelj. Završni tekst s češkog na engleski preveo je Peter Kussi.

STRAH OD PROPASTI SVIJETA

Roth: Misliš li da će uskoro biti propast svijeta?

Kundera: To zavisi od toga kako shvaćaš riječ uskoro.

Roth: Sutra ili prekosutra.

Kundera: Osjećanje da svijet juri ka propasti je veoma staro.

Roth: Onda nemamo razloga za zabrinutost.

Kundera: Upravo obratno. Ako je taj strah vjekovima prisutan u ljudskom umu, mora da postoje razlozi za to.

Roth: U svakom slučaju, čini mi se da je ta briga u pozadini svih priča u tvojoj najnovijoj knjizi, čak i onih koje su izrazito humorističke.

Kundera: Da mi je neko rekao, kad sam bio dječak: „Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta“, smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegov narod ima neku vrstu vječnog života. Ali poslije ruske invazije 1968, svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao tiho biti izbrisan s mape Europe, kao što je tokom prethodnih pet desetljeća četrdeset miliona Ukrajinaca tiho nestalo s ovog svijeta, a da niko nije ni primijetio. Ili Litvanci.

Znaš li da je Litva u sedamnaestom stoljeću bila moćna država? Danas Rusi drže Litvance u rezervatu kao napola istrijebljeno pleme; zabranjen im je kontakt sa svijetom kako bi se spriječilo da vijesti o njihovom postojanju dospiju napolje. Ne znam kakva budućnost čeka moj narod. Sigurno je da će Rusi napraviti sve kako bi ga postepeno utopili u svoju civilizaciju. Niko ne zna hoće li uspjeti u tome. Ali mogućnost postoji. A iznenadno shvatanje da takva mogućnost postoji, dovoljno je da promijeni nečiji pogled na život. Danas vidim čak i Evropu kao krhku i smrtnu.

Roth: A ipak, zar nisu sudbine Istočnoevropljana i Zapadnoeuropljana dijametralno suprotne?

Kundera: Kao obrazac kulturne povijesti, Istočna Europa je Rusija, s prilično specifičnom poviješću ukorijenjenom u bizantskom svijetu. Češka, Poljska, Mađarska, baš kao i Austrija, nikad nisu bile dio Istočne Evrope. Od samog početka su učestvovale u velikoj avanturi zapadne civilizacije, s gotikom, renesansom i reformacijom… pokretom koji je nastao baš u tom regionu.

Tamo je, u Srednjoj Europi, ta moderna kultura pronašla najveće podsticaje: psihoanalizu, strukturalizam, dodekafoniju, Bartókovu muziku, Kafkinu i Musilovu novu estetiku romana. Poslijeratno pripajanje Srednje Europe (ili njenog najvećeg dijela) ruskoj civilizaciji doprinijelo je da zapadna kultura izgubi svoj ključni gravitacijski centar. To je najznačajniji događaj u povijesti Zapada dvadesetog stoljeća, i ne možemo odbaciti mogućnost da je kraj Srednje Europe označio početak kraja čitave Europe.

RAZUMIJEVANJE SVIJETA 

Roth: Tokom Praškog proljeća, tvoj roman Šala i zbirka priča Smiješne ljubavi štampane su u tiražima od po 150.000 primjeraka. Poslije ruske invazije, otpustili su te s mjesta profesora na filmskoj akademiji i sve tvoje knjige su sklonjene iz javnih biblioteka. Sedam godina kasnije ti i tvoja žena ste ubacili nekoliko knjiga i nešto odjeće u prtljažnik automobila i odvezli se u Francusku, gdje si postao jedan od najčitanijih stranih autora. Kako izgleda biti emigrant?

Kundera: Za pisca, iskustvo življenja u više zemalja je prava blagodat. Možeš razumjeti svijet samo ako ga sagledaš s više različitih strana. Moja najnovija knjiga (Knjiga o smijehu i zaboravu), koja je objavljena u Francuskoj, zauzima poseban geografski prostor: događaji koji se odvijaju u Pragu viđeni su kroz zapadnoeuropske oči, a ono što se događa u Francuskoj, kroz češke oči.

