Kada kažemo “Novi svjetski poredak” (New World Order), većini ljudi koji  o tome nešto znaju će prva asocijacija biti novčanica od jednog dolara, “svevideće oko”, Pentagon ili George Bush – svakako nešto “Made in America”.

Dakle, gotovo sve što ima veze s tim pojmom, neodoljivo nas danas asocira na Sjedinjene Američke Države i njihovu imperijalističku političku doktrinu “rata zbog mira”. Manjem broju ljudi je međutim poznato da Novi svjetski poredak nipošto nije američki “patent”, već korijeni te ideje sežu još u prastara vremena, a neki analitičari NWO-a tvrde da kontinuitet tog projekta postoji još od vremena židovskih kraljeva, točnije od vremena vladavine čuvenog kralja Salomona. 

Kad govorimo o “ratu radi svjetskog mira”, nipošto nije nevažno da je kralj Salomon vladao baš u razdoblju potpunog mira, bez ijednog značajnijeg rata i sukoba. Čak je i samo ime “Salomon” izvedeno iz starohebrejske imenice koja znači “dijete mira”, odnosno “mirotvorac”, a vladaru koji je bio vjerovatno najbogatiji čovjek u povijesti svijeta – rat sigurno nije bio potreban. Nije teško povući paralelu s modernim svjetskim “oligarsima”, koji teže sva blaga svijeta prvo staviti pod svoju kontrolu, a zatim, po uzoru na Salomonovu vladavinu, uvesti razdoblje “velikog mira”.

Postoji i teorija koja kaže, kako je za vremena gradnje raskošnog Salomonovog hrama začeto ono što danas poznajemo pod pojmom “slobodno zidarstvo” (masonstvo). Naime, u središtu masonske predaje nalazi se čovjek po imenu Hiram Abif, koji je, prema priči što se pripovijeda svakom slobodnom zidaru, bio ubijen gotovo prije tri tisuće godina prilikom izgradnje spomenutog hrama. 

Zanimljiv je podatak da na gradilištu hrama nije upotrijebljen nijedan čekić , sjekira ili bilo kakav alat od metala, budući da je sve kamenje bilo pripremljeno i oblikovano u kamenolomu prije nego je doneseno na mjesto hrama na spajanje. Čitava unutrašnjost hrama bila je pokrivena cedrom po zidovima i borovicom po podu, a zatim je sve prekriveno čistim zlatom. Uloga Hirama Abifa, graditelja hrama kralja Salomona, te okolnosti njegove jezive smrti, vrlo su jasno opisane u povijesti masona, pa ipak se on sam ne spominje u Starom zavjetu. Svima onima koji bi htjeli saznati nešto više o ovoj teoriji, preporučam  jako zanimljivu knjigu Christophera Knighta, pod nazivom “Hiramov ključ”.

Ako su istinite tvrdnje da korijeni masonstva i same ideje Novog svjetskog poretka leže u legendi o Hiramu ( a ja vjerujem da ta teza ima i te kakvo pokriće), onda nije teško zaključiti zašto su 1119. godine, pod vodstvom Huga de Payensa, viteški red Templara osnovan upravo na mjestu na kojem se po predaji nalazio Salomonov hram. Templari su, kao i ostali crkveni viteški redovi, nastali iz duboke religiozne dinamike, a izvorna misija im je bila “služiti iscrpljenim i oboljelim hodočasnicima te  štititi sveta mjesta protiv nevjernika.” Povlastice, međutim koje je red dobio od Pape, npr. pravo ubiranja poreza na područjima pod njihovom kontrolom, a i diskretna unutrašnja struktura reda, rezultirale su vrlo brzim usponom njegove moći.

Također, osim svojih redovitih dužnosti, Templari su se bavili i jednom vrstom bankarstva, jer su im brojni križari ostavljali svoju imovinu na čuvanje. Svoju bankarsku praksu Templari će prenijeti i u Europu, kada u 12. stoljeću presele svoje sjedište u Francusku. S vremenom i rastom financijske m0ći, ovaj viteški red se sve više udaljava od svoje prvotne namjene, te postaje prepoznatljiv po sve izraženijom željom za kontrolom svjetovnih vladara pojedinih država, a njihova tajnovitost ih je s vremenom dovela u uloga “političke sive eminencije” na europskom kontinentu.

Uz Templare se vežu i brojne mistične legende, a njihovi obredi inicijacije (kasnije preuzeti od engleskih masonskih loža) su u sebi ujedinili različite duhovne tradicije, ponajviše sufizam i “salomonsku mudrost Hrama”. Obred templarske inicijacije započinjao bi usmrćivanjem janjeta, iz čijeg su tijela napravili uzicu i stavili je templarskom kandidatu oko vrata. Na toj uzici kandidat je odveden u tzv. “komoru za inicijaciju”,  gdje je morao proći zastrašujuće kušnje i položiti cijeli niz zakletvi o čuvanju templarske tajne.

Napominjem na ovom mjestu da su određeni moderni autori koji za sebe tvrde da su bivši slobodni zidari, u svojim knjigama opisali proces inicijacije gotovo istovjetan templarskom, pa je vrlo lako zaključiti kako postoji određeni kontinuitet ove ideje, još od vremena kralja Salomona. Arheološki dokazi potvrđuju tezu da je templarski red imao i jedan važan praktični cilj – iskapanje mjesta na kojem se nalazio hram kralja Salomona. Templarski su artefakti početko 20.stoljeća otkriveni i u tunelima duboko ispod mjesta na kojem se navodno nalazio Hram. Ti su tuneli bili usječeni u živu stijenu, u smjeru koji bi ih doveo točno do onog mjesta na kojem je navodno stajala – “Svetinja nad Svetinjama”….

Ova ezoterična praksa Templara, ali i njihovo sve veće materijalno bogatstvo, na početku 14.stoljeća su jako zabrinuli i samog Papu Klementa, koji je tražio načina kako spriječiti daljnju ekspanziju tog viteškog reda. Priliku je dobio 1307. godine, kada je templarski meštar Jacques de Molay došao u sukob s francuskim kraljem Filipom IV., u povijesti poznatom po nadimku “Filip lijepi”.  U listopadu te godine, na “petak trinaesti” (koji je upravo zbog tog događaja danas percipiran kao nesretan dan), europski kraljevi na čelu s Filipom IV su odlučili uništiti templarski red, a njihove tradicije zabraniti.

U ranu zoru, tog sudbonosnog petka, vojska se obrušila na hramove i stanove Templara, uhvativši nekih 15.000 pripadnika tog reda. U glavnom pariškom “Templeu”, koji je istovremeno bio i neka vrsta onoga što danas poznajemo po imenu “burza”, vojnici su pronašli tajnu komoru s lubanjom, dvije bedrene kosti i bijeli mrtvački pokrov, što je odmah prijavljeno Inkviziciji. Iako je Papa Klement V. bio protiv brutalnog postupanja prema dojučerašnjim crkvenim vitezovima, većina Templara je pogubljena nakon “neoborivih dokaza Inkvizicije”. Toj nesretnoj sudbini je umaklo tek nekoliko vitezova,  i to iz luke La Rochelle na atlantskoj obali. Oni su se uspjeli “dokopati” obala Škotske, a taj će podatak nekoliko stoljeća kasnije postati jako bitan, u kontekstu priče o stvaranju tzv. “Škotskog masonskog reda”.

14. stoljeće će u povijesti europskog kontinenta, zauvijek ostati zapisano crnim slovima, jer je samo između 1347. i 1352. godine, kuga odnijela više od 30% ukupnog europskog stanovništva (zapadno od Rusije). Kugu ili “crnu smrt” u Europu je donijela mongolska vojska, a prvi slučaj zaraze zabilježen je u listopadu 1347., u sicilijanskom gradu Messini. Današnjem “Homo Sapiens Technologicus” je gotovo nemoguće  pojmiti s kakvim se osjećajem tjeskobe i užasa od nepoznate pandemije susrelo tadašnje srednjovjekovno stanovništvo. Europskim gradovima  je zavladala panika, na velikim lomačama su spaljivana tijela pokošenih od “crne smrti”, dok se  ulicama širio nesnosan smrad još nepokopanih leševa.

To stanje općeg očaja i beznađa, oduvijek je u povijesti predstavljalo “plodno tlo” za raznorazne mistične i religiozne pokrete, sekte i tajna društva. Kad mu je iznimno teško, čovjek ima prirodnu sklonost povjerovati u ono, u što zdrav i pribran nikada ne bi povjerovao, a tu ljudsku karakteristiku su u vremenima kuge  vješto koristile nove i stare vjersko-ezoterične organizacije, koje su epidemiju uglavnom percipirale kao “Božju kaznu” za krivovjerne.

“Ceh” u takvim vremenima od pamtivijeka obično plaćaju Židovi, dežurni krivci za sve svjetske probleme, pa je tako npr. u francuskom gradu Strasbourgu 14.veljače 1349. preventivno pobijeno oko 1000 Židova, prije nego je infekcija uopće stigla u taj dio Francuske, a 1396. je iz Francuske istjerano čak 200.000 Židova. Inače, u svim Papinskim zemljama su Židovi u to vrijeme živjeli uglavnom u getu, relativno izolirani od ostatka gradskog stanovništva.  Taj osjećaj diskriminiranosti kroz stoljeća doveo je kasnije do ogromnog postotka  židovskih članova u tajanstvenim masonskim ložama, o kojima ćemo nešto više reći kasnije.

