Istraživači sa Svečilišta u Pensilvaniji, Svečilišta Ilinois u Urbana-Champaign i Svečilišta u Cambridgeu stvorili su materijal kojeg nazivaju „metalno drvo“, a svoje istraživanje nedavno su objavili u časopisu Scientific Reports

Kažu da je ovaj novi materijal čvrst kao titanijum, dok je dovoljno lagan da može plutati na vodi.

Za sada, samo se mala količina ovog materijala može proizvesti u određenom periodu, ali ako se proizvodni proces bude mogao povećati, to bi dovelo do stvaranja vrlo izdržljivih proizvoda u rasponu od pametnih telefona do automobila koji su super-lagani.

Znanstvenici su uspjeli stvoriti ovaj materijal suspenzijom sitnih plastičnih kuglica od nekoliko stotina nanometara u vodi. Nakon toga, vodu su isparavali što je dovelo do slaganja kuglica u pravilan uzorak.

Zatim je korišteno elektroplatiranje tj. galvanostegija za oblaganje kuglica niklom, nakon čega je upotrebljen rastvarač za otapanje plastičnih kuglica i ostavljanje samo rešetki nikla.

Zbog male gustoće skoro 70% ovog materijala čini prazan prostor. To nije jedina stvar koja je zajednička sa običnim drvetom. Istraživač James Picul kaže da je razlog zbog kojeg se ovaj materijal naziva metalnim drvetom, njegova stanična priroda.

„Stanični materijali su porozni i ako pogledate drvo, upravo je to ono što vidite – dijelovi koji su masivni i gusti i napravljeni da drže strukturu, i dijelove koji su porozni i napravljeni da podrže biološke funkcije, kao što je transport do i od stanica“ – objasnio je Picul.

Istraživači trenutno mogu proizvesti komad metalnog drveta veličine poštanske markice za otprilike jedan dan. Potencijal ovog materijala može biti ogroman ako se proces proizvodnje bude efikasno povećao.

Arhitekti bi ga mogli koristiti za dizajniranje zgrada sa novim odnosima snage i težine, a proizvođači elektronike bi mogli oblagati svoje uređaje njime, dajući im dodatnu trajnost bez dodavanja velike težine.

Punjenje tih šupljina od nikla kemikalijama, istraživači bi čak mogli potencijalno pretvoriti materijal u laganu, punjivu bateriju.

Timothy J. Rupert, izvanredni profesor materijala i inženjeringa na Sveučilištu Irvine u Kaliforniji, koji nije bio uključen u istraživanje, također vidi potencijalne upotrebe metalnog drveta u transportu.

„Zamislivo je da se napravi automobil sa istim standardima sigurnosti koji se danas koriste, ali mnogo, mnogo lakši“ – rekao je Rupert za Philadelphia Inquirer. „To bi imalo ogromne implikacije na energetsku efikasnost.“

Drugim riječima, ovo metalno drvo bi moglo omogućiti električnim vozilima da imaju daleko veći domet, eliminirajući jedan od primarnih problema koji trenutno sprječava neke vozače da zamijene svoje automobile sa automobilima sa pogonom na fosilna goriva za ekološki prihvatljivije električne automobile.

(pcpress.rs)

Ovi ljudi iz LHC-a i vlade koje ih plaćaju se igraju sa silama života, silama koje stvaraju i uništavaju. Oni nisu svjesni u što se petljaju. Ovi ljudi drže naše živote i našu budućnost u svojim rukama

Ovi znanstvenici pokušavaju rekonstruirati Veliki prasak, prvobitnu eksploziju koja je stvorila cijeli svemir tolikom jačinom da su se zvijezde i planete rasule i da se i dan-danas udaljavaju od centra eksplozije.

Što biste vi učinili kada biste mogli spriječiti katastrofalne događaje unaprijed?

Naša je moralna obveza da djelujemo kako god možemo.

Budućnost je u našim rukama, a ulozi nikad nisu bili veći. Veliki sudarač čestica koji je razvio Europski centar za nuklearna istraživanja (CERN) je opasna stvar, a objasnit ćemo vam i zašto.

Najveći svjetski sudarač čestica i akcelerator čestica se nalazi u Europskom centru za nuklearna istraživanja (CERN) u 25 kilometara dugom tunelu napravljenom u vidu džinovskog kruga zakopanog 100 metara ispod zemlje. On se nalazi na francusko-švicarskoj granici blizu Ženeve.

