Gomila prosvjednika pokreta Žutih prsluka provalila je i napravila krš i lom u prostorijama masonske lože u francuskom gradiću Tarbes

Vandalilzam je osuđen od strane francuske vlade, koja je prosvjednike optužila za “glupost” i “netoleranciju”

Oko 450 prosvjednika okupilo se u subotu u gradu Tarbesu po 17. put u protuvladinim demonstracija. Oko ponoći, izvještava dnenvik La Depeche, neki su prosvjednici počeli vikati “idemo na slobodne zidare!”

Manja gomila prosvjednika ukoračala je u masonski hram, a jedan je srušio vrata masonske tajne organizacije.

Nekliko prosvjednika je bacalo kamenje na zgradu i na kraju je grupa prokrčila svoj put unutra.

Prevrnuli su namještaj, uništili ezoteričnu umjetnost na zidovima i ukrali četiri ceremonijalna mača. Kasnije su mačevi vraćeni.

Policija je pokrenula istragu, a francuski ministar unutarnjih poslova Christophe Castaner osudio je vandalizam.

“Nakon Židova, slobodni zidari” – kazao je ministar unutarnjih poslova, aludirajući na navodni antisemitizam u redovima prosvjednika.

“Kad glupost naiđe na netoleranciju, to je najgore.” Castaner je također optužio Žute prsluke da nemaju “drugog projekta osim mržnje”.

Širom zemlje je negdje između 28.000 i 90.000 prosvjednika ponovo ovaj vikend izašlo na ulice francukskih gradova kako bi izrazili svoje protivljenje politici nepopularnog predsjednika Emmanuela Macrona, koji kažu, daje benificije bogatima, ali ne i većini.

Oko 2.000 prosvjednika je ozlijeđeno, a više desetaka je osakaćeno u sukobima s policijom od studenog.

Organizatori pokreta planirali su masovnu demonstraciju za sljedeću subotu, koja će se podudarati sa završetkom tromjesečne “Velike nacionalne debate” predsjednika Macrona, nacionalnog javnog foruma čiji je cilj bio potiskivanje plime neslaganja u Francuskoj i sklapanje “novog ugovora sa narodom.”

Žuti prsluci su se uglavnom usredotočili na Macronovu ekonomsku politiku i nisu izdvojili slobodne zidare kao metu.

Međutim, tajnovita priroda slobodnih zidara i moćna elita su učinili ovu organizaciju metom gnjeva građana i u prošlosti i potaknuli nebrojene teorije zavjere.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Za Josipa Broza Tita mnogi često tvrde da je bio mason bez da za tu svoju tvrdnju pruže čvrste dokaze. Ako je bio mason, postavlja se pitanje gdje je i kada iniciran

Najčešće se smatra da je Broz iniciran u francusku ložu Veliki Orijent, međutim Tito nikada nije boravio u Parizu dovoljno dugo da bi primio visoke stupnjeve Orijenta.

U inozemstvu je Tito najdulje boravio u Rusiji i o tom njegovom periodu života zna se vrlo malo, odnosno gotovo ništa. U Rusiji je u to vrijeme, baš kao i danas, bila popularna specifična forma masonerije – Orden Memfisa i Misraima.

Ritual Memfisa i Misraima po uzoru na drevne egipatske rituale u 18. stoljeću uspostavili su talijanski mistici Casanova i Cagliostro u istarskom gradiću Bale kako bi se masonerija očuvala u što čišćoj formi jer su bili svjesni da će propasti i pretvoriti se u svoju suprotnost čemu svjedočimo danas.

Ritual Memfisa i Misraima brzo se proširio diljem Europe, a posebno velik broj sljedbenika ima upravo u Rusiji. Red ima 97 stupnja, a nama je posebno zanimljiv sedmi stupanj. Naime, tajna riječ, lozinka sedmog stupnja, koji se zove Pravedni sudac, glasi – TITO.

Svete riječi, tajne riječi i lozinke u masoneriji su nivoi razvitka koje inicijanti dobivaju na određenom stupnju. Njihovi simboli i značenje ubacuju se u čovjekovo nesvjesno i od tamo djeluju na pojedince.

Na sedmom stupnju Memfisa i Misraima čija je tajna riječ Tito, inicijant prima vrline Pravde, Ravnopravnosti, Nepristranosti i Časnosti. Sudac sudi pravedno, a zakone i običaje primjenjuje na sve podjednako. Pravdu ne podcjenjuje i ne uskraćuje, ali je odmjerava s dozom milosrđa.

“Tajna riječ Tito koja simbolizira ovaj stupanj dolazi iz starogrčkog i označava sovu, simbol mudrosti kod masona. Sova je skrivena u mraku i njena priroda danju nije sasvim jasna.

Sova skriva svoj stvarni identitet, ali sve vidi nesmetano, osluškuje i usmjerava. Ljudi je se pribojavaju jer nekome od nje prijeti opasnost, a nekome blagodat”, piše u tajnim masonskim knjigama koje opisuju ovaj stupanj.

Je li Broz u Rusiji uveden u Memfis Misraim i postavljen za Pravednog Sudca i tako postao društveno – revolucionarna masonska funkcija – Tito, nikada nećemo moći sa sigurnošću saznati. Podudarnost postoji, Tito je svojevrstan magijski moto, tajna riječ, koja je bravara Broza, nakon misterioznog boravka u Rusiji, pretvorila u nadljudsku figuru, Tita, ‘pravednog’ suca među narodima.
 
(dnevno.hr)

Hrabar novinar je razotkrio kako tri masonske lože djeluju unutar britanskog parlamenta – omogućujući demokratski neizabranom tajnom društvu da diktira politiku vlade

Oni koji žive u Velikoj Britaniji danas znaju da to nije sretna zemlja. Pitanje Brexita još nije riješeno i Britanci znaju da britanska država, političari, bankari i šefovi sve rade da se tako i nastavi, piše Guardian.

No, ponekad zavirimo i dublje iza zastora. To je ono što se dogodilo kada je Guardian objavio u svojem članku veliku tajnu: da slobodnozidarske lože kontroliraju Donji dom i Gornji dom u Westminsteru!

U članku se opisuju tri lože koje su inficirale srce britanske demokracije.

Loža Nove dobrodošlice (New Welcome Lodge) regrutira parlamentarce i osoblje parlamenta, dok su članovi lože Galerija (Gallery Lodge) priopadnici političkih medija koji prate rad parlamenta.

Treća loža, nazvana loža Alfred Robbins isto tako ‘pokriva’ novinare smještene u Londonu.

Identitet članova ove tri lože i dalje je tajan izvan svijeta slobodnog zidarstva, a članovi su toliko diskretni da je malo novinara koji prate rad parlamenta, a koji nisu članovi lože Galerija, uopće svjesno njenog postojanja.

Članovi lože Nova dobrodošlica ne druže se sa svojim kolegama iz Galerije, jer iako su svi masoni i članovi istog bratstva, ipak “ne žele da novinari slušaju njihove razgovore”, rekao je jedan od članova lože parlamentaraca.

David Staples, vrhovni izvršni direktor Ujedinjene velike lože Engleske (United Grand Lodge of England – UGLE), izjavio je kako ne postoji kontradikcija između obavljanja novinarskog posla i članstva u masonima.

“Nasuprot populističkoj percepciji, članstvo u masonima pomaže članovima da služe društvu u širem smislu u svojim ulogama, uključujući novinare, političare, policajce i odvjetnike, kako bi bolje obavljali svoj posao tako što ih se potiče da sami budu bolje osobe.

Njihovo je članstvo pozitivno i za njih same, kao i za društvo u cjelini”, tvrdi Staples, koji je dodao kako bi više masona javno objavilo svoje članstvo kada se ne bi bojali predrasuda i diskriminacije.

Objava kako su i politički novinari i sami političari članovi masonskih loža došla je na svjetlo dana nakon što je predsjedatelj Policijske federacije izjavio kako upravo masoni blokiraju reforme u policiji i otežavaju napredovanje žena i policajaca iz crnačkih i manjinskih etničkih zajednica.

Nakon tri godine koje je proveo kao predsjedatelj Policijske federacije Steve White je izjavio “Shvatio sa kako se ljudi koji se tvrdoglavo suprotstavljaju bilo kakvoj promjeni i bilo kakvom napretku uvijek na kraju pokažu kao masoni.”

Iz UGLE-a su ljutito porekli ovu optužbu, te naveli kako su “tiho ponosni što su upravo oni primali u svoje redove diskriminirane i progonjene”.
 