Valja nam na ovom mjestu napomenuti kako je u tim vremenima Papa Klement VI pokušao raznim zakonima i intervencijama što više zaštititi židovsku populaciju od genocida, no u to doba je uvriježeno bilo mišljenje kako su “Židovi ubili Isusa Krista” i kako je na tom narodu pečat Sotone. U Srednjem vijeku se Židove, često i na silu pokušalo konverirati na kršćanstvo, a u mnogim slučajevima je to i uspjelo, naročito u Španjolskoj  (konvertirani Židovi “marranosi”), gdje je ustanovljena Inkvizicija pod vodstvom velikog inkvizitora Torquemade. No i onda, kao i danas, Židovi su bili jako dobro međusobno povezani i umreženi, pa su mnogi i nakon navodnog prijelaska na kršćanstvo, tajno nastavili prakticirati židovske običaje, služeći nerijetko i kao “špijuni” u crkvenim redovima.

Već sam u prvom dijelu ovoga osvrta napomenuo kako je tadašnji Papa Klement V. bio protiv brutalnog postupanja prema Templarima, a evo vidimo da je i njegov nasljednik na jednak način branio Židove. Ako na lenti vremena kratko skočimo šest stoljeća unaprijed, lako ćemo uočiti identičan stav Vatikana prema pogromu Židova u nacističkoj Njemačkoj. Svim tim potezima brojnih Papa kroz povijest, unatoč na prvi pogled dobroj namjeri, ipak je zajedničko bilo jedno – žrtve genocida su ih percipirale kao neiskrene i “alibi reakcije”. 

Teško se oteti dojmu, s obzirom na povijesne činjenice o supremaciji Papinske države  u srednjem vijeku, kako su ti pokušaji pomaganja Templarima i Židovima zaista obavljeni ” s pola srca”, a da je prioritet ipak stavljen na očuvanje crkvene moći nad svjetovnim vladarima.  Uostalom, španjolski kralj je, po preporuci crkvene inkvizicije 31.ožujka 1492. godine  izdao tzv.  “Akt o izbacivanju” u kojem se naređuje svim Židovima da od 1. srpnja napuste Španjolsku i nikada se više u nju ne vrate, a ukoliko se poslije tog datuma nađu na tlu Španjolske biti će ubijeni. Zanimljivo je da je baka glavnog inkvizitora i najvećeg progonitelja  Židova tog vremena Tomasa de Torquemade, također bila Židovka. U tim stoljećima je, zbog svega  navedenog, rastao sve veći  zazor prema Katoličkoj crkvi, a novi religiozni i duhovni pokreti su nicali kao “gljive poslije kiše”.

Nama su ipak zanimljivije one organizacije koje su nastale prije ovih događaja, pa ćemo se vratiti na Templare, koji su se nak0n velikih smaknuća i zabrane Templarskog reda 1307. ,  u bijegu podijelili na dvije veće skupine.  Jedni su se sklonili u Portugal i promjenili ime u “Kristov red”, postajući inicijatori velikih pomorskih ekspedicija toga vremena. No nama je zanimljivija ona druga grupa, koja je početkom 14.stoljeća stigla do obala Škotske, zatraživši pomoć od tadašnjeg škotskog kralja, Roberta Brucea. Vrlo je bitan podatak da je legendarni borac za škotsku nezavisnost, Robert Bruce već tada bio ekskomuniciran, te nije morao prihvatiti volju Pape, pa je malobrojnim Templarima ponudio utočište.

Upravo ova malobrojna, ali intelektualno i duhovno moćna grupa Templarskih vitezova, prema mnogima je zapravo “karika koja nedostaje” u povezivanje ovog viteškog reda, s kasnijim nastankom britanskih masonskih loža. “Službeno” objašnjenje kako su masonske lože nastale iz zidarskih i obrtničkih cehova, nipošto nas ne bi smijelo zadovoljiti, budući da su to bila obična strukovna udruženja, kakvih i danas imamo na stotine, a nema i nikakvih povijesnih indicija da su sastanci takvih udruženja bili održavani tajno, niti da su se na njima prakticirali nekakvi mistični obredi.

Za razliku od cehovskih udruženja, između obreda vitezova Templara i obreda u masonskim ložama postoje brojne poveznice i sličnosti. Naprimjer, u samom središtu masonske lože je krug, koji  se mogao iscrtati samo šestarom, a svetišta Templara su također bila kružnog oblika. Nadalje, crno-bijeli mozaik na podu svih masonskih loža (šahovska ploča), neodoljiva podsjeća na templarsku zastavu (Beau Seant), a poznato je da su i vitezovi Templari nosili donje rublje i rukavice od janjeće kože.

Puno je, dakle relevantnija tvrdnja da su Masonske lože nastali kao izravan naslijednik jednog dijela templarskog reda, koji se ideološki potpuno odvojio od Katoličke crkve, za razliku od onog dijela Templara koji je prebjegao u Portugal,  i kojeg je godine 1319. Papa Ivan XXII.  ponovo  odobrio bulom “Ad ea ex quibus”, u kojoj se izričito naglašava da je Red Krista jedini legitimni nasljednik Templara. Na jednom drugom otoku su, međutim, njihova dojučerašnja braća  kovala tajni plan osvete, povodeći se za kletvom svog pogubljenog Velikog Meštra. Na dan, naime svoga pogubljenja, templarski meštar Jacques De Molay je prokleo Papu i deset budućih generacija francuskih kraljeva, a to pogubljenje je igralo veliku ulogu i u kasnijoj mržnji masonskih loža prema Katoličkoj crkvi i katoličanstvu u cjelini.

Činjenica da su prve masonske lože nastale  na tlu Velike Britanije nije s povijesnog aspekta nimalo upitna, a niti je službeni masonski dokumenti i knjige uopće pokušavaju pobiti. Prvi javni sastanak četiriju londonskih masonskih loža, koji se dogodio 1717. godine, također je povijesno dokumentirana činjenica. Tada su, naime u londonskom Covent Gardenu, spomenute nezavisne masonske lože objavile ujedinjenje u Veliku ložu (Grand Lodge) Engleske, koja će preuzeti svu povijesnu dokumentaciju i tajne svih londonskih i engleskih loža. Od toga dana, zaprepaštenim Britancima je postalo jasno, da su u njihovoj zemlji već duže vrijeme postojala odlično organizirana i umrežena tajna društva, koja su sada svoje postojanje i javno priznala.

Rad masonskih loža od 1717. do današnjeg dana, bilo je nešto lakše pratiti nego onaj prije toga, a i sami masoni su od početka 18.stoljeća često izlazili u javnost s dokumentima i knjigama kojima objašnjavaju suštinu masonskog poslanja. Utoliko je zanimljivije i intrigantnije upitati se tko i što su bili masoni prije 1717. godine i čime su se bavila ta okultna društva? Odgovor na ovo pitanje nikako ne može biti lakonski kratak i do kraja definiran, ma koliko ga se neki današnji teoretičari zavjere (poglavito oni bliski vatikanskim krugovima) takvim “trsili” prikazati.

U takvim jednostranim analizama prečesto se zaboravlja sam duhovni korijen masonstva, koji seže još u davna povijesna vremena, najranije od početka gradnje Solomonovog hrama, a po mnogim istraživačima ove tematike – još i davno prije toga. Suočeni s toliko opsežnom, prečesto i kontradiktornom dokumentacijom o masonstvu i poznatim masonima, uporni istraživač je osuđen na uspoređivanje raznih izvora i traženje zajedničkog nazivnika svih tih teorija i legendi o tajnim društvima. Iz mog osobnog istraživačkog iskustva, postavio bih na ovom mjestu rado jedan aksiom, koji će nam umnogome pomoći u daljnjem razumijevanju ovog štiva.

Moramo dakle uzeti kao nepobitno, da se masonska tradicija naslanja na mistična iskustva povijesnih filozofa, alkemičara te vjerskih i duhovnih učitelja. Komunikacija s duhovnim svjetovima zajednička je svim tajnim društvima, koja se spominju kao moguće preteče masonstva i masonske ideje o Novom svjetskom poretku. U prošla dva nastavka ovog osvrta, nešto temeljitije je obrađena povijesna poveznica između masonskih loža i Templarskog crkvenog reda, a prije nego krenemo u moderna vremena 19. i 20. stoljeća, bitno je spomenuti i još jednu mističnu organizaciju, koja je itekako poslužila kao izvor duhovne inspiracije današnje masonerije, a to su  tzv. “Rosenkreuzeri”, njemačka bratovština čiji je učenje bilo sinteza hermetičke i alkemističke tradicije.

Ova dva pojma nužno je ukratko i pojasniti, a početi ćemo s hermetizmom, filozofsko-duhovnim pravcim nastalim na raskrižju egipatske i grčke kulture,  koji podučava kako “svemir i ljudsko biće odgovaraju jedno drugom kao refleksije”. Drugim riječima, čovjek je najsavršeniji odraz univerzalnog intelekta (Božansko porijeklo čovjeka) i ogledalo cjelokupne slike svemira u malom.

