Sa nešto preko 1,4 milijarde stanovnika u gradovima, Kina već ima najbrojniju gradsku populaciju na svijetu. Premijer Li Keqiang namjerava kroz novu kampanju “stvoriti” još 400 milijuna građana u narednih 10 godina.

Kineski tehnokrati se nadaju da će novo gradsko stanovništvo pomoći usporenom kineskom gospodarstvu, potaknuti domaću potražnju i istovremeno smanjiti razinu kineskog oslanjanja na globalnu trgovinu i investicije.

Mnogi ljudi koje ovi planeri imaju u vidu već žive u gradovima poput Pekinga, ali kao migranti bez formalne “boravišne dozvole” (tj. houkou kako se to zove u Kini) i bez pristupa javnim uslugama i beneficijama. Urbanizacija će obuhvaćati uklapanje migranata u trajne “zajednice” (shequ) sa pristojnim smještajem, zdravstvenom zaštitom, školstvom i drugim javnim dobrima.

Urbanizacija će također podrazumijevati premještanje poljoprivrednika, pa čak i nomada, u novoizgrađene satelitske gradove poput Lanzhou Xinqu, koji će na kraju udomiti preko pola milijuna novih stanovnika na 800 četvornih kilometara raskrčene zemlje.

Nema sumnje da će prostorno razmještanje takvog obima stvoriti nove socijalne probleme i ogromne izazove za kineske komunističke lidere, čiji je glavni prioritet još uvijek ostanak na vlasti kroz očuvanje socijalne stabilnosti i ekonomskog rasta.

Glavni oslonac u pokušaju partijske države da urbanizaciju drži pod kontrolom jeste nedovoljno poznati sustav socijalnog upravljanja poznat kao umrežavanje (wanggehua).

Ovdje partijski dužnosnici doslovno mapiraju urbane zajednice kako bi stvorili tehnološki naprednu mrežu segmentacije, nadzora i socijalne kontrole. Human Rights Watch je već zabilježio razvoj ovog sustava na Tibetu, ali su njegovi domet i ambicije mnogo dublje.

Mrežni sustav je nastao u Pekingu prilikom masovne kozmetičke obnove pred Olimpijske igre 2008. Uz opadanje značaja zatvorenih, staničnih “radnih jedinica” (danwei) i ubrzani razvoj komercijalnog tržišta nekretnina, lokalni i državni dužnosnici nisu mogli držati korak s potrebama sve mobilnijeg stanovništva.

U vrijeme Mao Zedonga, danwei i partijski lokalni komiteti ne samo da su osiguravali osnovne socijalne usluge, nego su i pažljivo kontrolirali aktivnosti pojedinaca.

U masivnim gradskim centrima kao što je danas Peking, najniži organ vlasti je podpodručni ili “ulični” organ, koji odgovara za desetine tisuća često bezimenih i privremenih pojedinaca.

U deset zajednica koje se prostiru na tri kvadratna kilometra podpodručja Huialou, primjerice, živi 70.000 stanovnika sa stalnom boravišnom dozvolom i bezbroj privremenih stanovnika poput mene.

Godine 2004, susjedna općina Dongcheng počela je eksperimentirati s novim sustavom gradske uprave. Koristeći najnovije tehnologije GIS mapiranja, dužnosnici su dijelili općinu od 25 četvornih kilometara na 1.652 jedinica (od kojih svaka ima otprilike 10.000 četvornih metara) i za svaku od njih zadužili mali tim partijskih dužnosnika.

Menadžeri jedinica koordiniraju rad “lokalnih radnika” (poput lokalnih komiteta i radnika zaduženih za sigurnost, gradsko uređenje i čistoću) i kreiraju fizičku i digitalnu sponu između lokalnih stanovnika i državnih službenika i usluga. Oni su odgovorni za prikupljanje informacija i rješavanje potencijalnih problema u samom startu, jamčeći da će se “manji problemi riješiti u jedinici, a veći na razini zajednice ili podpodručja”.

Ukratko, svrha novog sustava je obnova lokalnog nadzora iz maoističke prošlosti i njegovo prilagođavanje fluidnijoj, tržišnoj atmosferi.

Očekuje se da će podjela Pekinga na jedinice biti završena do kraja godine, dok drugi gradski centri diljem Kine uvode slične planove. Govori se čak i o proširenju ove metode na naselje u obliku “ruralnog mrežnog sustava”.

Kao što samo ime kaže, mrežni softver i nove računalne tehnologije su temelji novog sustava. U nekim mjestima, ljudstvo je već opremljeno bežičnim mobilnim uređajima i specijalnim mrežnim softverom za koordiniranje aktivnosti. Fizički nadzor pojačan je video kamerama visoke rezolucije, koje dodaju milijune “digitalnih očiju” koje prate skoro svaku aktivnost.