On je koštao Europu i SAD na stotine milijuna dolara. Veliki sudarač čestica (LHC) je ponovno pokrenut 5. travnja nakon što je dvije godine bio ugašen.

Unutar LHC-a se sudaraju dvije zrake protona pri velikim brzinama. Prvobitni cilj bio stvaranje takozvane “božije” čestice – Higsovog bozona – što je i ostvareno 2012. godine.

Znanstvenici se sada nadaju da bi mogli rekonstruirati Veliki prasak, otkriti tamnu materiju, druge dimenzije i još mnogo toga. Kako bi to izveli, znanstvenici pojačavaju snagu zraka čestica.

Interesantno je da je na ove projekte, koji nisu otkrili ništa od praktične važnosti, utrošeno na milijarde dolara, materijala i energije.

Razmislite malo o tome. Vlade ne ulažu na milijarde dolara, vrijeme i energiju u “beskorisne” teoretske projekte osim ako postoji neki praktičan razlog, specifična namjera ili cilj.

Cilj projekta je bio jasan od samog početka. Veliki sudarač čestica se svodi na stvaranje života i kontroliranje stvarnosti.

U skorije vrijeme postoji velika želja da se “uhvatiti” tamna materija, što znači da je ona od vrlo velikog značaja.

Vlada se nada da će dobiti:

1) Nešto što se može prodati ili od čega se može zaraditi.

2) Moć i kontrolu – sposobnost upravljanja primarnim silama.

3) Oružje, pa čak i oružje masovnog uništenja koje može uništiti bilo što s nevjerojatnom preciznošću.

4) Imovinu, resurse, nekretnine, zemlju – novi život, novi planet, nove univerzume, nove svjetove koje je moguće osvojiti, nove narode koje je moguće porobiti.

Povijest je pokazala da će od ovoga imati koristi samo bogataši i vlast.

Jedan od glavnih sponzora LHC-a, Amerika, odgovorna je za više smrti i uništenja nego bilo koja druga država na Zemlji. A što je s ostalim sponzorima?

Može li se znanstvenicima vjerovati?

Popularni mit je da su znanost i znanstvenici objektivni i neutralni, ali znanost je vrlo kompetitivna. Znanost se obično ne svodi na želju za istinom već želju da se bude prvi, da se dobiju novac, moć i čast.

Boreći se za svoje titule i privilegije, znanstvenici su spremni na sve da održe svoju moć i položaj.

Međutim, novac za njihove podvige uglavnom dolazi od federalnih vlasti ili industrije i to s određenim ciljem.

Znanstvenici su samo dodatak na ciljeve nacionalne i vojne sigurnosti.

Zašto bi LHC mogao biti opasan?

Za početak, LHC posjeduje magnet sa magnetskim poljem 100.000 puta jačim od Zemljinog. Navodi se da ovaj magnet mora zagrijavati vrlo polako i pažljivo sa temperature od -271 °C na sobnu temperaturu. To nekad traje i mjesecima.

A što se desi ako se ne zagrije polako? Kakav utjecaj ima magnetsko polje LHC-a na magnetsko polje Zemlje?

Ukoliko bi nešto pošlo po zlu, koliko bi vremena bilo potrebno da se spriječi katastrofa?

Što ako se ponovi nesreća od 10. rujna 2008. godine? Za manje od minute je nastala šteta od 40 milijuna dolara, ali moglo je biti i gore.

Čitav sustav je tada zaustavljen kada je val doslovno pritisnuo gumb za izvanredno zaustavljanje. Tek tada su u kontrolnoj sobi shvatili da se nešto dogodilo.

Što bi bilo da gumb nije pritisnut? Što bi se dogodilo sa Zemljom? Da li bi nastao potres?

Kako je moguće da je napravljen takav sustav koji ne posjeduje nikakve senzore koji upozoravaju na ovakve situacije?

Da li je netko pomislio na to što bi se dogodilo kada bi zraka bila usmjerena u pogrešnom smjeru? Navodi se da ta zraka može napraviti rupu od 400 metara u bilo kojem materijalu. Što bi bilo kada bi ta zraka pogodila čovjeka? To je savršeno vojno oružje, s obzirom da je nevidljivo.