(net.hr)

Slobodni zidari u Rimu 1917. u tijeku I. svjetskog rata, slavili su svoju 200-godišnjicu. Tad su javno objavili Crkvi rat. Oblijepili su Rim svojim plakatima na kojima Lucifer gazi sv. Mihaela, razvili crne zastave Giordana Bruna i došli pred Vatikan! Pripremite se, upozoravaju biskupi!

Krajem prošle godine biskup Athanasius Schneider, jedan od najznačajnijih i najistaknutijih biskupa danas, održao je u španjolskoj Sevilji zanimljivo predavanje pod naslovom “Marija, pobjednica svih hereza”.

Prošlog stoljeća tako ju je slično nazvao i blaženi papa Pio IX u svojoj buli iz 1854 Singulari quodam: Marija, pobjednica i zatornica svih hereza.

Bilo je to vrijeme i objave dogme o Marijinom bezgrješnom začeću. U svom predavanju biskup Schneider govorio je poglavito o masonima i njihovu djelovanju.

Naime, 2017.godina  bit će obilježena mnogim značajnim obljetnicima.

U Njemačkoj će pod velikim medijskim pokroviteljstvom biti slavljena 500. godišnjica reformacije i Luthera i time će biti bačena u drugi plan dva vrlo velika i znakovita događaja: Boljševička oktobarska revolucija prije 100 g. koja je bila početak vladavine i širenja komunizma (te početak proljevanja krvi mučenika na koje upozorava Gospa Fatimska) koji i danas ima pristaše bar u petini čovječanstva, ali i pojava Gospe u Fatimi koja je svojim porukama djeci skrenula pozornost svijeta na događaje u Rusiji samo godinu dana prije izbijanja komunističke revolucije.

Ali još jedan važan događaj slavit će se ove godine a to je 300 godina od osnivanja prve Velike lože u Londonu 1717. Ona je pojam i mjerilo svih drugih loža u svijetu.

Biskup Schneider poznati je zagovaratelj dostojanstvenog prićešćivanja, zalaže se za povratak sakralnosti Svete Euharistije. Objavio je više spisa o sv. Pričesti – preporuća primanje hostije klečeći kao što ju je bio ponovo uveo papa benedikt XVI kod papinske mise.

Osim toga on je veliki borac za Sakrament braka i ispovijedi. Za vrijeme protekle Sinode u Vatikanu objavio je publikaciju “100 pitanja i odgovora” kojom ne podupire najnovija stremljenja u crkvi da se sv. sakrament dijeli necrkveno rastavljenima a ponovo, dakle onima koji ne poštuju sakrament braka vjenčanima.

U Sevilji je Schineider  govorio o “Tajnom društvu” koje i nakon 300 god. svog postojanja ne izlazi iz sjene, o njihovom opskurnom u isto tako revolucionarnom i subverzivnom djelovanju protiv Katoličke crkve.
Nazvao ih je ”Instrumentom sotone”.

Biskup iz Astane nadovezao se na predavanje biskupa Schneidera i podsjetio na izvještaj sv. Maksimilijana Kolbea o agresivnoj proslavi Slobodnih zidara u Rimu 1917. u tijeku I. svjetskog rata, kad su masoni slavili svoju 200-godišnjicu. Tad su javno objavili Crkvi rat. Oblijepili su Rim svojim plakatima, razvili crne zastave Giordana Bruna i došli pred Vatikan.

Na plakatima je bio anđeo sv. Mihael kojeg je, pobjeđenog, gazio po zemlji sam Lucifer.

Nakon toga je Kolbe, tada student na Gregoriani, odlućio onovati Vitezove Bezgriješne, Militia Immaculatae, i tak se suprotstaviti sotoninim akcijama. Biskupi su jednoglasni – moramo se pripremiti za duhovni boj i pred ovu značajnu obljetnicu!

“Cilj masonerije je iskorijeniti cijelokupni nauk Božji, naročito katolički” – rekao je biskup Schneider – zato se osnivaju tako mnogobrojna tajna društva.

”Osnovno im je uništenje svakog morala i to stoga jer samo tako se može uništiti katoličanstvo, logičkim argumentima ono se ne može uništiti”.

Po tom principu je djelovanje slobodnih zidara sad je vrlo aktualno – dodao je biskup iz Astane

‘Ne bojte se, ali se naoružajte silom odozgo, jer bez sumnje  Blažena Marija Djevica na kraju će uništiti najveću herezu svih vremena: herezu Antikrista, herezu masonerije’ – zaključili su biskupi.
 
(dnevno.hr)

S obzirom da se o masoneriji već dugo vremena govori donosimo vam intervju iz Vjesnika iz 1992. godine s jednim masonom koji potvrđuje da masonerija aktivno sudjeluje u krojenju sudbine hrvatskog naroda!

Intervju je objavljen povodom uzdizanja masonskih loža u Hrvatskoj a imao je za cilj smiriti ‘strasti’ koje su u ono vrijeme uzavrle oko masonerije!

Prije nekoliko mjeseci u hrvatskom su se tisku pojavile manjkave natuknice o obnavljanju masonskih loža u Sloveniji i Hrvatskoj. Više od pedeset godina nakon zabrane djelovanja slobodnih zidara u Hrvatskoj ti su nagovještaji izazvali razumljivu radoznalost javnosti, pa i brojne spekulacije i nagađanja.

Tko su hrvatski slobodni zidari i što je uopće masonstvo – o tome razgovaramo s jednim od vodećih hrvatskih masona, koji je za ovu priliku, iz razloga koje će čitatelj shvatiti, želio ostati anoniman.

Nakon više od pedeset godina hrvatski su slobodni zidari, dakle ponovo na sceni? U ovdašnjem tisku nedavno je objavljeno, iz talijanskih izvora, da su talijanski slobodni zidari pripomogli obnavljanju masonskih loža u Zagrebu i Ljubljani, kao i u gotovo svim drugim zemljama Srednje i Istočne Europe u kojima masonerija poslije drugog svjetskog rata nije mogla djelovati?

Da, točno je da se obnavlja masonska loža u Zagrebu, kao i u drugim metropolama Srednje i Istočne Europe. Doduše, ne može se reći da su “masoni u Hrvatskoj ponovo na sceni”. U prirodi je slobodnog zidarstva da ne djeluje na sceni, pred očima javnosti.

Ali – djeluje i ima utjecaja na svim područjima društva, svuda u svijetu. Također se ne bi moglo reći da su na obnavljanje masonstva u Hrvatskoj utjecali talijanski slobodni zidari, već austrijski.

Za ovdašnju javnost, s izuzetkom možda onih koji su pročitali Mužićevu knjigu o povijesti masonstva u Hrvatskoj, slobodno je zidarstvo velika nepoznanica, pa čak i nešto o čemu se govori – a već se govori – sa zaziranjem i predrasudama. Što je, zapravo, slobodno zidarstvo, ili – zašto slobodni zidari danas?

Prije svega, slobodno zidarstvo nije ni politička organizacija, ni vjerska sekta, a nije ni antireligiozni pokret, kao što nije ni gospodarsko poduzetništvo. Masonska je loža, moglo bi se reći, škola poštovanja i tolerancije, pa i više od toga – škola parlamentarizma i demokracije.

Čini mi se da bi dovoljno bilo podsjetiti na činjenicu da svaka demokratska zemlja danas ima masonske lože, dok je u nedemokratskim i totalitarnim režimima masonstvo bilo zabranjivano i proganjano. I danas je tako i utoliko je obnavljanje masonstva u nas također jedan od znakova demokratičnosti i uključivanja u svijet.

Po definiciji, slobodnim zidarom može biti samo “častan čovjek na dobrome glasu”, a prema statutu slobodnozidarske lože članovi moraju ne samo poštivati zakone svoje zemlje, već i raditi na dobrobit svoje države. Zašto slobodno zidarstvo danas i ovdje?

Mislim da smo na to već odgovorili. Masonstvo je jedno od obilježja moderne, liberalne, demokratske države. U svijetu danas ima blizu šest milijuna masona, a iznenadili biste se kad biste čuli tko je sve od vodećih ličnosti u svijetu politike, kulture, gospodarstva – slobodni zidar.

Čak bi se moglo, bez imalo pretjerivanja, reći kako je u današnjem svijetu utjecaj slobodnog zidarstva golem.

Kakav je danas odnos katoličke crkve i slobodnog zidarstva? Jesu li izglađeni nesporazumi iz prošlosti?