Procjenjuje se da u Kini ima dvadeset do trideset milijuna nadzornih kamera, a sigurnosni službenici (uz pomoć Cisco Systems i drugih tehnoloških kompanija) pokušavaju povezati ove kamere i druge nadzorne aparate u centralizirani, interoperativni i potpuno automatizirani sustav mrežnog nadzora. Budući da se internet i telefonska komunikacija već pažljivo prate, u Kini nema mnogo mjesta za skrivanje.

Mrežni sustav je još uvijek u razvoju i manifestira se na radikalno različite načine, ovisno o lokaciji i vrsti zajednice kojom se upravlja.

Dva ekstrema se vide i u mojim zajednicama, iseljeničkoj zajednici kod Središnjeg parka u Pekingu i uglavnom uyghurskoj migrantskoj zajednici iz Saimachang u Xinjiang-u.

Središnji park nije tipično pekinško selo. Za razliku od tipičnih “ograđenih naselja”, svatko može ući pješice ili automobilom u ovaj široki kvart od 24 nebodera s oko 19.000 stanova koji se prostire na preko deset hektara elitnog pekinškog građevinskog zemljišta.

Upravljanje mrežnim sustavom ovog kompleksa prepušteno je tvrtki Savills, jednoj od vodećih svjetskih kompanija za stambena naselja, a stanari plaćaju mjesečni račun za privatnost, sigurnost i “luksuzni životni stil”.

Disciplinirani potrošači iz srednje klase poput mene plaćaju osoblju tvrtke Savills da nas drži podalje od bilo kakvih “problema”, a tim od šestero zaposlenih u smjeni danonoćno opslužuje našu zgradu i njene potrebe.

Partijska država pritom kontrolira strance pomoću kompjuterizirane baze podataka za registraciju stranaca. Prema kineskom zakonu, ja moram ostaviti putovnicu u policijskoj stanici svaki put kada se iz inozemstva vratim u Središnji park, a ako to ne napravim 24 sata po povratku, propisana kazna je 500 renminbija (60 eura).

Na svakom koraku, ljudi i strojevi štite moju sigurnost i održavaju partijsku kontrolu. Odred privatnih čuvara kontrolira ulaze i ide u redovite ophodnje; osoblje u zgradi nadgleda ulaske osobno i kroz kompjuterizirano bilježenje ulaznih kartica.

Kao dodatni sustav zaštite, u Centralnom parku ima skoro tisuću sigurnosnih kamera. Izbrojao sam dvadeset pet uređaja prilikom svoje redovite šetnje: jedna je pred mojim ulaznim vratima, druga u liftu, još tri u predvorju, i još dvadeset na putu do mjesta gdje pijem kavu, uz još tri koje su mi nadgledale ispijanje espressa.

Za to vrijeme u Xinjiang-u, na dalekom zapadu, procjenjuje se da će se gradsko stanovništvo u ovom desetljeću uvećati preko 15%. Kao u prostranim tibetanskim područjima Kine, partijski dužnosnici u ovoj nestabilnoj manjinskoj regiji brzo su prihvatili mrežni menadžment, naročito poslije brutalnog obračuna uygurskog i hanskog stanovništva u srpnju 2009, koji je odnio gotovo 200 života (uglavnom hanskih).

U regionalnoj prijestolnici Ürümqi (Urumći) već živi preko 700.000 privremenih migranata, mnogi od njih u sobama od 10 kvadrata u rastućoj sirotinjskoj četvrti Saimachang, na jugu grada.

Popisom iz 2011. ustanovljeno je da 85% posto od gotovo 5.000 stanovnika istočnog Saimachanga čine uygurski migranti, a trećina njih potječe iz iste ruralne općine blizu Kashgara.

U mrežnom sustavu, ovo nekada mračno i kaotično sirotinjsko nasilje, koje dužnosnici krive za uygursko nasilje nad hanskim stanovništvom 2009, sada je potpuno mapirano, preuređeno i preraspoređeno kroz plan koji se zove “odvojena uprava malom zajednicom”.

Brojne uličice Saimachanga sada su preuređene tako da sav promet sada prolazi kroz jedan kontrolirani ulaz koji se čuva 24 sata na dan. Mrežni službenici provode kontrolu i vode računa da su svi stanari registrirani, a kroz “hotelske” procedure prijave i odjave prati se kretanje preko sustava smart-kartica i brojnih sigurnosnih kamera.

U Urumqiju je nedavno instalirano preko 40.000 kamera visoke rezolicije, otpornih na udarce, a sigurnosne službe sada se diče “jednostavnim” nadzorom u područjima kao što je Saimachang.

Saimachang i Središnji park su različiti svjetovi. Međutim, novi kineski sustav mrežne kontrole na oba primjenjuje isti sustav idividualizirane, partijske kontrole i nadzora.

Ovaj ambiciozni visokotehnološki sustav društvene kontrole omogućit partijskoj državi da i dalje troši više novca za nadgledanje “neprijatelja” unutar mreže nego za one preko granice. Po čemu se onda Amerika razlikuje od Kine? Za Kinu smo znali, ali Amerika se još razotkriva.
 