Sljedeća stanica je oružje koje koristi tamnu materiju. Zamislite samo oružje koje može koristiti tamnu materiju ili da je uništava. Takvom oružju nitko ne bi mogao stati na put.

Materija ima sebi jednaku a suprotnu antimateriju, a one se uništavaju pri kontaktu. Prema principu simetrije, u trenutku Velikog praska bi se sva materija i antimaterija trebala sudariti i nestati. To se nije dogodilo, čemu smo i sami dokaz, a 14 milijardi godina kasnije ima mnogo više tvari nego antimaterije u svemiru.

Što je s manipulacijom gravitacije i dodatnim dimenzijama? Znanstvenici navode da je gravitacija mnogo jača, ali da mi to ne možemo osjetiti jer osjetimo samo dio sile, dok ostatak prolazi kroz mikroskopske dodatne dimenzije svemira. Što bi se dogodilo ako bi znanstvenici uspjeli aktiviraju gravitaciju u njenoj punoj snazi? Koliko bi ona jaka mogla postati?

Dalje, otkrivanje tih dodatnih dimenzija je pokrenulo zabrinutost o mogućem nastanku crnih rupa koje bi mogle progutati čitavu Zemlju.

Jedan Amerikanac je podnio tužbu za zaustavljanje LHC-a, rekavši da postoji 50% šanse da država bude uništena ako se stvore crne rupe. Rekli su da je lud.

Kako znanstvenici znaju da su crne rupe bezopasne? Zašto bi ove crne rupe bile drugačije od crnih rupa u svemiru?

Sa uzbuđenjem se priča o nekim drugim dimenzijama, ali nitko ne zna što bi točno moglo postojati u ovim teoretskim realmima. Tko zna tko ili što bi mogao da nas čeka s druge strane i da li bi takav podvig bio ravan samoubojstvu.

Sve u svemu, ovi znanstvenici pokušavaju rekonstruirati Veliki prasak, prvobitnu eksploziju koja je stvorila cijeli svemir tolikom jačinom da su se zvijezde i planete rasule i da se i dan-danas udaljavaju od centra eksplozije.

Ovi ljudi iz LHC-a i vlade koje ih plaćaju se igraju sa silama života, silama koje stvaraju i uništavaju. Oni nisu svjesni u što se petljaju. Ovi ljudi drže naše živote i našu budućnost u svojim rukama.

Zašto se javnost ne protivi ovom projektu?

Problemi i mane ovog projekta su dovoljno očigledni da ih primijeti i neko bez akademskog obrazovanja. Potreban je samo zdrav razum.

Veliki sudarač čestica i čitav kompleks u CERN-u moraju biti zaustavljeni !!!

Pogledajte samo koje sve opasnosti vrebaju i koliki je ulog. Mi imamo moralnu obvezu da djelujemo kako god znamo i možemo na temelju znanja koje trenutno posjedujemo. U suprotnom možda nećemo ni moći pogledate u budućnosti i da shvatimo što smo učinili i što smo mogli spriječiti. Ova trula znanost nas vodi u propast.

Nina Biti (globalresearch.ca)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Posebno je zanimljiv upis od 23. prosinca 1943. u kojem je postalo jasno da je Tito oštro istupio protiv Draže Mihailovića – time, piše dalje Goebbels, postaje jasno kako Staljin dobiva veći utjecaj na Balkanu nego Roosevelt i Churchill.

Jozef Goebbels, ozloglašeni ministar propagande u nacističkoj Njemačkoj, počeo je voditi dnevnik još 1923. Ovo pismeno u početku nije oskudevalo najsočnijim, intimnim pripovijestima, nabijenim čak nastranom seksualnošću, ali u godinama koje slijede središnja ličnost dnevnika postaje – Adolf Hitler.

Zbog toga su ove Goebbelsove knjige značajan izvor i za proučavanje zakulisnih aktivnosti Trećeg Reich. Dakako, ostaje pitanje kako danas gledati na njegove dnevničke zapise: koliko ih je, naime, pisao znajući da će se oni čitati poslije njegove smrti – dakle s jasnom propagandnom idejom – a s druge strane, koliko je bio realan u procjenama situacije na terenu.