Kao što je poznato, punih 245 godina bila je od Vatikana određena ekskomunikacija za slobodne zidare. No, godine 1982. papa Ivan Pavao II je – novim kodeksom Iuris Canonici – ukinuo tu ekskomunikaciju. Otad se može reći da nema nikakvih problema i nesporazuma između crkve i masonstva. Naprotiv, njihovi su odnosi danas u znaku uzajamnog poštovanja i tolerancije.

Jedna od prilično raširenih predodžbi o slobodnom zidarstvu govori o masonstvu kao tajnom, mističnom i kultnom udruženju. Koliko je to točno i kako se postaje masonom?

Ima jedna američka poslovna uzrečica: “Don’t call us, we’ll call you” (Ne zovite nas, mi ćemo zvati vas). Otprilike tako nekako moglo bi se reći i za primanje u masonsku ložu. Kandidat, dakako može sam izraziti želju da postane slobodni zidar, ali to ne ide bez preporuke dvaju članova lože koji ga poznaju i jamče za njega.

O kandidatima se raspravlja u loži, a o primanju se glasa balotažom, bijelim i crnim kuglicama, tajnim glasanjem. Jedna crna kuglica (dakle, negativno mišljenje) odgađa kandidaturu za godinu dana. Kandidat koji na tajnom glasanju dobije dvije ili više crnih kuglica, ne može nikad više biti primljen u ložu.

Uvjeti su, dakle, vrlo strogi. No to je samo jedan od rituala masonstva. Što je s ostalima?

Da, slobodno zidarstvo ima svoje simbole i rituale, cijeli sistem alegorija. To je, prema jednoj definiciji, moralni red časnih ljudi, koji su u njega ugradili slobodu, bratstvo, jednakost, toleranciju, a kasnije i dobročinstva.

Slobodni zidar uglavnom razmišlja o sebi, on “radi na sebi”, izgrađuje se. U slobodnozidarskoj terminologiji on je neobrađeni kamen koji teži savršenstvu.

Masonska je loža škola poštovanja i tolerancije, a vrijednost slobodnog zidarstva je u promičbi kvalitetnog civilizacijskog ponašanja izvan lože, među “profane” ljude. Posebno treba naglasiti da nijedan član masonske lože ne bi smio imati materijalne koristi od svojih masonskih aktivnosti.

Masonstvo u Hrvata ima dugu tradiciju?

Da. Do 1940. godine, kad je djelovanje masonskih loža u Hrvatskoj bilo zabranjeno, djelovalo je samo u Zagrebu deset loža, s više od pet stotina članova.

Bez obzira na dugu tradiciju (prva masonska loža u Hrvatskoj i uopće na Balkanu osnovana je 1764. godine u Glini, a osnovali su je hrvatski oficiri koji su se vratili iz sedmogodišnjeg rata; starješina te lože bio je grof Ivan Drašković), masonstvo u Hrvatskoj na neki način danas počinje ispočetka.

Pri tome osobito želim istaći da današnji hrvatski masoni nemaju ništa zajedničko s predratnom jugoslavenskom orijentacijom jednog dijela masona u tadašnjim zagrebačkim ložama.

Također je važno naglasiti i da današnji hrvatski masoni nemaju nikakve veze s tzv. Velikom ložom Jugoslavije koja je obnovljena prije dvije godine i koja danas djeluje u Beogradu.

Kako su uopće obnovljene masonske lože u Zagrebu?

Hrvatski masoni povezali su se s bečkim masonima i nakon temeljitih priprema unijeli svijetlo u deputatsku ložu “Illyria” u Beču (21.ožujka 1992.godine). Pored hrvatskih, u tu su ložu ušli i austrijski masoni koji nam žele pomoći.

Prema tome, u Zagrebu još formalno nema lože. Zagrebački masoni rade u ložama u Klagenfurtu, Grazu i Beču. Pravila su takva da nas ovdje u Zagrebu mora biti barem četrdesetak, od čega sedam masonskih majstora. Slobodni zidari, naime, najprije su učenici, zatim pomoćnici i na kraju majstori.

Nakon tog trećeg, majstorskog stupnja, mogu napredovati dalje sve do 33. stupnja po Scottish Rite, ili do 7. stupnja po Royal Archu.

U Zagrebu, primjerice, u ovom trenutku imamo dvadesetak slobodnih zidara. Onoga trenutka kada budemo imali najmanje sedam majstora (a to će biti, očekujemo, početkom iduće godine), ukinut ćemo deputatsku ložu u Beču i otvoriti samostalnu u Zagrebu.

Tko su hrvatski masoni?

Slobodnim zidarom može postati, rekli smo častan čovjek na dobru glasu i afirmiran u svojoj struci ili stvaralaštvu. Svaki slobodni zidar smije u javnosti za sebe reći da je mason, ali nikad ne smije to reći za drugoga.

To je strogo pravilo koje se striktno poštuje, i to je ujedno osnovna tajna, vrijednost i moć djelovanja slobodnog zidarstva. Inače, premda još formalno nemamo svoju ložu u Zagrebu, mi, hrvatski masoni, već djelujemo: među ostalim, nedavno smo se uključili u niz humanitarnih akcija.

Jer, slobodni zidari također žele pomoći da se u mnoštvu naprednih europskih ideja potvrdi naša zajednička ideja o slobodi i miru, toleranciji i humanizmu.

To, dakako, nije i jedino područje na kome djeluju slobodni zidari?

Kao slobodno zidarstvo u cjelini, tako je i hrvatsko slobodno zidarstvo imalo u prošlosti veliki utjecaj na političku, gospodarsku i kulturno-znanstvenu sudbinu hrvatske civilizacije. I danas je tako.

Ako imamo na umu već spomenutu činjenicu, koja govori o golemom utjecaju masonstva danas u političkim i gospodarskim krugovima u svijetu i ako znamo koliko su razvijeni njihovi međusobni kontakti i povjerenje, onda nije potrebno napominjati da bi hrvatski masoni mogli odigrati važnu ulogu i u obnovi Hrvatske. Oni, svakako, i u tome vide svoju ulogu.
 
(dnevno.hr)

Dugogodišnje međuetničke napetosti u Velikoj masonskoj loži BiH eskalirale su sinoć u otvoreni fizički sukob i masovnu tučnjavu u masonskoj zgradi u naselju Radava, pored Nahorevske ulice u Sarajevu, koja se potom prenijela i na prostor oko zgrade gdje se masoni sastaju

Izvor blizak masonskom bratstvu u BiH ispričao je da se sukob dogodio na godišnjoj Skupštini Velike masonske lože BiH, a da je rezultat svega nekoliko povrijeđene “braće”, toljagama i kamenjem polupani skupocjeni automobili i definitivni raspad masonskog bratstva u BiH koje je na taj način, umjesto tolerancije i kozmopolitizma, demonstriralo da je BiH “nemoguća i nenormalna država”.

Prema riječima izvora, glavni akteri tuče su bili profesor doktor Izet Rađo, član Olimpijskog komiteta BiH, profesor doktor Edib Delić i doktor Adi Rifatbegović iz Kliničkog centra Tuzla, visoki dužnosnici SDA, s jedne strane, as druge strane je bila grupa Srba i Hrvata, u čiju zaštitu je stao profesor doktor Edvin Dervišević sa Sveučilišta u Ljubljani, koji je na kraju izvukao najdeblji kraj.

“Tko zna kako bi se sve završilo da se nakon nekoliko minuta nije pojavilo osiguranje iz susjedne vile Larsa Gunara Vigemarka, šefa Delegacije EU u BiH, gdje je upravo bio veliki prijem za strane diplomate u BiH”, kaže izvor.

On napominje da su od osnutka masonskog društva u BiH, prije 16 godina, sve ključne pozicije u Velikoj loži BiH svih ovih godina obavljali Bošnjaci.

Pet loža se nalazi u Federaciji BiH – “Ivo Andrić”, “Luks Bosnie”, “Veritas”, “Svjetlost Balkana” i “Tuzla Europa”, dok se u Republici Srpskoj nalazi samo jedna loža – u Banjaluci, u kojoj više “od polovice njezinih članova čine Bošnjaci iz Bihaća, Cazina, Kladuše i Sanskog Mosta.