 
(pescanik.net, inside.org.au/uredio: nsp)

Globalizacija i novi svjetski poredak ulaze u svoju pomahnitalu razobručenu fazu, kada su realne i sve veće opasnosti od izbijanja trećeg svjetskog rata, koji su globalisti izgleda davno isplanirali kako bi omogućili konačni trijumf svog dugo sanjanog svijeta zla, svijeta bez slobode i prava, koji se drugačije ne bi mogao nametnuti čovječanstvu, ma koliki postotak medijski zombiranih i od realnosti odvojenih ljudi uspijevao proizvesti u sekundi.

Za ovaj rat, u kome će se koristiti ne samo nuklearno već i biološko, kemijska, kao i elektromagnetsko i drugo tajno oružje, treba biti spreman. Naš gost Joel Skousen mnogo je napravio na upućivanju ljudi kako strateški razmišljaju o ovim opasnostima i što je neophodno učiniti kako bi se osposobili za strateško razmišljanje i djelovanje.

Skauzen je teoretičar i analitičar politike, specijalist za filozofiju prava i ustavne teorije, a također i dizajner visokosigurnosnih stanova i skloništa. Skauzen je dizajnirao samoodržive kuće najvećeg stupnja sigurnosti diljem Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Nedavno se pojavilo i treće izdanje Skauzenove knjige Strateška relokacija – Sjevernoamerički vodič na sigurna mjesta, koja razmatra strategije pripreme za opstanak u situacijama krize, kao i u najekstremnijim situacijama, koja je doživjela veliki uspjeh u SAD.

Skauzen je bio pilot vojnih zrakoplovnih snaga SAD tijekom rata u Vijetnamu, a potom je osnovao tvrtku specijaliziranu za projektiranje i izgradnju stanova i skloništa visoke sigurnosti. Tijekom osamdesetih bio je na čelu Konzervativnog nacionalnog komiteta u Washingtonu, a istovremeno i izvršni urednik magazina Conservative Digest.

Trenutno je i glavni urednik i izdavač časopisa World Affairs Brief i glavni urednik časopisa Cogitations, specijaliziranog za pitanja zakona i rada vlade SAD. Autor je velikog broja knjiga, među kojima su i Sigurna kuća – Arhitektura, konstrukcija i izgradnja samodovoljne kuće i skloništa (The Secure Home – Architectural Design, Construction and Remodeling of Self-Sufficient Residences and Retreats); Kako izgraditi sigurno sklonište u kući (How to Implement a High Security Shelter in the Home); Temelji idealne države (Foundations of the IdealState) …

Vaša knjiga Strateško relociranje izašla je do sada u tri izdanja i mnogi Amerikanci i ljudi diljem svijeta smatraju je knjigom od najvećeg značaja, budući da je strateško mišljenje ljudi ono koje bi moglo spasiti brojne živote danas kada se opasnost od trećeg svjetskog rata, koji će , po vašem mišljenju biti nuklearni rat, pokazuje vrlo realnom. Kako ste odlučili napisati ovu knjigu i što sintagma “strateško relociranje” zapravo označava?

“Gotovo četrdeset godina radio sam kao arhitekt za projektiranje visokosigurnosnih rezidencija i skloništa u Sjevernoj i Srednjoj Americi. Tada sam počeo razvijati svijest o tome kakve prijetnje postoje, koje regije su sigurne, koje nisu, a kada je došlo do Y2K računalne krize – takozvane milenijske bube – napisao sam prvo izdanje knjige Strateško relociranje.

U Americi je postojala velika zabrinutost ljudi zbog mogućnosti da ostanu bez struje, vode, hrane i sigurnosti i mnogi su razmišljali da napuste gradove radi odlaska na sigurnija mjesta. To me je motiviralo da napišem Strateško relociranje. Nisam bio zabrinut u vezi s krahom društva 2000. godine i vjerovao sam da će vlada popraviti većinu stvari, kao što i jeste, tako da je došlo samo do pet većih incidenata.

Ipak, knjiga je bila veoma popularna i još uvijek je. Novo, treće izdanje knjige ima ogroman broj mapa u boji i razlikuje se od prvog izdanja i po tome što se u njoj analizira sigurnosna pozicija zemalja u cijelom svijetu. “

Jedna od najopasnijih situacija s kojom se čovječanstvo danas suočava je ona koju nazivate realizacijom nezamislivog – nuklearni rat. Mislite da je nuklearni rat neizbježan?

“Da. Globalistima je taj rat neophodan kako bi ukinuli slobodu u svijetu i realizirali do kraja novi svjetski poredak. Za taj dugoplanirani poredak neophodni su im ratovi, a za ratove – neprijatelji. Moj ujak Skousen, W. Cleon napisao je knjigu koja je izašla početkom pedesetih godina 20. stoljeća. U toj knjizi detaljno je pokazano kako je američka vlada, zajedno s raznim bogatim bankarima, dovela komuniste na vlast u Rusiji i podržala Lenjina u Europi pobijediti belogardejce koji su se borili protiv boljševika.