Ništa manje važna za razumijevanje masonstva nije ni tzv. alkemija, tajno učenje porijeklom iz Egipta, koje je svoj procvat doživjelo za vremena čuvenog švicarskog alkemičara Paracelsusa, člana spomenutog bratstva “Rosenkreuzera”.  Paracelsus se rodio 1493. godine u jednom selu pored Züricha, a veći dio svog života proveo je u avanturističkim lutanjima i putovanjima Europom i Afrikom, na kojima je sticao razna zanimljiva duhovna i mistična iskustva.

Na svojim putovanjima prikupljao je stare narodne recepte za liječenje raznih bolesti, ali i učio o tajnim obredima i tradicijama naroda s kojima je tijekom svojih lutanja povremeno provodio po nekoliko mjeseci ili godina. U današnjem kontekstu, nevjerovatno proročki zvuči njegova misao, kako će  “razvojem intelekta čovječanstvo izgubiti instiktivno znanje o ljekovitim travama”, a Paracelsus se upravo radi tog danas (a i u tim vremenima u dobroj mjeri) tajnog znanja, proslavio po svojim čudesnim ozdravljenima teških i neizliječivih bolesnika.

U suvremenoj  povijesti će ovaj kontroverzni učenjak, ipak  ostati poznat ponajviše po svom bavljenju tajnim znanjem, alkemijom, čiji je cilj službeno bio otkriti proces kojim će se neplemenite kovine moći pretvoriti u zlato. No, iza ovog “mainstream”  objašnjenja alkemije stoji zapravo magijski obred preobrazbe energije, o čemu su stoljećima poslije detaljno pisali Sigmund Freud i Carl Gustav Jung.

Zanimljivo je na ovom mjestu napomenuti kako je Sigmund Freud bio član bečke masonske lože B’nai B’rith, a djed Carla Gustava Junga je bio Veliki meštar masonske lože Švicarske (o tome, kao i o znanjima koje je dobio od djeda progovara sam Jung u svom poznatom djelu “Memories, dreams and reflections”. Uspoređujući neke Paraceslusove tekstove, s onima njegovih dalekih učenika, Freuda i Junga, može se lako primjetiti da je pogrešno alkemiju shvaćati kao kemijsku ili laboratorijsku operaciju; puno prije bi se ona mogla promatrati kao jedna vrsta meditativnog postupka, a zamršeni alkemijski izrazi su zapravo bili metafore za izmijenjena stanja svijesti….

Početak bratovštine  “Rosenkreuzera” navodno se desio početkom 15.stoljeća, a ime su dobili po svom utemeljitelju, njemačkom avanturistu i učenjaku, Christianu Rosencrantzu, no učenje na koje se naslanjala ova bratovština seže još u sredinu 13.stoljeća, a ustanovio ga je mračni njemački mistik, Meister Eckhart. Ideje tog njemačkog teologa dominikanskog reda, vodile su gotovo 200 godina nakon njegove smrti, do velike revolucije u Katoličkoj crkvi, koju danas poznajemo pod imenom – reformacija. Pod reformacijom se danas podrazumijeva duhovni i društveni pokret, koji se starim kontinentom proširio tijekom 16.stoljeća, a pod vodstvom svećenika i doktora teologije, Martina Luthera. 

Na prvi pogled, Lutherov bunt protiv Rima bio je logična reakcija na nepravednu i nekršćansku odluku rimskog Pape iz 1517. godine, kada je odlučeno obnoviti prodaju tzv. “indulgencija” (oprosta od grijeha), zbog izgradnje bazilike Sv.Petra u Rimu. Martin Luther je oštro ustao protiv takve politike rimskog Pape, te na vrata župne crkve u njemačkom Wittenbergu pribio svojih čuvenih “95 teza”, u kojima objašnjava razloge protiv kupovanja pojedinačnog oprosta grijeha.

S ovim Lutherovim postupkom danas svakako simpatizira većina svjetskog stanovništva, te ga smatra opravdanim, a lakonski i površno gledano smatra ga opravdanim i pisac ovog osvrta. No, važno je napomenuti da se na današnjim školama i fakultetima uopće ne spominje i ona druga strana medalje, koja nam govori da je Martin Luther bio itekako upućen u mističnu misao Meistera Eckharta, štoviše, najbliži prijatelj i suradnik Luthera bio je okultist Philip Melanchton, nećak slavnog kabalista Reuchlina. Melanchton je bio poznat kao veliki zagovornik astrološke nauke, a napisao je i opsežnu Faustovu biografiju.

Osim ovih poveznica, postoje i mnoge naznake da je sam Martin Luther bio iniciran u tajna društva. Luther je često s odobravanjem govorio o alkemiji, hvaleći je zbog njene “alegoričnosti i tajnih značenja”,  a osim toga joj je priznavao i ulogu u “usrksnuću ljudskog roda. U nekoliko svojih spisa, Luther je sebe nazvao “meštrom s ispitom”, što je  bio izraz koji se kasnije primjenjivao za masonskog inicijanta na određenom stupnju. Slijedećeg tjedna, kad ćemo radnju ove priče  konačno i trajno preseliti na područje britanskog otoka, predstavit ću i neke, dosad široj javnosti potpuno nepoznate poveznice između rada britanskih tajnih društava i reformatorskog djelovanja Martina Luthera.

Nastanak i agenda masonskih loža neraskidivo su povezane s jednom riječi – SLOBODA. Od zabranjenog voća iz Edenskog vrta, preko Mojsijevog starozavjetnog izlaska iz Egipatskog ropstva, sve do rušenja Berlinskog zida, pojam slobode je iznimno bitan za razumijevanje filozofije spomenutih tajnih društava. Međutim, kao i kod svih ostalih sociološki ključnih pojmova; poput ljubavi, vjere, istine, pravde ili mira, i ovdje nailazimo na  iznimno fleksibilan prostor za različita tumačenja, koji opet otvara mogućnost manipulacije širokim narodnim masama.

U vremenima prije osnivanja srednjovjekovnih tajnih društava, “borba za slobodu” je bio pojam upotrebljavan gotovo izričito u kontekstu oslobođenja nekih etničkih skupina (spomenuli smo već židovsku starozavjetnu predaju), ili pravo na veću administrativnu nezavisnost pojedinih država i gradova. Za shvaćanje semantičkog okvira masonske interpretacije svijeta, ipak je puno bitnije pratiti povijesni razvoj individualnih ljudskih sloboda, koji je danas u zapadnim zemljama uglavnom evoluirao u tzv. “građansko” ili “civilno društvo”.

Kroz povijest se, iz raznoraznih slojeva društva mnogo puta pokušavalo ograničiti carevu ili kraljevu moć, no za našu priču o Velikoj Britaniji kao “majci Novog svjetskog poretka”, ključan je dokument iz 1215. godine, poznat pod imenom “Velika povelja sloboda” (Magna Carta Libertatum). U to vrijeme od plemstva i naroda oštro kritizirani engleski kralj John Lackland (“Ivan bez zemlje”), bio je radi gubitka Normandije praktički prisiljen potpisati ovaj povijesni dokument, koji je dao određene povlastice plemstvu, a slobodni ljudi su dobili određena jamstva protiv samovoljnih kraljevskih postupaka.

“Velika povelja slobode” je preteča onoga što danas podrazumijevamo pod pojmom “Ustav”, a njen integralni tekst će stoljećima kasnije poslužiti kao inspiracija autorima Američke deklaracije o nezavisnosti (1776.) i Francuske deklaracije o ljudskim i građanskim pravima (1789.). Ono što nas u ovom osvrtu posebno zanima je geneza nastanka osnovnih uvjeta za donošenje ove dvije ključne građanske deklaracije, koje su izdane u razmaku od samo 13 godina, nakon što je teren za njihovu realizaciju pripreman stoljećima.

Preduvjeta za donošenje tih deklaracija i uzlet “nove religije građanstva” bilo je dosta, ali najvažnije je  bilo smanjiti utjecaj papinskog Rima  na pojedine kraljevine, u čemu je presudnu ulogu odigrao crkveni reformator Martin Luther. Već smo u prošlom nastavku ove priče spomenuli Lutherove veze i prijateljstva s kabalistima i misticima poput Reuchlina i Melanchtona, te kontinuitet njegove duhovne filozofije  još od tajanstvenog Meistera Eckharta. Još znakovitije i za našu ideju vodilju bitnije su međutim poveznice između Lutherovog nauka, s okultnim eksperimentima člana spomenutog bratstva “Rosenkreuzera”, švicarskog alkemičara Paracelzusa.

Već smo u prošlom nastavku objasnili metaforiku alkemijske nauke te spomenuli da je to tajno učenje nastalo još u starom Egiptu, a zanimljivo je da je Paracelzus prakticirao još jednu mističnu tradiciju, koja korijene vuče također iz vremena velikih egipatskih faraona – Kabala.  Sama riječ “kabbalah” na hebrejskom znači “primati”, a pod “primanjem” se ovdje podrazumijeva apsorbiranje i prihvaćanje tzv. “tajnog znanja” starih kabalističkih majstora. Prema ezoteričnoj tradiciji, koja se umnogome da iščitati i iz biblijskih knjiga “Starog Zavjeta”, ali i iz drugih malobrojnih pisanih izvora iz tog vremena, Kabalu je naučavao i sam Mojsije, veliki povijesni vođa židovskog naroda te utemeljitelj onoga što danas podrazumijevamo pod judaističkom religijom.

