Petina ukupnog pučanstva Sjedinjenih Država uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih

Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preživahne djece do nemirnih staraca u gerijatrijskim ustanovama, a predominantno psihofarmake uzimaju osobe ženskog spola. Veći je broj smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama.

Psihofarmaci se u većoj mjeri uzimaju u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama, više u gradovima, nego po selima, više među osobama mlađe i srednje, nego starije životne dobi, više među osobama s više, nego s manje školskih godina.

Hrvati su postali ovisnici o lijekovima za smirenje?!

I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, no stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Štoviše, ona je i dalje isto tako vrtoglavo rasla.

Ispada da smo psihijatrijski bolesniji što se više liječimo (i tu, nažalost, slijedimo trendove zapadnog zdravstva). Sigurno da su pojedini psihički poremećaji ranije bili neotkriveni i podijagnosticirani, ali njihova realna zastupljenost je daleko premala da bi opravdala eksponencijalni rast psihijatrijskih poremećaja.

Sa svih strana zasipaju nas studije pojavnosti koje agresivno traže i “prepoznaju” psihičke poremećaje među pučanstvom. Marketinški se kreira “senzibilizacija” javnosti za pojedini poremećaj, a tko ga “prepozna” u sebe ili u bližnjeg, “osviješteno” promovira potražnju za psihofarmakom koji ga “liječi”.

Proširenjem dijagnostičkih kategorija i sniženjem praga za one koji imaju “poremećaj” preko noći je u ravan psihijatrijskih poremećaja ušao značajan udio osoba, praktički više od četvrtine odraslog pučanstva postalo je psihijatrizirano. Prvi put u povijesti pod povećalo psihijatrijske struke podvode se osobe koje do jučer nisu bile predmet psihijatrijskog interesa.

Kako je počela cijela priča

A cijela priča se ozbiljno počinje pričati početkom osamdesetih godina u Sjedinjenim Državama, otkad se sustavno javnosti plasira koncept o “psihičkim poremećajima kao bolestima mozga”.

Krovno državno stručno tijelo, Američka psihijatrijska asocijacija (APA), vodeći kliničari i sveučilišni profesori psihijatrije angažirano i korumpirano konceptu daju stručni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) pruža mu podršku vlade Sjedinjenih država, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni autoritet.

I time je složena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima prvo Sjedinjenih Država, a potom i za njihov izvoz, prvo u zemlje prvog, razvijenog zapada, pa u zemlje drugog, nerazvijenog zapada, a na koncu i u tehnološki nerazvijene zemlje Trećeg svijeta.

Nažalost, sada već to otvoreno možemo reći, nakon više od tri desetljeća medijskog bombardiranja pučanstva o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog životnog funkcioniranja napravljena je nepopravljiva šteta načinu ljudskog razumijevanja vlastitog psihičkog i životnog funkcioniranja. U tu neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu “emancipiranu predrasudu” povjerovale su prvo društvene elite s više školskih godina, a potom su one počele prosvjetiteljski širiti predrasudu prema nižim društvenim slojevima.

Antidepresivi riješavaju probleme?

Umišljaj da pozitivističkim redukcionizmom biomedicinskog psihijatrijskog pristupa modelski možemo rješavati naše životne probleme medijska promidžba farmaceutskih tvrtki upucala je u svijest ljudi kao samorazumljivu činjenicu.

A ona je pak onda počela u značajnoj mjeri oblikovati naše samorazumijevanje: razumijevanje sebe i emocionalnih stanja u koja zapadamo. Agresivna promidžba psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja kao “konačnog rješenja” za takorekući psihičke poremećaje u cjelini.

 No, kako onda da se sukladno eksponencijalnom porastu potrošnje psihofarmaka istodobno dogodio epidemijski porast psihijatrijskih poremećaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihičkih poremećaja, do mjere da je stopa psihičkih poremećaja i invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikada u povijesti.

Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva, ondašnji psihijatri su dakako davali jednako učinkovite stare antidepresive, no bitno rjeđe, bitno manjem broju osoba i u bitno užem indikacijskom području. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek psihotična depresija i tada tek kao adjuvatni psihofarmak.

U prošlosti puno manje depresivnih poremećaja

Prije eksponencijalnog porasta potrošnje SSRI antidepresiva, dakle prije konca osamdesetih godina, stručna literatura smatrala je depresivne poremećaje daleko rjeđima nego što se to utvrđuje danas. Depresivne poremećaje držalo se rijetkim, epizodičnim, dakle jednokratnim poremećajima dobre prognoze, koji se spontano razgrađuju liječili ih mi ili ne. Psihijatri su držali da depresija prolazi temeljeno sama od sebe, a od ondašnjih antidepresiva očekivalo se da njeno trajanje dodatno skrate.

No, otkad se na tržištu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uočeni su posvema novi trendovi u pojavnosti depresivnih poremećaja. Pojavnost depresivnih poremećaja počela je vrtoglavo rasti, depresivni poremećaji odjednom su postali poremećaji koji se tendiraju opetovati i kronificirati. Navedeno je pogodovalo distribuciji antidepresiva, tako da je u Sjedinjenim Državama 2008. godine antidepresive uzimalo 4% žena i 10% muškaraca starijih od 14 godina.

A Centar za prevenciju i kontrolu bolesti Sjedinjenih Država u izvještaju iz 2011. g. bilježi rast upotrebe antidepresiva za 400% u zadnja dva desetljeća. Antidepresivi su time postali najčešće korištena skupina lijekova među građanima Sjedinjenih Država u dobi od 18. do 44. godine. U 2008. godini je 23% žena u dobi od 40 do 59 godina koristilo antidepresive.

Marketing i reklama “pilule sreće”

Budući da su marketinški pronicljivo promovirani kao “pilule sreće”, postojalo je predočekivanje da oni otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Nažalost, oni koji su ih uzimali ubrzo su bili razočarani izostankom bilo kakvog pozitivnog djelovanja.

Kao učinke SSRI antidepresiva osobe koje su ih uzimale navode: letargičnost, gubitak libida, emocionalnu poharanost, tupilo, no u značajnog broja osoba antidepresivi uopće nemaju nikakvog psihoaktivnog učinka. Ako im je do instant-sreće, to jest ako zaista žele uzeti “pilulu sreće”, onda su to prije amfetaminski psihostimulansi (droge tipa “ecstasy-speed”).

A antidepresivi kao lijekovi ne samo da ništa ne liječe nego ne djeluju ni psihotropno. Za stare, nepravično odbačene, tricikličke antidepresive, znali smo da djeluju barem po nuspojavama, a ovim modernima bi prije od “pilule sreće” pristajao naziv “sveta voda”, koja nit’ odmaže, nit’ pomaže. Sukladno istraživanjima antidepresivi u nešto većoj mjeri od placeba otklanjaju simptome depresije (iako se osobno kroz godine kliničkog rada ni u to nisam uvjerio), ali za razliku od placeba imaju svoje nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive: da oni djeluju preventivno, sprječavajući nove epizode depresije, pa čak i stopu samoubojstava u osoba koje ih uzimaju; pokazale su se pukim marketinškim trikom i definitivno neutemeljenima.