Besmisleno bi bilo čak i očekivati ​​da je najpouzdaniji Hitlerov suradnik tijekom svih burnih ratnih godina izrazitu pozornost posvećivao prostorima bivše Jugoslavije, ali nije ih ni zanemarivao. Logično, intenzivniji dnevnički zapisi usmjereni ka ovom dijelu Balkana počinju s pripremama za vojnu akciju, pa tako 4. travnja 1941.

Gebels navodi da je protiv Jugoslavije “osmišljena snažnija kampanja”. “U Beogradu se korača tiše. Strah je ispred vlastite hrabrosti. Maček objašnjava da je ušao u kabinet samo kako bi očuvao mir. Naravno, želi nas time privući. Mi, međutim, želimo vidjeti djela “…

Dva dana kasnije Goebbels ovako opisuje “Balkanfeldzung”: “Mobilizacija je u Jugoslaviji dovedena do savršenstva. To im više puno ne može pomoći. Sve je beskorisno i prekasno. Beograd tijekom dana još jedno preko Mačeka i Rima pokušava s nama razgovarati.

To bi prije tjedan dana još imalo svrhe; sada je prekasno. Već smo napravili radijske fanfare za vojni pohod na jugoistok. Početna glazba ‘Princ Eugena’. Sada ponovno započinje ofenzivni život “…

Zanimljiv je i njegov osvrt na prvu posjetu fireru poglavnika NDH Ante Pavelića, koja Goebbelsa uopće nije impresionirala. A kako se čini, prema dnevničkim zapisima, nije ni Hitlera. S druge strane, Goebbels će vrlo povoljno pisati o Pavelićevom zamjeniku Slavku Kvaterniku («iskren i nekoristoljubivi prijatelj njemačkog naroda”) i ustaškom velikašu Mili Budaku (“vrlo komunikativan, izrazito inteligentan, i duhovno živ čovjek, veliki prijatelj Njemačke, vjeran Silama osovine, vrlo odmjeren u svom nastupu, s osobito dobrim općim obrazovanjem i potajnom mržnjom prema Italiji “).

Goebbels je u zapisu od 5. kolovoza 1941. naveo da “u Hrvatskoj još uvijek vladaju komunistički nemiri. Većim dijelom razlog tome leži u činjenici da ovdje još u velikom broju žive Srbi, as druge strane, Hrvati nimalo ni ne odobravaju ni ne pronalaze simpatiju za novu državnu strukturu “…

Mjesec dana kasnije, 13. rujna 1941, Goebbels bez zadrške navodi divljaštva ustaša po hrvatskoj provinciji povlačeći paralelu s počecima nacionalsocijalističkog pokreta u Njemačkoj (i aluzijom na «’Noć dugih noževa’) i analizira hrvatsko-srpskim odnose na terenu.

Zanimljivo, takav opis ustaških zločina Goebbels redovito zadržava do kraja dnevnika:  “«Čitam brojne izvještaje o trenutnom stanju, prije svega s jugoistoka. Onaj koji stiže iz Hrvatske odaje još jednom poprilično očajan položaj.

Poglavnik sad nije u poziciji da može okončati svoj vlastiti ustaški pokret. Ustaše su se nastanile po zemlji kao divljaci, dopuštaju samovoljne smrtne presude, šire se na sve strane, vrše egzekucije kako im je volja, i tako vode cjelokupni sustav u još veće neprilike.

Na naredbe poglavnika gotovo da se ne obaziru. No, on nema potrebnu energiju, kao ni moć, da bi se suprotstavio tim divljacima po zemlji … “»

Goebbels piše dalje: “Vrsni poznavatelji situacije kažu da ustanci djeluju iz pukog očaja. Nas ovaj razvoj situacije nikako ne može ostaviti ravnodušnim. Jer na kraju i konačno, opet naši vojnici moraju tamo uspostaviti mir.

Stoga, čini se da je kucno čas kada bi se trebalo intenzivnije pozabaviti s tim problemom, a hrvatsku vladu upozoriti da konačno ponudi podršku za razuzdana ustaška kretanja prema provinciji … “»

Nacistički ministar propagande zatim navodi da su mu crkveni predstavnici podastrli dokument o okrutnosti Hrvata nad Srbima. “Taj dokument sadrži također jezivo strašan materijal. I gledano s ljudske strane, kad je riječ o tim gnusnim postupcima, sve se uglavnom ponovno svodi na to, da je u ovom području mir zaista teško dostižan.