Također govori io tome kako je ta ista garnitura pomogla da se na vlast u Kini dovede Mao Zedong, ne šaljući vojnu pomoć Chiang Kai-sheku. Dokumentirao je i kako su podržali dolazak komunista na Kubu, uskraćujući vojnu pomoć Batisti, i tako dalje. “

Što je bio cilj uvođenja komunizma? Da li je uništavanje ruske kraljevske obitelji Romanov i pravoslavne kršćanske religije bio jedan od ciljeva koji se želio postići? Kakvi su bili zaključci koje je izveo Vaš ujak Cleon?

“To i jeste bio jedan dio procesa – neki od velikih bankara imali su problem s carem Nikolajem, koji nije prihvaćao njihove zahtjeve o bankama u Rusiji. Ipak, glavni razlog koji je moj ujak video jeste činjenica da je State Department bio pun komunista, komunističkih agenata – ljudi koji su tajno radili za komuniste, što je sabotiralo našu vanjsku politiku.

Ipak, kasnijih godina je uvidio da su zapravo tada u State Departmentu postojali ljudi na višim položajima koji nisu bili komunisti, a koji su komuniste štitili i odbijali ih ukloniti s pozicija koje su zauzimali. On je otkrio da ovi članovi State Departmenta nisu bili komunisti već oni koje mi danas zovemo – globalistima.

Dakle, globalisti nastavljaju s realizacijom cilja uništenja slobode u Americi i zamjeniti je sa globalnom vladom. Da bi im to pošlo za rukom, bili su im, i sada su im potrebni – ratovi. Jedino u stanju jedne tako ekstremne situacije kakav je rat mogu prisiliti ljude da načine izbor koji ni u kojim drugim okolnostima na bi ni uzeli u obzir. I oni su sustavno i planski stvarali neprijatelje SAD kako bi mogli započeti ratove koji bi im omogućili da na rukovodeće pozicije u zemljama postave ljude koje oni kontroliraju.

Sloboda nikad nije bila cilj ovih operacija kojima je trebalo omogućiti da sustav u tim zemljama funkcionira kao nešto tek malo bolje od diktature. Igrali su igru ​​stvaranja neprijatelja, a zatim nametanja rješenja koje nikada nije bilo pravo rješenje. To je dugotrajna agenda koja još uvijek traje. Tako je Anastasio Somos zbačen u Nikaragvi od strane američke vlade, koja ga je prevarila dajući mu lažna obećanja da će biti organizirani izbori, a zatim su ga izdali. Izdali su slobodu u Nikaragvi. I nedavni rat na Balkanu je vođen tako što su globalisti uništavali civilnu infrastrukturu na Balkanu.

Ovo je iznimno važan događaj koji pokazuje metodologiju koju globalisti koriste za postizanje svojih mračnih ciljeva, a jedan od središnjih je pokretanje velikog trećeg svjetskog rata, kako bi im pošlo za rukom da Amerikancima predaju u ruke militarističku globalnu vladu.

U tom cilju oni kontinuirano kreiraju sliku Zapada kao svjetskog nasilnika broj jedan; kao nekog tko sustavno i strateški unosi antagonizme na svim razinama, ko intervenira i okupira zemlje diljem svijeta. To je najdjelotvornija metoda za sijanje mržnje prema Zapadu.

I uspjelo im je. Moje je mišljenje da je pad Sovjetskog Saveza predstavljao brižljivo kreiranu obmanu, da su se komunisti samo pritajili u podzemlju i nipošto nisu zaista predali vlast. Gorbačov i Jeljcin bili su njihove lutke na koncu. Nakon onoga što je predstavljeno kao pad komunizma, slobodno tržište i Amerikanci bili su vrlo popularni u Rusiji. Uživali su dobrodošlicu i bili su prihvaćeni.

Vi u bivšoj Jugoslaviji sigurno znate da je ovaj rat Zapad provocirao i izveo, izazvavši ogromnu mržnju slovenskih naroda prema Zapadu i međusobnu mržnju. Ne radi se tu ni o kakvoj gluposti; to je napravljeno namjerno kako bi se Sloveni otrovali mržnjom prema Zapadu i potom vrlo lako vratili u “dobre, stare” dane komunizma kad Rusija i sovjetska moć očita Zapadu lekciju.

Bombardiranja i okupacije koje se provode u ime američkog naroda ne odvijaju se na temelju volje i želje američkog naroda, već američke vlade, koju u SAD kontroliraju globalisti, kreatori i sprovodioca ove agende zla. Iz istog razloga oni, kontinuiranim intervencijama i okupacijama, okreću i muslimane protiv Zapada. Vlada SAD financira i kontrolira mnoge terorističke grupe.