Eksponencijalni porast potrošnje antidepresiva koincidira i pogodovao je eksponencijalnom porastu depresivnih poremećaja i njihovom prognostičkom pogoršanju. Naime, ispalo je da u osoba liječenih SSRI antidepresivima kratkoročno poboljšanje rezultira dugoročnim pogoršanjem, kronifikacijom i pogoršanjem depresivnih epizoda. Osobe s depresivnim poremećajima imaju puno bolju prognozu i ishod po pitanju psihosocijalne rehabilitacije ako nisu liječene antidepresivima, nego ako su liječene i bolje ishode ako nisu, nego ako jesu psihijatrijski liječene. Ispada da što više liječenja depresije i antidepresiva, to više depresije.

Osobno, nisam kliničkog dojma da antidepresivi štete, ali niti da koriste. Izbjegavam ih propisivati gdjegod mogu, osim kad osoba u problemu baš na njima inzistira. Zato, ako patite od depresije, a niste potraživali psihijatrijsku pomoć i uzimali antidepresive, još imate sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi po tipu “kako došla, tako o’šla“. No, ako nam se obratite za pomoć, značajno vam se umanjuju izgledi da dođete k sebi.

S rastom standarda i porast psihotičnih poremećaja

Da li se u zemljama razvijenog zapada unatrag 20 godina dogodio i događa epidemijski porast psihotičnih poremećaja? Odnosno, banalnije rečeno, da li s rastom standarda raste i broj ozbiljno psihijatrijski poremećenih osoba?

Sudeći po porastu potrošnje antipsihotika, to je više nego nedvojbeno. Naime, istovrsni porast potrošnje, recimo, antiepileptika sugerirao bi epidemijski porast epileptičnih poremećaja među pučanstvom. No, bit će naprosto jednostavnije i istinitije da smo mi, kao psihijatri, počeli antipsihotike prepisivati uvijek i svuda, i gdje treba i gdje ne treba.

Stopa psihijatrijske invalidnosti u Sjedinjenim Državama je u 1955., dakle u godini koja je prethodila pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva i koja zapravo bilježi prethodno stanje, iznosila 213 osoba na 100.000 stanovnika.

Do 1987., dakle do godine pojave druge generacije antipsihotika i antidepresiva, dakle opet godine koja mjeri prethodno stanje, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih poremećaja narasla je na 543 osobe na 100.000 stanovnika. Budući da je potom upotreba novih antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja, te je ona 2007. godine u Sjedinjenim Državama iznosila 1315 osoba na 100.000 stanovnika.

Dakle, riječ je o ukupno šesterostrukom porastu otkako smo počeli osobe s psihičkim poremećajima liječiti antipsihoticima i antidepresivima. Naravno da je za taj porast moguće zaslužno sve i sva, ali ne možemo se oteti dojmu da je i psihijatrijska praksa nemilog propisivanja tih farmaka u značajnom dijelu sukriva za taj porast psihičkog i socijalnog oštećenja ljudstva zemalja razvijenog zapada.

Studija oporavka pacijenata razvijenih i nerazvijenih zemalja

Prvu ozbiljniju planetarnu longitudinalnu anterogradnu studiju usporedbe ishoda tretmana shizofrenih poremećaja između razvijenih i nerazvijenih zemalja provela je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), naslovljenu “Internacionalna pilot-studija shizofrenije”, unutar koje su praćeni ishodi bolesti 12.012 pacijenata kroz petogodišnje razdoblje u devet baš po svemu različitih zemalja svijeta.

Rezultati su začudo nedvojbeno pokazali da su shizofrenici iz nerazvijenih zemalja imali bitno bolji stupanj kako kliničkog tako i socijalno-psihološkog oporavka. Primjerice, dvije trećine bolesnika iz Indije i Nigerije bile su bez klinički zamjetnih znakova bolesti nakon petogodišnjeg praćenja. Tako da su brojni psihijatrijski epidemiolozi zaključili da je život i tretman u okviru psihijatrijskog zdravstvenog sustava država razvijenog zapada prognostički nepovoljan čimbenik za oboljele od shizofrenije.

Sljedeća slična studija Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom “Determinante ishoda ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja”, provedena na nešto manje od 1400 pacijenata iz deset različitih zemalja svijeta, bila je dizajnirana kao kontrolna “follow up” studija ranije spomenute “Pilot-studije shizofrenije” Svjetske zdravstvene organizacije. Praćeni je ishod oporavka nakon dvije godine u bolesnika s prvom epizodom shizofrenog poremećaja koja je u 86% slučajeva bila kraća od godinu dana.

Nalazi studije bili su suglasni s onima iz prethodne: značajno bolju stopu oporavka imali su pacijenti iz manje razvijenih zemalja. Naime, 63,7% pacijenata iz nerazvijenih zemalja nakon dvije godine bilo je dobro oporavljeno u kompletnoj remisiji, dok je to stanje doseglo tek 36,9% pacijenta iz zemalja razvijenog zapada. Uz spomenuti nalaz istraživači su utvrdili i činjenicu da je tek 15,9% pacijenata iz nerazvijenih zemalja kontinuirano uzimalo antipsihotike, a taj je postotak u zemljama razvijenog zapada iznosio 61%.

Na kratke staze bolju prognozu akutnog psihotičnog poremećaja imaju osobe liječene antipsihoticima, no sukladno cijelom nizu anterogradnih longitudinalnih istraživanja ispada da dugoročno životno bolje prolaze osobe koje psihotični poremećaj nisu liječile višegodišnjim uzimanjem antipsihotika. Iste supstance koje kratkoročno pomažu i liječe psihu, dugoročno je pustoše i prazne.

A svakako da eksponencijalni porast potrošnje antipsihotika koji se dogodio posljednjih dvadesetak godina na sreću nije posljedica epidemijskog rasta psihotičnih poremećaja, ali nažalost jeste posljedica činjenice da se na tržištu pojavila ta nova generacija tzv. atipičnih antipsihotika.

Početkom devedesetih farmaceutske tvrtke na tržište izbacuju novu generaciju tzv. atipičnih antipsihotika, marketinški promoviranih u ciljnom djelovanju kao bitno učinkovitijih, a u profilu nuspojava manje štetnih lijekova. Trebalo je proći 20 godina da bi se trend rasta njihova propisivanja zaustavio, da bi se potrošila marketinška snaga upucana u njihovo brendiranje, da bi kao struka shvatili da su oni u odnosu na dotadašnje “konvencionalne” antipsihotike “atipični” samo po cijeni (koja je, dakako, veća).

