Rusija je upravo poduzela značajne korake ka razbijanju trenutnog monopola cijenom nafte koji drži Wall Street

Ti koraci su dio dugoročne strategije raspodjele ruske ekonomije i njenog značajnog izvoza, nafte, od američkog dolara koji predstavlja Ahilovu petu ruske ekonomije.

Rusko ministarstvo energetike je krajem studenog izjavilo da će započeti test-trgovinu novog ruskog naftnog standarda. Iako se to možda ne čini kao velika stvar, može biti vrlo velika stvar ako bude uspješna, a nema razloga da ne bude.

Prema novom planu, ruska nafta će se prodavati za rublje a ne za dolare, što je dio procesa dedolarizacije koji su Rusija, Kina i još mnoge druge države započele.

Nafta je najveća roba na svijetu koja se prodaje u dolarima, a banke Wall Streeta upravo zahvaljujući tome uspijevaju kontrolirati svjetsku cijenu nafte.

Za SAD je ključno da se nafta prodaje za dolare kako bi se održavala potražnja za dolarom u svjetskim bankama. Status dolara kao svjetske rezervne valute jedan od dva stupa američke hegemonije. Drugi stup jeste vojna superiornost.

Pošto sve nacije moraju imati dolare da bi uvozile naftu i neku drugu robu, država poput Rusije ili Kine mora ulagati prihode u dolarima u vidu američkih obveznica pošto je euro suviše rizičan.

Vodeća uloga dolara kao rezervne valute još od kolovoza 1971. godine, kada se dolar prestao podržavati zlatom, omogućila je vladi SAD da vodi naizgled beskonačni deficit u proračunu bez potrebe da brine o kamatnim stopama i kreditima.

To je omogućilo Washingtonu da napravi rekordni federalni dug od 18,6 trilijuna dolara bez puno brige. Danas odnos duga vlade SAD i BDP-a iznosi 111%.

Kada je George Bush preuzeo ured, a prije nego što je velika količina novca potrošena na Afganistan i Irak, odnos duga vlade SAD i BDP-a je bio upola manji, odnosno 55%. Washington smatra da dug nije važan jer će države poput Rusije, Kine, Japana, Indije i Njemačke otkupiti američki dug svojim viškom prihoda u dolarima.

Dolar kao svjetska rezervna valuta predstavlja strateški prioritet za Washington i Wall Street i usko je povezan s određivanjem cijene nafte u svijetu.

Negdje do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, svjetska cijena nafte je određivana pravom ponudom i potražnjom. Onda je Goldman Sachs odlučio otkupiti manje posredništvo G. Arona u Wall Streetu sa željom da transformira način trgovine naftom.

Zatim se pojavila “papirnata nafta”, odnosno ugovori o nafti nezavisni od fizički postojane nafte kojima su velike banke bolje manipulirale. Tada je započela transformacija trgovine naftom.

Nakon podizanja cijene nafte 1973. godine od strane OPEC-a za 400% u roku od nekoliko mjeseci i nakon Jom Kipur rata u listopadu iste godine, američka Riznica je poslala izaslanika u Rijad u Saudijskoj Arabiji.

Pomoćnik tajnika Riznice SAD, Jack F. Bennett, poslan je 1975. godine u Saudijsku Arabiju kako bi potpisao sporazum sa saudijskom monarhijom po kom će se sva nafta OPEC-a prodavati u dolarima, a ne u japanskim jenima ili njemačkim markama.

Saudijci su zauzvrat dobili vojne jamstva i opremu, a nafta se i dan-danas prodaje u dolarima dok Wall Street podešava cijenu nafte.

Danas se cijena ruskog izvoza nafte određuje prema standardu u Londonu i New Yorku. Međutim, to će se značajno promijeniti ako Rusija uvede novi standard koji će biti denomiran u rubljama.

Rusija je najveći proizvođač nafte na svijetu, te je uspostavljanje ruskog standarda neovisnog od dolara prilično značajno. Rusija je u 2013. godini proizvodila 10,5 milijuna barela nafte na dan, nešto više od Saudijske Arabije.

Pošto se u Rusiji uglavnom koristi prirodni plin, Rusija izvozi 75% svoje nafte. Europa je najveći kupac ruske nafte, kupujući 3,5 milijuna barela dnevno, što predstavlja 80% ukupnog ruskog izvoza.