Mojsijeva “inicijacija” , ili uvođenje na “viši nivo svijesti” (što su danas standardni termini za prijelazak na viši stupanj masonstva u ložama), vjerovatno se dogodila prilikom njegovog izgnanstva u pustinju, u kojoj je upoznao mudraca po imenu Jitro, koji je u Starom Zavjetu nazvan “visokim svećenikom”. Legenda kaže da je Mojsije u kabalistički nauk uputio samo sedamdeset staraca, koji su kasnije te tajne pažljivo širili u povjerljivom krugu izabranih mladih ljudi. Jedan od zaštitnih znakova kabale, od davnih vrremena je bio numerički simbolizam, ili bolje rečeno – numerički misticizam.

Kabalisti su ogromnu važnost pridavali visoko složenim brojevima (poput Pitagorinog zareza, pi i fi), smatrajući kako su ti brojeve duboko ugrađenu u strukturu svemira, pa su primjerice u četrnaestom poglavlju “Knjige izlaska” u matematičkom nizu kodirana 72 tajna Božja imena. Nadalje, numerička vrijednost hebrejskog imena Edenskog vrta jest 144, što je vrlo zanimljiv podatak ako poznamo stoljećima kasnije napisano “Otkrivenje Ivanovo” i rečenicu od 144.000 onih koji će u vremenima Apokalipse biti “otkupljeni sa zemlje” u Raj (Eden).  Ta “igra brojevima” se u modernim vremenima prilično banalizirala, pa su je tajna društva često koristila kod planiranja nekih povijesnih prevrata, koji su se opet morali dogoditi točno na datum kada je za njih nastupila “najpovoljnija astrološka konstelacija”. O kabali i njenom povijesnom razvoju bismo mogli nadugo i naširoko, no vrijeme je da se vratimo na modernije praktičare te doktrine i njihovoj eventualnoj  povezanosti s reformatorskim naukom Martina Luthera.

U više povijesnih izvora spomenut je, naime podatak da je mladi Paracelsus studirao u njemačkom Würzburgu te bio učenik glasovitog  opata Trithemiusa, koji je u to vrijeme bio učitelj i još  nekolicini poznatih “magičara” iz tog doba, poput Johannesa Reuchlina (ujaka najbližeg Lutherovog suradnika Philipa Melanchthona, od kojeg opet potječe nikad dokazana priča o “pribijanju 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu ) i Corneliusa Aggripe.  Taj pak Cornelius Aggripa bio je kasnije pisac u okultističkim krugovima jako cijenjene knjige “De occulta philosophia”, koja je bila pokušaj stvaranja enciklopedijskog prikaza praktične “kršćanske kabale”, s velikim popisom magijskih formula kojime se okultisti služe i u današnjem vremenu kompjutera i interneta. Pokušajem sintetiziranja kršćanske i kabalističke tradicije bavio se i sam Paracelzus, ali i otac evangelizma Martin Luther, također jedan od ljubitelja duhovne filozofije opata Trithemiusa.

Kad se prouče svi dostupni povijesni izvori iz toga vremena, čini se da je upravo Johannes Trithemius bio centralna figura jednog prilično dobro povezanog i organiziranog kruga ljudi; kruga kojem je pripadao i sam Martin Luther, ali i mnogi koje povijest navodi kao začetnike i glavne ideologe reformatorskog pokreta, poput spomenutih  Philipa Melanchthona i Johannes Reuchlina. Taj krug ljudi možemo, radi više iznesenih razloga i poveznica, s potpunim pravom nazvati nastavljačima tradicije Rosenkreuzera.

Znakovit je i podatak kako je najveći Lutherov zaštitnik u redovima Katoličke crkve bio upravo nadbiskup Würzburga, Lorenz von Bibra, koji je u Würzburg i doveo opata Trithemiusa, bivaju kroz cijelo jedno desetljeće veliki pokrovitelj svih istraživanja koje je taj genijalni um provodio u tišini svog samostana. U kontekstu kabalističkog numeričkog simbolizma, spomenimo još samo da je opat Trithemius bio jedan od pionira na polju istraživanja tajnih biblijskih kodova i dešifriranja skrivenih poruka koje su se nalazile u biblijskim tekstovima. Trithemius je važio za najvećeg poznavatelja okultne mistike brojeva u svom vremenu, a njegove knjige o poligrafiji bile su prva tiskana djela o kriptografiji uopće.

Kada se sjetimo početka ove naše priče, u kojem smo preko Rosenkreuzera povijesni kontinuitet masonskih loža tražili u vitezovima Templarima iz Škotske, nimalo nas ne treba iznenaditi ime samostana u kojem je stolovao opat Trithemius. Naime, to je bio samostan kojeg su osnovali škotski i irski misionari, a dobio je ime Samostan Sv.Jakova od Škotske, ili, kako su ga svi u gradu popularno zvali – Škotski samostan.

Ako Veliku Britaniju s razlogom nazovemo “majkom Novog svjetskog poretka”, bit ćemo strahovito nepravedni ne dodijelivši Nijemcima očinstvo nad tim projektom, i to ne samo radi činjenice da su “Rosenkreuzeri” nastali na tlu Njemačke, već i radi čitavog niza Germana koji su bili istaknuti članovi raznoraznih mističnih tajnih društava te buduća inspiracija inicijanata u masonske lože.  Osim u prošlim kolumnama spominjanih Meistera Eckharta, Opata Trithemiusa, Paracelsusa,Corneliusa Agrippe, Philipa Melanchthona i Johannesa Reuchlina ( a vjerovatno u tu skupinu možemo ubrojati i Martina Luthera), postoji još čitav niz zanimljivih imena, koja su djelovala nadahnuta doktrinama “Reda Ruže i Križa”.

Nabrojimo samo one najeminentnije: Johan Sebastian Bach, Johannes Tauler, Jakob Böhme, Albrecht Dürer, Johannes Kepler itd. U Italiji su pak ideje hermetizma  pronosili čuveni Giordano Bruno i Gallieo Gallilei, koji je unaprijedio i dokazao Kopernikovo heliocentrično učenje, što je početkom 17.stoljeća bilo u suprotnosti s crkvenim astrološkim premisama, pa je Gallilei samo zahvaljujući svom javnom pokajanju izbjegao inkvizicijsku lomaču.  Papinska vatra je ipak progutala njegovog suvremenika Giordana Bruna, kojeg je inkvizicija osudila zbog njegovog zalaganja za heliocentrizam, no pravi razlog je bio taj što je Bruno prakticirao drevne rituale starih Egipćana, iz čijih je zapisa sačuvanih u arhivi bratstva “Rosenkreuzera” i saznao da se Zemlja okreće oko Sunca. O tim spisima su naravno znali i Vatikanski oci, kao što su mnogi od njih znali da je su Galileo i Giordano Bruno bili u pravu, no njihova karizma i omiljenost u narodu su označavali konkretnu opasnost za crkvenu hijerarhiju, te su kao takvi bili ubrzo upisani u “knjigu nepoželjnih”.

No ne kaže se uzalud kako je “samo jedna majka”, pa se radije vratimo na područje Velike Britanije, u kojoj je tih dramatičnih godina s prijelaza iz 16. u 17. stoljeće djelovalo nekoliko istaknutih “Rosenkreuzera”, a najpoznatiji među njima je svakako bio filozof, državnik i znanstvenik Francis Bacon. Bacon je bio član tajnog društva zvanog “Order of Helmet” (Red kacige”), a dio njegovog nevjerovatno širokog stvaralačkog opusa bile su knjige koje su dominirale intelektualnim životom njegovog doba. Najpoznatije njegovo djelo je svakako “Novi Organon”, u kojem je predložio radikalno nov pristup znanstvenom razmišljanju, ali za ovu našu priču je možda još značajnije njegovo utopističko djelo “Nova Atlantida” (Nova Atlantis), u kojem Bacon predstavlja viziju budućeg “Novog svjetskog poretka”.

Ovo izvanredno važno književno djelo, sasvim nepravedno se izbjegava ozbiljnije spomenuti u modernim analizama geneze Novog svjetskog poretka, pa na ovom mjestu svakako moram opisati sadržaj i osnovnu misao ove Baconove utopističke vizije. Naime, za razliku od svog povijesnog prethodnika Thomasa Morusa, koji je svoju poznatu “Utopiju” napisao također inspiriran Platonovom utopističkom idejom, Bacon se u svom djelu još konkretnije naslanja na Platonovu “Atlantidu” te uzima postojanje mitske Atlantide kao dokazanu povijesnu činjenicu. Knjiga je u javnost izašla tek 1627., točno godinu dana nakon smrti Francisa Bacona, a u ezoteričnim  krugovima je ubrzo postigla kultni status.

Najintrigantniji dio knjige u kontekstu Novog svjetskog poretka, u kojem danas nedvojbeno živimo, svakako je onaj u kojem Bacon kao “Novu Atlantidu” predstavlja novi kontinent – Ameriku. Ako znamo povijesnu činjenicu da je Francis Bacon dolaskom Jamesa I. (istog onog  kralja koji je na izradi svoje autorizirane verzije Biblije uposlio velikog kabalista Roberta Fludda) na britansko prijestolje postao kancelarom, a jedna od njegovih dužnosti je bila upravo raspodjela zemlje u “Novom svijetu”, onda ćemo lako shvatiti da je Baconova “Nova Atlantida” bila mnogo više od puke utopističke vizije.