Srbi smatraju sasvim jasnim da je smrt s puškom u ruci za njih najbolje rješenje.

Obaviješten sam također, da poglavniku nije pošlo za rukom da se sa svojim ustaškim pokretom afirmira u hrvatskom narodu.

Ekscesivne pojave revolucionarnog pokreta, koje su i kod nas tu i tamo zabilježene 1933. godine, došle su mu do glave, pa je uvidio da ne posjeduje dovoljan autoritet i energiju, da protiv njih poduzme, kada je potrebno i brutalne, mjere. Tu bi mogle biti od pomoći jedino kazna, a po potrebi i streljanja odgovornih ustaša, koja bi poslužila kao primjer “.

Istovremeno i partizanski pokret dobiva sve više prostora u Goebbels-ovim dnevničkim zapisima. Tako, recimo, iz zabilješke od 7. siječnja 1943. čitamo kako partizani neograničeno vladaju trećinom NDH, raspolažu izdašnim zalihama (većinom talijanskog) oružja, sami proizvode municiju …

Područje kojim vladaju partizani, nastavlja Goebbels, ustrojeno je prema boljševičkom modelu, “a kako su ustaše tu prema stanovništvu provodile strašan režim, ono je sad više na strani partizana,” koji se krajnje dobro odnose prema njima, nego na strani legalne vlade”.

Gebels prvi put spominje Tita tek 13. rujna 1943. godine. I ne samo to, nego će mu od ovog datuma poklanjati značajnu pažnju, nerijetko ga nazivajući Staljinovim namjesnikom u Jugoslaviji.

Navodi tako Goebbels talijansko-partizanski sporazum o nenapadanju, Titov strah i neorganiziranost u periodu nakon Pete ofenzive (Sutjeska), američko-englesko-sovjetsku obavještajnu pomoć Titu i glavnom stožeru kao i partizansku ratnu taktiku: “Uz pomoć velikog dijela svojih trupa, Titu je, nažalost, uspjelo pobjeći našem napadu.

On sada vrlo mudro vodi svoje bande, koje se svim svojim snagama trude da izbjegnu ozbiljnu konfrontaciju s našim trupama. Na taj način će, što je sasvim razumljivo, još dugo stvarati neprilike. No, nadamo se kako će zimska hladnoća velik dio njegovih vojnih jedinica potjerati natrag u manja sela, gdje bi nam zatim mogli postati lak plijen “.

Posebno je zanimljiv upis od 23. prosinca 1943. u kojem je postalo jasno da je Tito oštro istupio protiv Draže Mihailovića – time, piše dalje Goebbels, postaje jasno kako Staljin dobiva veći utjecaj na Balkanu nego Roosevelt i Churchill.

Do tada je Gebels pominjao Mihailovića kao vođu pobune (bez drugih detalja), navodeći njegovu povezanost s jugoslavenskim kraljevskim dvorom u londonskom egzilu i Churchill-ovu naklonost. Međutim, sada Draža Mihailović pada u drugi plan, a to je onaj ključni momenat u kojem se saveznička pomoć okreće partizanima (umjesto, kao dotad, četnicima).

Posebnu pažnju Gebels ovim prostorima ponovno posvećuje krajem travnja 1944. godine, kada dolazi do velikog zahlađenja njemačko-hrvatskih odnosa. Goebbels piše kako je Hitler od njega zatražio da na Pavelića više ne obraća pažnju, jer, kada je riječ o povjerenju naroda u njega, sjedi na “tankoj grani”.

Očito Hitler (a time i Goebbels) uviđaju da njihov trud nema reciprociteta u Hrvatskoj – bar ne dok je vodi nesposobni poglavnik, i nastavlja: “Posebnog davanja pažnje Hrvatima više neće biti”.

Goebbels potom sve manje piše o Paveliću, a sve više o Titu.

Tako 11. studenog 1944. prvi put izražava svoju određenu fascinaciju Titovom ličnošću i navodi kako je “maršal Tito objavio manifest, koji ‘očarava’ izuzetnom drskošću.

On se tamo obraća Slovačkoj i Češkoj prema kojima se postavlja kao legalna vlast. Tom se takozvanom maršalu ne može osporiti određena pažnja koju izaziva.