Najveće mušterije su Njemačka, Nizozemska i Poljska. Pored Rusije, naftu u Europu izvoze Saudijska Arabija (890.000 barela na dan), Nigerija (810.000 barela na dan), Kazahstan (580.000 barela na dan) i Libija (560.000 barela na dan). Jasno je iz brojki da je Rusija najveći izvoznik nafte u Europu.

Ruski potez za prebacivanje valute za izvoz nafte iz dolara u rublju je značajan potez za smanjenje ovisnosti svih država od dolara. Kina, drugi najveći uvoznik nafte na svijetu, također planira uvođenje svog standarda koji će biti denominirane u kineskim juanima.

Rusija, Kina i druge ekonomije u razvoju poduzimaju mjere za smanjenje ovisnosti od američkog dolara, odnosno vrše dedolarizaciju. Pošto je nafta roba kojom se najviše trguje u svijetu, najbolje je početi odatle.

Ukoliko bi dedolarizacija bila uspješna, američki vojno-industrijski kompleks bi ostao bez sredstava za financiranje svojih pothvata., tj. ne bi se više toliko ratova moglo financirati.

Možda će tada konačno novac poreznika SAD početi se upotrebljava za nešto korisno, kao što je ponovna izgradnja osnovne ekonomske infrastrukture SAD. Oko trećina većih puteva u SAD je u lošem stanju.

Samo dvije od četrnaest većih luka na istočnoj strani može primiti ogromne tovarne brodove koji će uskoro početi pristizati proširenim Panamskim kanalom.

Trošenje na ovu osnovnu infrastrukturu bi bilo ekonomičan izvor poslova i pravih prihoda od poreza za SAD. Ulaganje u infrastrukturu ima znatan efekt za stvaranje novih tržišta.

Dramatičan odlazak dolara kao svjetske rezervne valute bi mogao znatno poremetiti ravnotežu u svijetu. Možda će to biti i dobro?
 
(William Engdahl (NEO),webtribune.rs/uredio:NSP)

Sporazumom o sukcesiji bivših jugoslavenskih republika, potpisanim 2001. godine, države se obvezuju da će riješiti ovo pitanje. Međutim, ni nakon 11 godina se ništa nije promijenilo. Milijuni maraka “leže” deponirani u bankama u Sloveniji ali i Srbiji, kao depozit bivše “Invest banke”. Građani svoja prava traže na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Štediše očekuju da će do kraja godine konačno biti riješena njihova višegodišnja agonija.

Kurušić je jedan od milijun i 116 tisuća građana BiH koji su svoj novac štedjeli u bankama zemalja biše Jugoslavije, a do kojeg sada ne mogu doći jer svi peru ruke od odgovornosti. Današnja Nova ljubljanska banka iako tvrdi da nije pravni nasljednik bivše Ljubljanske banke, nastala je na njezinoj aktivi, dijelom i deponiranom štednjom deviznih štediša. U odgovoru koji su nam poslali iz Nove ljubljanske banke se između ostalog navodi: “Stara devizna štednja štediša BiH, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Makedonije ostala je u Narodnoj banci Jugoslavije nakon njezinog raspada, što je vidljivo iz Sporazuma o sukcesiji kojeg su 2001. godine potpisale države nasljednice.”

Iz Nove Ljubljanske banke također navode da pitanje stare devizne štednje moraju riješiti države nasljednice kroz Sporazum o sukcesiji te da je Republika Slovenija isplatila sredstva po osnovu stare devizne štednje svim građanima koji su imali devizne knjižice, bez obzira na njihovu nacionalnost.

Državna ili privatna imovina?

Međutim, Sporazum o sukcesiji definira imovinu bivših država, što znači da se to ne odnosi na staru deviznu štednju, jer se radi o privatnoj imovini. Na ovo ukazuje i zamjenik ministra financija BiH Fuad Kasumović koji kaže da BiH već 11 godina nije uradila ništa da bi zaštitila svoje građane: “Sukcesija se radi na državnoj imovini, a ovo je lična imovina građana kao i da ima kuću ili stan… Građani BiH su trebali iskoristiti i druge varijante ako su vidjeli da njihova vlada ne radi u ime njih nego u ime slovenske vlade. Trebali su krenuti s privatnim tužbama”.