Njegovo djelo poslužilo je kao ideja vodilja mnogim budućim političkim odlukama na tlu Amerike, a ostalo je i trajnom inspiracijom modernih utopista poput H.G.Wellsa ili Aldousa Huxleya, o kojima ćemo detaljnije prozboriti u posljednjem, sedmom nastavku ove zanimljive priče. Kada govorimo o Baconu, važno je spomenuti da je ovaj svestrani genij bio fasciniran tajnim kodovima i numerološkim šiframa. Na tzv. “bilateralnoj šifri”, koju je Bacon analizirao u svom drugom dijelu “Unaprjeđenje znanja”, kasnije će se temeljiti Morseova abeceda. Baconovo omiljeno tajno pismo je bila drevna “kabalistička šifra”, prema kojoj je ime “Bacon” imalo numeričku vrijednost trideset tri, a tu šifru nalazimo na naslovnoj stranici ili važnim stranicama mnogih njegovih djela.

Posebno je zanimljivo da iste te šifre, kojima su se koristili i njemački “Rosenkreuzeri”, nalazimo i u posvetama mnogih Shakespearovih izdanja, kao i na Shakespearovom spomeniku u njegovom rodnom gradu, Stratford-upon-Avenu. Mnogi istraživači britanske kulturne povijesti danas smatraju da je pravi autor Shakespearovih drama zapravo bio baš Francis Bacon, na što nas navode brojne indicije i povijesna saznanja, no pravih dokaza za takve tvrdnje još uvijek nema.

Nedvojbeno je, međutim da su ova dva velika uma bila vođena istim duhovnim  putokazima, koje su im u naslijeđe ostavili njihovi povijesni prethodnici: Meister Eckhart, Christian Rosencrantz, Paracelsus, Cornelius Agrippa itd., a ti putokazi nas uglavnom upućuju na putovanje “izmjenjenim stanjima svijesti”. I zaista, Shaekspeare je više no ijedan svjetski pisac pridonio stvaranju naše kolektivne predodžbe o bićima i pojavama iz duhovnih svjetova, te njihovom povremenom “izbijanju” u materijalni svijet.

Mnogi teatrolozi i danas vjeruju da “Macbeth” sadrži opasne okultne formule zbog čega njegova izvedba ima snagu magijskog obreda, a i ostali arhetipski likovi iz Shakespearovih drama, poput Falstaffa, Othella, Kralja Leara te pogotovo Romea i Julije, imali su nevjerovatan utjecaj na duhovni razvoj modernog društva. Posebno je zanimljiv lik vojvode Prospera, iz “Oluje”, koji je stvoren po uzoru na Elizabetinog dvorskog astrologa, čuvenog Johna Deeja, poznatijeg kao  Dr.Dee.  Spomenuti Dr.Dee je bio veliki engleski mag i kabalist iz 16.stoljeća, čijim su životom i naukom podjednako bili inspirirani i Shaekspeare i Francis Bacon. Dee je vjerovao u skup matematičkih načela, za koja je smatrao da su temelj svemira, a svoje učenje o tome je sažeo u svom djelu zvanom “Monas hieroglyfica”. Malo je poznato da je kraljica Elizabeta I. toliko cjenila spomenutog okultista, da ga je čak pozvala da na temelju astroloških proračuna izabere datum za njenu krunidbu.

Dee je pridonio i usmjeravanju Elizabetine vanjske politike, a pogotovo kada je riječ bila o naseljavanju Amerike. Dokumentirana je povijesna činjenica da je Dr.Dee na vrhuncu svoje moći dobio u vlasništvo golemo zemljište zvano Kanada, te da je njegova vizija Britanskog carstva ( tu je sintagmu skovao baš on) potaknula i povela istraživačka osvajanja britanske krune. Njegove snove o “velikom britanskom imperiju”, Dee je ostavio u “zavjet” svom učeniku Francisu Baconu, koji će tu viziju  kao što smo već gore spomenuli, sažeti u svom poznatom djelu “Nova Atlantida”.

Vjerovatno se moderni povjesničari ne bi složili sa mnom, ali po mom mišljenju je upravo tajanstveni Dr.Dee ideološki oblikovao i duhovno usmjerio ono što će u britanskoj i svjetskoj povijesti ostati zabilježeno kao  “zlatna Elizabetina era”. Treba spomenuti da je upravo Elizabeta I. ponovo i zauvijek uvela protestantizam kao službenu religiju Engleza, u čemu je presudnu ulogu svojom ceremonijalnom magijom odigrao opet Dr.Dee. Ako bismo stoga anglikanski protestantizam trebali opisati u dvije riječi, možda bi najrealniji i najprecizniji termin na kraju glasio – kristijanizirana kabala.

Smrću Elizabete I. (24.ožujka 1603.), završila je  zlatna era britanskog kraljevstva, a započelo je stoljeće ratova, nesigurnosti i tektonskih geopolitičkih promjena na tlu “starog kontinenta”. Netrpeljivost zmeđu katolika i protestanata doživljavala je nevjerovatnu progresiju, što je rezultiralo tzv. “Tridesetogodišnjim ratom”. Formalni povod za taj krvavi sukob bio je događaj koji će u europskoj povijesti ostati upamćen kao “Praška defenestracija”, a naziv je sasvim prikladan, jer su u proljeće 1618. protestantski pobunjenici doslovno izbacili kroz prozor nekoliko istaknutih carskih savjetnika, sljedbenika katoličkih Habsburgovaca.

Taj događaj zapalio je iskru ratnog plamena, koji je u nadolazećih tridesetak godina prepolovio stanovništvo Njemačke, a cijelu Europu unazadio u duhovnom i moralnom smislu. Predvodnik “Katoličke lige” u tom sukobu je bila Habsburška Austrija, na čijoj se strani borilo i hrvatsko plemstvo. Habsburški vojskovođa Wallenstein je u svojoj armiji imao čak 19 pukovnija hrvatske lake konjice (oko 30000 konjanika), koje su tridesetih godina 17.stoljeća osvojile važna političko-upravna središta, Prag i Leipzig. Zanimljivo je da su Hrvati, kao dio svoje tradicionalne odore, na sebi svojstven način vezali oko vrata slikovite rupce. Ovaj lijepi “hrvatski stil” osvojio je probirljive Parižane u vrijeme Louisa XIV i oni su usvojili novi modni predmet koji se nosio “a la Croate” (na hrvatski način). Taj izraz ubrzo je postao korijenom nove francuske riječi “cravate”.

No vratimo se poanti ove cijele priče, koja se manje bazira na “školskoj interpretaciji” povijesti, a puno više na duhovne i intelektualne “sive eminencije”, koje su svojim vizijama nadahnjivale europske vladare i ratnike. Moć, novac i status uvijek su naravno bili važni za motivaciju pokretača velikih oružanih sukoba, no unatoč tome možemo zaključiti kako je iznad svih povijesnih prevrata uvijek stajala jedna metafizička i iracionalna misija. Sama ideja “Svetog Rimskog Carstva”, kojeg je godine 800. osnovao Karlo Veliki, bila je bazirana na idealu svjetskog vođe, koji bi s Papinim blagoslovom držao na okupu kršćanski svijet, braneći katoličku vjeru i pokrštavajući “krivovjerne”.

Reformatorski pokret, Tridesetogodišnji rat i pogotovo jačanje engleske krune, doveli su naposlijetku do propasti ideje o “Europi ujedinjenoj pod rimskim carem”. Trebalo je nakon toga proteći čak nekoliko stoljeća, dok se na tlu Europe nije etablirala jedna slična globalna vizija – Europska unija…. U jednom od prošlih nastavaka ove serije kolumni, već sam napomenuo kako bi, u slučaju da Veliku Britaniju nazovemo “NWO majkom”, očinstvo moderne ideje o Novom svjetskom poretku svakako trebalo pripisati Njemačkoj.

A što se tiče uloge Vatikana i Rima u cijelom tom projektu, potrebno je samo između redova iščitati povijest antičkog Rimskog carstva, s naglaskom na godine 313. (kad je “Milanskim ediktom” označen kraj vjerskih progona u Italiji) i 380. (kada će uredbom cara Teodozija I.  kršćanstvo postati službena religija u cijelom Rimskom carstvu). O tim događajima se baš previše ne uči u vjeronaučnim klupama, a oni su kasnije odredili tok moderne europske povijesti te na neki način “fuzionirali” dotada nepomirljivo;  religiju starih Rimljana s izvornim oblikom kršćanstva koje su pronosili Isusovi apostoli…

Katolička crkva se stoljećima trsila da ideju Novog svjetskog poretka pripiše isključivo Britaniji, no kad malo bolje razmislimo, u pitanju je zapravo stoljetna borba između dvije inačice Novog svjetskog poretka, one “očinske” (pod vodstvom Vatikana i Njemačke)  ili “majčinske” (pod patronatom Velike Britanije). Prevlast u zadnjh nekoliko stoljeća, koju je boljim pozicioniranjem snaga na “Novoj Atlantidi” (Amerika) izvojevala Engleska, stvorila je dojam kako su upravo Englezi ti koji su jedini imali viziju globalne svjetske države. No povijest, ali i sadašnjost nam jasno govori kako je riječ o dvije suprostavljene vizije, s jednakim ciljem koji se zove  – duhovna kontrola čovječanstva… Sve te osobine roditelja su se  logičnim razvojem događaja manifestirale i na “odgoju” zajedničkog djeteta, nad kojim se i danas vodi borba za “skrbništvo”, a riječ je o Sjedinjenim Američkim Državama.