Liječnici i stručnjaci kao narkodileri

I što sada, e pa ništa, opet izio vuk magare: uvaženi stručnjaci koji su promovirali blagodati tih lijekova i za to, dakako, bili nagrađeni pokrili su se ušima, bave se drugim stvarima i čekaju umirovljenje. A farmaceutske tvrtke u čijoj se režiji spomenuti proces planetarno događao sada šute i prave se blesave, pravdajući se retorikom uličnih narkodilera: da su antipsihotike proizvodili jer je za njima postojala stručna potražnja (kao da upravo oni tu potražnju nisu više nego pronicljivo marketinški kreirali).

Tu već koje desetljeće stručno uvriježenu predrasudu o doživotnom uzimanju antipsihotika u osoba s ozbiljnijim psihotičnim poremećajem nalazi skorašnjih istraživanja ne potvrđuju. Na sreću, recentna istraživanja pokazuju da većina osoba s psihotičnim poremećajem ne mora, značajan dio mora antipsihotike uzimati godinama, a tek mali dio njih ih mora uzimati doslovce doživotno.

Nažalost, opća uvriježenost te predrasude, koja se pretvorila u samorazumljivu psihijatrijsku mantru o doživotnom liječenju, imala je za posljedicu prognostičko pogoršanje ishoda psihotičnih poremećaja, dakle jatrogeno izazvano pogoršanje kvalitete života osoba s psihotičnim poremećajima.

Dakako da su do zaključaka sličnih ovima intuitivno dolazili i sami psihijatrijski pacijenti. Na kraju krajeva, budući da su svakodnevno uzimali psihofarmake, znali su iz prve ruke kako oni djeluju i što im rade. No, o tome nerado svjedoče jer su u inferiornoj poziciji ako odbiju suradnju s psihijatrijom kao agenturom socijalne kontrole, te mogu ostati bez svog rentnog interesa: bolovanja, invalidnosti, invalidnine, socijalne pomoći i sl.

Osobe s psihotičnim poremećajem imaju bolju prognozu i višu razinu psihosocijalne rehabilitacije ako ne uzimaju antipsihotike na duge staze. S druge strane, ne samo da dugotrajna upotreba neuroleptika izaziva atrofije mozga, već i druge tjelesne nuspojave poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa, do porazne činjenice da osobe koje dulji niz godina uzimaju antipsihotike žive i do petnaestak godina kraće od ostatka pučanstva.

Zapravo, poprilično je razumljivo da dugoročno, višemjesečno, pa i višegodišnje bombardiranje mozga bilo kojim od psihoaktivnih lijekova izaziva nepopravljiva oštećenja mentalnog funkcioniranja, barem u dijela, ako ne i u većine osoba koje ih uzimaju.

Psihofarmaci, baš kao droge i alkohol, kada na pojavnoj razini olakšavaju i ugađaju mentalnom funkcioniranju, to zapravo čine na način da ga oštećuju. Psihofarmaci umanjuju emocionalnu patnju u pravilu na način da zatupljuju mentalno funkcioniranje u cjelini. Za sada nije otkrivena psihoaktivna supstanca koja bi popravljala ili još bolje poboljšavala funkcioniranje mozga. Dakako da je marketing psihofarmaka povremeno pričao svašta, to jest tvrdio da bi neke supstance mogle na neurone mozga djelovati “neuroprotektivno” ili, štoviše, “neuroplastično”, no to se ipak pokazalo kao puka tlapnja (no bitno je da su farmako-tvrtke prodale koji farmak više).
 
Psihiatrija: Recept za nasilje

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Da psihofarmaci djeluju na način da “liječe” nije baš lako dokazati, ali neporecivo je da, budući da je riječ o psihoaktivnim supstancama, djeluju na način da jedno poremećeno psihičko funkcioniranje mijenjaju i prekrivaju drugim, umjetno izazvanim i poželjnijim.

Stanje “poremećaja” mijenja se za stanje “pod utjecajem”. I premnoge osobe izražavaju se pozitivno o ovom umjetno farmakom izazvanom stanju svijesti i preferiraju ga u odnosu na stanje njihove psihičke patnje. Kao droge i alkohol, i psihofarmaci djeluju različito između sebe i različito na različite ljude.

Tako antipsihotici zatupljuju, osiromašuju i usporavaju emotivni i misaoni život, što može biti blagotvorno u osoba pod utjecajem psihotičnih proživljavanja.

Anksiolitici i hipnotici izazivaju stanje opuštenosti i ugodne drijemljivosti, što umanjuje nemir i tjeskobu.

Dok antidpresivi zapravo nemaju bitnijeg psihoaktivnog učinka, izuzev placebo-učinka (ma što god marketing farmaceutskih kuća o tome tvrdio).

Prva dva desetljeća po otkriću psihofarmaka, koncept razumijevanja njihovog djelovanja i primjene bio je koncept psihoaktivne supstance, koja umjetno izaziva stanje koje potiskuje ili maskira ono neželjeno. Kao što se ne drži da analgetik liječi već tek suzbija bol, tako se nije držalo ni da psihofarmaci išta liječe već samo prekrivaju ili zamjenjuju neželjeno za željeno (ili barem manje neželjeno) psihičko stanje.

Tek se tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća zbiva konceptualno rebrandiranje službene percepcije psihotropnih lijekova, i to bez značajnije znanstveno-empirijske potvrde: one se od psihoaktivnih supstanci pretvaraju u lijekove za pojedine psihičke poremećaje.

Liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta

Pronicljivi marketing farmaceutskih kuća uspio je krajnjim korisnicima prodati novi koncept uzimanja psihokativnih lijekova. Dotadašnji koncept uvjeravao ih je da psihoaktivni lijekovi samo simptomatski ublažuju njihove tegobe, dok je novi koncept nudio ne tek simptomatsko ublaženje nego i navodno liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta. Tom promjenom marketinškog koncepta jedni te isti lijekovi prestaju biti psihoaktivne supstance i postaju psihofarmaci, tvari koje navodno nešto i “liječe”.

Strategije proizvođača psihofarmaka na različite načine su etapno doskakale činjenici brzog zasićenja tržišta svojim proizvodima. Svakako da bi prvo lijek plasirale bolesnima, a potom radili na prosvjetiteljskim javnozdravstvenim inicijativama “otkrivanja” “oboljelih” koji toga još nisu ni svjesni, a potom i proširenja dijagnostičkih kriterija za postojeće psihičke poremećaje, čime su došle do “novootkrivenih” tržišta za plasman lijeka.

 Jer marketing lijeka najbolje se vrši kroz marketing bolesti, ili izravnije kazano: lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest. A nema medicinske grane kojoj je lakše izmisliti novu bolest do psihijatrije. Ni to doduše nije baš tako lako kako se čini, ali je opet znatno lakše no u drugim medicinskim granama.

A nakon što su iscrpljena tržišta za “nove” i “proširene” postojeće bolesti, nezajažlljivi profitni interes farmaceutskih tvrtki marketinški je krenuo u uvjeravanje, to jest “javnozdravstvenu senzibilizaciju” pučanstva da lijek liječi ne samo bolest već i predznakove bolesti, to jest da onemogućuje da predznaci postanu znaci bolesti, čime se dodatno proširuje tržište za farmak.