To je susret dva svijeta. S jedne strane je moja rodna zemlja: tokom svega pola stoljeća iskusila je demokratiju, fašizam, revoluciju, staljinistički teror i raspad staljinizma, njemačku i rusku okupaciju, masovne deportacije, smrt Zapada u sopstvenoj zemlji. To je potonuće pod teretom povijesti i pogled na svijet s velikim skepticizmom. S druge strane, Francuska: stoljećima je bila centar svijeta, a danas pati zbog nedostatka velikih povijesnih događaja. Zato se raduje radikalnim ideološkim stavovima. To je lirsko, neurotično očekivanje nekog sopstvenog velikog djela, koje ne dolazi, i nikad neće doći.

Roth: Živiš li u Francuskoj kao stranac, ili se, kulturno, osjećaš kao kod kuće?

Kundera: Veoma mi je draga francuska kultura i mnogo joj dugujem. Posebno starijoj književnosti. Rabelais mi je najdraži pisac. I Diderot. Volim njegovog Fatalistu Jacquesa koliko i Laurencea Sternea. To su bili najveći eksperimenti svih vremena, u obliku romana. A njihovi eksperimenti su bili, da tako kažemo, zabavni, puni sreće i radosti, koja je sad nestala iz francuske književnosti, a bez nje svaka umjetnost gubi na značaju. Sterne i Diderot su shvatali roman kao veliku igru. Otkrili su humor u obliku romana. Kad čujem naučne rasprave o tome kako je roman iscrpio svoje mogućnosti, mislim sasvim drugačije: tijekom povijesti roman je propustio mnoge mogućnosti. Naprimjer, podsticaje za razvoj romana koje su postavili Sterne i Diderot nije preuzeo nijedan od sljedbenika.

Roth: Knjiga o smijehu i zaboravu nije nazvana romanom, ali u tekstu ti izjavljuješ: ova knjiga je roman u obliku varijacija. Pa, je li roman ili nije?

Kundera: Što se tiče moje lične estetske procjene, to je pravi roman, ali ne želim svima nametati to mišljenje. U romanesknoj formi postoji velika pritajena sloboda. Greška je posmatrati nesumnjivu stereotipnu strukturu kao nedodirljivu suštinu romana.

Roth: A ipak sigurno postoji nešto što čini roman romanom i to mu ograničava slobodu.

Kundera: Roman je dugo djelo sintetične proze zasnovano na radnji s izmišljenim likovima. To su jedina ograničenja. Pod terminom sintetični mislim na želju romanopisca da sagleda svoju temu sa svih strana i potpuno cjelovito. Ironični eseji, romaneskna naracija, autobiografski fragmenti, povijesne činjenice, izleti u maštu – sintetična moć romana je sposobna da uklopi sve u jedinstvenu cjelinu, kao glasove u polifonoj muzici. Jedinstvo knjige ne mora izniknuti iz zapleta, već se može osloniti na temu. U mojoj posljednjoj knjizi postoje dvije takve teme: smijeh i zaboravljanje.

VRIJEDNOST HUMORA 

Roth: Smijeh ti je uvijek bio blizak. Tvoje knjige izazivaju smijeh humorom i ironijom. Kad tvoji likovi iskuse bol, to je zato što su naletjeli na svijet koji je izgubio smisao za humor.

Kundera: Shvatio sam vrijednost humora u doba staljinističkog terora. Tad sam imao dvadeset godina. Uvijek sam mogao prepoznati osobu koja nije staljinista, osobu koje se ne moram bojati, po načinu na koji se smijala. Smisao za humor je bio pouzdan način prepoznavanja. Još otad, plašio me je svijet koji je izgubio smisao za humor.

Roth: U Knjizi o smijehu i zaboravu, razvilo se nešto drugo. U maloj paraboli, porediš smijeh anđela sa smijehom đavola. Đavo se smije jer mu božiji svijet izgleda besmisleno; anđeli se smiju od radosti, jer sve u božijem svijetu ima svoj smisao.

Kundera: Da, čovjek koristi istu fiziološku manifestaciju – smijeh – da bi izrazio dva različita metafizička vrhunca. Ako nekom ispadne šešir u svježe iskopan grob, sahrana gubi svoje značenje i rađa se smijeh. Dvoje ljubavnika trči livadom, držeći se za ruke, smijući se. Njihov smijeh nema nikakve veze sa šalama ili humorom; to je ozbiljan smijeh anđela, koji izražavaju radost postojanja. Obje vrste smijeha pripadaju životnim zadovoljstvima, ali kad se istjeraju do krajnosti, također označavaju dvojnu apokalipsu: oduševljeni smijeh zaluđenika za anđele, koji su tako uvjereni u svoj značaj u svijetu, da su spremni objesiti svakog ko ne dijeli njihovu radost. I drugi smijeh, koji se čuje sa suprotne strane, koji tvrdi da sve postaje besmisleno, da su čak i sahrane smiješne, a grupni seks samo komična pantomima. Ljudski život je ograničen tim provalijama: fanatizam na jednoj strani i potpuni skepticizam na drugoj.