On je neprikosniveni vođa bandi, te uz to i čovjek od formata. Bilo bi itekako poželjno da u našim redovima dekadentnih generala imamo nekoliko takvih maršala.

Oni bi zasigurno drugačije vodili rat i na zapadu i na istoku, nego što je danas mnogo puta slučaj “.
Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi ondašnja ustaška vlast rekla na takvu ocjenu svog najljućeg neprijatelja – iz pera svog saveznika.

Ne čudi stoga što posljednji važan rekord Gebelsovog dnevnika vezanog za NDH možemo zapravo sagledati gotovo kao finalnu presudu – 7. ožujka 1945. Gebels spektakularno zaključuje: “U Hrvatskoj, prema izvještaju koji sam dobio, vlada strahoviti nered.

Ustaše provode teroristički Rezûme, koji je ispod svake kritike.

Dok se drugi svađaju, Tito se smije tome. Također, pokazuje se pritom kao vođa naroda najvišeg ranga. Usporedi li se poglavnik s njim, čini se samo poput jedne odista jadne, bijedne figure. On se samo još drži zahvaljujući njemačkoj vojnoj sili.

Uostalom, ne mogu se oteti dojmu da naši vojnici u tom prostoru jugoistoka samo i jedno brane – kaos”».

Posljednji Gebelsov dnevnički rekord bio je 10. travnja 1945. godine. Već 1. svibnja 1945. njemački ministar propagande i posljednji kancelar Reicha bio je mrtav.

Dnevnici na mikrofilmu
Goebbels je u posljednjim danima opsade Berlina naredio da se svi njegovi dnevnički zapisi stave na mikrofilm i iznesu iz bunkera u kojem je, nakon Hitlerovog samoubojstva, nakratko preuzeo titulu kancelara Reich-a.

Originale su pronašli vojnici Crvene armije uz tijela Goebbels-a, njegove supruge Magde i njihovo šestoro djece, koje su roditelji otrovali prije no što su i sami počinili samoubojstvo.

Ovi su zapisi bili dosta oštećeni u požaru koji je zahvatio bunker i u fragmentima su publicirani već 1948. na engleskom, njemačkom i ruskom. Međutim, cjeloviti zapisi na mikrofilmu, kasnije pronađeni u Potsdamu, stavljeni su na raspolaganje istraživačima tek 2009.

Tada je, naime, završen veliki njemačko-ruski projekt obnavljanja svih raspoloživih stranica Gebelsovog dnevnika, odnosno 98 % posto spremljenog materijala. A sada je ovaj materijal postao dostupan i “običnim smrtnicima” …
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11753"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

O aktualnoj svjetskoj krizi mnogo se piše posljednjih godina, ali u tim raspravama (kako znanstvenim tako i u publicističkim) ima mnogo zabluda i mitova koji se vrlo vješto medijski plasiraju i održavaju, a onda se samo masovno reproduciraju.

O pravoj suštini i osnovnim uzrocima globalne ekonomske krize koja traje od 2008. godine i kojoj se ne nazire kraj skoro da se ništa ne čuje ili pročita.

U ovom tekstu ćemo ukazati na dva osnovna mita:

prvi – financijska kriza u SAD je sanirana, a za aktualnu ekonomsku krizu je odgovorna Europa, te

drugi – da je financijska kriza u SAD izbila zbog neadekvatne financijske regulacije.

treći – suočeni smo s ozbiljnom dužničkom krizom koja je posljedica nerazumnog zaduživanja pojedinih država,

četvrti – u krizu upadaju zemlje koje su neodgovorno povećavale javnu potrošnju i imale velike proračunske deficite,

peti – rast nejednakosti je posljedica krize,

šesti – kriza se nije mogla predvidjeti,

sedmi – svjetska ekonomska kriza je dovela do kolapsa hrvatskog gospodarstva.

Stvoreno je uvjerenje da je financijska kriza u SAD sanirana, te da je to prošlost, a svijet se sada suočio s europskom dužničkom krizom koja prijeti da se prelije na ostatak svijeta. Nedavno je američki predsjednik Barack Obama pozvao lidere eurozone da hitno spriječe širenje dužničke krize na ostatak svijeta.

On je također za slab rast američkog gospodarstva, nekoliko puta optužio europsku krizu. Inzistira se na neophodnosti brzog reagiranja i sprječavanja da se europska kriza ne proširi na ostatak svijeta, a zaboravlja se da je kriza stvorena upravo u SAD i iz nje se širila dalje, pa i na Europu.