“Na taj način se čak i u Republici Srpskoj željelo Srbe i Hrvate držati pod bošnjačkom kontrolom. Hrvati su u potpunosti marginalizirani, u masonsko bratstvo su mogli ući samo oni poput Željka Komšića, koji su se stavili u službu ostvarivanja bošnjačkih interesa, a od 160 članova masonskog bratstva u ovom trenutku je samo 12 Hrvata, 27 Srba, a ostalo su Bošnjaci”, kaže izvor.

Kada se ima u vidu ogroman utjecaj koji masoni imaju na sva značajnija kretanja u svijetu biznisa i politike, ističe izvor, jasno je da je Velika loža BiH postala moćno oružje za ostvarivanje političkih, ekonomskih i propagandnih ciljeva bošnjačke politike.

“To se, između ostalog, ogledalo i u stvaranju najbližih i najsnažnijih veza s masonima iz Turske, te bratimljenjem loža iz BiH sa ložama iz Turske”, navodi on.

Prema njegovim riječima, prvi nagovještaji međuetničkih podjela i nepomirljivih razlika su počeli prije šest godina, kada su čelni ljudi Velike lože BiH iz Sarajeva spriječili namjeru banjalučkih masona da novoformiranoj loži u Banjaluci daju ime “NikolaTesla”.

Ma koliko su doktor Aleksandar Lazarević i profesor doktor Nenad Babić iz Banja Luke bili uporni da loži u Banjaluci daju ime po najvećem svjetskom znanstveniku Nikoli Tesli, bošnjački masoni su ih nadglasali i loža u Banjaluci je dobila bezlično ime “Feniks”, ispričao je izvor.

On dodaje da se problem otvoren tom prilikom vremenom povećavao, Hrvati su u masonskom bratstvu, također, počeli tražiti svoja prava, na što je masonsko rukovodstvo u Sarajevu, sastavljeno od Bošnjaka i nekoliko njihovih poslušnika iz redova Srba i Hrvata, kaznama i eliminacijom uklonilo doktora Lazarevića i profesora Babića, pod prijetnjom isključenja iz masonskog bratstva.

“Na isti način je eliminiran prijetnjama i ucjenama jedan od najuglednijih masona u BiH doktor Nedeljko Đukić, koji je umjesto da prije tri godine bude izabran za Velikog meštra masona BiH, naprasno izbačen iz bratstva, zbog, po mišljenju masona iz Sarajeva, navodno previše bliske znanstvene suradnje s akademicima u Srbiji”.

On navodi da su se problemi samo gomilali, a kada su nakon 16 godina Srbi i Hrvati smogli snage i hrabrosti da zatraže ravnopravnost u bratstvu, dobili su “jasnu poruku toljagama i šakama od ‘svoje braće’ iz Sarajeva u vidu batina”.

“Ovo je kraj masonskog eksperimenta u BiH koji je pokazao da ni zvučne titule članova, ni skupa odijela i automobili ne mogu promijeniti nekulturu i zapuštenost društva u BiH, a najmanje mogu promijeniti međuetničke i međureligijske podjele, koje su više nego prisutne i među onima koji se zaklinju s ‘brat je mio koje god vjere bio’”.

Izvor “Srna” saznaje da su o svemu obaviještene i masonske lože u Srbiji i Hrvatskoj, ali i u Austriji i Sloveniji, pa se može očekivati ​​internacionalizacija problema.
 
(sputniknews.com)

Licio Gelli (96), bivši veliki meštar masonske lože Propaganda due (P2) i povjerenik Fašističke stranke u Dalmaciji i Crnoj Gori, umro je odnijevši sa sobom mnoge tajne 20. stoljeća

Potpuno u skladu sa zločinačkom stilistikom, umro je prirodnom smrću u 96 godinu, ne pokajavši se, već obrnuto – poričući sve.

Bio je omržen od strane cijelog naprednog čovječanstva, ali je otvoreno pljuckao na to, bio je više puta osuđen na izdržavanje zatvorske kazne, ali nijedan dan nije u pravom smislu proveo u zatvoru.

Umro je svojoj vili, koja mu je navodno bila konfiscirana, ali kojom je u potpunosti raspolagao.

Stranice bi bile potrebne da se nabroji samo ono za što je samo bio optužen. A tek ono za što je sumnjičen teško može da se nabroji, zato ću se ograničiti samo spominjanjem njegovog glavnog zločina, zahvaljujući čemu se i uzdigla njegova crna zvijezda (crna rupa?) I za koji on, kao pravi zlikovac, nikada nije službeno optužen.

Taj zločin je bilo ubojstvo premijera Italije Alda Mora 1978. godine.

Čim se istraga u tom predmetu približila kraju i kada su neposredni izvršioci bili uhićeni, u javnost je odjednom procurio popis članova “divlje” masonske lože Propaganda Due (ili jednostavno P2), čiji je majstor bio Gelli.

Spisak sa 962 prezimena pronađen je u vili Wanda (onoj istoj odakle je Lico ovoga 15. prosinca otišao u pakao), a taj spisak je izazvao najveći politički skandal u novijoj povijesti Italije, ako ne i cijele Europe.

Naravno da su sve službene osobe, koja su na ovaj ili onaj način ometale istragu u predmetu Moro, bila na tom popisu ili s njim povezana.

Na predmet ne samo da nije stavljena točka, već je pretvoren u ogromnu masnu mrlju koja se raspljeskala sve do Bliskog Istoka i Latinske Amerike, zatvorivši stotine pitanja na koja nitko nikada ne da neće odgovoriti, već neće biti ni postavljena.

Teško da je na njih mogao odgovoriti i sam lažni majstor, iako je o njima, sigurno, znao mnogo više nego svi koji su o njemu pisali zajedno.

I mogu samo zamisliti kakvo bi bilo razočaranje tih koji su pisali kada bi saznali koje je tajne odnijela sa sobom u grob ta ništarija.

Gelli je bio povjerenik Fašističke stranke u Dalmaciji i Crnoj Gori, navodno je povezan s prijevozom zlata iz državne blagajne Kraljevine Jugoslavije u Italiju.

Nakon rata postao je uspješan poduzetnik. Osnovao je tvornicu za proizvodnju madraca Permaflex. Bio je proglašen i vitezom rada, ali je imao i mračne ambicije. Osnovao je tajnu masonsku ložu P2 (masonske lože u Italiji, kao ni jedna organizacija, ne smiju biti tajne) s kojom je namjeravao provesti državni prevrat.

Mussolinijev fašist i partizan

Njegovo ime pojavljuje se u negativnom smislu najprije u istrazi započetoj 1981. godine kada je bio lažno otet bankar Michele Sindona, kasnije, 1986. godine, ubijen otrovanom kavom u zatvoru u Palermu, a istraga je tragala za popisom imena od oko 500 poduzetnika koji su nelegalno iznijeli kapital iz Italije. No umjesto toga popisa otkrili su jedan kazneno još teži zločin.

Licio Gelli bio je veliki meštar kvazimasonske lože P2 u kojoj su bile 962 osobe, među kojima tri ministra, šefovi tajnih službi, 208 časnika, 18 tužitelja, 49 bankara, 120 poduzetnika, među kojima i tadašnji vlasnik izdavačke kuće Rizzoli, Angelo Rizzoli, koja je bila izdavač lista Corriere della Sera, 44 parlamentarca, 27 novinara…

Dakako, mnogi s toga popisa negirali su svoje članstvo u masonskoj loži, a neki, kao npr. Silvio Berlusconi, kazali su da im je podmetnuto članstvo i da su iz nje izašli. Ta loža pripremala je preuzimanje vlasti.

Gelli je rođen u Pistoji u travnju 1919., i s 18 godina pridružio se crnokošuljašima španjolskog lidera Franca. U Italiji je također bio s fašistima Mussolinija, a na kraju Drugog svjetskog rata pridružio se partizanskom pokretu. Oženio se 1944. s Wandom Vannacci po čijem je imenu nazvao vilu u Arezzu gdje je živio i umro.

Zbog malverzacija uhićen je najprije u Ženevi 1982. godine, ali je iz zatvora Champ Dollon pobjegao u kolovozu 1983. Ipak se nakon mjesec dana vratio u švicarski zatvor, odakle je 1988. bio izručen Italiji. Iz zdravstvenih razloga nije bio u zatvoru, već u kućnom pritvoru.

Bio je ponovno zatvaran, pa puštan u kućni pritvor. Vrhovni sud mu je 1998. potvrdio kaznu zatvora od 12 godina zbog bankrota banke Banco Ambrosiano. Zbog propasti te banke i vatikanska banka IOR morala je platiti 406 milijuna dolara odštete. Tadašnji šef Vatikanske banke bio je mons. Paolu Marcinkus koji je poslovao s Ambrozijanskom bankom.