Pohlepa farmaceutskih kompanija

No tko je gladan taj je uvijek i pregladan, pa je i nakon tog manevra valjalo širiti tržište, to jest potrebu za farmakom. U tu svrhu valjalo je odustati od prvotno potrebne, a sada već ograničavajuće postavke “jedan lijek-jedna bolest” u korist teze “jedan lijek-više bolesti”, u korist daljnjeg širenja indikacionog područja primjene lijeka.

Sjetimo se kako je samo nova generacija antidepresiva, koji nakon što su osvojili, ali i potrošili prethodno prenapuhano tržište depresivnih poremećaja, krenuli u osvajanje tržišta anksioznih poremećaja. Naime, od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća anksioznost i njoj supripadna stanja napetosti, nervoze, nemira i stresa su po socijalnoj prodornosti bili najzastupljeniji oblici afektivne patnje.

Od devedesetih godina na ovamo zbiva se proces promidžbe depresije kao dominantnog oblika psihičke patnje zapadnog ljudstva radi kreiranja tržiša za nove antidepresive. U tom smislu se prethodno pobrojana izvorno anksiozna stanja pridružuju podtipovima kliničke slike depresivnih poremećaja. Osobe koje su se u sedamdesetih tužile na napetost i nervozu, iste su u devedesetima “prepoznali” kao pojavne znakove temeljno depresivnih poremećaja.

Devedesetih se također doslovce rebrandira manično-depresivna psihoza na način da se dekonstruira: po opsegu proširuje a po sadržaju ublažuje, i konstruira se današnji bipolarni spektar poremećaja, a sve kako bi se stvorilo i proširilo tržište za atipične anitpsihotike, SSRI antidepresive i stabilizatore raspoloženja.

No da bi iz depresivnog ušli u anksiozni spektar poremećaja, trebalo je prethodno stare psihofarmake rebrendirati za novu lepezu poremećaja. Stoga ih se preko noći prestalo nazivati antidepresivima, te oni odjednom postaju “inhibitori ponovne pohrane serotonina” i dobivaju novo indikaciono područje primjene i kod različitih anksioznih poremećaja.

Rebrendiranje

Kroz novo rekonceptualiziranje starih bolesti farmaceutske tvrtke nastoje stare psihofarmake rebrendirati za nove dijagnostičke indikacije. Od starog marketinškog koncepta “za jednu bolest jedan lijek” krenulo se prema konceptu “jedan lijek za više ili sve bolesti”. U tom smislu se neizravno priznaje da lijekovi za psihičke poremećaje nisu psihofarmaci u doslovnom smislu riječi, budući da ništa ne liječe, već prije psihotropne supstance.

Zato ih je i bilo moguće rebrendirati, jer svojim arteficijalno izazvanim stanjem prekrivaju postojeće a neželjeno inherentno psihičkom poremećaju. Danas se zapravo psihofarmaci propisuju za sva psihička stanja, svima kojima ta umjetno izazvana stanja pomažu, odnosno svima koji ih narkofilski doživljavaju pozitivnima.

U tom smislu i psihofarmake možemo smatrati legalnim drogama, koje psihijatri daju pacijentima kako bi im život bio lakši i ljepši. I ako im je od lijekova bolje, u tom smislu im je bolje.

Konzumenti lijekova kao ovisnici o drogama

E pa u tom smislu se u osoba s težim oblicima psihičkih poremećaja kondicioniranjem učvrstio uvjetni refleks između životnog stresa i potrebe da se rasterećenje dosegne kroz uzimanje psihofarmaka. Ta zloćudna formula: stres + psihofarmak = rasterećenje, na kraju dovodi do stanja kada se već samo stanje nesediranosti lijekovima doživljava kao stres.

Napose osobe, koje uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe posežući za lijekovima, vrlo brzo o njima razvijaju ovisnost. Iz prve ruke doživljeno iskustvo farmako-sedacije, koje kao rukom odnosi podliježeću napetost, samo po sebi biva okidačem i pozitivnom potkrijepom daljnjem pregutavanju psihofarmacima.

A budući da je olakšanje koje lijekovi pružaju praktički momentalno, psihički poremećena osoba ni ne stigne se protiv tegoba boriti zrelijim mehanizmima obrane. I oni polako s vremenom kopne, a daljnje tabletiranje se učvršćuje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i unutrašnje stvarnosti.

Psihofarmaci na kraju osobi s psihičkim poremećajem postaju, kao i ovisnicima droga, jedino sredstvo za dosezanje narušene psihičke ravnoteže. Posezanje za farmacima postaje njihov kruti uvjetni refleks koji se automatski reaktivira u prisustvu svakog podražaja koji iole povisuje duševnu napetost.

Iz tog razloga psihofarmaci nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moćna psihoaktivna sredstva, s na duge staze jakim adiktivnim potencijalom (čega su, ne budimo naivni, farmaceutske tvrtke više nego svjesne).

Mozak se sam iscjeljuje

Ali ma koliko god to farmaceutskim tvrtkama ne odgovaralo, naši mozgovi ili starinski kazano naše duše imaju samoiscjeljujuće kapacitete, u koje moramo imati povjerenja i suzdržati se da ih preranom psihofarmakološkom intervencijom ne osujetimo.

No indoktrinacija struke biomedicinskim modelom i farmakološkim pristupom je tolika da situacija u kojoj je “ne davanje lijeka zapravo lijek izbora”, u psihijatrijskoj kliničkoj svakodnevici više nego rijetka. Makar bi s obzirom na narav tih lijekova trebala biti pravilom, ona je iznimka. Iz istog razloga, mi primjerice nemamo propisane indikacije kad je neliječenje zapravo svojevrsno liječenje izbora, ili pak kad je nefarmakološko liiječenje liječenje izbora.

Jer propagandi usprkos, psihofarmaci ne mogu biti neuroprotektivni. Sve psihoaktivne supstance štetne su svojim izravnim ciljnim djelovanjem i štetne su svojim neizravnim djelovanjem kroz nuspojave. Ne postoji supstanca koja bi bila vitaminski tonik i regenerator mozga, kako bolesnog tako i zdravog.

U farmako-marketingu nove psihofarmake se promicalo kroz analogiju s inzulinom kojim korigiramo manjkavo lučenje tijelu prirođenog inzulina. No mi inzulin ne dajemo napamet, na osnovu kliničke intuicije, već endokrinolog minuciozno nadoknađuje uvijek prethodno laboratorijski točno utvrđenu razinu manjka inzulina.

U osoba s psihičkim poremećajima, mi laboratorijskom dijagnostikom u punktatu likvora ne utvrđujemo manjak ili suvišak pojedinog neurotransmitera. Nego pretpostavno zaključujemo da budući su neka istraživanja pokazala da osobe s određenim oblikom psihičke patnje imaju disbalans pojedinog transmitera, da i osoba u koje zamijećujemo manje-više sličan grozd tegoba unutarmoždano pati od istog disbalansa.