Osnovni uzročnik krize se svjesno prešućuje, a on se nalazi u zlouporabi dolara kao svjetske rezervne valute. SAD je koristeći svoju ekonomsku, političku i vojnu moć mogao nametnuti ostalom svijetu masovno korištenje dolara i poslije 1971. godine kada je jednostrano ukinula konvertibilnost dolara za zlato. Izgledalo je da je SAD napokon uspio pronaći čarobnu formulu za višestoljetne bezuspješne pokušaje alkemičara – stvoriti bogatstvo ni iz čega.

Papir je zamijenio zlato i najveća svjetska sila osigurala je za sebe jedinstvenu privilegiju (koju nemaju ostale države) da može dolaziti do ogromnih realnih materijalnih dobara iz cijeloga svijeta (ničim ograničenim i ni od koga kontroliranim) jednostavnim “tiskanjem” dolara – zelenih papira.

Kako “apetit dolazi tijekom jela” SAD nije mogao odoljeti iskušenju da na tome parazitiraju i stvaruju ogromna bogatstva iz ničega.

Da bi se ta pogodnost mogla što više koristiti SAD su poduzimale aktivne mjere kako bi širile zonu korištenja američkog dolara, a posljednjih desetljeća se to vrši i preko svjesne deregulacije na financijskim tržištima kojom je omogućeno stvaranje novih aktiva trgovanja (prije svih, takozvanih financijskih derivata) .

Međutim, u znanstvenim i publicističkim tekstovima se, po pravilu, tvrdi kako je deregulacija financijskih tržišta osnovni uzročnik krize, a da su zakonodavci i regulatorna tijela radili u najboljoj namjeri i nisu mogli predvidjeti do čega će deregulacija dovesti, te da je za rješenje problema nužna samo bolja regulativa rada financijskih tržišta.

U samom procesu deregulacije financijskih tržišta osobito velike negativne posljedice imalo je donošenje CRA zakona (Community Reinvestment Act), te ukidanje GSA zakona (Glass-Steagall Act).

Tvrdilo se da CRA zakon treba omogućiti sveobuhvatnije osiguranje kreditnih potreba građana i on je doživio mnoge promjene i amandmane (1989,1992,1994) kojima su banke bile ohrabrivane da odobravaju takozvane subprime ili drugorazredne kredite građanima s niskim prihodima, odnosno klijentima s lošim kreditnim rejtingom, mada se s velikom vjerojatnošću moglo pretpostaviti da krediti neće moći biti vraćeni.

Oni se popularno nazivaju Nindža (NINJA – No Income, No Job, No Assets) kreditima, čime se sugerira da se odobravaju osobama, odnosno obiteljima bez dohotka, posla i imovine.

Godine 1995. donesen je možda i najznačajniji amandman u ovom zakonu kojim je omogućena takozvana osiguranje stambenih kredita i prodaja vrijednosnica stvorenih na toj osnovi.

Kroz veoma složen proces osiguranja (u koji je uključen velik broj sudionika – banke, hipotekarne korporacije, veliki financijski konglomerati, rejting agencije, osiguravajuća društva, konzalting i revizorske kuće, marketinško-reklamne agencije itd..) Problematični stambeni krediti su konvertirani, odnosno “prepakirani i oplemenjivani” u vrijednosnice (koje od rejting agencija, po pravilu, dobivaju najbolji rejting – AAA – kao iznimno kvalitetne i neopasne).

Tako su financijskom alkemijom, dobrim dijelom, nenaplativa potraživanja po stambenim kreditima pretvoreni u prvoklasne vrijednosnice (financijske derivate) koje se zatim prodaju diljem svijeta. Svi sudionici u ovom lancu igrali su svoju ulogu u svjesnoj prevari i to su radili s velikim entuzijazmom.

Financijski derivati ​​postaju važan predmet burzovnih špekulacija i njihova vrijednost u vrijeme izbijanja krize (2008) više nego deseterostruko premašuju vrijednost globalnog BDP-a, mada je samo prije tri desetljeća vrijednost financijskih derivata bila zanemariva.

Ove promjene vodile su značajnom povećanju potreba za “tiskanjem” novih dolara i nevjerojatno brzom rastu financijskih tržišta na kojima se špekulativnost vremenom pretvorila od periferne u njegovu osnovnu karakteristiku.