Šef Ambrozijanske banke bio je Roberto Calvi, koji je nađen obješen 1982. godine ispod londonskog mosta Crni fratri. Banka je propala zbog gubitka od dvije milijarde dolara, a na 1,2 milijarde dolara je vatikanska banka davala svoju jamčevinu. Gelli, Sindona i Calvi bili su tri mušketira talijanske ekonomije, a onda se vidjelo da su vodili i mračne poslove. Calvi i Sindona su ubijeni, a jedino je Gelli doživio duboku starost.

Ni riječi o zlatu

Razgovarao sam početkom devedesetih s Gellijem u njegovoj vili Wanda, u kojoj su kasnije, u vazama za cvijeće na ulasku u zgradu otkrivene zlatne poluge, i o navodnom prebacivanju zlata iz Beograda u Italiju. Razgovarao sam i o njegovu odnosu s njemačkim časnikom Kurtom Waldheimom u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Za njega je, na primjer, kazao da je bio zaljubljen u jednu prodavačicu mlijeka u Banjoj Luci i da nije bio učinkovit kao časnik. Gelli nije ništa rekao o jugoslavenskom zlatu, pa su njegovom smrću pokopane mnoge tajne.
 
(fakti.org,vecernji.hr/uredio:nsp)

U ruševini u središtu Zagreba navodno je funkcionirala masonska loža, osnovana 1773., pod pokroviteljstvom grofa Ivan Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijan Vrhovca, biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta

Derutna zgrada smještena je u samom srcu grada, a brojne teorije zavjere kažu kako su na njoj vidljivi tragovi masonskih simbola. Na vrhu ulaznih vrata nalaze se prikazi glave brkatog muškarca i zmije koju se smatra jednim od masonskih obilježja.

Maksimilijana Vrhovac se često vezuje uz ložu Prudentiu

Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom “Maksimilijan Vrhovac”. Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770.- ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti.

U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju.

U “Dnevniku” M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Zagonetna ruševina

Premda se o zagonetnoj ruševini Vlaške 5 dedetljećima raspreda po medijima, što se gradskih vlasti tiče – oglašena je Lacković-Žigrovićevom kućom, pa 2002. uvrštena u zaštićene spomenike kulture.

Godine 2013. stavljena je pod skrb Grada te obložena kartonskom fasadom s obrisima vrata i prozora iz 1902. Skrivajući dugovječnu ruinu mnogih režima pod Gričem i Kaptolom, prokazuje sklonost ovdašnje Uprave prema lukavstvima carske Rusije: tzv. Potemkinova sela za fascinaciju političkog suverena izgubljenoga u realnom prostoru.

Vlaška 5 je, dakle, krasni primjerak “Potemkinova sela” nadomak Europskoga trga koji verbalno, duhovno i građevinski slavi hrvatsku pripadnost europskoj civilizaciji: iza papirnate kulise skriva crnu rupu privatno-vlasničkih odnosa, jaz između pravnih načela i nemogućnosti njihova provođenja.

Sa Žigrovićima je problem savršeno bjelodan i logički objašnjiv: pošto su se između dva svjetska rata odselili u Španjolsku, Kanadu i SAD, ostavljajući Vlašku 5 nacionalizaciji i “podruštvljenju” nakon 1941., nitko nije pokazao osobiti interes za njezinu eksploataciju.

Ostavljena zubu vremena, kroz komunističku eru pružala je utočište gradskoj sirotinji, bez priključka na vodovod, kanalizaciju i električnu mrežu.

Uz reafirmaciju političke doktrine o posesivnom nagonu kao motoru egzistencije, povijesna je nepravda ispravljena sudbenom odlukom nakon 1990. da se Žigrovići evidentiraju kao kućevlasnici. Pokazalo se – uzalud i promašeno.

Unatoč adresi u srcu hrvatske metropole, da bi se popunila životom, Vlaška 5 zahtijeva drastičnu novčanu investiciju u modernizaciju stambenog interijera.

I tako je zadaća njezina spašavanja opet pala na gradski proračun, uz asistenciju povijesno- kulturnih ekperata koji su zdanje krstili dvojnim nazivom Lacković-Žigrović. No otkuda najednom drugo prezime?

Po dostupnim sudbenim spisima, naime, ne postoji Lacković koji se kandidirao za suvlasnički povrat.

Štoviše, posljednji Lacković – Josephus Laczkovich – kao vlasnik Vlaške 5 registriran je u zagrebačkom katastru daleke 1809., za Napoleonove ekspanzije po Europi.

Nakon toga prezimenu se gubi svaki trag na posturu dvaju konkurentskih i stalno posvađanih gradova, Gradeca i Kaptola, usput rečeno, sjedinjenih pod istu jurisdikciju tek 1850. Odgovor je krajnje diskretno sadržan u Rješenju o gradskoj skrbi nad Vlaškom 5.

Uz vlastoručni potpis gradonačelnika Milan Bandića, akt tvrdi da su “zidne slike u zapadnom dijelu zgrade, u prostoru nekadašnje masonske lože, također izložene propadanju”.

Prije nego što je ta masonska priča dobila blagoslov političkog vrha Gradske uprave, u Hrvatskoj se sporilo oko fascinantne pretpostavke kako se podzemnim kanalima s kaptolskoga brežuljka šuljalo u Vlašku 5, gdje je svojedobno funkcionirala masonska loža Prudentia, osnovana 1773., pod pokriviteljstvom grofa Ivana Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijana Vrhovca, zagrebačkog biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta.

Uostalom, ništa slično nije pronađeno u arheološkim snimkama terena. Koliko je bilo zagovornika masonske teorije koja se nije mogla dokazati, toliko su bili glasni njezini osporavatelji, inzistirajući na argumentaciji opipljiva materijala.

Presudila je romantična književna fikcija, reprint romana “Republikanci” Marije Jurić Zagorke, nadahnut stvarnim povijesnim dokumentima o jakobinskoj uroti ugarskoga franjevca Ignata Martinovića protiv habsburške monarhije.

Zato se opet dogodilo točno ono što je August Šenoa tijekom svoje karijere romanopisca učinio sa srednjovjekovnom seljačkom bunom na slovensko-zagorskom području – sve do povjesničarke Nade Klaić u 20. st. koja je marljivim “bušenjem” po arhivskoj građi raščerečila vladajuće predodžbe o Matiju Gupcu – povijesna se istina oblikovala prema Šenoinoj literarnoj zamisli.

Ključ za razumijevanje slobodnih umjetničkih maštarija, i kod Šenoe i kod Zagorke, jeste najpodobniji politički trenutak u kojemu su publicirani.

Zagorkini “Republikanci” prvi put su objavljivani 1914., u ratnom slomu Austro-Ugarske, pa je zgodno došao svaki fragment antihabsburškog djelovanja na hrvatskim terenima.

Istina koja probija iz saborskih zaključaka, dekreta, u konačnici – vojne misije bana Jelačića u 19. st., svjedoči o obratnoj tendenciji: hrvatski političari, zakićeni plemićkim titulama, dali su poveći doprinos obrani habsburške krune od ugarskih “republikanaca”.

Ignat Martinović, bez vlastitog izbora etnički Hrvat, bio je uvjetovan društvom u kojemu se rodio: preštanskim građanstvom u usponu.

Razotrkiven kao osnivač dvaju revolucionarnih skupina u Mađarskoj, tijekom istrage o njegovim podrivačkim aktivnostima netko je uzgred spomenuo Maksimilijana Vrhovca.

Ali se u istragama koješta kaže. Ne samo da su obojica pripadala crkvenoj organizaciji, nego je tadašnja zagrebačka biskupija bila podređena mađarskoj nadiskupiji.

Njihovi susreti prilično su prirodni. Ipak, grof Drašković, biskup Vrhovec, potom Iliri, kako čitamo u dostupnim dokumentima, navijali su upravo za Beč, uvjereni kako Mađari zajedničku hrvatsko- ugarsku državu, kraljevinu, “orsag”, koriste da činovničkim kadrovima i službenim jezikom zavladaju ovdašnjim javno-upravnim institucijama.

Teško da se biskup Vrhovec, sljedbenik obrazovnih i socijalnih reformi habsburškoga modela, uortačio s ugarskim jakobincem.