Roth: Ono što ti sad nazivaš smijehom anđela, novi je naziv za lirski pristup životu iz tvojih prethodnih romana. U jednoj svojoj knjizi, opisuješ doba staljinističkog terora kao vladavinu dželata i pjesnika.

Kundera: Totalitarizam nije samo pakao već i san o raju – drevni san o svijetu gdje svi žive u skladu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom, bez tajni jedni pred drugima. André Breton je također sanjao o tom raju, kad je govorio o staklenoj kući u kojoj je čeznuo da živi. Da totalitarizam nije eksploatisao te stereotipe, koji su duboko u nama i imaju korijen u svim religijama, nikad ne bi privukao toliko ljudi, posebno tokom prvih faza svog postojanja. Kad se san o raju počne pretvarati u stvarnost, iznenada iskrsavaju ljudi koji mu stoje na putu, i vladari raja moraju izgraditi mali gulag nedaleko od rajskog vrta. S vremenom, taj gulag postaje sve veći i savršeniji, dok obližnji raj postaje sve manji i siromašniji.

Roth: U tvojoj knjizi, veliki francuski pjesnik Eluard leti iznad raja i gulaga, pjevajući. Je li taj djelić povijesti koji spominješ u svojoj knjizi istinit?

Kundera: Poslije rata, Paul Eluard je napustio nadrealizam i postao najveći zagovornik onog što bi se moglo nazvati „poezijom totalitarizma“. Pjevao je o bratstvu, miru, pravdi, boljem sutra, pjevao je o drugarstvu i protiv izolacije, o radosti i protiv sumornosti, o nedužnosti i protiv cinizma. Kad su 1950, vladari raja osudili Eluardovog praškog prijatelja, nadrealistu Záviša Kalendru, na smrt vješanjem, Eluard je potisnuo svoje osjećanje prijateljstva u ime nadličnih ideala i javno podržavao pogubljenje svog druga. Dželat je ubijao dok je pjesnik pjevao.

A ne samo pjesnik. Čitav period staljinističkog terora bio je period kolektivnog lirskog delirijuma. To je dosad potpuno zaboravljeno, ali je to ključno pitanje. Ljudi vole kazati: revolucija je predivna; tek kad se iz nje rodi teror, postaje zla. Ali to nije istina. Zlo je već prisutno u predivnom, pakao se već nalazi u snu o raju, a ako želimo shvatiti suštinu pakla, moramo proučiti suštinu raja iz kojeg on potiče. Izuzetno je lako osuditi gulage, ali odbaciti totalitarnu poeziju koja vodi do gulaga preko raja, teže je nego ikad. Danas ljudi širom svijeta jednoglasno odbijaju ideju gulaga, ali još uvijek dozvoljavaju sebi da budu zavedeni totalitarnom poezijom i da marširaju u nove gulage uz melodiju iste lirske pjesme koju je svirao Eluard dok je lebdio iznad Praga kao veliki arhanđel lirike, dok se dim Kalandrinog tijela dizao u nebo iz dimnjaka krematorijuma.

DJETINJSTVO KAO ZAMKA 

Roth: Ono što je karakteristično za tvoju prozu je stalan sukob privatnog i javnog. Ali ne u smislu da se privatne priče odigravaju ispred političke pozadine ili politički događaji zadiru u privatne živote. Umjesto toga, ti stalno pokazuješ da političkim događajima upravljaju isti zakoni kao i privatnim dešavanjima, tako da je tvoja proza neka vrsta političke psihoanalize.

Kundera: Metafizika čovjeka je ista i u privatnoj i u javnoj sferi. Uzmimo drugu temu knjige, zaboravljanje. To je veliki privatni problem čovjeka: smrt kao gubitak bića. Ali šta je biće? To je skup svih naših sjećanja. I tako, ono što nas plaši kod smrti nije gubitak budućnosti već gubitak prošlosti. Zaborav je vrsta smrti oduvijek prisutne u životu. To je problem moje junakinje, ona očajnički pokušava sačuvati sjećanje na svog dragog umrlog muža, koje počinje da blijedi. Ali zaboravljanje je i veliki problem politike. Kad neka velika sila želi uskratiti nekoj maloj zemlji njenu nacionalnu svijest, ona koristi metod organizovanog zaborava. To je ono što se trenutno događa u Bohemiji.