Kako im ništa drugo nije preostalo, štediše su krenule u privatne tužbe. Predsjednica Upravnog odbora Udruženja za zaštitu štediša BiH Amila Omersoftić kaže da su sudovi u Sloveniji presudili u nekoliko predmeta da je novac štediša iz BiH zaista prebačen u tadašnju Narodnu banku Slovenije i da je pravni teret vraćanja novca na Novoj ljubljanskoj banci: “I to smo proslijedili Sudu u Strasbourgu s obzirom da tamo teče za nas bitan predmet na osnovu kojeg se potražuje novac od Ljubljanske banke.”

Za razliku od Hrvatske koja je na sebe preuzela isplatu štednje svojih građana a sada potražuje ta sredstva od Slovenije, BiH nikada nije preuzela te obveze. S druge strane, Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori angažiralo je jednu njemačku agenciju koja će u svim europskim institucijama pokrenuti pitanje povrata stare devizne štednje, kaže predsjednik udruženja Svetozar Nišić: “Tražili smo da mi izgradimo autoput Prnjavor-Doboj, besplatno, da ne dižu kredit od 150 milijuna. Da ovom narodu poklonimo autoput. Nema šanse. Bolje dići kredit da svi vraćate. Ali im dolazi kraj. Mi smo se sada prebacili u Europu.“ Nišić najavljuje i proteste i blokade ambasada BiH, Srbije i Slovenije u Europi kako bi se kako kaže, stalo u kraj lopovima koji su pokrali građane.

Verificirana ušteđevina u ratama ili obveznicama

Činjenica je da su entitetske vlade preuzele na sebe isplatu preostalog dijela stare devizne štednje građana BiH kroz proces verifikacije koji za Nišića predstavlja pljačku. „Federacija BiH isplaćuje do 500 eura, dok u RS isplaćuju 1.000 eura, s tim da se preostali dio isplaćuje o obveznicama s kojima se može trgovati na burzi ili ukoliko se radi o manjem iznosu u deset rata, dva puta godišnje“, kaže Siniša Vukelić, urednik poslovnog portala Capital.ba: “Tako da će građani ovdje biti najviše oštećeni jer iako RS skraćuje rokove, ne isplaćuje kamate koje pripadaju građanima po zakonu”.

Prema raspoloživim podacima u BiH je 1.116.000 devinih štediša koji imaju oko tri milijarde i 200 milijuna maraka štednje. Od toga iznosa preko 300 milijuna maraka odnosi se na štednju u Ljubljanskoj banci, a 200 milijuna na Invest banku, Beograd. Štediše se nadaju da će presuda u Strasbourgu u slučaju Ljubljanske banke biti dobra osnova za tužbu protiv Invest banke, odnosno države Srbije.

Slovenija zasad šuti, Hrvatska povukla odluku o nastavku procesa protiv Ljubljanske banke

HRVATSKA Vlada je u četvrtak, 10.5.2012. godine povukla svoj zaključak od 19. travnja kada je odobrila nastavak sudskih postupaka Zagrebačke banke i PBZ-a protiv Ljubljanske banke, odnosno Nove ljubljanske banke.

Ljubljana je zatim zatražila službeno objašnjenje, a u javnosti se opet počelo govoriti o mogućnosti blokade ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora.

Istoga dana kada je Vlada povukla svoju odluku, danas, stiglo je i hrvatsko objašnjenje u Ljubljanu. Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec potvrdio je da je dobio pismo hrvatske kolegice Vesne Pusić. Rekao je da se novonastala situacija proučava te da će svoj eventualni komentar o tome dati sutra, javlja HRT.

Podsjećamo, štediše Ljubljanske banke u Hrvatskoj još nisu dobili svoj novac. Njihova potraživanja država je početkom devedesetih pretvorila u javni dug, a zatim svoja potraživanja prema Ljubljanskoj banci ustupila hratskim bankama, čime su one postale novi vjerovnici Ljubljanske banke. I dalje se ne zna tko će isplatiti dug – slovenska država, Nova ljubljanska banka ili netko treći.

Na pitanje bi li Slovenija blokirala ulazak Hrvatske u EU ako o pitanju devizne štednje hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci ne bi došlo do dogovora, Erjavec je rekao da je o tome prerano govoriti.
 

 

 
preneseno sa dw.de,index.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8908"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]