Bilo kako bilo, u svemu tome dokazana je egzistencija dvaju Lackovića na prijelazu 17. u 18. st., u razdoblju šokiranih monarhista pobunom francuskih masa 1789.

Nad Zagrebom, podijeljenim na svjetovno naselje Gradec i crkvenu rezidenciju Kaptola, lebdjela je sjena Josipa II., štovatelja Voltaiera.

Inspiriran volterovštinom donio je niz proglasa i zakona, obvezujućih za sve habsburške zemlje, bez obzira na državnopravni status njihove autonomije.

Za domaću političku elitu najvažnije – velike reorganizacije u sustavu obrazovanja i odgoja, koji su stavljeni pod kontrolu države.

Jedan od vodećih ciljeva tog prosvjetiteljstva, koji se vukao još iz vremena Adama Baltazara Krečelića, ticao se, navodno, mračnog praznoverja i zatucanosti formalno neškolovanog puka.

Po srednjovjekovnoj tradiciji, gradski prostor bio je uvelike napućeniji od registriranog stanovništva, krcat anonimnim podstanarima iz uže i šire ladanjske okoline.

Ako su “dotepenci” nekoć smještaj plaćali naturalno, najtežim kućnim poslovima u korist svojih stanodavaca, u drugoj polovici 18. st. u purgerske hiže probijala se fiskalna renta.

Na Vlašku ulicu, naseljenu kmetovima crkvene organizacije na Kaptolu, najsnažnije se reflektirao “edikt o toleranciji“, koji je legalizirao Židove i kršćanske “šizmatike”, jedne – tradiciomalno žigosane kao lijenčine sklone trgovačkim prevarama i lihvi, druge – kao krivovjerce, lažljivce i opsjenare.

Utoliko je zanimljivije da ni jedan od dva grada nije imao svratišta. I kratkotrajni gosti, puki prolaznici, bili su prisiljeni noćenje plaćati u kakvoj purgerskoj kući, nerijetko dijeleći sobu – ponekad i krevet – sa svojim domaćinom.

Kako konstatira Franjo Buntak, nakon 1781. godine, kad je “edikt” proglašen u Beču, konačno se pojavljuju registrirani grčki trgovci, Židovi, dižu se prva konačišta.

Pojava stimulativno deluje na graditeljstvo. U rastućoj nelikvidnosti carsko-kraljevske blagajne (koja održava tlačni i naturalni oblik isplate dužnosti i dugovanja), ladanjsko plemstvo Banske Hrvatske otkriva značajne dohodovne potencijale u građevinske investicije za stambeno iskorištavanje.

Dvojbeno je koliko Beč i Pešta shvaćaju motive praktične čeljadi u udaljenoj provinciji, dok se zarada gomila u “mošnje” i “ladice” kućnog budžeta.

Na van se, pak, vidi užurbana barokna obnova na gričkom i kaptolskom brdu o kojoj govore povijesni nalazi. Donedavno majušna podanička “ves” koja “tlači” za Crkvu, Vlaška ulica, od vrata obzidane biskupsko-kanoničke centrale ubrzano se širi do Kvaternikova trga.

Istodobno, to pitanje ugošćavanja prerasta u sve dramatičnje sukobe: obvezni da besplatno smjeste carske mjernike, izaslanike i vojsku, obje strane dokazuju da za to nemaju uvjeta.

Riječ je o kontekstu u kojemu je zabilježen prvi spomen kuće u Vlaškoj 5. Za njezino postojanje danas znamo zahvaljujući Ivanu Lackoviću iz 1788. godine, nadležnom sucu Juraju Dragovaniću koji se žali na klizanje kaptolske utvrde – stražnjim zidom oslonjena je na bedem koji opasuje kaptolski brijeg pa njegovo urušavanje ugrožava statiku Lackovićeva zagrebačkoga zdanja.

No prebiva li Lacković stalno u današnjoj Vlaškoj 5 – to nikad nećemo doznati. Sudbeni autoritet oslovljava ga kao “lejdinenda”, oficira, a to znači da službuje negdje u Krajini koja se proteže od Koprivnice do Karlovca.

Da je hrvatski plemić, tu nema nikakve sumnje. Svi pisani tragovi njegova podrijetla vode u Turopolje, gdje su svoje “pravice” stekli u predhabsburškoj eri ugarske dinastije, uostalom, jednako kao “slobodni kraljevski grad” na Griču i susjedna crkva.

Ipak, zahvalna memorija koja se njegovala u Lackovićevu zavičaju, Velika Mlaka, Josipa II. samo je smetala u njegovim nacrtima pravne globalizacije habsburškog univerzuma.

Da je Lacković samo turopoljski plemić, seljak koji svoj urod mutira za novac na najbližoj tržnici, ne bi trebalo pitati za njegov stav o jakobinskim stratima Ignata Martinovića.

No plemić koji se posvetio vojničkoj karijeri, teško je nalazio vremena za ekonomske aktivnosti na svojoj “plemenštini”. Živeći u krajiškim utvrdama, između učestalih ratnih mobilizacija, egzistencijalno je ovisio o plaći i budućoj mirovini Vojnog ratnog vijeća.

Upotrebu njegova feuda, njegova poljoprivrednog imanja, nužno je prepuštao najbližim rođacima ili zakupcima ili je ostajao zanemaren pod dračem i šumom.

Koliko god bio sentimentalan prema svojim obiteljskim korijenima hrvatskog Turopoljca, u tom sukobu Beča i Pešte svaki je krajišnik imao nešto prelomiti – baš kao Josip pl. Jelačić u idućem stoljeću – odlučivši se za lojalnost caru.

Ne ulazeći u spekulacije o duševnim mukama kontradiktornih uloga, povijest je sačuvala obrise originalnog Lackovićeva zdanja u Vlaškoj 5.

Ne samo zahvaljujući oštećenjima s kaptolske strane, nego zahvatima vlaške općine po svojoj cesti, Ivan Lacković je angažirao zidarskog majstora Josipa Pazelta, Nijemca ili Židova iz Slovenije, da sudbenim instancama zorno predoči oštećenja građevine i pokuša ishoditi obeštećenje.

Skica je sačuvana. Otkriva zapanjujuće dimenzije objekta 1789. godine, dvostruko većeg nego danas, svakako grandioznijeg od susjednih hiža.

Viša za cijeli kat od aktualne ruine, mogla se uspoređivati s palačama na dva zagrebačka brežuljka.

Nema teorije da se zdanje nije mjerkalo ispod oka draškajući pitanje: otkud maloplemiću iz Turopolja (“šljivaru”, govorio bi Šenoa) novci za pothvat dostojan isključivo aristokratskih tajkuna i feudalnih korporacija.

Premda sumnjičavost nije bez racionalnih temelja, za masonsku teoriju, pak, važnija je zaklonjena “utroba” kuće.

Nakon Pazeltova renoviranja, kojim je skraćena za kat, najbliže izvornoj skici sačuvan je dvorišni fragment na zapadu: tu su mračne “katakombe”, tvrde aktualni teoretičari podzemnih društvenih sila, dekorirane sad oljuštenim freskama koje nemaju drugog objašnjenja nego do simboličkog uresa masonske lože.

Još su bile u relativno dobrom stanju 1941. godine, kad ih je fotografirao Gjuro Szabo, ustvrdivši da predstavljaju “razvoj ljudskog života”.

Budući da na jednoj slikariji majmun čuči na palmi, proizlazi da je Szabo slikarsko djelo preradio osnovnim darvinističkim naukom prirode i društva.

Za života Lackovića, Vrhovca i Pazelta, Darwina nitko nije ni sanjao. Teološke premise definirale su antropološke prikaze.

Utoliko Szabino znanje iz 20. st. nije moglo imati nikakve veze sa slikarskim rješenjima 18. st. Uostalom, na freskama su pastoralni prizori ljudskih aktivnosti u samoniklim šumarcima koji okružuje graditeljske umjetnine.

Prostor u kojemu se nalaze mračan je i uzak, primjeran razgranatim podrumima toga vremena, prilagođenim raznim vrstama konzerviranih plodina.

U konačnici i najzanimljivije, univerzalni masonski simboli – šestar i kutomjer – izvorno su znakovi zidarskog ceha. U inat masonskim željama, njih ovdje nema, premda još ne bi dokazivali masonsko-jakobinsku urotu.