Primjenjuje se neprekidno i doktrina stvaranja konflikata uništavanjem vlastitog naroda lažnim napadima koje mi zovemo False Flag operacijama. To je istina s kojom se moramo suočiti i naučiti da je prepoznajemo.

Naša vlada je znala za Pearl Harbor i potaknula je Japance da napadnu kako bi im taj napad poslužio kao okidač za ulazak u rat; odgovorna je dakle za smrt 300 Amerikanaca koji su u tom napadu poginuli. Jedini način da se izjasne za rušenje Svjetskog Trgovačkog centra 11. rujna 2001. godine je da je vlada postavila eksploziv u zgradama.

Avioni nisu uništili zgrade, a teroristi ga nisu mogli postaviti, budući da im je za taj posao bilo potrebno osamdeset do sto eksperata. To je mogla učiniti samo naša vlada. Radi se, dakle, o zloj vladi koja nema nikakvih obzira prema ljudskim životima.

Vlada je nemilosrdna i čak kreira ubojstva putem kontrole uma, hipnoze, što je upotrijebljeno u slučaju ubojstva u školi “Sandy Hook”. Kriminalci ne idu po školama kako bi ubijali ljude. To će učiniti samo onaj koji je pod djelovanjem hipnoze, psihotropnih lijekova koji mijenjaju ponašanje ljudi, i ja mislim da je tako realiziran “Sandy Hook” pokolj, a cilj je bio pomoći ukidanju drugog članka ustava SAD koji osigurava da Amerikanci posjeduju oružje.

Slična stvar je napravljen u Škotskoj kako bi se uvela kontrola oružja u Velikoj Britaniji. Tvrdilo se da je ubojica izvršio samoubojstvo nakon masakra, ali metak u njegovoj glavi nije odgovarao pištolju koji je bio u njegovoj ruci. Dakle, radi se o sustavu čistog zla spiritualnih dimenzija. “

Realizacija ove agende nije moguća bez trećeg razornog nuklearnog rata. Koliko nas godina, po Vašoj procjeni, dijeli od ovih dešavanja?

“Ta agenda uspostavljanja svijeta bez slobode konačno podrazumijeva i vođenje svjetskog atomskog rata. Ne vjerujem da će taj rat biti izazvan napadom na Iran. Ne mislim da će se nuklearno oružje koristiti protiv Irana, ali, čak ako bi se i koristilo, Rusi i Kinezi još nisu spremni napasti Zapad. Mislim da su osam ili deset godina daleko od toga da budu spremni u vojnom smislu, osobito od stvaranja velike moderne mornarice sposobne za svjetski rat …

Mislim da se Sjeverna Koreja čuva kao okidač za Treći svjetski rat. Neophodno je razumjeti razlog zbog kojeg SAD tretiraju Sjevernu Koreju pasivno i popustljivo u usporedbi sa Iranom. Da je, primjera radi, Iran prijetio Americi da će baciti nuklearnu bombu na SAD, kao što je to bio slučaj sa Sjevernom Korejom, Iran bi bio bombardiran istog momenta. Međutim, kada Sjeverna Koreja prijeti da će baciti nuklearnu bombu na Ameriku, mi ništa ne poduzimamo i čak dajemo Sjevernoj Koreji obećanje da nećemo zahtijevati promjenu režima, iako je to najtiranskiji režim na svijetu.

Izjavimo da vojna opcija nije na dnevnom redu, a opet prijetimo vojnim napadom na Iran, koji nam nikad nije prijetio. Zašto je najgori neprijatelj zaštićen, a onome tko nas neusporedivo manje iritira prijetimo svakodnevno? Razlog je taj što je Sjeverna Koreja marionetska država “crvene” Kine i ona bi mogla napasti Zapad kako bi izazvala treći svjetski rat u vrijeme kada Rusija i Kina budu bile spremne da vode taj rat. “

Globalizacijski proces dugog trajanja, kojim se uspostavlja novi svjetski poredak i svjetska vlada, vidite kao realizaciju strategija zla. Kako biste objasnili ovo strateško zlo, sustavno zlo koje se realizira na strateške načine? Koja je bazična strategija, polazna točka zla? Koji su vidljivi i nevidljivi dijelovi sustava novog svjetskog poretka koji radi na realizaciji agende zla?

“To je vrlo dobro pitanje. Jedna stvar koju sam razvio u svojoj analizi ove strateške prijetnje je nešto što se odvija desetljećima i stoljećima. Čak i ukoliko pogledamo modernu povijest komunizma, vidjet ćemo da je naša vlada radila na uspostavljanju komunističkih sila. U pitanju je razdoblje od najmanje 120 godina.

Nijedna pojedinačna zla osoba nije u stanju održati postojanje takve strateške prijetnje, prijetnje koja je toliko konzistentna. Eventualno bi mogla dobiti jednog potčinjenog da nastavi njenu viziju, ili dva, tijekom najviše, recimo, šezdeset godina. Ali ovo što se događa odvija se generacijama i jedini način da se to objasni jeste da postoji neko sustavno zlo u svijetu, koje ima takvu silu da ljude na zemlji vodi i usmjerava, govori im što da rade.