No za razliku od upravo zato neprilične inzulinske metafore, mi taj manjak nismo dokazali ali ga pretpostavljamo i sugeriramo uzimanje psihofarmaka koji korigiraju taj navodni disbalans, ne znajući što on tu još zapravo radi. Štoviše, nalažemo da se taj farmak ima uzimati mjesecima ako ne i godinama. Ovdje se vidi koliko su staklene noge naše ekspertnosti, i koliko je naša struka zapravo svojevrsni “mumbo-jumbo” science. Nažalost, jedini neurobiokemijski disbalans koji se tu neopozivo desio je onaj koji smo mi jatrogeno liječenjem izazvali.

A što zapravo psihofarmaci čine većini nepoznatih neurotransmitera, neurona i interneurona, mi koji ih ljudima propisujemo nemamo blagog pojma. Mi ne znamo ni zašto oni djeluju kod jednih, a ne djeluju kod drugih osoba s istim poremećajem. Niti znamo zašto pojedini lijekovi stanovito razdoblje primjene djeluju, a potom više ne djeluju. Tako da je zaključno mnogo toga oko psihofarmaka podložno kritici, no jedno je neupitno: psihofarmaci dokazano djeluju na način da farmaceutskim tvrtkama pribavljaju enorman profit.

Zato kada se odlučimo preporučiti lijekove osobama koje nam se obraćaju za pomoć, stručno odgovorno je upozoriti ih da baš pouzdano i ne znamo što te supstance zapravo čine njihovim mozgovima, ali da im sigurno ne čine dobro. No da bi im one na kratke staze i u što manjim dozama mogle pomoći, te prekriti, potisnuti i tako “razriješiti” aktualno neželjeno psihoemotivno stanje.
 

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Ako pogledate oko sebe danas, matematička mentalna bolest se nalaze posvuda. Ona je pronađena u državnom proračunu, gdje brojevi znače samo ono što vam je rečeno da znače, ali ne i ono što oni stvarno znače.

Mentalna bolest je također pronađena u medicini, gdje psihički bolesne žrtve žive u cjepivima zlobno napadaju roditelje koji žele zaštititi svoju djecu od tih istih cjepiva. Također je pronađena u novom kurikulumu pod nazivom “Zajednička Jezgra” (Common Core – Vladin program edukacije učenika s jednim ciljem), koju je izložila i provodi federalna vlade, koja je namjerno dizajnirana kako bi djeca bila psihički bolestna i zbunjenija što više je moguće.

Slučaj: Pogledajte ovaj domaći zadatak iz jedne osnovne škole u New Yorku. Vježbe iz “Matematike” poučavaju djecu kako da “Obojajte pravokutnike neke u plavoj, a neke u crvenoj boji te ih nakon toga upišite u brojčanu vrpcu”, a zatim neka “Prikažu skrivene partnere na prstima odrasloj osobi.”

Konačna zadatak pita učenike da “obojaju prste koje su pokazali.”

Iako ja, autor ovog članka, radim posao na razini doktorata u analitičkoj kemiji i kodiram složene baze podataka, unatoč mojim naporima da shvatim ovu vježbu “zajedničke jezgre”, nemam pojma što ova lekcija pokušava prikazati i poučiti.

Evo domaće zadaće. Pogledajte ako možete riješiti:

Proučavajući te lekcije, osjećam iskrenu želju za dizanje alarma za budućnost mladih ljudi po školama Amerike, ali i po čitavom svijetu koji ima sve sličniji program.

Ako čak i ljudi koji pišu te matematičke lekcije ne mogu komunicirati jasno, onda ćemo se brzo spustiti u IDIOKRACIJU. Pravi cilj, čini se, je napraviti školsku populaciju mentalno bolesnom, tako da oni ne mogu razumjeti savezni proračunski deficit, nacionalni dug, ili dolazeći kolaps američkog dolara (što će uništiti njihove plaće i ušteđevinu kada je konačno dogodi).

Misterij zasjenjenih dijelova

Evo još jedan zadatak “Zajedničke jezgre” (Common Core) koji samo zbunjuje um. Lekcija daje zadatak djeci: “Spoji sliku (predmet) s razlomkom koji označava zasjenjeni dio.”

Kao što se jasno može vidjeti, nema zasjenjenih dijelova! Ipak, čini se da je poanta svega: Dovesti učenike do ludila i uvjeriti ih da povjeruju da ne mogu shvatiti i nositi se sa realnošću.

Vaš školsko dijete može dobiti dodatnu nagradu, kao što možete vidjeti u donjem lijevom kutu gdje piše “ispričaj kako si spojio svaki primjer”. Nemam sumnje da bi točni odgovori ovdje bili po uzoru na “Koristio sam matematiku kojom se koristi i Vlada da bi to shvatio” ili čak “Prilično je najbolji odgovor.”

Najgore matematičko pitanje u povijesti čovječanstva

Konačno, tu je još jedna vježba u domaćoj zadaći “Zajedničke jezgre” koju je portal Daily Caller nazvao “najgorim matematičkim pitanjem u ljudskoj povijesti.”

Evo skeniranog pitanja u zadatku:

Juanita želi dati vrećice naljepnica svojim prijateljima. Ona želi dati isti broj naljepnica svakom od tih prijatelja. Nije sigurna je li ona treba 4 vrećice ili 6 vrećica naljepnica. Koliko naljepnica bi ona mogla kupiti tako da joj ne ostane niti jedna naljepnica viška?

Ovo pitanje stvarno ima smisla samo ako zamijenite “naljepnice” s “vrećicama kokaina.” Tada zapravo zvuči malo manje suludo, računajući da ljudi koji šmrču vrećice kokaina vjerojatno ne brinu previše o matematici:

Juanita želi dati vrećice kokaina njezinim prijateljima. Ona želi dati isti broj vrećica kokaina svakom prijatelju. Nije sigurna da li ona treba 4 vrećica ili 6 vrećica kokaina. Koliko vrećice kokaina bi mogla kupiti tako da joj ne ostane niti jedna vrećica kokaina viška?

Odgovor je, naravno PET.

Kako obrazovati Amerikance da se dobrovoljno cijepe, da vjeruju u bogomdanu Vladu i slušaju njihove naredbe

Nastavni planovi pod zajedničkim imenom “Zajednička jezgra” (Common core), je plan školovanja mladih umova tako da postanu potpuno zbunjeni da bi se u budućnosti složili sa cijepljenjem svoje djece ubrizgavajući živu u cjepivu, kroz glasovanje za kojeg god kandidata koji im obećava najviše “besplatnih” stvari.

“Zajednička jezgra” ima bit u o tome da pretvaraju američku djecu u nevjerojatne glupane, da kada ona dođu u dob za glasovanja, više ljudi će glasovati za glupe vlade koje donosi glupe zakone kako bi se postigao što gluplji rezultat.