Moderna češka književnost, ukoliko ima ikakvu vrijednost, nije bila štampana dvanaest godina; 200 čeških pisaca je zabranjeno, uključujući i mrtvog Franza Kafku; 145 čeških povijesničara je dobilo otkaz, povijest je iznova napisana, spomenici su srušeni. Nacija koja izgubi svijest o svojoj prošlosti postepeno gubi sebe. I tako je politička situacija surovo osvijetlila običan metafizički problem zaboravljanja, s kojim se svakodnevno susrećemo, ne obraćajući pažnju na njega. Politika razotkriva metafiziku privatnog života, a privatni život razotkriva metafiziku politike.

Roth: U šestom dijelu tvoje knjige varijacija, glavna junakinja, Tamina, stiže na jedno ostrvo gdje su samo djeca. Na kraju je oni progone do smrti. Je li to san, bajka ili alegorija?

Kundera: Ništa mi nije tako strano kao alegorija, priča koju je izmislio pisac kako bi ilustrovao neku svoju tezu. Događaji, bili oni stvarni ili izmišljeni, moraju biti značajni po sebi, a čitalac treba biti naivno zaveden njihovom snagom i poetikom. Uvijek me je progonila ta slika, i tokom jednog perioda mog života stalno mi se javljala u snovima: jedan čovjek se nađe zarobljen u svijetu djece, iz kojeg ne može pobjeći. I iznenada, djetinjstvo, koje svi uljepšavamo i obožavamo, postaje čist užas. Kao neka zamka. Ova priča nije alegorija.

Ali moja knjiga je polifonija u kojoj se različite priče međusobno objašnjavaju, osvjetljavaju, dopunjavaju jedna drugu. Glavni događaj u knjizi je priča o totalitarizmu, koji uskraćuje ljudima sjećanje i tako ih pretvara u naciju djece. Svi totalitarizmi to rade. I možda naše čitavo tehničko doba to radi, sa svojim kultom budućnosti, kultom mladosti i djetinjstva, nezainteresovanošću za prošlost i nepovjerenjem prema mišljenju. Usred jednog bjesomučno djetinjastog društva, odrasla osoba opremljena sjećanjem i ironijom osjeća se kao Tamina na tom ostrvu djece.

Roth: Gotovo svi tvoji romani, ustvari, svi pojedinačni dijelovi tvoje posljednje knjige, pronalaze svoj rasplet u prizorima koitusa. Čak i onaj dio pod nevinim naslovom „Majka“ predstavlja jednu dugu scenu seksa utroje, s prologom i epilogom. Šta ti seks znači kao romanopiscu?

SEKSUALNO PRIZNANJE JE DOSADNO 

Kundera: U ovo doba, kad seksualnost više nije tabu, puki opis, puko seksualno priznanje, postaju primjetno dosadni. Kako nam sad Lawrence izgleda zastarjelo, ili čak Henry Miller sa svojom lirikom opscenosti! A ipak i neki erotski odlomci Georgesa Bataillea ostavili su trajan utisak na mene. Možda je to zato što nisu lirski nego filozofski. U pravu si kad kažeš da se kod mene sve završava velikim erotskim prizorima. Imam osjećaj da prizor fizičke ljubavi stvara izuzetno jako svjetlo koje iznenada otkriva suštinu likova i sažima njihove životne situacije. Hugo vodi ljubav s Taminom dok ona očajnički pokušava misliti o propuštenom odmoru sa svojim bivšim mužem. Ta erotska scena je fokus gdje se sabiraju sve teme priče i gdje se nalaze najdublje tajne.

Roth: Posljednji dio, sedmi, ustvari se bavi samo seksualnošću. Zašto taj dio zatvara knjigu, umjesto nekog drugog, kao što je mnogo dramatičniji šesti dio, u kojem junakinja umire?