Financijskim špekulacijama može stvoriti profit, ali se njima ne stvara nova vrijednost i one predstavljaju izvlačenje vrijednosti stvorene u realnom sektoru. Tako danas imamo dvije paralelne ekonomije, jednu – realnu koja stvara proizvode i usluge i drugu – virtualnu koja “stvara” novac burzovnim špekulacijama i koja postaje sve dominantnija u odnosu na realnu ekonomiju.

Virtualna ekonomija ne može postojati bez realnog sektora, jer ona od njega živi, ​​odnosno na njemu upravo i parazitira.

Do 1999. godine na snazi ​​je bio GSA zakon (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine kojim je izvršeno razdvajanje komercijalnih i investicijskih banaka (komercijalne banke se nisu mogle baviti burzovnim špekulacijama), a bile su propisane rigorozne sankcije za borbu protiv korupcije, nedozvoljenih špekulacija i korištenja insajderskih informacija na financijskim tržištima.

Zakonom o financijskoj modernizaciji iz 1999. godine zamijenjen je GSA zakon i tako izbrisana razlika između klasičnog i investicijskog bankarstva, te omogućeno ponovno spajanje komercijalnih i investicijskih banaka.

Došlo je do opasne koncentracije u bankarskom sustavu, pa je tržišni udio pet najvećih banaka sa 8% posto krajem 90-ih godina povećano na 30% u sadašnje vrijeme, au njima je dominirao način rezoniranja i prakse iz investicionog bankarstva, odnosno burzovnih špekulacija.

Banke su postale prevelike da bi država mogla dozvoliti da one propadnu, a istovremeno politički jake da bi njihovu djelatnost bilo tko mogao ograničavati.

Znajući da su suviše velike da bi država dozvolila da propadnu banke su svjesno ulazile u sve rizičnije poslove i kada su ostvarivale velike profite menadžeri su nagrađivani ogromnim bonusima, a kada je izbila globalna financijska kriza (kojoj su, u velikoj mjeri, i kumovale) vlasti SAD su za spašavanje banaka potrošile tisuće milijardi dolara.

Tako je rizik učinjen zajedničkim – kada donosi profit on se privatizira od strane menadžera i dioničara, a kada nastaju gubici oni se socijaliziraju, odnosno prebacuju na državu, točnije na sve porezne obveznike.

Ne samo da nitko nije odgovarao nego su menadžeri banaka dobivena sredstva od države za njihovo spašavanje koristili za nove isplate velikih bonusa sada i pod novim obrazloženjem i nazivom bonusi za lojalnost (ostajanje) menadžera.

Inicijativa da se zakonom ograniče isplate bonusa u bankama koje su dobile pomoć za spašavanje od države nazivan je jednim od “nirnberških zakona”, te da se obračun sa bankarima u SAD odvija “brže i žešće nego što je to bio slučaj s intelektualcima u vrijeme Mao “.

Banke su postale tako velike i politički jake da onemoguće ozbiljnija ograničenja u svome radu, pa svi dosadašnji pokušaji efikasnije regulacije u SAD ne pokazuju ozbiljnije rezultate i svode se na kozmetičke promjene kako bi se sačuvao status quo.

Pored toga, regulatorni organi su stalno u zaostatku nastojeći pratiti sve složenije i rizičnije poslovanje banaka (i drugih sudionika na financijskom tržištu) donošenjem velikog broj kompliciranih pravila. Tako je GSA zakon iz 1933. godine imao samo 37 stranica i osiguravao je financijsku stabilnost do kraja stoljeća, a samo novi Zakon o reformiranju Wallstreet-a i zaštiti potrošača ima 8,5 tisuća i još preko 20 tisuća stranica popratnih dokumenata kojima su podrobnije regulirana pravila.

Da bi se našli adekvatni odgovori na izazove s kojima se svijet suočio na početku XXI stoljeća, a koji su vezani s aktualnu globalnu ekonomsku krizu neophodno je razumijevanje suštine i osnovnih uzroka koji su do toga doveli, kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere za njeno eliminiranje .

U suprotnom, slušat ćemo o sve novim valovima i oblicima krize i ona će još dugo trajati i imaće sve razornije posljedice.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11437"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]