Ja vjerujem u Boga i vjerujem da Bog ima moć inspirirati ljude da rade dobre stvari. Isto tako vjerujem da postoje suprotne sile, zle, luciferijanske, sotonske, koje usmjeravaju jedno dosljedno kretanje prema ovom velikom zlu. Prema tome, mislim da u suštini pakt s vragom, faustovski pakt, zaista jeste pakt s ovim zlim silama, i to ne samo za moć, ne samo za vino, žene, luksuz, već je u pitanju pakt u cilju stjecanja moći imuniteta.

Pod tim podrazumijevam da je vladin sustav moći vrlo atraktivan za ljude koji su se bavili nelegalnim stvarima; koji su bili korumpirani tijekom svojih života, ne samo zbog toga što im je obećan imunitet u ovom životu kontroliranjem sudova, odsustvom bilo kakvog kaznenog progona, već mislim da su im luciferijanske sile obećale imunitet i poslije smrti – da neće morati susresti s Božjim sudom ako im pomognu u uništavanju dobrote na zemlji. To je moja točka gledišta, filozofska ili teološka, ​​i to je ono u što ja vjerujem. “

Vi, za razliku od brojnih drugih analitičara u svijetu, vjerujete da postoje tri predatorska središta, a ne samo zapadni.

“Radi se o velikoj kontroverzi među onima u SAD koji vjeruju u “zavjeru” koja stoji iza oduzimanja slobode ljudima. Većina vjeruje da angloamerički establišment, kao najveći predatorski centar svijeta, što globalizam jeste – kontrolira sve druge. Mnogi vjeruju da oni kontroliraju i Rusiju i Kinu, ali ja ne.

Mnogo od onoga u što vjeruju zasnovano je na razgovoru koji je Norman Dodd vodio s Rowan Gaither, predsjednikom zaklade Ford 1954. godine. Norman Dodd je u to vrijeme bio direktor stožera Specijalnog kongresnog komiteta za istragu rada zaklada koje su oslobođene plaćanja poreza (kakve su Rockefeller, Carnegijeva, Fordova i ostale). Ovaj odbor se često spominje kao Reece odbor, po njegovom predsjedniku, američkom kongresmenu Carol Reece.

Dodd je postavio Gaither pitanje zbog čega ove zaklade daju pomoć komunističkim zemljama, kakva je Rusija, čime zapravo podržavaju tiraniju Staljina … Gaither je odgovorio da imaju naređenje od američke vlade da pokušaju formirati mirnu integraciju komunizma i kapitalizma.

Ali to je bila laž: pravi “zavjerenik” koji pokušava stvoriti neprijatelje nikada ne bi rekao kongresnom istraživaču pravi razlog. Dao mu je logični izgovor, kako bi prikrio pravi razlog. I to je tako formulirao: pokušavamo integrirati dva konfliktna društva mirnim putem. Ali i komunisti i angloamerički establišment su znali da neće biti mirne integracije.

Faktički on je lagao. Zaključak koji su mnogi Amerikanci izvukli iz ovog odgovora je da angloamerički establišment kontrolira Rusiju, te da rata neće biti. No oni se grdno varaju.

Postoji razlika između kontrole i pomaganja neprijatelju a da ga ne kontrolirati. Iz “Venona” transkripata (“Venona projekt” je naziv za dugotrajnu tajnu suradnju obavještajnih agencija Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva na Kriptoanaliza poruka poslanih od obavještajnih službi Sovjetskog Saveza) vidimo kako lideri u Sovjetskom Savezu kažu: “Nismo mogli povjerovati da su Amerikanci toliko glupi da su nam dozvolili da se tako lako infiltriramo u njihove redove “.

I, nakon pada Sovjetskog saveza, ljudi uz KGB su razgovarali s ljudima iz CIA koji su preplavili Europu i u tim razgovorima nisu propuštali kazati kako je bilo nevjerojatno lako prodrijeti na Zapad. Ono što ljudi iz KGB nisu razumjeli bilo je to da je američka vlada pomagala i olakšavala taj prodor kako bi omogućila da Rusi izvedu pripreme za rat, kako bi osigurali da Rusija stekne veće samopouzdanje i napadne Zapad.

Globalistima je neophodno da Rusija napadne Zapad jer ne žele snositi odgovornost za izbijanje rata. No, s druge strane, infiltracija špijuna KGB omogućila je da Rusi shvate da SAD posjeduje vrlo naprednu tajnu tehnologiju i vrlo opasno tajno oružje, i danas imaju bojazan da postoje neki novi sustavi i da bi mnogo riskirali ukoliko bi napali Zapad prerano. Rusija i Kina su trenutno u privremenom savezu protiv Zapada. Globalisti na Zapadu će pokušati navesti Rusiju i Kinu da prve napadnu, a nuklearni rat će početi pošto Sjeverna Koreja napadne Južnu Koreju.