Kundera: Tamina umire, metaforički govoreći, usred smijeha anđela. Kroz posljednje poglavlje knjige, s druge strane, odjekuje drugačija vrsta smijeha, ona vrsta koja se čuje kad stvari izgube svoje značenje. Postoji određena zamišljena linija razgraničenja iza koje stvari izgledaju besmisleno i smiješno. Jedna osoba pita sebe: zar nije besmisleno da ustajem ujutro? Da idem na posao? Da težim bilo čemu? Da pripadam nekoj naciji samo zato što sam tu rođen? Čovjek živi u neposrednoj blizini tih granica i može se lako naći s druge strane. Ta granica postoji svuda, u svim oblastima života i čak i u onoj najdubljoj, najurođenijoj: seksualnosti. I upravo zato što je to najdublja oblast života, pitanje o seksualnosti je najdublje pitanje. Zato se moja knjiga varijacija ne može završiti nekom drugom varijacijom.

Roth: Je li ovo, onda, najdalja točka koju je dosegao tvoj pesimizam?

Kundera: Čuvam se riječi pesimizam i optimizam. Roman ne tvrdi ništa; roman traži i postavlja pitanja. Ne znam hoće li moja nacija nestati i ne znam koji je od mojih likova u pravu. Ja izmišljam priče, suprotstavljam ih međusobno, i na taj način postavljam pitanja. Ljudska glupost dolazi iz potrebe da postoje odgovori na sve. Kad je Don Quijote krenuo u svijet, taj svijet se pred njegovim očima pretvorio u tajnu. To je naslijeđe prvog europskog romana ostavljeno čitavoj kasnijoj povijesti romana. Romanopisac uči čitaoca da shvati svijet kao pitanje. U tom stavu postoje mudrost i trpeljivost. U svijetu izgrađenom na neprikosnovenim izvjesnostima, takav roman je mrtav. Totalitarni svijet, bez obzira je li zasnovan na Marxu, islamu ili nečem drugom, svijet je odgovora, a ne pitanja. Tu nema mjesta za roman. U svakom slučaju, izgleda mi da danas, ljudi širom svijeta više vole prosuđivati nego shvatati, odgovarati nego pitati, tako da glas ovog romana teško može nadjačati glasnu glupost ljudske izvjesnosti.

(1980.)

PHILIP ROTH o knjizi “Čitajući sebe i druge”:

Dvadeset tri teksta koja su se pojavila u prvom izdanju ove zbirke pisana su, sporadično, u periodu od petnaest godina, između objavljivanja moje prve knjige proze, 1959, i moje osme, 1974. Većina se pojavila krajem tog perioda, nekoliko je s početka, a gotovo da nema ni jedan iz sredine – što nagovještava da su oni većinom nusproizvodi književnih početaka, a kasnije svođenja računa. (Materijal dodan za Penguinovo izdanje iz 1985. – četiri intervjua na kraju prvog dijela – objavljen je između 1979. i 1984. godine).

Pošto mi je slava – a s njom i protivljenje – došla gotovo trenutno, činilo mi se da sam prozvan da odbranim svoju književnu poziciju i svoja moralna načela, gotovo odmah nakon prvih koraka; kasnije sam pokušao iznijeti svoje viđenje onog što sam otada čitao i pisao.

Ovi tekstovi zajedno otkrivaju moju trajnu zaokupljenost odnosima između pisanog i nepisanog svijeta. Ta jednostavna razlika posuđena je od Paula Goodmana. Smatram je mnogo korisnijom nego razliku između mašte i stvarnosti, ili umjetnosti i života, prvo, zato što svako može jasno uvidjeti razlike između to dvoje, a drugo, jer svjetovi između kojih se ja svakodnevno krećem, ne bi mogli biti bolje opisani.

Tamo-amo, tamo-amo, prenoseći svježe informacije, detaljna uputstva, zbrkane poruke, očajnička pitanja, naivna očekivanja, zbunjujuće izazove… dodijeljena mi je neka vrsta uloge kurira Barnabasa, koga geometar K. unajmljuje da ide tamo-amo strmim vijugavim putem između sela i zamka u Kafkinom romanu o teškoćama prenošenja poruke.

Knjiga Čitajući sebe i druge podijeljena je na dva dijela, a svaki je organizovan manje ili više hronološki. Postoji značajno preklapanje, ali ja – kao čitalac i čitani – predstavljam srce prvog dijela. Taj odjeljak sastoji se uglavnom od intervjua u kojima opisujem kako su nastala moja djela, sredstva upotrijebljena od knjige do knjige, i modele koje povezujem s tim naporima. Intervjui su poprimili svoj konačan pisani oblik, mada su neki započeli kao razgovori koji su postavili osnove i nametnuli ton i fokus onog što se pojavilo u štampanom obliku.