Već smo u prošlom nastavku napomenuli kako je naseljavanje novog kontinenta bio proces u kojem su jako aktivno sudjelovali i “duhovno-intelektualni  gurui” engleskih vladara, John Dee i Francis Bacon. Poznavajući duhovnu pozadinu spomenutog dvojca (s kormilarom), ne treba nas nimalo čuditi da je povijest kao jedan od ključnih događaja američke rane povijesti zapamtila uplovljavanje jedrenjaka “Mayflower” (1620.) u luku iz koje se razvio današnji grad Massachusetts. Taj brod je, naime prevozio radikalne kalvinističke misionare (Pilgrims), koji su početkom 17.stoljeća bili nezadovoljni engleskom verzijom reformacije, smatrajući je nedoslijednom. Spomen na susret i zajednički domjenak tih engleskih doseljenika s domorodačkim indijanskim plemenom, koje im je pomoglo preživjeti u surovim zimskim uvjetima, i danas se u Americi slavi pod imenom “Thanksgiving day”.

Bitno je reći da američka djeca danas uče znatno “uljepšanu” verziju vlastite povijesti, koja spomenute događaje opisuje prilično šturo i nepotpuno, a ponekad i sasvim netočno. Recimo samo da većina Amerikanaca danas pripadnike posade “Mayflowera” percipira kao izrazito pozitivne povijesne ličnosti, koji su prijateljevali s američkim indijancima, a bili u izrazitoj nemilosti engleske države, koja ih je progonila, protjerivala i ubijala. Nije li, s obzirom na tu službenu verziju, u najmanju ruku čudno da je vođa te sekte Edward Winslow, samo 13 godina nakon uplovljavanja “Mayflowera”, postao (od engleskog kralja službeno postavljen) guverner novoosnovanog naselja Plymouth?

S engleskom krunom je odlično surađivao i njegov sin i nasljednik na guvernerskoj poziciji, Josiah Winslow, koji je 1675. proglašen za vrhovnog zapovjednika svih britanskih vojnih snaga u “Novom svijetu”. Upravo u tom razdoblju bilježimo i najveće pokolje američkih Indijanaca, koji su masovnim naseljavanjem britanskih emigranata silom postali gosti u vlastitoj zemlji.

Prešućuje se i činjenica da je u razdoblju od 1617.-1619. godine (dakle neposredno prije “opjevanog” uplovljavanja “Mayflowera”), indijanska plemena zahvatila dotad nezapamćena epidemija nepoznate smrtonosne bolesti, od koje je pomrlo i obolilo više od polovice indijanskog stanovništva na istočnoj obali Amerike. Je li virus uzročnik te tajanstvene pandemije namjerno donešen jednim od engleskih trgovačkih brodova? Je li to sve skupa  zapravo predstavljalo “pripremu terena” za jedno od najvećih etničkih čišćenja u povijesti čovječanstva? Precizne odgovore na ova pitanja nažalost nećemo nikada dobiti, no ostaje dokumentirana činjenica kako je od 1492., kad je Kolumbo prvi put stao na tlo američkog kontineta, do raznih kolonizacija europskih osvajača, ubijeno između 15 i 20 milijuna američkih Indijanaca.

Genocid je to radi kojeg nitko nikada nije krivično odgovarao, niti će ikada odgovarati, a “hollywoodska tvornica snova” će se pobrinuti za to da u svjetskoj kolektivnoj svijesti stvori snažnu sliku “simpatičnog cowboya”, nasuprot “divljeg i vječito pijanog indijanca”. Ni prva ni zadnja besramna falsifikacija američke i svjetske povijesti.

U razdoblju od samo šest godina, između 1660 i 1666. (uvijek te šestice), na području grada Londona su se dogodile ogromne promjene, koje su označile početak povijesnog razdoblja organiziranog masonstva. Tajna društva koja su dotada djelovala ilegalno, zatražila su od kralja Charlesa II. dozvolu za javno djelovanje (no u javnost će otvoreno izaći tek pedesetak godina kasnije), a 1662. je osnovano “Kraljevsko londonsko društvo za usavršavanje prirodnog znanja” (The Royal Society of London for the improvement of Natural Knowledge), institucija koja će do dana današnjeg zadržati ogroman utjecaj na znanstvena i politička zbivanja diljem svijeta. Spomenute godine 1666., u Londonu je buknuo veliki požar  koji je tijekom četiri dana u prah i pepeo pretvorio tri četvrtine tadašnjeg Londona.

Tko stoji iza podmetanja tog požara, možemo samo pretpostaviti, ali kad znamo da je glavni arhitekt u ponovnoj izgradnji britanske prijestolnice bio jedan od najutjecajnijih masona tog  vremena, arhitekt Christopher Wren, nije teško pretpostaviti čijim je interesirama odgovarala nova arhitektonska slika  Londona. Izgrađeni “novi London” bio je grad prepun masonskih i okultnih simbola, što je i simbolički označilo početak nove globalne ere te implementacije onoga što danas poznajemo pod pojmom NWO.

Možda je najbolji primjer za ove tvrdnje, analiza lokacije crkve Sv.Pavla u Londonu (St.Paul’s Church), koja se nalazi u tzv. “Tifferetu”, tj. centru “kabalističkog Stabla života”. Naime, Christopher Wren je kralju Charlesu II. podnio novi ulični plan Londona, iz kojeg su izbacili sve stare i krivudave ulice, a nove ulice položili u skladu sa spomenutim kabalističkim simbolom. Inače, vatra koja će progutati London počela je 2. rujna 1666. u pekarni Thomasa Farrinera, u srcu staroga Londona, današnjem Cityju. To mjesto je i danas obilježeno spomenikom što ga je nakon požara projektirao Christopher Wren, nazvanim jednostavno “Monument”.

Ovaj spomenik, izgrađen između 1671. i 1677. visok je 61 metar, a nalazi se navodno na točno tolikoj udaljenosti od nekadašnje lokacije Farrinerove kobne pekarnice. Ideološki cilj ponovne izgradnje Londona bio je jasan, “raskrstiti” sa starim naslijeđem iz doba vladavine Svetog Rimskog Carstva te simbolički objaviti početak “nove političke ere”. Ideja vodilja novog društvenog poretka potječe dakle nedvojbeno iz “rosenkreuzerske” tradicije, potaknuta ponajviše ostavštinom Francisa Bacona i njegovim monumentalnim djelom – Nova Atlantida.

Od tog trenutka, do dana današnjeg, cilj masonskih loža je bio potaknuti razvoj društvenih odnosa koji će ljude dovesti do stanja razvoja u kojem će postati spremni na “inicijaciju”. Masoni su radili i rade na stvaranju “snošljivog i naprednog društva”, sa stanovitom mjerom društvenih i ekonomskih sloboda, a koje će ljudima omogućiti uspješnije istraživanje “vanjskog i unutrašnjeg svemira”. Takva će evolucija neminovno za sobom povući mnoge promjene, koje je u svojoj “Novoj Atlantidi” nevjerovatno m preciznošću predvidio i Francis Bacon. Osnivanje “Royal Society of London” značilo je, u metafizičkom smislu napuštanje ideja baziranih na vjeri i idealizmu, u korist materijalizma i znanstvenog napretka.

No, sve navedeno ne znači da je masonstvo u svojoj suštini ateističko, iako ga mnogi iz crkvenih redova danas takvim apostrofiraju. Naprotiv, masoni se u svojoj inicijaciji tradicionalno zaklinju da će “proučavati skrivene tajne naravi i znanosti, kako bi što bolje upoznali Velikog Arhitekta Svemira. Isto tako je manje poznato, kako su se mnogi slobodni zidari iz osamnaestog stoljeća, a koje danas povijesna znanost ubraja u ateiste, bavili alkemijom i sudjelovali u magijskim obredima. Viši redovi masonstva i danas teže izravnom i osobnom doživljaju duhovnih svjetova, tj. “izmjenjenim stanjima svijesti”. Zbog svega ovoga, ali i svega što smo kroz ovu priču naučili o tradiciji Rosenkreuzera, bilo bi potpuno pogrešno nazivati masone ateistima, a mnogi ljudi koji sukob crkve i masonstva na taj način trivijaliziraju, nikad neće shvatiti bit i smisao masonstva, koja korijene vuče sve do vremena kralja Salomona.

Uostalom, ateisti nisu bili ni osnivači Sjedinjenih Američkih Država, ali su svi redom bili pripadnici engleskih masonskih loža, a većina potpisnika američke Deklaracije o nezavisnosti su u službnim dokumentima kao svoju religiju naveli  – Deizam. Za one koji nisu upoznati s pojmom deizma, reći ćemo samo kratko da je “deizam” filozofsko učenje koje potječe od grčkog filozofa Aristotela, a zasniva se na premisi da “izvan spoznatljivoga svijeta postoji Bog koji je stvorio svijet po svojim zakonima, ali ne sudjeluje u razvoju i povijesti svog djela”. 