Zapad će morati uporabiti taktičko nuklearno oružje da bi zaustavio ogromnu vojnu silu koju Sjeverna Koreja ima. U pitanju je deset puta veća vojna sila nego što je ima Južna Koreja, zajedno s trupama SAD na jugu. Kina bi mogla to iskoristiti kao izgovor za uporabu nuklearnog oružja da bi osujetila “svjetskog nasilnika”.

Tako će početi treći svjetski rat. Mislim da SAD želi apsorbirati prvi nuklearni napad na vojne ciljeve u SAD, tako da, kada globalisti izađu iz svojih bunkera, poslije napada (a izgradili su mnogo dubokih bunkera, i to ne kao zaštitu od terorizma, već od nuklearnog rata), tvrdit da su ih Rusi i Kinezi prevarili i pozvati će ljude da se priključe militarnoj Ligi za demokraciju novog svjetskog poretka, kako bi vodili rat. Tijekom ovog rata Kina će napasti i okupirati cijeli Daleki istok, Od Japana do Australije, da bi napravila zaštitnicu ruskom napadu Zapada.

Vjerujem da će u jednom trenutku tijekom rata Zapad napraviti dogovor s Kinom da napadne Rusiju s leđa. To je ono što predatori rade. To je ono što diktatori rade. Oni izdaju jedni druge na kraju. Mislim da bi Zapad mogao pobijediti u ratu ako bi Kina izdala Rusiju, i korist za Kinu bila bi u tome što bi Rusija bila eliminirana, što je glavni cilj trećeg svjetskog rata za globaliste sa Zapada. Nakon toga, postojala bi samo dva predatorska središta. Angloamerički establišment želi da Kina ostane neprijatelj jer bi to opravdalo njihovo istrajavanje u militarizaciji novog svjetskog poretka i trajno oduzimanje suvereniteta državama. “

Pređimo sada na strateško relociranje. Kako u perspektivi nuklearnog rata razmišljati strateški? Kakva je pozicija Europe i svijeta danas, iz kuta neophodnog strateškog relociranja? Što predlažete nama u bivšoj Jugoslaviji?

“U Europi je vrlo teško pripremiti se za strateško relociranje zbog velike gustoće naseljenosti. Knjiga Strateška relokacija je vodič za ljude koji žive na prostoru Sjeverne Amerike. U Europi je situacija u tom smislu vrlo nepovoljna: mnogo ljudi živi u prenapučenim gradovima, ima vrlo mnogo visokih zgrada. U prosjeku u Europi živi oko 2.000 stanovnika po četvornom kilometru u najvećim gradovima.

U takvim uvjetima nemoguće je preživjeti bez stalnog dotoka hrane, električne energije, vode, tako da, ukoliko ne živite u seoskim sredinama, ne možete osigurati osnovne životne potrebe. U uvjetima krize, rata, nuklearnog udara, udara elektromagnetskog pulsa koji automatski uništava dotok električne energije, u gradovima je nemoguće opstati. Dakle, strateško relociranje podrazumijeva napuštanje velikih gradova i gradova uopće, i odlazak u seoska područja. To u Europi nije moguće zbog nedostatka zemljišta. “

Na području Balkana je suprotna situacija: naše planine, naša sela su ispražnjena i svi su pohrlili u gradove, dakle u garantiranu propast u slučaju globalnog rata. Politika preseljenja bila su snažno poticana i promovirana u vrijeme socijalističkog razdoblja, ali su se nastavila i nakon “demokratskog” porobljavanja koje je otpočelo 5. listopada 2000. godine.

“Znate, globalisti, socijalisti i komunisti obožavaju urbanizaciju. Oni žude da sve ljude drže u gradovima kako bi ih lako kontrolirali i gdje bi ljudi bili držani kao taoci gospodarske politike, taoci svog posla, taoci opskrbe hranom. Držani su tu kako ne bi mogli da pobjegnu i kako bi bili pijuni u rukama svojih vlada.

Pošto je u vašoj zemlji dosta praznog seoskog i planinskog prostora, savjetujem svima da obavezno napuste gradove i kupe imanje. Dovoljno je posjedovati hektar zemlje i mogu biti potpuno ekonomski samostalni, uzgajati vlastitu hranu, nabaviti nekoliko pilića i koza. Postoje prirodni načini za vrlo učinkovito korištenje zemlje. Važno je imati zalihe vode i to je primarna i najvažnija strategija. To je osnova strateškog planiranja. Važno je ne kupovati zemlju blizu prometnica koje će postati kanal za one koji se nisu strateški relocirali.