Riječ je o planu izrade inteligentne misli kao nedostižne, tako da se ljudi mogu lako manipulirati i misliti npr. da vas dijetalna kola čini mršavijim ili da uzimate lijekove za krvni tlak kako bi se osjećali zdravo i vitalno. (Ili čak da jedete u McDonaaldsu da bi bili sretniji.)

Sve dok se populacija trenira da poprimi stanje ukupne konfuzije i zbunjenosti, ona će zapravo vjerovati u svaku vijest koju čuju na televiziji, radiju ili portalima ili od strane lukave Vlade. U narodu u kojem politička stranka s najvećim brojem glupih ljudi pobijedi na sljedećim izborima, zaglupljivanje mase je ključna strategija za dugoročnu pobijedu i moć!

Narodi poput Kine, Indije i Rusije, u međuvremenu, zapravo uče svoju djecu da budu uspješni u matematici i znanosti.
 
Da li je film “Idiokracija” zapravo pokazao plan elite da zaglupi masu?

 
(naturalnews, youtube/uredio:nsp)

Prisjećajući se dobrih starih vremena kada smo odrastali uz sjećanja sa putovanje, zlata je vrijedno kada pokušavate razumjeti probleme s kojima se djeca suočavaju danas.

Prije samo 20 godina, djeca su se igrala vani cijeli dan, vozili biciklom, bavili se sportom i gradili utvrde u pješčaniku. Majstori izmišljenih igara, djeca iz prošlosti su stvarala vlastiti oblik igara ​​koje nisu zahtijevale skupu tehnologiju ili roditeljski nadzor.

Djeca iz prošlosti su se promjenila … jako, a njihov svijet prirodnih osjetila je danas temeljni i jednostavan. U prošlosti, obitelj je često provodila vrijeme obavljanjem kućanskih poslova, a djeca su imala nekakve sitne obaveze na dnevnoj bazi. Stol u blagovaonici bio je središnje mjesto gdje je obitelji dolazila zajedno jesti i razgovarati o svojem danu, a nakon večere je postao centar za pečenje kolača, obrta i domaće zadaće.

Današnje obitelji su drugačije. Utjecaj tehnologije na obitelj 21. stoljeća lomi temelje njezinog osnivanja, a uzrokuje i raspad temeljne vrijednosti koja je održavala obitelji zajedno. Žongliranjem škole, posla, doma i društvenog života, roditelji se sada oslanjaju na komunikaciju, informacije, i tehnologije kako bi im život bio brži i učinkovitiji. Maloj djeci roditelji puštaju crtiće na mobitelima i tabletima, ili im daju da igraju igre kako bi si osigurali malo mira, dok djeca od 5-6 godina već imaju svoje vlastite mobitele.

Zabavna tehnologija (TV, Internet, video igre, iPad, mobitel) je napredovala tako brzo, da su obitelji jedva primijetile značajan utjecaj i promjene u njihovoj obiteljskoj strukturi i načinu života. Istraživanje Kaiser Zaklade iz 2010. godine pokazalo je da djeca osnovne dobi troše u prosjeku 7,5 sati dnevno na zabavnu tehnologiju, 75% posto od te djece ima TV u svojim sobama, a 50% posto od sjevernoameričkih domova imaju TV upaljen cijeli dan.

Dakle, kako utjecaj tehnologije ima na razvoj djeteta? Dječji razvoj senzornih, motoričkih i ostali privrženi sustavi biološki nisu evoluirali da bi se prilagodili na ovu pomahnitalu i kaotičnu prirodu današnje tehnologije.

Utjecaj brzog napretka tehnologije na razvoj djeteta se vidi kroz porast fizičkih i psihičkih poremećaja, te poremećajima u ponašanju koje zdravstveni i obrazovni sustavi tek sada počinju otkrivati, a još manje razumijevati.

Dječja pretilost i dijabetes sada su nacionalna epidemija u Kanadi i SAD-u, i uzročno su vezana uz prekomjerno korištenej tehnologije. Dijagnoze poput ADHD, autizam, poremećaj koordinacije, kašnjenja u razvoju, nerazumljivog govora, poteškoća u učenju, osjetilnih poremećaja, tjeskobe, depresije i poremećaji spavanja su povezani s prekomjernim korištenjem tehnologijom, a i rastu alarmantanom stopaom.

Pedijatrica Chris Rowan za Huffington post je predstavila deset najozbiljnijih prijetnji po razvoj djece, od kojih su sve utemeljene na ozbiljnim znanstvenim istraživanjima, te je pozvala sve roditelje, učitelje i vlade da se izbore za zabranu korištenja mobilnih uređaja djeci mlađoj od 12 godina.

1. Utječu na prirodni razvoj mozga

Između rođenja i druge godine života, djetetov mozak se utrostruči, a brzi razvoj mozga nastavlja se do 21. godine. Razvoj mozga u najranijoj dobi ovisi o podražajima iz okoliša. Kada se mozak u ovoj delikatnoj dobi izloži modernim tehnologijama, dolazi do promjena koje uzrokuju poremećaje koncentracije, otežano učenje, povećanu impulzivnost i smanjenu sposobnost samokontrole.

2. Odgađaju mentalno odrastanje

Kretanje pospješuje koncentraciju i sposobnost učenja, no korištenje tehnologije ograničava kretanje. Svako treće dijete danas kreće u školu s odgođenim mentalnim razvojem, s poteškoćama u pismenosti i postizanju rezultata.

3. Potiču debljanje

Televizija i videoigre povezane su sa sve češćom pojavom pretilosti. Djeca koja smiju imati elektronički uređaj u svojim spavaćim sobama imaju 30% veće šanse biti pretila. Svako četvrto dijete u Kanadi i svako treće dijete u SAD-u je pretilo.

4. Uzrokuju gubitak sna

Čak 60% roditelja ne nadgleda kako njihova djeca koriste tehnologiju, a čak 75% djece imaju uređaje u svojim spavaćim sobama. Isti postotak djece pati od kronične neispavanosti, što uništava njihovu sposobnost učenja.

5. Uzrokuju psihićke poremećaje

Pretjerano korištenje tehnologije povezano je sa sve većim stopama psihićkih poremećaja u djece, od depresije, anksioznosti, poremećaja koncentracije, poremećaja privrženosti, autizma, bipolarnog poremećaja, psihoza i problematičnog ponašanja. Svako šesto dijete u Kanadi dijagnosticirani je mentalni bolesnik.

6. Uzrokuju agresivno ponašanje

Nasilni mediji mogu uzrokovati agresivno ponašanje kod djece. Mala djeca danas su više nego ikad izložena fizičkom i seksualnom nasilju u modernim medijima. Brojne igre i televizijske serije prikazuju eksplicitne scene seksa, ubojstva, silovanja, mučenja i osakaćivanja. Sve veći broj djece nije u stanju kontrolirati svoje agresivne tendencije.