Godine 1774. se Benjamin Franklin u jednoj londonskoj loži upoznao s vodećim engleskim intelektualcem tog vremena, Thomasom Paineom. Paine je bio jedan od ideoloških nasljednika Francisa Bacona, a baš od njega i potječe ideja za stvaranje federacije američkih kolonija, koju je on već 1774. nazvao – Sjedinjene Američke Države. Potpisivanjem Deklaracije o nezavisnosti 1776., i službeno je ostvaren masonski plan o stvaranju Nove Atlantide, ili kako bi je nazvao “moderni Rosenkreuzer” Aldous Huxley – “Vrlog novog svijeta”…

*Kraj ove priče o Velikoj Britaniji kao “majci Novog svjetskog poretka”, ujedno je i početak jedne još zanimljivije i dinamičnije priče o političkom i duhovnog razvoju njenog američkog djeteta. Možda ću i tu priču, ispričanu opet iz svog posebnog ugla gledanja, jednom ispričati na stranicama ovog bloga ili čak i u obliku neke zanimljive knjižice. Zahvaljujem se svim čitateljima koji su ovu priču pratili bez predrasuda i nepotrebnog ironiziranja, a posebno onima koji su je svojim zanimljivim komentarima proširili i obogatili. Hvala i svim autorima, iz čijih sam knjiga crpio inspiraciju i korisne informacije za sastavljanje ovog sedmodijelnog teksta, a skromno im se odužujem objavom literature koju sam koristio proteklih tjedana:

1. Francis Bacon – “Nova Atlantis”

2. Baal Hasulam – “Uvod u knjigu Zohar”

3. Roland Goetschel – “Kabala”

4. Theophrastus Paracelsus  – “Živa baština”

5. Philippe Walter  – “Kršćanska mitologija”

6. Jolande Jacobi – “Psihologija C.G.Junga”

7. Aldous Huxley – “Vrli novi svijet”

8. Ludwig Hertling – “Povijest Katoličke crkve”

9. Cyril Aydon – “Povijest čovječanstva”

10. Joel Levy – “Tajna povijest”

11. Wolfgang Bauer – “Leksikon simbola”

12. Cornelius Agrippa – “Četvrta knjiga okultne filozofije”

13. Coyote Cardo – “Ezoterijska fizika”

14. John Salza – “Masonstvo bez maske”

15. Ivan Mužić – “Masonstvo u Hrvata”

16. Mladen Lojkić – “Vladari svijeta”

17. Razni autori – “Dvadeset prekretnica britanske povijesti”

18. John O’Farrel – “Krajnje nepristrana povijest Velike Britanije”

I naravno, povijesna enciklopedija te knjiga svih knjiga – Biblija…
 
(blog.vecernji.hr/uredio:nsp)

Malo se toga promijenilo u vanjskom obliku masonstva od Mozartovog doba do danas. To je još uvijek isključivo tajno udruženje pažljivo odabranih obreda i simbolike izvedene iz srednjovjekovnog cehovskog udruženja, koje se temelji na drevnim grčkim i egipatskim misterijama.

Kult slobodnog zidarstva i masonstva iz 18. stoljeća potječe iz srednjovjekovnih zidarsko-klesarskih cehova. U 17. stoljeću obredi i simboli drevnih vjerskih i viteških redova dodani su onima koji se povezuju s obrtničkim cehovima. Prva velika loža utemeljena je u Engleskoj 1717. godine u želji da bude način stjecanja iskrenog prijateljstva među osobama koje bi inače vječno morale ostati na razdaljini.

Masonstvo u Engleskoj nije bilo politička sila i bilo je povezano sa kršćanstvom, ali kad se 1725. proširilo u Francusku, povezalo se s idealima koji su iznijeli revoluciju 1789. godine. Stoga je papinskim bulama 1738. i 1751. masonstvo zabranjeno, ali pridržavanje tih zabrana u rimokatoličkim državama ovisilo je o tome koliko je poglavar pojedine države bio za masone ili protiv njih.

U Austriji je carica Marija Terezija isprva dopuštala masone, vjerojatno zato što je njezin suprug Franjo od Lotaringije bio član tog reda. Bila je ipak sumnjičava prema masonskim aktivnostima i priča se da je jedanput ušla u masonsku ložu prerušena u muškarca. Drugom prilikom je naredila svojim vojnicima da provedu raciju u loži čiji član je bio njezin suprug.

Nakon njegove smrti zabranila je rad mnogim ložama, dok su druge nastavile djelovati u tajnosti. Nakon što je umrla 1780. godine, njezin znatno liberalniji sin Josip II ukinuo je papsku zabranu i gotovo bio sklon masonstvu. Na početku njegove vladavine masoni su bili rasprostranjeni i većina bečkih intelektualaca, uglavnom katolika, pripadala je redu. I zaista, u tom je razdoblju bilo pomodno biti mason.

Masonski red pratilo je toliko publiciteta i razmetljivosti da se to graničilo sa smiješnim. Masonske pjesme komponirao su se, objavljivale i pjevale posvuda. Masonski simboli visili su na lancima za džepne satove; i novi i stari članovi darovali su damama bijele rukavice, a razni modni predmeti bili su kršteni slobodno zidarski. Zbog širenja revolucionarnih ideja iz Francuske i nastanka raznih drugih društava, naročito Rozenkrojcera i iluminata, promijenio se odnos prema masonima.

U Bavarskoj su iluminati / prosvijetljeni zavladali u nekoliko masonskih loža. Oni su zastupali dalekosežne društvene promjene te, iako nisu bili revolucionari ni antijeretici, vlasti su ih, a osobito Katolička crkva, željeli ukinuti. Godine 1784. kampanja predvođena jezuitima, uz potporu Rozenkrojcera, završila je progonom iluminata i zabranom rada svih tajnih društava.

Bavarska je vlada prisiljavala austrijskog cara Josipa II zabraniti iluminate u Austriji. To je on odbio, ali je uveo nadzor rada 8 bečkih loža, koje je želio smanjiti na najviše tri. Stvorene su dvije lože, Istina i Novookrunjena nada. Nakon njegove smrti pojačano se progoni masonski red, što se završilo vladavinom terora u doba Franje II i njegovog kancelara Metternich. Naposljetku, zabranjena su sva tajna društva, pa je u Austriji između 1808. i 1918. biti mason postalo protuzakonito.

Kad je Mozart pristupio masonskom redu, veselio se mogućnosti razmjene ideja sa slobodoumnim ljudima. Bez sumnje je volio masonsku gozbu i koncerte, a privlačili su ga i tajanstveni obredi, jer je oduvijek uživao u šiframa i zagonetkama.

Ali, najviše su ga oduševljavala masonska čovjekoljubivi načela, koja je provodio do kraja života. Mozartovo preobraženje na masonstvo nije bilo iznenadno; od djetinjstva je imao veze s tim redom. Kao jedanaestogodišnjak, od boginja ga je liječio dr. Wolf, ugledni mason. Godinu poslije, Mozartova obitelj je u Beču upoznala dr. Anton Mesmer-a, proslavljenog hipnotizera, također masona, u čijem je vrtu izvedena prva Mozartova opera – “Bastien i Bastienne”.

Kad je Mozart imao 17 godina, vodeći bečki pisac Tobias von Gebler, mason i iluminat, zamolio ga je da sklada glazbu za njegovu dramu “Thamos kralj Egipta”, u kojoj se prikazuju masonski obredi i simboli. Nakon nekoliko godina drugi mason i iluminat, Otto von Gemingen, zamolio je Mozarta za glazbu za melodramu s egipatskom temom nastalu prema Voltairovoj drami “Semiramida”.

I tekst i glazba, nažalost, izgubljeni su, ali se zna da je masonsko značenje djela toliko oduševilo Mozarta da je glazbu ponudio napisati besplatno. Gemingen je bio veliki majstor lože Dobročinstvo, u koju je Mozart primljen u prosincu 1784. godine, iako je vjerojatno da je bio prisutan sastancima salzburških iluminata u planinskoj pećini blizu Salzburga puno prije nego se odlučio za taj korak.

To romantično mjesto zasigurno je ostavilo dubok trag u mladom skladatelju, jer poslije njegove smrti udovica Konstanca govorila je kako je planirao osnivanje tajnog društva pod nazivom “Špilja”. Mozart je silno uživao u društvu ljudi koji su, želeći skladati ili uživati ​​u glazbi, zaboravljali svoj položaj u društvu, stoga su ga neobično privlačili masonski ideali bratstva i čovjekoljublja.

Kad je Mozart 1781. godine iz Salzburga otišao u Beč, ubrzo se sprijateljio s mnogim masonima, uključujući vodećeg člana iluminata, znanstvenika i pisca Ignaz von Born-a. Suvremenici su smatrali kako je upravo Born poslužio kao model za lik Sarastro, mudrog svećenika boga Sunca u “čarobnoj fruli”. Dalje, prema nekima Kraljica noći bi mogla biti upravo neprijateljska Marija Terezija; a eminentni znanstvenik i masonski aspirant, dobri junak Tamino bio bi Car Josip, a junakinja Pamina, sam austrijski narod.

Zanimljivo je da je Born bio stručnjak za egipatske misterije i vjerojatno pomogao Mozartu savjetima u svezi s obrednim prizorima ove opere. Born je bio osnivač i veliki majstor lože “Stvarni sklad”, sestrinske lože “Dobročinstva”, a njezini članovi bili su mnogi vodeći bečki intelektualci – pisci, umjetnici, znanstvenici i glazbenici. Mozart je često bio na tim sastancima i tamo je promaknut u drugi stupanj 1785. godine uz uobičajene obrede. Joseph Haydn je, vjerojatno pod utjecajem prijatelja Mozarta, zatražio članstvo u loži, rekavši kako mu je najiskrenija želja da postane član tog reda zbog njegovih čovekoljubivih načela. U travnju 1785. Mozartov otac Leopold primljen je u ložu “Dobročinstvo”, a na drugi je stupanj promaknut u loži “Stvarni sklad”. Mozart je u povodu toga napisao pjesmu “Putovanje kolege slobodnog zidara”. Ta je pjesma bila prva od mnogih djela koja je Mozart napisao za bratstvo nakon što je postao mason, iako već i nekoliko njegovih ranijih radova, poput nedovršene kantate “Himna suncu”, izražava masonske zamisli.