Masa će u panici napuštati gradove i ljudi će se pomicati cestama i pljačkati zbog gladi sve što im se nađe na putu. To su Nijemci radili kada su Rusi ušli u Njemačku: pljačkali su farme kilometar-dva pored puta, i to se u pravilu događa u uvjetima krize i pometnje. Dakle, nemojte kupovati imanja oko glavnih prometnica, pošto će one biti meta napada mase izbjeglica koje će pokuljati iz gradova. Neophodno je izgraditi i sigurnu kuću …

Predlažem da ljudi razviju neformalne mreže s ljudima prosvijetljenog duha koji bi mogli da im pomognu. Povijest nas uči da je neophodno u uvjetima krize i progona imati prijatelje koji vas mogu sakriti ili koje vi možete sakriti. Neophodno je biti izuzetno oprezan u današnjem svijetu sveopćeg nadzora zato što će u slučaju bilo kakve opasnosti vlade pratiti i nadzirati disidente i sve one koji se ne uklapaju u politiku stada.

Ukoliko budete bili prinuđeni razmišljati o napuštanja zemlje, savjetovao bih vam da idete u Španjolsku, koja je tradicionalno točka izlaska za Europu u svim prethodnim velikim ratovima. Pošto je Španjolska daleko od Balkana, savjetovao bih vam i razmišljati o odlasku južnije, u Grčku ili Tursku, kako bi se preko Mediterana mogli kretati ka drugim mjestima. Ljudi u Americi razmišljaju mnogo o relociranja i mnogi mi se javljaju s idejom da napuste SAD zbog toga što su globalisti tamo locirani, ljudi su pod neprekidnom su prismotrom, tu su izgrađeni najveći koncentracijski kampovi – FEMA kampovi.

Ja sam proučavao Međunarodna aspekt preseljenja iz svih potrebnih kutova: sa stanovišta ekonomskih sloboda, političkih sloboda: Čile je najbolja zemlja u Latinskoj Americi ukoliko želite tamo migrirati, Urugvaj je sljedeći – mala zemlja, ne tako korumpirana kao Argentina, koja je restriktivna na više načina i većina stanovništva živi na obali koja je prenaseljena. Cijene su u dolarima, ali u unutrašnjosti zemlje, gdje sam živio nekoliko godina, situacija je mnogo bolja: jeftino vlasništvo, divni ljudi, sasvim drugačije od preskupe, prenaseljene obale.

U Africi nema nijedna zemlja koju preporučujem, Australija bi mogla biti dobar izbor sa stanovišta mogućnosti i ekonomskog prosperiteta, ali i Australija i Novi Zeland su daleko, teško je dobiti prebivalište, a ove zemlje su prodane kineskim interesima. Kanada je druga zemlja koju preporučujem, poslije SAD, koje su na prvom mjestu samo zbog toga zbog toga što se tamo naselio najveći broj najobrazovanijih i najslobodoljubivijih ljudi u cijelom svijetu.

Jedina prednost Kanade nad SAD su ogromna nenaseljena prostranstva: tisuće kvadratnih milja na sjeveru gdje je klima surovija, a najbolja mjesta za relociranje su na granici Kanade i SAD. Nipošto ne bih preporučio istočnu obalu na kojoj živi 90 posto Kanađana. Ukoliko se odlučite za SAD, u mojoj knjizi ćete naći vrlo precizne i opsežne analize stanja u svim državama.

Colorado treba odmah odbaciti zbog Denvera koji je najveći centar Novog svjetskog poretka, tamo je pripremljen najveći koncentracijski kamp, ​​izgrađen je tajni sustav podzemnih bunkera ispod aerodroma, najveća baza crnih helikoptera je tamo locirana, baza Buckley se također tamo nalazi. Predsjednik George Bush, Warren Buffett i svi izvršni direktori Svjetskog Trgovačkog centra su se 11. rujna nalazili u vojnoj bazi u Omahi, Nebraska. Eto vam jedan primjer što znači strateški se dobro relocirati, ukoliko raspolažete pravovremenim informacijama. “

Za strateško relociranje potrebno je imati i sigurnu kuću. Vaša osnovna djelatnost je gradnja sigurnih kuća i skloništa. Što podrazumijeva sigurna kuća?

“Sigurna kuća” je tema koju sam razradio u jednoj mojoj knjizi koja se bavi problemom osiguranja kuće koja treba biti samodostatan u smislu opskrbe električnom energijom putem generatora ili solarnih panela, ali mora i da posjeduje skrivenu sobu visoke sigurnosti.

Mislim da je od velike važnosti osigurati ove sigurne sobe u svojim domovima ma kolikih dimenzija one bile. Ukoliko se jednog dana morate sakriti od neprijatelja, neophodno je da imate tajnu sobu i tajni izlaz kako biste napustili kuću. Sve ove stvari treba pripremiti unaprijed jer ljudi su već pod nadzorom i nemoguće je početi s izgradnjom ako stvari niste počeli raditi na vrijeme.

Opis materijala, tehnika, načini izgradnje i strategija zaštite opisani su detaljno u mojoj knjizi. “
 
DOKUMENTARNI FILM – materijali pod nazivom Streteško relociranje, bazirano na knjizi
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet,youtube.com/uredio:nsp)