Drugi dio sastoji se od odabranih članaka i eseja, od kojih su mnogi nastali iz neke potrebe – da razgovaram, da se suprotstavim neistomišljeniku, da predstavim nekog pisca, da obilježim neki događaj. Usmjereni su ka teškoćama, zanosima, i odbojnostima koji su se razvili uz moj rad. Na dnu prve stranice gotovo svakog teksta, napomenuo sam kojom je prilikom nastao; u prvom dijelu, sagovornik je identifikovan, datum napisan, a tamo gdje sam smatrao prikladnim, opisao sam i okolnosti konkretnog intervjua. Detaljni podaci o tim izdanjima pojavljuju se u Napomenama.
 
(zurnal.info/uredio:nsp)

Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina

Književnik, sveučilišni profesor i pedagog Henry A. Giroux u komentaru za Truthout piše o uvođenju trajnog ratnog stanja u SAD-u i popratnoj popularizaciji nasilja koje sve više prožima cijelo američko društvo. Nakon 11. rujna 2001. započeo je proces militarizacije društvenog i javnog života i brisanja granica između vojnog i civilnog, ratnog i mirnodopskog.

„Metafizika rata i s njome povezani oblici nasilja sada se uvlače u svaki aspekt američkog društva”, a država proizvodi nasilje na svim razinama i uvodi trajno izvanredno stanje koje se očituje i u ratnim zločinima počinjenima s blagoslovom vlade: ubijanje civila bespilotnim letjelicama, zločini nad afganistanskim seljacima od strane „ubilačke ekipe” američkih vojnika, fotografije na kojima njihovi suborci poziraju s odsječenim udovima talibana i, naposljetku, zloglasni slučaj narednika Roberta Batesa koji je u samotnom noćnom pohodu u ožujku pobio 17-ero civila, uglavnom žena i djece.

Demonizacija, dehumanizacija

Takvi slučajevi nisu novost i prizivaju u sjećanje savezničko bombardiranje Dresdena i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki u Drugom svjetskom ratu ili poznati pokolj u My Laiju koji je “odigrao ključnu ulogu u mobiliziranju antiratnih prosvjeda protiv Vijetnamskog rata”. Neke stvari ipak nije moguće opravdati inzistiranjem na nužnoj obrani nacionalne časti. Uz to što “demonizira neprijatelja i dehumanizira vojnike”, ratno nasilje razotkriva “moralni kukavičluk ratnih huškača” i ukida pojam moralne odgovornosti. Činovi nasilja nisu izolirani incident, već proizlaze iz “kulture tržišta” koja uzor vidi u ekstremnoj varijanti socijalnog darvinizma: u ratu svih protiv svih svatko je neprijatelj, a preživljavaju samo najjači. U takvom društvu nasilje je pravilo, a ne iznimka, a proizvodnja nasilja postaje izvor zabave za mase i profita za tvorce popularne kulture.

Proizvodnja dehumanizacije odvija se i u školama, zatvorima, vojarnama i drugim poprištima komercijalizacije nasilja čija je druga svrha discipliniranje dijelova stanovništva na koje se gleda kao na prijetnju društvenom poretku. Mnogi stambeni prostori sve više nalikuju vojnima i predstavljaju oličenje kulture u kojoj nasilje i kažnjavanje postaju temelj politike, društva i zabave. “Privatizacija i militarizacija škola” pretvara učenike u pokorne, ukalupljene potrošače bez osjećaja društvene odgovornosti i sposobnosti za kritičko mišljenje, dok se siromašniji i pripadnici etničkih manjina izdvajaju iz školskog i u velikom broju slučajeva prepuštaju kaznenom sustavu. Javni prostori i institucije sve su više nalik ratnim zonama u kojima se njeguju “tržišno pokretani egocentrični interesi autonomnog pojedinca”, podrazumijevajući nepovjerenje i strah od drugih i naglašavajući osobnu sigurnost nauštrb sigurnosti zajednice.