Štoviše, termin “mason” izvedenica je zidara koji operira čvrstom sirovinom palače i tvrđave. Sam po sebi, upućuje da su mlađi naraštaji masonerije, konstruktora političkog svijeta, nastali na podlozi slobodno-zidarskih, takoreći “frilenserskih” angažmana građevinskih majstora. U godinama kad je rekonstruirao Lackovićevu kuću, Pazelt je upravo bio “frilenser”, vjerojatno jeftiniji od cehovskih pripadnika.

Stigao je u Zagreb na poziv jedne neidentificirane udovice. Kako se njome oženio, čekala ga je borba za učlanjenje u zagrebački zidarski ceh koji je pred njega postavio niz kompliciranih arhitektonskih zadaća nastojeći dokazati da je nedovoljno stručan.

Ne samo da domaća aristokracija, vlasnici nepreglednih vlastelinstava, nije trpjela otvoreno bogaćenje maloplemića, nego se ni zagrebačkim zanatlijama nije sviđala inozemna navala poslovnih takmaca.

Sve u svemu, ako freske iskazuju nešto više od potrebe za dekoracijom podrumskog mraka koji je tada moguće osvijetliti samo titravom svijećom, onda odgovore treba potražiti u Pazeltovoj biografiji: sudbini lutalice u potrazi za privremenim poslodavcima u Sloveniji i Hrvatskoj.

Ne znači da masonskih družina nije bilo. Funkcioniranje hijerahije i obreda opisano je u memoarima njihovih članova. Tijekom 18. st. širili su se kao pomodna pošast aritokratskih krugova koji vrijeme nisu trošili na ratove i potragu za radnim mjestom.

Pa premda je pojam masonskoga bratstva svakako uključivao zov za ravnopravnošću, nije to bio egalitarizam bez granica, ruku pod ruku s prezrenim “misera plabsom”, nego sa staleškom elitom raznolikih etnosa.

Nije isključeno da je Prudentia doista djelovala u Vlaškoj ulici. Čak je moguće da je Lacković od masonske družine ubirao dobar najam.

U svakom slučaju, scena nije potrajala, jer več 1820. godine Vlaška 5 pripada obiteli Čegetak, zatim Klemenčić, onda Baumgartner…

Prvi Žigrović pojavljuje se na samom kraju 19. st. Riječ je o Mirku Žigroviću, susjedu Đure Deželića, s kojim nastupa vrijeme javno priznatog ugostiteljstva među maloplemićima.

Fotografija snimljena 1902. godine ne govori jednu važnu činjenicu: da se u kući cijelo vrijeme nalazila pivnica, uvelike privlačnija za dokonu gospodu od jakobinskih revolucija.
 
(express.hr/uredio:nsp)

Regularna velika loža Srbije jedna je od vodećih ne samo u regiji, nego u čitavoj Europi. Zašto su srpska masonska loža tako jaka? Gdje su tu hrvatski, bosanski i slovenski masoni, spavaju ili se samo drže u tajnosti?

Nakon nedavno održanog skupa Trilatelarne komisije u Beogradu, kako “Novosti” nezvanično saznaju, Regularna velika loža Srbije priprema i Konferenciju velikih majstora Europe u glavnom gradu

U Beograd će u lipnju doći, pored europskih masonskih starješina, i veliki majstori iz SAD, Latinske Amerike, Azije i Australije. Tako će zahvaljujući srpskoj masonima Srbija još jednom biti centar okupljanja najmoćnijih ljudi svijeta

I pored ovog uspjeha, međutim, srpska masonske svađe traju. U želji da osramoti regularno veliku ložu Srbije (RVLS), jedna nepriznata masonska loža iz Beograda tužila je “regularce” Skupštini velikih masonskih majstora svijeta.

I tražila da planetarni masonski parlament ocjeni legitimnost rada najveće obedijencije masona u zemlji. Svjetska skupština masona je, sredinom veljače u Vancouveru, presudila – RVLS, koju vodi veliki majstor Ranko Vujačić, jedina je priznata masonska jurisdikcija u Srbiji.

To je još jedan dokaz koliki ugled Srpska loža uživa u svijetu. RVLS do sada ima 150 međunarodnih priznanja. Po mišljenju stranaca, Regularna velika loža Srbije jedna je od vodećih ne samo u regiji, nego u čitavoj Europi – kaže za “Novosti” veliki majstor Ranko Vujačić, koji je imao izlaganje pred 700 sudionika na Godišnjoj skupštini velikih majstora svijeta u Kanadi.

Do priznanja svjetske masonerije RVLS je stigla, kaže njen starješina, marljivim radom na domaćoj sceni i masonskom diplomacijom na međunarodnoj sceni.

Regularna velika loža Srbije RVLS je postavila sebi ciljeve koji se temelje na tri prioriteta: zbijanje redova i unutarnja konsolidacija; most ka društvu i okolici; pozicioniranje i promocija RVLS kod nas i u svijetu. Članstvo konstatno raste. Imamo oko 1.200 članova u 33 lože diljem Srbije. Imamo lože koje rade na engleskom i njemačkom jeziku. Spremamo otvaranje i masonske lože u Beču, zajedno s našom austrijskim prijateljima – otkriva Vujačić.

U Srbiji ovo bratstvo slobodnih zidara najviše radi na humanitarnom i obrazovnom planu. Masoni iz RVSL su, primjerice, aktivno sudjelovali u saniranju poplava. Predškolskoj ustanovu u Svilajncu darivali su 40.000 eura. Masoni lože “Đorđe Vajfert” pomažu godinama Dom za slijepe i slabovidne …

Svojim radom želimo upoznati naše društvo s pravim masonskim vrijednostima. Da se shvati da smo mi masoni njegov neraskidivi dio, da radimo za dobrobit cijele Srbije. Masonerija mora biti avangarda u društvu. To se pokazalo i u našoj povijesti, u kojoj su mnoge ličnosti bile slobodni zidari.

Mi bismo zato pozdravili inicijativu da se pri Beogradskom sveučilištu osnuje katedra za proučavanje masonerije – kaže veliki majstor RVLS, u kojoj će biti otvorena Masonska akademija kao obrazovna tribina.

Svoj međunarodni ugled RVLS je izradila otvaranjem prema javnosti.

Prva sjednica Trilatelarne komisije, koju smo organizirali u Beogradu, pokazala je Srbiju kao modernu državu spremnu za dijalog sa svim zemljama svijeta. Dobili smo poziv za slijedeću sjednicu Trilaterale koja će se u travnju održati u Seulu. Tamo će Srbija imati dva svoja predstavnika – otkriva Tahir Hasanović, tajnik za međunarodne odnose RVLS.

KRAGUJEVAC DOBIVA NOVI HRAM

RVLS u Srbiji ima više masonskih hramova. Glavni hram se nalazi u Beogradu, a najmoderniji u Novom Sadu. Otvoren je prošle godine. Trenutno RVLS zida masonski hram u Kragujevcu, koji će biti otvoren početkom proljeća. Izgradnju ovih hramova financiraju slobodni zidari svojim donacijama.

SRPSKI VELIKI OFICIR U VIKTORIJI

Među šest milijuna masona na zemaljskoj kugli ima dosta onih koji su naše gore list. U SAD postoji srpski masonska organizacija ASERB. U Kanadi je aktivno osam srpskih masona. U Australiji imamo velikog časnika u Velikoj loži države Viktorije. A sama RVLS ima u svijetu svoje velike reprezentante, odnosno masonske veleposlanike.

Postavlja se pitanje, gdje su ostale masonske lože po zemljama bivše Jugoslavije?
 

 
 
(novosti,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=20278"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Predsjednici svi do jednog članovi mračnih klubova sastaju se u mračnim sobicama i tamo trljajući ruke i oblizujući usne dogovaraju kako će nas “riješiti” otrovati, porobiti, čipirati, uzeti nam slobodu

Realiziran je glavni plan masonerije ispisan u u knjizi – “Masonerija, intrigirajuća tajnovitost”, autora A. De Lessusa, koja glasi “Pokvarite srca, jer to je najuspješnije oruđe protiv Crkve! Demolizirajte muškarce, žene mlade neka piju pokvarenost sa svih pet čula, a Crkva će se ugasiti sama od sebe!”

Svijetom vlada masonerija. To se zna, iako se pravi da se ne zna. Iako se o tome šuti prisilno jer masoni su opasni, oni su okultni i stvarni i iz sjene kroje društveni i politički svijet, osvećuju se, napadaju, ušutkavaju, prisilno zatvaraju. O njima se ne smije razgovarati, o njima se mora šutjeti inače lete glave.