Glazba je masonima bila značajna, jer su vjerovali da širi dobre misli i slogu među članovima. Sastanci bi počinjali i završavali jednostavnom pjesmom u narodnom duhu, najčešće sastavljenom od tri dijela uz pratnju orgulja i uvijek pisanom za muške glasove. Masoni su se služili posebnom glazbenom simbolikom za označavanje dijelova obreda. Broj tri je važan za masone – tri udarca kojima bi kandidat za uvođenje u ložu pokucao na vrata, prikazivani su ritmičkim motivom triole. Parovi legatom povezanih nota predstavljali su bratstvo.

Mozart je vješto iskorištavao te simbole da pojača učinak te ih je razrađivao pridajući im veću dubinu i izražajnost. Među njegovim najpopularnijim masonskim djelima bila je kantata “Masonska radost”, koju je skladao u čast Ignaz von Born-u odlikovanom carskim odličjem zbog otkrića s područja metalurgije. Krajem 1785. Mozart je napisao dvije pjesme za svoju ložu “Novookrunjena nada”, utemeljene na skladu s carskom uredbom. Osim preustrojstva bečkih loža, car je naredio da se zapisnici sastanaka i popis članova redovito podnose policiji. Te promjene nisu bile prihvaćene bez nesuglasica te su mnogi istupili iz loža.

Mozart se pridružio loži “Novookrunjenu nadu” čiji je veliki majstor bio njegov stari prijatelj Tobias von Gebler. Dvije njegove pjesme, “Za otvaranje lože” i “Za zatvaranje lože”, hvale nove vođe i izražavaju nadu u budućnost masonstva. Nažalost, njegove nade se nisu ostvarile. Kružile su glasine kako su iluminati podupirali revolucionarne ideje iz Francuske, pa je uhoda i prokazivača bilo posvuda. Bilo je zapljena knjiga i uhićenja, uništavani su mnogi dokumenti iz tog razdoblja, pa i neka Mozartova pisma. Pojedina su ipak sačuvana, primjerice pismo ocu neposredno prije njegove smrti 1787., u kojem ga Mozart potiče da, u skladu s masonskim učenjem, smrt doživljava kao čovjekovog najboljeg prijatelja.

Mozart je često pomagao kolegama masonima, čak i kad je sam bio u oskudici. Često je nastupao na dobrotvornim koncertima kako bi im pomogao, a prihod od objavljivanja svoje masonske kantate “Masonska radost” dao je siromašnim masonskim kolegama. Poslije 1785. Mozart više nije pisao masonsku glazbu do posljednje godine svog života 1791. kada je napisao puno vedrih i samosvesnih remek-djela. U nekoliko djela iz tog razdoblja prepoznaju se masonski utjecaji, osobito u Čarobnoj fruli. Iako se libretto Čarobne frule pripisuje producentu Schikaneder-u, danas je ipak više uvriježeno mišljenje da je veliki utjecaj imao i Giesceke, prijatelj i drug Goethea i Schillera, koji je vjerojatno želio ostati anoniman zbog političkih razloga.

Još dva dijela, napisana u posljednjoj godini njegova života izražavaju istu čovjekoljubivi poruku. Još dok je radio na Čarobnoj fruli, Mozart je dobio neobičnu narudžbu od hamburškog trgovca, masona Franz Ziegenhagen-a, sljedbenika Rousseaua, koji u svojoj knjizi izriče pretpostavku kako bi društvo utemeljeno na ravnopravnosti rasa, vjera i spolova moglo ostvariti sreću ljudskog roda u svijetu bez neimaštine i rata.

Želio je osnovati koloniju pokraj Hamburga kako bi svoje zamisli sproveo u djelo te je zamolio Mozarta da mu napiše kantatu koja će se pjevati na sastancima u toj koloniji. Mocartovo posljednje dovršeno djelo je Mala masonska kantata, komponirana u studenom 1791. za otvaranje novog hrama lože Novokrunisana nada. Sam je dirigirao izvođenjem, a djelo je primljeno s oduševljenjem. “Poludjeli su za mojom kantatom! Kad ne bih znao kako sam napisao i bolje stvari, pomislio bih da mi je to najbolje djelo! “Nažalost, Mozart nije uspio uživati ​​u njenom uspjehu jer je ubrzo, 5. studenog 1791., umro.

“Ko nije znao za njega? Tko ga nije poštovao? Tko ga nije volio? Našeg časnog brata Mozarta. Bio je marljiv član našeg reda. Bratska ljubav, miroljubivost, zauzimanje za plemenita načela, dobročinstvo te pravi, iskren osjećaj zadovoljstva uvijek kad bi svojim talentom pomogao nekome od svoje braće, bila su njegova najvažnija obilježja “, riječi su njegovih kolega masona.
 

 
Mozart i Schikaneder, prijatelj slobodni zidar iz druge lože, ugradili su mnogo od slobodnozidarskog učenja i simbolizma u svoje opere. Uporaba simbola i određenih scena, po mnogima daje izravan uvid u neke obrede slobodnog zidarstva, čija je namjera možda bila dati suptilan prikaz uzvišene svrhe toga udruženja. U najmanju ruku je moguće da je to služilo kao neka vrsta obrane ideja slobodnog zidarstva.

Pronalazimo da je broj tri imao duboko značenje za slobodne zidare. On se konstantno ponavlja tijekom Čarobne frule: tri dame, tri dječaka, tri hrama i tako dalje. U Schikanederovoj produkciji iz 1794., prikazano je u početnoj sceni kako tri dame ubijaju zmiju i rasijecaju je na tri dijela. Unutarnji ključ opere sniženi E (aroma vrline, plemenitosti i spokoja) je Mozart često upotrebljavao za svoje masonske kompozicije zbog njegova potpisa od tri sniženja. U uvertiri se ističe trostruko ponavljanje slobodno-zidarskog mota (kratko-dugo-dugo), također i u II. činu opere.

Slobodno-zidarski po svojem porijeklu su i natpisi na tri hrama: “Mudrost”, “Razum”, i “Priroda”. Slobodni zidari u publici će prepoznati i simboličan oklop čuvara za vrijeme Taminovih inicijacijskih izazova te simbole zemlja-zrak-voda-vatra u samim izazovima. Ali tu su i srebrno koplje dama, Papagenov zlatni katanac, Sarastro kočija u obliku lava, Tamina nesvjestica nalik smrti, te poraz Kraljice noći od strane snaga svjetlosti.

Brigid Brophy, u svojoj odličnoj studiji Dramatičar Mozart, ukazuje na vezu između slobodno zidarskih praksi s Eleuzinski misterijama i orfički mitovima antičkog svijeta. Ona dokumentira veliki dug Libretto noveli Jeana Terrasona “Život Sethosa”, objavljenoj u Parizu 1731. Tvrdeći da je prijevod starog Grčkog izvornika, ova knjiga pripovijeda inicijaciju svog egipatskog junaka u misterije Izide. Kako gđa. Brophy zaključuje, “Terason eksplicitno ne povezuje svoje misterije Izide s Slobodno zidarstvo (uostalom to se od njega i ne očekuje); ali postoji očigledna veza po kojoj su možda slobodni zidari posudili neke uvide za svoje obrede iz Terasonovog zamišljenog Egipta”.

Mocart i Schikaneder su također bili upoznati s djelima Shakespearea. J. Liebner je zabilježio mnoge fascinantne paralele između Čarobne frule i Shakespearove Oluje. Sarastro, kontrolirajući snagu opere, sličan je liku Prospera u Oluji. Svaki planira ujedinjenje dvoje izabranih ljubavnika, ali čini taj put teškim kako bi ojačao njihovu vezu. Monostatos i Caliban su vrlo slično osmišljeni, simboli naše niže prirode koja se treba nadići i odbaciti. Nesvetovna nevinost trojice dječaka nalazi svoj kontrapunkt u Arielu, Prosperov veselom slugi i glasonoša.

Svako nadolazeće doba promatralo je Čarobnu frulu na neki svoj način, i svaka od tih interpretacija ima svoju valjanost. Bila ta opera viđena kao bezbrižna fantazija, prosvijetljena alegorija, prikriva slobodno zidarski obred, ili izgubljenu bitku za žensku ravnopravnost, ona uvijek nanovo priča o magiji i sazrijevanju svake sljedeće generacije.
 
(vestinet.rs)

“Masonerija je židovska ustanova, čija povijest, stupnjevi, lozinke i izjave od početka do kraja jesu židovske. Tajna masonerije jest židovstvo. Mason, ukoliko nije Židov, u loži postaje “umjetni Židov” t.j. on dobiva mentalitet, svojstva i osobine Židova. Masonerija služi interesima židovstva, požidovljenju naroda i učvršćivanju židovskog gospodstva nad svijetom.”

General Erich Ludendorff