Povratak u barbarizam

Komercijalni uspjeh holivudskog filma “Igre gladi” Giroux vidi kao simptom “društva u kojem je nasilje postalo novi univerzalni jezik”. Film o društvu u kojem se elite zabavljaju promatrajući međusobno ubijanje djece prikazuje krajnji ishod onoga što je Giroux u svom drugom nedavnom tekstu nazvao “samoubilačkim društvom”. Činjenica da takav film može doseći toliku popularnost među mladima i ostvariti toliko visoku gledanost i zaradu alarmantan je pokazatelj “moralne praznine američkog društva”, a način i kontekst u kojem je u njemu prikazano nasilje nad djecom odražava patološko stanje u kojem su “temeljne vrednote fašističke države” preuzele glavnu riječ.

Ratno stanje širi se i izvan granica Amerike, a u “neoliberalnom teatru okrutnosti” gube se granice između opravdanog i neopravdanog nasilja. Ratni zločini često se opravdavaju kao neizostavan dio ratovanja, kao što je ministar obrane Leon Panetta slučaj Roberta Batesa lakonski prokomentirao sa: “Rat je pakao.”

Njegova izjava označava silazak u barbarsko stanje koje je u potpunosti podređeno ratu i uništenju, bez ikakvih moralnih i etičkih obzira. Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina.

Proizvodnja siromaštva i oružja

“Politika i pedagogija smrti” potrudile su se da rat i nasilje postanu norma koja sada prožima sva područja života. Primjerice, nedavno je otkriveno da je trener profesionalne momčadi američkog nogometa New Orleans Saints nudio igračima novčane bonuse ako svojim protivnicima nanesu tjelesne ozljede. Popularizacijom nasilja građani se i sami pozivaju na sudjelovanje u činovima nasilja iz čistog užitka, bez obzira na dobrobit svojih sugrađana. Suvremeno potonuće u divljaštvo možda se najbolje odražava u američkoj kulturi oružja koju predstavlja Nacionalno oružano udruženje (NRA).

Njegovi pripadnici zadrti su protivnici socijalne države, a ljudska cijena očuvanja vrednota koje zagovaraju sve je viša. Gary Younge u tekstu za Guardian navodi da vatreno oružje ubija više od 85 ljudi dnevno, a ozljeđuje dvosruko više. U trgovini smrću rijetko se uzima u obzor “društvena cijena” širenja kulture nasilja, a njegov prodor u institucije ubija demokratske vrijednosti. Nasilje poprima sve ekstremnije oblike, a “javni nered postaje i spektakl i opsesija”.

Ratno stanje uzima danak i u državnom proračunu. “SAD ima najviši vojni proračun na svijetu koji je ’2010.-2011. sačinjavao 40% nacionalne potrošnje’”. Ratovi u Iraku i Afganistanu stajali su američke porezne obveznike negdje između 3.7 i 4.4 trilijuna dolara, a ljudska cijena jednako je drastična – gotovo 225,000 poginulih, preko 363,000 ranjenih i sedam milijuna izbjeglica. Novac za ratovanje namiče se smanjenjem socijalnih troškova, čime se ubrzava proces ukidanja socijalne države i stvaraju uvjeti u kojima financijaši i korporacije prisvajaju abnormalno velik dio bogatstva i moći. Nesrazmjer u prihodima i bogatstvu u SAD-u danas je veći nego ikada u povijesti, a rezultat je povišena razina “neizvjesnosti i tjeskobe” koja proizvodi dodatnu sklonost traženju utočišta u nasilju. Financijska država stapa se s državom nadzora, stvarajući društvo rizika u kojem su pojedinci prepušteni sami sebi i prisiljeni snositi posljedice nehumanosti “neoliberalnog kapitalizma”.

Beskonačni ratovi

Američkim društvom danas dominiraju “hipermaskulinost i spektakl militariziranog nasilja”, a otvoreno iskazivanje bijesa i nepristojnosti postalo je poželjan oblik građanskog ponašanja. S time je u skladu i povećana podrška javnog mnijenja mučenjima odobrenima od države, masovnog zatočenja pripadnika manjinskih zajednica i nižih društvenih slojeva te policijskog nasilja nad malodobnicima. Društvo se počinje organizirati prema ratnim načelima, a sve izraženije antidemokratske težnje otvaraju put ka otvorenoj autoritarnosti. Najvažnije političke odluke više ne donose predstavnici vlasti, već elite iz “financijsko-vojno-industrijskog kompleksa” kojima država ropski smanjuje poreze, deregulira poslovanje i daje novac za beskonačne ratove vođene u svrhu bogaćenja proizvođača oružja. Mreža nasilja poprimila je globalne razmjere i jedini učinkoviti otpor koji joj se može pružiti mora također biti globalan. To se može ostvariti, tvrdi Giroux, samo ako politika preuzme pedagoške elemente i središnje mjesto prepusti obrazovanju.