Svi smo dužni promatrati piramide koje iskaču iz svake paštete, pentagrame, njihova božanstva, zvijeri, demone koje vrište sa svakog koraka. Svi smo dužni šutjeti na grijeh, na zlo, na rastakanje društva. Dužni smo se pokriti po glavi i ignorirati masonske podvale, potope čitavih generacija.

Dužni smo trpjeti odobravanje zločina, izopačenosti. Dužni smo tolerirati sve što je neprirodno, ali dužni smo i o tome šutjeti. Jer tko progovori, gotov je. Nema, ga. Samo nestane. I nikome ništa. Predstavnici masonskih loža svuda su oko nas, u politici na svim strateškim pozicijama, kroje naše društvo u cijelini. Velike lože i njihovi maestri zabrijali da su bogovi i kreću na krojenje svojeg svijeta. Predsjednici svi do jednog članovi mračnih klubova sastaju se u mračnim sobicama i tamo trljajući ruke i oblizujući usne dogovaraju kako će nas “riješiti” otrovati, porobiti, čipirati, uzeti nam slobodu.

Svi političari ponašaju se kao lutke instrumentalnih tipova s vrha piramide. Ništa oni ne znaju, ali kvare i samo kvare, a ako ih upitamo, zašto nas krvare i uništavaju kao papagaji ponavljaju: “Nismo mi, to su oni prije nas! ” Kao da su ih naučili da to govore, isprogramirali, iskrojili. A robovi rade, ubijaju se i šute, trpe. Što će drugo.

Iako nas procjepljuju živom mi stojimo u redu za cjepiva. Iako nam je hrana otrovna, polomimo se kako bi smo si priuštili taj otrov. Gledamo na svoje oči kako nas praše, kako truju zrak, vodu, zemlju, ali i dalje ponavljamo: Ne, to nije istina! Zbog istine gube se glave, kao što ju je izgubio glavni istražitelj na slučaju Charlie Hebdo, ili stotine znanstvenika koji su naletjeli na istinu, slučajno. Nevini završavaju u ludnicama, a ludi na ulicama. I nikome ništa.

Žalili smo se i UN-u, a kad ono, svo zlo od tamo krenulo. Pomoć ne pristiže, znamo i zašto. I što sad? Dopustit ćemo masoneriji da vlada? Pa neka vlada i tako nitko ne vjeruje da ona postoji, da se bori protiv katolika, vjernika, Crkve. Da se bori protiv moralnosti, savijesti, dobra i čistoće – protiv Isus Krista. I tako nitko ne osvješćuje da smo u ratu, zbiljskom ratu, duhovnom i svjetovnom i da je potrebno preobraćenje čitavog naroda kako bi smo pobijedili.

Vrlo zanimljiv tekst napisao je svećenik M. Piotrowski iz Poljske, a riječ je o masoneriji koja kroz cijelu svoju povijest djeluje kao svojevrsna Anticrkva. Mnogi masoneriju doživljavaju kao svojevrsnu organizaciju, možda religiju, no rijetko se shvaća da masonerija sustavno i izravno napada vjeru i Katoličku crkvu i to zato što masonerija zna da joj je Crkva najveća prepreka koju moraju uništiti kako bi došli do ljudskih duša zaštićenih Duhom Svetim. “Sve se više ljudi nerado ili s mržnjom odnosi prema Crkvi, Evanđelju, papi, svećenicima kao i cijelom izvrsnom dostignuću judeo-kršćanske kulture piše Piotrowski dodajući kako je riječ o instaliranoj pobuni protiv Boga. Izraz te organizirane pobune čovjeka i protiv Boga, objavljenog u Isusu Kristu je, između ostaloga, skriveno djelovanje masonerije. Masoni odbacuju postojanje osobnog Boga, kao i mogućnost Objave.

Masonerija tvrdi to da je čovjek samodostatan centra svijeta, dakle – nije im potreban nikakav Bog. Od samog početka svojeg postojanja, krugovi vladajućih masona smatraju svojom osnovnom zadaćom borbu s Katoličkom crkvom i njezinim naučavanjem. To treba biti borba na život i smrt, čak do potpunog uništenja. Evo nekoliko citata koji to dokazuju: “Mi moramo u potpunosti srušiti i pobijediti katolicizam!”, piše u biltenu francuske lože Velikog Istoka Francuske iz 1895.

“Prije svega, mora biti uništena religija”, izgovoreno je na Slobodnozidarskom kongresu, u Parizu, 1900. godine.

“Među protivnicima, koje moramo iskorijeniti, klericizam ostaje najopasniji”, rekao je Brat Brenier, predsjednik Savjeta Velikog Istoka Francuske

“Borba započeta između katolicizma i masonerije je borba za život ili smrt”, piše u Memorandumu Najvišeg Savijeta Velikog Istoka Francuske, br. 85, str. 48.

Na samom početku masonerija je sebe nazvala Anticrkvom, sada ipak iz taktičkih razloga, više tako ne čini. “Ne dozvoljavajte govoriti braćo moja da je slobodno zidarstvo Anticrkva.. Zapravo, slobodno zidarstvo se smatra Supercrkvom koja će povezati sve druge crkve”, objavljeno je u glasilu masonerije pod nazivom Symbolisme, 1962. godine.

“Slobodno zidarstvo je dakle religija bez Boga koja treba zavladati u cijelome svijetu. Obilježava ju se kao religiju sveopćeg bratstva, razuma, napredovanja, slobode i božanske ljudskosti. Najveća zapreka za masoneriju na putu ovladavanja ljudskim umom je Katolička crkva. Zato masonerija iskorištava svakojaka djelovanja za borbu protiv Crkve.

Danas jasno vidimo utjecaj masonerije u međunarodnim financijskim krugovima, u sredinama koje stvaraju javno mnijenje, u parlamentima, u prosvjeti i odgoju”, hrabro piše Piotrowski dodajući kako je najopasnije oruđe u njihovim rukama novinarstvo, radio i televizija, preko kojih masonerija formira načine ponašanja, mišljenja i neki novi mentalit društva.

Rukovodeći centri masonerije vode točno programiranu manipulaciju ljudskim umovima, zato da pobude u njima nepouzdanje, odbojnost ili mržnju prema moralnom autoritetu Crkve. U svojim nastojanjima na uništavanju kršćanstva, masonerija propagira jednu veliku svjetsku vladu preko sredstava masovnog informiranja, ali i potpunu moralnu slobodu, uništavajući granice dobra i zla.

Na taj način realiziran je glavni plan masonerije ispisan u u knjizi – “Masonerija, intrigirajuća tajnovitost”, autora A. De Lessusa, koja glasi “Pokvarite srca, jer to je najuspješnije oruđe protiv Crkve! Demolizirajte muškarce, žene mlade neka piju pokvarenost sa svih pet čula, a Crkva će se ugasiti sama od sebe!”

Umjesto Boga masonerija predlaže kult seksualne raskalašenosti, kult golotinje, vječne mladosti. Sotonine sluge dobro znaju da demoralizacija uništava u čovjeku osjetljivost na Božju milost. Isus nam je objavio da je sotonina strategija laž, da on smjera na taj način uništiti čovjeka i ljudskost.

Najopasnije u tom napadu protiv vrijednosti kršćanske moralnosti je to što je usmjeren na kvarenje djece i mladeži koja se zapravo ne zna braniti protiv profesionalne propagande potpune “moralne slobode”. Masonerija propagira i podupire raskide brakova kao i abortuse, vodi dobro promišljenu antiobiteljsku politiku, tvrdeći da je neraskidiv i trajan brak nije u skladu s prirodom. A vjernost supružnika i obiteljske obveze da su nepotrebne i suvišne u ljudskom životu.

Uz to masonerija koristi medije i svu svjetsku mrežu kako bi u svakom trenutku mogla oblatiti Katoličku crkvu ili budne pojedince na zlonamjeran način, podvalama, lažima, obezvrijeđujući istinu, jasan je Piotrowski, koji zlo, za razliku od mnogih koji šute i odobravaju naziva pravim imenom, ne boji se i ne skriva izreći da iza svega ovoga stoji diabolo, rastakač ljudske svijesti, rastakač i djelitelj svijeta koji živi ne od našeg prozivanja, već od straha koji nam je instaliran već pri rođenju i kojeg možemo pobijediti samo i isključivo preobraćenjem, sakramentima, molitvom i nešutnjom jer šutnja je znak odobravanja – jedino ako možda ne želimo da nama katolicima vlada masonerija.
 
 
(dnevno/uredio:nsp)