7. Dovode do ‘digitalne demencije’

Brzi medijski sadržaji, osim što mogu doprinjeti poremećajima pažnje, mogu dovesti i do smanjene koncentracije i slabljenja pamćenja, jer mozak čisti puteve koji vode do frontalnog korteksa. Djeca koja ne mogu zadržati pažnju na nečemu ne mogu ni učiti.

8. Uzrokuju ovisnosti

Kako se roditelji sve više i više vežu uz tehnologiju, udaljavaju se od svoje djece. Prema istraživanju iz 2010. godine, kada se djeca ne vežu uz svoje roditelje, mogu se vezati uz svoje uređaje, što može uzrokovati ovisnost. Svako 11. dijete između 8. i 18. godine ovisno je o tehnologiji.

9. Zračenje nije bezopasno

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kategorizirala je mobitele i bežićne uređaje kao rizik kategorije 2B (mogući karcinogen). U službenom priopćenju, WHO je upozorio da su djeca znatno osjetljivija od odraslih na zračenje, jer im se mozak i imunosustav još uvijek razvijaju.

10. Ovakva budućnost nije održiva

Način na koji su djeca danas odgojena i obrazovana uz tehnologiju više nije održiv. Djeca su naša budućnost, no nema budućnosti za djecu koja pretjerano koriste tehnologiju. Potrebno je hitno i zajedničko djelovanje kako bi se smanjilo korištenje tehnologije kod djece.

Smjernice za korištenje tehnologije primjereno dobi djece:

 
(huffingtonpost.com, jutarnji.hr/uredio: nsp)

Vodeći uzrok ADHD-a (Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje) i autizma kod djece može biti skriven  u kemikalijama koje vrebaju u hrani koju jedemo, vodi koju pijemo i proizvodima koje konzumiramo, kaže nova studija nedavno objavljena u časopisu Lancet.

Istraživači sa Harvard School of Public Health (HSPH) i Icahn s Medicinskog fakulteta na Mount Sinai (ISMMS) su utvrdili da je, između ostalog, fluor dodan u mnogim sustavima javne vodoopskrbe u Sjevernoj Americi izravno pridonosi mentalnim poremećajima i poremećajima kod ponašanja u djece.

Izgradnja javne svijesti i znanstvenog mišljenja na ranije objavljenim istraživanjima u 2006. koja nazivaju fluorid kao “razvojnim neurotoksikantom”, nova istraživanja uključivala su meta-analizu 27 dodatnih studija o fluoridu, od kojih je većina bila iz Kine (objaktivnije istraživanje nego ono iz SAD-a), koja su povezivala fluor sa spuštanjem IQ koeficjenta kod djece.

Nakon temeljite analize, utvrđeno je da fluorid ometa pravilan razvoj mozga i može dovesti do poremećaja autističnog spektra, disleksiju, ADHD i drugih zdravstvenih stanja, “tiha epidemija” koju mnoge redovne zdravstvene vlasti i dalje ignoriraju.

Prema dvojci glavnih istraživača uključenih u studiju, Philippe Grandjeanu sa HSPH i Philip Landriganu sa ISMMS – incidencija neurorazvojnih poremećajima vezanih za kemijske spojeve, udvostručile su se u proteklih sedam godina od 6 na 12 slučajeva (povećanje od 100%). Razlog tome je sve veći broj neprovjerenih kemikalija koje su odobrene za korištenje, bez da se javnost obavijsti gdje se i koje količinama kemikalija koriste.

“Još od 2006. godine, broj kemikalija općenito poznatih po tome što oštećuju ljudski mozak, ali nisu regulirana s ciljem zaštite zdravlja djece, se povećao sa 202 na 214 kemikalije”, piše Julia Medew za The Sydney Morning Herald. “Naglašeno je da bi to moglo biti samo vrh ledenog brijega, jer velika većina od više od 80.000 industrijskih kemikalija koje se široko koriste u SAD-u nikada nije bila testirana na svoje toksične učinke na razvoj fetusa ili djeteta.”

Fluor se mora odmah ukloniti s javne vodoopskrbe za sigurnost djece

Dok pesticidi dominiraju popisom, kao najizrazitija i štetna kemikalija čija je nazočnost u javnosti uglavnom nesvjesna, fluorid, koji se namjerno dodaje u javnu vodoopskrbu kao zaštitnik od karijesa, je vrlo problematičan. On je također u velikoj mjeri zanemaren od strane javnih zdravstvenih vlasti kao mogući  problematičini faktor u razvoju djeteta, iako je znanost jasno upoznata sa opasnostima.

Kao i olovo, pojedina industrijska otapala i kemikalije za usjeve, fluorida je poznat po tome da se akumulira u ljudskoj krvi, iz koje se na kraju pohranjuje u kosti i ostala tjelesnih tkiva. U trudnica, to uključuje i prolaz kroz krvotok u posteljicu, gdje je potom nakuplja u kostima i moždanom tkivu u razvoju bebe. Posljedice toga su, naravno, trajna oštećenja, nešto što regulatorna tijela trebaju uzeti za ozbiljno.

“Ovo je međunarodni problem, tako da i rješenje, dakle, mora biti međunarodno” izjavio Grandean u priopćenju za javnost, pozivajući na poboljšanje zakonskih standarda za zajedničke kemikalije. “Imamo metode za testiranje industrijskih kemikalija u svezi štetnih učinaka na razvoj mozga djeteta – sada je vrijeme da se to testiranje obavezno provede.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*
 

 

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Što se obično događa kada ekonomski kolaps razbije gospodarstvo zemlje, a mnogi se pitaju kada će se dogoditi. Kratak odgovor je: imamo velikih poteškoća u predviđanju akcije psihopata

Svatko od nas vrlo teško predviđa djelovanje drugih koji su toliko različite od većine razmišljanja ljudi, jer većina nas ne misli kao psihopati.

Naša zemlja bi trebala biti prozvana “Psihopatološka Države”. Psihopati su u korijenu svjetskih problema. Oni ubijaju stotine milijuna u ratovima koji nema nikakvu svrhu, osim da se obogate. Slijedom toga, psihopati poput Rockefeller-a i Rothschild-a zapošljavaju već kompromitirane psihopate da obavljaju za njih bitnije poslove.

Cijela zemlja je poludila

Sjedinjene Američke Države trenutno prolaze kroz mentalnu krizu zdravlja. Procjenjuje se da 26,2% Amerikanaca dobi od 18 i više godina pati od dijagnosticiranog mentalnog poremećaja u određenoj godini. Ta brojka znači da je gotovo 60 milijuna ljudi koji imaju dijagnosticiranu duševnu bolest.

Iako su mentalni poremećaji široko rasprostranjeni u populaciji, glavni teret bolesti koncentriran je u mnogo manjem omjeru, koji je ograničen na oko 6% stanovništva, ili oko 1 na 17 koji pate od teške duševne bolesti. Gotovo polovica (45%) je onih s bilo kojim mentalnim poremećajem koji ispunjavaju kriterije za dva ili više poremećaja.

U SAD-u, mentalni poremećaji se dijagnosticira na temelju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja, peto izdanje (DSM-V).