Država rata i nasilja nužno je odvojena od “javnih vrednota i formativnih kultura koje demokraciju čine mogućom”. Kako bi se ojačala građanska kultura u kojoj nasilje i kazna neće više biti sveprisutna pojava i sredstvo razonode, “zgražanje i osuđivanje” nije dovoljno. Potrebna je precizna analiza posljedica spajanja “ideoloških i institucionalnih elemenata” koje se u SAD-u odvija od 1980-ih i njegove povezanosti s činjenicom da “SAD ima preko 1000 vojnih baza u inozemstvu”. Treba jasno prokazati način na koji vojno-industrijski kompleks, sada uz pomoć zatvorskog i obrazovnog sustava, koristi nasilje za “oblikovanje nacionalne politike i svakodnevnog života”. Kulturne prakse neodvojive su od društvenog poretka te služe kao potvrda i produžetak njegove autoritarnosti. C. Wright Mills ustanovio je da dominantna kultura ide toliko daleko da ljudima oduzima čak i osobna iskustva, provodeći “organiziranu infantilizaciju i bijeg od odgovornosti” i izolirajući pojedince u ljušture otuđene od svakog oblika društvene svjesnosti.

Autoritarnost, potrošačko društvo, kultura slavnih

Ključno je, smatra Giroux, pronaći nove oblike govornog izričaja kako bi se mogli imenovati društveni elementi koji rade u korist ratne države i njezinih mehanizama nasilja, “istodobno mobilizirajući društvene pokrete” usmjerene ka kidanju mreža moći. Potrebno je nanovo stvoriti kulturne preduvjete za pretvaranje američke javnosti u informirane i angažirane građane, umjesto u promatrače i provoditelje nasilja. Sustav obrazovanja, nažalost, i sam je podlegao privatizaciji i militarizaciji, lišavajući učenike mogućnosti da jednog dana postanu aktivni sudionici procesa upravljanja. “Bez javnih sfera za stvaranje formativne kulture opremljene za osporavanje obrazovnih, vojnih, tržišnih i vjerskih fundamentalizama koji dominiraju američkim društvom, bit će praktički nemoguće oduprijeti se normalizaciji rata kao predmeta unutarnje i vanjske politike.”

Pedagogija mora postati sastavni dio definicije politike i političkih praksi. Kritičko razumijevanje politike razbit će uvriježene mentalne obrasce koji daju legitimitet ratu i nasilju i pokrenuti djelovanje ka promjeni i društvu u kojem rat više neće biti trajno stanje niti osnovno načelo organizacije svakodnevice. “Višak straha, nesigurnosti i oslabljenog društvenog angažmana” koji proizvodi “neoliberalni društveni poredak” dovest će do stvaranja autoritarne države zamaskirane u potrošačko društvo i kulturu slavnih ukoliko javnost, radi budućih generacija ako već ne radi sebe, ne prepozna i ne uništi mehanizam nasilja i štovanje smrti zamijeni štovanjem života. Pojedinci i organizacije trebaju se trgnuti, obrazovati i povezati kako bi kolektivnom akcijom obnovili demokratske vrijednosti i institucije koje će im to omogućiti.

Prosvjedi diljem Amerike i svijeta, čiji su nositelji uglavnom mladi ljudi, dokazuju da reforma ne može biti kratkoročni projekt, već dugotrajan i razrađen proces koji će bez podrške najširih političkih i društvenih pokreta ostati tek vanjska forma. Potrebno je osmisliti novi govor za izražavanje i pronaći nova mjesta za provođenje novih oblika djelovanja kroz koje će se, riječima Girouxa i Michelle Brown, “rekonfigurirati novi kolektivni subjekt, modaliteti društvenosti i ‘alternativne konceptualizacije sebstva i odnosa prema drugima’”. SAD mora iskorijeniti nasilje i suzbiti virus rata želi li zadržati svoje pravo da se i dalje naziva demokratskom državom; pokreti mladih zasad su najbolja šansa da se to i ostvari.

Henry A. Giroux
 
 
(nacional.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8969"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]