Većini građana (preko 65%) kojima je dijagnosticiran poremećaj mentalnog zdravlja su reaktivni po prirodi na defektan okoliš te su uobičajeni za neku populaciju koja je stavljena pod strašan stres. Kao što bi se očekivalo, anksiozni poremećaji vodi na tom putu, a može se manifestirati u Post Traumatskom Stresnom Poremećaju PTSP (zajednički za veterane u borbi), raznim socijalnim fobijama, poremećajima prehrane (na rekordnim razinama) i depresiji (raste alarmantnom stopom).

Genetski čimbenici uglavnom igraju ulogu u duševnim bolestima u oko 30-50% svih psihičkih bolesti. Međutim, većina simptoma ima neprikladan odgovor na negativno okruženje.

Psihopat ili sociopat?

Termini psihopat i sociopat bile su u modi prije 30 godina u području mentalnog zdravlja. Mi još uvijek vidimo korištenje tih pojmova za opisivanje moralno lišenih ljudi koji čine nekakvu brutalna djela protiv drugih ljudskih bića. Međutim, na službenoj razini, ti termini su sada ujedinjeni u jedan klinički pojam, Anti Socijalni Osobni Poremećaj (ASPD).

Tvrdim da većina psihičkih bolesti koje vidimo u današnjem svijetu su reaktivni na opaku narav onih koji traže moć nad drugima. Postaje sasvim jasno da kad pomno ispitamo mentalno zdravlje ljudi na vlasti, oni pokazuju znak osobina ljudi s dijagnosticiranim ASPD-om.

ASPD

Antisocijalni poremećaj osobnosti karakterizira pojedinca koji – ne poštuje pravila društvenih i kulturnih normi, ima impulzivno ponašanje i ravnodušnost prema pravima i osjećajima drugih. Istraživači mentalnog zdravlja procjenjuju da oko 3% muškaraca i 1% žena, u dobi od 18 ili više godina imaju ASPD (Lenzenweger, M.F., Lane, M.C., Loranger, A.W., Kessler, R.C. (2007). DSM-IV personality disorders in the National Comorbidity Survey Replication. Biological Psychiatry, 62(6), 553-564).

Nacionalni institut za mentalno zdravlje dijagnosticirao je antisocijalni poremećaj osobnosti na osnovu sedam obilježja:

• Neuspjeh u skladu s društvenim normama s obzirom na zakonsko ponašanje – više puta ponavljanje djela koja su osnova za uhićenje.
• Obmana, indiciramo konstantno iznošenje laži, korištenje pseudonima, varati druge za osobnu dobit ili užitka.
• Impulzivnost ili neuspjeh da se planira unaprijed.
• Razdražljivost i agresivnost, navedeno kao ponovljna fizička borba ili napad.
• Bezobzirnost u sigurnost sebe ili drugih.
• Dosljedna neodgovornosti, kao što je navedeno od strane ponovljenog neuspjeha da se održi konzistentno radno ponašanje ili časna financijska obveza.
• Nedostatak kajanja, prikazan kao ravnodušnost ili racionalizacije nakon što su povrijeđeni, zlostavljani ili pokradeni od drugoga.

ASPD je plodno tlo za regrutiranje današnjih Vođa

Ako ste posrednik moći u nastajanju Novog Svjetskog Poretka i trebate političare da provedu vaš plan kontrole svakog čovjeka i svakog resursa na planeti, tražiti ćete sigurno pojedince koji su prethodno zaradili svoj “dobar glas” kao psihički bolesne i vrlo ambiciozna osoba koje će se kretati naprijed po svaku cijenu.

Danas se traže CEO, šefovi, direktori, manageri koji imaju osobine jednog ASPD pojedinca jer na njega možete računati da će slijediti moć pod svaku cijenu u potjeru za NWO Agendom. I kada se isti taj CEO, šef, direktor, manager uhvati u kršenju povjerenja javnosti, samo ih se zamijeniti s drugom osobom koja pokazuje iste točne ASPD osobine. I naravno, idealno je ako ti “javni službenici” već imaju litaniju ponašanja koja proizlazi iz njihovih simptoma ASPD koje bi mogli koristiti za ucjenjivanje kada se ukaže potreba. Ukratko, ovdje je upravo opisana američka politička scena. Na Balkanu je još puno gore.

Budući da je 75% Amerikanaca emocionalno stabilno, a 25% nisu, i mislimo da točan broj onih koje vidimo u Kongresu ili u Saboru, Parlamentu i drugim ključnim izabranim pozicijama u državi, zapravo invertni broj znači 75% emocionalno nestabilnih. Vjerujemo da ako bi ispitali mentalni status George Bush-a, Bill Clinton-a i predsjednika Obama-e, mogli bismo su sve te osobe potpuno dijagnosticirati sa ASPD. Milijuni su umrli, koji nisu bili u skladu sa tim ludim liderima. Amerikanci su proživjeli tri rata koji su se mogli izbjeći u kojima je nekoliko milijuna nastradalo.

ASPD u korporacijskim krugovima i lokalnoj politici

Kad se institucije nagažiraju u ilegalnoj poslovnoj praksi osmišljenoj kako bi lišila ljude svojih domova, vođe i njihovi podanici ovih organizacija dokazuju ASPD.

Richard Eskow, viši suradnik kampanje za američke budućnost, pripovijeda kako su bivši zaposlenici Bank of America podnijeli zakletve i izjave u civilnoj tužbi tvrdeći da je “financijska institucija namjerno zaustavila, odgodila ili odbila izmjene zajma za kuću”. Oni su također tvrdili da je banka provodi kvote ovrhe i oduzimanja nekretnina i daje bonuse za one s najvišom stopom zatvaranja. Da li će Bank of America platiti za takvu navodne praksu? No, zato jer su federalni suci imenovani od kazneno orijentiranih i duševno bolesnih isto tako, u protivnom ne bi bili izabrani. Ovaj primjer možete preslikati na kredite u švicarskim francima na Balkanu.

Molimo ponovo pročitajte simptome ASPD-a. Svaki predsjednik u novijoj povijesti, većina ljudi u Kongresu i raznih bankara, ljudi koji upravljaju milionima života imaju ASPD i vi ste njihove žrtve.

Ukratko, ljudi u Americi, nama vladaju kako mi obično zovemo – psihopati, a vi ste njihova žrtva. Isto tako je i na Balkanu, vladavina PSHOPATA!

Pitamo se zašto se stvari ne mijenjaju. Zašto se i dalje pokoravamo tim krivično mentalnim bolesnicima? Ovi psihopati doslovno i figurativno vode državu dok ne poludi, a mentalne bolesti u općoj populaciji strijelovito rastu, kako istraživanja pokazuju.

Svim ovcama Americi i u ostatku svijeta slijedi pitanje…. ne zaslužuju li vaša djeca bolje nego da njima vlada hrpa tvrdoglavog psihopata?!
 
(activistpost.com/uredio: nsp)